Issuu on Google+

DRAGANA 3 JEZIK 1. PREDIKAT U REČENICI Gramatička svojstva rečenice: predikat (predikatne kategorije) -

Jedno od gramatičkih svojstava je članjivost (mogućnost da se podijeli na članove rečeničnog ustrojstva i to na samostalne i nesamostalne). Predikat: o Nije ovisan ni o jednom drugom članu rečeničnog ustrojstva. Zato se kaže da on sam sebi otvara mjesto u rečenici. Po njemu se izravno ili neizravno uvrštavaju svi ostali članovi. o Predikat ima svoje gramatičke kategorije kojima uspostavlja odnose s ostalim dijelovima rečenice, a one su: lice, vrijeme, vid i način.  Kategorija lica: služi za to da se glagolu pridruži oznaka onoga koji govori (1. lice), onoga s kim se govori (2. lice), onoga o kome se govori (3. lice), što se pojavljuje i u množini, npr.: Jednina 1. pišem 2. pišeš 3. piše Množina 1. pišemo 2. pišete 3. pišu  Kategorija vida: služi za razlikovanje svršenih i nesvršenih radnji, npr. ispitivao je – radnja u trajanju (nesvršeni), ispitao je – radnja završena (svršeni).  Kategorija vremena: razlikuju se 3 osnovne gramatičke oznake, za prošlost, sadašnjost i budućnost, ali one mogu biti u apsolutnoj ili relativnoj uporabi (npr. Sutra će biti kiše – apsolutna budućnost; Bit će da je tako – relativna budućnost).  Kategorija načina: sadrži gramatičke oznake imperativ, kondicional, optativ, indikativ. • Imperativom se izriče zapovijed. • Kondicionalom se izriče mogućnost. • Optativom se izriče želja u apsolutnoj sadašnjosti. • Indikativ je izjavni način. Njime se izriče stvarna radnja, stanje ili zbivanje.

2. SUBJEKT I PREDIKAT Subjekt -

Subjekt je dio rečenice, tj. član rečeničnog ustrojstva kojemu mjesto otvara predikat. Odgovara na pitanje „tko?“ ili „što?“, a gramatička svojstva su mu rod, broj i padež. Najčešće službu subjekta vrše imenice, no to može biti bilo koja riječ. Kada je subjekt lična zamjenice, on se ne mora izreći, jer se iz oblika predikata pretkaziv. Postoje i rečenice u kojima subjekta nema. U njima kao predikat dolaze bezlični glagoli. Subjekt se s predikatom mora slagati u rodu i broju (povezani su sročnošću).

3. PISANJE VELIKOG I MALOG SLOVA Velikim početnim slovima se pišu vlastita imena, i to: - lična imena i prezimena: Rifet, Samir, Igor, Damir, Danijel, Nermina, Jelena, Bajrić, Čavkić, Zulić, Ivušić, Kosić; - nadimci i atributi ako se sami upotrebljavaju ili su srasli s imenom i postali njegov sastavni dio: Lela, Doda, Huska, Huki, Kralj Tvrtko, Kulin Ban, Ričard Lavljeg Srca, Kralj Boduven, Karlo Veliki; - imena božanstava: Allah, Jahve, Jehova, Jupiter, Zeus, Posejdon, Afrodita, Apolon; - imena životinja i građevina: Šarenka, Crvenka, Zelenka, Jablan, Aduna, Krivi toranj u Pizi; Ajfelov toranj u Parizu, Atomium u Briselu

1

- imena pripadnika naroda: Bošnjak, Mađar (tačno je i Madžar!), Palestinac; - imena stanovnika gradova, pokrajina, zemalja, država, kontinenata: Bišćanin, Travničanin, Krajišnik, Bosanac, Amerikanac, Evropljanin, Australijanac; - imena nebeskih tijela: Sunce, Zemlja, Mjesec, Mliječni Put, Mars, Venera; Andromeda; - imena kontinenata, država, naseljenih krajeva i mjesta (sve riječi u njima osim veznika i priloga): Australija, Evropa, Dalmacija, Lika, Bosna i Hercegovina, Krajina, Brod na Kupi, Južna Amerika, Dvor na Uni; - imena mora, rijeka, jezera, planina i druga geografska imena: Una, Sana, Bosna, Drina, Boračko jezero, Grmeč, Romanija, Jadransko more, Fruška gora; Plitvička jezera, Balkansko poluostrvo; - imena ulica i trgova: Studentski Trg; ako se sastoje iz više riječi samo se prva riječ: Željeznička ulica, Zagrebačka ulica; piše velikim slovom, a ostale malim slovom izuzev vlastitih imena: Bulevar Mule Mustafe Bašeskije, Ulica Mehmedalije Maka Dizdara; - imena praznika: Bajram, Božić, Uskrs, Đurđevdan, Nova godina, Prvi maj; - nazivi ustanova, preduzeća, društava: Matica Bošnjaka, Merhamet, Osnovna škola "Mladost", Sarajevska banka, Kamerni Teatar, Sportsko društvo "Željezničar", Medicinski fakultet u Tuzli, Organizacija Ujedinjenih Nacija; - nazivi knjiga, časopisa, novina, književnih djela: Opšta enciklopedija, Naš jezik, Oslobođenje, Prokleta avlija, Modra rijeka - prisvojni pridjevi izvedeni od vlastitih imenica sufiksima (nastavcima): -ov, -ev, -in: Fadilov sat. Bosančev majstorluk. Melihin kišobran. Danijelov šal. Velikim početnim slovom se piše: - prva riječ u rečenici: Spušta se noć. Gdje su ljudi? Nema žive duše! Ulice su puste.; - prva riječ poslije dvije tačke kada je upravni govor među navodnicima: Al' govori Musa Arbanasa: "Priđi, Marko, ne zameći kavge, il' odjaši da pijemo vino..."; - nastavak pisma iza naslova ako se pismo nastavlja u novom redu, i to bez obzira da li se iza naslova stavlja zarez ili uskličnik: Draga mama, Tvoje pismo sam primio tek juče iako... Ili: Draga Aida! Molim te, nemoj se ljutiti što se rijetko javljam... Velikim početnim slovom pišu se zamjenice Vi i Vas iz poštovanja prema osobi kojoj se piše: Dragi nastavniče, Javljamo Vam se odmah po dolasku u ljetovalište. Na putu smo se držali Vaših preporuka... U kompjuterskoj komunikaciji: Pogrešno: "Dobili ste E-Mail preko Interneta." Ispravno: "Dobili ste e-mail preko Interneta." Malim slovom se piše: - nastavak upravnog govora ako je bio prekinut umetnutom rečenicom radi nekog objašnjenja; na primjer: "Hoće li svi", pitao je direktor na zboru učenika, "pomoći u uređenju okoline škole?";

2

- nastavak rečenice poslije upravnog govora, na primjer: "Hoćemo!" - odgovorili su svi prisutni učenici. "Krenimo na posao, onda, odmah poslije sastanka" - povikaše neki učenici.; - posvojni pridjevi izvedeni od vlastitih imenica sufiksima -ski, -ski, -čki, npr.: bosanski jezik, američki dolar, pariski učenik. Bio sam u banjalučkom Kaštelu - zamjenice vi i vas kad se u pismu ne obraća samo jednoj osobi već grupi ili kad se piše dopis nekoj ustanovi, firmi, društvu; npr.: Osnovnoj školi "Dr Irfan Ljubijankić", Bihać Cijenjeni, Obavještavamo vas da je... 4. SUGLASNIK Č I Ć Glasovi č,ć su dva različita fonema.Stoga treba razlikovati njihovu artikulaciju.Pri izgovoru se glasa Č vrh jezika uzdiže i prislanja uz desni (alveole), a usne se ispupčuju i zaobljuju. Pri izgovoru se glasa Ć vrh jezika opire o donje zube, srednji dio jezika prislanja uz prednje nepce, a usne se razvlače i olabavljuju. Glas Č dolazi u riječima kojima postanak nije vidljiv (bačva, ključ…).Zatim dolazi u oblicima i izvedenicama prema osnovnom k, c :junak – junače, ruka – ručni, zec – zeče, stric – stričev…).Suglasnik dolazi u sufiksima: -ač: kopač, ogrtač -ača: cvjetača -jača: sjevernjača -ičar: alkoholičar -čić: kamenčić -čica: grančica -čina: cjevčina -če: kumče -ič: branič, gonič, vodič, ribič -ačak: punačak -ičan: energičan -ički: humanistički Glas Ć dolazi u riječima i kojima postanak nije vidljiv (ćelav, kuća…) Zatim dolazi u oblicima i izvedenicama prema osnovnom t (radost – radošću, brat – braća).Dolazi i u sufiksima: -ić : gradić, Anić -dać : srndać -oća : gluhoća, hladnoća -bać : zelenbać -aći : domaći, crtaći -eći : teleći --ći : pekući, doći -ać : gluhać 5. PRAVOPISNA PRAVILA O PISANJU VELIKOG I MALOG SLOVA Interpunkcijski znakovi su: točka, upitnik, uskličnik, upitnik i uskličnik, zarez, točka sa zarezom, dvotočje, trotočje, točkice, crtica, spojnica, navodnici, navodnici uz druge znakove, polunavodnici, zagrade, kosa crta. Koriste seza rastavljanje teksta na rečenicu i njezine dijelove. -

