__MAIN_TEXT__

Page 1

Priča o Drenovi

2.b OŠ Fran Franković i učiteljica Jasna Domić-Stanić šk.god 2018./19.


Bilo je to u rano proljeće, u neka davna vremena. Dok se joť na vrhovima goranskih planina bijelio snijeg, koji je te zime obilato padao, medo se budio iz zimskog sna.


Lijeno se izvukao iz brloga i omirisao zrak. Osjetio je miris proljeća. – Dosta sam spavao! – reče medo i protegne se kako bi pokrenuo uspavane mišiće.


Opipa trbuščić kojega gotovo i nije bilo. Rastuži se. – Sigurno sam predugo spavao kad sam tako mršav i neugledan, a kruli mi i u želucu. Moram nešto pojesti. Možda negdje pronađem barem malo meda. Razmišlja tako medo i traži hranu. Proljeće tek sviće, priroda se tek budi. Gleda medo oko sebe, zaviruje u grmlje, nigdje nema niti jedne jagode ili maline kako bi se osladio i ublažio glad.

Pomisli: – Idem prema jugu, tamo je toplije, tamo sve prije dozrijeva. I tako medo krene na put. Hoda medo, hoda i sve pogledava raste li gdje kakav slasni plod, a ono samo trava i grmlje.


Odjednom, u daljini ugleda liju i pričeka ju u želji da s nekim malo porazgovara. Dosta mu je samoće. U društvu će vrijeme brže proći, a lakše će naći hranu jer četiri oka bolje vide nego dva.

- Dobar dan lijo! – pozdravi medo. – Kamo si krenula? Iako mudra, lisica mu reče istinu: – Idem prema jugu. Tamo je nekoliko kućica. Čula sam jutros pijetla kako ranom zorom pjeva. Sigurno ima i kokica. Možda koja zaboravi otići na počinak, a ja sam tako gladna. – I ja idem u tom pravcu! – razveseli se medo. – Nastavimo dalje zajedno.


U dobrom druĹĄtvu put je brzo prolazio. SpuĹĄtali su se ĹĄumskom stazom prema jugu.


Približavali su se naselju s nekoliko razbacanih kućica iz čijih je dimnjaka izlazio gusti dim.


U daljini, uz rub prostrane livade, ugledali su stabla okićena zlatnožutim cvjetićima. Medo pojuri prema njima i reče: -To su moja stabla! Slasne plodove, koji će se razviti iz ovih prekrasnih cvjetića ne želim ni s kime dijeliti! -Sve je to moje! -Cijela šuma je moja!

Pogleda ljutito liju, kao da ju pogledom tjera i legne pod jedno drenovo stablo. – Čekat ću da drenjule dozore!


Lija se pokunji, glumeći uvrijeđenost, spusti svoj kitnjasti rep i nastavi putem prema Lopači i Grohovu. Čim je zamakla iza kamenog zida, poskoči od veselja i nastavi trčkarati. Znala je ona da ju tamo čekaju jagode, maline, trešnje i šljive.

Gostila se lija od ranog proljeća do kasne jeseni. Uživala je u slasnoj hrani. Ponekad bi se sjetila mede i nasmijala se njegovoj sebičnosti: – Gladuj, kad nisi htio dijeliti!


A naš medo i dalje čeka svoje drenjule. Čekao ih je cijelo proljeće i cijelo ljeto.

S prvim danima jeseni plodovi su tek počeli crvenjeti. Medo, iscrpljen glađu, hlapljivo ih počne jesti. Naježi se od oporosti i kiselosti i shvati da još mora čekati. Čekao je do kasne jeseni da dozore. Napokon se najeo. Naučio je i nikada neće zaboraviti da je drenjula drvo koje prvo procvjeta, a zadnje dozrijeva.


Ljut na svoju pohlepu i sebičnost, ljut na svoju nepromišljenost, zgrabi drvo - Neće mene i počne ga nitko sramotiti lomiti. pa ni ti! – poviče medo još jače lomeći i savijajući drvo, ali ono bijaše toliko jako i žilavo da se samo savijalo. Slomiti se nije dalo. Savijao ga je na sve strane, gurao, privlačio, trgao, čupao. Drvo je bilo žilavo i odolijevalo medinoj grubosti.


Medo se potišten vratio u svoju šumu, a mjesto u kojemu se osramotio i u kojemu raste žilavo i otporno drvo dobilo je ime

Drenova.


Slikovnicu pripremili (tekst i ilustracije): Tina Trošelj, Petra Šarić, Mila Popović, Nina Božić, Juraj Arbula, Val Družeta i Ervin Velčić, učenici 2.b razreda OŠ Fran Franković, Rijeka pod vodstvom učiteljice Jasne Domić-Stanić. šk.god 2018./19.


Slikovnica je nastala na osnovu legende Nastanak Drenove i porijeklo imena, Drenova ĹĄkolstvo i povijesni razvoj, Rijeka, 1987. Rijeka, ĹĄk. god. 2018./2019.

Profile for Karmen Toić Dlačić

Priča o Drenovi  

Priča o Drenovi  

Advertisement