Page 1

Izlozba fotografija

Više od sjecanja 6. srpnja - 6. kolovoza 2011.


Još prije devedesetak godina dobro su se mogli razabrati ostaci sustava za zagrijavanje pare u salonitanskom javnom kupatilu.

S

tare fotografije one iz obiteljskih albuma i one uobličene u razglednice i razaslane svijetom – prvorazredni su svje(uz izložbu fotografija dok prošlosti. Krajojučerašnjega i današnjega Solina) brazi, zgrade, osobe i događaji fotografskim su aparatom zaustavljani u svome vremenskome hodu i preneseni na papir s nakanom da sačuvaju i u budućnost donesu poruku o onome što je bio objekt fotografova objektiva. I tako, vjerodostojno svjedočeći o prošlosti, pomažu ispisivati povijest. (Poneka retuširana razglednica nije krivotvorina već naglašavanje onoga što bi se zbog nesavršenosti postupka njezine izrade slabo ili loše istaklo.) Čovjeku kojemu izučavanje prošlosti nije kruh svagdanji ove fotografije mogu biti tek estetski doživljaj. A mogu biti i povod za poniranje u jadikovku prožetu jednom mišlju: Sve je nekada bilo bolje. Prije stotinu, osamdeset ili pedeset godina nije bilo ovoliko kuća, nije bio uništen prostor, nije bilo zagađivača, nije bilo... (možemo nabrajati do besvijesti!); a Solin je bio ljepši, mirniji, ugodniji, prilagođeniji malome čovjeku nego što je današnji.

Više od sjecanja


Doduše, takvo poniranje zanemaruje onodobne jadikovke iza kojih stoji težak rad od zvizde do zvizde, život u skromnim kućama bez struje, bez tekuće vode, bez televizije, bez interneta i svih izuma kojima je olakšan (je li uistinu olakšan?!) život ljudi s početka dvadeset i prvoga stoljeća. I brojni bi željeli živjeti u slikovitu selu, selu kakvo je bilo početkom prošloga stoljeća, ali se nitko ne bi odrekao tehnoloških blagodati ovoga. A to je, znamo, nespojivo. I istinita je ona izlizana uzrečica koja kaže da svako vrijeme nosi svoje. S druge pak strane ovo zahvaćanje u prošlost pokazivanjem arhivskih fotografija i razglednica te njezina usporedba sa sadašnjošću na umjetničkim i dokumentarnim fotografijama Jakova Teklića dobro je podsjećanje na važnost trajnih vrijednosti. I pomoć da se one uklope u osobno i kolektivno pamćenje kako bi se na njima - nipošto bez njih ili još gore potirući ih - gradila budućnost. A mi smo, pokazala je to naša nedavna i ne tako nedavna prošlost, skloni hrliti u budućnost koja nema našega temelja. Zbog gramzivosti - kako osobne tako i zajedničke, da ne kažemo društvene – nepovratno uništavamo prostor oko nas i, što je još pogubnije, baštinu koju su na njemu nakalemila stoljeća. Zatvaramo se u svoj mali svijet i živimo današnji dan ne uvažavajući mudrost jučerašnjega i ne mareći za potrebe sutrašnjega. Namjerno zaboravljamo kako naš životni prostor – fizički i duhovni - nije naš, nije dan nama samo za danas, za naše jednokratno punjenje obiteljskoga ili gradskoga ili državnoga proračuna. On je živ i treba trajati. A mi, nažalost, na najbrutalniji način dokazujemo da smo ga oteli našim unucima. Ako pak ovi zapisi imalo pridonesu učvršćivanju svijesti da je naša baština - naše pamćenje - ono što trebamo sačuvati i prenijeti u sutra, ova izložba ima smisla. U suprotnome bit će tek estetski doživljaj koji će trajati koliko i sjećanje na njega.

Marko Matijević


Most kojim su hrvatski vladari dolazili na Gospin otok stajao je, premda krnjav, još do prije osamdesetak godina. Više ga nema: načela ga mina ljubomornoga susjeda, a dokrajčilo vrijeme. I na obzoru nema stabala.

D

okumentiranje života fotografskim aparatom više od stoljeća bogati nacionalnu baštinsku riznicu. Izgled vremena i prostora do izuma fotografije bilježili su likovni umjetnici i znanstvenici, njihove su vizualne interpretacije poznatoga svijeta dragocjen, ali često subjektivan doprinos boljem poznavanju povijesti. Fotografija od 19. stoljeća mijenja pogled na stvarnost i čuva vjerodostojniji izgled prošlosti za budućnost. Albumi i zbirke privatnih kolekcija i institucija nisu samo objektivom zabilježeni trenuci, oni su svjedočanstva duha vremena, načina života, svjetonazora, običaja, materijalnih mogućnosti i estetskih kriterija, dakle svega što oblikuje ljude i prostor. Upravo na tim vrijednostima fotografije koncipirana je izložba Solinjana Marka Matijevića i Jakova Teklića. Prvi je kolekcionar, strastveni sakupljač starih fotografija i izvrstan poznavatelj povijesti, drugi je mladi fotograf, promatrač današnjice, tragom starih fotografija snima iste te prostore u sadašnjem vremenu za buduća.


