Kim edwards kći čuvara uspomena

sunčane zrake. Knjiga gostiju bila je otvorena i ona se u nju upiše uobičajenim krasopisom, sjetivši se bivše časne sestre koja ju je tome naučila. Norah zastane, a onda, možda potaknuta tišinom, krene praznim središnjim prolazom. Potaknuta tišinom, osjećajem mira i praznine, načinom na koji je svjetlost padala kroz oslikane prozore i prašnjavi zrak ona uroni u to svjetlo, crveno, modro i zlatno.

Klupe su mirisale po sredstvu za laštenje drveta. Ona sjedne. Ispred klupe su bila modra baršunasta klecala, malo prašna. Ona se sjeti Breeina starog kauča, zatim žena iz svoje crkve koje su došle u njezinu kuću s darovima za Paula. Sjećala se kako im je jednom pomogla da očiste crkvu, kako su laštile klupice tako da su sjele na krpe i prelazile preko glatkog drveta.

Tako je pritisak jači, šalile su se i smijeh je odzvanjao crkvom. U svojoj se tuzi Norah okrenula od njih i više im se nikad nije vratila, ali sada joj padne na pamet da su i one patile, izgubile voljene osobe, bolovale, iznevjerile sebe i druge. Norah nije željela biti jedna od njih, nije željela njihovu utjehu, pa se udaljila. Od te joj se uspomene oči ispune suzama. Ovo je doista bilo blesavo. Njezin se gubitak dogodio prije gotovo dva desetljeća i ta tuga ne bi trebala navirati kao voda s izvora.

To je bilo ludo. Ona je grčevito plakala. Cijelo je vrijeme bježala, brzo i daleko samo kako bi izbjegla ovaj trenutak, a ipak se dogodio. Nepoznata je osoba spavala na njihovu rasklopivom kauču i sanjala dok je u njoj rastao tajanstveni novi život, a David je samo slegnuo ramenima i okrenuo se. Znala je da kada se vrati kući njega neće biti. Možda će nedostajati kofer, sve će ostalo biti netaknuto. Plakala je zbog tog saznanja, zbog Paula, zbog srdžbe i izgubljenosti u njegovim očima. Zbog kćeri koju nikad nije ni vidjela. Zbog Breeinih mršavih ruku. Zbog bezbroj načina na koji ih je njihova ljubav izdala i oni nju. Bol je čini se bilo stvarno mjesto.

Norah je plakala, nesvjesna svega oko sebe osim neke vrste osjećaja oslobađanja kojeg se sjećala iz djetinjstva. Gorko je plakala sve dok nije, potpuno iscrpljena, osjetila bol, ostala bez daha.

Na otvorenim kosim gredama gnijezdile su se ptice. Vrapci. Kada se polako pribrala, Norah postane svjesna njihova nježnog cvrkuta, lepetanja krilima. Klečala je s rukama oslonjenim na naslon klupe ispred sebe. Zrake svjetlosti su još uvijek koso padale kroz prozore, obasjavajući nekoliko mjesta na podu. Posramljena, ona sjedne i obri še suze s lica. Nekoliko je sivih pera ležalo na popločenim stubama koje su vodile do oltara. Norah pogleda gore i ugleda vrapca kako leti iznad nje, sjena među većim sjenama. Tijekom godina toliko je ljudi sjedilo ovdje sa svojim tajnama, svojim snovima, tamom i svjetlošću. Ona se pitala je li i njihova neopisiva tuga, kao i njezina, popustila. Nije mogla shvatiti kako to da joj je ovo mjesto donijelo toliki mir.

Kada je iz crkve izašla na sunce trepne i ugleda Paula kako sjedi na kamenu ispred ograde od kovanog željeza.

U daljini je Bree hodala preko trave a u ruci su joj se njihale cipele.

On kimne prema spomenicima na groblju. “Žao mi je”, reče. “Zbog onoga što sam rekao.

Nisam to mislio. Pokušavao sam naljutiti tatu kako bih i ja mogao biti ljut.”

“Nemoj to više nikad ponoviti”, reče mu Norah. “Da tvoj život nije vrijedan. Da te više nikad, nikad nisam čula da to govoriš. Nemoj tako nešto ni pomisliti.”

“Neću”, reče on. “Doista mi je žao.”

“Znam da si ljut”, reče Norah. “Imaš pravo živjeti život onako kako želiš, ali i tvoj otac je u pravu. Moraš zadovoljiti neke uvjete. Ako ih prekršiš, bit ćeš prepušten samome sebi.”

Ona je sve to izgovorila ne gledajući u njega, pa se šokirala kada se okrenula i vidjela kako mu mišići na licu podrhtavaju, a niz obraze teku suze. Ah, onaj je dječak ipak još uvijek bio tu.

Ona ga zagrli najbolje što je mogla. Bio je tako visok, njezina je glava dosezala samo do njegovih prsa.

“Shvati, ja te volim”, reče ona u njegovu smrdljivu majicu. “Tako mi je drago što si ponovno sa mnom... ali doista smrdiš”, doda ona smijući se, pa se i on nasmije.