Issuu on Google+

(2005) Zbornik radova - 8. Dani dječjih vrtića Grada Zagreba «Dijete u kretanju», Zagreb (ur J. Sindik). Zagreb: Grad Zagreb - Gradski ured za obrazovanje i šport; Organizacijski odbor; Dječji vrtići Grada Zagreba

PLENARNA PREDAVANJA UNIVERZA NA PRIMORSKEM PEDAGOŠKI FAKULTET, Kopar, Slovenija RADO PIŠOT MOTORIČKI RAZVOJ KAO TEMELJ CJELOVITOG RAZVOJA DJETETA PREDŠKOLSKE DOBI SAŽETAK Ishodište kvalitetnog predškolskog programa je poznavanje djeteta i njegovih potreba. Svako se dijete rađa s određenim prirođenim predispozicijama. U kojoj će se mjeri te dispozicije razviti u budućnosti ovisi pak o okolini koja utječe na dijete, te o djetetovim vlastitim aktivnostima. Sva područja razvoja (kognitivno, emocionalno, socijalno i motoričko) međusobno su tijesno povezana, te se kroz djetetov razvoj isprepliću i dopunjuju. Promjene i napredak na jednom području utječu na promjene i napredak na svim ostalim područjima djetetova razvoja. Usmjerene sportske aktivnosti predškolske djece sa specifičnim programima predstavljaju sredstvo poticaja razvoja ne samo u tjelesnom smislu, već i u spoznajnom, emocionalnom i socijalnom razvoju. Zbog težnje prema cjelokupnom razvoju djeteta, sve se snažnije pojavljuje potreba njegova međusobnog povezivanja pri odgoju i obrazovanju predškolske djece. Djeca sportske aktivnosti spoznaju i doživljavaju prvenstveno kao igru. A upravo igra u pokretu može biti važno neverbalno sredstvo kroz koje se dijete upoznaje s prvim riječima i njihovim značenjem u stranom jeziku. Posebnosti koje se pojavljuju u razvoju djeteta zahtijevaju poseban odgojno-obrazovni pristup koji se po mnogočemu razlikuje od pristupa u obrazovanju odraslih. Kroz kontinuirani razvoj koji se odvija po određenim zakonitostima dijete prolazi kroz različita razvojna razdoblja odnosno stupnjeve. Pojedini stupnjevi razvoja u pravilu se pojavljuju u približno jednakoj dobi i traju jednako dugo. Redoslijed pojavljivanja različitih razvojnih razdoblja kod sve je djece jednak, ali se vrijeme njihovog pojavljivanja može razlikovati. Različiti poticaji mogu pospješiti ili usporiti brzinu prelaska iz nižeg razvojnog stupnja u viši. Svako je razdoblje, naime, na određeni način nadogradnja prethodnoga, i uvjet za uspostavljanje sljedećeg, višeg stupnja. U svakom djetetu postoji suprotnost između težnje za razvojem i želje za očuvanjem postojećeg stanja. To unutarnje nesuglasje nepogrešiv je poticaj razvoja. Dijete stalno aktivno uspostavlja ravnotežu i neprestano se prilagođava novim potrebama i mogućnostima koje mu s razvojem donose zrelija razdoblja. Proces usvajanja simboličnih funkcija je nastavljanje razvoja, te obogaćivanje i nadogradnja postignutog. Transfer psihičkih funkcija odvija se u psihičkom prostoru, gdje se djetetova ostvarenja pokreću od onog što već može prema onom što bi moglo. Ono što bi moglo postići (nešto ili bar malo više) dijete pak dosiže uz pomoć

1


odraslih. Intelektualni razvoj djeteta i uspjeh njegova učenja povezani su s dinamikom te prijelazne faze. Isto tako, o njoj ovisi kvaliteta i vrsta prenositelja transfera učenja. Povoljni uvjeti učenja i pomoć osposobljene odrasle osobe u tome imaju odlučujuću ulogu. Odrasli pomažu djeci da budu uspješna i time sprečavaju djecu u potrazi u kojoj ne znaju što traže.

2


KRATKI SADRŽAJ Svako dijete dolazi na ovaj svijet s određenim urođenim predispozicijama. U kojoj će se mjeri te dispozicije kasnije razviti ovisi o utjecaju okoline i o djetetovim vlastitim aktivnostima. Sva područja razvoja (kognitivno, emocionalno, socijalno i motoričko) tijesno su povezana; u razvoju djeteta ona se isprepliću i međusobno nadopunjuju. Promjene i napredak u jednome području utječu na promjene i napredak u svim drugim područjima djetetova razvoja. KLJUČNE RIJEČI: Cjelovit razvoj djeteta, Motorički prostor, Rano učenje stranog jezika, Značenje jezika, Konvergencije UVOD Osobitosti koje se mogu uočiti u dječjem razvoju zahtijevaju poseban pristup učenju, koji se u mnogočemu razlikuje od pristupa usvojenog za podučavanje odraslih. U kontinuiranom razvoju, čiji tijek prati određene zakonitosti, dijete prolazi kroz različite razdoblja, tj. različite faze razvoja. Individualne faze razvoja obično se pojavljuju u približno istoj dobi te pokrivaju približno jednake vremenske periode. Redoslijed kojim se pojavljuju različite razvojne faze isti je kod sve djece, samo je vrijeme kada se one pojavljuju različito. Različiti poticaji mogu dovesti do povećanja odnosno smanjenja brzine prijelaza iz niže razvojne faze u višu. Svaka se faza na neki način zasniva na prethodnoj i kondicionira stvaranje sljedeće, više faze. U svakom djetetu postoji sukob između težnje za razvojem i težnje za očuvanjem postojećeg stanja. Ovo unutarnje nesuglasje jest nužna pokretačka snaga razvoja. Dijete stalno uspostavlja ravnotežu, neprestano se prilagođavajući novim potrebama i mogućnostima što ih donose zrelije faze. To aktivno prilagođavanje, koje prati čovjeka na putu razvoja, naziva se adaptacija (Praper, 1992.). Proces usvajanja simboličkih funkcija je nastavak razvoja, obogaćivanje i nadgradnja već postignutog. Transfer psihičkih funkcija događa se u psihičkom prostoru, gdje se djetetova ostvarenja kreću između onoga za što je već sposobno (postojeći razvojni nivo) i onoga što bi tek moglo postići (potencijalni razvojni nivo). Prostor između ova dva nivoa naziva se zonom proksimalnog razvoja (Vygotsky, The Zone of Proximal Development u Malletu, 1991.). Dijete postiže ono što može postići (nešto više ili barem malo više) uz pomoć odrasle osobe. Intelektualni razvoj djeteta i uspješnost njegova učenja povezani su s dinamikom ove prijelazne faze. Isto tako, o njoj ovisi kvaliteta i vrsta prenositelja transfera učenja. Primjereni uvjeti učenja i pomoć osposobljene odrasle osobe su dakle odlučujući. Odrasli doprinose uspjehu i na taj način sprečavaju dijete da traži nešto ne znajući pritom što treba naći. Razvoj djeteta slijedi put kvalitativnih i kvantitativnih promjena, koje su stalne i koje predstavljaju promjenu strukture psihosomatskog statusa. Kvantitativne promjene se u prvom redu odražavaju kroz rast tijela na osnovi anatomskih i funkcionalnih raznolikosti. Prve dvije godine rast je izrazito brz, kasnije postaje umjereniji, da bi u adolescentskoj dobi ponovno postao burniji. Promjene u tjelesnom rastu mogu se primijetiti u proporcijama između različitih dijelova tijela kao i u njihovoj strukturi. Razvoj djeteta, o kojem ovise kvalitativne promjene u psihosomatskom statusu, zasniva se na sazrijevanju živčanog sustava, koji omogućava djetetu da napreduje do više faze funkcioniranja. No, budući da je dozrijevanje uvjetovano nasljeđem, ne može se utjecati na vrijeme u kojem će se pojaviti sposobnost i spremnost na djelovanje. Ipak, okruženje bogato iskustvima može utjecati na brzinu i intenzitet kojim se pojavljuju individualni oblici djelovanja.

3


Razvoj živčanog sustava djeteta između pete i sedme godine je vrlo dinamičan. Ubrzan rast malog mozga i povećanje kvantitete bijele mase karakteristični su za ovu dob. Nove veze između malog mozga i kore mozga brzo rastu. Intenzivne međusobne relacije između senzornih i motornih procesa te utjecaja emocija i kognitivnih funkcija (kognitivna dimenzija) u njihovim shvaćanjima dokazuju visok stupanj međuovisnosti čitavog sustava. Koordinirano funkcioniranje ovih procesa omogućava djetetu da se učinkovito uključi u okruženje. Senzorno područje pokriva razvoj diferencijacije kinestetičkih, taktilnih, vizualnih i slušnih receptora i odgovarajućih centara u središnjem živčanom sustavu. Višestruko isprepletena mreža živčanih stanica omogućava složeno procesuiranje podataka, koji putuju istovremeno u različitim senzoričkim sustavima, te njihovo uspoređivanje s pohranjenim iskustvom, a prilično bogat dijapazon motoričkih reakcija čini prilagodbu okruženju uspješnijom. Motorički razvoj djeteta odvija se sukladno pravilima cefalno-kaudalnog razvoja (dijete prvo kontrolira pokrete glave, onda trupa, te konačno donjih ekstremiteta) i proksimalno-distalnog razvoja (dijete prvo može kontrolirati dijelove tijela bliže kralježnici, a kasnije one udaljenije) (Horvat,1986.). U prvim godinama razvija se uglavnom gruba motorika, a nakon treće godine razvija se finija. Ovaj razvoj se odvija sukladno s učinkovitošću funkcioniranja individualnih centara u središnjem živčanom sustavu i mehanizama koji kontroliraju i koordiniraju funkcioniranje perifernog sustava. Kontrola perifernog sustava jest jedan od rezultata procesa učenja, koji se događa sukladno s osjetljivošću pojedinog djeteta i razvojnom fazom čitavog organizma. Budući da se cjelokupan razvoj ipak ne odvija uvijek kontinuirano, valja razmotriti i ispitati procese njegova ubrzanja i usporenja. Uz manjak poticanja kretanja, glavni uzroci zakašnjelog i neuravnoteženog razvoja motorike su i nepravilan rast, neadekvatan razvoj živčanog sustava, različiti emocionalni i socijalni faktori ili zakašnjeli intelektualni razvoj. S obzirom da su svi podsustavi psihosomatskog statusa usko povezani, razvoj i transformacija u jednom od podsustava utječe na formaciju i transformaciju drugih. Autori teorije integriranog razvoja (Ismail, 1976.) ustvrdili su da se osobnost djeteta razvija kao jedinstvena, nerazdvojiva cjelina. Adekvatna motorička reakcija u datoj situaciji znači adekvatnu prilagodbu u smislu funkcioniranja svih ostalih «nemotoričkih» sustava. Odrasle osobe imaju formiran izvjestan broj fiksiranih modela motoričkih aktivnosti za adekvatno ponašanje u određenim situacijama. To podrazumijeva niži ili viši stupanj automatiziranosti odgovarajućih kretnji, te stoga niži stupanj intelektualnog napora. Takvi modeli ponašanja i kontrole u određenim uvjetima nisu formirani kod djeteta, stoga njegovo funkcioniranje u velikoj mjeri ovisi o kreativnim vještinama, koje pak u velikoj mjeri uključuju sustave odgovorne za kognitivna djelovanja (Vauhnik, 1984.). Na osnovi fizioloških, psiholoških i neuroloških otkrića, Q.R.Lurija (1976.) je razvio teoriju o funkcionalnoj organizaciji mozga i njegovih sustava. On je mozak podijelio na tri osnovna dijela: dio za regulaciju tonusa i stanja pripravnosti, dio za primanje, procesuiranje i pohranjivanje informacija, te dio za programiranje, reguliranje i kontrolu složenih operacija. Svaka aktivnost zahtijeva koordinirano funkcioniranje svih triju dijelova. U svakom od tri dijela mozga postoji hijerarhijska struktura od tri zone – od najjednostavnije do najsloženije. To su: primarna (projektivna) zona, sekundarna (projektivno-asocijativna) zona i tercijarna (asocijativna) zona. Tercijarna zona igra najvažniju ulogu u stvaranju najzahtjevnijih oblika aktivnosti, te omogućava koordiniran rad kortikalnih analizatora. Njena je funkcija integrirati ovojnicu velikog mozga. Ovi najrazvijeniji dijelovi korteksa zadnji sazrijevaju. Mielinizacija (“dozrijevanje” živčanih putova) primarnih zona događa se relativno rano, dok mielinizacija sekundarnih, a pogotovo tercijarnih zona traje duže – ona biva dovršena tek s otprilike sedam godina ili čak kasnije.

4


PROBLEM Djeca vide i doživljavaju svijet na različite načine. Specifična motorička aktivnost je nezamjenjiv izvor iskustva za normalan razvoj i za oblikovanje zrele osobe. Od posebne je važnosti učenje i usvajanje različitih metoda kretanja, većina kojih je uvjetovana filogenetski (hodanje, trčanje, puzanje, penjanje, itd). Neke od njih su specifične sa stajališta prostora u kojem se odvijaju ili načina na koji se izvode (igre s loptom, plivanje, skijanje, klizanje... te drugi složeniji zadaci), te su iz tog razloga jednako važne. Ove prve aktivnosti su urođene (filogenetski uvjetovane, obrasci pokreta) te će se pojaviti prije ili kasnije (svako će dijete hodati, puzati i penjati se), ove druge (ontogenetski uvjetovane – stereotipi pokreta) moraju biti naučene (E. J. Kiphard 1989., D. Rajtmajer 1991.). Stoga je važnost uključivanja ovakvih sadržaja u rad s djecom očita, rekli bismo i vitalna. Osnovni pokreti zasnovani na obrascima pokreta su osnova za razvoj stereotipa pokreta. Motorički se razvoj odvija od prvih refleksnih obrazaca pokreta koji tek omogućavaju uspostavljanje ravnoteže i hodanje (kretanje), te konačno do usvajanja željenih složenih zadataka koji su postavljeni kao problemi koje treba riješiti u skladu s određenim pravilima. Napredak od grubih obrazaca pokreta do zahtjevnih stereotipa pokreta, praćen brojnim ispravcima i neuspjelim pokušajima, moguć je samo kroz brojne, razumno gradirane vježbe. Ne smijemo zaboraviti presudnu ulogu motoričkog transfera – vertikalnog, lateralnog i bilateralnog – u psihomotoričkom učenju. Transfer informacija u usvajanju novih zadataka pokreta od onih koji su već usvojeni do drugih sličnih zadataka omogućava djetetu da napreduje brže i da obogati motoričku memoriju. Premalo motoričke aktivnosti ili njeno potpuno odsustvo u odgoju i obrazovanju mlade osobe koja odrasta ne može se potpuno zamijeniti kasnije, jer kako dijete raste i sazrijeva utjecaj motoričkih stimulusa slabi. Manjak iskustava i prilika za učestvovanje u motoričkim aktivnostima može usporiti motorički, kao i intelektualni razvoj djeteta (N. T. Kelly 1985., J. H. Humphrey 1991). U ranom djetinjstvu dijete je vrlo podložno impulsima iz okruženja. Utjecaj motoričkih aktivnosti na njegov cjelokupan razvoj je najsnažniji u ovim godinama (do pete godine). Kasnije, taj se utjecaj postupno smanjuje i smiruje. Motorička aktivnost je od presudne važnosti za malo dijete jer uključuje sva područja izražavanja: motoričko, kognitivno, konativno, emocionalno i socijalno. Sva ova područja imaju veoma važnu ulogu (pojačanja) u samom procesu učenja (H. Gardner 1995., E. J. Kiphard 1997., D. Rajtmajer 1994., R. Pišot 1998.) kao i u formiranju cjelokupne osobnosti djeteta (Z. Zalokar–Divjak 1996., D. Goleman 1997., Shapiro 1998.). Da bi se motoričke strukture učinkovito izvodile, nužno je koordinirano funkcioniranje sustava za recepciju, procesuiranje i analiza aferentnih i re-aferentnih informacija u središnjem živčanom sustavu, ali i funkcioniranje unutarnjeg i vanjskog regulatornog kruga, te najviših struktura kore mozga u obje hemisfere. Hijerarhija gore navedenih mehanizama određuje komponente kreativnosti, koja se kod djeteta manifestira u različitim područjima. U mentalnom razvoju djeteta, međutim, motorička aktivnost ima neobično važnu ulogu. Cilj motoričkog obrazovanja nije samo fizička aktivnost – aktivnost tijela, već estetsko iskustvo, komunikacija i prijenos informacija. Kvaliteta pokreta jest omjer između unutarnjeg cilja i motoričke aktivnosti. I kineziologe i lingviste zanima otkriti dodirne točke između djetetove motoričke aktivnosti i njegova osvještavanja lingvističkog značenja. ZAKLJUČAK Semiotičko procesuiranje informacija, kao npr. razumijevanje verbalnih informacija, definira odnos djeteta prema njihovom sadržaju. Znakovi koji omogućavaju djeci da prime informaciju mogu se čuti, vidjeti i dotaći. Dijete će ih shvatiti, analizirati i odgovoriti na njih. U tome će djetetu pomoći ili odmoći njegove sposobnosti, karakter, narav, stavovi prema sadržaju koji se uči, motivi, interesi i iskustvo. Dijete će pokušati verbalizirati ono što razumije, ali i ono što ne

5


razumije. Kako bi usvojilo informaciju, dijete se uključuje u imitaciju (simulaciju), sličnoga ili različitoga: u prijelazu sa sličnog, analognog, na dodirljivo, autentično, nastaju nova znanja i originalna iskustva. U igri verbalnih povezivanja pokreta i značenja, može se potaknuti verbalizacija na nekom stranom jeziku. Verbalizacija lingvističkog značenja odvija se na nivou logike, u gramatičkim i semantičkim okvirima. U trenutku kada nastaje, prate je osjećaji, procjena i proživljavanje. Pokreti i geste, vid, govor tijela, crtanje, likovna umjetnost, neujednačeni glasovi, harmonija pjevanja, mogu biti dijelom verbaliziranog sadržaja. Ples i pokret spadaju u područje vidljive stvarnosti, ali njihova povezanost s glazbom klasificira ih u polje emocionalnog iskustva. Glazbeni elementi kao što su ritam, tempo, harmonija, oslobađaju emocije djeteta, što čini doživljaj plesnih aktivnosti još intenzivnijim. Igre pokreta omogućavaju djetetu da stekne znanje i iskustvo o svom vlastitom tijelu u prostoru. One razvijaju motoričke vještine djeteta i potiču stjecanje društvenih navika. Igra ima odlučujuću ulogu u razvoju i odgoju i obrazovanju. Igra je najbliža dječjoj prirodi i zakonitostima odrastanja. Za dijete je igra temeljno iskustvo učenja i osnova procesa stjecanja znanja. Verbalizacija novog pojma, na primjer, jest podloga za novu mentalnu i verbalnu igru. Kao aktivnost razvoja i odgoja te kao metoda učenja, ona sadrži osobitosti koje doprinose formiranju djetetove osobnosti i intelekta. Pokret u igri pomaže djetetu da otkrije svijet i sastavni je dio djetetovih aktivnosti od prvih tjedana života. Pokret prevladava u igri predškolske i školske djece, te daje igri dinamiku i raznolikost. Suradnja i takmičenje su dio igara pokreta. U grupnim igrama dijete se dogovara o pravilima i načinu igre, stvarajući tako napetu situaciju u kojoj se želi potvrditi i dokazati. Ono uči pobjeđivati i gubiti, prihvaćati i poštovati pravila. Učenje kroz igru je automatsko, a povezano je s praktičnim motivom stjecanja novog znanja i iskustva. Velika većina igara je povezana s verbalnim izražavanjem. Riječ i pokret su najčešće aktivnosti u igri, ali i riječ i glazba, ili riječ, glazba i pokret. Pravila igre mogu biti različita, ali sva uključuju neka osnovna načela suradnje, uključivanja u igru, zamjene uloga igrača. Neki vidovi komunikacijskog odnosa su sastavni dijelovi igre. I jezik i igra su slično osmišljeni. Jezik je sustav simbola, igra je sustav više ili manje konkretnih pravila. Ljudska aktivnost upravlja i jezikom i igrom. Oboje predstavljaju sadržaj (lingvistički sadržaj, sadržaj igre) u interakciji sa sudionicima (u komunikacijskoj poziciji, u igri). U komunikacijskoj poziciji, kao i u poziciji igre, uloge su izabrane i definirane, a utjecaj pojedinog sudionika određuje cilj ili rezultat igre. LITERATURA Cone, P. T., Werner, P., Cone, S., & Woods, A. M. (1998). Interdisciplinary teaching through physical education. Champaign: Human Kinetics. Čok, L. (1992). Apprenstissage précoce de langues - Acquisition et enseignement / apprentissage des langues. LIDILEM, Université Stendhal Grenoble III, 235-242. Čok, L. (1994). Education in bilingual setting: linguistic complementarity as one of the preconditions for tolerance in education. - Lingue, testi e contesti. – Udine: Universita' di Udine, 81-85. Čok, L., & Pišot, R. (1995). Un..due.tre, A textbook Set for Teaching the Italian Language on Pre- school Level. Learning and teaching languages in pre-school and primary bilingual context. (Ur. Čok, L., Report on Workshop 5B. New style international workshop). Proceedings book, Portorož, Slovenia, Council of Europe, CC - LANG (95), 89-90.

6


Čok, L., Pišot, R., Dellore, N., & Slosar, M. (1996). Activity packs for Language Teachers, Il modulo didattico nelle scuole elementari pilota. Contributions to the TEMPUS 3767 Joint European Project, KAPPA VU, Udine, Italy, 15 - 28. Gardner, H. (1995). The frames of mind. Ljubljana: Tangram. Gasser, B. (2001). Zgodnje poučevanje tujega jezika na predšolski stopnji., Ljubljana: Univerza v Ljubljani, Pedagoška fakulteta. Humphrey, J. H. (1991). An Overview of Chidhood Fitness. Charles C. Thomas Publisher, Springfield, Ilinois. Kelly, N. T., & Kelly B. J. (1985). Physical Education for Pre - School and Primary Grades. Charles C. Thomas Publisher, Springfield, Ilinois. Kiphard, E. J. (1997). Psychomotorische Padagigik und Therapie. Zbornik prispevkov I. posveta o psihomotoriki in gibalni vzgoji, Ljubljana. Kroflič, R., Marjanovič Umek, L., Videmšek, M., Kovač, M., Kranjc, S., Saksida, I., Denac, O., Vrlič, T., Krnel, D., & Japelj Pavešič, B. (2001). Otrok v vrtcu. Maribor: Obzorja. Mallet, B. (1991). Babel à l´école. Problematiques de l´acquisition précoce d´une langue étrangère. LIDIL, N 4, Grenoble, str. 11-49. Pišot, R., & Čok, L. (1998). Konvergenca med motorično aktivnostjo in zgodnjim poučevanjem tujega jezika. Sodobna pedagogika, 49(2), 217-220. Pišot, R. (2000). The Analysis of the structure of six-and-a-half years old children's motor space in the light of its development as a whole. Acta Univ. Carol., Kinanthropol., 36(1):67-78. Pišot, R., Juriševič, M., Završnik, J. (2002). Gibalno/športna aktivnost za zdravje ter samopodoba otrok in mladine ter njihov vpliv na spremembo vedenjskega sloga. Zb. Slov. kongr. šport. rekreac., , št. 3, str. 48-53. Pišot, R. (2000). Didaktika gibalno/športne vzgoje v funkciji celostnega razvoja otroka. V: Pišot, R. (ur.), Štemberger, V. (ur.). Otrok v gibanju : zbornik prispevkov : proceedings. Ljubljana: Pedagoška fakulteta, , str. 75-85. Shonkoff, J. P. and Phillips, D. A. (2000). From Neurons to Neighborhoods: The Science of Early Childhood Development. Washington: Institute of Medicine. Shore, R. (1997). Rethinking the Brain: New Insights into Early Development. New York: Families and Work Institute. Videmšek, M., Drašler, A., & Pišot, R. (2003). Gibalna igra kot sredstvo za seznanjanje s tujim jezikom v zgodnjem otroškem obdobju. Ljubljana: Fakulteta za šport, Inštitut za šport. Videmšek, M., Drašler, A., & Pišot, R. (2004). Gibalna izkušnja kot sredstvo usvajanja prvih besed v tujem jeziku. Šport (Ljublj.), 2004, letn. 52, št. 2, str. 35-41

7


PRAVOBRANITELJ ZA DJECU, Zagreb LJUBICA MATIJEVIĆ VRSALJKO MAJA GABELICA ŠUPLJIKA DJETETOV POKRET I SVEUKUPNOST NJEGOVIH PRAVA Tijelo zajedno sa psihičkim obilježjima integrira djetetovu osobnost. «Ova cjelovitost je imperativ postojanja, a pokret je unutrašnja zadatost djetetovog funkcioniranja i dio jedinstvene organske i funkcionalne cjeline» (Klein, 1999.). Ako prihvatimo da nema oštre razlike između fizičkih i psihičkih manifestacija razvoja onda djetetov pokret zaslužuje svu moguću pažnju svih koji se bave djetetom, njegovim razvojem i njegovim pravima. Dijete se kroz pokret izražava, pokretom poručuje, njime se koristi za razvoj. Pokretom istražuje, putem njega komunicira i surađuje. Kroz pokret se dijete mijenja i usavršava, stječe nove osobine, razvija svoje sposobnosti. Kretanjem ono umanjuje i prevenira stres, kroz pokret umanjuje ljutnju, smanjuje tjeskobu. Pokret može biti sredstvo suočavanja s bijesom i tugom, način izražavanja radosti. Pokret pokazuje razvijenost samokontrole i reguliranosti. Kroz zajedničko kretanje s drugima, pokretne igre i sport dijete pojačava i unapređuje svoj odnos s vršnjacima. Kroz pokret ono doživljava uspjeh i neuspjeh, ostvaruje svoje potencijale, svoje želje i potrebe. Stoga se baviti djetetovim pokretom znači htjeti razumjeti dijete. Istraživači djetetovog razvoja već 8o-tak godina znaju da pokret unapređuje učenje. Zadnjih 30-tak godina znanstvenici koji se bave pokretom usmjereni su na specifične efekte nekih pokretnih vježbi i aktivnosti. Ovi efekti odnose se na iskustvo, ravnotežu, aktiviranost, lateralnost, centralnost i fokusiranost onih koji vježbaju. Pojmovi kao što su lateralnost, centralnost i fokusiranost odnose se na funkcioniranje mozga i upućuju nas, koji ne razumijemo specifičnost mozgovne aktivnosti, na važnost utjecaja pokreta na mozak i posljedično na naše cjelokupno funkcioniranje. Lateralnost predstavlja odnos između dviju mozgovnih strana (hemisfera) čija integriranost je temeljna za govor, slušanje, čitanje i pisanje kao i za pokretanje cijelog tijela, te za povezanost mišljenja i kretanja. Fokusiranost opisuje odnos između prednjih i stražnjih područja mozga, a utječe na sposobnost zahvaćanja cjeline (konteksta) i detalja i za razumijevanje novih informacija u odnosu na prijašnje iskustvo. Poremećaji pažnje i hiperkativnost odnose se na nesposobnost fokusiranja. Dimenzija centralnosti odnosi se na vezu imeđu gornjih i donjih struktura mozga, a omogućuje uravnoteženost između emocija i racionalnog mišljenja, organiziranost i stabilnost u području emocionalnosti. Psihologe posebno zanimaju kretanja kojima pojedinci sami upravljaju kao i razvoj sposobnosti djeteta da upravlja dijelovima svog tijela i da to integrira u svoj život. Psihijatri kažu da se opisujući razne duševne doživljaje služimo tjelesnim simbolima i pokretom. Tako opuštenost mišića označava odsutnost tjeskobe, raširene ruke i pokret tijela prema naprijed znači spremnost na kontakt. Rast i razvoj, pokret i kretanje su osnovni dinamički procesi života čovjeka. Motorički razvoj nije nešto što se djetetu jednostavno događa, on je u velikoj mjeri nešto što dijete samo uzrokuje kroz svoju želju da djeluje na svijet (Vasta i sur. 1998.). Kroz to djelovanje dijete postaje sve kompetetnije, razvija osjećaj moći što se naziva djelotvornošću. Kroz motorički

8


razvoj stječe kontrolu nad svojim tijelom i to upotrebljava kao sredstvo kojim djeluje na okolinu i organizira ju. Kroz tjelesni pokret i motoričke aktivnosti ono pokazuje svu svoju utjecajnost na sebe i svijet oko sebe. Stoga su psihološke posljedice motoričkog razvoja od velikog značaja za djetetovu dobrobit, zadovoljavanje njegovih potreba, ostvarivanje njegovih interesa. CJELOVITOST DJETETOVOG RAZVOJA Autori koji ispituju motorički razvoj djeteta navode da se motoričke sposobnosti izražavaju u interakciji s drugim psihosomatskim dimenzijama unutar cjelovitog psihosomatskog sustava i da se kao takve mogu opisivati samo na temelju znanja o povezanosti s tim drugim dimenzijama (Planinšec, 2001). Stoga se dobar uvid u regulaciju ljudskog pokreta i, općenito, funkcioniranja može steći kroz detaljno ispitivanje odnosa između motoričkih dimenzija i kognitivnih sposobnosti. Ovaj odnos je značajan posebice kod djece mlađe dobi koja su u fazi dinamičkog razvoja i njegovo istraživanje omogućuje bolje objašnjenje složenih razvojnih procesa i nekih temeljnih zakona djetetova razvoja. Istraživanja pokazuju da postoji povezanost između motoričkih obilježja djeteta, naročito koordinacije i brzine pokreta i djetetovih kognitivnih sposobnosti. Tako neki autori ranu fazu motoričkog učenja nazivaju kognitivnom fazom. U istraživanjima je nađena i povezanost između djetetovih pokreta i njegovog emocionalnog i kognitivnog života, te između pokreta i djetetove kreativnosti i sposobnosti izražavanja. Ovi znanstveni nalazi su u skladu s jednim od načela na kojima se temelje sva prava sadržana u Konvenciji o pravima djeteta koja je identificirao Odbor za prava djeteta UN-a. Ovo načelo odnosi se na djetetovo pravo na život i razvoj u svim vidovima života, uključivši tjelesni, emotivni, psihosocijalni, kognitivni, društveni i kulturni. Holizam kao načelo jedinstvenosti Konvencije i zagovaranje gledišta da su sva prava temeljna, nedjeljiva, međusobno ovisna i jednako važna također je u suglasju s potvrdama o cjelovitosti djetetova razvoja i međuovisnosti njegovih područja i dimenzija. Cjelovitost znanstvenog pristupa potvrđuje pregled varijabli kojima se znanstvenici bave a koje se odnose na cijelo tijelo djeteta, na njegove ekstremitete, na kretanje djeteta u različitim prostornim i vremenskim uvjetima, na koordinaciju oka i ruke, na složenije motoričke pokrete kao i na motoričke problemske situacije, rješenje kojih, zahtjeva složeno kognitivno funkcioniranje i brzo procesiranje informacija. Dokazan je utjecaj pokreta, tjelesnog vježbanja, tjelesne i zdravstvene kulture na promjene važnih ljudskih osobina i sposobnosti (antropometrijskih, motoričkih i funkcionalnih) kao i na stvaranje određenih praktičnih ciljeva (utiliteta) u svakodnevnom životu, iznenadnim situacijama i rekreacijskim aktivnostima (Findak i suradnici, 1997). Danas smo svjedoci novih, gotovo revolucionarnih pristupa koji povezuju čovjekov pokret i ponašanja, postignuća i promjene u različitim vidovima života. Jedan od njih je i Edukacijska kineziologija (znanost o pokretu) koja predstavlja specifičan pristup i model unapređivanja učenja i razvoja kroz pokret. Ovaj pristup je u svojoj cjelovitosti orijentiran na edukaciju, funkcioniranje mozga, psihologiju i primijenjenu kineziologiju. Tako koncept edukacijske kineziologije, prema autorima Paulu i Gail Dennison, sa svojim tehnikama unapređuje življenje i učenje. Autori su istraživanjima i dosadašnjom primjenom vježbi zvanih brain gym (mozgovna gimnastika) koje uključuju različite pokrete pokazali da ti pokreti i vježbe kao posljedicu imaju, za onoga tko ih primjenjuje, brže i lakše učenje, bolja postignuća u sportu, bolju fokusiranost na zadatke i organiziranost u djelovanje, lakoću u započinjanju i završavanju 9


zadataka. Autori izvještavaju da program poboljšava vrlo specifične sposobnosti u području vida i vidne percepcije, te koordinacije i cilju usmjerenih pokreta. Važnost ovakvih pristupa jest da potiču integraciju tijela i misli, da pomažu pri nekim poremećajima razvoja i funkcioniranja, da potiču cilju usmjerena ponašanja, doprinose pozitivnom djetetovom iskustvu i uravnoteženom ponašanju. U literaturi nalazimo da učitelji izvještavaju i o unapređenju u području djetetovih stavova, pažnje, rješavanja domaćih zadaća, općeg ponašanja i usvajanja akademskih znanja učenika koji su bili uključeni u program specifičnog vježbanja. RODNA RAVNOPRAVNOST Roditelji ponekad motoričke aktivnosti i sport smatraju uobičajenim aktivnostima za dječake, dok za djevojčice osiguravaju druga područja poticanja razvoja, kao što su primjerice glazbene ili likovne aktivnosti. Istraživanje koja ispituje odnos između motoričkih dimenzija i kognitivnih sposobnosti kod djevojčica i dječaka predškolske dobi (Planinšec, 2001) pokazuje da nema temeljne razlike između dječaka i djevojčica te da se kod djece predškolske dobi ne mogu utvrditi spolne specifičnosti u odnosu između motoričke razvijenosti i kognitivnih sposobnosti. Unatoč nekim razlikama u predškolskoj dobi i nešto veće korelacije između motoričkog i kognitivnog kod dječaka autor zaključuje da je u psihomotoričkom razvoju više zajedničkog negoli različitog između dječaka i djevojčica. Područje psihomotoričkog razvoja djeteta i utjecaja odraslih na njega je, kao i druga područja razvoja, značajan prostor za naše respektiranje rodne ravnopravnosti. I djevojčice i dječaci trebaju, zbog utjecaja pokreta na opći djetetov razvoj, imati iste prilike za razvoj složenih i jednostavnih pokreta, za sportske aktivnosti, za razvoj psihomotoričkih vještina. KRETANJE DJETETA U KONTEKSTU KONVENCIJE O PRAVIMA DJETETA Prava djeteta opisana u Konvenciji grupiraju se u prava preživljavanja, prava razvoja, zaštitna prava i prava sudjelovanja. U svakoj ovoj skupini postoje prava koja su direktno ili indirektno vezana uz djetetova motorička obilježja, fizički pokret i psihofizički razvoj. U području prava preživljavanja direktno se na motorički razvoj djeteta odnose prava vezana uz razinu zdravlja i pravo na životni standard. Tako će države stranke priznati djetetu pravo na uživanje najviše moguće razine zdravlja i poduzimati odgovarajuće mjere za razvoj preventivne zdravstvene zaštite (čl.24). Neosporna je preventivna zdravstvena vrijednost fizičke aktivnosti, kretanja, bavljenja sportom i stvaranja poticajnih uvjeta za psihomotorički razvoj, za pozitivne stavove prema tjelesnim aktivnostima i zdravim stilovima života koji ih uključuju. Država je obvezna priznati svakom djetetu pravo na životni standard primjeren njegovu tjelesnom, duševnom, duhovnom, moralnom i društvenom razvoju (čl. 27). Dijete predškolske dobi da bi razvilo svoje potencijale i svoje sposobnosti i vještine u svim područjima, pa tako i u području tjelesnog i psihomotoričkog razvoja traži najbolje uvjete (najviši standard) za razvoj. Razvojna prava uključuju uvjete za najbolji mogući djetetov razvoj. Uključuju pravo na obrazovanje, pravo na igru, pravo na slobodno vrijeme, tri grupe prava koja su direktno vezana uz prava djeteta na pokret. Države stranke trebaju obrazovanje djeteta (čl.29) usmjeriti prema punom razvoju djetetove osobnosti, nadarenosti, duševnih i tjelesnih sposobnosti i poticati

10


zaštitu prirodnog okoliša. Ovaj članak povezuju obrazovna prava, tjelesne i druge sposobnosti, zdrave stilove života i održivi razvoj. Država je također obavezna priznati djetetu (čl. 31) pravo na odmor i slobodno vrijeme, na igru i razonodu primjerenu njegovoj dobi. Kako je pokret imanentan djetetu i njegovu funkcioniranju to je odmor, slobodno vrijeme, igra i razonoda mogu ostvarivati kroz djetetovo kretanje koje je i uvjeti ovih prava. Nedavni reklamni slogan «sportom protiv droge» u skladu je sa zaštitnim pravima djeteta na zaštitu od nezakonite uporabe opojnih droga i psihotropskih sredstava (čl. 33) što će država ostvariti kroz odgovarajuće zakonske, upravne, socijalne i prosvjetne mjere. Sigurno je da su upravo sport, kretanje i fizička aktivnost djeteta preventivne aktivnosti vezane uz zaštićenost djeteta od zlouporabe droga i drugih ovisnosti. Prava sudjelovanja (participativna prava) odnose se na omogućavanje aktivnog sudjelovanja djeteta u svom okruženju koja ga pripremaju za budućeg aktivnog građanina. Susrećemo se s primjedbama o preopterećenosti djeteta u području različitih školskih, izvanškolskih i obiteljskih aktivnosti i prekomjernim zahtjevima na dijete koji mogu ometati njegov zdravi razvoj. Stoga je nužno neprestano podsjećati na važnost procjene djetetovih mogućnosti i na njegovo pravo sudjelovanja u donošenju odluke o svojim aktivnostima, obavezama i strukturi svoga vremena. I dijete predškolske dobi treba imati mogućnost i priliku reći sviđa li mu se odluka roditelja o «najboljem programu», «najkorisnijim dodatnim aktivnostima», «bavljenju onim čime se i drugi bave» i pristaje li na to. Odbor za prava djeteta Organizacije ujedinjenih naroda donio je u listopadu 2004., nakon pregleda Drugog periodičnog izvješća Hrvatske o stanju prava i položaju djece u Hrvatskoj, neke zaključke i preporuke vezane uz prava djece u državi. Preporučeno je tada veće uključivanje sadržaja vezanih uz prava djece u odgojno obrazovne programe. Kako je rani razvoj i predškolski odgoj i obrazovanje dio odgojno obrazovnog sustava i temeljni dio njegove vertikale čini nam se da su kretanje, psihomotoričke aktivnosti, sport i općenito područje tjelesne i zdravstvene kulture izuzetno važno područje za oživotvorenje djetetovih prava. PODACI IZ UREDA PRAVOBRANITELJA ZA DJECU U dosadašnjem radu Pravobranitelja za djecu uočena su kršenja osobnih, obrazovnih i zdravstvenih prava kod djece koja pokazuju, najšire rečeno, odstupanja u području psihomotoričkog funkcioniranja. Ova odstupanja uglavnom se odnose na hiperaktivnost i motorički nemir u grupi djece u obrazovnoj instituciji, motoričku nekoordiniranost i nespretnost, ograničenu pokretljivost u okviru zdravstvenih problema djeteta. Ugroženost osobnih prava odnosilo se na rizičnost na nasilje i izloženost nasilju i ne postojanje pristupačnosti u predškolskim ustanovama. Obrazovna prava bila su ugrožena u situacijama ograničavanja dostupnosti odgojno obrazovnih programa za dijete s ADHD sindromom. Zdravstvena prava odnosila su se na nužnost pomagala za kretanje za dijete. Pravobraniteljica je u okviru zaštite zdravstvenih i obrazovnih prava i s ciljem promicanja prava i upoznavanja djece s njihovim pravima bila sudionik programa zimovanja u sklopu organiziranog odmora djece i mladeži grada Zagreba i provela dan s tristotinjak djece, s kojima je održala radionicu o pravima djece u Gradu mladih Granešina. Djeca su izricala svoja razmišljanja, dvojbe i prijedloge vezane uz dječja prava te su bila informirana o načinima

11


njihova osiguravanja, o obvezama društva, ustanova, odraslih u zaštiti njihovih najboljih interesa. Pravobraniteljstvo za djecu bavilo se i nekim povredama osobnih prava i obrazovnih prava djece s posebnim potrebama koja su bila vezana uz prekomjernu pokretljivost, nemogućnost pokretanja, neprepoznavanje povezanosti različitih problemnih situacija sa djetetovim pokretima i specifičnosti u kretanju kao i neprepoznavanja rizičnosti djece s hiperaktivnim sindromom na zlostavljanje i različite oblike nasilja. Kroz poticanje djeteta na kretanje, kroz dobro osmišljene i znanstveno provjerene programe, treninge i pristupe ostvarit će se djetetovi najbolji razvojni i osobni interesi i cjelovitost njegova doživljavanja i ponašanja. Ovo ilustrira izjava Paula Dennisona tvorca edukacijske kineziologije: «Pojedinac je jedinstvena, rastuća, dobra osoba koja će učiti kad joj se daju potrebna sredstva i njegujuća okolina. Stoga djecu treba poticati u razvoju integriranih senzornih puteva tako da mogu naučiti funkcionirati sa cijelim mozgom i kao cjelovite osobe». Pokret i kretanje bi mogli biti, zbog prirodnosti i imanentnosti djetetu i nedjeljivosti od njegova potpunog i cjelovitog razvoja i funkcioniranja, za sve nas koji se bavimo djecom profesionalni «prostor» mogućnosti i izazova za djelovanje.