točka : dolazi na kraju izjavnih rečenica, iza kratica, rednih brojeva. upitnik: dolazi na kraju upitnog pitanja uskličnik: dolazi iza uskličnih rečenica, iza vokativa upitnik i uskličnik: dolaze uz pitanje koje izražava čuđenje ili ushit zarez: dolazi iza nizanja riječi, između atributa, pisanje mjesta uz datume, naknadno dodavanje, suprotnosti itd. točka sa zarezom: stavlja se tamo gdje bi točka preoštro presjekla jedan dio, a zarez ne bi uočljivo odvojio dijelove rečenice dvotočje: stavlja se ispred upravnog govora, nabrajanja

3

-

trotočje: pokazuje da je tekst izostavljen crtica – označava stanku koja je jača od stanke izražene zarezom navodnici – označavaju tekst koji se navodi doslovno ili označenomu daje drugo značenja zagrade: jače odjeljuju od drugog teksta jedan dio rečenice ili objašnjavaju nešto kosa crta: označava kraj stiha

PRAVILO O PISANJU VELIKOG SLOVA Velikim se početnim slovom pišu: 1. vlastita imena 2. prva riječ u rečenici 3. riječi iz počasti Sve ostale riječi, same ili u rečenici pišu se malim početnim slovom. - pridjevi izvedeni iz vlastitih imena na ski, -ški i – čki pišu se malim slovom _ splitski, hrvatski, plemićki itd. 6. ANALIZA REČENICE Predikat je srce rečenice. Razlikujemo glagolski i imenski predikat. a) Predikat izrečen glagolom naziva se glagolskim npr. Marko jede jabuku. Stipe trči ulicom. b) Imenski predikat je predikat koji u sebi sadrži pomoćni glagol biti i neko imensku riječ , a to ime može biti imenica, zamjenica, pridjev i broj npr. marko je učenik. Marko je dobar učenik. Marko je prvi. Knjiga je moja.

Subjekt je onaj član koji se u rečenici uvrštava po sročnosti (podudaranje oblika roda, broja i padeža ) s predikatom izričući na što se odnosi obavijest sadržana u predikatu. Po svojoj sročnosti s predikatom subjekt je imenica u nominativu i odgovara na pitanje tko? što? Tko jede? Marko jede. U službi subjekta osim imenice mogu biti i : a) zamjenica ( Ona pjeva.), b) glagol u infinitivu ( Pjevati je lako).

Objekt je dopuna kojom se izriče predmet radnje, a mjesto mu u rečenici otvara prelazni glagol. Objekt je najčešće imenica ili koja druga imenska riječ u akuzativu: Marko jede jabuku. Objekt u akuzativu naziva se izravni ili direktni objekt, a objekt u ostalim padežima neizravni ili indirektni objekt ( Dječak piše pismo majci. –pismo, akuzativ, izravni objekt, majci, dativ- neizravni objekt). Objekt izrečen prijedložnim skupom tj. prijedlogom i imenicom zove se prijedložni objekt ( Priča se i o znanju.) Atribut i apozicija su imeničke dopune.

Atribut je riječ koja se dodaje kao bliža oznaka imenici. Atribut može biti: pridjev ( Plavi dječak…), zamjenica ( moja knjiga ), broj ( tri moja brata ), imenica u genitivu ( livadama djetinjstva). Skup riječi u službi atributa zove se atributni skup – Gledam punu luku klonulih jedara. Apozicija je imenica koja pobliže određuje drugu imenicu s kojom se slaže u padežu. Moj brat Marko je dobar atletičar.

4

7. REČENICE PO SASTAVU Rečenice po sastavu (jednostavne i složene) -

Jednostavne imaju jednostruko temeljno rečenično ustrojstvo (subjekt i predikat). Složene imaju višestruko temeljno rečenično ustrojstvo ili barem dva predikata. Složene nastaju sklapanjem jednostavnih. Rečenica u sustavu složene rečenice naziva se surečenica (klauza). Postoje tri tipa sklapanja: o Povezivanjem: nastaju nezavisno složene rečenice. Nastaju tako da se između dvije rečenice dokine točka i uvrsti veznik. o Uvrštavanjem: nastaju zavisno složene rečenice. Nastaju tako da se zavisna uvrštava u glavnu kao član njenog rečeničnog ustrojstva. o Nizanjem: rečenice neovisne jedna o drugoj nižu se odvojene zarezom.

8. NEZAVISNO SLOŽENE REČENICE Nezavisno složene rečenice -

Nastaju povezivanjem i povezane su pravim veznicima. Sastavne: one koje su povezane u cjelinu zbog nekog zajedništva. Veznici: i, pa, te, ni, niti (npr. Noć je mirna i na nebu nema oblaka.). Rastavne: one u kojima se sadržaji surečenica rastavljaju, tj. ostvaruje se sadržaj samo jedne od njih. Veznik: ili (npr. Navečer čitam ili pišem.). Suprotne: one kod kojih se sadržaj jedne suprotstavlja sadržaju druge. Veznici: a, ali, nego, no, već (npr. Noć se spuštala, a on nije palio svjetla.). Ispred ovih veznika uvijek stoji zarez. Isključne: one u kojima se iz sadržaja jedne isključuje (izuzima) sadržaj druge. Veznici: samo, samo što, tek, tek što, jedino, jedino što, osim, osim što (npr. Ivan je pozvao sve prijatelje, samo Ines nije.). Zaključne: one u kojima se sadržaj druge surečenice može logički izvesti iz prve. Veznici: dakle, zato, stoga (npr. Stonoga ima sto nogu, stoga ne nosi cipele.).

9. VRSTE ZAVISNO SLOŽENIH REČENICA I PISANJE ZAREZA Zavisno složene rečenice -

-

-

-

Nastaju pomoću sklapanja uvrštavanjem. Zavisna surečenica se uvrštava u glavnu kao jedan od članova njenog rečeničnog ustrojstva. Predikatne: o One kod kojih se zavisna uvrštava u glavnu na mjesto predikata (i to imenskog predikata) o Npr. Film je da ti pamet stane. Subjektne: o One kod kojih se zavisna surečenica uvrštava na mjesto subjekta glavne. o Odgovaraju na pitanja „tko?“ i „što?“. o Veznici: tko, što, koji, gdje, kamo, da. o Dijele se na: odnosne, izrične i zavisno upitne. o Npr. Mislilo se da je Zemlja ravna. Objektne: o One kod kojih se zavisna uvrštava u glavnu na mjesto objekta. o Odgovaraju na piranja „koga?“ i „što?“. o Veznici: tko, što, koji, čiji, gdje, kad, da. o Dijele se na: odnosne, izrične i zavisno upitne. o Npr. Ispričat ću ti što sam doživio. Priložne:

5

U njima se zavisna odnosi prema predikatu glavne kao priložna oznaka. Dijele se na: odnosne, mjesne, vremenske, načinske, uzročne, posljedične, poredbene, pogodbene. o Npr. Traži što naći ne možeš. Atributne: o Zavisna rečenica koja dopunjuje imenicu glavne kao atribut. o Veznici: koji, čiji, kakav, kolik; mjesni i vremenski prilozi, da, neka. o Npr. On je imao dušu koja je razumjela drveća i životinje. Apozicijske: o Takve zavisno složene rečenice kod kojih se zavisna uvrštava na mjesto apozicije uz neku imenicu u glavnoj. o Kod apozicijske se surečenice odvajaju od glavne zarezima, a kod atributne se ne odvajaju. o Npr. Studenti, koji budu marljivo radili, položit će ispite. o o

