Page 64

___________________________________________________________________________________ Dobri čovječe, šta radiš usred ničega i kud si pošao sa tom ikonom? Pogledah ga onako izgubljeno, sav je bio čudan, kao da i nije sa ovog svijeta. Ne bih ti znao reći, nekud idem, gonim, nemam puta. A ova ikona, to je Sveti Sava, ponio sam ga sa sobom da me čuva, jedino dobro koje sam u životu imao. Sveti Sava!? - reče to tako iznenađeno, kao da je s njim zajedno jeo ili pio rum, uistinu lud čovjek - ako, samo ti njega dobro drži, duša ti je široka i u njoj bije stotine vatrometa, pogled ti je topao i pomalo izgubnjen, nisu bili dobri prema tebi, nisu te štedjeli, nastavi dalje tim putem, tamo ćeš… Prekinuo sam ga prije nego što je završio svoju rečenicu i sa malo povišenim tonom upitao ga: Otkud ti znaš kakvi su bili prema meni!? Ko sam i kud idem!? - glas mi je podrhtavao, čelo znojilo, nisam znao prije šta bih rekao, no on je svoje nastavio. Kao što rekoh, nastavi dalje tim putem, tamo ćeš naići na jedan kamen, iza tog kamena raste cvijet sa četiri zlatne latice, uberi ih, prodaj zlato i uradi ono što ti prvo padne na pamet sa novcem. E, moj ti, ti si lud čovjek, pravog si našao zavitlavati, pa progurao sam jadan vijek, ne treba mi još i ova sprdnja. Čuj, usred zime, raste civjet i to sa zlatnim laticama, pih! Ako mi vjeruješ, učinićeš onako kako sam ti rekao. Ako vjeruješ. – zagledah se u njegove oči, crne duboke oči i taj blagi, a istovremeno i oštri pogled, duboko u meni izazvao je lavinu koja me je gurala ka cvijetu. Taj pogled, te oči, zaboljele su negdje duboko u meni. Čekaj samo da ti pokažem kome se treba vjerovati – okrenuh se da uzmem ikonu koja je bila iza mene, no on je već nestao. Kako došao, tako i otišao. Htio sam mu samo reći kako ja vjerujem jedino Savi, a ne prosjaku ili svakoj budali koja, eto tako naleti, i napriča šaku gluposti. Htio sam mu reći da i on vjeruje u Savu… Iako nisam bio svjestan zašto sam tom prosjaku toliko vjerovao, krenuo sam na put. Činilo mi se ako izdam njega, izdajem Savu. Hodao sam dugo i bez odmora, i na čitavom putu baš nigdje nikoga. Kad najednom, pored puta neki kamen. Govorim sebi, ti si lud, ti ne znaš šta činiš. Ti si lud, tamo nema ničeg. Gledam u svoju ikonu, gledam u kamen, i odlučih da ga pomjerim. Kad tamo stvarno, cvijet sa četiri zlatne latice! Neka mi bude Bog na pomoći, ako me već oči izdaju. Ubrah latice, strpah ih u džep i krenuh dalje, ni sam ne znam kud sad. Onaj je znao da se pojavi i nestane, jaka mu fora! Išao sam tako dugo, noge su mi polako slabile, bio sam gladan, žedan, ali nisam bio sam, Sava je bio tu, pod mojom rukom, tu bliže srca mog. Hodio sam dalje, vjetar mi je strugao lice, ruke poplavile od hladnoće, ali duša se bori. Iz daljine nazirale su se kuće, bilo mi je drago da ću moći malo da odmorim. Kada sam stigao, ljudi su mi prilazili, pitali za pomoć, da li mi treba štogod, i odveli na jedan rum u njihovu seosku kafanu. Sjeo sam izbezumljen, nikad dosad nisam vidio toliku pažnju, dirnula me je njihova toplina, povrijedila njihova dobrota. Popio sam rum i otišao da vidim koliko mogu da dobijem za ove latice. Čovjek, kome sam pokazao zlato, gledao me je kao da sam pao s neba! Nisam siguran o kom se iznosu radilo, ali sam znao da bilo mnogo novca. Ogromna hrpa novca koju dosad, nisam vidio. Gledam ja novac, gleda on mene. Ali, gledam i ovu ikonu. I vidjeh, moja ikona vrijedi više nego sav ovaj novac ovdje. Nikad nisam imao nikakvog novca, a kamoli ovoliko. Nisam ga koristio, a ne treba mi ni sad. Vjerujem, da bi svi oni koji su me otjerali iz mog doma, uništili vlastiti život zbog ove hrpe, zbog svoje pakosne gladi, ne potrebe. I tad kroz glavu mi prođe jedna misao, sav novac ostaviću ovom mjestu, ovoj djeci i ljudima. Meni ne treba, ja i moj Savo idemo dalje. Molili su me, vukli za rukav, samo da ostanem. Proglasili su me svojim svecem i zaštitnikom! Bio sam opet u čudu, no morao sam ići dalje, jer znao sam, ovdje nije moj dom. Nastavio sam put, ikona je i dalje bila uz mene. Bio sam po prvi put srećan, jer sam druge učinio srećnim. Jer sam pomogao, nisam i dalje imao ništa sem vjere, ali to jedino što čovjek i treba da ima. Putovao sam svijetom, pomagao narodu, zajedno sa štapom i mojom ikonom. Bez puta sam putovao, put se preda mnom rađao. Jer sam vjerovao. Zaustavio sam svoj hod, samo malo da odahnem i da razmislim kud i šta dalje, ali prekide me glas iza mene: Dobar si posao uradio, nisam ni sumnjao da će biti drugačije. – iako mu je lice bilo prekriveno, mogao sam da osjetim njegov osmijeh i zadovoljstvo, bio je to opet onaj prosjak, uvijek je negdje uz mene.

64

Profile for Zvezdani Kolodvor

Časopis za umetnost i kulturu Zvezdani Kolodvor  

Časopis za umetnost i kulturu Zvezdani kolodvor br. 2 Tema broja: Umetnost kao Modus Vivendi

Časopis za umetnost i kulturu Zvezdani Kolodvor  

Časopis za umetnost i kulturu Zvezdani kolodvor br. 2 Tema broja: Umetnost kao Modus Vivendi

Advertisement