LITERATURA

***Implementation Handbook For The Convention On The Rights Of The Child. (2002). Unicef

*** Pravobranitelj za djecu (2005). Izvješće za 2004.godinu Saboru Republike Hrvatske

Findak, V., Metikoš, D., Mraković, M., Neljak, B., Prot, F. (1997). Pprocjene vrijednosti sadržaja tjelesne i zdravstvene kulture u osnovnoj školi. Kineziologija, vol. 29 Br.2, 61-69

Klein, E. (1999). Psihološka medicina. Zagreb: Golden Marketing

Planinšec, J. (2001). A Comparativ Analysis Of The Relations Between The Motor Dimensions And Cognitive Ability Of Pre-school Girls And Boys. Kinesiology, Vol. 33 Issue1, 56-68

Vasta, R., Haith, M., Miller, S. (1998). Dječja psihologija. Jastrebarsko: Naklada Slap

www.braingym.com/html/body_founders.html

12


ŽELJKO HRASKI KINEZIOLOŠKI FAKULTET U ZAGREBU

NAČELA REALIZACIJE SPORTSKIH PROGRAMA ZA DJECU PREDŠKOLSKE DOBI Djeca se kreću da bi bila sretna, da bi se izrazila, da bi razvila svoje tijelo, svoj um i svoje motoričke vještine. Krećući se djeca uče o sebi i svom okolišu. Kretanjem ona postaju zdravija. Kretanje je, bez imalo dvojbe, vitalni dio rasta i razvoja svakog djeteta (McCall i Craft, 2000). UVOD Brojna istraživanja i nadasve iskustvo onih koji se bave praćenjem rasta i razvoja djece predškolske dobi, potvrđuju da kretanje ima značajan pozitivni utjecaj na intelektualni, emocionalni i fizički razvoj djece, te da također ima i značajan utjecaj na njihov trenutni, ali posebice i na njihov budući zdravstveni status. Kretanjem djeca razvijaju svoj lokomotorni aparat, motoričke sposobnosti i funkcionalne kapacitete. Akumulirane spoznaje o određenoj vrsti kretanja djeca koriste dalje, za istraživanje, učenje i usavršavanje novih kretnih struktura. Da bi se to postiglo djeca već od najranije dobi moraju biti podvrgnuta različitim motoričkim izazovima. Ovaj period motoričkog razvoja pokazao se kao kritičan, jer djeca koja u predškolskoj dobi nisu savladala fundamentalne motoričke vještine teško to mogu nadoknaditi u svom kasnije razvoju. Da bi djeca predškolske dobi postala motorički kompetentna neophodno je osigurati im dovoljno programiranih, organiziranih i kontroliranih motoričkih aktivnosti. Uobičajene svakodnevne aktivnosti djece, najčešće podređene ritmu života nas odraslih, pa čak i njihova sama slobodna igra, u pravilu nisu dovoljno provokativni da bi značajnije utjecali na razvoj motoričkih potencijala djece. Naime, najveći dio djece svoje motoričke potencijale neće razviti sama od sebe, već je neophodno uključiti ih u adekvatne programe koji će, uvažavajući njihove inicijalne kapacitete, omogućiti optimalan razvoj njihove motorike. Takvi programi u pravilu moraju biti razvojno orijentirani i primjereni svakom pojedinom djetetu, a njihov konačni cilj bi trebao biti usmjeravanje djece u aktivan, zdrav i uspješan život. Pri izradi takvih programa ne smije se zaboraviti da djeca nisu osobe u minijaturi. Ona imaju bitno različite nivoe funkcioniranja, interese i potrebe nego što ih imamo mi odrasli. Potpuno je neadekvatno preslikati trenažne programe nas odraslih i pretpostaviti da su oni jednako dobri za djecu. Njima treba omogućiti sudjelovanje u programima koji su posebno dizajnirani upravo za njihove potrebe. NAČELA REALIZACIJE SPORTSKIH PROGRAMA ZA DJECU PREDŠKOLSKE DOBI 1. Sadržaj - Sadržaj sportskih programa za djecu predškolske dobi mora se zasnivati na ravnoteži motoričkih sposobnosti i motoričkih znanja, odnosno njihove interakcije s ostalim aspektima cjelovitog rasta i razvoja djece. Izbor sadržaja mora se prilagoditi

13


potrebama djece, a ne afinitetima sportskih voditelja (trenera), odnosno njihovim parcijalnim interesima. 2. Pristup - Kroz realizaciju sportskih programa djeci predškolske dobi treba omogućiti sudjelovanje u obilju tjelesnih aktivnosti pomoću kojih mogu razviti funkcionalno razumijevanje osnova kretanja (svjesnost vlastitog tijela i njegovih pojedinih dijelova, prostorno-vremensku orijentaciju, uloženi napor i postignute efekte), na osnovu čega oni mogu izgraditi realniji osjećaj kompetentnosti i samopouzdanja tijekom izvođenja različitih motoričkih vještina. Strukturiranje osnova kretanja treba stimulirati što je moguće širim brojem različitih vježbi i igara. 3. Svrha - Sudjelovanjem u sportskim programima djecu postupno treba uputiti u vrijednost i značaj vježbanja, te doprinos tjelesnih aktivnosti zdravom i produktivnom stilu življenja. Neprihvatljivo je tražiti od djece da sudjeluju u programima vježbanja, a da im se pri tome ne pomaže razumjeti zašto to čine. 4. Kognitivni razvoj - Realizacija sportskih programa za djecu predškolske dobi ne smije biti usko usmjerena samo na njihovu fizičku aktivnost. Djeci treba omogućiti da pitaju, komuniciraju, analiziraju, te da kroz sve to i primaju jedan multikulturalni pogled na svijet, kojim će sportske aktivnosti doživjeti kao nedjeljiv dio kompletnog odgojnog i edukacijskog sustava. 5. Socijalni razvoj – Sportski programi moraju biti dizajnirani na način koji će pružiti djeci mogućnost da vježbaju i igraju se zajedno s ciljem poboljšanja osjećaja za druženje i zajedništvo. Sportski voditelji moraju usmjeriti djecu da iskuse i osjete zadovoljstvo koje rezultira iz svakodnevnog sudjelovanja u sportskoj aktivnosti, te da to zadovoljstvo podijele s ostalima. Pozitivne emocije što ih djeca osjećaju pri sudjelovanja u nekoj od sportskih aktivnosti ne smiju biti zanemarene. 6. Izbor vježbi - Svaku od primijenjenih treba izvoditi s ciljem poboljšanja neke motoričke vještine ili sposobnosti. Standardizirane vježbe bez jasno determiniranog cilja valja izbjegavati. Pri izvođenju bilo koje od vježbi mora se voditi računa o pravilnom položaju tijela koji će omogućiti rad bez stresa, odnosno bez pretjeranog naprezanja mišića, zglobova i ligamenata. Sve motoričke aktivnosti trebaju se provoditi da pomognu djeci povećati njihovu motoričku efikasnost na jedan podupirući, motivirajući i progresivni način, s ciljem promoviranja pozitivnih stavova prema tjelesnoj aktivnosti za cijeli život. Ne smije se dogoditi da se motoričke aktivnosti koriste kao oblik kazne, npr.: trčanje krugova, sklekovi, čučnjevi, i sl. 7. Aktivno sudjelovanje - U realizaciji sportskih programa različite tematske cjeline treba provoditi na način koji će svakome djetetu omogućit maksimalno sudjelovanje u njima. U tome smislu, treba izbjegavati duža čekanja djece na red za izvođenje neke aktivnosti (npr. štafetne utrke), nepotrebno gubljenje vremena pri izboru ekipa ili čekanja uzrokovana limitiranošću opremom. Također, treba izbjegavati rad u grupama gdje dolazak djeteta na red za izvođenje pojedine aktivnosti zavisi od djetetove agresivnosti. Nadalje, moraju se izbjegavati aktivnosti u kojima se djeca eliminiraju bez prilike da se ponovo uključe (npr. igre eliminacije kao npr. «Graničar» gdje manje sposobna djeca ispadnu prva, a baš njima je takav oblik igre je najviše potreban). 8. Ritmičko iskustvo - Realizacija bilo kojeg sportskog programa za djecu predškolske dobi mora uključivati raznolika ritmička istraživanja i plesna iskustva, dizajnirana u skladu s fizičkim, kulturalnim, emocionalnim i socijalnim mogućnostima djece. Plesne figure i pokrete za odrasle valja izbjegavati ili ih treba modificirati u odnosu na potrebe djece.

14


9. Ravnopravnost spolova - Djevojčicama i dječacima se mora omogućiti jednak pristup u individualnim, grupnim ili ekipnim aktivnostima. Djevojčice i dječaci moraju dobiti osnovanu podršku za socijalizaciju i uspješno sudjelovanje u različitim aktivnostima od kojih se mnoge tradicionalno smatraju muškim ili ženskim (nogomet, ples). Dodjeljivanje uloge «vođe» dječacima, tj. njihovo veće i agresivnije sudjelovanje u realizaciji sportskih aktivnosti, odnosno manje i pasivnije sudjelovanje djevojčica, nije prihvatljivo. 10. Natjecanja - Djecu treba poticati u nastojanju da razviju svoje vještine u skladu sa njihovim optimalnim mogućnostima, pri čemu valja izbjegavati stres natjecateljskih situacija. Prilikom uključivanja djece u novonastale situacije uzrokovane interakcijom drugih sudionika u aktivnosti moraju se uzeti u obzir inicijalne motoričke sposobnosti i znanja, građa tijela, ali i nivo samopouzdanja djeteta. Sve sportske aktivnosti trebaju se usmjeriti ka individualnim poboljšanjima, ali i sudjelovanju i suradnji s drugom djecom. Identifikaciju pobjednika, te napose poraženih, maksimalno valja izbjegavati. Sportski voditelji trebaju biti svjesni prirode natjecanja i ne zahtijevati neke više natjecateljske nivoe prije nego su djeca za njih spremna. 11. Testiranja - Testiranja motoričke efikasnosti neophodan su dio realizacije sportskih programa. Osim povratnih informacija voditeljima o kvaliteti realizacije programa, ona imaju za cilj pomoći djeci da shvate vrijednost ostvarenih rezultata, odnosno njihovu ulogu u dijagnostici njihova zdravlja. Za testiranja djeca moraju biti adekvatno pripremljena da bi sigurno izvela svaki od testova u bateriji. Testiranja s ciljem kvalificiranja za nagrade, kao i testiranja zbog administrativnog formalizma valja isključiti iz programa. Rezultati testiranja su osobnog karaktera i razmatraju se s djecom i njihovim roditeljima u svrhu preciznijeg razumijevanja njihove motoričke efikasnosti, njenog razvoja i usavršavanja. Djecu i roditelje valja što je moguće bolje uputiti u svrhu svakog pojedinog testa, te na način kako se interpretiraju rezultati. 12. Postignuća - Sud o postignućima svakog pojedinog djeteta bazira se na postignućima djeteta u cjelokupnom procesu realizacije programa, a ne samo na bazi rezultata pojedinog testa ili na bazi uspješnosti u samo nekoj od sportskih aktivnosti. Postignuća svakog pojedinog djeteta koriste se za objektivnije i kvalitetnije individualno i grupno planiranje (tjedno, mjesečno i godišnje), identificiranje djece s posebnim potrebama, komunikaciju s roditeljima i evaluaciju efikasnosti programa. 13. .Poticanje uspješnosti – Realizacija sportskih programa za djecu predškolske dobi mora se zasnivati na izvođenju zadataka i vještina s relativno visokim nivoom uspješnosti. Aktivnosti koje su prejednostavne ili preteške, te uzrokuju dosadu ili frustracije, trebaju se izbjegavati. Ne očekuje se da sva djeca mogu zadovoljiti iste standarde, moraju se uvažavati njihove individualne mogućnosti i interesi. 14. Igra - Igre kao sastavni dio svih sportskih programa moraju biti selekcionirane, dizajnirane i modificirane s ciljem transformacije motoričkih sposobnosti i znanja, ali i socijalizacije, učenja i ukupnog zadovoljstva djeteta. Modifikacija igara namijenjenih starijoj djeci i odraslima treba uključivati adaptaciju pravila, opreme i prostora, odnosno njihovo usaglašavanje s mogućnostima djece predškolske dobi. 15. Formiranja ekipa - Ekipe se moraju formirati na način koji čuva dignitet i osobno poštovanje svakog djeteta, koristeći saznanja o njihovim individualnim mogućnostima. Ekipe nikako ne smiju formirati «kapetani», naizmjenično odabirući jedno po jedno dijete, što posljedično eksponira manje sposobnu djecu, te ih čini da se osjećaju manje vrijednima. Isto tako ekipe se ne smiju formirati po principu «djevojčice protiv dječaka» čime se

15


naglašavaju razlike, a ne kooperativnost i potreba za zajedničkim radom i suradnjom između spolova. 16. Broj djece u ekipi - U ekipnim igrama poželjni broj je troje do četvero djece u ukipi, čime se osigurava da sva djeca aktivno sudjeluju i brže uče o različitim aspektima igre. 17. Veličina grupa - Veličina grupe koja sudjeluje u realizaciji sportskog programa trebala bi biti istovjetna onoj koja funkcionira i u ostalim odgojno-obrazovnim programima vrtića. Neprihvatljivo je izdvajanje samo jednog dijela djece iz grupe radi njihova uključivanja u sportske aktivnosti. Na jednog sportskog voditelja (trenera) ne bi smjelo doći više od 10-12 djece. 18. Obim i intenzitet – Sudjelovanje u intenzivnijim tjelesnim aktivnostima (Sportski program) za djecu predškolske dobi trebalo bi se provoditi najmanje tri puta tjedno, a po mogućnosti i svakodnevno. Trajanje pojedinog sata može varirati od 45 do 60 minuta, uz intenzitet prilagođen mogućnostima djece. 19. Prostor – Iako realizacija sportskog programa za djecu predškolske dobi ne pretpostavlja nužno neku sportsku dvoranu, ona se mora provoditi u ambijentu u kojemu djeca imaju dovoljno prostora da se kreću slobodno i sigurno. Oboje, vanjski i unutrašnji prostori moraju biti organizirani tako da osiguravaju postizanje očekivanih ciljeva programa. 20. Oprema – Opreme koja se koristi mora biti dovoljno tako da svako dijete može izvući maksimalnu koristi iz sudjelovanja u određenoj aktivnosti (npr. lopta za svako dijete). Nadalje, oprema mora odgovarati veličinom, sigurnošću i mogućnostima djece predškolske dob. Ona mora biti i dizajnirana tako da potakne djecu na njeno korištenje, s ciljem poboljšanja brzine i kvalitete savladavanja određenih vještina. 21. Kadar – Realizaciju sportskog programa za djecu predškolske dobi trebaju provoditi visoko educirani kadrovi, koji osim neophodnih metodičkih znanja učenja i usavršavanja motoričkih vještina i sposobnosti, moraju dobro poznavati razvojne karakteristike djece predškolske dobi, odnosno koji moraju dobro vladati određenim pedagoškim metodama primjerenim radu s djecom te dobi. 22. Promocija programa – Kad god je to moguće i gdje god je to moguće valja promovirati vrednote sudjelovanja djece predškolske dobi u organiziranom bavljenju različitim tjelesnim aktivnostima, s naglaskom na njihov pozitivni utjecaj na različite aspekte cjelovitog rasta i razvoja djece. ZAKLJUČAK Djeca koja sada pohađaju vrtić, kada odrastu, neće biti odrasli u svijetu kakav nam je poznat danas. Više nego ikada ranije svijet se nalazi u procesu rapidnih promjena. Ljudi koji se bave odgojem i obrazovanjem djece nalaze se pred velikim izazovom: Kako pripremiti djecu za život u svijetu odraslih koji je teško definirati i razumjeti, jer se i za njih same promjene dešavaju doslovce svakodnevno. Neosporno je da će naša djeca u budućnosti imati daleko drugačije mogućnosti od onih koje trenutno postoje. Suvremeni programi za djecu, bez obzira o kojem području je riječ, moraju uvoditi djecu u život današnjice, ali ih istovremeno pripremati za život sutrašnjice. Oni ih moraju uputiti kako učiti i kako uživati u procesu istraživanja i otkrivanja novih i različitih izazova vezanih za motoričke aktivnosti čovjeka. Naime, tjelesne aktivnosti čovjeka budućnosti mogu izgledati bitno drugačije od onih današnjih. U tome smislu programi sportskih aktivnosti moraju kod djece stvoriti jednu široku bazu osnovnih kretnih struktura koje se potom mogu koristiti u velikom rasponu različitih aktivnosti. Savladavanje različitih kretnih struktura pospješit će razvoj i kvalitetu viših i 16


kompleksnijih vještina čime će se neosporno pozitivno utjecati na različite aspekte rasta i razvoja djece, pa tako i onih koje će pretpostavljati njihova budućnost. LITERATURA    

Boreham, C. and Riddoch, C. (2001). The physical activity, fitness and health of children. Journal of Sports Science, 19, 915-929. Corbin, C. B., i Pangrazi, R. P. (1998). Physical activity for children: A statement of guidelines. Reston, VA: NASPE. Findak, V. i Delija, K. (2001). Tjelesna i zdravstvena kultura u predškolskom odgoju. Zagreb: Edip Hraski, Ž. i Mejovšek, M. (2003). Integrating sport into kindergarten curriculum. U Stjepan Puhak i Krešimir Kristić (ur.), Proceedings Book of the XVIth European Sports Conference «Making Sport Attractive for All», Dubrovnik, September 24-26, 2003 (str. 108-112). Zagreb: Ministry of Education and Sport of the Republic of Croatia. Hraski, Ž. (2002). Utjecaj programiranih tjelesnih aktivnosti na rast i razvoj djece predškolske dobi. U Vladimir Findak (ur.), Zbornik radova 11. ljetne škole kineziologa Republike Hrvatske «Programiranje rada u području edukacije, sporta, sportske rekreacije i kineziterapije», Rovinj, 22.-26. lipnja 2002. (str. 242-243). Zagreb: Hrvatski kineziološki savez. Hraski, Ž. i Živčić, K. (1996). Mogućnosti razvoja motoričkih potencijala djece predškolske dobi. U Dragan Milanović (ur.), Međunarodno savjetovanje o fitnessu «Fitness» <u sklopu> Zagrebačkog sajma sporta, Zagreb, 28.-31. ožujka 1996. (str. II16-II19). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu; Zagrebački velesajam; Zagrebački športski savez Mc.Call, R. i Diane H. Craft (2000). Moving with a purpose – developing programs for preschoolers of all abilities. Human Cinetics.

17


KINEZIOLOŠKI FAKULTET U ZAGREBU MIRNA ANDRIJAŠEVIĆ KINEZIOLOŠKA REKREACIJA KOD DJECE PREDŠKOLSKE DOBI PREDŠKOLSKA DOB OD 3 DO 6 GODINA Dijete uz pomoć roditelja ili stručne osobe može započeti s vježbanjem odmah nakon rođenja. Tri godine starosti djeteta predstavljaju u sustavu redovitog vježbanja početnu granicu. Tada je dijete sposobno brinuti se o svojim elementarnim higijenskim potrebama, može se samo obući i skinuti, može izraziti i izreći svoje želje i potrebe. U trećoj se godini života intenzivno razvija pokretljivost ruku i nogu, a sustav za kretanje omogućava svestraniju pokretljivost kroz hodanje, skokove, penjanje i sl. Jedna od najznačajnijih anatomskih osobina djece predškolskog uzrasta je fleksibilnost organizam. Kostur djeteta je elastičan zbog prevladavanja hrskavičnog tkiva. Kralježnica zbog mekoće i elastičnosti lako mijenja oblik pa loša i neravnomjerna opterećenja mogu dovesti do loših držanja s posljedicom deformacija kao što su skolioza, kifoza ili lordoza. Udio mišićne mase kod djeteta predškolskog uzrasta iznosi oko 27%, za razliku od odrasle osobe kod koje iznosi oko 43%. Kod djece su razvijene velike skupine mišića za razliku od sitnijih. Razvijeniji su mišići pregibači – fleksori od opružača – ekstenzori te se vježbom treba utjecati na ekstenzore. Prednost treba dati dinamičkom obliku vježbanja čime se stimulira rast kostiju u dužinu, dok se statičkim radom negativno utječe na razvoj mišića. U prevenciji loših držanja naročita se pozornost treba posvetiti jačanju velikih mišića leđa i trbuha (Findak, 1995). Fleksibilnost prsnog koša i elastičnost plućnog tkiva omogućuju u tom razdoblju znatan utjecaj na vitalni kapacitet i racionalniji rad dišnog sustava putem vježbanja. Srednja vrijednost frekvencije srca je 100 otkucaja u minuti zbog veličine dječjeg organizma zbog čega je optok krvi puno brži. Stoga vježbanje s djecom treba obilovati sportskim sadržajima u kojima će se izmjenjivati rad i odmor. Anatomski i funkcionalno živčani sustav doživljava velike promjene, usavršava se konstrukcija velikog mozga, stvaraju se novi živčani putovi, te se pojačava dominacija kore velikog mozga nad subkortikalnim centrom. Sve jači procesi kočenja poboljšavaju koordinaciju pokreta pa dijete predškolskog uzrasta vlada brojnim vrstama osnovnih prirodnih kretanja: hodanje, trčanje, skakanje, penjanje, provlačenje i sl. (Findak, 1995). Također u dobi od tri godine započinje mentalni proces pozornosti i usredotočenosti djeteta na predmet i radnju interesa koji se ostvaruju prilagođenim programima za tu dob. Njegova percepcija usmjerena je na ono što odgovara njegovim željama i osjećajima. Razvijena aktivna mašta ispoljava se kroz igru, a lako pamti sve ono što ga interesira i privlači. Mišljenje je protkano subjektivnim željama, emocijama i fantazijom. Dijete se socijalizira sa svojim vršnjacima, a kroz programe sportsko rekreacijske aktivnosti stječe raznovrsna iskustva i vještine. Cilj sportsko rekreacijskog vježbanja namijenjen djeci uzrasta 3 – 6 godina je poticanje pravilnog psihofizičkog razvoja djeteta. Psihofizički razvoj odnosi se na ukupne sposobnosti, karakteristike i potencijale djeteta koje trebaju imati uzlazan, progresivan tijek na putu za optimalnu (maksimalno moguću za svakog pojedinca) razinu svih sposobnosti. Iako je na djetetov razvoj moguće i potrebno djelovati u cjelokupnoj razvojnoj dobi svaka dob ima svoje jedinstvene i neponovljive karakteristike koje u kasnijoj fazi mogu biti već formirane. Stoga je iznimno značajno da se u ranoj fazi razvoja ne propusti pozitivan utjecaj na one dimenzije na koje se kasnije teže djeluje.

18


Dominantna karakteristike djece uzrasta 3 – 6 godina je intenzivna motorička aktivnost koja se ispoljava kroz igru. Igra predstavlja najautonomniju čovjekovu aktivnost koja ga prati kroz čitav životni vijek. U predškolskoj dobi ispunjava gotovo cijelo vrijeme djetinjstva (Findak V. I M. Mraković, 2000). U toj dobi igra ispunjava najveći dio dana djece. Djeca «upijaju» iz svoje bliže i šire okoline sve elemente koji će imati značajan udio u formiranju odrasle zrele osobe sa svim svojim karakteristikama psihofizičkog i socijalnog bića. Organizacija sportsko rekreacijskih aktivnosti namijenjena djeci tog uzrasta treba biti prilagođena njihovim potrebama i mogućnostima, (Andrijašević i sur.2000). Da bi ih djeca prihvatila i provodila moraju biti privlačna, atraktivna, zanimljiva, zabavna, vesela i raznovrsna. METODE U PRIPREMI AKTIVNOSTI Metode kojima se služimo u pripremi aktivnosti za djecu predškolskog uzrasta su, metoda imitacije i dramatizacije, oponašaju se ljudi, životinje, pojave ili se dramatiziraju priče. Određena priča popraćena je određenom motoričkom aktivnosti. U organizacijskom obliku rada primjenjuje se frontalni način, rad u parovima, ili manjim skupinama 3 ili 4, paralelnim oblikom ili individualno. Metodički principi rada trebaju uvažavati: odgojnost, zdravlje, zornost, jasnoću, svjesnost i aktivnost, sustavnost i postupnost, raznovrsnost, svestranost, primjerenost i praktičnost te mogućnost individualizacije. Igra je osnovni model u primjeni različitih sportskih struktura aktivnosti, a ona mora zadovoljiti određene kriterije: stimulaciju pravilnog rasta i razvoja, socijalizaciju, stvaranje pozitivnih navika za vježbanjem i sportskom aktivnošću. Stoga u planiranju, organizaciji i provedbi aktivnosti trebaju biti zastupljene aktivnosti koje potiču: - inteligenciju kroz rješavanje različitih zadataka, - motoričke sposobnosti, kao što su koordinacija, snaga, agilnost, brzina, spretnost, preciznost, fleksibilnost, reakcije i sl., - morfološke karakteristike, kao što su skladan rast i razvoj, odgovarajući udio masti i mišićnog tkiva, korektno držanje i sl. - funkcionalne sposobnosti srčano žilnog i dišnog sustava, - komunikaciju s ostalim članovima skupine, - humanost, - toleranciju, - osobnu higijenu, - higijenu prostora, - ekologiju, - osjećaj za estetiku, ritam i lijepo, - kulturu, - obrazovanje IZBOR SPORTSKO-REKREACIJSKIH AKTIVNOSTI Prijedlog i izbor sportsko rekreacijskih aktivnosti i vježbi za predškolski uzrast 3 – 6 godina. 1. vježbe, ciljane vježbe za razvoj fleksibilnosti, koordinacije, funkcionalnih sposobnosti i sl.; 2. sportsko rekreacijske igre, različite sportske igre s loptom prilagođeni u svim elementima djeci tog uzrasta (veličina terena, težina lopte, mjere zaštite od ozljeda i sl.);

19


3. poligoni, prelazak različitih prepreka i izvršenje zadataka, sve treba biti kreirano u skladu sa mogućnostima djece tog uzrasta; 4. poduke, u različitim sportskim aktivnostima; 5. individualne igre; 6. natjecanja, skupna i individualna i dr. 1. Sportsko rekreacijsko vježbanje Program vježbi može imati više ciljeva i to utjecaj na: sustav za kretanje, pravilno držanje, dišni sustav , fleksibilnost, motoričke sposobnosti i sl. Trajanje programa vježbi 15 – 20 minuta, 1 – 2 puta dnevno: Vježbe disanja, vježbe fleksibilnosti, vježbe spretnosti, vježbe ravnoteže, vježbe preciznosti, vježbe jačanja mišića leđa, trbuha, svoda stopala i sl. Svaki program vježbi treba kreirati tako da djeci bude zanimljiv i privlačan, uz pomoć glazbe i imitiranja djeca trebaju zavoljeti vježbanje. 2. Poduke Plivanje predstavlja najzdraviji sport, a samo znanje plivanja neophodnu aktivnost koju dijete treba savladati prije polaska u školu. Voditelj kroz igru treba pomoći djetetu u adaptaciji na vodu, različitim vježbama i zadacima otklanja se strah od vode primjerice: trčanje s plaže u vodu, izranjanje školjki i kamenja, hod četveronoške po plićaku; špricanje pojedinačno ili u paru; umivanje ruku i lica i sl. Raznim se igrama dijete prilagođava na otpor vode: hodanjem kroz vodu; hodanjem uz pomoć veslanja, veslanjem uz pomoć daske, potapanjem loptica, čučanjem u vodi, štafetnim igrama, žabljim skokovima, hodanjem na rukama i sl. Voditelj mora poštovati pravila: - broj djece u skupini treba biti do 8 djece - skupine djece trebaju biti formirane prema dobi i sposobnostima - sposobnosti djece trebaju biti slične - veličina i oblik plivališta trebaju biti odgovarajući - temperatura vode i zraka treba biti primjerena Elementarne igre značajne su za prilagodbu djeteta na vodu, također potrebno ih je koristiti u cilju lakše prilagodbe na potapanje djetetove glave ispod vode. Dijete treba naučiti gledati u vodi pa se raznim igrama i prikazivanjem znakova u vodi dijete prepušta igri. Elementarne igre koje se koriste za učenje disanja mogu biti: puhanje loptice za stolni tenis, puhanje vode u dlanovima, pravljenje mjehurića, crtanje nosom po vodi, mumljanje i izdisanje pod vodom. Igre i vježbe plovnosti trebaju u potpunosti osloboditi dijete straha od vode. Vježbe se mogu raditi držanjem uz rub bazena ili stepenica, odguravanjem od dna ili od ruba bazena i sl. Sličan pristup treba primjenjivati u poduci ostalih elemenata plivanja: igre za usvajanje plivanja na prsima; vježbe za rad nogu; vježbe za rad ruku, vježbe za koordinaciju rada ruku i nogu; skokovi u vodu; skokovi na glavu. U radu se treba služiti raznim pomagalima i rekvizitima: plivačkim užetom, daskom, valjcima, jastucima, loptama, balonima, trakama, obručima, pojasevima, plutajućim igračkama, plovcima te glazbom. Vožnja bicikla, trotineta predstavlja djeci užitak no takve vještine treba koristiti dozirano obzirom da pretjerano sjedenje na biciklu uzrokuje okrugla leđa. Vožnja trotineta treba biti pod nadzorom uz napomenu da odraznu nogu treba češće izmjenjivati. Klizanje predstavlja zimsku aktivnost i uglavnom se provodi na uređenim klizalištima preporuča se starijoj djeci 5 – 6 godina zbog opterećenja mišića skočnog zgloba, no i u tom razdoblju treba dozirati aktivnost.

20


Aktivnosti na snijegu predstavljaju iznimnu zabavu i veselje za djecu. Djeci se mogu organizirati raznovrsne igre i aktivnosti od kojih je sanjkanje iznimno privlačno. Padinu treba prilagoditi uzrastu, a samo sanjkanje može se provoditi u brojnim varijantama: nekoliko spojenih saonica čini «veseli vlak», jedno dijete sjedi na saonicama, a dvoje ga vuku; zauzimanje različitih položaja pri spuštanju sa saonicama; spuštanje u paru. Djeca se mogu natjecati u štafetnim igrama svladavajući različite zadatke. Snijeg nudi brojne mogućnosti za provedbu elementarnih igara, od kretanja po snijegu, slijeđenja tragova, snježnog poligona, grudanja, pogađanja u metu i brojnih dr.(Findak i Šnajder, 1986). Snijeg omogućuje osim motoričkih i funkcionalnih sposobnosti i razvoj stvaralaštva i kreativnosti (Ivanković, 1980), a tu je moguće: crtanje po snijegu, pravljenje snjegovića, gradnja različitih građevina i sl. Obuka skijanja za djecu predškolskog uzrasta odvija se kroz igru, a usvajanje skijaških elemenata omogućava djeci u kasnijoj dobi lakše ovladavanje tehnike te skijanja u cjelini (Tudor I. 2004.). Program škole skijanja može trajati u kontinuitetu tjedan dana ili se odvijati u više vikenda. Kroz elementarne igre djeca se upoznaju sa hodanjem na skijama, okretanjem oko vrhova i repova skija, osnovnim stavom na skijama, paralelnim penjanjem, spuštanjem i spustu ravno. Zatim su tu igre koje djeci pomažu prilikom padova i dizanja, te svladavanje tehnike pluženja i plužnih zavoja. Obuka skijanja kod djece predstavlja čitav niz korisnih učinaka na psihofizički razvoj, druženje, zdravlje i stjecanje pozitivnih navika. Rolanje kao i klizanje odgovara starijoj djeci iznad 6 godina, a ako se provodi u ranijoj dobi neophodno je osigurati dijete od padova i pretjeranog opterećenja. Osim zabave rolanje ima izvrstan učinak na koordinaciju tijela i pravilan rast i razvoj. 3. Sportsko rekreacijske igre Dijete se već vrlo rano i rado koristi loptom kao rekvizitom za svakodnevnu igru. Stoga je lopta već u najranijoj dobi najomiljenija igračka. Voditelj ili odgajatelj u predškolskom uzrastu može koristiti loptu u primjeni svih sportskih igara na prilagođen način. Bitno je naglasiti da je potrebno prilagoditi veličinu i vrstu podloge – terena za igranje (to može biti travnjak, pijesak, parket, spužvasta podloga). Također treba odabrati loptu koja odgovara tom uzrastu veličinu i mekoću (lopta od spužve, balon, gumena lopta, mekana). Treba postaviti pravila igre koja će biti jednostavna i razumljiva svoj djeci. Visina mreže, koševa, golova i sl. treba prilagoditi svoj djeci. Prostor igre treba u potpunosti osigurati od ozljeda i padova. Djeca na takav način mogu provoditi različite sportske igre: nogomet, košarku, odbojku, graničar, rukomet, ragbi, hokej na strunjačama i sl. Sportske igre nam daju brojne mogućnosti primjene elementarnih igara. U tu svrhu možemo se koristiti rekvizitima, a formacije i postavku igara prilagođavamo sposobnostima djece. Primjerice: pogađanje u koš, svladavanje poligona loptom, pogađanje lopticom u metu i dr. Značajno je da su sva djeca uključena u provedbu igara, da se svi zabavljaju i vesele. 4. Poligoni trebaju obuhvatiti različite zadatke koji od djeteta zahtijevaju spretnost, preciznost, brzinu, ravnotežu i druge psihomotoričke sposobnosti. Treba spriječiti svaku mogućnost ozljeđivanja, a poligoni se mogu postaviti i za natjecanja. Kroz poligone je moguće prepustiti se mašti u raznovrsnosti elemenata i zadataka. ZAKLJUČAK Djeca predškolskog uzrasta pripremaju se za život. Igra i kretanje sastavni su dio života djece predškolskog uzrasta putem čega stječu iskustva, znanja i suradnju. Briga o djeci uključuje osmišljene programe koji će zadovoljiti potrebe djece za razvojem. To je doba kada se stječu

21


pozitivne navike i kada se dijete razvija u svim segmentima buduće odrasle osobe. Kineziloška aktivnost pripada neophodnom sadržaju djeteta koji će osigurati njegov pravilan rast i razvoj. Metode primjene trebaju biti primjerene i prilagođene tom uzrastu kako bi djeca doživjela pozitivna iskustva kroz raznovrsne sadržaje sporta. Djeca mogu sve, samo je pitanje pristupa stručnjaka koji će im približiti sadržaje na prihvatljiv način. LITERATURA •

• • • •

Andrijašević , M. i sur. (2000). Slobodno vrijeme i igra, Zbornik radova znanstvenostručnog savjetovanja. Zagreb: Zagrebački velesajam, Fakultet za fizičku kulturu, Zagrebački športski savez Findak V. (1995). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u predškolskom odgoju. Zagreb: Školska knjiga Findak V. i Šnajder, V. (1986). Tjelesna aktivnost djece i učenika na zimovanju. Zagreb: NIRO «Školske novine». Ivanković A. (1980). Tjelesni odgoj djece predškolske dobi. Zagreb: Školska knjiga Tudor I (2004). Zimovanje djece predškolske dobi u Hrvatskom olimpijskom centru Bjelolasica (diplomski rad). Zagreb: KF

22


UPRAVA ZA PREDŠKOLSKI REPUBLIKE HRVATSKE

ODGOJ

I

OSNOVNO

OBRAZOVANJE

MZOŠ

MARIJA IVANKOVIĆ TJELESNE AKTIVNOSTI DJECE U DJEČJIM VRTIĆIMA REPUBLIKE HRAVTSKE Programi predškolskog odgoja i naobrazbe te skrbi o djeci predškolske dobi ustrojavaju se u jasličnim i vrtićnim odgojnim skupinama u dječjem vrtiću bez obzira na osnivača, a mogu biti: REDOVITI, CJELOVITI PROGRAMI (4, 5, 6, 7, 8, 9, 10-satni)  programi za djecu s teškoćama u razvoju  programi za darovitu djecu  programi za djecu pripadnike nacionalnih zajednica ili manjina  posebni redoviti programi  rano učenje stranih jezika (engleski, njemački, talijanski i francuski)  montessori programi  waldorfski programi  športski programi  dramsko - scenski programi  vjerski programi  likovni programi  glazbeni programi  eko - programi  zdravstveni programi  programi prometnog odgoja  programi s Agazzi, Reggio, Zimmerovim situacijskim pristupom u radu s djecom.  programi za djecu i roditelje. PROGRAM PREDŠKOLE (za djecu u šestoj godini života koja nisu polaznici redovitog programa predškolskog odgoja, a za romsku djecu dvije godine prije polaska u osnovnu školu). KRAĆI PROGRAMI (u trajanju od jedan do tri sata dnevno ili tjedno) - ustrojeni su za sva područja djelatnosti s djecom predškolske dobi (likovni, glazbeni, dramski, plesni, folklorni, športski, vjerski, rano usvajanje stranih jezika i drugi kraći programi). PROGRAMI (ne dječji vrtići) PREDŠKOLSKOG ODGOJA PRI DRUGIM PRAVNIM OSOBAMA   

pri osnovnim školama pri zdravstvenim ustanovama za djecu s teškoćama u razvoju pri socijalnim ustanovama za djecu s teškoćama u razvoju

23


   

kao igraonice u knjižnicama (najkvalitetniji rad po uzoru na rad u Knjižnici Medveščak 1 i 2 - igraonica-igroteka) kraći programi pri športskim ustanovama kraći programi pri kulturnim ustanovama kraći programi pri udrugama.