-

-

10. ČLANOVI REČENIČNOG USTROJSTVA Predikat je srce rečenice. Razlikujemo glagolski i imenski predikat. c) Predikat izrečen glagolom naziva se glagolskim npr. Marko jede jabuku. Stipe trči ulicom. d) Imenski predikat je predikat koji u sebi sadrži pomoćni glagol biti i neko imensku riječ , a to ime može biti imenica, zamjenica, pridjev i broj npr. marko je učenik. Marko je dobar učenik. Marko je prvi. Knjiga je moja. Subjekt je onaj član koji se u rečenici uvrštava po sročnosti (podudaranje oblika roda, broja i padeža ) s predikatom izričući na što se odnosi obavijest sadržana u predikatu. Po svojoj sročnosti s predikatom subjekt je imenica u nominativu i odgovara na pitanje tko? što? Tko jede? Marko jede. U službi subjekta osim imenice mogu biti i : c) zamjenica ( Ona pjeva.), d) glagol u infinitivu ( Pjevati je lako). Objekt je dopuna kojom se izriče predmet radnje, a mjesto mu u rečenici otvara prelazni glagol. Objekt je najčešće imenica ili koja druga imenska riječ u akuzativu: Marko jede jabuku. Objekt u akuzativu naziva se izravni ili direktni objekt, a objekt u ostalim padežima neizravni ili indirektni objekt ( Dječak piše pismo majci. –pismo, akuzativ, izravni objekt, majci, dativ- neizravni objekt). Objekt izrečen prijedložnim skupom tj. prijedlogom i imenicom zove se prijedložni objekt ( Priča se i o znanju.) Atribut i apozicija su imeničke dopune. Atribut je riječ koja se dodaje kao bliža oznaka imenici. Atribut može biti: pridjev ( Plavi dječak…), zamjenica moja knjiga ), broj ( tri moja brata ), imenica u genitivu ( livadama djetinjstva). Skup riječi u službi atributa zove se atributni skup – Gledam punu luku klonulih jedara. Apozicija je imenica koja pobliže određuje drugu imenicu s kojom se slaže u padežu. Moj brat Marko je dobar atletičar. 11. DODACI SUBJEKTU I PREDIKATU -

Atribut se pridjeva uz imensku riječ da je po čemu odredi bez obzira u kakvoj službi je ta riječ. o Razlikujemo:  Kvalitativne atribute koji određuju imenicu po kakvoći (npr. šarena haljina).  Diferencijalne atribute koji određuju imenicu s obzirom na neko svojstvo (npr. nova haljina; stara haljina).  Posesivne atribute koji označavaju pripadnost komu ili čemu (npr. majčina haljina).

6

Relativne atribute koji označavaju imenicu po kakvu posve uopćenu svojstvu (npr. neka haljina). o Službu atributa najčešće vrši pridjev, ali to može biti i zamjenica ili broj. o Oni se slažu s imenicom uz koju stoje u rodu, broju i padežu, pa se zovu sročni atributi. o Ako je atribut imenica, onda se ne slaže u rodu, broju i padežu pa se zove nesročni atribut (npr. čaša ulja). Apozicija: o U službi apozicije dolaze imenice sročne s imenicama na koje se odnose. o Iako se apozicija načelno slaže s imenicom uz stoji, to nije uvijek tako jer su imenice nepromjenjive po rodu, pa se ne mogu jedna drugoj prilagoditi (npr. grad Požega). 

-

-

Priložna oznaka je samostalni član rečeničnog ustrojstva kojemu mjesto otvara predikat, a izriče različite okolnosti pod kojima se odvija radnja izrečena predikatom. - Može biti prilog, padežni ili prijedložni izraz, a uz jednu se može dodati više priložnih oznaka. - Vrste priložnih oznaka: o Priložna oznaka mjesta (gdje, kamo, kuda, odakle, dokle) o Priložna oznaka vremena (kada, od kada, dokada) o Priložna oznaka načina (kako, na koji način) o Priložna oznaka uzorka (zašto, zbog čega) o Priložna oznaka namjere (radi čega, s kojom namjerom) o Priložna oznaka društva (s kim) o Priložna oznaka sredstva (s čim, pomoću čega) o Priložna oznaka smjera (kamo) o Priložna oznaka količine (koliko) o Priložna oznaka dopuštanja (unatoč čemu) o Priložna oznaka izuzimanja (osim koga) o Priložna oznaka pogodbe (pod kojim uvjetom) o Priložna oznaka posljedice (s kojom posljedicom) - Objekt je član rečeničnog ustrojstva kojemu mjesto otvara predikat, a značenjski to je pojam kojeg glagolska radnja zahvaća ili u vezi s kojim se glagolska radnja vrši. - Gramatičko svojstvo objekta je pretkazivost padeža. - Objekt može biti u svim nesamostalnim padežima (svi osim nominativa i vokativa). - Izravni objekt: dolazi uz prijelazne glagole, tj. one kod kojih radnja prelazi izravno na objekt i vrši se na objektu. Takav objekt uvijek dolazi u akuzativu, osim kada ne izriče cjelovitu tvar nego njezin dio onda dolazi u genitivu (dijelni genitiv). - Neizravni objekt: ne pretpostavlja izravni prijelaz glagolske radnje na nj nego je više predmet u vezi s kojim se radnja vrši. Neizravni objekt dolazi u svim zavisnim padežima osim u akuzativu. - Rečenica s neizravnim objektom, npr. Pišeš li zadaću? Pišem. Rečenice bez objekta - glagoli ne otvaraju mjesto objektu, npr. ići, trčati, ležati, 12. STILSKE FIGURE: METAFORA, ALEGORIJA, HIPERBOLA, SIMBOL

FIGURE RIJEČI – tropi, zasniva se na promjeni osn znač riječi • •

metafora – skraćena poredba, preneseno značenje Naziv za stilsku figuru upotrebljavanja riječi u prenesenom ili slikovitom smislu. Metafora je u mnogo čemu stvaranje novoga, izražajnijeg i sadržajnijeg jezika. Zamjena počiva na vezi po slici. Primjer iz narodne pjesme: I tu majka tvrda srca bila, Da od srca suze ne pustila. Metafora je najvažniji oblik pjesničkog izražavanja - osnova je poetskog organizma. Svaka uspjelija metafora i jest mala pjesma za sebe, jer predstavlja uočavanje jednoga sitnog isječka života i jednog dojma, trenutka koji je u njoj osvijetljen i preobražen. Metafora osnovno značenje mijenja u figurativno. Lijepu potvrdu nailazimo u haiku pjesmi od tri stiha staroga japanskog pjesnika: Gle, bilje proljeća, Trag snova Bezbrojnih ratnika! Metafora se gradi na razne načine. Često se spajaju riječi koje su posve suprotne jedna drugoj, da se dobije nova

7

• • • • • • •

kvaliteta sa snažnijim i sugestivnijim predodžbama. Npr.: Noć je vani slijepa i gluha Sunce se pokrilo jednim velom… (Charles Baudelaire) metonimija – podvrsta metafore, jednom riječju zamjenjuje se veća cjelina (hrabar čovjek – sila) Naziv za stilsku figuru u kojoj se obični izraz svagdašnjeg jezika zamjenjuje novim koji je s njim u prostornoj, vremenskoj ili uzročnoj asocijaciji; zamjena je, dakle, logične prirode. Tako riječ tragedija, koja izvorno znači jarčeva pjesma , jest metonimija, ali danas nema više nikakve neposredne veze s jarcima. personifikacija – davanje ljudskih osobina svemu što nije čovjek sinegdoha – pars pro toto – dio se uzima za cjelinu („čovjek“ je uništio prirodu) eufemizam – ublažavanje nekog pojma (pijan – veseo) epitet – ukrasni pridjev alegorija – cijelo djelo u prenesenom značenju simbol - riječ koja se doživljava u prenes.znač., opći i individualni Hiperbola -figura je preuveličavanja radi naglašavanja nekog emocionalnog stava. „Umrijet ću noćas od ljepote“ Naziv za stilsku figuru pretjerivanja koja izabire prejake riječi u preuveličanim i nenormalnim razmjerima. U tragici hiperbola ističe patos , patetičnost; vrlo dobro može izazvati utisak komičnog kad se na određeni način intonira. Hiperbola se nalazi na granici neuvjerljivosti i groteske. U epopejama i junačkim pjesmama hiperbola služi jačanju afektivnosti pjesničkog govora i što uvjerljivijem predočavanju herojskog ambijenta i mentaliteta. Dolazi u govornom jeziku mladih.

