Page 1

Antun Gustav Matoš


Antun Gustav Matoš (13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.)

Izložba postavljena u auli Gradske knjižnice od 23. svibnja do 17. lipnja 2013. Izložbu je priredila Dubravka Petek, a grafički oblikovala Ismena Meić


Imao sam srce, djetinjasto srce, Srce koje boli, boli tako jako! Imao sam srce, bolno, bolno srce, A kada mi ode, nisam više plako. Živa smrt (“Hrvatska smotra”, 1907.)


Antun Gustav Matoš bijaše nesvakidašnja pojava na hrvatskoj književnoj sceni, proturječna osoba nemirna duha koja je navijestila novo razdoblje u hrvatskoj književnosti i obilježila – podjednako svojim djelom i životom – epohu koja je za našu malu i uglavnom skučenu sredinu tek trebala doći. Ovaj hrvatski pjesnik, novelist, esejist, feljtonist i putopisac rodio se u malom pograničnom srijemskom mjestu Tovarniku 13. lipnja 1873. godine u obitelji učitelja Augusta Matoša. Obitelj se 1875. godine preselila u Zagreb, grad koji će obilježiti Matoševo odrastanje i sazrijevanje i u kojem će, nakon burnog i pustolovnog života, naći smirenje i smrt. Njegovo gimnazijsko školovanje nije bilo osobito uspješno: VII. razred ponavljao je, među ostalim, i zbog nezadovoljavajuće ocjene iz hrvatskog jezika. 1891. godine upisao se na Vojni veterinarski zavod u Beču, ali je ubrzo izgubio stipendiju. 1893. godine je unovačen te bježi u Srbiju, ali je kao vojni bjegunac ubrzo uhvaćen i zatvoren u petrovaradinsku tvrđavu. Otada je cijeli njegov turbulentni životni put obilježen bježanjem i ponovnim vraćanjem. Prvo je utočište našao u Beogradu, gdje se zaposlio kao violončelist u kazališnom orkestru, a zarađivao je i novinarskim prilozima. Kao vojni bjegunac proveo je izvan Hrvatske više od trinaest godina. Osim u Beogradu, živio je u Parizu i Ženevi, a putovao je i po Italiji, Austriji i Njemačkoj. Pariško razdoblje bilo je presudno za formiranje njegovih estetičkih nazora. Za cijelo vrijeme svojega progonstva potajno je pojećivao Hrvatsku i osobito Zagreb, i to s krivotvorenim ispravama. Njegov je dolazak ipak u Zagrebu bio unaprijed “najvaljen” te se on s nestrpljenjem i znatiželjom očekivao u zagrebačkim boemskim krugovima. Već je za života bio svojevrsna legenda. Iso Kršnjavi i Josip Frank ishodili su naposljetku pomilovanje za Matoša. 1908. godine ono još nije službeno potvrđeno, tj. tek je dano usmeno obećanje, ali se Matoš već slobodno kretao Hrvatskom. Nakon povratka iz izgnanstva u Hrvatsku, položio je propisane ispite i stekao učiteljsko zvanje, ali službu nije dobio ni do kraja života. Uzdržavao se prije svega spisateljskim radom, ali i raznim potporama. Umire 17. ožujka 1914. godine u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica, nakon duge i teške bolesti – službena dijagnoza je rak grla, iako obitelj pretpostavlja da se radilo o tuberkulozi grla - i triju operacija. Zagrebačka i hrvatska kulturna elita dodjeljuje mu na Mirogoju grob prvoga razreda i priređuje svečanu sahranu. Njegov osebujni život, rastrgan između preobilja energije koja ga je nagonila na boemska lutanja, nemirna putovanja iz grada u grad, iz jednoga kraja kraja u drugi, iz zemlje u zemlju, i teške dugugodišnje iscrpljujuće bolesti, ponajbolje opisuju vlastite riječi: “Vodila me slobodna i maglovita vila, lijepa i slijepa Avantira, moja gospođa.” (”Cvijet s raskršća”, 1902.) Istodobno, nostalgija ga je navodila na stalno ponovno vraćanje u Hrvatsku, kući, u roditeljski dom, u Zagreb. “No pravog Matoša, Matoša čovjeka, treba tražiti iza ovoga drugog Matoša, jer je onaj prvi svjesna i nesvjesna karikatura ovoga, iza bijeloga lica clowna viri pravo lice od mesa i krvi, koje je tužno i zaplakano.” (Antun Barac) Matoš je za života objavio tri beletrističke knjige: “Iverje” (1899.), “Novo iverje” (1900.) i “Umorne priče” (1909.), esejističko-putopisne zbirke “Ogledi” (1905.) i “Vidici i putovi” (1907.), “Naši ljudi i krajevi” (1910.), zbirku feljtona “Pečalba” (1913.) te nekoliko manjih humoristično-satiričnih knjižica. Prva zbirka njegovih pjesama objavljena je tek posmrtno, 1923. godine u izdanju zagrebačke Narodne knjižnice. Predan podjednako kultiviranoj Europi i njezinim civilizacijskim i estetičkim dosezima, opuštenoj nesputanosti balkanskog, “kafanskog”, načina života kojeg je iskusio u Beogradu, te pitomosti hrvatske domovine čijim je tradicionalnim vrijednostima i težnji za nacionalnom samostalnošću ostao doživotno vjeran, on je stvorio golemi i raznoliki knjževni i publicistički opus koji je hrvatsku književnost stavio pred nove literane i estetičke standarde. Posmrtno je objavljen u dvadeset svezaka njegovih sabranih djela. Njegova bogata književna ostavština čuva se u Institutu za književnost HAZU u Opatičkoj 18 u tzv. “Matoševoj sobi”, a obuhvaća rukopise, knjige, korespondenciju, slike i razne druge predmete iz njegova života.