Svaki program rada s djecom predškolske dobi zahtijeva suradnju roditelja i ostalih čimbenika radi svestranijeg sagledavanja i zadovoljavanja dječjih potreba, interesa i sposobnosti, a u svakom se, svakog dana moraju provoditi programi tjelesnih aktivnosti, jutarnja tjelovježba i dva do tri puta dulje tjelesne aktivnosti (sat tjelesnog odgoja). ŠPORTSKI PROGRAMI – KAKVI?     

cjelodnevni poludnevni kraći svakodnevni programi do tri sata dnevno kraći povremeni programi (dva do tri puta tjedno) programi - zimovanja i ljetovanja

TKO IH PROVODI?       

odgojitelji koji su u sklopu studija već educirani za provedbu tjelesnih aktivnosti s djecom predškolske dobi u svakodnevnom radu s djecom odgojitelji koji su dodatno educirani za provedbu različitih športskih programa (ples, folklor, ritmika i sl.) profesori kineziologije koji mogu provoditi kraće športske programe uz odgojitelja u sklopu redovitih programa ili samostalno nakon primarnog programa treneri za provedbu kraćih programa (tenis, nogomet, rukomet, skijanje, klizanje i sl.) ritmičari za provedbu kraćih programa (poglavito za rad s djecom s teškoćama u razvoju) fizioterapeuti (za djecu s teškoćama u razvoju – fizioterapeutski kraći programi) plesni pedagozi (kraći programi koji ujedinjuju glazbu i pokret) i sl.

GDJE SE PROVODE?  u dječjem vrtiću  u športskim udrugama  na otvorenim športskim terenima  na klizalištima, skijalištima i sl. ZAŠTO? Zbog toga što je to dječja primarna potreba i djeca moraju u svom odrastanju zadovoljavati potrebu za puzanjem, kretanjem, penjanjem, skakanjem, trčanjem i otkrivanjem te istraživanjem svojih mogućnosti i tjelesnih sposobnosti, jer samo u zdravom tijelu može biti zdrav duh. To je ujedno i primarna preventivna dimenzija promicanja zdravih stilova života te uz zdravu prehranu tjelesne aktivnosti čine temelj zdravog življenja.

24


Ovo su samo male smjernice za velike mogućnosti skladnog djelovanja svih razvojnih čimbenika na dijete, koje treba skrb odraslih osoba koje će ga usmjeravati, poticati, podupirati njegovu radoznalost i omogućiti mu da se razvije u cjelovitu osobu. Smanjene tjelesne aktivnosti u djetinjstvu stvaraju loše navike koje izazivaju velike probleme u odrasloj dobi na tjelesnom, zdravstvenom i na psihičkom području. I zato je rano djetinjstvo idealno vrijeme za stvaranje dobrih temelja i ljubavi za tjelesnim vježbanjem. Moj moto i prilog obilježavanju ovogodišnjih Dana dječjih vrtića Grada Zagreba i 130obljetnici uvođenja tjelesnog odgoja u školski sustav, a predškolski odgoj je od 1997. godine sastavni dio odgojno-obrazovnog sustava Republike Hrvatske, bio bi «Recite DA životu» i izaberite tjelovježbu kao stil zdravog življenja još u dječjem vrtiću.

Priredila: Marija Ivanković, prof., načelnica u Odjelu za predškolski odgoj Uprave za predškolski odgoj i osnovno obrazovanje Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

25


PRILOG "Primjer tjelesnih aktivnosti u vrtiću" Kratki prikaz provedenog istraživanja u Dječjem vrtiću "Jabuka". Osnovni cilj provedenog istraživanja bio je kontinuirano, planski i osmišljeno provođenje tjelesnih aktivnosti u vrtiću. Problemi koje smo si postavili bili su sljedeći: PROBLEMI ISPITIVANJA: a) Objektivno izmjeriti motoričku efikasnost djece od 4-te do 6-te godine života primjenom baterije testova motorike – standardizirani mjerni instrumenti (prema Hraski, Ž. I Živčić, K., 1995.g.) b) Usporedba rezultata eksperimentalne i kontrolne skupine djece, dobivenih baterijom testova za procjenu motoričkih sposobnosti i dostignuća c) Usporedba rezultata dobivenih kod djevojčica i dječaka primjenom baterije testova za procjenu motoričkih sposobnosti i dostignuća U ispitivanje je bilo uključeno 7 odgojnih skupina djece (205 ispitanika; 94 djevojčice i 111 dječaka). To su djeca od 4.- 6. godine života koja pohađaju primarni program dječjeg vrtića. Svih 7 skupina (četiri eksperimentalne, tri kontrolne) mjereno je 3 puta u toku godine: - inicijalno mjerenje ( studeni) - kontrolno (veljača) - finalno (travanj-svibanj) Mjerenja su provedena sljedećim standardiziranim mjernim instrumentima (prema Hraski, Ž. i Živčić, K., 1995.):  prenošenje kockica  vis zgrčno  podizanje trupa u 1 min.  izdržaj u zgibu  zgibovi nathvatom  pretklon u sjedu raskoračno  skok udalj s mjesta

    

Neki od rezultata dobivenih ovim istraživanjem su: došlo je do poboljšanja rezultata u svim mjerenim motoričkim komponentama i mlađe i starije djevojčice postigle su bolje rezultate u testu fleksibilnosti od dječaka starije djevojčice imaju veću snagu trbušnih mišića od dječaka kod mlađe djece najveći napredak uočen je u statičkoj snazi ruku i ramenog pojasa nema razlike u poboljšanju motoričke efikasnosti između djece koja vježbaju u optimalnim uvjetima (dvorana) i one djece koja vježbaju u ograničenim uvjetima (SDB)

Prilog pripremila: Smiljka Baranček, prof., Dječji vrtić „Jabuka“, Zagreb Zagreb, 25. travnja 2005..

26


ZAVOD ZA ŠKOLSTVO REPUBLIKE HRVATSKE, Pula LIDIJA VUJIČIĆ

DIJETE U KRETANJU – UPOZNATI I RAZUMJETI

Suvremene znanstvene spoznaje o dječjem razvoju i mogućnosti njihova odgoja i obrazovanja, toliko su promijenile sliku o djetetu da je većina znanstvenika naziva novom paradigmom. Nužno se mijenja i pogled na kontekst u kojem se razvoj ostvaruje i temeljno pitanje jest pitanje stvaranja optimalnog okruženja za učenje, odgoj i obrazovanje u svim područjima ljudskog razvoja, spoznavanja i djelovanja. Držimo da je ovo jedan od temeljnih uvjeta da se može bolje i kvalitetnije postići razumijevanje djeteta. UVOD Kako razumjeti i upoznati dijete za koje poznati pedagog Malaguzzi kaže da je stvoreno od stotine? Da ima stotinu jezika, stotinu ruku, stotinu misli, stotinu načina za mišljenje, igranje, govorenje, stotinu načina za slušanje, čuđenje, voljenje; stotinu veselja za pjevanje i shvaćanje, stotinu svjetova za otkrivanje, stotinu svjetova za sanjarenje, dodajemo stotinu načina za kretanje... U posljednje vrijeme sve se više uviđa činjenica da bi razumijevanje djece trebalo biti od interesa svima jer budućnost svijeta ovisi o njima. Međutim, uspostavljanje odgovarajuće javne politike o djeci ovisi o pravilnom shvaćanju znanosti. Drugim riječima, ukoliko građani namjeravaju donositi ispravne političke odluke o djeci, potrebno je da shvate što nam o tome kaže znanost. Djeca imaju pravo, naglašava Malaguzzi (1996), biti priznata kao subjekti individualnih, pravnih, građanskih, socijalnih prava. Kao nositelji i graditelji vlastite kulture pa prema tome aktivni sudionici u izgrađivanju svoga identiteta, autonomije i kompetencije. Aktivni sudionici u uzajamnim odnosima i vezama s vršnjacima, odraslima, idejama, stvarima, stvarnim i zamišljenim događajima međusobno povezanih svjetova. Pravo djece na ostvarenje i proširenje svih svojih potencijala, zadovoljavanje svojih potreba i želje za učenjem. Toliko više ukoliko su ohrabreni uspješnim savezom s odraslima, spremnima na suradnju i pomoć koja podržava traganje za konstruktivnim strategijama misli i djela više nego prenošenje znanja i sposobnosti. Gopnik (2003) postavlja pitanje: Kada pogledate u dječju kolijevku zapitajte se što zapravo vidite? I nastavlja, da većina nas vidi prizor nevinosti i bespomoćnosti, praznu ploču. Međutim, «ono što u kolijevci zapravo vidimo je najveći postojeći um i najsnažniji stroj za učenje u cijelom svemiru. Sićušni prstići i ustašca istraživačke su naprave koje ispituju strani svijet oko sebe preciznije od svakog vozila za istraživanje Marsa. Naborane uši hvataju svaki nerazumljivi šum i besprijekorno ga pretvaraju u smisleni govor. Širom otvorene očice, za koje katkada mislite da vam gledaju u dno duše i otkrivaju vaše najdublje osjećaje, upravo to i čine. Njihova mekana glavica okružuje mozak koji svakodnevno stvara milijune novih veza. Tako nam barem govori trideset godina znanstvenih istraživanja» (str.1) I zato prihvaćamo polazište s osnovnim pitanjem kako djecu razumjeti, a ne popraviti. Suvremene znanstvene spoznaje o dječjem razvoju i mogućnosti njihova odgoja i obrazovanja, toliko su promijenile sliku o djetetu da je većina znanstvenika naziva novom paradigmom. Izdvojiti ćemo nekoliko temeljnih značajki po kojoj je dijete:

27


-

već od prvih dana života svjesno i aktivno biće, sposobno za komunikaciju sa svojom okolinom; - participira u svom razvoju i življenju te utječe na svoju okolinu; - jedinstvena osobnost, posebno organizirana struktura osobina, više od zbira njegovih psihičkih, fizičkih, intelektualnih, socijalnih i emocionalnih osobina; - osobnost dostojna poštovanja i uvažavanja; - razvija se kao jedinstven, složen i individualan subjekt; - bogato potencijalima, jako, snažno i kompetentno biće u učenju i življenju; - već od najranijih dana sukonstruktor (socijalni konstruktivizam) znanja, kulture i svog identiteta; - uči u aktivnoj interakciji s fizičkim i socijalnim okruženjem; - uči čineći i istražujući svoje neposredno okruženje, raspravljajući s djecom i odraslim, aktivno transformirajući svoje odnose prema djeci i odraslim osobama s kojima je u kontaktu. Što znači kako Gopnik (2003, str.3) kaže:« Znanstvenik koji zaviruje u kolijevku tražeći odgovore na neka od najvažnijih pitanja o ljudskome umu, svijetu i jeziku, suočava se sa znanstvenikom koji izviruje iz kolijevke i čini gotovo istu stvar. Nije čudo što se oboje osmjehuju». Karakteristike suvremenog poimanja djetetova razvoja u uvjetima institucionalnih odgojnih utjecaja u ranom djetinjstvu ogledaju se u pomaku od dosadašnje dominantne pozitivističke paradigme k socijalno-interakcijskoj ili konstruktivističkoj (Miljak, 1997). U konstruktivističkoj se paradigmi učenju i osobnom razvoju posvećuje osobita pozornost. Dijete u interakciji s okruženjem izgrađuje i konstruira znanje. Holistički pristup dječjoj ličnosti karakteristika je konstruktivističke paradigme. Dijete se određuje kao jedinstveno, neponovljivo, cjelovito i kompleksno biće, koje samokonstrukcijom kao razvojnom akcijom realizira svoju osobnost i ključni je ��imbenik tog procesa. Zato Gopnik (2003), upozorava da su djeca svugdje oko nas. Da bismo ih opažali nisu nam potrebne ekspedicije na udaljene kontinente, ni jako sofisticirani laboratoriji. Sve što je potrebno učiniti je zamoliti ih da otvore usta, a potom ih slušati. Vigotski je vidio kako odrasli igraju ključnu ulogu u onome što djeca znaju. Odrasle, osobito roditelje vidio je kao neku vrstu sredstva koje djeca koriste kako bi riješila problem spoznaje. Također je vjerovao, kako je utjecaj koji odrasli imaju na dječje umove u osnovi biološki, kako je on dio naše temeljne ljudske prirode. On je naglašavao ulogu jezika. Jezik je prirodna, biološka i jedinstvena značajka ljudskih bića, no on je ujedno i medij putem kojega prenosimo svoje kulturalne izume. Upravo kako je Piaget držao da je učenje urođeno, Vigotski je držao da je kultura prirodna. Usprkos ogromnim razlikama, imali su zajedničke dvije stvari: obojica su razvila metode koje zahtijevaju pomno i potanko opažanje beba i male djece u prirodnom okruženju i tijekom dugog vremenskog razdoblja. Njihove teorije bile su utemeljene na čvrstom empirijskom radu. Nova tehnologija video snimanja i nove teorije kognitivne znanosti pretvorili su pionirske zamisli Piageta i Vigotskoga u potpuno razvijen istraživački pothvat. I tako svaka nova spoznaja o maloj djeci govori nam nešto novo o nama samima. Koristeći takve vrste tehnika možemo pokazati kako djeca po rođenju mogu razlikovati ljudska lica i glasove od drugih prizora i zvukova te kako ih preferiraju nad njima. Nekoliko dana po rođenju bebe prepoznaju poznata lica, glasove, pa čak i mirise i preferiraju ih pred onim nepoznatima (čini se da čak neposredno po rođenju mogu prepoznati glas svoje majke i to na temelju prigušenih, no ipak čujnih zvukova koje čuju u maternici). Jednogodišnjaci znaju kako će, gledajući kamo pokazuju drugi ljudi, nešto vidjeti. Također, gledajući što drugi ljudi s nečim čine, znaju što bi oni s tim trebali raditi. Konačno, gledajući što drugi ljudi osjećaju, djeca znaju što bi o tome trebala osjećati. Dakle,

28


djeca mogu koristiti druge ljude za razumijevanje svijeta. Što znači da već sudjeluju u kulturi i da su prirodna kulturna bića (Gopnik,2003) i da mogu komunicirati i prije nego što progovore. Tzv. «nemoguća druga godina» uključuje sustavno istraživanje okoline, za odrasle poput istraživačkog programa kojim nas oni zapravo ne žele izluditi. Oni samo žele shvatiti kakao mi funkcioniramo. «Nemoguća druga godina» pokazuje koliko je nagon za učenjem u te male djece snažan i duboko usađen. Za te je dvogodišnjake , baš kao i za znanstvenike, otkrivanje istine više od profesije – to je strast. Sustavna istraživanja pokazuju kako dvogodišnjaci po prvi puta počinju pokazivati iskrenu empatiju prema drugim ljudima. Čak će se i mlađa djeca uznemiriti kada vide druge uznemirene ljude. Međutim tek dvogodišnjaci počinju tješiti. Ne samo da osjećaju našu bol, oni je pokušavaju ublažiti. Do treće godine djeca nauče o razlikama između onoga što vide ona sama i što vide drugi. Djeca stvaraju i revidiraju teorije na isti način na koji to čine znanstvenici. Malaguzzzi tvrdi kako djeca imaju svoje vlastite «teorije» (intuitivna znanja) o raznim aspektima problema koji ih okružuju i zanimaju, i ona te teorije postupno mijenjaju i nadograđuju. A Bruner (2000), smatra da je potrebna potpora učenju djeci kao osobama koje znaju puno više nego što su mislila da znaju ali moraju «razmisliti o tome» da bi znala što znaju. Ovakav se pristup bazira na razumijevanju i podupiranju daljnjeg razvoja njihovih početnih teorija tj. postojećeg intuitivnog znanja. Gopnik (2003) govori da djeca imaju teorije o svijetu, svoje vlastite teorije i da su znanstvenici velika djeca. Znanstvenici su tako uspješni u učenju zato što upotrebljavaju kognitivne sposobnosti koje je evolucija stvorila djeci za uporabu. Za dijete – kao za odraslu osobu – razumjeti znači biti u stanju stvoriti teoriju tumačenja koja bi dala smisao događajima i stvarima svijeta. Sve teorije od najjednostavnije do najkompliciranije treba ispričati i odslušati da bi mogle postojati. U Reggio vrtićima djeca prikazuju svoje teorije koristeći razna sredstva, kako bi ih mogla bolje upoznati i shvatiti , obogatiti i ponovno odrediti . To omogućava predodžbama i intuicijama djece da poprime oblik i da se razviju putem radnji, emocija, izraza, simboličkih i slikovnih predstavljanja, putem stotinu, tisuću jezika zahvaljujući kojima pripovijedaju i tumače sami sebi vlastiti svijet. Potkrepljujemo anegdotskom bilješkom: Odgajateljica je upitala dijete «Rekla si da si nacrtala pticu. Sada tvrdiš da je to krava. Kako to? Dijete je mirno odgovorilo: «Prije je tu bila ptica koja je odletjela, a ostala je krava koja se prije nije vidjela». Malaguzzijevo je polazište jedno izazovno pitanje: Koja je vaša slika o djetetu? (ili koja je vaša teorija o djetetu?) Njegov odgovor je vrlo jasan: To je slika bogatog djeteta koje posjeduje potencijale već od rođenja i nikad nas ne prestaje iznenađivati... to je nadareno dijete za koje trebamo nadarenog odgajatelja. Dijete je aktivni konstruktor znanja. Riječima Vee Vecehi (atelijeristice u Reggio vrtiću) , rođeno je da bi svim svojim osjetilima ulazilo u odnose sa svijetom oko nas kako bi ga razumjelo i otkrivalo. Za vrijeme redovnog školovanja riskiramo da zanemare svoje potencijale i tako činimo da bogato dijete postane osiromašeno. I nastavlja, mi trebamo ustanovu koja će se prilagoditi djeci. I zato u Reggiu sva djeca imaju potencijale: «Naša slika djeteta je slika bogata potencijalima, snagom, moći, kompetencijom i više od svega povezana s odraslima i drugom djecom» (Malaguzzi, prema Vujičić, 2004.) Bruner u skladu s kulturnim pravcem koji nam je ostavio Vigotski, jedan je od prvih koji nas je naveo da postanemo svjesni važnosti kognitivnih procesa kod osobe koja uči i kulturnog konteksta koji ih određuje. Najvažnija razlika između Brunera i Piageta (prema Barth,2004) sastoji se u slijedećem: iako se njihove teorije slažu kad je riječ o konstruktivnoj prirodi učenja, ne radi se o istoj vrsti oblikovanja: kod Piageta dijete uči djelovanjem, svoje znanje oblikuje pomoću iskustva koje stječe u dodiru s predmetom; kod Brunera dijete znanje oblikuje putem društvene interakcije. Bruner vidi učenje kao transakciju, razmjenu između onoga tko uči i člana njegove kulture koji ima više iskustva od njega. Za razumijevanje treba razgovarati o smislu. Jezik, odnosno dijalog jest najvažnije sredstvo za postizanje tog cilja.

29


Kontekst komunikacijskog čina i drugi nelingvistički pokazatelji, poput gesta, intonacije i izraza lica, također su važni kako bi se oblikovalo zajedničko značenje. Učenje se događa u samom prostoru razmjene i dijaloga. Riječ je o dvosmjernom dijalogu kaže Barth (2004) između pojedinca i njegove kulture: ako je najvažniji potencijal djeteta, on se ne može razvijati bez te interakcije. Kako bi se postiglo zajedničko razumijevanje, prvo treba razumjeti ono što dijete razumije. Stoga se trebamo baviti prirodom razmjene. Biolog Varela (prema Barth, 2004), objašnjava fenomen učenja kao aktualizaciju samoorganizirajućih mogućnosti kognitivnog sustava. Prema njegovom mišljenju, kognitivni sustav, kao i drugi živi sustavi, smatra se skupom aktivnih struktura čija unutarnja koherencija određuje kako će biti zapisan poremećaj iz vanjskog svijeta. Sustav se ne može odijeliti od sredine od koje je načinjen. U tom smislu bitnu ulogu ima okruženje koje pruža raznolikost postojećih mogućnosti izražavanja razvoja. U Reggio pedagogiji smatraju da od rođenja dijete ima potrebu i pravo na komunikaciju i interakciju s drugima. Osobnom snagom i znatiželjom dijete konstruira svoj vlastiti način učenja. U nadležnosti je odraslih da pomažu djeci u komunikaciji sa svijetom sa svim potencijalima, snagama i jezicima kojima su nadareni. Istovremeno da im pomažu u borbi protiv svake zapreke koja proizlazi iz kulture što ih osiromašuje ili ih prisiljava na pasivno oponašanje već postojećih modela ili podcjenjuje njihove sposobnosti istraživanja i izražavanja. Nadalje, djeca su sposobna procijeniti svoje sposobnosti ili mogućnosti i ne treba ih tjerati ili nagovarati za nešto za što oni procjenjuju da nisu spremni, jer će se uplašiti ili učiniti da im te aktivnosti izazivaju strah ili odbojnost i nastojat će ih izbjegavati ( npr. strah od mora, od stepenica i dr). S druge strane treba im omogućiti da svoje sposobnosti, vještine i umijeća razvijaju , ali ne na prisilan način, nego prema njihovim odlukama i izboru. Njihova odluka i izbor najčešće je u skladu s njihovim mogućnostima. Kad će se dijete popeti uz stepenice, preskočiti prepreku itd. valja prepustiti njihovoj odluci. Jer kad oni to odluče to je znak da su oni psihički i motorički zreli za takvu aktivnost. Naći mjeru u tomu: niti forsirati a niti sprječavati jest pravo umijeće vrsnog odgajatelja. Dijete je od rođenja svjesno i aktivno biće, vrlo pažljivi promatrač svega što se oko njega zbiva i sukladno tim procjenama i ono se ponaša i to već od malena. Sukladno odnosima među članovima u obitelji dijete se i ponaša tako prema njima, pa se različito ponaša prema ocu, majci ili baki. Previše zaštićeno dijete jest rezultat situacije u obitelji ili nekog oboljenja ali najčešće ga netko u obitelji koristi u svoje svrhe, kako bi onom drugom pokazao svoju nezamjenljivost. Sve ovo navodimo kako bi pokazali kako dijete živi u prilikama onakvim kakve su i mi ih ne možemo promijeniti, ali ih možemo razumjeti i pomoći mu koliko možemo. Bitno je naglasiti razumijevanje djeteta jer je to uvjet da se stvori jedan prisan odnos između odgajatelja i djeteta ,odnos povjerenja i suradnje. Kako to postići? Kako znati da se jednom djetetu ne smije dopustiti da odgajatelja “ zauzme” za duže vrijeme? Kako ga naučiti da odgajatelja mora dijeliti s drugom djecom? Kako agresivno dijete, koje se odjednom našlo u situaciji potpuno različitoj od dosadašnje, pa na taj način reagira na promjene koje ono nije željelo, smanjiti tu agresiju i pokazati mu povjerenje i razumijevanje? Kako dijete koje reagira suprotno, koje je tiho i mirno i zato često zapostavljeno , pokazati da ga se vidi i čuje i ne zanemaruje? Očito da u ovakvim situacijama , koje su svakodnevne u vrtićima , nije jednostavno odgovoriti niti se može dati bilo kakvi recept. Kako je moguće u takvim situacijama primjereno ili prilagodljivo reagirati prema svakom djetetu? Držimo kako je djelotvoran pristup onaj koji je Arijana Miljak u radu s odgajateljima davno istaknula: prema svakom se djetetu valja ponašati kao razboritoj osobi. Biti dosljedan u svojim postupcima a ne jedan put ti vjerujem a drugi put ne, ili jedan se put ponašam otvoreno i iskreno a drugi put te zanemarujem. Ili jedan put imam povjerenja u tebe a

30


drugi put ne itd. S djetetom se valja otvoreno i jasno razgovarati, pokazati mu da ne prihvaćate takva ponašanja i zašto ih ne prihvaćate. Pred djetetom se ne smije “ glumit” niti ga se smije obmanjivat . Dijete je veliki i pažljivi promatrač zbivanja i kako se vi ponašate prema njemu tako će se ono ponašati prema vama! U Reggio vrtićima vrijedi načelo slijedi dijete a ne plan! Što znači da je prvenstveni zadatak odgajatelja «slušati» što djeca govore. Carla Rinaldi (1999) govori o pedagogiji slušanja. Slušati što djeca govore i gledati što rade, znači svu pozornost usmjeriti na dijete i istodobno zapisivati, snimati, dokumentirati. O tome se raspravlja s odgajateljima, pedagogom i roditeljima. Dakle, radi se o interpretaciji i konstrukciji realnosti tj. događanja u vrtiću. Jedna od temeljnih uloga odgajatelja je pažljivo slušati, promatrati i razumijevati strategije koje dijete koristi u situacijama učenja. Slušanje kao primanje različitosti, različitih interpretacija, očekivanja, kao sposobnost poštivanja drugih. Razumijevanje djeteta, koje započinje «slušanjem», Filippini (prema Edwards, 1997) smatra ključnim trenutkom uloge odgajatelja u stvaranju uvjeta za učenje djece u vrtiću. «Slušati» dijete za nju znači potpuno se usredotočiti na dijete, ali istodobno i preuzeti odgovornost za bilježenje, tj. dokumentiranje svega opaženog u aktivnostima djece, što će biti osnova za donošenje zajedničkih odluka s djecom. Konstruktivističkom paradigmom nužno se mijenja i pogled na kontekst u kojem se razvoj ostvaruje i temeljno pitanje jest pitanje stvaranja optimalnog okruženja u predškolskim ustanovama za učenje, odgoj i obrazovanje u svim područjima ljudskog razvoja, spoznavanja i djelovanja. Držimo da je ovo jedan od temeljnih uvjeta da se može bolje i kvalitetnije postići razumijevanje djeteta i stvoriti jedan obostrani prisan odnos. Odnos punog povjerenja o čemu su svjedočila naša iskustva akcijskih istraživanja u vrtićima Istarske županije i šire. U vrtiću u kojem dijete boravi osam do deset sati, ono mora imati na raspolaganju puno materijala, sredstava, alata, pribora itd. kako bi imao cijelo vrijeme dok je u vrtiću nečim se konkretnim baviti (činiti), poznati zahtjev o čemu smo dosta raspravljali pa i istraživali ( Miljak, Vujičić, 2000, 2002). Svako dijete je unutrašnje motivirano za učenje, spoznavanje i druženje, njemu to ne treba nametati niti ga treba posebno nagovarati. Potrebno je “samo” stvoriti mu uvjete u okruženju za takve aktivnosti. Ako je u okruženju, sve uredno, čisto, s malim ili nikakvim mogućnostima izbora, najčešće po mjeri nas odraslih, djetetu je u vrtiću dosadno i prisiljeno je na neka ponašanja koja mi odrasli procjenjujemo najčešće kao agresivna ili pak suprotno kao dobra poslušna. A poslušna ponašanja zapravo znače jedan pasivan otpor djeteta uvjetima u kojeg smo ga smjestili. Djeci je potrebna velika sloboda (Malaguzzi, prema Vujičić, 2004). Sloboda traganja, pokušaja, promašaja, popravljanja. Sloboda izbora gdje i s kime će razvijati znatiželju, inteligenciju, emocije. Sloboda shvaćanja da razum, misao, mašta stvaraju stalno nove veze među stvarima, pokreću i potresaju svijet. Na način da se tempo rada djece mora uvelike poštovati. Djeci trebaju odrasli da budu uz njih, da ih štite od ubrzavajućih pritisaka i žurbe u odnosu na njihovo rano odrastanje. Uređujući okruženje u vrtiću i odgojnoj grupi onako kako odgovara djeci, njihovom načinu učenja, spoznavanja i druženja mi zapravo stvaramo sebi uvjete za aktivno promatranje, upoznavanje, razumijevanje svakog djeteta ponaosob. Promatrajući djecu u njihovim svakodnevnim interakcijama s drugom djecom (zato valja promišljeno stvarati okruženje) u mogućnosti smo otkriti njihove slabosti, nedostatke ali i pozitivne osobine. Zašto se neko dijete ne želi družiti s drugom djecom, osamljeno je i čvrsto drži svoju, iz kuće donesenu, igračku ili dekicu? Zašto je drugo izrazito agresivno ? Trenutak je to ne samo da to zamijetimo nego i da pokušamo stupiti s njim u interakciju, a moguće je jer se 31


druga djeca intenzivno bave drugim aktivnostima, materijalima, igračkama i dr. Naravno da prvi kontakt neće rezultirati otkrivanjem djetetovih osobina i stvaranjem prisnog odnosa, ali ponavljajući takve kontakte i brižljivo ih njegujući doseći ćemo ono što smo zacrtali. Stvorit ćemo jedan prisan odnos pun razumijevanja i poštovanja. Zato držimo da je okruženje, između ostalog, iznimno važno. Iz iskustava Reggio vrtića, Rinaldi (2002) će naglasiti da problem nije u tome da se pitamo kako poučavati djecu nego više u odgovoru na pitanje što i kako djeca mogu učiti iz određene situacije. I nastavlja potrebno je konstruirati situacije u kojima će djeca individualno otkriti ne samo razumijevanje specifične teme, već shvatiti svoj vlastiti stil učenja i postići dublje razumijevanje sebe. Odgajatelji bi se trebali usmjeriti na promatranje dječjeg učenja a ne na to kako će oni podučavati djecu. Pravo pitanje koje bi svaki odgajatelj trebao sebi postaviti bilo bi: jesu li moja djeca zadovoljna boravkom u vrtiću/ grupi? Što činim i što im pružam da budu zadovoljna, počevši od okruženja, izbora materijala, izbora kutića, prostora, djece? Držimo da se odgovor na ovo temeljno pitanje nalazi u promišljanju načina kako ili što učiniti da odgajatelj vidi svoju odgojnu praksu, pa naravno i odgojnu praksu drugih, kolegica ,onakvu kakva ona zbiljski, realno jest, a ne onakvu kakvu bi željeli da ona bude. Jer, tek kad vidimo odgojnu praksu onakvu kakva ona realno jest mogući je drugi korak, moguće je njezino mijenjanje. Da je zaista teško, vidjeti i osvijestiti sebi svoju praksu svjedoči jedna često korištena, uzrečica: Riba će biti zadnje stvorenje koje će otkriti što je to voda. Uronjen svakodnevno u svoju praksu (kao riba u vodu) teško je otkriti što je to što je dobro i/ili problematično u njoj. Što je to što djeci ne pogoduje, što im smeta, onemogućuje druženje, što ih čini agresivnima, što čini uvjete u grupi nezanimljivim i dosadnim itd. Da bismo to otkrili potreban je " drugi par očiju", vanjski promatrač, kolega, koji će participirajući i promatrajući kao suradnik ali i kao drugi par očiju pokušati otvoriti oči, tj. u konkretnim prostorima, situacijama ili aktivnostima ukazati na pogreške, na problematične stavove, ideje kojih najčešće nismo svjesni. Drugim riječima potreban nam je svima prijatelj kritičar (Stoll i Fink,2000). Prijatelji kritičari izravno promatraju ,participiraju, surađuju, burno raspravljaju o konkretnim akcijama, situacijama, o problematičnim stavovima, idejama koje su vidjeli u praksi svojih kolegica. Na takav se način može ali i ne mora doći do transformacijskog odnosa prema svojoj / našoj odgojnoj praksi. Tek ta razina, transformacijsko - akcijska, za razliku od informacijske razine (a to je razina koja uglavnom ostaje na priči ili informaciji o tomu kakva bi trebala ili mogla biti odgojna praksa) može mijenjati odgojnu praksu i stvarati novo znanje. Zato naglašavamo da bi se vinuli do ove razine znanja prvo je potrebno dobro vidjeti , svaki za sebe , ono što se događa u našoj odgojnoj praksi, praksi svakog pojedinog odgajatelja. Valja vidjeti i burno raspravljati o tim promatranim situacijama i aktivnostima svakog odgajatelja, stručnog tima, ravnatelja , slagati se i ne slagati se s njihovim obrazloženjem, pod uvjetom da se isključivo odnosi na njihove stavove, akcije, odnose prema djeci i okruženju kojeg je stvorio u svojoj odgojnoj grupi ili ustanovi, a nikako se ne odnosi na odgajateljevu osobnost. Držimo da je ovo temeljno načelo našeg rada u nastojanju stvaranja vrtića u skladu s dječjom prirodom. Osim toga važno je naglasiti da način oblikovanja i strukturiranja okruženja u kojem djeca žive čini potencijalni kurikulum u najširem smislu, odnosno da je po strukturiranju okruženja moguće zaključiti koji je pristup dominantan. Je li dominantan pristup izravnog poučavanja ( kad je sve prazno, čisto i uredno, pa se i priča obrađuje a ne samo priča) ili izravnog učenja sudjelujući i čineći za što se mi zalažemo. Ili iz eseja jedne pripravnice: «Baveći se s djecom, odgajatelj može raditi neke stvari koje 'ozbiljni ljudi' više ne rade. Može

32


skakati, ljuljati se , trčati, igrati se. On je sretan čovjek jer u sebi nije izgubio dijete. Odgajatelj koji se ne želi kretati ustaljenim stazama uči od djece», dodajemo i s djecom. ZAKLJUČAK Stručno kompetentan i slobodan odgajatelj jest odgovoran za sve ono što se događa u njegovoj odgojnoj grupi. Prije svega se to odnosi na zadovoljstvo djece boravkom u grupi / vrtiću. Jer samo zadovoljno dijete uči, odgaja se i obrazuje na prirodan način. Odgajatelj koji najviše vremena provodi u nastojanju da organizira okruženje u svojoj grupi na način “ da se djeci nešto ne dogodi” da bude dobro nahranjeno, čisto, uredno, naspavano itd. više vodi brigu o zbrinjavanju djece dok su im roditelji na poslu, pa se njegova uloga svodi više na čuvanje djece a manje na ulogu odgajatelja koji uz zbrinjavanje, vodi brigu o odgoju i obrazovanju djece koja su mu povjerena. Stručno kompetentan odgajatelj kontinuirano se pita zašto, zašto (...) počevši od vidljivih znakova nezadovoljstva kao npr. zašto su moja djeca agresivna, zašto plaču svaki put kad se odvajaju od roditelja, zašto žele pobjeći iz vrtića, zašto besciljno lutaju po prostoru “kao muha bez glave”, zašto im je dosadno u vrtiću i jedva čekaju kad će otići doma, zašto, zašto zašto? I rijetko kad je zadovoljan postignutim, jer zna da uvijek može biti bolje i djeci i njemu. Zato držimo važnim upoznati i razumjeti dijete, aktivno sudjelujući s njim u svakodnevnim interakcijama. Držimo kako tu postoji upravo jedno kružno djelovanje: što smo više u interakciji s djetetom u optimalnom i poticajnom okruženju, to se naše razumijevanje povećava i produbljuje.