13. STILSKE FIGURE: SINESTEZIJA, ONOMATOPEJA, DITIRAMB, ANTITEZA

Sinestezija se definira kao stilska figura kojom se postiže zamjena svojstava čula. Tako na primjer, boja može da se pomiriše, zvuk može da se vidi i sl. U jednoj od reklama jedan od sudionika izgovara rečenicu Fakat miriše bijelo. Upravo u toj rečenici došlo je do zamjene svojstava čula mirisa i čula vida pa se može pomirisati ono što se u stvarnosti samo vidi.Nadalje, nerijetko se u kolokvijalnom govoru može čuti sintaksema čuje se za izražavanje osobine nečega (ili nekoga) što ima neugodan miris.Njome se postižu neobične sintagme, slike i zvučnosti Primjer: slušam u mirnoj ljubičastoj noći gdje suste zvezde.I ja razumem te glase što huje taj jezik Bića i taj šapat stvari Onomatopeja - glasovna je figura oponašanja ili prenošenja zvukova iz prirode u nekom književnome djelu jezičnim sredstvima. (I cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče) Ditiramb je korska pjesma posvećena Dionisu, bogu vina. Pučki ditiramb dotjerao je umjetnički Korinćanin Arion.Iz ditiramba se se razvile kasnije tragedija i satirska igra. Antiteza -stilska je figura koja se zasniva na opreci, odnosno suprotnosti. Dva se suprotna pojma stavljaju jedan uz drugi, da bi se naglasio kontrast. Posebna su vrsta antiteze slavenska antiteza i oksimoron.

14. RIMA, VRSTE RIMA Rima je glasovno podudaranje na kraju stiha. Može biti parna (aabb) unakrsna(abab)

8

15. ESEJ Esej je kraća prozna vrsta u kojoj se obrađuje različita tematika, bilo iz života ili iz znanosti, na način koji uključuje razmišljanje i zaključivanje, ali također ima i sposobnost umjetničkog oblikovanja. Naziv "esej" dolazi od francuske riječi essai, što znači ogled. U eseju do izražaja dolazi osobni stav pisca, njegov izbor problema o kojima piše i njegov vlastiti način izlaganja i zaključivanja, ali moraju biti prisutne i vrijednosti koje pripisujemo znanosti i filozofiji: određena dosljednost u zaključivanju, uviđanje važnosti nekih tema i sklonost prema misaonoj razradi problematike. Esej je često posvećen upravo književnosti, pa se njemu na umjetnički vrijedan način obrađuju teme kojima se bavi znanost o književnosti. Začetnik esejističke proze je Michel de Montaigne, koji u svojem djelu Eseji obrađuje najrazličitije teme na način svojstven esejističkom pristupu. 16. PROMJENJIVE I NEPROMJENJIVE VRSTE RIJEČI 17. Promjenjive su: a. Imenice – riječi kojima se imenuju bića, stvari i pojave. b. Pridjevi – riječi koje izriču različita svojstva bića, stvari i pojava. c. Zamjenice – riječi koje zamjenjuju neke druge riječi. d. Brojevi – izriču količinu ili poredak bića, stvari ili pojava. e. Glagoli – riječi kojima izričemo radnju, stanje i zbivanje. 18. Nepromjenjive su: a. Prilozi – riječi koje se prilažu glagolu. Označavaju različite okolnosti pod kojima se vrši radnja, stanje ili zbivanje. b. Prijedlozi – označavaju odnos među pojavama, bićima i stvarima c. Veznici – povezuju dvije riječi ili rečenice. d. Usklici – riječi koje izražavaju različite emocionalne reakcije. e. Čestice – služe za oblikovanje ili preoblikovanje iskaza. 19. VRSTE IMENICA I PRAVOPISNA PRAVILA Imenice su promjenjive vrste riječi kojima se imenuje bića, stvari i pojave.Imamo imenice muškog roda (završavaju na –o, -e, --, Marko, Vladoje, učitelj), ženskog roda (-a, -e, --, kuća, Jele, žeđ) i imenice srednjeg roda (-o, -e, --, selo, polje, tele).Imenice djelimo na opće, vlastite i zbirne imenice.Opća imenica je ime koje je zajedničko svim bićima, svim predmetima ili svim pojavama iste vrste, npr. Svako dijete voli svoju majku (dijete je ime za svako mlado ljudsko biće). Vlastita imenica je ime kojim se imenuje samo jedno određeno biće ili predmet ili pojava, npr. Susjedovu djetetu su dali ime Lahorka (ime Lahorka je određeno ime za samo to dijete, a ne svu djecu). Zbirna imenica je ime za skup istovrsnih bića ili predmeta koji se uzimaju kao cjelina npr. Djeca se igraju u dvorištu (djeca je ime za skup mladih ljudskih bića). Imenice se mogu podijeliti i na stvarne i nestvarne. Stvarne ili konkretne imenice označuju bića, predmete i pojave u čiju se stvarnost možemo uvjeriti pomoću svojih osjetila : čovjek, drvo, knjiga, planina… , a nestvarne ili apstraktne imenice su one imenice koje označuju nešto nestvarno što pomišljamo kao stvarno, npr. radnje, duševne pojave i osobine : bijeg, hod, sviranje, učenje, misao, tuga, veselje, dobrota. Imenice se mijenjaju po padežima, a padeži su nominativ, genitiv, dativ, akuzativ, lokativ i instrumental. Svaki padež odgovara na određeno pitanje : N – tko? što? G – koga? čega? (nema) D – komu? čemu? (prilaziš) A – koga? što? (vidiš) V – oj! L – o komu? o čemu? (govoriš) I – s kim? s čim? (ideš) 20. GLAGOLI PO ZNAČENJU, GLAGOLSKA STANJA

9

Glagoli su riječi kojima se izriče radnja, zbivanje ili stanje. •

Glagoli po značenju - po značenju razlikuju se glagoli radnje, stanja, zbivanja. • Glagoli po vidu - po vidu su glagoli svršeni i nesvršeni. Nesvršeni glagoli izriču radnju koja je u određenom vremenu već svršena bilo u cjelini bilo samo djelomično. • Glagoli po predmetu radnje - Prelazni mogu uza se imati imenicu u akuzativu kao predmet radnje - Neprelazni ne mogu uza se imati imenice u akuzativu na koju bi prelazila radnja - Povratni – imaju uza se povratnu zamjenicu • Glagolska stanja - Aktiv je radno glagolsko stanje. - Pasiv je trpno glagolsko stanje 21. GLAGOLI-GLAGOLSKA VREMENA Jednostavni glagolski oblici su infinitiv, prezent, aorist, imperfekt, imperativ, glagolski pridjevi, glagolski prilozi a) infinitiv – neodređeni glagolski oblik ( ne daje se nikakva informacija o rodu, broju i licu), završava na ti (pjevati, plesati, jesti) i ći ( ići, naći reći) b) prezent ili sadašnje vrijeme tvori se od svršenih i nesvršenih glagola nastavcima – em, -jem, im,- am ( rastem, krijem, lovim, čitam) c) aorist ili prošlo svršeno vrijeme. Tvori se od svršenih glagola nastavcima –oh, -e,- e,-osmo, -oste,- oše ili –h, ø,ø, - smo, -ste, - še ( bih, bi, bi, bismo, biste, biše) d) imperfekt je prošlo nesvršeno vrijeme. Tvori se od nescršenih glagola nastavcima –ah, -aše, -aše, -asmo, aste, -ahu; -jah, -jaše, -jaše, -jasmo, -jaste, -jahu; -ijah, -ijaše, -ijaše, -ijasmo,ijaste, -ijahu ( bijah, bijaše, bijaše, bijasmo , bijaste, bijahu) e) imperativ ili zapovijedni način tvori se od infinitivne ili prezentske osnove nastavcima Ø, -mo, -te; -j, -jmo, -jte,; -i, -imo, -ite; -ji, ji, -jimo, -jite ( /, nosi, neka nosi, nosimo, nosite, neka nose ) f) glagolski pridjevi : radni i trpni. Radni se tvori nastavcima, o, la, lo; li, le, la ( rekao, rekla, reklo; rekli, rekli, rekla) – trpni se tvoroi nastavcima n, na, no, ni, ne, na – t, ta, to, ti, te, ta ( udaren, udarena, udareno, udareni, udarene, udarena) g) glagolski prilozi: sadašnji i prošli g.prilog sadašnji tvori se od nesvršenih glagola i to tako da se u 3. licu množine prezenta doda nastavak –ći. Idu + ći = idući; glagolski prilog prošli tvori se tako da se infinitivnoj osnovi doda nastavak -vši ili –avši ( baci+vši = bacivši) Složeni glagolski oblici su: perfekt, pluskvamperfekt, futur I., Futur II., kondicional I. , kondicional II., pasiv Perfekt je prošlo vrijeme složeno od glagolskog pridjeva radnog i nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola biti ( pjevao sam, bio sam ) Pluskvamperfekt je pretprošlo glagolsko vrijeme složeno od perfekta ili glagola biti i glagolskog pridjeva radnog ( bijah pjevao, bio sam pjevao)