Naš ukus samo rijedak dojam bira i mrzi sve što sliči frazi i pozi. Tek izabranom srcu zbori lira I nije pjesma, koju viču mnozi. Naš stih je život, koji dušu svira. Što može reći proza, dajmo prozi, A strofa treba magijom da dira I budi u nama ono gdje su bozi. U vijeku kada "misli" svaka šuša, Mi, nimfolepti, skladno osjećajmo, Jer cilj je svemu istančana duša. Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo, Božanski Satir kad nam milost dade za cvjetni uskrs hrvatske Plejade! programatski sonet Mladoj Hrvatskoj (”Hrvatska smotra”, 1909.)


Matoš i moderna Književni opus Antuna Gustava Matoša treba sagledati u kontekstu previranja na prijelomu 19. i 20. stoljeća. To je razdoblje obilježeno sukobom “starih” i pokreta “mladih”, nezadovoljnih zatečenim prilikama kako u politici tako i u književnosti. U hrvatskoj se književnosti izdvajaju dvije skupine pisaca: “Bečani”, dekadentno nastrojeni i prožeti artizmom , i “Pražani”, naprednjački realisti kojima je politika preča od književnosti. Društvo hrvatskih književnika nastojalo je okupiti i jedne i druge. Sam Matoš nije nikada zauzeo decidiran stav i određenu stranu u sukobu “mladih” i “starih” o modernome u umjetnosti, te je cijenio individualizam, umjetničku slobodu i artizam, ali je isticao i važnost tradicije. Kao jedan od pjesničkih prvaka pjesnika u doba moderne, izvršio je golemi utjecaj na hrvatsko pjesništvo i književno-estetičke nazore. Matoš, Domjanić, Vidrić, Begović, Nazor i Mihovil Nikolić najznačajniji su pjesnici toga prijelomnog razdoblja te se na njih direktno nadovezuju mladi pjesnici obuhvaćeni zbirkom Hrvatska mlada lirika (1914.), koja zaključuje jednu epohu i otvara novu. Za života Matoš je više bio poznat kao kritičar i pripovjedač, dok ga danas držimo jednim od najznačajnijih hrvatskih pjesnika u doba moderne. Prvi se put u knjževnosti javio u svojoj 19. godini i to pripovjetkom “Moć savjesti” objavljenom u “Vijencu”, 13. VIII. 1892. Od tada pa do kraja života surađivao je u više od pedeset publikacija u kojima je objavio preko tisuću različitih književnih i publicističkih priloga. Osobito u godinama koje je proveo u Parizu, pratio je književna strujanja pridajući veliku pozornost parnasovskom pjesništvu i simbolizmu. Publiciranjem u časopisima i novinama sudjelovao je u brojnim raspravama koje su se o najrazličitijim pitanjima vodile u hrvatskoj kulturnoj i političkoj javnosti. Pratio je zbivanja u likovnoj, glazbenoj i kazališnoj umjetnosti