LITERATURA • A. A. V. V. (1996), Una carta per tre diritti. Comune di Reggio Emilia. Centro Documentazione e Ricerca Educativa • Barth, B. M. (2004). Razumjeti što djeca razumiju. Zagreb: Profil • Bruner, J. (1996). I processi di conoscenza dei bambini e l'esperienza educativa di Reggio Emilia. Comune di Reggio Emilia. Centro Documentazione e Ricerca Educativa. • Bruner, J. (2000). Kultura obrazovanja. Educa: Zagreb • Edwards, C.P. i dr. (1997). The Hundred Languages of Children – The Reggio Emilia • Aproach. London: Ablex Publishing Corporation • Gopnik, A. (2003). Znanstvenik u kolijevci: što nam rano učenje kazuje o umu. Zagreb: Educa • Miljak, A., Vujičić, L. (2002). Vrtić u skladu s dječjom prirodom «dječja kuća». Rovinj: Dječji vrtić «Neven». • Rinaldi, C. (2002). I pensieri che sostengono l'azione educativa. Comune di Reggio Emilia. Centro Documentazione e Ricerca Educativa • Rinaldi, C. (1999). L'ascolto visibile. Comune di Reggio Emilia. Centro Documentazione e Ricerce Educativa • Vujičić, L.(ur.), (2004). Vodič izložbom «Sto jezika djece». Pula: SE LA VA d.o.o

33


ZAVOD ZA ŠKOLSTVO REPUBLIKE HRVATSKE MATILDA MARKOČIĆ

UVJETI ZA OSTVARIVANJE PRAVA DJETETA NA KRETANJE

Svrha ovog članka je iznijeti opće stručne spoznaje, programska i općedruštvena opredjeljenja kao i refleksije o čimbenicima koji pogoduju ili ometaju ostvarivanje prava djeteta na kretanje u dječjem vrtiću. Kretanje se ubraja u područje motoričkog razvoja, a rane motoričke aktivnosti čine temelj razvoja osnovnih pokreta i prirodnih oblika kretanja koji se pojavljuju između druge i sedme godine života. U osnovne pokrete Vasta i suradnici ( prema Starc i sur., 2004.) ubrajaju tri skupine pokreta :  kretanje ( hodanje, trčanje, skakanje, preskakivanje, poskakivanje i penjanje)  održavanje ravnoteže (držanje glave, okretanje, savijanje, istezanje, njihanje, kotrljanje, izmicanje i hodanje po gredi)  baratanje predmetima (bacanje i hvatanje, udaranje i šutiranje). Ono što određuje kakvi će biti pokreti i kretanje djeteta – spretni, brzi, precizni jesu motoričke sposobnosti i temelj su za razvoj i usavršavanje pojedinih vrsta pokreta i motoričkih vještina (Petz, 1992. prema Starc i sur., 2004.). Kao i druge sposobnosti i motoričke su više ili manje određene nasljeđem i stimulacijom okoline. Prema teoriji hijerarhije potreba Maslowa, fiziološke potrebe i potreba za sigurnošću su motivi nedostatka i snažniji su od motiva rasta - za ljubavlju i pripadanjem, samopoštovanjem i samoaktualizacijom. Prvi su usmjereni na opstanak i sigurnost, a drugi, kao motivi obilja, usmjereni su zadovoljavanje i stimulaciju. S obzirom na međuzavisnost motoričkog i svih ostalih dimenzija razvoja, odrasli – odgojitelji (dječji vrtić) i roditelji trebaju biti svjesni nužnosti redovnog ostvarivanja potreba djece za kretanjem. Važeći zakonski i stručno-koncepcijski dokumenti u Republici Hrvatskoj - obvezuju na određene uvjete i kvalitetu programa koji omogućuju zadovoljavanje svih potreba djeteta uključenog u sustav odgoja i obrazovanja u kojem može ostvariti i razvijati svoje potencijale. To su: Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja predškolske djece, 1991., Koncepcija razvoja predškolskog odgoja u Hrvatskoj, 1991., Zakon o predškolskom odgoju i naobrazbi te pravilnici koji reguliraju organizacijsko-kadrovske uvjete i dr. Ovim dokumentima valja dodati dokument Vlade Republike Hrvatske Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava u području predškolskog odgoja (1999.) koji razrađuje obveze iz Konvencije o pravima djeteta (1989.), a koji je potpisala Republika Hrvatska (2001.). To daje dodatnu težinu stručnim spoznajama o zadovoljavanju potreba djeteta. Nacionalni program dopuna je Programskom usmjerenju, jer konkretizira odnos potreba i prava djeteta i naglašava odgovornost odraslih za stvaranje uvjeta za razvoj i odgoj djeteta. Obvezuje sve čimbenike koji neposredno ostvaruju programe, roditelje, državne i lokalne čimbenike na osiguravanje uvjeta koji omogućuju ostvarivanje prava svakog djeteta bez obzira na spol, rasu, nacionalnu i vjersku pripadnost. Nakon trogodišnjih edukacija o Nacionalnom programu (14 stručnih skupova diljem Hrvatske) izrađen je i priručnik Učiti i živjeti prava (Maleš i sur. 2003.) koji usmjerava na

34


metodičke mogućnosti primjene Nacionalnog programa. Osobito je značajno osvješćivanje kvalitetnog ostvarivanja potreba djece uključujući i pravo na kretanje i procjenom stanja primjenom kriterija od 4 grupe prava:  prava na preživljavanje  prava na razvojne poticanje  prava na sudjelovanje i  zaštitna prava. Uz to usmjerava se i na ostvarivanje ovih prava kroz :  cjelokupno ozračje u dječjem vrtiću  svakodnevne životne situacije i  planirane teme i aktivnostima na temu prava i odgovornosti. Ističu se načela rada na zadovoljavanju dječjih potreba u dječjem vrtiću:  načelo aktualnosti  načelo pravodobnosti i  načelo stalnosti. Ovim usmjerenjima pedagoška praksa dobiva snažan poticaj za preispitivanje postojeće pedagoške prakse i prevladavanje tradicionalizama kojima su mnogi opterećeni. Logično je pitanje kakva je praktična primjena navedenih stručnih spoznaja i obveza osmišljenog ostvarivanja prava djeteta na kretanje? Valja istaći da pojedini stručnjaci upozoravaju na alarmantno stanje glede uvjeta i ostvarivanja programa usmjerenih na razvoj motoričkih sposobnosti. Navode se razlozi, kao što je: nedostatak prostora za kretanje, osobito kroz sustavno tjelesno vježbanje, ali i svakodnevni osmišljeni boravak na zraku. Uz to i Priručnik i rasprave na već 18 seminara na temu prava djeteta ističu kao nepovoljne uvjete, kao što su: nedovoljna stručna znanja, površnost, zaokupljenost vlastitim problemima i drugim temama i dr. Opravdano se zapitati kako se ostvaruju i mogu li se uspješnije ostvarivati pojedine radne uloge djelatnika u dječjem vrtiću, da li se dovoljno usmjeravaju roditelji, traži pomoć od lokalne zajednice – osnivača i dr. i da li državna tijela ispunjavaju zadaće preuzete važećim zakonima? Dječji vrtići tek počinju kritičnije sagledavati stanje dječjih prava, ali nedovoljno temeljito i sustavno. Još uvijek kod mnogih odgojitelja nailazimo na uvjerenje u stilu «pa mi to već radimo»... U većoj mjeri posvećuje se pozornost dnevnom spavanju (odmoru) djece, fleksibilnosti uzimanja obroka (posebno doručka), promjenama vrtićkog konteksta kao poticajne sredine koja omogućuje povećanje radijusa kretanja djece i do tri puta (s obzirom na mogućnost izbora različitih aktivnosti djetetu u do tri odgojne skupine). Primjena kriterija za procjenu ostvarivanja prava na kretanje kroz navedene četiri grupe prava i ostale navedene kriterije treba ubrzati osvješćivanje problema i intenzivirati promjene te što je moguće više poboljšati uvjete. S obzirom na brojna stručna pitanja – o veličini dječjeg vrtića, brojnosti skupina i preopterećenost stručnih suradnika, u tijeku je formiranje timova odgojitelja za ostvarivanje pojedinih projekata unapređivanja, pa se odjednom unapređuje više dimenzija programa putem istraživanja, a u uvjetima stalne transparentnosti za sve djelatnike vrtića i roditelje. Kretanje u vidu posebnog programa evidentno je u nekoliko dječjih vrtića kao specijaliziranih programa, koji ukazuju na mogućnost kvalitetnog ostvarivanja programa i postignuća djece u motoričkom razvoju. Opravdano je i pitanje ne bi li trebalo na razini dječjeg vrtića veću pozornost dati spoznaji o stalnosti ritma života djece u vrtiću i preispitati zašto pojedini odgojitelji preskaču odlazak djece na igralište, u šetnju i sl.?. Da li imaju pomoć u pripremi djece u prekobrojnim skupinama i u organizaciji aktivnosti na zraku? Nije li

35


prekratko vrijeme zajedničkog rada oba odgojitelja od 1 do 1,5 sata za opsežne aktivnosti i napore odgojitelja koje zahtijevaju aktivnosti kretanja? Da li se dovoljno sustavno timski prati ostvarivanje prava na kretanje u svezi s drugim pravima na što obvezuje pedagoška dokumentacija? Osvješćuju li se negativne posljedice zanemarivanja prava na kretanje svakog djeteta, a posebno djece s posebnim potrebama (s agresivnim i hiperaktivnim ponašanjem, povučenošću, uključujući i darovitu djecu)? Osvijestiti valja granice između objektivnih teškoća kao što su: skučeni unutarnji i vanjski prostor i zanemarivanja potrebe djece. Svaki dječji vrtić obvezan je tematiku prava djeteta promicati kroz «zadaće unapređivanja» na razini ustanove, uz informiranje odgojitelja i drugih djelatnika putem internog stručnog usavršavanja, osvješćivanjem radnih uloga i odgovornošću pojedinaca. Roditelje valja informirati o pravima djeteta i njihovim pravima i odgovornostima putem obavijesti (leci i sl.), u neposrednoj komunikaciji o kretanju kao potrebi djeteta, o štetnosti dugotrajnog sjedenja uz TV i kompjutor... Nesumnjivo je da veliku odgovornost za ostvarivanje prava na kretanje u sklopu drugih primarnih prava – ima osnivač – Grad Zagreb. Samo oko 30% ustanova ima uvjete za tjelesno vježbanje. Mnoge dvorane su pretvorene u odgojne skupine. Igrališta su nezaštićena i uglavnom neopremljena. Zašto se tako sporo grade dječji vrtići i tako možda nesvjesno utječe i usmjerava na vrtić kao čuvalište? Previše je u proteklih godina uloženo truda djelatnika dječjih vrtića, prosvjetnih savjetnika i stručnjaka u ovom području u oblikovanje vrtića kao odgojnoobrazovne institucije. Predškolski odgoj treba nove standarde – od smanjenog broja djece u skupini i stručne ekipiranosti odgovarajućim stručnjacima zbog prevencije poremećaja u razvoju i ponašanju djece, do suvremene opreme (koja se presporo zamjenjuje). Gradski normativi broja djece u skupinama datiraju iz bivšeg društvenog sustava (1983.), s 20% prekapacitiranosti i kad se donesu novi povoljniji standardi o broju djece u skupini potrebno će biti dulje vrijeme za njihovu primjenu. Stoga je opravdan prijedlog uvođenja trećeg odgojitelja u svaku prekapacitiranu odgojnu skupinu i s djecom s posebnim potrebama. Kasne i državna tijela u donošenju pedagoških standarda koje je trebalo usvojiti šest mjeseci nakon usvojenog Zakona o predškolskom odgoju i naobrazbi (1997.). Tome valja dodati zabrinjavajuću činjenicu o nedovoljnoj suradnji struke s lokalnim čimbenicima u Gradu Zagrebu koji brinu o predškolskim ustanovama tj. postojećim i novim dječjim vrtićima prema zajedničkoj viziji predškolskog odgoja u Zagrebu. Za nadati se da će ovogodišnji zaključci Okruglog stola Dana dječjih vrtića Grada Zagreba biti dostavljeni svim čimbenicima koji brinu za ovo područje. Zaključci obvezuju, jer štite prava tisuća djece, djelatnika, koji ih podižu i odgajaju te roditelja koji su sretni što su smjestili dijete u vrtić, a istovremeno zabrinuti kada upoznaju uvjete prekapacitiranosti odgojnih skupina i dr. U postojećim uvjetima i razvoj partnerstva s roditeljima kao prioritetna potreba ne ostvaruje se u skladu sa najsuvremenijim stručnim spoznajama. Neshvatljivo je da odgojitelji tijekom studija za zvanje odgojitelja nemaju kolegij o suradnji s roditeljima. Zavod će i dalje djelovati edukacijama predškolskih djelatnika za potpunije ostvarivanje prava djeteta uopće, a posebno prava na kretanje i u suradnji s predškolskom naprednom praksom iznositi pozitivna iskustva i probleme koje valja što prije prevladati. Prema Odluci ministra doc. dr. sc. Dragana Primorca, Zavod za školstvo Republike Hrvatske organizira smotru projekata o ostvarivanju odgoja i obrazovanja za ljudska prava i demokratsko građanstvo za cijeli sustav odgoja i obrazovanja čiji je sastavni dio i područje predškolskog odgoja. Smotra će se održati u Zagrebu 29. i 30. rujna 2005. u sklopu Akcijskog plana obilježavanja Europske godine građanstva u obrazovanju (www. mzos.hr). Očekuje se sudjelovanje većeg broja dječjih vrtića iz cijele Hrvatske. Time se naglašava značaj ove tematike za pedagošku praksu i njeno unapređivanje na suvremenim osnovama – projektnom

36


pristupu koji uključuje zajedničko učenje djece, odgojitelja, roditelja i čitavog okruženja u dječjem vrtiću i oko njega.

LITERATURA     

Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja predškolske djece. Glasnik Ministarstva prosvjete i kulture RH, 7/8, 1991. Zakon o predškolskom odgoju i naobrazbi. Narodne novine, broj 10/1997. Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava u području predškolskog odgoja i obrazovanja, Vlada Republike Hrvatske, 1999. Maleš, D. i sur. (2003.). Učiti i živjeti prava. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Istraživačko-obrazovni centar za ljudska prava i demokratsko građanstvo Starc, B. i sur. (2004.). Osnove i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi. Zagreb: Golden Marketing, Tehnička knjiga

37


ZAVOD ZA ŠKOLSTVO REPUBLIKE HRVATSKE, Zagreb BOSILJKA DEVERNAY

KRETANJE – ŽIVOT I RAZVOJ DJETETA – ŠTO NUDI DJEČJI VRTIĆ

UVOD Dani dječjih vrtića grada Zagreba zaista su prigoda za još jedno preispitivanje što to djeca Grada Zagreba imaju i što se njima i roditeljima nudi u dječjim vrtićima, ustanovama za odgoj i obrazovanje djece predškolske dobi. Zagreb je u pravom smislu riječi postao urbana sredina čak i na svojim rubnim dijelovima. Prostor za život i kretanje sve se više sužava za pojedinca, posebice za dijete kojemu je prostor životno potreban. Uz to, naš tradicionalan odgoj i vrijednosti u društvu nisu dovoljno usmjereni na kulturu tijela i zdravo življenje. KRETANJE U KONTEKSTU RAZVOJA DJETETA Roditelji kretanje svojeg djeteta ne prepoznaju kao način njegovog sveukupnog razvoja pa tom daju malu ili nikakvu važnost. Više su usmjereni na šport i takmičenje kao nešto korisno i važno. Zaboravljaju pri tom da je pokret djeteta u funkciji spoznaje sebe i okoline i osjećanja sveukupnog života i da većina tih iskustava dolazi preko tijela u pokretu. Motoričke vještine često su kod djece uvjet prihvaćenosti u grupi jer to djetetu pomaže u izvršavanju svojih zadaća i uloga u grupi vršnjaka. Prvu sliku o sebi dijete stječe kroz tijelo (fizičko ja) a to se isto može reći za okolinu koja ga u najranijoj dobi prepoznaje kroz tijelo, a tek onda kako govori, je li kreativno ili slično. Činjenica je da je za većinu ljudske aktivnosti potrebna neka od motoričkih sposobnosti. Djetetu je pokret i izvor zadovoljstva i zabave. Ono kroz pokret može doživjeti osjećaj uspjeha i tako razvijati samopouzdanje i samopoštovanje, važan preduvjet da bi mogao voljeti sebe i svoje tijelo (Stella, 1992). Motoričke sposobnosti – kretanje uvjet su za ostvarivanje sveukupnog kontakta s drugom djecom, a onda i prepoznavanje svog mjesta i uloge u toj zajednici. Pokret djetetu omogućava upoznavanje i upotrebu predmeta u svojoj neposrednoj okolini. Razvoj motoričkih vještina otvara mu pri tom mogućnost istraživanja, a onda i osamostaljivanja. Dijete postaje neovisno i slobodno i tada može zadovoljiti svoju prirodu znatiželjnog istraživača koji otkriva sebe i svijet oko sebe. Motoričke aktivnosti posebno mu omogućavaju ostvarivanje i osvještavanje svih vrsta emocija, posebice onih pozitivnih kao što su radost i zadovoljstvo uspjeha, ali i njihovu kontrolu i preusmjeravanje. Nasuprot tome, slabo razvijene motoričke sposobnosti uzrokom su sporosti i nespretnosti djeteta pa ono osjeća nesigurnost koja ga ometa u daljnjim aktivnostima za učenje i razvoj. Također, dovoljno kretanja u predškolskom razdoblju prevenira promjene oblika i funkcije tijela i organa i dugoročno sprječava pojave najrazličitijih bolesti kod odraslih (Kosinac, 2002; Milanović i suradnici, 1996). Poruke okoline o uspješnosti i napredovanju, pogotovo u doba ranog razvoja, povezane su s razvojem motoričkih znanja, vještina i sposobnosti. Poticanjem motoričkih aktivnosti djeteta zapravo potičemo sva područja razvoja omogućavajući pri tom djetetu prirodan način učenja. Istovremeno, posebnosti svakog djeteta lako su uočljiva baš kroz njegovu motoričku aktivnost i to je prilika da se na vrijeme uoče odstupanja i teškoće djeteta. No važan je individualan pristup koji će svakom djetetu pomoći da kroz svoje motoričke mogućnosti lako i uspješno

38


ostvari optimalan cjeloviti razvoj. Dakle, dijete može vrlo aktivno sudjelovati u osvješćivanju svojih potencijale te učiti o tome kako brinuti za svoje fizičko i psihičko zdravlje. Svakako da mu to pomaže u uspješnijem suočavanju s teškoćama svakodnevnog života (MišigojDuraković, 1998). Ovaj kratak pregled važnosti kretanja djeteta za njegov sveukupni razvoj dobar su temelj i elementi za preispitivanje kako se realiziraju te zadaće u programima za djecu u dječjem vrtiću. ANALIZA POSTIGNUTOG Osviještenost i znanja profesionalaca u dječjem vrtiću, a to su odgojitelji i cijeli niz stručnjaka kao što su pedagog, psiholog, defektolog, zdravstveni voditelj, a u posljednje vrijeme i stručni suradnici kao što su npr. kineziolog, odmiče dječji vrtić od servisa za čuvanje djece i razvija ga u ustanovu koja omogućava odgoj, razvoj i napredak svakom djetetu. Danas program ne možemo promatrati i vrednovati samo sa sadržajnog aspekta već je potrebno preispitati sve elemente kurikula dječjeg vrtića tj. stvarnu poticajnu sredine za cjeloviti razvoj svakog djeteta. Riječ je o niz aspekata kao što su raznolikost i diferenciranost programa, organizacija, prostorni i materijalni uvjeti, ljudski resursi tj. načini praćenja i vrednovanja i razvojnost cijelog programa. Važna je i suradnja i uključivanje roditelja i društvene sredine koji će razumjeti i podržati (i financijski) takve programe. Moramo konstatirati da nema sustavnog istraživanja koliko uspješno i kako se realiziraju zadaci u području tjelesnog i motoričkog razvoja djeteta u dječjem vrtiću. Zavod za školstvo Republike Hrvatske ima redoviti uvid u Planove i programe vrtića i izvješća o radu. Također se povremeno vrše uvidi u neposrednu realizaciju programa. Danas imamo pojačan rad na području tjelesnog i motoričkog razvoja djeteta u tzv. obogaćenim programima, specijaliziranim programima, integriranim programima, kraćim programima, višednevnim sportskim programima, a postoji i stalna komunikacija Zavoda s praktičarima kroz oblike usavršavanja ili zajedničkim radom na nekim razvojnim projektima. Zavod je prije više od 10 godina pokrenuo projekt športskog vrtića Vjeverica u kojem su tim stručnjaka iz vrtića, Fakulteta za kineziologiju i Zavoda osmislili jedan model Programa kako kroz pojačan rad na razvoju motoričkih znanja, vještina i sposobnosti djeteta potaknuti njegov cjeloviti razvoj. Iako je Program izvanredno ocijenjen od stručne javnosti i roditelja i provodi se do danas u DV Vjeverica u Zagrebu, nismo ga uspjeli znatnije raširiti. On se djelomično sprovodi još samo u DV Jarun. Još nekoliko vrtića (manje od 10%) provodi sustavno programe tjelesnih aktivnosti, a u posljednje vrijeme nekoliko udruga kineziologa u suradnji s vrtićima Grada Zagreba uvode tzv. integrirane programe tjelesnog vježbanja za djecu predškolske dobi. U pojedinim vrtićima provode se i višednevna zimovanja ili ljetovanja, ali sve manje, jer to nije riješeno niti zakonski niti programski. Višednevni program boravka djece u prirodi koji je izradio Zavod u suradnji sa stručnjacima DV Različak s naglašenim elementima tjelesnog kretanja i odgoja za održivi razvoj već nekoliko godina nije prihvaćen od Grada Zagreba Dakle, kao što vidimo, programi i ponude se razvijaju, ali ne i uvjeti. Naime, premali broj vrtića u Gradu Zagrebu ima primjerenu dvoranu za tjelesne aktivnosti. Jedan broj dvorana pretvoren je u prostor za odgojne grupe. Većina dječjih vrtića ima ograđen vanjski prostor , ali se nedovoljno koristi za organizirano tjelesno kretanje. I unutarnji i vanjski prostori nemaju potrebnu opremu, počevši od primjerenih podloga za igrališta, do rekvizita kojih nema dovoljno za svako dijete u grupi i često nisu funkcionalno upotrebljavani. U organizaciji rada svakodnevno tjelesno vježbanje kao zahtjev odgojno-obrazovnog procesa nije do kraja osviješten pa djeca organizirano vježbaju jedanput ili najviše dva puta tjedno i to u vrtićima koji imaju primjerene prostore. Ako se prisjetimo da je tjelesna aktivnost

39


jedan od vanjskih čimbenika koji utječu na rast i sazrijevanju i da je pri tom važan određen intenzitet tjelesnog vježbanja djeteta, dakle svakodnevno vježbanje ili najmanje četiri puta tjedno onda lako možemo zaključiti da je ovo što se nudi djetetu premalo. U dječjim vrtićima koji uopće nemaju dvorane niti ograđenog vanjskog prostora kao što je npr. u DV «Malešnica» nemoguće je provoditi organizirano, svakodnevno, kvalitetno tjelesno vježbanje i kretanje djeteta i zadovoljiti pri tom osnovni uvjet, sigurnost djeteta. Uz prostor i opremu važan ometajući čimbenik je nesigurnost odgojitelja u metodičkom pristupu i veliki broj djece u skupini zbog čega odgojitelji svjesno izbjegavaju poticaje za organizirano vježbanje. Odgojitelj s dvadeset petero prisutne djece ne može kvalitetno ostvarivati sve svoje uloge u tako složenoj aktivnosti u kojima treba biti model, pomagač, onaj koji podržava, daje povratnu informaciju svakom djetetu i još mnogo toga. Tradicionalan metodički pristup također mu otežava jer nije dovoljno motivirajući za dijete i pomalo infantilan, često izaziva nezainteresiranost i brzo odustajanje ili previše čekanja na red. Analizirajući programe i projekte unapređivanja dječjih vrtića uočili smo da ih za ovo područje ima vrlo malo. Motorička se znanja, sposobnosti i vještine malo sustavno prate. Kretanje i motorička aktivnost rijetko se pojavljuju kao sredstvo za rješavanje problema pojedinog djeteta ili djeteta s posebnim potrebama. Manje se organiziraju tzv. višednevni programi sportskih aktivnosti na sportskim terenima Grada Zagreba. Posebno je upitno ostvarivanje temeljnog prava svakog djeteta na zaštitu njegova života jer mu nije organizirano omogućeno savladavanje vještine plivanja kao dio programa. Zbog nedostatka sredstava, ali i interesa Grada Zagreba ne podržava se potreba višednevnog boravka u prirodi kao integralnog dijela programa za svako dijete. Procjenjujemo da postoji osviještenost stručnjaka u dječjim vrtićima o potrebi intenzivnijeg unaprjeđivanja programa tjelesnog i motoričkog razvoja i kretanja djeteta,.Za veći napredak na tom području nedostaje više programa unaprjeđivanja uvjeta u vrtiću te bolje osvještavanje i uključivanje roditelja i Grada Zagreba. SMJERNICE ZA BUDUĆNOST Uz pojačano stručno usavršavanje, dakle, nova metodika znanja i vještina odgojitelja i stručnih suradnika potrebno je stvoriti kvalitetnije uvjete ne samo prostora i opreme već povećati vrijeme boravka dva odgojitelja u grupi ili uvesti trećeg odgojitelja ili kineziologa, kako bi djeca redovito svakodnevno vježbala. Potrebno je omogućiti svladavanje početnog plivanja svakog predškolskog djeteta. Uz raznoliku ponudu športskih programa za djecu predškolske dobi koje nude razne privatne osobe ili udruge, procjenjujemo da smo na primjeru Programa športskog vrtića Vjeverica dokazali da su programi tjelesnog i motoričkog razvoja integrirani u svakodnevno življenje djeteta najkvalitetniji, ali da to iziskuje više sredstava koje trebaju osigurati i roditelji i Grad Zagreb. Na kraju možemo reći – djeca, odgojitelji i roditelji u ovom Gradu zaslužuju više.

LITERATURA • • • •

Kosinac Z. (2002). Kineziterapija sustava za kretanje. Split: Udruga za šport i rekreaciju djece i mladeži Grada Splita. Milanović D. i suradnici (1996). Fitness. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu. Mišigoj-Duraković M. i suradnici (1998). Tjelesno vježbanje i zdravlje, Zagreb: Grafos, Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu. Stella I. (1992). Zdrav razvoj djeteta, priručnik za roditelje, učitelje, odgajatelje i učenike. Zagreb: Školske novine 40


SREDNJA GLAZBENA ŠKOLA VATROSLAVA LISINSKOG, Zagreb GIMNAZIJA IVANA ZAKMARDIJA DIJANKOVEČKOG, Križevci ELVIRA HAPP RENATO HAPP

SKOČIZVUK GLAZBOM I POKRETOM DO CJELOVITE LIČNOSTI Prikaz sinkretičkog pristupa u kreativnom izražavanju glazbom i pokretom Igra je svojstvena čovjeku, dok mu je rad samo sredstvo kojim dolazi do igračaka. Čovjek se igra cijelog života, samo se igračke mijenjaju. (Autori) Sinkretički pristup u izražavanju glazbom i pokretom najprije je zaživio na našim radionicama, a zatim u našoj knjizi Skočizvuk. Skočizvuk - metodički priručnik i zbirka sinkretičkih igara glazbe i pokreta s interaktivnim audio CD-om nastao je iz praktičnih razloga kao potreba koja je proizašla iz naših radionica kreativnog izražavanja glazbom i pokretom. Objavljen je 2004. godine u Zagrebu, nakladnici: NAJ-DOMUS – HappaH. ZAŠTO «SKOČIZVUK»? Ako polazimo od djeteta i dječje igre možemo se zapitati zašto dijete u svojoj igri istodobno, instinktivno, istodobno i pjeva, i pleše, i glumi, i govori... U prvim ljudskim zajednicama, u ritualima primitivnih plemena također može se prepoznati istodobno nedjeljivo izražavanje različitim sredstvima koje podsjeća na dječju igru. U folkloru različitih naroda također možemo prepoznavati taj isti sinkretizam1 dječje igre. Pa zašto bismo i mi pošli drugim putem, i zašto ne bismo pošli od djeteta i dječje igre? Zašto svoje metode u radu, ili bolje rečeno, u igri s djecom ne bismo temeljili na sinkretizmu? Naime, dijete sinkretički doživljava svijet, sinkretički komunicira s njim svojom igrom. Uostalom i sam život je sinkretičan. Iz svih ovih razloga sinkretizam smo primijenili i u nazivu našeg pristupa djetetu pomoću glazbeno-pokretnih igara. I zato jedna riječ koja slikovito predstavlja ovaj naš pristup, Skočizvuk. Osnovna ideja našeg sinkretičkog pristupa glazbi i pokretu jest razvijanje i poticanje kreativnosti i stjecanje autentičnih doživljaja kroz igru kojima će djeca lakše moći osvijestiti svoje tijelo, razvijati vještine, osjećaje i sposobnosti, a krajnji cilj nam je izražavanjem glazbom i pokretom potaknuti razvoj cjelovite ličnosti. Sinkretički pristup glazbi i pokretu prvo je zaživio u praktičnim radionicama koje su bile namijenjene odgajateljicama u dječjim vrtićima, a zatim i u priručniku Skočizvuk. Uvidjeli smo da sam priručnik nije dovoljan pa je nužno sustavno i permanentno

1

Sinkretizam, grč. jedinstvenost, neraščlanjivost

41


usavršavanje nizom praktičnih radionica u kojima kroz različite igre upoznajemo praktične vještine, metode rada i uvid u problematiku sinkretičkog izražavanja glazbom i pokretom kroz osam metodičkih područja (pokret, glas udaraljke, tempo, ritam, dinamika, memorija, improvizacija). Krajnji cilj svih radionica sinkretičkog izražavanja glazbom i pokretom jest da permanentnim praktičnim i teoretskim usavršavanjem osposobimo odgajatelje da postanu samostalni i kompetentni u svome radu s djecom uz stalnu evaluaciju i stručnu pomoć autora. UMJESTO ZAKLJUČKA2 Skočizvuk „ zastupa posve neopterećenu koncepciju dječje kreativnosti na koju se, čini se, posve zaboravilo; naime, kreativnost koja slobodno struji iz dječje mašte i ne sputava je se ni sa kakvim odrednicama „realiteta“ što ga treba oslikavati, npr. tako da nacrtana kuća bude fotografska reprodukcija prave kuće, da otpjevana ili odsvirana melodija bude što preciznija reprodukcija (nikakva njegova interpretacija npr.!) zadanog predloška, da se kao glazbeno dopušta samo ono što je opterećeno teretom „kulture“, a nauštrb „prirode“. Dakako, upravo se zato u provedbi ovakve koncepcije dječje kreativnosti ne može baratati s klišejima i modelima ma koliko kognitivne znanosti držale da su tu prekrasnu kreativnost ipak uspjele - barem donekle- formalizirati.“

2

Gligo,Nikša, 2005., Recenzije – Vrijedan poticaj oslobađanju dječje kreativnosti, Cantus br. 131, Zagreb

42


DIANA PUŽEVSKI, SPECIJALISTIČKA PEDIJATRIJSKA ORDINACIJA, Zagreb

ZDRAVA PREHRANA DOJENČETA I DJETETA SAŽETAK U ovom preglednom članku navedene su smjernice zdrave prehrane dojenčadi i male djece s ciljem unapređenja zdravlja i prevencije bolesti. Zlatni standard zdrave prehrane prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji predstavlja piramida zdrave hrane s naglaskom na mediteranskoj prehrani. U tekstu nalazimo odgovor na pitanja kako učiniti prehranu djece zdravijom, kako promijeniti brojne predrasude i loše navike vezane za hranjenje. Tu su odgovori na niz pitanja o alternativnoj prehrani, što su prebiotici i probiotici i kakva je njihova uloga u zaštiti zdravlja i prevenciji bolesti. UVOD Zdravo dijete , koje izrasta u zdravog odraslog čovjeka cilj je svakog društva i svih zdravstveno-socijalnih mjera koje se u tom smjeru poduzimaju. Mnogi čimbenici utječu na zdravlje organizma. Neki od njih podložni su našem utjecaju, kao prehrana, dok su neki drugi , poput nasljednih faktora, izvan naše kontrole. Prehranu možemo smatrati segmentom zaštite zdravlja , koji započinje odmah po rođenju te traje čitav život. Primarni joj je cilj prevencija oboljenja te sprečavanje nastanka trajnih posljedica na zdravlje. Rastuća spoznaja o povezanosti današnje prehrane s pojavom nekih bolesti u kasnijoj dobi, kao što su koronarna bolest, hiprertenzija, dijabetes i maligne bolesti zahtijeva daljnja istraživanja i preventivne mjere već u najranijoj dobi. Tvari koje se u obliku hrane unose u organizam nakon kemijske pretvorbe postaju njegov sastavni dio (gradivna tvar) , izvor energije ( gorivo) , zaštita od mikroorganizama i tako omogućuju rast i razvoj, obnavljanje organa, tjelesne aktivnosti. Ljudski organizam za svoje potrebe iz hrane crpi bjelančevine, masti, ugljikohidrate, vitamine, minerale i oligoelemente. Zbog svog značenja za život i voda se ubraja u hranu kao i tzv. ostatna vlakna ( celuloza, pektin, lignin). Hrana je dostupna u obliku pojedinih namirnica. Pri planiranju prehrane pokazalo se korisnim podijeliti ih u šest skupina: 1. mlijeko i mliječne prerađevine (sir, jogurt, vrhnje) kao glavni izvor bjelančevina i kalcija 2. meso, riba i jaja: važan izvor bjelančevina, željeza i vitamina B12 3. voće i povrće: kao izvor vitamina C, ostalih vitamina, minerala i ostatnih vlakana 4. žitarice i njihove prerađevine: izvor su ugljikohidrata i vitamina skupine B osim vitamina B12 5. masnoće (maslac, margarin, razna ulja, majoneza) i slatkiši (šećer, džem, marmelada, med, kolači, puding) najvažniji su izvor energije i masti 6. pića: kao izvor vode u organizmu Zdrava prehrana je tema mnogih ispitivanja, znanstvenih polemika, teorija (Boban Pejć, 2003; Kulier, 2001; Nanić, 2002; Percl, 1999; ) . U prehranu se u svim civilizacijama ugrađuju i tradicija te duhovni i religiozni stavovi. Posljednjih godina savjeti o zdravoj prehrani znali su zadirati u krajnosti, obzirom na sveprisutni strah od umjetnih dodataka pri uzgoju hrane, s obzirom na genetički modificiranu hranu te štetnost tkz . brze hrane. Prehrana je i veliki biznis pa se za prevlast bore različite teorije i principi koji znaju biti i međusobno kontradiktorni .

43


Svjetska zdravstvena organizacija ističe piramidu zdrave prehrane s naglaskom na mediteranskoj prehrani kao zlatni standard pravilne prehrane. Sama piramida ,koja je postala svojevrsna ikona zdrave prehrane, sugerira koje skupine namirnica trebaju biti zastupljene u kojim omjerima. Osnovni nutrijenti koji nam služe kao izvor energije su ugljikohidrati koji trebaju biti zastupljeni sa 50-60% , zatim su masti do max.30% i na koncu bjelančevine 1218%. Nova piramida koju su konstruirali stručnjaci s Harvard School of Medicine (Carper, 1994) donosi neke preinake poglavito temeljene na elementima mediteranske prehrane. Preporuča se restrikcija unosa crvenog mesa te rafiniranih žitarica poput bijelog kruha. Ograničava se unos punomasnih mliječnih proizvoda. Daje se prednost žitaricama punog zrna, sjemenkama i mahunarkama. Zasićene masti zamjenjuju se nezasićenim biljnim mastima s posebnim naglaskom na maslinovom ulju. Viši je unos ribe, cjelovitih žitarica, voća i povrća. Dnevno uzimanje dodataka prehrani se dopušta, dopušten je unos ograničene količine alkohola, poglavito crnog vina. GLAVNI SASTOJCI PREHRANE Bjelančevine (proteini) Gradivni su element svih tkiva, enzima i nekih hormona . Izvor proteina su mlijeko i mliječni proizvodi, meso, jaja, riba, mahunarke, povrće i orasi. Bjelančevine u prehrani trebaju biti zastupljene s 12 do 18% udjela . Biološki vrednije bjelančevine su one životinjskog ( animalnog) podrijetla. Vrijeme najintenzivnijeg rasta i razvoja, a to je dojenačko doba i pubertet , karakterizira najveća potreba za bjelančevinama. Ona iznosi u dojenčadi oko 1,5 g /kg na dan , a kasnije ne prelaze 1 g / kg na dan. Organizam nema zalihu proteina poput zaliha ugljikohidrata u jetri ili masti u masnom tkivu. Biološka vrijednost proteina za prehranu čovjeka određena je njihovim aminokiselinskim sastavom. Devet esencijalnih aminokiselina ne može sintetizirati već ih mora unijeti iz okoline hranom. Ako sve esencijalne i neesencijalne aminokiseline nisu istodobno prisutne u potrebnim odnosima sinteze proteina neće biti. Zbog toga je neophodno za dobro iskorištavanje proteina iz hrane da su oni po količini i kvaliteti ravnomjerno raspoređeni. Ugljikohidrati Predstavljaju glavni izvor energije. Razlikujemo brzo izgarajuće, koncentrirane ili «loše» ugljikohidrate (rafinirani šećer, slatkiši) te sporo izgarajuće, « dobre» ugljikohidrate (žitarice, kruh, tjesteninu). U svakodnevnoj prehrani ugljikohidrati trebaju sudjelovati s više od 50% udjela i to u obliku žitarica, kruha od cijelog zrna, tjestenine te voća kao izvora zdravog voćnog šećera koji se koristi kao izvor energije. Masti Služe kao izvor energije i gradivni su element svih stanica tijela, naročito živčanog sustava te hormona. Izvor masti su biljna ulja koja se sastoje od više nezasićenih masnih kiselina, te životinjske masti koje sadrže zasićene masne kiseline i kolesterol. Masnoća iz plave ribe osobito je zdrava pa joj treba dati prednost u odnosu na bijelu ribu. U prehrani trebaju prevladavati masti s dominacijom nezasićenih masnih kiselina (maslinovo ulje, ulje suncokreta, kukuruznih klica, uljene repice). Ne zaboravimo da meso sadržava dovoljnu količinu masti životinjskog podrijetla. Vitamini Razlikujemo dvije velike skupine: one topive u vodi (vitamini B kompleksa i C vitamin) te one topive u mastima (A, D, E, K) . U prve dvije godine života raznovrsnom prehranom zadovoljene su sve potrebe , osim potrebe za vitaminom D. Stoga ga je potrebno nadomjestiti. Bez vitamina D organizam ne može iskoristiti kalcij unesen hranom. Zato se uzima u vrijeme

44


najintenzivnijeg rasta tj. u dojenačkom razdoblju, a koristan je i u pubertetu. Vitamini su neophodni za niz organskih funkcija. Ne valja ih davati na svoju ruku jer se neki, osobito oni topivi u mastima , mogu nagomilati te štetno djelovati na organizam. Minerali i elementi u tragovima Sudjeluju u radu gotovo svih fizioloških funkcija organizma, neophodni su kao koofaktori u enzimatskom te obrambenom sustavu. Nalaze se u voću, povrću, mlijeku i mliječnim proizvodima, mesu, žitaricama, plodovima mora, soli i sl. Raznovrsnom prehranom unose se u dovoljnoj količini , osim željeza, koje u nekim slučajevima može biti nedostatno, no o nadoknadi mora odlučiti liječnik. ZDRAVA PREHRANA – NAJBOLJA PREVENCIJA BOLESTI Hrvatska je zemlja s tradicionalno dobrom kulturom hrane i prehrambenih navika (primjer je dalmatinska kuhinja). No i kod nas postoje brojne predrasude vezane za hranu protiv kojih se moramo boriti prosvjećivanjem i zatim ispravljanjem krivih navika. Zdravo dijete- dobro uhranjeno dijete tj. preuhranjeno, debelo dijete vezano je uz krivo poimanje zdravlja. Takvo dijete je najčešće hranjeno nekvalitetnim namirnicama u kojima dominiraju brašno i koncentrirani ugljikohidrati, a nedostaju gradivne tvari minerali i vitamini. Problem debljine , pretilosti, koji se poput epidemije širi razvijenim zemljama posljedica je neadekvatne prehrane i sesilnog načina života , a za posljedicu ima teške bolesti krvožilnog, endokrinog i lokomotornog sustava . Jedna od najraširenijih bolesti vezanih uz prehranu je anemija uzrokovana nedostatkom željeza. Ona je posljedica krivih prehrambenih navika tj. premale količine zelenog povrća, mesa i iznutrica te pogrešne kombinacije namirnica od najranijeg doba. Osteoporoza, koja je posljednjih godina dobila veliki publicitet , a posljedica je nedostatnog unosa kalcija prehranom , može se najbolje prevenirati adekvatnom prehranom od dojenačkog doba s naročitim naglaskom na razdoblje puberteta i adolescencije kada se kost najintenzivnije stvara. Alergije ili neke vrste intolerancije, tj. nepodnošljivosti na hranu sve su učestalije osobito među djecom razvijenog svijeta. Hrana sadrži niz dodataka koji joj poboljšavaju izgled, konzistenciju, boju, daju joj bolji okus i održavaju je svježom. Sve to mogu biti potencijalni alergeni. I hrana koja sadrži genetski modificirane tvari potencijalno je snažniji alergen od onih namirnica koje takve dodatke ne sadrže. Sve gore navedeno svjedoči o nizu problema koji mogu nastati neadekvatnom prehranom, ali istovremeno vidljivo je kako pridržavanjem načela zdrave prehrane možemo učiniti puno za zdravlje i prevenirati bolest. Svaka ustanova koja se brine za djecu (jaslice, vrtići, dječji domovi, škole) treba imati stručnu osobu, koja kontrolira jelovnike prilagođene dobi djece te vrši adekvatnu kontrolu namirnica. PREHRANA DOJENČETA Tijekom cijele prve godine života mlijeko je glavna hrana dojenčeta. U prvih 4-6 mjeseci ono zadovoljava sve energetske potrebe i sve prehrambene potrebe za rast i razvoj. Iznimku čini vitamin D i u nekim slučajevima željezo. Nakon 5. ili 6. mjeseca potrebno je prehranu obogatiti i drugim vrstama hrane postupnim uvođenjem voća, povrća, žitarica i mesa. U izboru mlijeka bez premca je majčino mlijeko koje neka ostane jedino mlijeko dok je to moguće. U slučaju da je majčino mlijeko nedostupno potrebno je koristiti prilagođeno, adaptirano kravlje mlijeko tkz. dojenačke formule. Što se tiče dohrane, tj. uvođenja bilo koje hrane osim mlijeka , moramo poštivati neka pravila: Djetetu treba dati vremena da se navikne na novi okus , ne uvodimo više od dvije nove namirnice tjedno, taj obrok zamjenjuje jedan mliječni obrok i dobro bi ga bilo dati žlicom. Dohrana se uvodi postupno kroz period od dva mjeseca. Od mesa započinjemo s bijelim

45


pilećim, purećim i kunićevim mesom, a tek kasnije s teletinom ili janjetinom. Jaje se uvodi kasnije i to prvo žumanjak nakon devetog mjeseca, a bjelanjak nakon godine dana. Važna je i kombinacija namirnica i to voća sa žitaricama, povrća s mesom . Krajem prve godine dijete ima pet obroka , ono jede na žličicu, pije iz čašice i prihvaća svu hranu koja se u njegovoj kući jede i pripravlja. Važno je napomenuti da u obiteljima atopičara (ako netko od roditelja ili bliskih srodnika boluje od neke alergijske bolesti) svu dohranu uvodimo nakon navršenog šestog mjeseca života i to vrlo postupno, jednu novu namirnicu tjedno uz naglasak da namirnice s jačim alergogenim potencijalom (kravlje mlijeko, jaje, gluten, riba, jezgričavo voće) uvodimo u dohranu što kasnije. PREHRANA MALOG I PREDŠKOLSKOG DJETETA Početkom druge godine života usporava se tjelesni rast i relativno se smanjuju energetske potrebe organizma. S ovom činjenicom važno je upoznati roditelje da spriječimo njihovu pretjeranu zabrinutost i preveniramo problem hranjenja tako često prisutan baš u toj dobi. Dijete nakon navršene prve godine života poprima prehrambene navike sredine u kojoj živi. Ono se samostalno kreće, samostalno se želi i hraniti. Time dijete dobije mogućnost da pri jelu istražuje svijet oko sebe, da otkriva zadovoljstvo uzimanja hrane bez razvijanja frustracija oko tog čina. To je vrlo bitno da uzimanje obroka ne bi postalo problem i sredstvo manipulacije okolinom. Ono gubi interes za neku hranu, a često preferira neku drugu. Smatra se poželjnim poštovati djetetov ukus pa i povremene hirove i dopustiti mu da sudjeluje u izboru hrane dok god se time grublje ne narušava hranidbena vrijednost jelovnika. Mali obroci uzeti između glavnih obroka mogu se dopustiti u razumnim količinama ako bitno ne naruše idući glavni obrok. Namirnice koje malo i predškolsko dijete treba uzimati ne razlikuju se ni po vrsti i omjeru od namirnica potrebnih starijoj djeci i odraslima. Kalorijska vrijednost ovisi o dobi, aktivnosti i teku . Za grubu orijentaciju o dnevnim energetskim potrebama treba znati da su one kod dojenčeta oko 100 do 120 kcal po kg tjelesne mase , a da nakon te dobi energetske potrebe opadaju svake tri godine za oko 10 kcal/kg tj. mase. Okvirno to iznosi oko 1000 kcal za dijete od 10 kg do 2000-2500 kcal za dijete u pubertetu. U predškolske djece posebno treba paziti na konzumiranje hrane tijekom gledanja televizije koje je često višesatno. Grickanje uz TV smatra se jednim od čestih uzroka pretilosti u dječjoj dobi. Kako se tu uglavnom konzumiraju ugljikohidrati oni precipitiraju i u nastanku karijesa. Velike prehrambene probleme ne čini samo hrana, nego jako često pića: u velikom postotku sokovi su puni umjetnih dodataka, šećera, gazirana pića predstavljaju nutricionistički štetu i nepotrebno veliki kalorijski unos. Voda, posebice ona izvorska najbolje je piće i djecu treba naviknuti da njome utaže žeđ. Roditelji vlastitim primjerom trebaju utjecati na usvajanje navika što manjeg , nepotrebnog soljenja i šećerenja hrane. Još jednom treba naglasiti da se prehrambene navike stječu pri zajedničkom obroku i da će izbor voća ili voćne salate umjesto palačinki ili kolača biti pravi primjer djetetu. U cilju prevencije ateroskleroze preporuča se ograničiti unos masnoća nakon druge godine života. Masti u hrani ne smiju prelaziti ukupno 30% ukupnog energetskog unosa, od toga 10% trebaju biti zasićene masne kiseline i visokonezasićene masne kiseline, a 1015% jednostruko nezasićene masne kiseline . Preporuča se konzumiranje ribe više puta tjedno čime se osigurava unos omega 3 masnih kiselina. Do četvrte godine života ne preporuča se stavljati pred dijete bademe, lješnjake, orahe, razne sjemenke, kao i sitne bombone jer ih ono može udahnuti (aspirirati ) u dišne puteve ili ugurati kao strano tijelo u nos ili uho.