imperfekta

pomoćnog

Futur I je buduće vrijeme složeno koje se tvori od nenaglašenog prezenta pomoćnog glagola htjeti i infinitiva glagola ( ja ću doći , ja ću biti ) Futur II (egzaktni) je predbuduće vrijeme složeno od glagolskog pridjeva radnog i svršenog prezenta glagola htjeti ( budem dolazio ) Kondicional je glagolski način kojim se među ostalim izriče pogodbe, pa se zove i pogodbeni način. Kondicional prvi ili sadašnji tvori se od glagolskog pridjeva radnog i aorista pomoćnog glagola biti ( bih pjevao) Kondicional drugi ili prošli tvori se od glagolskog pridjeva radnog i kondicionala I. pomoćnog glagola biti ( bio bih ostao )

10

Pasiv ili trpni glagolski oblik tvori se od glagolskog pridjeva trpnog i od oblika glagola biti i bivati (biti nošen, bivam nošen ) 22. IMENICE Imenice su riječ ikojima je svojstvena kategorija predmetnosti, opredmećeno svojstvo i opredmećeni proces. Njima imenujemo pojave vanjskog svijeta i našeg unutarnjeg doživljavanja. Imenice se dijele na: • opće - označavaju skup predmeta koji imaju neke zajedničke osobine • vlastite - služi kao ime svakom pojedinom čovjeku, životinji, zemljopisnim pojmovima itd. Imenice se još dijele i na: • konkretne (stvarne) - označavaju sve ono što je opipljivo (bića, predmete) • apstraktne (nestvarne) - označavaju osobine, osjećaje, stanja, fizičke i duševne moći, radnje, prirodne i društvene pojave Imenice u hrvatskom jeziku imaju tri promjene: rod, broj i padež. Rod može biti muški, ženski i srednji. Rod se određuje jednostavno (u odnosu na npr. njemački jezik), imenice koje označavaju muško biće su muškog roda, isto vrijedi i za ženski i srednji rod. (ovaj,ova,ovo) Postoje i imenice koje su uvijek u množini i te imenice mogu biti ženskog ili srednjeg roda (Pluralia Tantum). Osim toga, u hrvatskom jeziku postoje i i zbirne imenice. Imenice koje označavaju stvari ili bića neodređenog spola imaju rod prema završetku riječi: • Imenice muškog roda završavaju suglasnikom- (primjeri: stol, stolac, nož). Iznimke: tata, auto (u svakodnevnom jeziku srednji rod - inače automobil muški rod), vođa, foto; imena kao Mato ili Mate ... • Imenice ženskog roda završavaju na a (olovka, trava, žena, tajnica ...), • na st (oblast, radost, kost, ličnost... - iznimka prst, most, balast, post, plast, gost), • na v (krv, ljubav, narav ...) • i na č, ć, đ, ž, š (riječ, noć, žeđ, raž, kokoš ...) • Imenice srednjeg roda završavaju na o ili e - (vitlo, pero) • Pluralia tantum se pojavljuje u obliku množine, a označavaju samo jedan predmet. Semantički, većina takvih predmeta se sastoji od dva dijela koji čine jednu cjelinu. Takve imenice zahtijevaju glagole i pridjeve u množini. One pripadaju množini ženskog ili srednjeg roda.

Oblik množine ženskog roda - završavaju se na e (gaće, gaćice, hlače, ljestve, novine, škare) ili ponekad na i (vijesti, grudi) o Oblik množine srednjeg roda - završavaju se na a (leđa, pluća, usta, vrata, križa, kola, nosila). Sve ove imenice označavaju predmete u jednini, a u deklinaciji se ponašaju kao jezero, more ... zbirne imenice označavaju skup primjeraka shvaćenih kao cjelina u kojoj se ne izdvaja pojedini član tog skupa pa primjerke ne možemo pobrojiti. Te imenice obično nemaju množinu, a deklinacija im je kao deklinacija imenica srednjeg roda o zbirne imenice u kojima se vrši glasovna promjena jotacija (cvijeće, kamenje, granje, lišće, grmlje, drveće, trnje, grožđe) o zbirne imenice koje se završavaju na ad i koje označavaju grupu ljudi ili životinja. Ove imenice imaju deklinaciju ženskog roda na suglasnik (momčad, perad, telad, siročad) o

11

Imenice imaju prirodni i gramatički rod. Prirodni rod imaju imenice koje označavaju bića muškog i ženskog roda kojima je priroda odredila spol (dječak, djevojčica). U prirodi ne postoje bića srednjeg roda, pa te imenice imaju gramatički rod (dijete, pile). PO NASTAVKU U GENITIVU JEDNINE RAZLIKUJEMO TRI IMENIČNE SKLONIDBE: 1. A SKLONIDBA 2. E SKLONIDBA I SKLONIDBA IMENICE Imenice su riječi kojima imenujemo bića, stvari i pojave. (čovjek, drvo, ljepota, Ana) Imenice od promjena imaju rod, broj i padež. Rod može biti ženski, muški i srednji. (ova lopta, ovaj čovjek, ovo dijete) Broj tj. količina :jednina i množina (jedan cvijet-mnogi cvjetovi) Padež : u hrvatskom jeziku ima sedam padeža, koji imaju svoja latinska imena i odgovaraju na određena pitanja: 1. NOMINATIV –TKO? ŠTO? 2. GENITIV- KOGA? ČEGA? (nema) 3. DATIV- KOMU? ČEMU? (prilazim) 4. AKUZATIV – KOGA? ŠTO? (vidim) 5. VOKATIV – OJ! EJ! 6. LOKATIV – (O) KOMU? (O) ČEMU? (pričam) 7. INSTRUMENTAL- (S)KIM? (S) ČIM? (se svađam) Promjena riječi po padežima zove se DEKLINACIJA ILI SKLONIDBA. Dekliniraju se ili sklanjaju imenice, zamjenice, pridjevi i brojevi. 23. BROJEVI-VRSTE, PRAVOPISNA PRAVILA O PISANJU BROJEVA -

To su riječi kojima se izriče koliko ima onoga što znači imenica ili koje je po redu ono što znači imenica. Postoje glavni i redni brojevi. Dekliniraju se samo jedan, dva i tri i četiri od glavnih i svi redni brojevi. Brojevne imenice su dvojica, obojica, trojica, a ostale završavaju na –orica (npr. četvorica, sedmorica, …). Sto i drugi brojevi na sto, zatim tisućice, milijuni, itd. nemaju brojevnih imenica. Postoje brojevne imenice za izricanje jedinki različitog spola (npr. dvojica – dva muškarca; dvoje – muško i žensko). Brojevne imenice četvero, petero, itd. glase još i četvoro, petoro, itd.

24. PRIDJEVI -

-

Oni se pridijevaju imenicama da bi ih pobliže označili. S imenicama se slažu u rodu, broju i padežu. Njihov je sadržaj: o Svojstvo (npr. crvena jabuka) o Pripadnost (npr. sestrina haljina) o Građa (npr. drvena kuća) o Vrijeme (npr. jučerašnje novine) Imaju određeni i neodređeni oblik. Uz neodređene može se postaviti pitanje „kakav?“, a uz određene „koji?“. Pridjevi se stupnjuju „kompariraju“. o Prvi stupanj je pozitiv. Njime se izriče da netko ili nešto ima kakvu osobinu (npr. tvrd, mek, izdržljiv). o Drugi stupanj je komparativ. Njime se izriče da netko ili nešto ima veću mjeru kakve osobine od drugoga (npr. tvrđi, mekši, izdržljiviji).  Tvori se nastavcima „ji, iji, ši“ koji se dodaju na pozitiv.