i pisao o njima temperamentno izražavajući svoje estetičke prosudbe. Svojim je književnim, ali i publicističkim radom, postavio hrvatsku književnost pred nove estetke standarde. Deklarativno je slijedio europske, napose francuske uzore. Njegov se pripovjedni opus može svrstati u tri osnovne skupine: 1. motivi i teme o hrvatskim ljudima i prilikama (”realistične” novele) 2. humoreske smještene u hrvatsko i strano okružje 3. fantastika i ljubavne teme (Camao, Ugasnulo svjetlo, Miš, Balkon, Cvijet s raskršća, Jesenska idila) Ova posljednja osobito je značajna, jer uvodi simbolističke elemente, bizarne motive i neočekivane narativne obrate, a gdjekad se Matoš nadahnjuje novelama Edgara Allana Poea. Prozni izraz u ovim je novelama prožet stiliziranom liričnošću i melankoličnim notama. Premda je za života plijenio pozornost čitatelja oštrim kritičkim zapažanjima i naglašenom polemičnošću, danas ga percipiramo prije svega kao jednog od naših najvećih sonetista. Tvorac je posebne varijante hrvatskog soneta. Prvi njegov objavljeni sonet bila je “Utjeha kose” (”Savremenik” : ljetopis Društva hrvatskih književnika, 1906.) Matoš je uzaludno pokušavao pronaći izdavača za svoje pjesme, pa je prva zbirka njegovih pjesama objavljena tek posmrtno, 1923. godine. Usprkos tome, upravo Matoševu liriku povijest i kritika književnosti izdvaja kao možda najvredniji dio njegova književnog djela.


Ja vučem čemer magle tvojih gorah, Očajnost zvijezdah što nad tobom niču, U meni jeca sjena tvojih dvorah, Moj otrcani, kraljski, banski Griču! Gnijezdo bez sokola (”Savremenik”, 1911.)


Donji grad. (Zagreb i Zagrebi, 1912.) Dok Grič ima sasvim birokratski, a Kaptol sasvim sacerdotalni karakter, u jezgri sasvim različit ako i ne oprečan, Donji grad, novi Zagreb je pravi moderni grad, grad rada, prosvjete i trgovine, treći Zagreb, Zagreb redakcija, demonstracija, vojarna, banaka i radništva. U Gornjem gradu, kod Matejnice, nalazite u prastaroj kući s tramovima, vinjagama i pticama po kavezima prastaru gostionicu u stilu XVI. I XVII. vijeka, poput nekih kućica u Novoj Vesi, a u Ilici i na donjogradskim trgovima imate kafana i hotela s komforom i poslugom najmodernijeg Beča i Berlina. Sav čar Zagreba dolazi od tih kontrasta između Griča, Kaptola i stare Harmice, pa između Zagreba i idilskih sela (Sveti Duh, Horvati, Trnje) u gradskoj općini, što s predgrađima i silnim ljetnikovcima u Tuškancu, na Pantovčaku itd. stvaraju posebni, četvrti Zagreb.