46


JELOVNIK PREDŠKOLSKOG i ŠKOLSKOG DJETETA TREBA SVAKOG DANA SADRŽAVATI OVE OSNOVNE SKUPINE NAMIRNICA Skupina Količina na dan namirnica Mlijeko i mliječni Do ½ litre proizvodi 1-2 obroka Meso i zamjene Meso i prerađevine riba Povrće lisnato, korjenasto, mahunarke Voće Agrumi Ostalo voće Kruh i zamjene Kruh punog zrna Žitarice u zrnu Bjeli kruh, peciva Masnoće Maslac Ulje, meki margarin

Jedan obrok

1 obrok 1 obrok 1 obrok 2-3xtjedno 1 plod 1 obrok 2-3 obroka 1 obrok 1 obrok

Funkcija

Posebne napomene

Izvor proteina, kalcija, fosfata, vitamina A Proteini, željezo, vitamini

- dio mlijeka kao poluobrano i obrano -dio sira Pretežno nemasno meso, perad, riba

Neprobavljiva vlaknavitamini, oligoelementi Vitamin C energija

Najmanje jedan obrok nekuhanog povrća Nezaslađen sok Sirovo

Energija, neprobavljiva vlakna,vitamin B

2 žlice kao namaz ili Energija, vitamin A Prednost dati začin Nezasićene masne maslinovom ulju ili kiseline ulju kukuruznih klica

ALTERNATIVNA PREHRANA Razni oblici prehrane koji su danas vrlo aktualni, a odstupaju od standardnih normi prehrane na području Europe nazivamo alternativnom prehranom. Najčešći oblik je vegetarijanska prehrana koja djelomično ili potpuno izostavlja namirnice životinjskog podrijetla. Razne varijante ovog vida prehrane su: ovo, lacto, ovo-lactovegetarijanska i stroga vegetarijanska ili veganska prehrana. Za dijete je najveći rizik veganska i makrobiotska prehrana koja apsolutno isključuje bilo kakvu hranu animalnog podrijetla. Bjelančevine biljnog podrijetla po svom sastavu aminokiselina imaju manju biološku vrijednost od onih animalnog podrijetla. Da bi se postigao zadovoljavajući kvalitativni i kvantitativni unos svih esencijalnih aminokiselina neophodno je veliko znanje pri spremanju takvog jelovnika, a veliki je problem i značajno veći volumen hrane koji dojenče i malo dijete uopće ne mogu konzumirati. Sve to za posljedicu može imati zastoj u rastu i razvoju. Biljna hrana bogata je fitatima i oksalatima koji ometaju resorpciju kalcija i željeza / tzv. hvatači kalcija i željeza/ što ima za posljedicu anemiju, rahitis, pa čak i tetaniju. Djeca na veganskoj prehrani pokazuju često znakove manjka vitamina B12, kao što su megaloblastična anemija, metilmalonska acidurija i neurološke smetnje. Sve gore navedeno govori o veganskoj i makrobiotičkoj prehrani kao neadekvatnoj i opasnoj za malo dijete i roditelje treba uvjeriti da je ne provode. Ostali oblici vegetarijanstva koji ipak uključuju neke animalne namirnice (mlijeko, jaje) imaju manji rizik deficitarne ishrane ali i tu postoji opasnost od hipoproteinemije, manjka kalcija, željeza, cijanokobalamina, i minerala. Roditelje treba u potonjem slučaju što bolje educirati , a djetetu nadoknaditi najčešće deficite koji mogu proisteći iz ovakvog načina prehrane.

47


PREBIOTICI I PROBIOTICI U PREVENCIJI BOLESTI Prebiotici su neprobavljivi sastojci hrane (vlakna, inulin, fruktooligosaharidi) koji korisno djeluju na domaćina pomoću selektivne stimulacije rasta ili aktivnosti jedne bakterijske vrste u debelom crijevu i tako poboljšavaju zdravlje ljudi. Probiotik je jedna ili više kultura živih stanica mikroorganizama , koje primijenjene u ljudi , djeluju korisno na domaćina poboljšavajući svojstva autohtone mikroflore probavnog sustava domaćina. Neke bakterije, poput onih iz sojeva Lactobacillus i Bifidobacterium imaju povoljan učinak na zdravlje kada se unose putem hrane ili kao dodatak hrani. Sinbiotici su različite molekule i spojevi koji nastaju zbog istovremene primjene prebiotika i probiotika. Do danas su provedena mnoga istraživanja s ciljem valorizacije ovih tvari u prevenciji i liječenju. Brojni radovi ukazuju na povoljno djelovanje probiotika u jačanju imunološkog sustava te pozitivan utjecaj na smanjenje alergijskih manifestacija, kao i učinak na sniženje razine kolesterola u krvi . Također je dokazana uloga u poboljšanju apsorpcije i metabolizma kalcija i time uloga u prevenciji osteoporoze. ZAKLJUČAK Prehranu možemo smatrati segmentom zaštite zdravlja koji počinje odmah po rođenju i traje čitav život. Pravilna, zdrava prehrana može znatno utjecati na prevenciju niza bolesti kao što su anemija, osteoporoza, pretilost, alergije, ateroskleroza, hipertenzija, koronarna bolest, dijebetes. Svjetska zdravstvena organizacija ističe piramidu zdrave prehrane s naglaskom na mediteranskoj prehrani kao zlatni standard pravilne prehrane. Hrvatska je zemlja s tradicionalno dobrom kulturom hrane i prehrambenih navika, no i kod nas postoje brojne predrasude vezane uz hranu protiv kojih se moramo boriti prosvjećivanjem i ispravljanjem krivih navika. Svaka ustanova koja se brine o djeci treba imati stručnu osobu koja kontrolira jelovnike prilagođene dobi djece te vrši adekvatnu kontrolu namirnica. LITERATURA  Boban Pejić, J. (2003). Kuham i jedem zdravo. Zagreb: Profil  Carper, J. (1994). Hrana čudesni lijek (Food your miracle medicine). London  Kulier, I. (2001). Kemijski sastav namirnica – što jedemo. Zagreb: Impress  Nanić, Z. (2002). Naša tradicijska jela na zdraviji način. Zagreb: Bio zrno  Percl, M. (1999). Prehrana djeteta. Zagreb: Školska knjiga

48


EDUKACIJSKO-REHABILITACIJSKI FAKUILTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU REA FULGOSI-MASNJAK

POKRETOM DO BOLJE SENZORNE INTEGRACIJE

Senzorna integracija je organizacija osjetnih doživljaja za upotrebu. To je kompleksni proces, naročito za djecu čiji je osjetni profil ili pretjerana ili premala osjetljivost. Intervencija koja će poboljšati senzorno funkcioniranje, trebala bi osigurati djetetu postizanje optimalne razine budnosti i pozornosti, te osigurati pozitivniji emocionalni doživljaj za vrijeme socijalnih interakcija. To se najbolje postiže kroz dječju igru koja je bogata motoričkim aktivnostima, te pruža obilje informacija iz taktilnog, vestibularnog i proprioceptivnog osjetnog sustava. Pokret i različite tjelesne aktivnosti stvaraju osjete koji dovode do adaptivnih reakcija, te reakcije osiguravaju još više novih osjeta koji izazivaju još složenije nove adaptivne reakcije. Na taj način djetetov mozak u cjelini poboljšava efikasnost funkcioniranja.

UVOD Senzorna integracija je organiziranje osjeta iz tijela i okoline za upotrebu. Mnogo djece koja imaju problema s preradom osjetnih informacija, pokazuje poteškoće u komuniciranju s drugom djecom, odraslima i okolinom u kojoj se kreću. Kako bismo pomogli takvoj djeci da uspješnije stupaju u interakciju s drugim ljudima, predmetima i vlastitim iskustvima, kao i s neposrednom socijalnom okolinom moramo poznavati nekoliko ključnih čimbenika. To su na prvom mjestu komponente senzorne (osjetne) obrade, način na koji mala djeca tipično razumiju i stupaju u kontakt sa svojom okolinom, vrsta disfunkcije senzorne integracije koja dovodi do poteškoća u komunikaciji dijete-okolina, te načini rada s roditeljima, djetetom i djetetovom okolinom. Kompleksan proces organiziranja osjeta dobivenih iz vlastitog tijela i onih iz okoline u svrsishodnu i upotrebljivu cjelinu može započeti tek kad su uspostavljene sljedeće osnovne komponente: 1. Senzorno zamjećivanje; Mora postojati početna svijest o senzornom podražaju, na primjer «Dotaknuta sam.» Psihološki koncept praga osjetnog doživljaja pomaže nam u razumijevanju načina na koji dijete registrira osjete. Prag osjetnog doživljaja je zbroj svih osjetnih podražaja, nužnih da se aktivira centralni živčani sustav. Taj je prag kod pojedinog djeteta varijabilan, ovisi o trenutnom stanju budnosti živčanog sustava, te prethodnim osjetnim i osjećajnim iskustvima kao i očekivanjima. 2. Orijentacija; Selektivna pozornost koju se obraća na osjetni podražaj, na primjer «Ovdje sam dotaknuta.» najčešće je bolna točka kod djece s disfunkcijom senzorne integracije. Kod njih može doći ili do pretjerane usmjerenosti na detalje podražaja, ili pak propuste usmjeriti pozornost na neki važan podražaj. 3. Interpretacija;

49


Uspješna interpretacija je integracija ulaznih osjetnih informacija u razne osjetne modalitete i pridavanje značenja tim informacijama, (na primjer osjetna informacija može se opisati i imenovati). Neka djeca čuju samo dijelove riječi, ili im se miješaju vizualni i auditivni signali, te stoga ne razlikuju razne modalitete (vrste) osjetnih podražaja. Nadalje osjetni input koji je preslab, prejak ili je previše usmjeren, manjkav, konfuzan ili rastrgan teško je interpretirati, te ga mala djeca mogu često protumačiti kao prijeteći. 4. Organizacija odgovora; Podrazumijeva određivanje kojem osjetnom modalitetu pripada pojedini podražaj (kognitivni, afektivni i motorički). U slučaju adekvatnog prepoznavanja osjetnog modaliteta podražaja, dijete će moći izabrati da li i kako reagirati, a to će mu omogućiti planiranje svrsishodne reakcije. 5. Odgovaranje na podražaj; U slučaju kad su ispunjene sve prethodne faze dolazi do kognitivnog, emocionalnog, ili motoričkog odgovora (akcije). U slučaju odabira motoričkog odgovora doći će do ulaza novih osjetnih informacija, što će zahtijevati ponavljanje navedenog procesa. DISFUNKCIJA SENZORNE INTEGRACIJE Prag osjetnog doživljaja koji utječe i na zamjećivanje nekog podražaja i na orijentaciju tog podražaja može biti poremećen i to ili stoga što centralni živčani sustav ne percipira nove podražaje ili ih prepoznaje kao prijeteće. Do otežane interpretacije osjetnog podražaja dolazi u slučajevima kad se osjetni podražaj doživljava prejako, preslabo, ili rastrgano. Poteškoće u organiziranju odgovora dijelom su uzrokovane činjenicom da dijete bazira svoje prosudbe na poremećenoj ili vrlo usko usmjerenoj osjetnoj informaciji. Kad dijete ima poteškoća u prepoznavanju cilja i planiranju akcije-odgovora na osjetni podražaj ono neće biti u stanju samostalno potaknuti nove aktivnosti, ili će pak ustrajati u izvođenju jedne te iste aktivnosti, nesposobno pri tom prijeći na novi korak u toj aktivnosti. Samo izvođenje odgovora- reakcije na osjetne podražaje najmanje je pod utjecajem senzorne dezintegracije. U području senzorne dezintegracije javlja se veliki varijabilitet u dječjim reakcijama, uzrokovan mnogim čimbenicima kao što su to na primjer: stupanj okolinske stimulacije, djetetovo trenutno emocionalno stanje, opći nivo pobuđenosti, akumulirani osjetni doživljaji, te dostupnost poznate odrasle osobe koja umanjuje stres. Krajnje kategorije u kojima se može javiti disfunkcija senzorne integracije su hiper i hiposenzitivnost. Često, međutim može doći do miješane pojavnosti senzorne dezintegracije, tako da dijete može na nekim osjetnim područjima biti preosjetljivo, a na nekim drugim premalo osjetljivo. Somatosenzorni sustav Osim pet osnovnih osjetila kojim dijete dobiva informacije o okolini, somatosenzorni receptori pružaju osjetni doživljaj i percepciju temeljenu na informacijama iz i o vlastitom tijelu. To su taktilni, vestibularni i proprioceptivni osjetni sustavi. Ti su sustavi neposredno uključeni u razvoj djetetove slike o sebi, te sposobnosti motoričke i emocionalne interakcije s drugim ljudima i stvarima. Taktilni sustav Ovaj osjetni sustav ima dvojaku funkciju, zaštitu i diskriminaciju. Koža sadrži različite receptore za primanje osjeta dodira, pritiska, strukture površine, topline ili hladnoće, boli ili pomicanja dlaka na koži, te zbog toga kažemo da je taktilni osjetni sustav najveći i da ima vitalnu ulogu u našem ponašanju. Ovi osjeti djetetu pomažu u uspješnom kretanju prostorom, prilagođavanju retikularnog aktivacijskog sustava, utječu na emocije i daju značenje osjetnim informacijama iz drugih osjetnih modaliteta.

50


Vestibularni sustav To je jedan od prvih osjetnih sustava koji postaje funkcionalan vrlo rano, tako da je zreo već kod novorođenčeta. Sastoji se od dvije vrste receptora na osnovi čijih informacija točno znamo gdje se nalazimo u odnosu na silu težu, krećemo li se ili stojimo, te kako brzo i u kom smjeru idemo. Ove nam informacije pomažu u percepciji prostora i našeg položaja u tom prostoru. Vestibularni sustav je unificiran i stvara osnovne odnose djeteta s obzirom na silu težu i fizičku okolinu, tako da se sve ostale osjetne informacije prikupljene iz drugih osjetnih modaliteta obrađuju s obzirom vestibularne osjete. Možemo reći da vestibularni osjeti pružaju okvir za ostale aspekte djetetovog iskustva, stoga kad vestibularni osjetni sustav ne funkcionira dobro, interpretacije ostalih osjeta postaju netočne i nekonzistentne, što dovodi do problema živčanog sustava s preradom informacija. Kad malo dijete puzi, ili svladava neku prepreku, ako se penje na stablo ili vozi bicikl, njegovo tijelo djeluje kao uravnotežena cjelina. Pri uspješnom izvođenju različitih adaptivnih reakcija u mozgu djeteta dolazi do dobro organizirane i uravnotežene moždane aktivnosti. Ako cijelo tijelo i sva osjetila funkcioniraju kao cjelina, adaptacija na nove podražaje, kao i učenje novih vještina postaju za djetetov mozak vrlo jednostavan zadatak. Proprioceptivni sustav Sastoji se od receptora u mišićima, tetivama i zglobovima koji pružaju osjetne informacije potrebne pri stvaranju percepcije pokreta i položaja tijela u prostoru. To je također i vrlo veliki osjetni sustav zbog velikog broja mišića i zglobova u tijelu. Proprioceptivni osjetni sustav utječe na razvoj sheme tijela- unutarnje svijesti o dijelovima tijela, njihovom odnosu prema tijelu kao cjelini, te o načinu na koji se tijelo kreće u prostoru. Ovaj sustav doprinosi sposobnosti planiranja i organiziranja, te učenja i pamćenja pokreta. Slabija propriocepcija uzrokuje sporije i nespretnije tjelesne pokrete, koji zahtijevaju više napora pri izvođenju. U slučaju slabije propricepcije, hod po stubama za dijete postaje teška aktivnost, kao i izvođenje različitih sportskih aktivnosti. Djeca sa slabo organiziranom propriocepcijom oslanjaju se na vidne informacije koje dobivaju gledajući što im radi tijelo i imaju velikih teškoća u izvođenju akcija koje ne mogu vidjeti. PRIRODA TERAPIJE SENZORNE INTEGRACIJE Zbog toga što se najuspješnija terapija senzorne integracije sastoji od prirodne interakcije djeteta sa za njega uobičajenom okolinom, treba se provoditi putem igre koja sadrži puno pokreta. Neurološki problem kod djeteta s poremećajem senzorne integracije sprječava ga pri obradi osjeta koji potječu iz njegove motoričke igre. Stoga se ne mogu razviti niti adaptivne reakcije koje organiziraju njegov mozak. Dijete se igra, ali ne na integrirajući način, te bi mu trebalo osigurati okolinu koja će pružiti više vestibularnih i proprioceptivnih osjeta. Bolje vestibularno funkcioniranje olakšat će usvajanje vještine čitanja i učenja kod predškolske i školske djece. No, samo ako se dijete uključi u odabrane tjelesne aktivnosti moći će doći do bolje organizacije moždanog funkcioniranja, stoga terapeut mora osigurati adekvatne okoline, kako bi dijete spontano moglo odabrati onu koja će mu biti najkorisnija. SREDIŠNJA NAČELA TERAPIJE Pri provođenju terapije senzorne integracije s djecom vrtićkog uzrasta potrebno je omogućiti upravljanje osjetnim doživljajima, posebno onim iz vestibularnog sustava, te iz mišića, zglobova i kože. Tako će dijete spontano stvarati adaptivne reakcije koje će uspješno integrirati te osjete.

51


Najefikasnije je kad dijete samo usmjerava svoje kretanje, a terapeut samo određuje okoline. Ako dijete želi izvesti neku tjelesnu aktivnost na primjer popeti se na stablo, obično je njegov mozak sposoban i organizirati osjete koji proizlaze iz tih aktivnosti. Mozak djeteta je stvoren kako bi sam sebi pružao doživljaje koji su mu nužni za zdrav razvoj, pri čemu je motorička aktivnost i pokret izuzetno vrijedan i neophodan, jer osigurava osjetne informacije nužne za uspješnu organizaciju procesa učenja. Pokret i različite tjelesne aktivnosti stvaraju osjete koji dovode do adaptivnih reakcija, te reakcije osiguravaju još više novih osjeta koji izazivaju još složenije nove adaptivne reakcije. Na taj način djetetov mozak u cjelini poboljšava efikasnost funkcioniranja. Intervencija u slučaju disfunkcije osjetne obrade ne svodi se samo na senzornu stimulaciju. Doživljavanje osjeta bi trebala biti prirodna komponenta svih djetetovih aktivnosti, no aktivnosti su svrsishodne samo ako su povezane s djetetovim doživljajem, njegovim namjerama i intrinzičnom motivacijom. Bez obzira na to koliko je bogat priliv osjetnih informacija, ako aktivnost nema svrhu, doći će do vrlo malo uspjeha.

52


ZDENKA GAVRILOVIĆ POLIKLINIKA SUVAG

POKRET U GOVORNO-JEZIČNOM RAZVOJU DJETETA

SAŽETAK PREDAVANJA Poznato je da čovjek čitavim svojim bićem sudjeluje kako u percepciji tako i u emisiji/reprodukciji govora. Iz karakteristika djece predškolskog doba proizlazi da je pokret i njegova realizacija u prostoru najprirodniji i najjednostavniji način za realizaciju svih sadržaja. Dijete i pokret su nerazdvojni. Razvojem kinestetskog osjeta dijete će razviti pojmove: vlastitog tijela u pokretu i prostoru, različitih dijelova tijela (glava, trup, ruke, noge) i različitih mogućnosti njihovog pokretanja, mogućnosti tjelesnih stavova s osjećaj za centar težišta i centar lakoće, simetričnih i nesimetričnih stavova. Različitim pokretima, različitim vježbama prijenosa težine s jednog dijela tijela na drugi, simetričnim i nesimetričnim stavovima intenzivno radimo na savladavanju ravnoteže. Vježbe prirodnih i osnovnih forma kretanja, lokomotornih aktivnosti (hodanje, trčanje, skakanje) uz vestibularne vježbe predstavljaju neiscrpne mogućnosti varijacija, specijalno korisnih za razvoj koordinacije pokreta različitih dijelova tijela i cjelokupnog razvoja djeteta. Harmonizirajući tjelesni pokret, harmoniziramo osobnost ljudskog bića sa svim mogućnostima da u svoj punoći razvije sve svoje funkcije. Stimulacije pokretom predstavljaju aktivnost baziranu na fonetsko-fonologijskim analizama i oralnoj ekspresiji. Polazeći od činjenice da je govor fizičko-biologijskoneurološka struktura čovjeka – prirodno je da se za njegov razvoj koriste upravo ti elementi. Dijete u pokretu i prostoru ne ostaje pasivno. Ono u svojoj aktivnosti kreira različita emotivna raspoloženja u kojima se očituju različiti stupnjevi napetosti, različita vremenska trajanja, različite dinamičke varijacije. Sve to rezultira prirodnim putem stvaranja govorno-jezičnih elemenata i struktura koje su odmah stavljene u komunikacijsku funkciju s osnovnim elementom sporazumijevanja. Fonetski ritmovi u verbotonalnoj metodi su edukacijsko-rehabilitacijske tehnike bazirane na tijelu, njegovom pokretu u prostoru, a s osnovnom svrhom stimuliranja slušno-govorno-jezičnog razvoja djeteta.

53


IGOR LONGO DJEČJI VRTIĆ «CVIT MEDITERANA», Split PREDŠKOLSKO DIJETE I ŠAH - sažetak jednog iskustva "Molim da se mom djetetu omogući sudjelovanje u šahovskoj igraonici. Interes za tu aktivnost pokazao je s 4,5 godine, kad je i naučio služiti se šahovskim figurama. Šah igra samostalno, bez pomoći i u tome nalazi zadovoljstvo". Majka predškolskog djeteta

U dječjem se vrtiću šahovska igra može prihvatiti kao vrijedna aktivnost. Šah je moguće organizirati i u sklopu kraćeg programa, a posebice programa namijenjenih intelektualno darovitoj djeci. Pri oblikovanju programa važno je voditi računa o razvojnim obilježjima i karakteristikama svakog uključenog djeteta. UVOD "Kralj igara" ili "Igra kraljeva" - igra je koju, osim odraslih, igraju i djeca. Na zamišljenom bojnom polju kvadratnog oblika, na 64 crno-bijele četvorine, dvije vojske, svaka sa svojim strategom-vojskovođom, okrenuti jedni prema drugima, bore se "na život i smrt" – za pobjedu. "Ginu" pješaci, žrtvuju se figure u cilju zadržavanja i/ili postizanja boljeg položaja i konačnog cilja, traži se taktika za svaki potez, "jedu" se kraljevi i njegova svita... Na sceni su domišljatost, logika, pamet i kreativnost - do vrhunskih granica! Može li takvu razinu mišljenja kakva je potrebna za igranje šaha pokazati i dijete predškolskog uzrasta? Da. Tijekom rada na identifikaciji intelektualno darovite djece (projekt DV CVIT MEDITERANA: "Intelektualno darovito predškolsko dijete") utvrđeno je kako postoje djeca predškolskog uzrasta s uočljivom razinom poznavanja šahovske vještine. Činjenica jest da se dijete te dobi može "nositi" s odraslima, da može igrati šah sa svim figurama, da igra može potrajati i da se ponekad odrasli igrač može i namučiti. Koncepcija razvoja predškolskog odgoja te Zakon o predškolskom odgoju i naobrazbi naglašavaju značaj ranog otkrivanja i prepoznavanja djece s posebnim potrebama te ustroja cjelovitog sustava potpore njihovu razvoju. Pravo je svakog djeteta da do pune razine zadovolji svoje potrebe i razvije svoje potencijale, a društvo je obvezatno osigurati za to uvjete. "(…) hoće li svoju potrebu zadovoljiti, umnogome ovisi o dobrohotnosti, senzibilnosti i spremnosti njegove okoline da mu omogući njezino zadovoljavanje" (M. Milanović i sur. str.14.) Činjenicom kako predškolac može igrati šah nastao je - problem. Treba li utvrditi još potpunije – koliko takve djece-šahista ima u ustanovi koja obuhvaća oko 1500 djece? Kako to učiniti? Je li potrebno u prikupljanje informacija o tome uključiti i roditelje i odgojitelje? Što učiniti kad identificiramo takvu djecu? Treba li "čekati" neko povoljnije vrijeme ili djelovati "ovdje i sada", upravo u razdoblju najveće djetetove kognitivne plastičnosti? I glavno problemsko pitanje: KAKO "raditi" s njima, ako se za to odlučimo? Na koju se metodiku osloniti? Je li možda "najbliža" metodika poučavanja matematike? Koje principe uvažavati?

54


Pregled dohvatljive stare i recentne literature nije nam dao cjelovite i zadovoljavajuće odgovore na gornja pitanja. Internet je pružio tek poneku dodatnu informaciju o tome. Tako smo saznali kako djeca koja igraju šah: - osnažuju svoje vještine suočavanja s problemnim okolnostima; - uče kako samostalno donositi složene odluke; - lakše usvajaju vještine čitanja; potiču se njihove jezične vještine, a posebno matematičke sposobnosti; brusi se kritičko mišljenje, budi kreativnost i divergentno mišljenje; - uče tražiti najbolje rješenje u datoj situaciji (za i protiv); proučavaju se elementi taktike i strategije; - potiče se njihova koncentracija i pamćenje; vježba se strpljenje na putu prema cilju; - uči se razmišljati prije akcije, ali i tijekom i poslije akcije; - potiče se njihova pozitivna svijest i slika o sebi, spoznaja o vlastitoj vrijednosti, poštovanje značajnih drugih, samopouzdanje; šah omogućava djetetu da na jednostavan način, bez mnogo skupog materijala, pokaže svoje vrijednosti drugima; - uče se poznavanju pravila, slijeđenju pravila i posljedicama nepridržavanja; uče se planirati, predviđati i vizualizirati posljedice poduzetih aktivnosti; ("Ako učinim to, što se može dogoditi? Ako on/a učini to i to, što ću ja tada?"); - uče se kako se do rezultata dolazi i umnim naporom, teškim radom; kako je put prema uspjehu sazdan od niza manjih koraka. No, mali dio pribavljenih informacija govorio je o djetetu predškolskog uzrasta. U našoj predškolskoj ustanovi, slijedeći humanističku razvojnu koncepciju, odlučili smo napraviti prve korake u suočavanju s tim pitanjem. Naša očekivanja bila su skromna: vidjeti ima li u našem vrtiću djece sklone šahu, pronaći način kako ih okupiti i ponuditi im ono što tog trenutka možemo. U suradnji s odgovornim osobama iz Šahovskog kluba Mornar u Splitu, napravili smo elemente pilot PROGRAMA RADA ŠAHOVSKE IGRAONICE. Igraonicama smo željeli naglasiti temeljni pristup promoviranju šahovske igre, znajući kako je "igra temeljna aktivnost djetinjstva" (Starc i sur. – str. 48). U siječnju 2003., u DV Cvit Mediterana započeli smo obavještavati roditelje i odgojitelje kako postoji mogućnost sustavnijeg rada s djecom-šahistima. Dobivši obavijesti, javljali su se odgojitelji i zainteresirani roditelji. PROGRAM RADA U samom programu rada specificirali smo: Cilj programa: Prepoznati predškolsku djecu sa zavidnom razinom poznavanja šahovske igre, te osigurati prostorne, kadrovske i druge uvjete za njihovo poticanje. Zadaće programa: Zadovoljiti specifične potrebe djece:  Potrebu za komuniciranjem s vršnjacima sa sličnim znanjima/vještinama u šahovskoj igri  Potrebu za učenjem novih šahovskih znanja

55


 

Potrebu za uvažavanjem djetetovih specifičnih interesa Potrebu da uči s onima i od onih od kojih može najviše naučiti

Ustroj programa:   

Program rada šahovske igraonice ustrojen je kao kraći program koji suradno organiziraju DV Cvit Mediterana i Šahovski klub Mornar iz Splita. Trajanje programa: od listopada do lipnja tekuće pedagoške godine, jednom tjedno, u trajanju od 1 sunčanog sata (60 minuta) Uzrast djece obuhvaćenih programom: predškolska djeca do polaska u školu; iznimka su starija braća ili sestre predškolskog djeteta ako su i oni uočljivo zainteresirani za šah. Kriterij prijama djeteta u igraonicu: o Uzrast (do 7 godina) o Poznavanje šaha (procjenjuju roditelji, odgojitelji i voditelj igraonice) o Dijete je polaznik DV Cvit Mediterana u Splitu o Djetetova motivacija za uključivanje u program Program izvode treneri i članovi Šahovskog kluba Mornar, prema klupskim kriterijima; klub osigurava na igraonici po dva člana istodobno, od kojih je jedan stalan (voditelj), a drugi se može izmjenjivati. Za uvjete i provedbu programa unutar vrtića odgovorni su ravnateljica vrtića i psiholog. Vrtić će, osim prostora za potrebe edukacije, staviti na raspolaganje i računala sa šahovskim programima. Vrednovanje programa izvode suradno roditelji djece, voditelji šahovske igraonice i stručni suradnici u dječjem vrtiću dva do tri puta tijekom pedagoške godine, a obvezatno na kraju pedagoške godine. Financiranje programa: Program se tijekom pedagoške godine 2002/03 održava resursima kojima raspolažu DV i šahovski klub. Na završetku pedagoške godine dogovorit će se eventualni financijski odnos između roditelja, kluba i dječjeg vrtića, te eventualna sponzorstva programa.

ISKUSTVA

 

I tako smo radili 2 pedagoške godine. U prvoj godini imali smo u igraonici devetero djece, a do kraja pedagoške godine ostalo ih je sedmero; druge pedagoške godine imali smo uključeno sedmero djece, a do kraja godine ostalo je petero. Uzrast je varirao od 5 do 7 godina. Ukupno je tijekom dviju godina kroz igraonicu "prošlo" šesnaestero djece. U početku je klub angažirao samo jednog voditelja igraonice, no ubrzo smo zaključili kako za navedeni broj djece u skupini trebaju dva voditelja. Angažirane su dvije studentice, članice šahovskog kluba. U ime vrtića program je neposredno pratio psiholog. Zamisao da u program uključimo i zainteresiranog odgojitelja nije rezultirao uspjehom. Povremeni skupni susreti s roditeljima upućivali su na njihovo zadovoljstvo postojanjem takva programa. Isto tako, neposrednom opservacijom djece uključene u igraonicu utvrđeno je njihovo visoko i kontinuirano zanimanje za program. Program u cjelokupnom trajanju nije koštao ništa! Svi su svoje vrijeme i materijalne resurse stavili na raspolaganje gratis.