12

Kada dodajemo –ji, često dolazi do jotacije (npr. skup + ji  skuplji). Tom pravilu ne podliježu sljedeći pridjevi: pust  pustiji; svet  svetiji.  Morfemom –ji tvori se komparativ dvosložnih pridjeva koji pri tom gube zadnji slog (npr. sladak – sladji  slađi).  Isto se kompariraju pridjevi koji završavaju na –ek, -ok, -el (npr. dalek  dalji; visok  viši; debel  deblji).  Višesložni pridjevi tvore komparativ nastavkom –iji (npr. tvrdoglav  tvrdoglaviji; lakouman  lakoumniji).  Morfemom –ši tvore se samo komparacije od mek (mekši), lak (lakši), lijep (ljepši). Treći stupanj je superlativ. Njime se izriče da netko ili nešto ima najveću mjeru kakve osobine od drugih (npr. najtvrđi, najmekši, najizdržljiviji).  Superlativ se tvori prefiksom „naj“ koji se stavlja ispred komparativa (npr. najjači, najljepši). 

o

25. ZAMJENICE-VRSTE ZAMJENICA PO ZNAČENJU -

-

-

-

-

Zamjenice se po značenju dijele na: lične (osobne), povratne, povratno-posvojne, pokazne, posvojne, odnosne, upitne i neodređene. Osobne zamjenice: o ja, ti, on, ona, ono, mi, vi, oni, one, ona. o Sklonidba osobnih zamjenica pokazuje da se u nekim padežima pojavljuju po 2 ili čak 3 oblika. 1. je naglašen, a 2. i 3. nenaglašen. o Uloga osobnih zamjenica je da uspostave odnose među sudionicima u razgovoru. Povratna zamjenica:  G – sebe, se  D – sebi, si  A – sebe, se  L – o sebi  I – sobom o Ti se oblici rabe i za jedninu i množinu, i za ženski, muški i srednji rod, i za 1., 2. i 3. lice. Oni se rabe kad subjekt vrši radnju sam na sebi. Povratno-posvojna zamjenica: o (svoj) Tako se zove jer se njome izriče pripadanje čega subjektu. Jednako se rabi za jedninu i množinu, i za muški, ženski i srednji rod, te za 1., 2. i 3. lice. Posvojne zamjenice: o Njima se izriče kojoj govornoj osobi pripada ono o čemu se govori.  moj, moja, moje  tvoj, tvoja, tvoje  njegov, njegova, njegovo  njezin, njezina, njezino  naš, naša, naše,  vaš, vaša, vaše Pokazne zamjenice: o Upućuju na osobu, predmet ili pojavu koje su u dogledu govorne osobe.  ovaj, ova, ovo  taj, ta, to  onaj, ona, ono o Ove zamjenice odgovaraju na pitanje „koji?; koja?; koje?“, a postoje i pokazne zamjenice koje odgovaraju na pitanje „kakav?; kolik?“ (npr. ovakav, onakav, takav, ovolik, tolik, onolik). Odnosne zamjenice: o Upućuju obično na kakvu imenicu u prethodnoj rečenici. o koji, čiji, tko, što, kakav, kolik. Upitne zamjenice: o Razlikuju se od odnosnih samo svojim značenjem. Oblikom su iste.(tko,što,koji,čiji..) Neodređene zamjenice: o Upućuju na nepoznate i neodređene osobe, stvari ili pojave. o Tvore se od upitnih i odnosnih zamjenica različitim predmetcima, npr. ne, ni, po, i; te dometcima god ili im se predmeće čestica ma.

13

o

netko, nešto, koješta, štogod, kojekakvi, ma tko, nitko, makar što, ni od koga.

26. GLASOVNE PROMJENE-JOTACIJA Jotacija je stapanje sa glasom j: c+j ⇒č d+j⇒đ g+j⇒ž h+j⇒š k+j⇒č l + j ⇒ lj c+j=č (klicati-kličem od klic+jem) d+j=đ (glad+glađu od glad+ju) g+j=ž (blag-blaži od blag+ji) h+j=š (mahati-mašem od mah+jem) k+j=č (jak-jači od jak+ji) l+j=lj (dalek-dalji od dal+ji) n+j=nj (tanak-tanji od tan+ji) s+j=š (pisati-pišem od pis+jem) t+j=ć (smrt-smrću od smrt+ju) z+j=ž (brz-brži od brz+ji) Jotacijom se smatra i nešto drukčija pojava, kada se između usnenih suglasnika b,p,m,v i glasa j umeće suglasnik l koji se onda s glasom j stapa u lj: grob+je=groblje. 27. GLASOVNE PROMJENE-PALATALIZACIJA k, g, h ispred e, i, ili nepostojanim a u č, ž, š Primjer: junak ⇒ junače drug ⇒ druže duh ⇒ duše 28. GLASOVNE PROMJENE-SIBILARIZACIJA k, g, h ispred i u c, z, s majka ⇒ majci snaha ⇒ snasi jaruga ⇒ jaruzi 29. JEDNAČENJE SUGLASNIKA PO ZVUČNOSTI Bezvučnici p, t, k,

c, č, ć,

f, s, š, h,

Zvučnici

- , dž, đ,

-, z, ž, -,

b, d, g,

Zvučni suglasnik ispred bezvučnog suglasnika = bezvučni suglasnik i bezvučni suglasnik Sz > Sb = Sb Sb b>p : vrabac – vrabca → vrapca d>t : gladat – gladka → glatka g>k : bogac – bogca → bokca

14

z>s : nizak – nizka → niska ž>š : lažac – lažca → lašca đ>ć : riđ – riđak → rićka Bezvučni suglasnik ispred zvučnog suglasnika = zvučni suglasnik i zvučni suglasnik Sb > Sz = Sz Sz t>d : svat – svatba → svadba p>b : top – topdžija → tobdžija k>g : svakidan – svakdanji → svagdanji s>z : sbogom → zbogom glas- glasba → glazba š>ž : za dušu – zadušbina → zadužbina č>dž : svjedočiti – svjedočba → svjedodžba Zvučni šumnik d se ne mijenja u složenicama : 1. nadcestar, odcijepiti, podcijeniti, nadčovječan, odčepiti, podčiniti, nadćutan… 2. s prijedlozima : ispodprosječan, iznadprosječan 3. u složenicama zbog jasnoće: naddržavni, poddijalekt, predturski… Jednačenje se ne provodi: a) postdiplomski, adhexija, Zagrebfilm b) ivanićgradski, žeđca, c) Habsburgovci- habsburški Dabčević , Fabković 30. MORFEM-VRSTE MORFEMA Morfem je najmanja jedinica jezika koja ima svoje značenje. Alomorfi ( varijante morfema, morfemske varijante) su jedinice uvjetovane mjestom. One se izrazom djelomično razlikuju, a sadržajem poistovječuju. Primjer: nauka, nauci, učiti Morfologija je znanstvena disciplina koja proučava morfeme. Morfemi po značenju: pro+čit+a+ti korijenski morfem (KM) - ima temeljno značenje sufiksalni morfemi (SM) - dopunjuju temeljno značenje riječi novim značenjima prefiksalni morfem (PM) - dopunjuju temeljno značenje riječi novim značenjem SM+PM = afiksalni morfemi 31. MOROLOGIJA, MORFEM, ALOMORF 32. HRVATSKI STANDARDNI JEZIK U 19. STOLJEĆU Sve je Hrvate u jednom jeziku i u jednoj grafiji (slova) ujedinio Ljudevit Gaj. On je izdao u Budimu 1830.» Kratku osnovu horvatsko – slavenskoga pravopisanja». Gaj i ilirci nastojali su da u književnom jeziku ujedine sve Južne Slavene. Zato su hrvatski jezik nazvali ilirskim. Najpoznatiji jezikoslovci toga vremena su Vjekoslav Babukić ( napisao gramatiku) i Antun Mažuranić. Tada je snažno djelovala zagrebačka filološka škola, a njezini najznačajniji predstavnici bili su gramatičar i književnik Adolf Veber Tkalčić i Bogoslav Šulek. U to su doba djelovale i zadarska filološka škola, kao i riječka filološka škola. Sve tri filološke škole imale se svoje jezične favorite i to izaziva međusobne sukobe.