Jednostavan i zanimljiv izložbeni koncept omogućio je uvid u dragocjenu Matijevićevu zbirku fotografija koja u kombinaciji s Teklićevim suvremenim ostvarenjima otvara prostore sjećanja, emotivnih dijaloga i boljeg upoznavanja vlastita razvoja. Izložba je nostalgičan i intelektualan dijalog kojoj Teklić, raspolažući suvremenim mogućnostima fotografiranja, daje i osobnu kreativnu dimneziju. Fotografi su „hvatači“ trenutaka i ugođaja, pa su njihovi radovi uvijek osobni, više od pukog dokumentiranja stvarnosti. Zahvaljujući različitim interpretacijama poznatih, mnogih i mitskih postaja solinske prošlosti sačuvanima na Matijevićevoj zbirci, Teklić im svojim fotografijama dodaje novu, likovnu vrijednost. Za neke od izloženih motiva Teklić pomno bira kut i vrijeme snimanja što fotografijama daje mjeru umjetničkoga. Na ostalima Teklić snima arheologiju Salone, arhitekturu Solina i Vranjica, prepoznatljive urbane cjeline, iz iste perspektive kao i na djelima starih majstora kako bismo ih mogli usporediti. U tom segmentu izložba ima dokumentarnu vrijednost. Treća, nikako manje vrijedna odlika ove izložbe razvija se u susretu s posjetiteljima. Tada nastaje nova razina dijaloga koja dvodimenzionalnu fotografsku stvarnost podiže na višeslojnu kolektivnu priču. Izložba potiče sjećanja ali i odgovornost prema baštini, iznad svega budi ponos pripadanju tako znamenitom i bogatom povijesnom prostoru. Iako ćemo na nekim usporednim fotografijama uočiti ne baš pohvalne intervencije u oblikovanju Grada, ova se izložba ipak temelji na vrijednostima koje Solin i njegove starine smješta u sam vrh nacionalne kulturne i prirodne baštine. Kako se niti jedan prostor nije održao bez ljudi, izložba je ipak himna stoljetnom životu i trudu svih koji su ga stvarali i gradili. Među njima su i Marko Matijević i Jakov Teklić kojima je genius loci trajno nadahnuće i ponos. Branka Brekalo, prof.povijesti umjetnosti


Rika se lijeno provlači solinskom dolinom, a dan se ogleda u vodi namreškanoj laganim lahorom.

I evo je blizu uvira. Već je boćata, prepušta se moru.


Gašpina mlinica, izgrađena godine 1711., posljednjega je pomlioca ispratila sredinom prošloga stoljeća.


Pa ipak, vrijeme ju nije samljelo...


Silinom nesrazmjernom svome kratkome toku Rika se obruĹĄavala niz vodopad Marinac.

Marinca nema. Godine 1948. popustio je pred moćnijom silom: razdrmala ga mina pa raznijela voda.


Nakon što je stari mletački most popustio zubu vremena, na njegovu je mjestu godine 1912. podignut ovaj, betonski.

Kuću Benzon i kuću Bulić razdvajala je Rika, a povezala ista sudbina: obje su stradale u Drugome ratu i nikada neće biti obnovljene.

Most danas, reći će Solinjani, vodi od nikud u ništa.


Iz najvećega otoka solinske Rike izranja crkva i uz nju kampanel. Godina je 1925., još nema župne kuće.

Zelenilo je tako gusto da s ovoga mjesta priječi pogled do crkve i kampanela.


Jankova je mlinica zbog mine zavidnoga susjeda ostala na suhome. Najprije se umorio krov, popustio i propao.

Mlinice odavno nema, čak ni u sjećanjima jer su za njom otišli i oni koji su je pamtili.


Šperčeva kuća uz cestu pored Rike. I altana pred njom (Solinjani kažu lantana), a na njezinu prsobranu dvije herme.

Kuća i lantana žive više od dvjesta godina, ali sve manje Solinjana zna njihovo ime.


Kad je nestalo putnika koji bi odmarali za njezinim kamenim stolom, Šperčeva je lantana postala je prodavaonica rukotvorina.