56


ZAKLJUČCI Naše dvogodišnje iskustvo sa šahovskom igraonicom u dječjem vrtiću dalo nam je neke odgovore, ali i otvorilo niz pitanja na koja bi tek trebalo odgovoriti: - Šah je igra i vještina koju prihvaćaju, poznaju i prakticiraju i neka djeca predškolskog uzrasta. Igra je temeljni način djetetove spoznaje svijeta, pa ona treba bit osnova na kojoj ćemo graditi program. Šah se "ne uči" – šah se igra! Šah treba zadovoljavati djetetove potrebe, a ne potrebe odraslih. - Hoće li djeca u dječjem vrtiću imati prigodu igrati šah – ovisi ponajprije o tome hoće li im odrasli to priuštiti. - Šah je moguće organizirati kao kraći program u suradnji stručnjaka iz vrtića, roditelja i poučavatelja šaha. Izuzetno je važno da se u vrtiću pronađe osoba koja bi bila voditeljem takva oblika rada i koordinirala sve faze rada u igraonici; no šahovska ploča i pripadajuće figure mogu biti uobičajen dio didaktičkog materijala koji stavljamo djeci na raspolaganje i u drugim vrstama programa. - Igraonica kao način uvođenja djeteta u šah – lakše se organizira i provodi u dječjem vrtiću, djetetovu svakodnevnom i poznatom ambijentu, nego u prostorima šahovskoga kluba. Rad se organizira u malim skupinama od troje do šestero djece. Naknadno i postupno djeca se mogu uključivati u sekcije šahovskog kluba izvan vrtićkog prostora. - Potrebno je da osobe koje prakticiraju šah s djecom dobro poznaju zakonitosti dječjeg rasta i razvoja. Jednako tako važno je poznavati osobitosti svakog pojedinog djeteta koje je uključeno u program kako bismo upotrebljavali ispravne odgojne postupke. ("Svaki smišljen, djetetu primjeren utjecaj mora se temeljiti na poznavanju djetetova razvoja…" Markočić i Starc, v. Starc i sur., 2004., str. 8.) - Otkrivanju sklonosti, zanimanja i vještina igranja šaha pridonose roditelji i vrtićki stručni djelatnici. - Očekivanja odraslih, roditelja, odgojitelja i drugih uključenih u program, treba držati "pod kontrolom" kako bismo odgovorno postupali prema djetetovim željama i mogućnostima i kako igra ne bi prerasla u obvezu; - Pretpostavlja se (jer ovdje nemamo čvrstih dokaza za to) kako igranje šaha pridonosi naporima odraslih da potaknu rani razvoj djeteta u bitnim aspektima: kognitivnom, emocionalnom, socijalnom. U nekom budućem programu slične vrste bilo bi korisno sustavnije pratiti svako pojedino dijete, a posebice njegov kognitivni razvoj. - Nedvojbeno je ovom opažaču da igranje šaha održava i produbljuje kognitivnu znatiželju djeteta za svijet u kojem živi. - Metodika poučavanja/igre šaha u predškolskom uzrastu još je nepoznanica. Zasad nam preostaje da se "u hodu", čvrstom suradnjom/partnerstvom roditelja, stručnih djelatnika vrtića i učitelja šaha traga za praktičnim rješenjima. - Organizirati susrete svih stručnjaka koji imaju iskustva s takvim aktivnostima kako bi se moguće pronašli zainteresirani za cjelovitiji pristup ovom problemskom pitanju. LITERATURA  Bakotić, M. i sur. (2000). Darovito dijete u vrtiću, prikaz iskustava. Split: Zbornik radova. DV Cvit Mediterana  Cvetković-Lay, J. (1995). Ja hoću i mogu više. Zagreb: Alinea  Cvetković-Lay J.; Pečjak, V. (2004). Možeš i drukčije, priručnik s vježbama za poticanje kreativnog mišljenja. Zagreb: Alinea  Čudina–Obradović, M. (1990). Nadarenost, razumijevanje, prepoznavanje, razvijanje. Zagreb: Školska knjiga  Čudina–Obradović, M. (2002). Matematika prije škole, Školska knjiga, Zagreb. 57


       

Goldberg, S. (2003). Razvojne igre za predškolsko dijete; individualizirani program igre i učenja. Lekenik: Ostvarenje Golombek, H. (1980). Šahovska enciklopedija. Zagreb: Prosvjeta Karpov, A. (2001). Šahovski priručnik. Zagreb: Egmont Milanović, M. i sur. (2000). Skrb za dijete i poticanje ranog razvoja djeteta u Republici Hrvatskoj. Zagreb: UNICEF Pavlović-Mažuran (1959). Šahovska početnica. Zagreb: Šahovska naklada Peteh, M. (1992). Matematika i igra u dječjem vrtiću. Zagreb: Alinea Rosić, V. (2002). Rad s darovitima – naša pedagoška obvezatnost. U: Poticanje darovite djece i učenika: zbornik radova 26. škola pedagoga. Zagreb: HPKZ Starc, B. i sur. (2004). Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi. Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga

58


VATROSLAV HORVAT UČITELJSKA AKADEMIJA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

ODNOS STVARNOG I UKUPNOG VREMENA PROVODENOG U TJELESNOM VJEŽBANJU SAŽETAK PREDAVANJA Danas je u našim vrtićima prisutna praksa da vrijeme koje djeca provode u tjelesnom vježbanju bude različito s obzirom na dob, tako da djeca mlađe dobne skupine provode 25 minuta u vježbanju, srednje dobne skupine 30 minuta, dok djeca starije dobne skupine provode 35 minuta. Ovo vrijeme predstavlja zapravo ukupno vrijeme vježbanja. Što bi zapravo značilo "ukupno vrijeme vježbanja"? To je vrijeme koje dijete provodi u dvorani od trenutka početka vježbanja pa do završetka vježbanja. Koliko zapravo od tog vremena dijete stvarno provede u vježbanju? Ako promatramo aktivnost djeteta za vrijeme vježbanja, uočit ćemo vrijeme u kojem je dijete u pokretu. Ono tada trči, skače te izvodi određene kineziološke aktivnosti. Pored toga, postoji vrijeme kada dijete stoji u redu čekajući dolazak na red izvođenja, sluša upute voditelja vježbanja ili jednostavno nije u prilici vježbati iz nekog drugog razloga. Istraživanje koje je provedeno u nekim hrvatskim školama pokazalo je vrlo zabrinjavajuće rezultate. Od ukupno 45 minuta koje su predviđene za vježbanje, stvarno se zapravo u vježbanju provede tek ¼ vremena. Sve ostalo vrijeme "potrošeno" je na neke druge aktivnosti (postrojavanje, objašnjavanje, čekanje u redu za izvođenje kinezioloških zadaća, itd). Ukoliko želimo provoditi vježbanje po optimalnoj fiziološkoj krivulji opterećenja (E. Vukotić), moramo voditi računa o pravilnom odabiru vježbi, njihovom rasporedu te odgovarajućem doziranju. Samo optimalno opterećenje može izazvati pozitivne promjene na djetetovom organizmu. Nažalost, vrlo često se događa da upravo u dijelovima vježbanja kada bi se trebao postići maksimalan intenzitet, zbog neadekvatno isplaniranih aktivnosti dolazi do smanjenja opterećenja. Naravno da je vrlo važan i način organizacije vježbanja, što podrazumijeva odgovarajuće metodičke organizacijske oblike rada, primjerenost sadržaja te umješnost voditelja u motiviranju djece. Cilj je ovog rada je utvrđivanje stvarnog vremena koje djeca provode u vježbanju. Rezultati koje ćemo dobiti mogli bi biti pokazatelj u kojem smjeru bi se trebale kretati nužne promjene u programu tjelesnog vježbanja djece. Također bilo bi poželjno utvrditi možebitnu potrebu produženja preporučenog trajanja vježbanja s obzirom na starosnu dob djece.

59


STRUČNI RADOVI VEZANI UZ OKRUGLI STOL PREHRANA DJETETA U VRTIĆU

LJILJANA VUČEMILOVIĆ, DJEČJI VRTIĆ ''SUNCE'', Zagreb

ODGOJEM I OBRAZOVANJEM DO ZDRAVLJA MOGUĆNOST DJEČJEG VRTIĆA U PROMICANJU KVALITETE ŽIVLJENJA DJECE I ODRASLIH UVOD U suvremenom društvu potreba za sistematskim i kvalitetnim provođenjem tjelesne i zdravstvene kulture od najranije dobi ne proizlazi samo iz promijenjenog načina života, već i iz činjenice da su u suvremenim uvjetima života i rada sve ugroženije upravo one funkcije i sposobnosti organizma koje se tjelesnom i zdravstvenom kulturom mogu efikasno mijenjati, razvijati i usavršavati (Findak, 1992.). U predškolskim ustanovama sustavno se kroz programske zadaće, kao i druge oblike, načine i sadržaje vodi briga o promicanju zdravstvene kulture. Naime, proces stjecanja zdravstvene kulture započinje stjecanjem znanja i vještine iz područja brige za zdravlje. Ta znanja i vještine koristimo u promicanju zdravstvenog odgoja, koji uz zdravstvenu edukaciju kao i zdravstvenu zaštitu djece i odraslih bitno utječe na promicanje kvalitete življenja djece i odraslih. Vrtić kao institucija, tako postaje prva stepenica kontroliranog načina življenja, mjesto stjecanja pozitivnih navika i usvajanja znanja i vještina bitnih za zdrav život. Stoga se zdravstveni odgoj u svim svojim segmentima treba integrirati u predškolski sustav koji podsjetimo, promiče sve bitne zadaće za optimalan razvoj djeteta. Polazeći od bitnih zadaća tjelesno zdravstvenog odgoja, zdravstvene voditeljice u dječjim vrtićima postaju nosioci tih zadaća i u suradnji s ostalim sudionicima odgojno obrazovnog procesa, kreatori -moderatori zdravstvenog odgoja, čiji je cilj, da još jednom naglasimo, razvijanje zdravstveno prihvatljivog ponašanja i pozitivnog odnosa prema zdravlju. Djetinjstvo tj. predškolsko razdoblje najosjetljivije je životno doba, koje u velikoj mjeri određuje kakvo će biti zdravlje odrasle osobe. Stoga je u cilju optimalnog razvoja djeteta u najranijoj dobi potrebno senzibilizirati odrasle na provedbu svih onih aktivnosti koje bitno utječu na stvaranje pozitivnih navika i ponašanja koje će kasnije u većoj ili manjoj mjeri odrediti djetetovo ponašanje i stavove. Kao važne segmente rada na koje možemo i moramo utjecati u dječjim vrtićima izdvojila bi provedbu tjelesnih aktivnosti i rekreativnog programa, podmirivanje djetetovih prehrambenih potreba, te poticanje na pravilan razvoj kulturno-higijenskih navika. RAZRADA PROBLEMA Svaka primjereno odmjerena tjelesna vježba – najprikladniji je podražaj usmjeren ostvarivanju naslijeđenih tjelesnih značajki i sposobnosti (Medved,1995).

60


Organizacijski oblici rada predviđeni programom tjelesno-zdravstvene kulture u dječjim vrtićima temelje se na kontinuiranom, osmišljenom zadovoljavanju dječjih prirođenih potreba za kretanjem. Provode se kroz: jutarnje vježbanje, satove tjelesnozdravstvene kulture, mikropredah, šetnje, izlete, ljetovanja, zimovanja. Rane motoričke aktivnosti čine temelj za razvoj osnovnih pokreta i prirodnih oblika kretanja. Osnovne pokrete čine tri skupine pokreta (Vasta i suradnici, 1998), i to: KRETANJE, ODRŽAVANJE RAVNOTEŽE, BARATANJE PREDMETIMA. Osnovni pokreti važni su za daljnje sportske aktivnosti i vještine. Ravnoteža, koordinacija, snaga, brzina, gipkost, motoričke su sposobnosti koje određuju kakvi će pokreti biti. Iako su motoričke sposobnosti na neki način određene nasljednim čimbenicima, one jednako tako ovise i o uvjetima u kojima dijete odrasta (materijalna sredina, socijalna okolina). Stoga na motorički razvoj možemo utjecati i kontinuirano ga pratiti već u najranijoj predškolskoj dobi. Dječji organizam ima posebnu sposobnost prilagodbe i to treba iskoristiti i pravilnom primjenom tjelesno-zdravstvenog odgoja djelovati na rast i razvoj djeteta. Da bi smo lakše shvatili ulogu i zadaće tjelesno-zdravstvenog odgoja nužno je podsjetiti se na pojmove tjelesni odgoj, sport, djelatni odmor-rekreacija. Tjelesni odgoj treba započeti vrlo rano. Iz te činjenice proizlazi naša važna i odgovorna zadaća. Zato je bitno naglasiti da se tjelesno-zdravstveni odgoj mora integrirati u sve segmente odgojno–obrazovnog procesa, koji osim djeteta mora uključiti i odgojno-obrazovni proces odraslih (roditelji, odgojitelji, društvo u cjelini). Dakle naša djelovanja s jedne strane moraju biti usmjerena na dijete i sve njegove potrebe važne za njegov cjelovit razvoj, a s druge strane na odrasle. Djetetu treba omogućiti da u jednom poticajnom okruženju stječe pozitivne navike i vještine korisne za nastavak zdravog načina življenja. Odrasli pri tom moraju svoja znanja htjeti i znati pretočiti u svoja uvjerenja. Samo tako mogu biti modeli ispravnih i pozitivnih navika i ponašanja. Jačati tijelo i postići skladan rast i razvoj tijela, postići gipkost i usklađenost pokreta, pravilan rad krvožilnog i dišnog sustava, te jačati otpornost, osnovne su zadaće tjelesnog odgoja. Ono što je ovdje važno naglasiti je osjetljivost dječjeg organizma na podražaje. Izrazitu osjetljivost pokazuje svaka stanica i tkivo u doba rasta i razvoja. Stoga podražaji koje upućujemo tjelesnim vježbanjem moraju biti kratki, učestali, primjereno snažni, te postupno sve snažniji. Samo na taj način pozitivno djeluju na rast i razvoj djeteta. Tjelesni odgoj utječe na pravilan razvoj i oblikovanje koštanog, vezivnog i mišićnog tkiva. Od davnina su poznati povoljni učinci kretanja i tjelesnog vježbanja na ljudski organizam. Zato se i danas koriste kao učinkovite metode u prevenciji dječjih i mladenačkih deformacija (spušteni stopalni svodovi, iskrivljene noge, iskrivljena kralježnica) i liječenju mnogih psihosomatskih poremećaja i oboljenja (gojaznost, pothranjenost, Dijabetes, Epilepsija, Astma). SPORT I REKREATIVNI PROGRAMI I dok je sport uvijek samo natjecanje, rekreativni programi temelje svoje zadaće na razonodi, zabavi u funkciji poboljšanja i održavanja psihofizičkih, radnih i obrambenih sposobnosti. Iako se i u sportu i u rekreaciji primjenjuju isti oblici pokreta namjena im nije ista, što stvara bitnu razliku. Kako je predškolsko doba ranog razvoja djeteta prednost bi svakako trebalo dati tjelesnom vježbanju i rekreativnim programima. Dječji vrtići stoga svoja djelovanja na području tjelesno-zdravstvene kulture moraju usmjeriti na provedbu onih tjelesnih aktivnosti koje pridonose pravilnom

61


djetetovom rastu i razvoju, uvažavajući i ostale čimbenike bitne za uspješnost provedbe. Polazeći od pretpostavke da samo zdravo, zadovoljno i sigurno dijete može uspješno odgovoriti našim zahtjevima i aktivno učestvovati u igri, naša je zadaća planski djelovati na sve čimbenike koji poboljšavaju kvalitetu djelovanja. Tu prije svega mislim na zadovoljavanje individualnih potreba djeteta (aktualnih, primarnih, posebnih) i osiguravanje kvalitetnih uvjeta za igru (opremljenost igrališta, adekvatan prostor i dr.). Jednako je važno brinuti o kvalitetnoj prehrani i prehrambenom statusu djeteta, kao i pravilnoj izmjeni dnevnih aktivnosti, poticati na pravilan razvoj kulturno-higijenskih navika, poticati dječju samostalnost. Kao što vidimo zadaće tjelesno-zdravstvenog odgoja nužno se moraju integrirati u sve segmente odgojno-obrazovnog procesa. Kako se zdravstveni odgoj u dječjim vrtićima provodi sukladno Programu zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilne prehrane (ovim su programu utvrđene mjere za provođenje) i Godišnjem planu i programu predškolske ustanove (donosi ga predškolska ustanova na OZV), važno je uskladiti zadaće, metode i načine djelovanja, te u jednom interdisciplinarnom pristupu kontinuirano osmišljavati bolje i kvalitetnije uvjete djelovanja. PODMIRIVANJE DJETETOVIH PREHRAMBENIH POTREBA Planiranje prehrane za tako izuzetno osjetljivu populaciju kao što su djeca, te primjena novih spoznaja kontinuirani je proces i iziskuje stalnu dodatnu edukaciju kako nas zdravstvenih djelatnika tako i svih ostalih sudionika u odgojno-obrazovnom procesu. Suočeni s nizom zahtjeva na području prehrane, kako od strane roditelja, tako i od šire zajednice (u kojoj se mišljenja i znanstvene spoznaje brzo mijenjaju), teško je biti edukator. Zbog boljeg snalaženja u odnosu na sve veće zahtjeve i potrebe u prehrani djece, nužna je naša spremnost u prihvaćanju i korištenju novijih spoznaja (ovdje mislim samo na znanstveno potvrđene postavke i mišljenja). U ovom segmentu izuzetno je važno prenošenje stručnih spoznaja o korisnim prehrambenim navikama, biološkim vrijednostima namirnica, uravnoteženom odnosu prehrambenih tvari unutar obroka, pripremi hrane i kulturi jela. Samo pravilno izbalansirana prehrana može biti u funkciji pravilnog razvoja djece, a samim tim i primjeren odgovor na tjelesni razvoj i sportske aktivnosti. ZAKLJUČAK Kao bitan čimbenik uspješnosti usvajanja pozitivnih i korisnih navika za zdravlje i zdrav način življenja (u segmentima kretanje i prehrana), usklađivanje je djelovanja obitelji i vrtića. Odgojitelji, roditelji i djeca zajedno moraju stvarati atmosferu otvorenu za učenje. Zdravstveni odgoj stoga mora obuhvatiti osim predškolskog zdravstvenog odgoja i odgojno-obrazovni proces roditelja i odgojitelja. Zdravstvenom edukacijom odraslih jačamo njihovu kompetenciju u zaštiti i očuvanju zdravlja, kako svoga tako i onih koji ih okružuju. I na kraju da još jednom podsjetimo da su stres, nedostatak kretanja i neispravna prehrana rizični čimbenici za pojavu mnogih poremećaja i bolesti. Stoga je bitno već u predškolskom razdoblju započeti sa svim onim aktivnostima koje pridonose usvajanju znanja i vještina bitnih za zdrav život. LITERATURA 

Babuš, V.i suradnici (1997). Epidemiologija. Zagreb: Medicinska naklada

62


   

           

Bašić, J. i suradnici (1994). Integralna metoda u radu s predškolskom djecom i njihovim roditeljima. Zagreb: Alinea Budak, A. i suradnici (1988). Opća medicina. Zagreb: Školska knjiga Findak, V. (1995). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u predškolskim ustanovama. Zagreb: Školska knjiga Ljubešić, M., Brozović, B. (2002). Modeli dijagnostičko-savjetodavnog praćenja ranog dječjeg razvoja i podrške obitelji. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži Kosinac, Z. (1999). Morfološko-motorički i funkcionalni razvoj djece predškolske dobi. Split: «Majumi» d.o.o. Kristen, A., Roxane K., Kaufmann., Steffen S. (1999). Odgoj za demokratsko društvo. Zagreb: Mali profesor Kulier, I. (1999). Dobro jedi i ostani živ. Zagreb: Impress Maleš, D. i suradnici (2002). Dijete i društvo. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinsta i mladeži Markočić, M. i suradnici (2004). Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi. Zagreb: Golden marketing Marušić, L. (2002). Kombiniranje namirnica. Zagreb: Leo-komerce Milanović, M. i suradnici (2001). Skrb za dijete i poticanje ranog razvoja djeteta u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Zrnoprint Nikolić, S. (1996). Svijet dječje psihe. Zagreb: Prosvjeta Peteh, M. (1991). Psihičko zdravlje predškolskog djeteta. Zagreb: Radničke novine Resmen, M. (2002). Savjetodavni rad u vrtiću i školi. Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor Varoščić, M. (1992). Izvori znanja o stjecanju zdravstvene kulture. Rijeka: Tiskara Rijeka Zergollern, Lj. i suradnici (1994). Pedijatrija 1 i 2. Zagreb: Naprijed

63


LJUBA VUJIĆ ŠISLER, DJEČJI VRTIĆ «SREDNJACI», Zagreb PREHRANA DJECE OBOGAĆENA SVJEŽIM POVRĆEM, INTEGRALNIM ŽITARICAMA I DRUGIM VISOKOVRIJEDNIM DODACIMA UVOD U skladu s humanističko – razvojnom koncepcijom promičemo i podržavamo zdrave stilove življenja i prava djeteta s naglaskom na:  očuvanje i unaprjeđenje zdravlja  zdrav okoliš  odgoj i obrazovanje za održivi razvoj  zdravu, obogaćenu prehranu  nadoknadu tekućine – vode (djeca konzumiraju filtriranu vodu)  kretanje - tjelovježbu – boravak na svježem zraku U sklopu odgoja i obrazovanja za održivi razvoj prehrana djece u našem vrtiću zauzima značajno mjesto. Ona je planirana sukladno važećim normativima i preporukama Nacionalnog odbora za prehranu (FNB), kontrolirana i obogaćena. Obogaćena je namirnicama koje su zbog svog protektivnog i energetskog sastava, te bogatstva vitamina, minerala i biljnih vlakana temelj zdrave i pravilne prehrane djece predškolske dobi. Cilj nam je, takvom prehranom, omogućiti pravilan - cjelovit rast i razvoj predškolske djece. Naročita briga vodi se o djeci s posebnim potrebama u prehrani, bez obzira o kojoj vrsti posebne potrebe se radi (zdravstveni, vjerski ili neki drugi razlozi). RAZRADA PROBLEMA Kako bi skrb za dijete bila potpuna, u proces su uključeni svi posredni i neposredni izvršioci u vrtiću i izvan njega – roditelji, pedijatri, epidemiolozi i drugi stručnjaci, koji na bilo koji način mogu pomoći u provedbi, ali i poboljšanju procesa. Ovakvom prehranom poboljšali smo kvalitetu, izbor i raznovrsnost, te omogućili usvajanje novih – zdravijih navika, a posebno uvođenjem svježeg povrća u prehranu. To podrazumijeva pripremanje i konzumiranje: Integralnih žitarica i njihovih proizvoda:  pšenice  kukuruza  smeđe riže  ječma  heljde  zobi  raži  prosa Mahunarki:  leće  slanutka  graha  graška  soje

64


Svih vrsta mesa, riba, jaja, mlijeka i mliječnih proizvoda. Svježeg voća – prednost dajemo sezonskom i sušenom domaćem voću (posluženom za doručak i tijekom dana umjesto grickalica). Svježe povrće korijen i list (nudimo djeci kao međuobrok).  mrkva  peršin  celer  rotkvica  cikla  korabica  tikvice  špinat  poriluk  kupus  zelena salata  crveni radić  komorač Začini:  med bagrema  maslinovo ulje  prirodni jabučni ocat  smeđi šećer  limun  jogurt  cimet Začinsko bilje:  vlasac  ružmarin  bosiljak  peršin  origano Orašasti plodovi:  badem  lješnjak  orah Navedene namirnice i proizvodi ponuđeni na drugačiji način, za djecu su izazov koji kod njih pobuđuje radoznalost za novim okusima, mirisima i izgledom. Integralne žitarice i njihove proizvode koristimo i pripremamo kao:  glavno jelo

65


    

prilog dodatak jelima (juhe, umaci, salate, variva i drugo) salate deserti namazi – paštete

Iste žitarice koristimo i kao osnovu za pripremu različitih vrsta kruha i drugih slastica. Uvođenjem svježeg povrća u prehranu djece napravili smo novi iskorak s ciljem daljnjeg razvoja i usvajanja novih zdravih navika u prehrani. Važni zadaci u radu sa svježim povrćem su nam:  konzumiranje svježeg povrća na različite – nove načine i u raznovrsnim kombinacijama: integralne žitarice, mahunarke, svježi kravlji sir, svježe i sušeno voće, začini i začinsko bilje, orašasti plodovi i sl.  okusna, mirisna i taktilna diferencijacija  razvoj spretnosti i sigurnosti  poticanje samoinicijative i mašte  razvoj estetike i različitih oblika kreativnog izražavanja  usvajanje radnih navika  prijenos informacija, znanja i vještina u roditeljski dom i školu Djeca su u radu sa svježim povrćem aktivni sudionici kroz upoznavanje, pripremanje i konzumiranje namirnica. Oni na različite načine izražavaju svoje impresije na tu temu, kroz izjave, sastavljanje novih jelovnika, osmišljavanje recepta, likovne radove, prijenos informacija roditeljima, imitativne igre i dr. Djecu poučavamo da ostatke voća i povrća, (koru, lišće i drugi otpadni materijal ) ne bacaju u smeće, već da odlažu u posebne, tzv. «bio posude» i dalje u komposter. Ove aktivnosti vrlo često traju satima i u njih su u pravilu, zbog velikog interesa, uključena sva prisutna djeca. Aktivnosti koje smo provodili s djecom:  priprema sokova od jedne vrste povrća ili multivitaminske (više vrsta) u kombinaciji s voćem i uz dodatak meda bagrema, limuna i sl.  salate (miješane s voćem, integralnim tijestom, te začinjene s jogurtom, limunom, maslinovim uljem, ali i ukrašene bademima, orasima i lješnjacima ili sušenim voćem)  sendviče i hamburgere od povrća  namaze od slanutka, soje ili leće ukrašene mrkvom, rotkvicom, paprikom, rajčicom, krastavcem, radićem, porilukom, peršinom, celerom, i začinskim biljem  ražnjiće od povrća ili u kombinaciji s voćem, prema odabiru djeteta  savijače od svježeg i kiselog kupusa  namaze od špinata i poriluka s jogurtom ili vrhnjem  kupove od voća i povrća Aktivnosti djece pratimo i bilježimo kroz foto i video zapise. Roditelji u programu «Da bi roditelj mogao birati ono što odgovara potrebama i interesima njegova djeteta i ono što je za dijete najbolje, on mora biti višestruko senzibiliziran, informiran i educiran.» (Maleš i suradnici, 2003.).

66


Suradnja s roditeljima ostvaruje se na partnerskoj razini. Roditelji su aktivni učesnici u našim aktivnostima, imaju pravo izbora programa za svoje dijete i sudjelovanja u njemu. Oblici suradnje s roditeljima:  radionice  tribine  predavanja  treninzi  video i foto-zapisi  pisani materijal – letci, brošure, plakati, poruke, pisma i dr.  stručna literatura – posuđivanje, prijedlozi za čitanje i dr.  valorizacije roditelja Prema procjeni roditelja najuspješniji oblik suradnje su radionice, zatim pisani materijal – letci, plakati, video i foto - zapisi. Za ovakav oblik rada dobili smo podršku i pohvalu roditelja. ZAKLJUČAK Dijete najbolje uči kroz vlastito iskustvo, koristeći sve dostupne metode, sredstva i osjetila. Djeca su kreativna, znatiželjna, motorički vrlo aktivna i treba im omogućiti da pravilno i pozitivno usmjere svoju energiju. Rad sa svježim povrćem izazov je za djecu. Izvor novih dječjih doživljaja, spoznaja, istraživanja i veselja, te prihvatljiv način usvajanja zdravih navika. Roditelji često «uče» od djece, jer oni svoje ideje, sadržaje, znanja i vještine iz vrtića donose u roditeljski dom, tako roditelji ponekad i «bez svoje volje – gotovo nesvjesno» postaju dijelom eko-sustava. U komunikacijskom procesu osobito je važna kvaliteta odnosa i interakcija djeteta i odraslih, te podrška i uključivanje roditelja u realizaciju programa. Pozitivne navike i stavove, stečene u najranijoj životnoj dobi, dijete će nositi sa sobom kroz cijeli život i postati će njegov životni moto. Iskustva iz vrtića djeca prenose u obitelj, poslije u školu i svoju širu zajednicu. LITERATURA:  Boban Pejić, J. (2003). Kuham i jedem zdravo. Zagreb: Profil  Carper, J. (1994). Hrana čudesni lijek (Food your miracle medicine). London  Devernay, B., Garašić, D., Vučić, V. (2001). Odgoj i obrazovanje za okoliš i održivi razvoj. Zagreb: Društvo za unapređivanja odgoja i obrazovanja  Hansen, K., Kaufmann, R., Burke Walsh, K. (2001). Kurikulum za vrtiće. Zagreb: Udruga roditelja Korak po korak  Hansen, K., Kaufmann, Saifer, S. (1999). Odgoj za demokratsko društvo. Zagreb: Mali profesor  Kulier, I. ( 1999). Dobro jedi i ostani živ. Zagreb: Akademija medicinskih znanosti Hrvatske  Kulier, I. (2001). Kemijski sastav namirnica – što jedemo. Zagreb: Impress  Maleš, D. (2001). Konvencija o pravima djeteta. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži  Maleš, D., Milanović, M., Stričević, I. (2003). Živjeti i učiti prava – odgoj za ljudska prava u sustavu predškolskog odgoja. Zagreb: Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Istraživačko – obrazovni centar za ljudska prava i demokratsko građanstvo

67


        

Maršanić-Jovanović, R., (2002). Kombiniranje namirnica – Zdravlje i valjano združivanje namirnica. Rijeka – Zagreb: Leo – Commerce d.o.o. Nanić, Z. (2002). Naša tradicijska jela na zdraviji način. Zagreb: Bio zrno Percl, M. (1999). Prehrana djeteta. Zagreb: Školska knjiga Pedrotti, W. (1995). Soja u kuhanju. Zagreb: «VBZ» d.o.o. –(za hrvatsko izdanje) Shapiro, S. (2001). Edukacijom do zdravlja. Zagreb: Forum za slobodu odgoja Shapiro, S. (2001). Prehrana i vaše zdravlje. Zagreb: Forum za slobodu odgoja Verbanac, D. (2002). O prehrani, što, kada i zašto jesti. Zagreb: Školska knjiga Vučinić, Ž. (2001). Kretanje je djetetova radost. Zagreb: Fotomarketing – FoMa.

68


DJEČJI VRTIĆ «VRBIK» MARIJA PIHAČ KULTURA PREHRANE U NAJRANIJOJ DOBI - ŠTO I KAKO JEDEMO? Kvaliteta življenja danas je ugrožena nizom čimbenika te su i djeca na različite načine izložena nezdravim stilovima življenja. Tako i u području prehrane usvajaju navike koje obilježavaju kulturu u kojoj odrastaju. Dugogodišnje iskustvo rada u vrtiću potvrđuje prisutan trend porasta broja djece s prekomjernom težinom pa se javlja potreba izgrađivanja pravilnih prehrambenih navika. Pitanja ŠTO? i KAKO? određuju kvalitetu tih navika. CILJ o širenje spoznaja o korisnim prehrambenim navikama, o unapređivanje kvalitete življenja (pravilan rast i razvoj djece) Što podrazumijeva pravilna prehrana? o mit o zdravom djetetu o prehrambene navike djece o nutritivna vrijednost namirnica: (upotreba maslinovog ulja u najranijoj dobi) o kultura prehrane i kultura objedovanja o navike stečene u djetinjstvu temelj su za životni stil u odrasloj dobi Djetetove potrebe i prava djeteta: o pravo na primjerenu prehranu o zadovoljavanje djetetovih bioloških potreba i zaštitnih prava uključuje i potrebe za učenjem i razvojna prava

ZAKLJUČAK

Izgraditi u dječjem vrtiću takvo ozračje koje će i djeci i odraslima pružati jednako poticajne prilike za zadovoljavanje vlastitih potreba i življenje prava, posebice vezanih uz područje prehrane, rasta i razvoja.

69


MIRA ZOVKO JASNA BOŠNIR LIDIJA BARIČEVIĆ VIKTORIJA MATIĆ, ZAVOD ZA JAVNO ZDRAVSTVO GRADA ZAGREBA UTVRĐIVANJE KAKVOĆE ORGANIZIRANE PREHRANE DJECE PREDŠKOLSKOG UZRASTA SAŽETAK Pravilna prehrana najvažniji je čimbenik za osiguranje pravilnog rasta i razvoja djece, kao i za osiguravanje zdravlja u smislu imunoloških funkcija, mentalne sposobnosti i tjelesne aktivnosti (1).S obzirom da nedostatna, podjednako kao i preobilna prehrana može negativno utjecati na organizam djeteta, osobitu pažnju treba posvetiti kvalitativnom i kvantitativnom unosu hrane uravnotežene s obzirom na dob, spol, tjelesnu aktivnost, klimu i ekološke uvjete sredine u kojoj djeca borave (2). Svrha ovog nadzora bila je utvrditi energetsku i nutritivnu vrijednost obroka u predškolskim ustanovama te zastupljenost namirnica u strukturi obroka djece od 4-6 godina starosti, a u skladu sa potrebama pravilnog rasta, razvoja i tjelesne aktivnosti. Također su dane neke smjernice i korisne informacije o makronutrijentima (proteini, ugljikohidrati i masti). Pojedinačne i ukupne nutritivne potrebe populacijske skupine utvrđuju se prema standardima koji su izrađeni na osnovu višegodišnjih ispitivanja i promatranja, a osiguravaju dovoljan unos nutrijenata. Takvi standardi poznati su kao preporučeni prehrambeni dnevni unos (RDA), a u nas od 1994. godine koriste se američki RDA standardi iz 1989. godine (3,4). UVOD Pravilna prehrana najvažniji je čimbenik za osiguranje pravilnog rasta i razvoja djece, kao i za osiguranje zdravlja u smislu imunoloških funkcija, mentalne sposobnosti i tjelesne aktivnosti (1). S obzirom da nedostatna, podjednako kao i preobilna prehrana može negativno utjecati na organizam djeteta, osobitu pažnju treba posvetiti kvalitativnom i kvantitativnom unosu hrane uravnotežene s obzirom na dob, spol, tjelesnu aktivnost, klimu i ekološke uvjete sredine u kojoj djeca borave (2). Djetetu treba pristupiti prema stupnju njegovog razvoja i zrelosti, a znanje prenositi preko praktičnih situacija i primjera u svakodnevnom životu. Vrlo je važno da osobe koje brinu o prehrani djece budu upućene u fiziološke i emocionalne potrebe ove skupine da bi mogle osigurati primjerenu prehranu. Takvom pravilnom, raznovrsnom i kontroliranom prehranom prvenstveno se zaštićuje zdravlje djece, potiče njihov optimalni rast i razvoj i pridonosi stjecanju pozitivnih prehrambenih navika od najranije životne dobi. Svrha ovog nadzora bila je utvrditi energetsku i nutritivnu vrijednost obroka u predškolskim ustanovama za dobnu skupinu od 4-6 godina starosti, a u skladu sa potrebama pravilnog rasta, razvoja i tjelesne aktivnosti. Također su dane neke smjernice i korisne informacije o makronutrijentima (proteini, ugljikohidrati i masti). Pojedinačne i ukupne nutritivne potrebe populacijske skupine utvrđuju se prema standardima koji su izrađeni na osnovu višegodišnjih ispitivanja i promatranja, a osiguravaju dovoljan unos nutrijenata. Takvi standardi poznati su kao preporučeni prehrambeni dnevni unos (RDA), a u nas od 1994. godine koriste se američki RDA standardi iz 1989. godine (3,4). Za djecu u dobi od 4-6 godina dnevne energetske potrebe iznose 7524 kJ ili 1 800 kcal. Energetske i nutritivne potrebe djece koja se bave sportom su povećane (5).

70


RAZRADA PROBLEMA Djeca u dobi od jedne godine do polaska u školu svoje energetske i nutritivne potrebe trebaju zadovoljiti u 4-5 obroka tijekom dana. To su tri glavna obroka: zajutrak, ručak i večera, te jedan tj. dva međuobroka, koji ovise o vremenu i rasporedu glavnih obroka. Obzirom da djeca u predškolskim ustanovama dnevno borave 8-10 sati, preporuka je da tijekom tog vremena prehranom unesu 75% dnevnih energetskih potreba, a preostalih 25% prehranom kod kuće. Najčešći model prehrane u predškolskim ustanovama uključuje četiri obroka, a količina preporučene energetske potrebe raspoređena je kako slijedi : zajutrak doručak ručak užina

15% energetskih 25% energetskih 25% energetskih 10% energetskih

potreba potreba potreba potreba

Obzirom na navedene preporuke (75% od dnevne energetske potrebe), idealna ukupna energetska vrijednost obroka koju bi djeca trebala unijeti tijekom boravka u vrtiću bila bi 5646 kJ ili 1350 kcal. Uključujući standardno odstupanje rezultata dobivenih analitičkim metodama u laboratoriju, preporučeni energetski unos bio bi 1215,0 - 1350 kcal. Pri tom bi jelovnici trebali biti raznovrsni i sadržavati što veći broj namirnica, koje moraju biti u preporučenim količinama . Na taj se način adekvatno kreiraju obroci sa svrhom da količina proteina, ugljikohidrata i masti bude nutritivno zadovoljavajuće balansirana, što je posebno naglašeno u daljnjem tekstu. Proteini su osnovna gradivna tvar svakog organizma. Glavni su izvor tvari za izgradnju mišića, krvi, kože, kose, noktiju i unutarnjih organa. Potrebni su za stvaranje enzima i hormona koji nadziru mnoge procese kao što su rast, spolni razvoj i stupanj metabolizma (6). Proteini koji sadrže sve esencijalne aminokiseline u dovoljnom udjelu obzirom na potrebe organizma, ubrajaju se u proteine visoke biološke vrijednosti. Takvi su proteini životinjskog porijekla (meso, riba, jaja, mlijeko i mliječni proizvodi), a u hrani biljnog porijekla adekvatnim aminokiselinskim sastavom posebno se ističu leguminoze (mahunarke, uključujući soju). U RDA tablicama dnevne potrebe za proteinima odnose se na proteine visoke biološke vrijednosti, za koje se smatra da će ih dječji organizam maksimalno iskoristiti. Preporučeni unos za djecu predškolske dobi od 4-6 godina je 24 g proteinana dan, tj. 1-1,5 g proteina po kg tjelesne mase. Energetski udio proteina u strukturi cijelodnevnog obroka djece trebao bi biti 12-15% (7). Uglikohidrati su glavni izvor energije za sve tjelesne funkcije i mišićni rad, a neophodni su za asimilaciju drugih hranjivih tvari (8). Glukoza (grožđani šećer) je prisutna u velikoj količini u voću i medu. Fruktoza je voćni šećer i prisutan je u voću, povrću i medu. Galaktoza je najčešće vezana sa glukozom u disaharid laktozu u mlijeku kao mliječni šećer. Saharoza (bijeli konzumni šećer) predstavlja koncentrirani izvor energije i mora se uzimati u umjerenim količinama (9, 10, 11). Škrob (polisaharid) se stvara u zelenim dijelovima biljaka kao primarni proizvod fotosinteze. Najviše ga ima u krumpiru i u žitaricama. Najvažnija je ugljikohidratna hrana čovjeka. Glikogen je rezervni ugljikohidrat u jetri i mišićima, a u manjim količinama je prisutan i u ostalim tkivima (12). Glavni izvori ugljikohidrata u prehrani su žitarice, krumpir, leguminoze, voće te prirodni i rafinirani šećeri. Osim što su bogati energijom, izvori su i drugih nutritivnih tvari kao što su željezo i vitamini B skupine (13). Energetski udio ugljikohidrata u strukturi cjelodnevnog obroka trebao bi iznositi 55-60% .

71


U pravilnoj prehrani u kojoj su u velikoj mjeri zastupljeni složeni ugljikohidrati (škrob, celuloza), neizostavna su i dijetalna vlakna. Takva prehrana ujedno osigurava i visok unos drugih prijeko potrebnih nutrijenata, kao što su vitamini i minerali (14). Masti su neophodne u prehrani, bilo kao izvor energije, esencijalnih masnih kiselina i vitamina topivih u mastima A, D, E i K. Pomažu apsorpciju vitamina D koji uvjetuje raspoloživost kalcija za tjelesna tkiva, posebno za kosti i zube. Mogu se koristiti kao maslac (mast životinjskog porijekla), margarin (masti biljnog porijekla), biljna ulja a prednost se daje ulju kukuruznih klica. Poželjni energetski udio masti u cjelodnevnom obroku iznosi 25-30%. Djeca predškolske dobi bi nakon navršene 2 godine života trebala usvajati način prehrane u kojoj su zasićene masne kiseline bile zastupljene s manje od 10%, a ukupan unos masti ne bi trebao biti veći od 30% niti manji od 20% od ukupne unesene energije (14). Prehrana koja osigurava 30% ukupne energije iz masti nema negativan utjecaj na zdravlje djeteta, a omogućava normalan rast i ne utječe na promjenu serumske koncentracije mikronutrijenata. Preporuke za smanjenje dnevnog unosa masti na 30% od ukupnog energetskog unosa rezultat su dugotrajnih i brojnih istraživanja. Unatoč tome još se uvijek raspravlja o primjeni tih preporuka u djece od 2-6 godina. REZULTATI Tijekom 2004. godine, u 71 predškolskoj ustanovi grada Zagreba uzorkovano je 256 cjelodnevnih gotovih obroka. Uzorci su se uzimali četiri puta godišnje, te je standardiziranim analitičkim metodama utvrđena količina energije, kao i maseni udio proteina, ugljikohidrata i masti (%). Analizom gotovih obroka hrane u predškolskim ustanovama u gradu Zagrebu utvrđena je kvaliteta prehrane, a u skladu sa preporukama Nacionalnog odbora za prehranu (FNB), Američke akademije znanosti, US RDA iz 1989. godine, što je sastavni dio Pravilnika o zdravstvenoj ispravnosti dijetetskih proizvoda (N.N.46/94). Rezultati su pokazali da 259 uzoraka zadovoljava preporuke RDA, dok 16 uzoraka nije udovoljilo navedenom standardu. Prosječna energetska vrijednost obroka bila je 1285,0 kcal te možemo reći da zadovoljava preporuke, obzirom da 75%-tni udio ukupne dnevne energetske potrebe iznosi 1215,0 - 1350 kcal (Slika 1.). Također, nutritivna vrijednost obroka je zadovoljavajuća, što ukazuje na pravilan odabir i kombiniranje namirnica (Slika 2.). Slika 1.