15

1850. u Beču održan je sastanak na kojem su sudjelovali Vuk Stefanović Karadžić i njegov sljedbenik Đuro Daničić ( iz Srbije), a od Hrvata Ivan Mažuranić, Ivan Kukuljević i dr. Bečkim književnim dogovorom određene su osnovne smjernice zamišljenog razvoja književnog jezika i Hrvatima i Srbima. Jezik hercegovačkog novoštokavskog govornog tipa s ikavskim izgovorom postaje osnov književnog jezika. 33. AFORIZMI, ANTONIMI Antonim = riječ po značenju suprotna drugoj riječi

zao, loš <> dobar lijep <> ružan Antonimija = leksičko-semantička pojava značenjske opreke između dvaju leksema Primjer: Nebo-zemlja Svjetlost-tama Dan-noć Cvasti- venuti Davno- nedavno Antonimi se dijele: a) raznokorijenski, primarni ili pravi antonimi ( istina- laž) b) istokorijenski ili tvorbeni antonimi ( nadvožnjak- podvožnjak, istina- neistina) c) binarni antonimi → stoje u komplementarnom odnosu ( živ- mrtav, istina- laž) d) stupnjeviti antonimi ( nizak, ponizak, povisok, visok) e) obratni antonimi (pradjed- praunuk) f) djelomična antonimija ( dan-noć) g) višestruka antonimija ( star- mlad, star-nov, star- moderan) ANTONIMIJA – leksičko-semantička pojava značenjske opreke između dvaju leksema (suprotno značenje); svojstvo je imenica, pridjeva, glagola, priloga, prijedloga Antonimi - leksemi suprotnog značenja Razlikovanje antonima po podrijetlu: a) istokorijenski (tvorbeni) – nastali primjenom tvorbenih sredstava antonimizacije; vrlo rijetki (nadvožnjak-podvožnjak, otvoriti-zatvoriti) b) raznokorijenski – ne postoji etimološka veza, razvili su se iz potpuno različitih korijena (istina-laž, dan-noć) Razlikovanje po naravi značenjske opreke (ovisi o broju članova nekog mikrosustava): a) binarni – stoje u komlementarnom odnosu (značenje svakog od dva leksema obuhvaća polovicu opsega sadržaja mikrosustava) – živ-mrtav, istina-laž b) stupnjeviti – antonimi su krajnje točke leksičko-semantičkog sustava između kojih je najmanje još jedna točka nizak-visok c) obratni Razlikovanje po usvojenosti: a) općejezični – poznati svi govornicima hr. jezika i izvan konteksta b) individualni (kontekstualni) – značenjski suprotstavljeni samo u jeziku jednog pisca li samo u određenom kontekstu Djelomična (parcijalna) antonimija – kad je višeznačnica značenjski suprotna drugomu leksemu samo jednim svojim značenjem (noć-dan) Višestruka antonimija – višeznačnica je jednim značenjem suprotna jednom a drugim značenjem drugom leksemu (stra-rabljen) 34. SINONIMI I HOMONIMI Sinonimi = istoznačnice

16

→ riječi različite po zvuku, no iste ili vrlo bliske po značenju, riječi koje se razlikuju od druge s kojom ima isto ili blisko značenje

glasovnim sastavom

hrabar⇔ odvažan cesta⇔put plamen⇔vatra⇔oganj Sinonimija je semantički odnos između dvaju ili više leksema koji pripadaju istoj vrsti riječi i imaju različite izraze, a sadržaji im se podudaraju djelomično ili potpuno. npr. Svaki naraštaj mora dopridonijeti boljitku domovine. Svako pokoljenje mora dopridonijeti boljitku domovine. Svaka generacija mora dopridonijeti boljitku domovine. SINONIMIJA – semantički odnos između dvaju ili više leksema koji pripadaju istoj vrsti riječi i imaju različite izraze a sadržaji im se podudaraju djelomično ili potpuno Sinonimi - različiti leksemi s istim značenjem; dijele se na: a) Bliskoznačnice – međusobno zamjenjive samo u nekim kontekstima b) Istoznačnice – međusobno zamjenjive u svi kontekstima, vrlo su rijetke i odnose se na sinonimske parove u kojima je jedan parnjak hrvatski leksem, a drugi posuđenica Homonim = riječ koja jednako zvuči s drugom, a ima različito značenje, istozvučnica kosa = vlasi na glavi čovjeka kosa = gorska kosa, padina kosa = oruđe za košenje trave 35. HOMONIMIJA Homonimija = kad se u jeziku izjednače izrazi dvaju leksema različitih značenja kartaški = koji se odnosi na Kartagu kartaški = koji se odnosi na kartaša HOMONIMIJA – jednak izraz dvaju leksema, a različito značenje Dvije vrste: a) oblični (morfološki) – u deklinaciji imaju iste gramatičke morfeme b) leksički – podudarnost nije morfološki uvjetovana i ostvaruje se u osnovnim oblicima, a dijelom i u ostalim oblicima Homonimski par – dva leksema koji imaju iste izraze, a različita značenja Homografi – istopisnice – razlikuju se po prozodijski značajkama Homofoni – različito se pišu a jednako izgovaraju (rijeka-Rijeka) Četiri nastanka leksičkih homonima: 1) posuđivanje – izraz se posuđenog leksema poslije prilagodbe izjednjači s izrazom hr. leksema (bor-četinjača, bor-kem. Element) 2) tvorba – tvorbeni homonimi (tupiti – stupiti – iz+tupiti) 3) glasovne promijene u prošlosti – rezultat glas. promijena u prošl., najmanja skupina, biti(tući)-biti(postojati) 4) postupno značenjsko udaljavanje – dva su leksema toliko udaljena da u svijesti govornika postaju dva neovisna značenja, brana(nasip)-brana(obrana); postanak homonima koji su posljedica raspada višeznačnosti moguć je i danas jer je jezik dinamička kategorija - jezik ne voli homonime jer otežavaju komunikaciju

17

36. POSUĐENICE, SINONIMI Sinonimi = istoznačnice → riječi različite po zvuku, no iste ili vrlo bliske po značenju, riječi koje se razlikuju od druge s kojom ima isto ili blisko značenje

glasovnim sastavom

hrabar⇔ odvažan cesta⇔put plamen⇔vatra⇔oganj Sinonimija je semantički odnos između dvaju ili više leksema koji pripadaju istoj vrsti riječi i imaju različite izraze, a sadržaji im se podudaraju djelomično ili potpuno. npr. Svaki naraštaj mora dopridonijeti boljitku domovine. Svako pokoljenje mora dopridonijeti boljitku domovine. Svaka generacija mora dopridonijeti boljitku domovine.

37. ŽARGONIZMI Žargon – specijalni jezik pojedine socijalne skupine ljudi. (npr. jezici zatvorenika, lopova…) Žargonizmi - su riječi koje su svojstvene pojedinome žargonu.

38. FRAZEMI I BARBARIZMI Frazeologija je relativno mlada lingvistička disciplina koja se tek u drugoj polovici prošloga stoljeća počela intenzivnije razvijati. Temeljna je jedinica frazeologije frazem. On se sastoji od najmanje dviju komponenata ili sastavnica (od dviju autosemantičkih ili autosemantičke i sin-semantičke). Za njega je karakteristično da se ne stvara u govornom procesu, nego se kao već zapamćena cjelina uključuje u diskurs. Koja su njegova osnovna obilježja? U prvom redu, to su ustaljenost, cjelovitost i čvrsta struktura. Frazemi se kao cjelina uklapaju u kontekst pri čemu mogu postati dio rečeničnoga ustrojstva ili funkcionirati kao samostalna rečenična cjelina. Za frazeologiju u užem smislu karakteristična je još i desemantizacija (semantička preoblika, semantička pretvorba), što znači da su sve frazemske komponente ili samo dio njih izgubile svoje prvotno leksičko značenje, a frazem kao cjelina dobio je novo, frazeološko značenje. Većini je frazema svojstvena i slikovitost, ekspresivnost i konotativno značenje (najčešće negativno). Kod frazeologije u širem smislu desemantizacije, ekspresivnosti i konotativnosti gotovo da i nema, a slikovitost je znatno rjeđa. Taj se frazeološki segment odnosi najviše na termine, pojmove iz znanosti, pojedinih područja ili djelatnosti. -FRAZEM je višečlana jezična jedinica koja se u govoru uvijek koristi kao cjelina (grč. phrasis = izraz), tj. na isti način, uvijek isti sastav leksema(riječi) -veza među leksemima koji čine frazem je slobodna (nemaju logičnu povezanost) : medvjed i usluga,

trn i peta

-veza leksema je frazem samo ako ispunjava nekoliko uvjeta: 1) veza među leksemima jednog frazema je stalna (vidi primjere ↑)