Nikada više neće bukare u njezine ponare. Bit će prodavaonica rukotvorina, ribarnica, ured turističke zajednice...


Glavna se solinska ulica početkom prošloga stoljeća probija između kuća koje su je umalo zatvorile u namjeri da stvore trg.

A da je današnju glavnu ulicu – Zvonimirovu - ostakliti, imali bismo najveći štekat.


Na Ime Marijino, 12. rujna 1943. fašističke su bombe dohvatile i ovaj dio Solina. Od kuća su ostali samo kosturi.


Na razmeđu devetnaestoga i dvadestoga stoljeća gostionica obitelji Ivić bila je omiljeno okupljalište splitske gospode koja je amo dolazila karocama. Ivići će biti gostioničarima do 1930., a tada postaju trgovcima. Njihova će kuća do danas ostati kuća s imenom: Ivićeva kuća.


Tesarski majstor Jakob Čech koncem devetnaestoga stoljeća došao je iz Slovenije i u Solinu, na Širini, otvorio obrt. Njegovoj baraci i susjednim kućama danas nema ni traga, a Jakob odavno miruje na Gospinu otoku, na starome groblju.


Boris Jurić je 7. kolovoza 1933. vojnim zrakoplovom nadlijetao rodno selo. Iako sjene usmjerene prema sjeveru kazuju da je jutro preraslo u podne, s ove visine čini se da Solin spava.

Nedugo zatim, ali dovoljno da pored njegove nikne nova kuća, opet je ponad Solina. Zvrndanje avionskoga motora nadjačalo je klaparanje feratine i seljane natjeralo da podignu glave.

Evo Borisa još jednom, još jedan prelet iznad krova rodne kuće. Razdragani seljani mašu svome susjedu.

Danas je kuća Jurić izgubljena među mostovima, bez krova, unakažena neuspjelim betonskim nadogradnjama.


Na naftnim spremnicima u Sv. Kaju godine 1936. splitski vatrogasci vježbaju gašenje. Još jedna predstava za todobnoga fotografa.


Što je oku ugodnije: don Frane i stupovi koji slute vertikale crkve u Gradini ili prostrane livade uz Riku i djevičanski Mosor?

Don Frane odavno nema, stupovi su ponovno posječeni, a bliže i dalje susjedstvo nepovratno unakaženo.


Grobišna bazilika na Manastirinama oko 1895., u vrijeme kada je postojao samo jedan Tusculum, onaj Ciceronov pored Rima.

I 116 godina kasnije, u naše dane. Tusculum bdije nad ostacima najvećega starokršćanskoga groblja na otvorenome.


Na putacu koji od bedema smjera prema Manastirinama Bulić je početkom dvadesetoga stoljeća podigao putokaz sazidan od ulomaka salonitanskih spomenika.

Bulićeva putokaza više nema. Uklonjen je godine 1959. s obrazloženjem da smeta prometu.


Banovi bori, drvored uz put od bedema do Tusculuma, još su nježne mladice.

A jedno stoljeće kasnije, u naše dane, taj se drvored propinje u nebo.


Da se danas, pedesetak godina nakon što je nastala ova fotografija, popeti par desetaka metara iznad Manastirina, slika bi bila drukčija. Borovi i čempresi bili bi bliži.


Uz rub amfiteatra u devetnaestome stoljeću nikli su Mikelićevi dvori, Solinjanima poznatiji kao Mandinićeve kuće.

Pali su žrtvom napretka godine 1986. jer su se, na svoju nesreću, našli na trasi Splitske zaobilaznice.


Na ovoj je slici dobar dio solinske proĹĄlosti: antiÄ?ko groblje, Paraćevi dvori i nezaobilazni don Frane.

A onda nam se dogodio napredak...


Selo, more, nebo i planina bili Ä?etiri stiha jedne pjesme. Pa ova kartulina i nije mogla ponijeti drukÄ?iju poruku: Ljubav je takva sila da bi se i na suhu drvu primila.

Vranjic istrgnut iz konteksta. A kontekst su salonitna, Ĺželjezna, naftna, cementna i ina zla.


Staza na Kapljuču promiče uz masline i agave, između vinograda, vrtova i razvalina staroga grada. Nakladnik:

Gradska knjiznica Solin Koncept izložbe:

Marko Matijevic Autor fotografija:

Jakov Teklic Grafičko oblikovanje kataloga:

Melita Bucan Tisak:

Redak d.o.o., Split


Godina je trideset i neka. Novo pored staroga. Fiat balilla pored sarkofaga i mosta na KapljuÄ?u.

izložbe  

katalog izlozbe fotografija jucerasnjeg i danasnjeg Solina: Vise od sjecanja

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you