% RDA

Prosječni udio proteina, masti i ugljikohidrata u strukturi obroka (RDA%) 60,00 50,00 40,00 30,00 20,00 10,00 0,00

vrijednost dobivena analizom uzoraka preporučena vrijednost (RDA)

Udio proteina

Udio masti

Udio ugljikohidrata

2004.godina

72


Slika 2.

kcal

Prosječna energetska vrijednost dnevnog obroka u ustanovi u odnosu na preporuku RDA 1400 1350 1300 1250 1200 1150 1100

vrijednost dobivena analizom uzoraka najniža preporučena energetska vrijednost najviša preporučena energetska vrijednost 75% RDA) 1

2

3

4

5

2004.

RASPRAVA Cilj ovog nadzora bila je utvrditi kakvoću obroka u predškolskim ustanovama. Nadzor obuhvaća 71 predškolsku ustanovu s područja grada Zagreba. Ukupna preporučena dnevna energetska potreba (ili 100% RDA) za dječake i djevojčice je 1 800 kcal/dan. Na osnovu dobivenih rezultata može se zaključiti da energetske potrebe ove dobne skupine djece zadovoljavaju osnovne standarde u okviru tri do četiri osigurana obroka, koja iznose 75% ukupne dnevne energetske potrebe. Prema dijetetičkim preporukama unos proteina do dvostruke vrijednosti RDA smatra se umjerenim, stoga je udio proteina u cjelodnevnom obroku zadovoljavajući, bez obzira što je nešto viši i iznosi 15,56 % od preporučene vrijednosti (12-15%). Energetski je udio masti u strukturi obroka u skladu sa preporukama (25 – 30%) i iznosi 27,50%. Ugljikohidrati iznose 55,36% od ukupne energetske vrijednosti obroka i zadovoljavaju preporuku (55-60%). ZAKLJUČAK Svaka predškolska ustanova treba usvojiti i primjenjivati preporuke koje se odnose na pravilnu prehranu djece, planiranje jelovnika i pripremu obroka da bi se osigurala prehrana adekvatna dječjoj dobi. Provedeni nadzor pokazuje da dnevni energetski unos ove dobne skupine, kao i balans makronutrijenata u prosjeku zadovoljavaju preporuke Nacionalnog odbora za prehranu (FNB), Američke akademije znanosti, US RDA iz 1989. godine, što je sastavni dio Pravilnika o zdravstvenoj ispravnosti dijetetskih proizvoda (N.N.46/94). Prehrana u ovoj dobi osobito je važna za zdravu dječju populaciju, posebice u svrhu prevencije pojavnosti mogućih bolesti vezanih uz deficitarnu i nepravilnu prehranu. Dobiveni rezultati govore da je kvaliteta prehrane u predškolskim ustanovama vrlo dobra, te nadzor svakako treba kontinuirano nastaviti. LITERATURA  American Academy of Pediatrics Comitee on Nutrition (1998). Cholesaterol in Children. Pediatrics. 101,141-147.  Colić Barić, I. (1997). Prehrana malog sportaša U: Roditelji i dijete u športu.Zagreb: Oktar  Derlain, D. (1995). President s Page: Children – a small audience only in stature. J. Am. Diet. Assoc. 95, 1167.  Dune, L. J. (1996). Sve o zdravoj prehrani, Zagreb: Mate d.o.o.

73


        

Fanema, O. R. (1985). Food Chemistry. New York – Basel : Marcel Dekker Inc. Guyton, A. C. (1989). Medicinska fiziologija, Beograd-Zagreb: Medicinska knjiga. Hiršl-Hećej, V. (1993). Prehrana djece predškolske dobi. Zagreb: Institut za zaštitu majki i djece. Kaić – Rak, Antonić Degać, K. (1999). Prehrambene potrebe i bioiskoristivost bjelančevina. U: Proteini u prehrani i dijetetici. Zagreb: Hamz. National Academy of Sience, Recommended Dietary Allowances. National Academy Press. Washington. D. C. (1989). Position of The American Dietetic Association (1996). Child and Adolescent food and nutrition program. J. Am. Diet. Assoc. 96, 913-917 Position of The American Dietetic Association (1999) Dietary guidance for healthy children aged 2 to 11 years. J. Am. Diet. Assoc. 9, 93-101. Pravilnik o zdravstvenoj ispravnosti namirnica (1994). Zagreb: Narodne novine Šnajder, Z., (1986). Prehrana djece predškolskog uzrasta – normativi i jelovnici. Zagreb: Savez samoupravnih zajednica društvene brige o djeci predškolskog uzrasta SR Hrvatske. Živković, R. (1994). Dijetoterapija. Medicinska dijetetika. Zagreb: Školska knjiga.

74


KLINIČKA BOLNICA »DUBRAVA», Zagreb EVA PAVIĆ PREHRANA DJECE I DIJETOTERAPIJA U PREDŠKOLSKOJ DOBI UVOD Suvremeni način života svakodnevno utječe na njegovu kvalitetu, ali i na način prehrane. Sve lošije prehrambene navike posljedica su brzine i stresnog načina života. Prehrana «na brzinu» ne sadrži ni približno sve potrebne hranjive i zaštitne tvari koje su potrebne za održavanje vitalnosti i zdravlja djeteta. Najčešće bolesti i poremećaji koje susrećemo kod djece u predškolskom uzrastu vezani su uz razne alergije, celijakiju, dijabetes i dr. Zbog boljeg poznavanja patofiziologije i etiologije navedenih bolesti više nema nepotrebnih ograničenja i zabrana kakve su donedavno vladale dijetoterapijom istih. Novija istraživanja pokazala su da je pristup ovakvim dijetama dosta individualan, ali odabirom odgovarajuće dijetalne prehrane, kao još jednog oblika terapije u nizu, nadopunit će se i poboljšati medikamentno liječenje uglavnom svih bolesti. PREOSJETLJIVOSTI NA HRANU Alergija na hranu je imunobiološka reakcija na pojedine komponente hrane, osobito proteine. (Kulier ,1994). Alergeni su tvari koje izazivaju alegijske reakcije, a po građi su proteini, polisaharidi i hapteni (niskomolekularne tvari). U organizam dolaze inhalacijom, hranom ili ubodom komaraca. Alergijske reakcije uzrokovane preosjetljivošću na nutritivne alergene češće su kod djece nego kod odraslih i to 4-8% u djece mlađe od 8 godina. Uzročnici alergije ( u 90% slučajeva)su proteini iz kravljeg mlijeka, bjelanjka jajeta, ribe, kikirikija, soje, žitarica. (Butriss,2001),(3) Od ostalih namirnica najčešće prisutna alergija je na jagode, agrume, mahunarke, začine, aditive, umjetne boje, orašaste plodove, sjemenke, a u literaturi je već opisana i alergija na genetički modificirane namirnice. (Čvorišćec i suradnici,2002). Simptomi alergije najčešće se rezultiraju gastrointestinalnim, kožnim i respiracijskim manifestacijama. Najvažnije je otkriti alergen i eliminirati ga iz prehrane. Postoje dvije vrste dijeta, i to: eliminacijska i provokacijska dijeta. Kod prve dijete eliminiramo sve namirnice koje izazivaju alergiju, kao i namirnice koje sadrže dotični alergen. Često se zaboravlja činjenica da i određena jela sadrže alergene (npr. jaja u tjestenini, kikiriki u raznim industrijskim prerađevinama, začini u raznim gotovim jelima, a kod alergije na ribu treba voditi računa i o jajima koja su hranjena ribljim brašnom i sl.). Kod druge dijete isključujemo dotični alergen, a onda ga ponovno uvodimo u određenoj količini i određenim intervalima. Tako se najbrže i najpouzdanije otkrivaju dvostruko slijepim pokusom bolesnici koji nemaju nikakvu nutritivnu alergiju. (Živković,1994) Djeca obično «prerastu» alergiju na mlijeko, brašno, jaja do svoje šeste godine. Međutim kod jakih alergijskih reakcija na školjke, orahe i sl. alergija najčešće ostaje do kraja života. Važno je naglasiti da od alergije na hranu treba razlikovati stanja nepodnošljivosti raznih namirnica. Takva stanja nazivamo nutritivna intolerancija.

75


Intolerancija nekih namirnica nema nikakve veze s alergijom jer nije uključena imunološka reakcija antigen-antitijelo. Može se pojaviti na sve nutrijente: proteine, ugljikohidrate i masti, minerale, vitamine i sve ostale sastojke. Te se reakcije često pojavljuju zbog urođenih enzimatskih nedostataka. Najočitiji je primjer deficit laktaze, enzima za razgradnju laktoze ( mliječnog šećera ). Međutim jako česte intolerancije su na: histamin ( plava riba, losos, rakovi…), toksične spojeve ( pesticidi, herbicidi, olovo…), tartrazin-žutonarančastu boju ( u farmaceutskim i prehrambenim proizvodima ), salicilate ( čaj, govedina, bademi, grožđe, banane, naranče, breskve, masline, majoneza…), benzoati ( borovnice, brusnice, gazirani napitci, sirupi, džemovi…), mononatrijev glutaminat ( sredstva za pojačavanje okusa, tipa Vegeta, razne kocke za juhu...), solanin ( iz zelenog ili naklijalog krumpira ), nepodnošljivosti na vitamine i minerale ( npr. dermatitis uzrokovan niklom kojeg ima u ribama, grašku, šparogama, luku, špinatu, mrkvi, kruškama, konzervama voća, sojinu brašnu…) i sl. Česti primjeri u praksi su unakrsne reakcije, npr. osobe osjetljive na pelud breze, često imaju unakrsnu reakciju s mnogim voćem kao što su jabuke, kruške, višnje, te s celerom, mrkvom, rajčicom. (Živković,1994) Alergijske reakcije su uglavnom brze reakcije imunološkog sustava, za razliku od netolerancije koje su u pravilu sporije. Najvažnije je otkriti alergen, eliminirati ga iz prehrane i osigurati adekvatnu prehranu što će uvjetovati i poboljšanje života djeteta oboljelog od preosjetljivosti na hranu. CELIJAKIJA Celikalija je stanje organizma nastalo kao posljedica urođene, rjeđe stečene nepodnošljivosti glutena «žitnog proteina», (glutenska enteropatija). Najčešća je kod djece, s različitim postotkom pojavljivanja u raznih rasa, dok je kod odraslih češća kod žena između 35. i 44 .godine života. (Živković,2002) Gluten se nalazi u zrnu pšenice, ječma, raži i zobi, a nema ga u riži, soji i kukuruzu. Gliadinska frakcija glutena toksična je za sluznicu tankog crijeva, koja reagira gubitkom resica i poremećajem u probavi masti, šećera i proteina. Neprobavljena hrana izaziva obilne i česte kiselkaste stolice. (Kulier ,1994) Osim proljeva bolest za posljedicu ima: gubitak tjelesne težine i apetita, nadimanje, anemiju s čestim emocionalnim smetnjama i dr. Izbjegavanje glutena u hrani i odgovarajuća dijeta najčešće su jedini načini liječenja ove bolesti. Posebno je važno voditi računa o deklaraciji na proizvodima na kojima je naznačeno «bez glutena».Često u mnoge vrste hrane koje prirodno ne sadrže gluten, dodan je prilikom industrijske obrade (bomboni, pudinzi, voćni jogurti, konzervirani proizvodi, krem juhe i sl.). Zob ima manje glutena od pšenice, ječma, i raži, pa su Finci utvrdili da 50 grama zobi na dan nije u promatranih bolesnika uzrokovalo nikakav poremećaj i oštećenja sluznice. U većini bolesnika tegobe se ponovo vrate, čim uzmu jela koja sadrže gluten. Dok u Kanadi bolesnik ne smije uzeti nikakve proizvode u kojima ima glutena, u Europi većini bolesnika ne prave nikakve smetnje manje količine glutena od 5 do 50 mikrograma gliadina. (Živković,2002) DIJABETES Šećerna bolest (lat. diabetes mellitus), sindrom je koji često definiramo kao metaboličku bolest povezanu s poremećajem ugljikohidrata, masti i bjelančevina. (Verbanec,2003)

76


Uzrok bolesti je nedostatak inzulina, hormona kojeg izlučuje gušterača (pankreas), s posljedicom razaranja ß (beta)-stanica gušterače ili neosjetljivost tkiva na inzulin. Najčešća podjela je na TIP 1 (uglavnom kod djece i adoloscenata) i TIP 2. Nastanak ove kronične bolesti usko je vezan s autoimunim procesima i virusnim infekcijama kod tipa 1, te kombinacijom nasljeđa i čimbenika okoline ( debljina, tjelesna neaktivnost, starija životna dob) kod tipa 2. (Živković,2002) Ukoliko inzulin ne uspijeva kontrolirati glukozu, razina glukoze u krvi raste preko normale (od 3,5 do 5,5 mmol/L) što uključuje obilje problema kao što je pojačano mokrenje, žeđ, slabost, umor te razne komplikacije kao posljedicu godinama povišene vrijednosti glukoze u krvi. Osnovni načini liječenja šećerne bolesti su: 1. pravilna prehrana 2. tjelesna aktivnost 3. lijekovi za snižavanje glukoze u krvi 4. edukacija (zdravstveni odgoj o dijabetesu svih osoba koje rade ili su u kontaktu s djetetom, od roditelja, odgajatelja i učitelja, do osoba koje pripremaju hranu) 5. redovna kontrola (samoodređivanje) razine glukoze u krvi i glukoze i acetona u mokraći 6. izbjegavanje hipoglikemije Dijabetes je zasigurno bolest koja je najviše povezana s prehranom. Pravilna prehrana ima značajnu ulogu u liječenju dijabetesa. Hrana je osnovni činilac izazivanja, pogoršavanja i kontrole šećerne bolesti, jer hrana na više načina djeluje na šećernu bolest. Stoga je kod obroka potrebno se pridržavati sljedećeg:  Redovito se i pravilno hraniti  Raspodijeliti cjelodnevni energetski unosa hrane na najmanje 3-6 obroka  Obroke rasporediti na 3 glavna, 2 međuobroka i 1 noćni obrok (ukoliko liječnik ne odredi drugačije)  Ne smije se jedan obrok izostaviti, ili spajati s drugim ( ukoliko liječnik ne odredi drugačije) Najbolja preporuka za oboljele od šećerne bolesti je pridržavati se dijabetičke prehrane što se tiče rasporeda jedinica i količine hrane, a bazirati obroke na mediteranskom tipu prehrane ( voće, povrće, ribe, maslinovo ulje, žitarice ). Preporučeni omjer bjelančevina 10-15% : ugljikohidrata 55-60% : masti 25-30%, (jednako kao i pri nutricionistički idealnoj prehrani). (Živković,2002) Prilikom sastavljanja obroka za osobe s dijabetesom svakako treba voditi računa o hrani bogatoj prehrambenim vlaknima, kao i glikemičkom indeksu, tj. utjecaju svakodnevnih namirnica na glukozu u krvi (prikazano u tablici 1). Što je navedeni veći postotak, to je veća mogućnost određene namirnice da povisi glukozu u krvi. (Carper,1994) NAMIRNICE KOD KOJIH POSTOJI NAJVEĆA VJEROVATNOST DA POVEĆAVAJU RAZINU GLUKOZE U KRVI Glikemički indeks 100% 80-90% 70-79%: 60-69%:

Namirnice glukoza kukuruzne pahuljice, mrkva, pastrnjak, pire krumpir, maltoza, med proso, riža (bijela), bob (svježi), krumpir mladi kruh (bijeli), riža (smeđa), muesli, pšenične pahuljice, keksi, cikla, banane, grožđice

77


50-59%: 40-49%: 30-39%: 20-29%: 10-19%:

heljda, špageti (bijeli), slatki kukuruz, keksi od zobenog brašna, grašak(smrznuti), čips integralna tjestenina, grubo mljeveno zobeno brašno, slatki krumpir, grašak (sušeni), naranče, sok od naranče grah, slanutak, jabuke, sladoled, mlijeko, jogurt, juha od rajčice grah, leća, fruktoza soja, kikiriki u ljusci Izvor: Dr. David J. A. Jenkins

Režim prehrane vrlo je sličan režimu odraslih, s naglaskom na pravilno izbalansiranu i uravnoteženu prehranu. Rastom djece se povećavaju energijske potrebe, pa o tome posebno treba voditi računa. Nije dobro podvrgnuti dijete rigoroznim ograničenjima, niti u dijeti, niti u fizičkim aktivnostima, već treba nastojati da mu životni ritam bude što normalniji, prihvatljiviji i elastičniji. Samo zadovoljno dijete će se s ovako teškom bolesti osjećati kao i njegovi zdravi vršnjaci. Dijabetičku dijetu treba shvatiti kao najzdraviju, i kada bismo je se svi pridržavali bilo bi puno manje bolesti, kao i puno manje posljedica bolesti. U svijetu je registrirano oko 190 milijuna osoba sa šećernom bolešću, a prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) i Međunarodne dijabetičke federacije (IDF) taj će se broj do 2025. godine povećati na 330 milijuna ljudi. U Hrvatskoj je više od 170 000 osoba sa šećernom bolešću u dobi od 18 do 65 godina, a od toga oko 70 000 oboljelih to i ne znaju. (9) Ono što najviše zabrinjava je činjenica da u svijetu ima sve više pretile djece, što je usko vezano s dijabetesom, bolestima srca i krvnih žila, a da toga njihovi roditelji nisu ni svjesni. Stoga se znanstvenici nadaju da će moći započeti program u kojem će djeca učiti o pravilnoj prehrani i nužnosti tjelovježbe još od predškolske dobi, jer se upravo u to vrijeme postavljaju temelji za zdraviju buduću generaciju. Napokon, uvidjelo se da samo dobrom suradnjom tima (dijete, roditelj, pedagoški i zdravstveni djelatnik), te davanjem usmene i pismene preporuke oboljelima o njegovoj bolesti možemo puno napraviti u prevenciji komplikacija. ZAKLJUČAK U prevenciji i liječenju bolesti nužno je bolje povezivanje s udrugama oboljelih, te stalna izobrazba i edukacija. Permanentno praćenje najnovijih znanstvenih radova od velike je važnosti. Da bismo imali zdraviju, a time i sretniju buduću generaciju,treba stalno težiti ostvarivanju bolje i uspješnije suradnje pedagoških i zdravstvenih djelatnika. LITERATURA • • •

Kulier, I.(1994). Prehrambeni rječnik. Zagreb: Hrvatski farmer Butriss, J. (2001). Adverse reactions to food,British Nutrition Foundation Task Force. Oxford: Blackwell Science Food allergy and intolerance. Briefing paper. LondonBritsh Nutrition Foundation. (2000)

78


• • • • • •

Čvorišćec, B., Marković-Stipić, A., Ostojić, V. (2002). Genetički preinačene namirnice-novi izvori alergena. Zbornik radova: Genetički preinačena hranazdravstveni rizik, da ili ne? Živković, R. (1994). Dijetoterapija. Zagreb: Naprijed Živković, R. (2002). Dijetetika. Zagreb: Medicinska naklada Verbanec, D. (2003). O prehrani što, kada i zašto jesti. Zagreb: Školska knjiga Carper, J. (1994). Food-your miracle medicine. London: Simon and Schuster Hrvatski zavod za javno zdravstvo. Hrvatski savez dijabetički udruga. (2004) Šećerna bolest i ja. Zagreb. Samobor: AGM

79


ZRNO- POLJOPRIVREDNO IMANJE ZA BIOLOŠKO-ORGANSKI I BIO-DINAMIČKI UZGOJ HRANE, Nova Kapela ZLATA NANIĆ

OD ZDRAVOG UZGOJA DO ZDRAVLJA U TANJURU UVOD Moderna poljoprivreda preobrazila je polja u određeni vid industrijske proizvodnje, čiji je jedini cilj da iz zemlje izvuče što više, smanjujući pri tom broj "ruku˘ koje su za to potrebne. Ovakav pristup temelji se na neracionalnoj upotrebi fosilne energije i agrokemikalija što je dovelo do opasnih ekoloških posljedica i iscrpljivanja neobnovljivih prirodnih izvora. S lica Zemlje zauvijek su nestale mnoge biljne i životinjske vrste, a drastično se smanjio i broj seoskih gospodarstava. Osim toga, konvencionalna poljoprivreda je danas najveći onečišćivač okoliša, pitke vode i zraka (Nanić, 2002). Stoga ekološki pokreti u svijetu i u nas nisu pomodarstvo već nužnost, želimo li Zemlju sačuvati za buduće naraštaje. A što je s čovječanstvom? Jedući hranu uzgojenu s mineralnim gnojivima i pesticidima gubimo prirodnu otpornost, jer ta hrana nema vitalne energije, a i hranidbene vrijednosti su smanjene. Ustvrđeno je da su alergije, (pogotovo kod djece) posljedica onečišćene hrane. Standard nam je svima porastao, ali zato se sada plaća danak civilizacijskim bolestima. RAZRADA PROBLEMA U ekološki (organski, biološki) uzgojenoj hrani vlada određeni red i to je ono što nam daje vitalnu energiju i jača našu prirodnu otpornost, naš imunitet. Ovu kakvoću ne mogu ustanoviti kemijske analize, ali naše tijelo to osjeća i kad jedemo pravu, zdravu hranu, punu vitalne energije i mi smo zdraviji i otporniji. U Njemačkoj, u Demeter institutu, koriste metodu kristalizacije koja može pokazati upravo tu vitalnu energiju. Kemijskim analizama je ustanovljeno da ekološki uzgojene namirnice imaju 5 do 10 puta više vitamina i minerala od hrane koja se uzgaja konvencionalno. NEKA HRANA BUDE LIJEK TVOJ… Zašto je danas toliko važno govoriti o hrani? Pa mi ne živimo da bismo jeli, nego jedemo da bismo živjeli. Tako bi barem trebalo biti. Nažalost, velika većina ljudi ipak živi zato da bi jela. To se najbolje vidi u situaciji kad čovjek ozbiljno oboli i neophodno je nešto promjeniti u svom načinu prehrane (da ne govorimo o tome da bi trebalo mijenjati cjelokupni način živjeljenja). Poneki bez problema prihvaćaju nužnu promjenu (to su oni koji jedu da bi živjeli), ali mnogi se osjećaju velikim žrtvama i vrlo su nesretni, jer se moraju odreći omiljenih okusa hrane zbog koje su živjeli. Hrana uzgojena uz pomoć mineralnih gnojiva i pesticida (konvencionalna poljoprivreda) nema vitalne energije, a još može imati ostatke pesticida i teških metala, a da ne govorimo o genetski modificiranoj hrani za koju se još i ne zna koje sve opasnosti nosi.. Stoga bi hranu iz ovog uzgoja trebalo što je moguće više izbjegavati. Dječji organizmi su osjetljiviji i zato često djeca imaju alergijske smetnje, ali ni odrasli nisu sasvim pošteđeni alergije izazvane “kemijskom” hranom. U svijetu ekološki uzgojenu hranu nazivaju još i “non alergy food”. Danas sve više ljudi oboljeva od teških, degenerativnih bolesti, a sve više djece od

80


alergija. To što se sada jede više mesa, mlijeka, troši više šećera, općenito se smatra povišenjem standarda. Nažalost, taj i takav standard donio nam je mnogo civilizacijskih bolesti. Važna je kakvoća hrane koju jedemo, ali i odabir odgovarajućih namirnica. Kakvoću hrane uvjetuje način uzgoja ali i način prerade (ako se radi o gotovim prerađevinama). Naša svakodnevna hrana trebala bi biti cjelovita, nerafinirana, bez aditiva i konzervansa, od ekološki uzgojenih namirnica. Prilikom odabiranja namirnica važno je znati koje namirnice treba izbjegavati (ili barem svesti na najmanju moguću mjeru), a koje uvrstiti u svoj jelovnik. Bijeli šećer ne sadrži ni jedan sastojak za održanje života, uzrokuje neravnotežu minerala u tijelu a doprinosi nastajanju artritisa, gastrointestinalnih problema, te nedostataku vitamina B. Postoje dokazi da je potrošnja velikih količina bijelog šećera povezana s dječjom paralizom, reumatskom groznicom, karijesom, alergijama, migrenama, depresijama, sinusitisom, srčanim problemima, degenerativnim bolestima i naravno dijabetesom. Kvalitetna zamjena su prirodna sladila u koja spadaju na prvom mjestu ječmeni i rižin slad (složeni šećeri-polisaharidi), voćni sokovi bez dodatka šećera,, sušeno voće (grožđice, suhe šljive, suhe jabuke), javorov sirup, rogač i med, a za dijabetičare biljno sladilo u kapljicama Stevia dobiveno od biljke Stevia Rebaudiana. Bijelo brašno i sve namirnice od njega (kruh, tjestenina) treba izbaciti, jer djeluje loše na probavu i može izazvati zatvor. Crni kruh od cjelovitoa brašna, bez aditiva, napravljen s kvasom (kiselo tijesto), uz dodatak kuhane žitarice, prava je blagodat za naš organizam. Slično je i s tjesteninom od cjelovita (integralnog ) brašna. Kamena sol (obična kuhinjska sol) neprirodna je hrana, uzrokuje probleme s bubrezima, srčane bolesti, zadržavanje tekućine u organizmu, nesanicu, živčanu napetost itd. Morska sol (ali i ona u što manjoj količini) mnogo je zdravija, a prirodna sol od povrća je najbolja. Papar (biber) i drugi snažni začini nadražuju želudac, probavne organe i bubrege i mogu biti vrlo opasni za jetru i bubrege. Dobra zamjena za ljuti okus je đumbir koji djeluje pročišćavajuće, a i stimulirajuće. Umjetne kiseline (alkoholni ocat, esencija) treba maksimalno izbjegavati, jer zakiseljavaju krv i slabe imunitet. Jabučni, rižin i umeboshi ocat treba upotrebljavati za salate, a kiseli okus mnogih namirnica dobije se prirodnom fermentacijom (mliječno kiselo vrenje: zelje, repa, mrkva, korabica, cvjetača, brokula, krastavci itd). Prostor nam ne dozvoljava da obrazložimo sve namirnice pojedinačno, ali ukratko, ono što bi još trebalo izbaciti iz naše kuhinje su: gazirana pića, crna kava, crni čajevi, sladoled, zamrznuta (mrtva) hrana, meso sisavaca. Na vama je da odlučite hoćete li ponekad jesti piletinu (po mogućnosti koja je trčala po dvorištu i jela travu i šrot), poneko oplođeno jaje, ribu, mlijeko i mliječne proizvode, ali ono što bih svima posebno preporučila je da svakako uvrstite: cjelovite žitarice, hladno prešana ulja (maslinovo, tamno sezamovo), začine od fermentirane soje (miso, soja umake shoyu i tamari), mahunarke i naravno ekološki uzgojeno povrće. Još prije 50 godina u nas se jelo mnogo raznih kaša od žitarica, žganci, kruh od brašna mljevena u vodenici “na flok”(od njemačkog flach-jednostavno), pekao se u krušnoj peći s

81


kvasom i mogao je trajati 14 dana, a da ne promijeni ni miris ni okus ( jedino je postajao malo tvrđi). Meso se jelo jedanput tjedno (nije bilo zamrzivača), a mlijeko nije bilo toliko prerađivano kao danas. Prije 60-tak godina šećer se kupovao po 250 grama (“frtalj kile”), a sladilo se vrlo malo medom ili sirupom od šećerne repe, koji su žene same spravljale u kućanstvu. Danas se šećer troši nemilice, a na selu se zamrzivači pune mesom nekoliko puta godišnje, dok se nekad za mnogo brojniju obitelj klao jedan “smok” godišnje. Zaboravili smo kako su naše bake radile fini pekmez od šljiva bez šećera. ZAKLJUČAK Svakodnevnim uzimanjem cjelovitih, organski uzgojenih namirnica, održavanjem tjelesne kondicije, tehnikama meditacije i relaksacije (protiv stresa), pažljivim odabirom i pripremanjem hrane s ljubavlju i zahvalnošću (poštivanje hrane), mijenjamo kvalitetu svoga življenja.

LITERATURA 

Nanić, Z. (2002). Naša tradicijska jela na zdraviji način. Zagreb: Bio zrno

www.bio-zrno.hr

82


MAKRONOVA CENTAR, Zagreb JADRANKA BOBAN PEJIĆ, dipl. defektolog CJELOVITE UMJESTO RAFINIRANIH NAMIRNICA – NEOPHODNA PROMJENA U PREHRANI PREDŠKOLSKE DJECE

PRAVILNA PREHRANA PREDUVJET ZDRAVLJA – PSOTAVLJANJE TEMELJA U DJETINJSTVU Brzina tzv. modernog življenja, sveprisutni nedostatak vremena unijeli su promjene i u naše svakodnevne navike prehranjivanja kojima su posebno „izloženi“ najmlađi. Slatkiši, čipsevi, proizvodi od bijelog brašna, rafinirana riža i sl. namirnice su koje djeca često i svakodnevno konzumiraju što utječe na sve razine njihovog zdravlja, od probave, stanja imuniteta pa sve do poremećaja u ponašanju. Neupitno je da navike koje steknemo u djetinjstvu većim dijelom oblikuju naš život stoga je izuzetno važno da već u najranijem periodu djecu učimo pravilnim navikama u prehrani. Kakav primjer svojom prehranom mi pružamo našoj djeci? Različita istraživanja danas pokazuju da od odraslih:  41% ne jede voće  82% ne jede važno povrće poput kupusa, brokule i sl.  72% ne jede voće i povrće bogato C vitaminom (peršin, citrusi, kiseli kupus)  80% ne jede povrće bogato A vitaminom poput mrkve, zelenog lisnatog povrća  84% ne jede cjelovite žitarice tj. žitarice bogate balastnim tvarima i vlaknima Također je poznato da prosječna osoba ima manjak osam od 13 vitamina i minerala dok 40% ljudi ima manjak kalcija a 50% manjak vitamina B. Hrana je usko povezana s našim zdravljem. No isto tako nije svaka hrana ista, ne djeluje isto na organizam te je danas od izuzetne važnosti pravilan odabir hrane. Ponekad nismo svjesni da je to naš najznačajniji doprinos zdravlju djeteta i ulaganje u njegovu budućnost. Danas se sve više naglašava činjenica da osnova dobrog zdravlja odraslog čovjeka potječe od ranih godina djetinjstva i tada ustanovljenih navika. Brza hrana, instant hrana, industrijska i procesirana hrana danas na žalost čini osnovu prehrane većine djece te se već u ranoj dobi susrećemo s problemima prekomjerne tjelesne težine, ranih znakova osteoporoze, pada imuniteta. Problema s probavom pa sve do različitih poremećaja koncentracije i ponašanja. Kardiovaskularni problemi, rak i dijabetes imaju snažnu genetičku osnovu ali isto tako i veliku povezanost s navikama u prehrani koje je potvrdila i Svjetska zdravstvena organizacija. Prehrana isto može biti «nasljedna» kao i geni. Svaka stanica, svaka molekula u ljudskom tijelu obnavlja se u roku od šest do dvanaest mjeseci a čak i puno brže kod male djece. Taj nevjerojatni potencijal obnavljanja i kreiranja dobrog zdravlja je fantastičan ako osiguramo odgovarajući «materijal» tj. namirnice za prehranu. Stoga važnost prevencije različitih bolesti je osiguravanje optimalne prehrane u djetinjstvu tako da osoba može u potpunosti iskoristiti svoj potencijal i izrasti u zdravog i sretnog pojedinca. . RAFINIRANE NAMIRNICE – NEPRIJATELJ ZDRAVLJA

Nije nikakva tajna da «što je više neka namirnica tehnološki obrađena, to je manje hranjiva. (Mendelson, 1984.) Praktična hrana danas toliko rasprostranjena i popularna poput bijelog kruha, rafinirane bijele riže, tjestenine, ulja i sl. najčešće predstavlja samo prazne kalorije, 83


posljednje je što nam treba za optimalno zdravlje. Takve, već osiromašene i prazne namirnice često su «obogaćene» kemijskim dodacima za bojenje, okus , stabilizaciju, arome i sl. koje se danas sve više povezuju s pojavom alergija i drugim problemima sa zdravljem (Olivier,1998, iz Boban Pejić, 1998). Tri tisuće različitih kemikalija danas se dodaje u različite proizvode i prosječno svatko od nas konzumira 6,5 kg kemikalija godišnje. (Hanson, 1984, revidirano 1988, iz Boban Pejić, 2002) Procesirane namirnice imaju malu hranjivu vrijednost i slabe imunitet tako da blokiraju osnovne funkcije masnih kiselina u tijelu. Te su namirnice zapravo «antihranjivi» sastojci i ni na koji način ne koriste našem organizmu. One također u procesu ulaska u organizam koriste enzime koji su prijeko potrebni za probavu, povećavaju potrebu za određenim hranjivim sastojcima i potiču izlučivanje određenih hranjivih sastojaka iz našeg tijela. Osnovne masne kiseline jako su važne za funkcioniranje obrambenog sustava i kao što je važno osigurati unošenje dovoljne količine u organizam podjednako je važno izbjegavati namirnice koje ometaju njihovu apsorpciju u organizmu. Procesirane namirnice sadrže veliku količinu natrija i fosfata. Količina natrija u procesiranoj hrani puno je veća od one koju organizam treba i to je glavni uzrok gubitka magnezija, kalija i drugih važnih nutritijenata za naš organizam. Visok postotak fosfata u procesiranoj hrani i napicima ometa apsorpciju kalcija i magnezija što je opasno i za koštani ali iza krvožilni sustav. Gazirana pića sadrže velike količine fosfata i najbolje ih je izbjegavati. Šećer kao skrivena opasnost Svjetska zdravstvena organizacija šalje alarmantna upozorenja o prijetnji globalne epidemije dijabetesa. Istovremeno, valjda tipično za vrijeme u kojem živimo, potrošnja šećera po stanovniku raste i sve je više proizvoda u kojima je šećer bilo glavni bilo sporedni sastojak. Važno je znati da se šećer nalazi: u svim gaziranim napicima, sokovima, keksima i drugim slatkišima, konzerviranoj hrani, kruhu, pivu, cigaretama, majonezi i različitim preljevima, kečapu, dimljenoj šunki, suhomesnatim proizvodima, gotovim juhama, čipsu od krumpira, instant čajevima i instant kavi, itd. itd. , gotovo da je beskonačna lista namirnica koja sadrži bijeli šećer.: uobičajeni proizvod količina sadržaj šećera voćni jogurt

150g

4 čajne žlice

kukuruz u konzervi

100g

2 čajne žlice

sladoled

1 kugla

džem

2 čajne žlice

gazirana pića

2,5 dcl

2 čajne žlice 2 i 1/2 čajne žlice 10 do 16 čajne žlice

Utjecaj šećera na zdravlje Bijeli šećer uzrokuje cijeli niz i fizičkih i emotivnih poremećaja. Klinička studija na adolescentima pokazala je da oni koji u svojoj prehrani imaju visoku količinu namirnica koje sadrže šećer vrlo često pokazuju sljedeće oblike ponašanja: iritabilnost, promjene u raspoloženju, nestrpljivost, umor, depresiju, nesanicu te bolove u abdomenu.(Schoenthaler, 1982, iz Boban Pejić, 1989) Povezivanje konzumiranja šećera s poremećajima u ponašanju dokazano je u istraživanjima o utjecaju konzumiranja saharoze na predškolsku djecu (Goldman, 1986) 84


Akne i prištići, krvarenje iz desni, kvarenje zuba, učestale prehlade, glavobolje i migrene, dijabetes, depresija, astma, alergije, čir na želucu, menstrualni problemi, grčevi i sl. mogu se smanjiti ili potpuno nestati prestankom konzumiranja rafiniranog šećera i proizvoda koji ga sadrže. Istraživanje provedeno na 100 žena (objavljeno u Journal of Reproductive Medicine, 1984.) pokazuje da je unošenje šećera, mliječnih proizvoda i umjetnih zaslađivača povezano s pojavom Candida vulvovaginitis. Nakon prehrane koja je isključila sve navedene namirnice 90% pacijentica nisu više imale simptome ove gljivične infekcije. Šećer ima tendenciju da privremeno zaustavi lučenje želučanih sokova i na taj način ometa normalno funkcioniranje. Cjelovite namirnice – izvor zdravlja i osnova zdrave prehrane Izuzetna je važnost cjelovitih žitarica u prehrani zbog vlakana, balastnih tvari koje sadrže te zbog ravnoteže ugljikohidrata i bjelančevina. Vlakna utječu na redovito funkcioniranje probave koja je neophodna za optimalno funkcioniranje našeg imuniteta (Boban Pejić, 2005). Smeđa riža, ječam, proso, raž, pšenica, zob, kukuruz, i dr. Žitarice izvor su složenih ugljikohidrata koji se postupno probavljaju, daju energiju na “duže staze” te utječu na stabilnu razinu šećera u krvi. Kompleks B vitamina sadržan u žitaricama izuzetno je važan za funkcioniranje centralnog živčanog sustava, te je konzumiranje žitarica važno za koncentraciju, fokusiranost I stabilnost u ponašanju. Kaše od cjelovitih žitarica, pahuljice, tjestenina i kruh od cjelovitog brašna, te zaslađivači od žitarica puno su bolje namirnice od rafiniranih proizvoda i trebaju biti osnova prehrane. Osim cjelovitih žitarica izuzetno su važni povrće, voće, mahunarke, sjemenke i orašasti plodovi te hrana iz mora. Sezamove, suncokretove i bučine sjemenke te badem, lješnjak i drugi orašasti plodovi također imaju važnu ulogu zbog kvalitetnih nezasićenih masnih kiselina te minerala i vitamina koje sadrže a i postotak bjelančevina koje sadrže također nije zanemariv. Kvalitetni začini i hladno prešana ulja nezaobilazni su u kvalitetnoj prehrani a posebno važni upravo za djecu. Pažljiv odabir namirnica koje su što manje prerađene te bez aditiva, konzervansa i sl. ključan je u oblikovanju prehrane djeteta predškolske dobi. Nijedan hranjivi sastojak ili nutrient ne funkcionira samostalno. Živimo u vrijeme u kojem je sveopći trend da se određeni nutrienti proglase izuzetno važnim, npr. folna kiselina, pa davanje kalcija, ili drugih minerala i vitamina. Hranjivi sastojci nisu izolirani u hrani ili u prirodi, oni dolaze zajedno s drugim kočimbenicima s kojima zajedno djeluju i osiguravaju optimalan rad. Spomenuta folna kiselina djeluje zajedno s B12 i vitaminom C. Npr. Anemija ne mora značiti samo deficit željeza, nego može značiti nizak nivo cinka koji potpomaže korištenje željeza ili čak nedovoljno esencijalnih masnoća koje također pomažu vezivanje željeza. Kalcij se najbolje iskorištava s fosforom, magnezijem, boronom i vitaminom D. Ovo sve može zvučati komplicirano ali takvo je i ljudsko tijelo. Stoga cjelovita hrana koja je bogata različitim nutrientima ima «pametno» djelovanje i osigurava cijeli spektar hranjivih sastojaka. Genetski faktori određuju različite reakcije na hranu i hranjive sastojke. Probavljanje je drugačije, potrebe su drugačije za specifičnim hranjivim sastojcima, pa će neko dijete trebati veće količine određenih hranjivih sastojaka od «prosječne» ili preporučene količine. Dijete koje živi u centru grada ima različite potrebe od djeteta koje živi na moru. Razina stresa utječe na iskorištavanje hrane. Isto tako vrsta hrane koja dolazi iz okoliša jer hrana je dio okoliša ili vanjski faktor iz okoliša dok nije asimilirana u tijelu. Tako namirnice koje imaju ostatke kemikalija, aditiva, konzervansa i sl. Će drugačije utjecati na dječji organizam od hrane koja ne sadrži te sastojke.