Štrebersko gnijezdo. (Zagrebačko pismo, 1912.) Štreberovac, glavni grad zemljice Štreberije, najzanimljivije je mjesto na globusu. U Evropi, taj grad ima od Evrope tek kuće, pandure, beamtere, fiškale, konobare, i razna noćna zabavišta. Ali ne! Štreberovac ima i skupe fijakere, da ne govorim o tramvaju što ga vuče o znoju repa svoga po jedan magarac od kljuseta. Donji Štreberovac je središte modernog života. Tu su kafane, centar domaće politike, gdje jedni prave moralnim sredstvima nemoralnu, a drugi nemoralnim sredstvima moralnu politiku. Tu su redakcije, centar kafanske politike, gdje liječnici misle da su Clemenceau-i, umirovljeni gimnaziste da su filozofi, a trgovački pomoćnici, pa urari i stolari da su vođe narodne. Tu je Akademija, stideći se narodnog imena, pa sveučilište gdje se odgajaju tek brnjičke duše i gdje osim talenata može svaki postati profesorom. Tu je i narodni Salon sa godišnjim izložbama, koje su obično uspjele kao cacatum, a dosta neuspjele kao pictum. U bolnici, što parfimira najživlje gradsko mjesto, kao kita smilja i bosilja, vježbaju se bolesnici u gladovanju i u samoubojstvima kroz bolničke filantropske prozore. Sva trgovina je u rukama cincarskih martoloza što šire istočnjačku, i u rukama Hebrejaca što šire lihvarsku, vandalsku i mongolsku kulturu. U kazalištu imaju uspjehe samo strani komadi, a domaći živalj igra i tu tek ulogu sluge i sobarice. Konzervatorij je za fabrikaciju dobrih sila koje služe tuđini, pa loših, koje tolikim, ah tolikim uspjehom dižu domaću umjetnost!

Zagrepčani. (Zagreb i Zagrebi, 1912.) U našem društvu nema osnovnoga društvenoga načela prema kojemu se u drugim narodima prosuđuje vrijednost rada i pojedinaca, pa je tako Zagreb lišen socijalne etike i mjesto u kojem ništa, ama baš ništa ne kompromituje. […] Zagrepčani žive bez osjećaja za vrijednost djela i osoba, u nekakvoj amoralnoj, nekritičnoj i anarhijskoj atmosferi, poznavajući tek vrijednosti kao novac, ne poznavajući sila kao što je dostojanstvo duha, srca i značaja. Ne može se zamisliti nezgodnija sredina za razvitak višeg čovjeka! U takvim nesrećnim, polutanskim prilikama osposobljava se i preporučuje za život samo očajni, u nebo vapijući mediokritet, dok je svaka etička i intelektualna superiornost kao nešto suvišno, abnormalno i neprirodno.

Grad tuđinaca. (Kod kuće, 1909.) Priznajem da mi se Zagreb mnogo više sviđa od Zagrepčana.

Čar Zagreba za prognanika. (Kod kuće, 1909.) Treba biti odgojen Zagrepčanin i treba biti petnaest godina daleko od Zagreba, pa da se osjeti, razumije, da se zavoli taj čudni grad. I sada mi se zna dogoditi da sanjam kako ležim bolestan i nemoćan, bez igdje ikoga, u pariskoj mansardi ili u vlažnom ćumezu beogradskom, sa perspektivom boemske bolnice i bezimenog groba, pa kad se budim, suho lišće orahovo šušti u poznatom vrtu, zviždanje iz tvornice zove radništvo poznatim zvukom, kroz mekoću jesenskog uzduha ide ususret novom danu Angelus kao prastara, uvijek ista starogradska molitva, sunce se diže na istom mjestu na Šalati, nalijevo od Kalvarije, a pod glavom – jedini jastuk gdje se može počinuti: jastuk domaćeg krova, meki, topli vanjkuš zagrebački!