18

2) frazem ima najmanje dvije punoznačne riječi: jabuka razdora velika zvjerka plivati nizvodno (prepoznaj i objasni punoznačnice!) 3) semantički uvjet: sastavni dijelovi frazema nemaju povezano značenje nego zajedno dobivaju novo značenje (vidi primjere) 4) frazemi moraju biti tako čvrsti i jasni da u kontaktu imaju vlastitu sintaktičku funkciju: • kao subjekt: Među njima je jabuka razdora. (Još!) • kao predikat: Tvornica je trn u peti. (Još!) • kao priložna oznaka: Kuća mu je Bogu iza leđa. (Još!) (Vidi veliku definiciju frazema na str. 85!) -frazemske inačice (sinonimi): trn u peti – trn u oku (Još!) -frazemske višeznačnice (ponovi!): od Adama i Eve > može značiti da : Neki običaji traju još od Adama i Eve. (od davnine) ili On uvijek priča od Adama i Eve. (nadugačko i naširoko) -frazemski antonimi: živjeti na kruhu i vodi – živjeti kao bubreg u loju -frazemi i purizam – mnogi su frazemi nastali u narodu pomoću posuđenica koje ostaju, jer bi zamjena narušila značenje: gutati knedle

imati putra na glavi

16. PODRIJETLO I VRSTE FRAZEMA -nastali usmenom predajom (to je trajalo duže) -nastali pismenom predajom (širili se brže) -razvrstavanje prema vrsti punoznačnica u frazemu: glasno misliti nemati kud ni kamo div na glinenim nogama jako kao grom

-sastavljeni od raznih vrsta punoznačnih riječi -riječ koja nosi značenje je podvučena

-zato se prema vrsti riječi kojoj pripada središnja punoznačnica dijele na: imeničke, glagolske, pridjevske, priložne (nekada je teško utvrditi središnju punoznačnicu) (lakše je utvrditi vrstu kad više punoznačnica pripada istoj vrsti) -primjeri za navedene vrste kad više riječi pripada istoj vrsti: kamen surađuje, bog i batina mrtav umoran, gol i bos vedriti i oblačiti, vezati i driješiti danas sutra, ovda onda

-imenički -pridjevski -glagolski -priložni

-frazemske sraslice → bar jedna od sastavnica nema leksičko značenje: mile lale (prijateljski) šuć buć pa prolij (i ovako i onako) nema tu trt-mrt (nema izgovora) -podjela frazema po sintaktičkoj građi: - frazemi rečenice: Svi njegovi poslovi su samo trla baba lan da joj prođe dan. Stvari su se odvijale tako da pukneš od smijeha. - frazemske sintagme: Čitam djela majstora od pera. Ni za živu glavu ne idi tim pravcem.

19

-podjela po podrijetlu i starosti: • iz indoeuropskog prajezika i praslavenskog jezika • frazemi nastali u povijesno vrijeme hrv. jezika → dodirne točke sa susjednim jezicima: -slovački: trn u oku (ima ga i u tal., njem. i eng.) -talijanski: praviti se nevješt (Englez i sl.), ali i kod drugih -fonemi s nacionalnim obilježjem: mirna Bosna, od Kulina bana (od davnine), ispraviti krivu Drinu -prevedeni frazemi: • iz Biblije: čekati mànu s neba, kroz ušicu igle, Judin poljubac • iz drugih kultura: homerski smijeh, Gordijev čvor, prijeći Rubikon BARBARIZAM - jedinica jezika (obično kovanica ili fraza) ropski udešena prema stranom jeziku. 39. ŽARGON Naša znanost o jeziku nije još posve suglasna oko naziva za govor određenih grupa ljudi koji po svojoj strukturi i namjeni izlazi iz okvira standardnog jezika, a napose iz okvira dijalekata. Dok je dijalekt gramatički termin i dok on ima svoju akcentuaciju, fonetiku i morfologiju, dotle govor jedne posebne skupine nema ništa od toga, izuzev tvorbe riječi i rječničkog sastava. U odnosu na dijalekt, kao jezik omeđen prostorom i vremenom, govor neke grupe mnogo je slobodniji, a u svojoj ekspanziji i agresivniji od bilo kojeg poznatog tipa jezika i govora. Neki ga poistovjećuju sa žargonom. Kako se god govor skupine odvaja od dijalekta, on se isto tako udaljuje i od jezične mase žargona, dakle ne samo od književnog jezika, nego i od neknjiževnog jezičnog sastava. Po uzoru na stranu terminologiju i mi ga nazivamo ponajviše prema engleskom slang i francuskom nazivu argoi. Postoje i drugi nazivi: njemački Sondersprache, Rotivelsch, schzuarze Sprache, Gruner, Spritzer; talijanski gergo; Španjolski germania; portugalski calao; engleski uz slang i cant; francuski uz argoi i langue verte; ruski plošnij jazik; poljski gwara zlodziejska. U dijelu naše lingvistike pojavljuje se izraz šatrovački i on na najbolji mogući način determinira jezičnu masu govora različitih, zasebnih grupa. Naime, govor neke grupe nastao je najprije pod šatorima, a stvarali su ga Romi koji su nastojali stvoriti svoj poseban tip govora različit od svih poznatih i rasprostranjenih tipova govora. U svakom slučaju to je trebao biti tajni govor skupine, sistem tajnih znakova i šifara nedokučiv ostalim skupinama i grupama. Kasnije, pojam šatrovački obuhvaća svaki iskonstruirani govor stanovite skupine ljudi, staleža ili klase koji se u svom specifičnom načinu sporazumijevanja nastoji odvojiti od standardnog govora, pa i od govora nekih drugih njima stranih, neprihvatljivih skupina. Namjerno sam do sada uvijek upotrijebio termin govor, a ne jezik i to iz više razloga. Kada je nastajao, šatrovački je služio samo za sporazumijevanje unutar grupa, dakle bio je sredstvo saobraćaja među pripadnicima te grupe. 40. POSUĐENICE

Mnoge strane riječi i izrazi postali su dio naše opće kulture. Naravno, to nije osobitost samo hrvatskog jezika jer svaki je jezik otvoreni sustav i kao takav, više ili manje, sklon prihvaćanju tuđih elemenata POSUĐENICE – uzete iz drugih jezika i prilagođene -razlozi posuđivanja: • kad nema gotovih izraza ( evanđelje, moda, politika, škola,..) • unutarjezični razlozi – doprinošenje jasnoći naših leksema koji su im bliski po značenju: početak-start razgovor-intervju • izvanjezični razlozi: političke, gospodarske, kulturne, znanstveno-tehničke veze, zemljopisni dodiri -izravno posuđivanje: njem. Schlager-šlager -posredno posuđivanje – preko jezika posrednika – u hrvatskom standardnom jeziku glavni su posrednici

20

latinski (iz starogrčkog), njemački (iz francuskog i engleskog), turski (iz arapskog, perzijskog, novogrčkog) -ostali posredni jezici : mađarski (iz njemačkog), talijanski (iz latinskog) (do 1847. u hrvatskom Saboru se govorilo latinski, a od tada -hrvatski) -posredno: kiosk i regionalizam ćošak – imaju zajedničko podrijetlo (str. 47.) -riječi posuđene po jeziku posredniku: latinizmi, grecizmi, germanizmi, hungarizmi, rusizmi, bohemizmi (češki), polonizmi (poljski), srbizmi, turcizmi, anglizmi, talijanizmi -STRANE RIJEČI – navode se u izgovornom obliku, drugom vrstom slova -vrste posuđenica: • internacionalizmi (europeizmi) – iz klasičnih jezika • egzotizmi – za posebnost naroda (boršć, votka, pončo, bendžo,..) • prevedenice – izravni prijevodi (vodopad-Wasserfall → tvore se prema stranim predlošcima) 41. NEOLOGIZMI

NOVOTVORENICE (neologizmi) su novostvorene riječi koje nastaju iz društvenih i komunikacijskih razloga 42. BARBARIZMI I NEOLOGOZMI

21


jezik