O, ta uska varoš, o, ti uski ljudi, O, taj uski puk što dnevno veći sljepac biva, O, te šuplje glave, o, te šuplje grudi, Pa ta svakidašnja glupa perspektiva! Čemu iskren razum koji zdravo sudi, Čemu polet duše i srce koje sniva, Čemu žar, slobodu i pravdu kada žudi, Usred kukavicâ čemu krepost diva? Stara pjesma (”Hrvatska smotra”, 1909.)


Demokracija. (Ljudi i ljudi, 1912.) Cilj prave kulture može biti tek pojedinac. Tendencija kulture je dakle aristokratska, te vidimo prve savremene duhove gdje upozoruju na antikulturnu tendenciju demokracije. Schopenhauer, Carlyle, Renan, Nietzsche, Taine nisu demokrati. Većina savremenih prvoklasnih Francuza prijeđoše zbog toga u monarhistički tabor, napadajući u korist tradicionalizma i nacionalizma republiku i parlamentarizam. Demokratski princip je međutim antiaristokratičan, protivnik superiornosti tek u teoriji, dok u stvari političke aristokratije mnogo više nivelišu i izjednačuju ne puštajući na vladu najbolje, “aristoi”, pravu aristokraciju, već privilegovani, često sasvim nesposobni stališ. Načelo demokracije je sloboda, tj. omogućivanje jednakih pogodaba za životno natjecanje svakome. Aristokratija te pogodbe pruža tek šaci privilegovanih, i tako mnogo, većina sila prvoga reda zahiruje i ostaje izgubljena za čovječanstvo. Drugim riječima, ono, što se zove aristokratijom, nije aristokratija već uzurpacija privilegisanih što ne dopuštaju razvitka superiornim pojedincima razbaštinjenih nižih klasa. Pravi apsolutizam je sloboda samo jednog čovjeka, vladara, a oligarhija je slobodni razvitak samo jednog stališa. Samo u demokratijama dakle može svaka superiornost doći do izražaja, može se osloboditi i razviti svaki bolji i vredniji pojedinac, te prema tome demokratija više od aristokratije služi aristokratskom i individualističkom duhu napretka i kulture. Mogaše li se genij razviti i pod apsolutističkim vladama Augusta, rimskih papa i Luja XIV, mogaše to biti samo stoga što ti vladari postupahu demokratski, upravo što ne postupahu tiranski sa Horacijem, Rafaelom i Molièreom, što kao i napredne demokratije priznavahu aristokratizam duha, bio on i plebejski. Nietzsche, tobože antidemokrat, hvali modernu Francusku na štetu militarističke i pruske Njemačke, ne sjetivši se da u tom slučaju hvali republiku proti aristokratskom bismarckizmu.

Demokracija i aristokracija. (Ljudi i ljudi, 1912.) Vrhunac je aristokratskog načela apsolutizam, sveopća jednakost (kao u zlo shvaćenoj demokraciji) podanika, dok se pravi, prirodni, a ne uzurpirani aristokratizam duha i srca najbolje razvija u demokracijama kao atenska, florentinska, dubrovačka i moderna francuska. Aristokratsko načelo baštinjenosti, hereditarnosti, u stvari nije aristokratski princip, jer se superiornosti gotovo nikada ne nasljeđuju. Superiornost današnje Francuske ili Engleske ne dolazi možda od prirođene superiornosti čovjeka engleskog ili francuskog, nego zbog toga što su u tim zemljama najveće šanse, najveće slobode za individualni razvitak. Da Rusija ima engleske slobode, ruski genij bi jamačno vodio čovječanstvo. Ima li demokratija koje su apsolutizmi, kao teror puritanaca i jakobinaca, to nisu demokratije, jer obično imaju apsolutističke vođe, tiranske diktatore. Ima li apsolutizama pametnih kao vlada Fridriha Velikog, te apsolutizme nehotice vode izvjesna demokratska načela teokracije. Ima li moderna demokratija tendencije da masa smrvi pojedinca, da nekompetencija uništi kompetenciju, da kulturni barbar zapovijeda superiornom pojedincu, to više nije demokratija već revolta gluposti proti pameti…

Književna demokracija. (Platonski dijalozi, 1911.) Moderne literature ne ubija demokrcija politička već duh utilitarizma literarnog, antiartistički duh Milanah Marjanovićah, demokracija literarna, naime načelo da kao što ima svaki pravo glasa u politici, da tako ima svaki osel, svaki Kriještimir Kovačić i svaki Jarmek Parmačević pravo glasa i suda u literaturi: načelo da u književnosti ne odlučuje pojedinac već gomila, da ne odlučuje talenat, koliko to, jesi li naprednjak, jesi li ili nisi član redakcije napržednog lista. Kriještimir Kovačić i Parmačević su književnici jer su napredni dusi, a Flaubert nije književnik jer je u Homaisu, Bouvardu i Pecuchetu besmrtno ismijao – “napredne duhove”…


Sjena Ja volim tužnu sjenu, uspavano svijetlo: svijetlo, što sniva o noći. Ja volim sjenu, bliznicu toplog sunca i hladnog mjeseca. Ja volim sjenu, vječnu moju posestrimu i pratilicu, što spava kraj mene i hoda kraj mene, tamna moja slika i karikatura. Da, ja volim sjenu, žutu, sivu, crnu, žalosnu, i kao smrt tihu sjenu. Sve, sve je sjena. Svijet je sjena. I sunce je sjena mističnog sunca. I život je sjena tajnovitog života. Sjena je kolijevka.Sjena je grob. Kad ne bijah, bijah sjena. Kad me ne bude, bit ću sjena. Ja sam sjena od onoga, što bijah, i od onoga što ću biti, sjena između danas i sutra, sjena između dvije sjenaste vječnosti. Misao je sjena. Svijet je sjena. Sve, sve je sjena. Sjena je veća od svijetla kao moja sjena što je uveče veća od mog tijela. Pšenično i zrno čovjekovo klije u sjeni i gine u sjeni. Život se diže iz sjene, luta u sjeni, iščezava u sjeni. Mi smo sjene.

Sjeno, mekano uzglavlje svijeta! Sjeno, crna posteljo života! I kad ugasnu planeti, ti ćeš biti carica svijeta. Ja te volim, Sjeno, čista, tiha boginjo! Digni svoj mekani, magloviti, zlatnim tajnama protkani plašt i pokri mi umorne oči, da ih sklopim i da zagrlim svoju sjenu. “Umorne priče”, 1909.

Antun Gustav Matoš umro je 17. ožujka 1914. godine u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica, nakon dugotrajne i iscrpljujuće borbe s neizlječivom bolešću.


U pripremi ove izložbe korištena je izvorna građa Gradske knjižnice i njezinih zbirki: zbirke Zagrabiensia, zaštićenog fonda i čitaonice periodike. Za presnimku Matoševe knjige “Naši ljudi i krajevi : portraiti i pejzaži”. Zagreb, 1910. korišten je izvornik iz zaštićenog fonda Knjižnice Tina Ujevića. Izložba Antun Gustav Matoš (13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.) postavljena u auli Gradske knjižnice od 23. svibnja do 17. lipnja 2013. u povodu 140. obljetnice rođenja Izložbu je priredila Dubravka Petek Virtualno izdanje priredila Ismena Meić © Knjižnice grada Zagreba, Gradska knjižnica, lipanj 2013.


Profile for Knjižnice grada Zagreba

Antun Gustav Matoš (13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.)  

Izložba postavljena u auli Gradske knjižnice od 23. svibnja do 17. lipnja 2013. u povodu 140. obljetnice rođenja. Izložbu je priredila Dubra...

Antun Gustav Matoš (13. lipnja 1873. - 17. ožujka 1914.)  

Izložba postavljena u auli Gradske knjižnice od 23. svibnja do 17. lipnja 2013. u povodu 140. obljetnice rođenja. Izložbu je priredila Dubra...

Advertisement