85


Koristeći ova tri načela pri odabiru hrane za dijete dobivamo mogućnost odlučiti što je najbolje za dijete usprkos ponekad suprotnim tj. Oprečnim savjetima koje čujemo uključujući i pritisak marketinga i reklama. Gore navedeno predstavlja osnovna načela makrobiotičke prehrane koja još uključuje: Namirnice uzgojene organski, bez prisustva kemikalija, hranjivije su od konvencionalno uzgojenih namirnica (određenih nutrienata ima i do 70% više) a i punijeg okusa što je posebno važno u prehrani djece. Korištenje namirnica je u skladu s godišnjim dobom, dakle koriste se sezonske namirnice, svježe i takve su i najhranjivije. Velika pozornost pridaje se načinima pripreme, od rezanja, kuhanja pa do začinjavanja čime se dobiva maksimum iskoristivosti namirnica u prehrani. Osnovni vodič je raznolikost, posebno u prehrani djeteta te je moguće prema potrebi, uključiti široki spektar namirnica pod uvjetom da su prirodne. ZAKLJUČAK Suvremena prehrana često sadrži proizvode koji nisu idealni za naše zdravlje. Rafinirane namirnice postale su veliki dio svakodnevne prehrane djeteta te u tom postotku i zastupljenosti imaju negativan utjecaj na različite aspekte djetetovog rasta i razvoja od funkcioniranja probave, imuniteta pa do ponašanja. Uvođenje cjelovitih namirnica umjesto rafiniranih ključan je korak u poboljšanju prehrane djeteta a time i ogroman utjecaj na zdravlje uopće. LITRATURA    

Boban-Pejić, J. (1989). Prirodno i slatko. Zagreb: Biovega Boban-Pejić, J. (1998). Prirodno i zdravo za bebe i djecu. Zagreb: Biovega Boban-Pejić, J. (2002). Kuham i jedem zdravo. Zagreb: Profil Boban-Pejić, Z. i J. (2005). Hrana za život. Zagreb: Biovega

86


ISKUSTVA IZ PRAKSE KRISTINA IVINOVIĆ KATARINA KOLENKOVIĆ, DJEČJI VRTIĆ «SIGET», Zagreb NAŠE VJEŽBALIŠTE (TEORIJSKA STAJALIŠTA: ZAŠTO JE NASTAO OVAJ PROJEKT?) UVOD Projekt «Naše vježbalište» (ili «U zdravom tijelu zdrav duh») nastao je s ciljem da se kod djeteta već u najranijoj dobi razvije svijest o važnosti tjelesnog vježbanja. Mi, odrasli svjesni smo važnosti zdravog načina življenja, gdje šport i tjelesno vježbanje imaju bitnu ulogu. Postavljam pitanje: na koji način potaknuti dijete na motoričke aktivnosti, ciljano tako da razvija individualne motoričke sposobnosti, pozitivan stav prema športskim aktivnostima, a samim time i prema svojemu tijelu. Rad na ovome projektu bio je, prije svega usmjeren na zadovoljavanje djetetove potrebe za motoričkom aktivnošću putem igre, uvažavajući činjenicu da je igra osnovna aktivnost djeteta, koja ga oduševljava i zanosi, stimulira osjetila i mobilizira volju, pa samim time može biti igra, osnovna aktivnost, sredstvo i metoda rada. Dijete ima osobitu potrebu za kretanjem i izmjenom dinamičnih i statičnih aktivnosti, upravo putem igre i zabave, u veseloj i opuštenoj atmosferi, u igri, bez naglašenih napora i opterećenja. Igra proizlazi iz fiziološke potrebe djeteta za tjelesnom aktivnošću, pruža mu ugodu i zadovoljstvo. Njegove motoričke aktivnosti ne sastoje se u tome da pokaže nešto što već zna, već su usmjerene na iznalaženje nečeg novog, na nov način. Angažira u igri sve svoje potencijale, samo odabire vrstu i intenzitet pokreta, pomaže drugima, takmiči se samo sa sobom i s drugima, isprobava svoje mogućnosti ispunjeno osjećajem zadovoljstva. Tako razvijamo objektivnu sliku o sebi, bez straha od eventualnog neuspjeha. Djetetova spoznaja da nešto samostalno može i zna jača mu sigurnost i samopouzdanje, osamostaljuje ga, pa samim time postaje neovisno u onim aktivnostima koje su mu dostupne obzirom da dob. U motoričkim aktivnostima dijete ostvaruje socijalno-emocionalne odnose i stječe različita iskustva, važna za daljnje funkcioniranje u užem i širem socijalnom okruženju (kao npr. poštivanje dogovorenih pravila, čekanje na red, takmičarski duh u prihvaćanju pobjede i poraza, pomoć i podrška drugih). Polazeći od činjenice da svako dijete ima biološku potrebu za kretanjem i igrom, sa željom da tu potrebu usmjerim u pozitivnom pravcu, s osjećajem zadovoljstva i radosti u motoričkoj aktivnosti, s krajnjim korisnim rezultatom za poticanje cjelovitog razvoja djeteta, radila sam na ovom projektu. Postavila sam objektivne zadaće (prema Findak, 1997):  ciljani izbor motoričkih aktivnosti za poticanje cjelovitog razvoja djeteta, a osobito:  razvijanje socio-emocionalnog razvoja i razvoja ličnosti,  razvijanje sigurnosti i samopouzdanja,  razvijanje komunikacijskih sposobnosti,

87


     

 razvijanje kreativnih sposobnosti i govora tijela, rad na razvijanju sposobnosti koordinacije pokreta i ritmičkih pokreta, rad na razvijanju sposobnosti ravnoteže i pravilnosti držanja tijela, rad na razvijanju motoričkih sposobnosti šake i prstiju šake, stopala i prstiju stopala, rad na razvijanju sposobnosti taktilnog osjeta i orijentacije u prostoru u odnosu na vlastito tijelo, rad na razvijanju tjelesne izdržljivosti, usvajanje zdravog načina življenja i briga za zdravlje djeteta.

BITNE ODREDNICE RADA NA OVOM PROJEKTU Projekt sam provodila tako, da sam organizirala, osmišljavala i razmještala različite «stanice» za vježbanje u sobi dnevnog boravka. Potom smo dogovorili korištenje «stanica». Projekt obuhvaća cjelovitu aktivnost djeteta od prikupljanja pedagoški neoblikovanog materijala, izradu i korištenje sredstava za motoričke aktivnosti, i uključivanje roditelja u odgojno-obrazovni proces. Integrativni pristup radu obuhvaća poticanje svih aspekata razvoja djeteta, a osobito kreativno izražavanje i stvaranje, komunikacijske vještine i sposobnosti, spoznajne funkcije, socijalno emocionalne veze i odnose. Važno je napomenuti, da su za rad na ovome projektu utrošena minimalna sredstva, a postignuti rezultati su maksimalni. Rad na ovome projektu potvrdio je moje stajalište da se športske aktivnosti mogu provoditi u vrlo malenom i ograničenom prostoru, dakle i u sobi dnevnog boravka u kojoj je namještaj i ostala sredstva i pomagala. Budući da dijete predškolske dobi ne može biti dugo usredotočeno na jedan monotoni sadržaj ili aktivnost, struktura osmišljenog rada na ovom projektu pružila je bogati izbor različitih sadržaja i aktivnosti u kratkom vremenu s mogućnošću izmjene dinamičnih i statičnih aktivnosti, čime su zadovoljavane individualne potrebe djeteta. Organizirani rad u različitim «stanicama» za vježbanje prilagođava se dobi i individualnim psiho-motornim osobnostima djeteta, a od njega zahtijeva uporabu različitih mišićnih sklopova, s istovremenim djelovanjem na više mišićnih skupina, pa prolaskom kroz sve «stanice» potičemo cjeloviti tjelesni razvoj djeteta. PRIKAZ «STANICA ZA VJEŽBANJE 1. KUGLANA: čunjevi su napravljeni od pravih plastičnih boca, koje su djeca ukrašavala lijepljenjem komadića kolaž papira. Za ovu aktivnost djecu sam motivirala objašnjenjem da čunjevi za igru trebaju biti šareni, veseli, razigrani. Loptu smo izradili od šarenih krpa, tzv. loptu krpenjaču. Mjesta za postavljanje čunjeva i početnu poziciju za gađenje obilježila sam samoljepivom trakom. U igri smo koristili deset čunjeva (broj do kojega djeca znaju brojiti) Obzirom na zahtjevnu motoričku aktivnost gađanja, započeli smo s manjom udaljenošću, koju smo postepeno povećavali. U ovoj aktivnost je izražena okulomotorna sposobnost djeteta. Motiviranost za ovu aktivnost, takmičarski duh i priznavanje pobjednika bile su samoinicijativne akcije djece. Predložili su da zapisujemo broj pogođenih čunjeva,

88


kako bismo na kraju vidjeli tko je pobjednik. Želja za pobjedom bila je dodatna motivacija za daljnju aktivnost. 2. POKRETNA TRAKA ZA TRČANJE: izradili smo dvije trake za trčanje, koje su djeca oslikala (60x120) te smo ih zalijepili na pod, jednu do druge. Zamislili smo da trčimo po «pokretnoj traci». Dok dvoje djece «trči» na «pokretnoj traci», ostala djeca broje od 1-10 – mjere vrijeme. Trčanje povoljno djeluje na krvožilni sustav, lokomotorni sustav, te na poboljšanje opće izmjene tvari. Posebnu pozornost usmjeravala sam na pravilno disanje, usklađeno s pokretima tijela i udova. U ovoj aktivnosti važno je pravilno odrediti dužinu, tempo i vrstu trčanja, ovisno o dobi i individualnim osobnostima djeteta. U ovoj «stanici» bitno je kombinirati i mijenjati organizacijsku strukturu trčanja. Da bismo izbjegli monotoniju, odnosno demotivirajuće elemente aktivnosti, kombinirali smo sadržaje: pojedinačno trčanje, trčanje u dvoje, trčanje uz držanje za ruku, pojačavanje intenziteta u jačini izvedbenih pokreta i sl. Osobiti motivirajući elementi aktivnosti bili su u navijačkom žaru djece «gledatelja» koja su pojačavala tempo višestrukim brojenjem od 1 do 10. Postavljeno ogledalo ispred tzv. trake za trčanje bilo je dodatno motivacijsko sredstvo, koje je djetetu pružalo zanimljivu radost praćenja osobnog tijela u pokretu. Ponekad je ogledalo poticalo dodatne kreacije tijela, koje je nasmijavalo ostale sudionike u aktivnosti i izazivalo nove, originalne kreacije. Aktivnosti u ovoj «stanici» djeca usvajaju i elementarne matematičke vještine (brojenje), uporabom «štoperice», tj. sata za točno mjerenje vremena, usvaja se i pojam vremena. Tu je uključen govor tijela, kreativne sposobnosti djeteta, takmičarski duh, priznavanje pobjednika i podnošenje poraza i dr. 3. DIZANJE UTEGA: plastične boce smo punili s pijeskom kako bismo izradili utege. Punjenje boca provodili smo u sanitarnom čvoru, na najlonu. Pijesak smo mjerili vagom, kako bi u svaku bocu stavili ½ kg pijeska. Vježbe utezima ponavljali smo 10 puta. Jedna grupa vježba, a druga broji od 1 do 10. Dizanje utega povoljno utječe na cijeli organizam, a osobito na razvijanje mišića ruku i trupa. U ovoj aktivnosti je bitno odrediti težinu utega i poticati pravilno izvođenje pokreta. Priprema ove «stanice» i radnje koje prethode, prate i slijede odgojnoobrazovni proces motivirajući su za dijete. U slobodnoj i spontanoj igri dijete spoznaje težinske odnose, uspoređuje, zaključuje, surađuje, pomaže, potiče… Ponekad dizanje utega podsjeća na teretanu, djeca komentiraju, pokazuju i međusobno uspoređuju svoje mišiće ruku i ramenog pojasa. 4. SKAKANJE KROZ KRUGOVE: izrezala sam pet krugova (promjera 30 cm), čije rubove su djeca oslikala određenom bojom. Zalijepila sam ih na pod u primjerenom razmaku, tako da su ih djeca s lakoćom sunožno i jednonožno preskakivala, prelazeći tako iz jednog kruga u drugi. U početnoj fazi ove aktivnosti jednostavno smo se kretali iz kruga u krug, a zatim smo je otežali i to tako da su djeca ulazila iz kruga u krug prema zadanoj boji. Jedi skaču i preskaču, a drugi i nadalje broje od 1 do 10. Skakanje je motorička aktivnost koja zahtijeva dobru koordinaciju pokreta, za što je potrebna i određena snaga mišića nogu (odraz i doskok). I ovdje je neophodno odrediti dužinu, tempo i ritam skakanja, ovisno o dobi djece i individualnim vještinama. Takva dinamička motorička aktivnost je omiljena u kojoj djeca rado sudjeluju. Prednost treba dati kompetenciji djeteta da samostalno utvrdi pravila (npr. da utvrdi redoslijed krugova za skakanje i preskakivanje. Integrativna vrijednost ove aktivnosti je u

89


stjecanju elementarnih matematičkih predodžaba i pojmova, u prepoznavanju i imenovanju boja i stjecanju socijalnih vještina (međusobna suradnja, dogovor, poštivanje pravila, priznavanje pobjede i poraza, takmičarski duh…) 5. VJEŽBE ISTEZANJA: po dvije prazne bočice šumečih multivitaminskih tableta spojili smo elastičnom gumom i dobili sredstva za istezanje. Djeca su ih koristila za različite vježbe istezanja u različitim položajima tijela – stojeći, sjedeći, ležeći. Svaku vježbu ponavljali smo 10 puta. Jedna grupa vježba, druga broji od 1 do 10. Vježbe istezanja povoljno utječu na cijeli organizam, a osobito na razvijanje mišića ruku, ramenog pojasa i trupa. Ovakva osmišljena aktivnost je djeci omiljena i rado u njoj sudjeluju. Kada smo osmislili svih pet «stanica» i pojedinačno provodili aktivnosti, rad smo nastavili korištenjem istovremeno svih pet «stanica». Motoričke aktivnosti započinjali smo zagrijavanjem općim pripremnih vježbi. potom sam djecu podijelila u pet ekipa, dakle, u svaku stanicu po jednu ekipu. Ukratko se podsjećamo na pojedinačne aktivnosti u svakoj «stanici» i utvrđujemo pravila igre. Na dogovoreni znak započinjemo s aktivnostima u svim stanicama. Svaka ekipa je u svojoj «stanici» oko 4 minute, a zatim se izmjenjuju ekipa u «stanici» i to tako da se izmjene sve ekipe u svim «stanicama». Radi izbjegavanja nekontrolirane gužve, ekipe se premještaju prema unaprijed utvrđenim pravilima – u desno slijede označene strelice. Odgojiteljica je tijekom aktivnosti nenametljivi «menadžer», koja svojom i djetetovom kreativnošću i idejama potiče, ispravlja, sugerira, upućuje, ….. Nakon prolaza kroz sve «stanice» opuštamo se u mirnoj igri, pospremamo sredstva i pomagala, provodimo higijenu ruku i ostale fiziološke potrebe, nadoknađujem izgubljenu tekućinu uzimanjem napitka (čaj, sok, voda). ZAKLJUČAK Rad na ovome projektu je, prije svega usmjeren na zadovoljavanje djetetove potrebe za motoričkom aktivnošću putem igre, uvažavajući činjenicu da je igra osnovna aktivnost djeteta, koja ga oduševljava i zanosi, stimulira osjetila i mobilizira volju, pa samim time može biti igra, osnovna aktivnost, sredstvo i metoda rada. Projekt obuhvaća cjelovitu aktivnost djeteta od prikupljanja pedagoški neoblikovanog materijala, izradu i korištenje sredstava za motoričke aktivnosti, i uključivanje roditelja u odgojno-obrazovni proces. Integrativni pristup radu obuhvaća poticanje svih aspekata razvoja djeteta, a osobito kreativno izražavanje i stvaranje, komunikacijske vještine i sposobnosti, spoznajne funkcije, socijalno emocionalne veze i odnose. Važno je napomenuti, da su za rad na ovome projektu utrošena minimalna sredstva a rezultati su maksimalni. Postoji bezbroj mogućnosti za daljnji rad. Rad je moguće nastaviti kreativnim osmišljavanjem postojećih «stanica» i kreiranjem novih «stanica». Broj i sadržaj korištenih stanica ovisi o dobnoj skupini djece i njihovim individualnim vještinama i sposobnostima. Dakako, ponuđeni broj stanica za aktivnost treba biti takav da pruži djetetu mogućnost za poticanje svih mišićnih skupina, determinirano jačinom i tempom. Osobitu vrijednost radu daje integrativni pristup aktivnosti s mogućnošću različit oblika kreativnog izražavanja i stvaranja djeteta. LITERATURA

90


  

Findak V, Delija K. (2001). Tjelesna i zdravstvena kultura u predškolskom odgoju. Zagreb Kosinac, Z. (1999). Morfološko-motorički i funkcionalni razvoj djece predškolske dobi. Split: Majumi Stevanović M.(2000). Predškolska pedagogija. Rijeka: EDT

MARIZA KOVAČEVIĆ VERICA DEGORICIJA MARIČIĆ, PU DJEČJI VRTIĆI PULA, OJ VERUDA

ZA RAZVOJ JE VAŽNO KRETATI SE UVOD Suvremeno društvo karakterizira između ostalog i negativni utjecaji na antropološki status čovjeka. Novi mediji pored TV-a, kompjuteri, play station-i zaokupljaju djetetovu pa��nju i vrijeme te ostavljaju malo vremena za «mišićne» aktivnosti. U takvoj situaciji adekvatno tjelesno vježbanje predstavlja za djecu primarnu potrebu. To bi zapravo trebalo biti nezaobilazan i integralni dio svakodnevnog odgoja i obrazovanja u vrtiću (Programsko usmjerenje, 1991). Tjelesni razvoj djeteta predškolske dobi trebao bi biti shvaćen i prihvaćen u najširem smislu polazeći od raznih oblika tjelesnog vježbanja, ali to je samo jedno područje rada koje je povezano i korelira s ostalim područjima koja su jednako važna. U našem vrtiću ove godine primarni razvojni program u jednoj mješovitoj skupini obogaćen je specifičnim sportskim sadržajima čiji su nositelji odgajatelji skupine i profesor kineziologije. Specifične zadaće ovog obogaćenog programa konkretne su i u skladu s Programskim usmjerenjem predškolskog odgoja (1991) 1. poticanje razvoja motoričkih sposobnosti 2. poticanje samostalnosti i kompetencije 3. poticanje aktivnog odnosa. Ciljevi su također konkretni i u skladu s rastom i razvojem djeteta predškolske dobi: - razvoj svijesti djeteta o ulozi i značaju tjelesnog vježbanja - stvaranje uvjeta da se dijete osjeća zadovoljno i slobodno - cjelovito zadovoljavanje dječjih potreba za kretanjem, igrom, izražavanjem i druženjem - razvoj motoričkih sposobnosti i vještina - usvajanje specifičnih znanja o elementima sporta (ili sportske igre) - jačanje kompetencije i, samostalnosti i samopouzdanja U radu s djecom predškolske dobi najvažnije je da se aktivnost pa tako i sportska odvija na što prirodniji način. Dijete najbolje uči, igrajući se, a to vrijedi i za vježbanje. Piaget (1950, iz

91


Pejčić, 2001) je prvi znanstvenik koji je ukazao da je različitost i kvaliteta igre vrlo važan faktor u tjelesnom, emocionalnom i intelektualnom razvoju djeteta. Svi djetetovi interesi usmjereni su ka igri. Da bi odrasli bili što uspješniji prilikom rada odnosno tjelesnog vježbanja s djecom predškolske dobi treba voditi računa o:  temeljnim anatomsko-fiziološkim i psihičkim karakteristikama djeteta  aktualnom stanju njihova antropološkog statusa  karakteristikama svake pojedine dobne skupine  aktualnom stanju i specifičnostima svakog djeteta u određenoj skupini (prema Findak, 2001). NAŠE ISKUSTVO U RADU S DJECOM S POSEBNIM POTREBAMA U SPORTSKOJ SKUPINI Ciljevi i zadaće ovog programa prilagođeni su individualnim karakteristikama svakog djeteta pa tako i djeteta s posebnim potrebama koje je integrirano u ovu odgojnu skupinu (Sindik, 2001). Kod djeteta je izražen sindrom nedovoljno razvijenog govora koji se manifestira i u drugim područjima ponašanja. Uz probleme razumijevanja i govornog izražavanja kod djeteta je prisutna i smanjena pažnja i koncentracija, socijalna kompetencija, a prisutne su i smetnje grafomotorike. Zbog svih navedenih smetnji dijete je praćeno od strane stručnog tima ustanove za vrijeme svih aktivnosti, a naročito u vrijeme izvođenja sportskog programa. Naime, zbog zaostajanja u neurološkom razvoju dijete je nezrelije u ponašanju te se obično igra u blizini druge djece, ali ne i s njima. Trajanje njegove igre u korelaciji je s porastom koncentracije pažnje. Za vrijeme izvođenja sportske aktivnosti njegova koncentracija produljena je što ovisi naravno o nositeljima programa, odgajatelju skupine profesoru kineziologije koje su vedre i vesele osobe, strpljive, motivirajuće i nadasve stručne. Tjelesnim vježbanjem kod sve djece, a naročito kod djeteta s posebnim potrebama razvijaju se motoričke sposobnosti, manipulativne, gruba, a naročito fina motorika. Uloga sporta nemjerljiva je također na području odgojnih vrijednosti. To se prije svega odnosi na redovitost treniranja, borbenost, upornost, discipliniranost, poštivanje pravila, smisao za grupu, komunikativnost te socijalnu prilagođenost. Kod djeteta se također sportom djeluje na smanjenje neprilagođenog ponašanja, agresivnost i hiperaktivnost, te se pozitivno djeluje na formiranje osobnosti i društvene ličnosti. Kod ovog obogaćenog programa ciljevi se realiziraju kroz stručno vođene treninge, ali i stvaranje navika važnih za zdravlje, poticanje na zdravu prehranu, raznovrsne igre i ekološke aktivnosti te mnoge druge aktivnosti djece i odraslih. Ovako koncipiran program ima i svoju nadgradnju koja se očituje kroz:  posjete sportskim treninzima, klubovima  druženje sa sportašima  organizacija sportskih susreta i druženja s drugim učesnicima ovog programa  organizacija izleta, pješačenja i sl. Velika podrška u ovom obogaćenom programu su nam roditelji koji su aktivni partneri i koji su shvatili prednosti ovakvog obogaćenog programa. Svakodnevno prate treninge, pitaju, raspituju se o terminologiji jer ih djeca iznenade stručnim spoznajama koje su usvojila. Najveća su nam veselja zajednička sportska druženja, jer su uspjesi popraćeni intenzivnim

92


pozitivnim emocionalnim doživljajem koji se ne može kupiti, dobiti niti preuzeti – on se mora «zaraditi» kvalitetnim vježbanjem. U ovom promišljanju programa moramo navesti dva bitna uvjeta, a to su za nas kao stručne suradnike koji prati program i promišljaju o njemu:  

motivirani i kompetentni odgajatelji motiviran, kompetentan. kineziolog koji «osjeća» i poznaje rast i razvoj djece predškolske dobi

U praktičnom radu to veoma mnogo znači npr. Znači poznavati zakonitosti dječjeg učenja pa tako i vježbanja. To znači «Nema dosade»! To znači …

«Naučili smo novu vježbu koja se zove Blade, blade. To ti je super vježba. Svi se vrtimo kao koluti» Ili «Hugo igra je najbolje kretanje. Skačemo i znojimo se» ili «Navijanje izgleda jako bučno. Ruke su nam u zraku. Kada moja ekipa pobjedi srce mi jako lupa»

ili «Najviše volim kada mi trenerica kaže: To si super napravio!» ili «Volim pucati ne pištoljem, volim pucati na koš» Ovaj program trebao bi biti okosnica rada u svim vrtićima (nikako ne bi trebao biti elitistički) jer se svi razvijamo u međusobnoj povezanosti, a što je više kompetentnih ljudi uključeno biti će i više uključene djece predškolske dobi. Djeca ove dobi su savršeni suradnici ovako postavljenog programa. Oni nam pokazuju smjer, oni određuju granice (ako ih ima), a razvojna karakteristika programa neprocjenjiva je vrijednost. Kao što i u naslovu piše «Za razvoj je važno kretati se…» a svaki put čitajući Programsko usmjerenje nalazimo potvrdu da je to tako. ZAKLJUČAK Primarni razvojni program obogaćen specifičnim sportskim sadržajima veliki je dobitak za svako dijete, skupinu pa tako i za vrtić . Ovaj RAZVOJNI program specifičan je po svojim ciljevima i zadaćama, ali njegovo ishodište utemeljeno je u Programskom usmjerenju predškolskog odgoja. Tjelesni razvoj djece predškolske dobi trebao bi biti shvaćen u najširem smislu, dobro povezan sa svim područjima razvoja, a sredstvo povezivanja i okosnica rada jest IGRA pored tjelesnog vježbanja.

93


LITERATURA    

Findak, V. (2001). Tjelesna i zdravstvena kultura u predškolskom odgoju. Zagreb: Edip Pejčić, A. (2001). Zdrav duh u zdravom tijelu. Rijeka: VUŠ, Sveučilište u Rijeci Sindik, J. (2001). Kineziološke igraonice. Zrno, br. 59-60, 22 Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja predškolske djece. Zagreb: Glasnik Ministarstva prosvjete i kulture RH (1991)

94


ANITA ERAK MAGDA ROMIĆ PU DJEČJI VRTIĆI PULA OJ VERUDA PULA SPORT NA VERUDI ISKRICE ODGOJITELJA VEZANE ZA OPAŽANJA U GRUPI ''MALIH SPORTAŠA'' UVOD ''Djetetov poticaj da ustane i hoda izrasta iz njegove potrebe da oponaša ono što vidi oko sebe. Da bi se ostvarilo to kretanje, dijete nesvjesno koristi snagu svoje volje... S velikom se odlučnošću kreće, podiže, uzima i trči. Zdravo dijete se mora i želi kretati. Ono ne može drukčije i neprirodni su svi pokušaji da ga se obuzda. Djeca trebaju dati oduška svojoj neograničenoj energiji i usmjeriti je u pozitivnom pravcu.'' (J. B. Thomson, Zdravo djetinjstvo) Odlučile smo započeti navedenim citatima jer ih smatramo ključnima u najosnovnijem shvaćanju dječje naravi, dječjeg svijeta prožetog energijom tijela i uma, energijom života i radosti koja pokreće svijet. Uz pomoć kompetentnih odraslih ljudi ta se energija kanalizira u pravcu stvaranja svijeta dostojnom da djeca u njemu žive i pokreću se. SPORTAŠI S VERUDE Sportska skupina Šeširići, od 25 djece, formirana je pedagoške godine 2004/2005. Grupna heterogenost se očituje u spolu (dvadeset dječaka i pet djevojčica) i dobi djece (od tri do šest i po godina). Treninzi (ili, kako ih volimo zvati, ''sportske igre'') sportaša s Verude odvijaju se ti puta tjedno u vremenskom trajanju od šezdeset minuta, u dvorani dječjeg vrtića Veruda (PU Dječji vrtići Pula). Sportske igre osmišljava i vodi profesorica kineziologije Đeni Blarežina uz suradnju dvaju odgojitelja koji se tjedno izmjenjuju (ovisno o smjenama), te je jedan uvijek prisutan tijekom cijelog treninga, asistira treneru, vježba uz djecu dajući tako motivaciju za sportsku igru. Rad sportske skupine aktivno prate i stručni suradnici ustanove. Svaki početak sa sobom donosi nove izazove i probleme kao i strategije za razrješavanje istih. Prvenstveno i osnovno bilo je nastojanje da djeca usvoje početne odgojne i obrazovne smjernice djelovanja unutar (sportske) skupine. Pod time mislimo na određene navike ponašanja i ophođenja koje su dio svakodnevice i djeluju banalno ukoliko se na njih gleda kad su one već usvojene, ali svaki odgojitelj zna koliko strpljenja, ustrajnosti i vremena treba proći da se i najlakša radnja usvoji i tako postane rutina (i što se tiče odraslog čovjeka, a kamoli djeteta!). Trebalo je proći vremena, ''more'' izgovorenih riječi i pozitivnih primjera i postepeno smo početne izazove savladali. Formirali smo sportski kutić s košaricama za odlaganje sportske obuće i odjeće, djeca potpuno samostalno prepoznaju svoju košaricu (zahvaljujući individualnom znaku kojeg su izradili u svrhu raspoznavanja svojih stvari) uzimaju je i odlaze za stol presvlačeći se za trening pritom uredno slažući svoju odjeću i obuću na zato određeno mjesto, oblačeći zatim sportsku opremu. Da nema ponekih nesigurnosti prilikom vezivanja vezica ili određivanja tenisice koja pripada lijevoj ili desnoj nozi, u nekim bi se trenucima osjećale ''potpuno beskorisno'' pokraj tolike samostalnosti i samodiscipline. Naravno, da čitatelj ne bi pomislio da je riječ o ''malim robotima'' treba priznati da postoje dani kad i nije sve baš tako savršeno bajno, ali je zaista dovoljan minimalan poticaj (npr. razgovor i podsjećanje na pravila slaganja odjeće ili jednostavno usmjeravanje pažnje na dijete koje je uredno složilo svoju odjeću i sl.) kako bi djeca uvidjela na što treba obratiti pozornost. Što se poticaja tiče,

95


sasvim spontano nastala je igra podjele medalja na kraju treninga, gdje djeca zornim i konkretnim primjerima ukazuju na ponašanje i tijek sportskog dana i sami određuju koja će djeca biti nositelji titule prvaka npr. u urednom spremanju odjeće, samostalnom vezivanju vezica i sl. Djeca u tome postaju sve konkretnija i objektivnija i svakako bolje od bilo koje odrasle osobe u stanju su prosuditi kome idu određene zasluge i motivirati ih. Zanimljivo je promatrati djecu prilikom tih razgovora, ozbiljnost i izravnost koju tada koriste. Kažu si jedan drugome što misle i nakon toga svi zadovoljni idu se zajedno igrati...jesmo li mi odrasli sposobni tako što učiniti?! Tijekom samog treninga lako je primijetiti kako djeca sustavno, iz dana u dan, usvajaju sve veći fond motoričkih znanja ne samo u izvođenju određenih vježbi ili igara već i u samoj sportskoj terminologiji (često se djeci samim verbalnim putem obrazloži slijed od tri i više radnji-u stručnoj terminologiji-te oni to izvedu). Što se tiče terminologije i usvajanja znanja na intelektualnoj razini nismo primijetile velika odskakanja djece starije od djece mlađe dobne skupine (izuzev u koncentraciji i sposobnosti kontinuiranog praćenja treninga kroz šezdeset minuta). Razlike kod djece, a što se dobi tiče, najočitije su na motoričkom planu, u samom izvođenju vježbi. Radnje koje su kod starije djece već ''mehaničke'' i sigurnije kod mlađe djece još su na početnom stadiju. Na primjer, neke od vježbi u kojima smo to najzornije primijetile jesu skakanje s trambulina, gdje starija djeca niti ne razmišljaju kako će doskočiti ili odskočiti s istoga te s trambulina bez poteškoća izvode skok u odnoženju s doskokom na strunjači izvodeći u slijedu kolut naprijed. Također, razlike su zorne npr. prilikom vođenja lopte naizmjenično desnom i lijevom rukom. Kod mlađe djece, što se trambulina tiče, očita je poteškoća u samom doskoku na trambulin i održavanju skoka na istome, a s loptom se još suočavaju s teškoćama u samom držanju lopte trčeći (iako valja naglasiti da naš najmlađi Šeširić Ivan nerijetko zabije više koševa u slobodnom bacanju od svojih starijih prijatelja!). Veoma je važno u svemu tome to što veliki dobni raspon ne ometa sam tijek treninga već djeca, upravo potaknuta različitostima i vrlinama koje svaka raznovrsnost sa sobom neminovno donosi, izvode vježbe što bolje mogu i jedni druge motiviraju na aktivno sudjelovanje u vježbanju. Česti su trenuci kada jedni drugima asistiraju i pomažu u izvođenju igre odnosno zadatka bilo verbalnim obrazlaganjem, bodrenjem ili sasvim konkretnom fizičkom svladavanju prepreka. U skupini je i dijete s posebnim potrebama, petogodišnjak s dijagnozom odstupanja u razvoju. Dječak je u početku bio sklon fizičkoj agresiji ''ničim izazvanom'', odbijanju bilo koje vrstu komunikacije ili interakcije, pa tako i u sportskim igrama. Naglašena je potreba za pažnjom i usmjerenošću, preferira mir i tišinu, individualne igre ili igre u manjim skupinama te se često u zajedničkim dijelovima sportskog sata (npr. zagrijavanje ili opće pripremne vježbe) izolira i radije sjedi na klupici promatrajući druge. S druge strane, obožava izvođenje vježbi u nizu – poligon gdje se na neki način izolira-stvara svoj vlastiti imaginarni svijet, vlastitu simboličku igru . Nastojimo poštivati realno i ustrajno njegove potrebe, bilo da su one usmjerene na aktivno, pasivno ili potpuno ignoriranje sportskih igara (ponekad jednostavno želi biti ''sam'' u sobi dnevnog boravka dok mi treniramo te je poslije toga mnogo smireniji i zadovoljniji) i svakog dana primjećujemo pozitivne pomake u njegovom ponašanju. Sukobi su sve rjeđi, češće se uključuje u igre s drugom djecom te su dvosmjerne verbalne interakcije sve su prisutnije (kako s djecom tako i s odraslima koji ga okružuju). Uvažavanje sasvim jedinstvene osobnosti otvara nam vrata kojima nam dječak dopušta, zasada sitnim koracima, ulazak u njegov osobni svijet kojeg ćemo tako lakše promatrati i istražiti te tako dobivamo sve jasnije smjernice na koji način što kvalitetnije zadovoljiti njegove potrebe. Pokazala su se veoma uspješnim zajednička druženja djece iz raznih sportskih skupina Dječjih vrtića Pula koja se odvijaju otprilike svaka dva mjeseca te je naizmjenično jedna

96


skupina odnosno jedan vrtić domaćin susreta. Ovdje se djeca upoznaju i druže međusobno te s trenerima i odgojiteljima, upoznaju nove sredine, nauče se kretati i snalaziti u raznim prostorima-dvoranama, upoznaju nove rekvizite i slušaju govor i upute osoba koje su im manje poznate, a sve to uz nezamjenjivu ugodu igrovne atmosfere. Isti su događaji bitni ne samo za rast i razvoj djece već za oplemenjivanje nas odgojitelja jer nam omogućuju uviđanje vrijednosti izravne razmjene znanja i iskustava u samom epicentru događanja. Česti su sportski susreti u kojima sudjeluju roditelji djece. Uz važnost sudjelovanja, aktivnog i direktnog, gdje dijete uočava pozitivan stav roditelja prema vježbanju, što je od iznimne važnosti za motiviranje djeteta u samoj aktivnosti važna je i činjenica da se ovdje roditelj upoznaje s izuzetnim mogućnostima i sposobnostima djeteta predškolske dobi (čega roditelji vrlo često nisu svjesni). Roditelji nam sve češće svjedoče o primijećenim promjenama s aspekta tjelesnog razvoja, a osvješćuju se i o činjenici koju spominje i S. Kalish u knjizi Fitness za djecu: ''Mnoge vještine koje dijete ovdje nauči može prenijeti i na druge aspekte života: samodisciplinu, postavljanje ciljeva, samopoštovanje i pouzdanje te timski rad.'' Ponosni smo na izuzetno dobru suradnju s ''našim'' roditeljima, a ona se zaista najbolje ostvaruje upravo kad roditelj direktno stupi u sam život svojeg djeteta čiji smo sastavni dio i mi. Sama izreka ''U zdravom tijelu zdrav duh'' koja već stoljećima svjedoči o važnosti kretanja u životu jedne individue, dolazi na vidjelo već od najranijih godina života. Djeca razvijaju zdrav i uravnotežen odnos prema sebi i okolini i nauče se snalaziti kako među realnim, fizičkim preprekama tako i prema unutarnjim preprekama koje je svakako lakše preći ako razvijemo sklad i sigurnost u međupovezanosti tijela i uma. Kako je dobro da bude, zaključak svim ''filozofiranjima'' i teoretiziranjima odraslih prepuštamo djetetovom viđenje problema ... evo kako Šeširići odgovaraju na upit ZBOG ČEGA VJEŽBAŠ?

''Vježbam da budem jak.'' Luka P. ''A ja sam vježbao i u školi i tu i kući i u vrtiću. A u vrtić idu samo velika djeca, samo dečki jer su puno jeli i narasli, pa ''dam, dam'' mogu tuči i šutirati loptu da mogu imati jake mišiće.'' David

''Zbog...ne znam zbog čega vježbam.'' Tin

''Jer je lijepo'' Andrea ''Zato da imam jake mišiće'' 97


Antonio

''Da bi bio zdrav, da bi bio pametan, da se mogu razgibati'' Fran

''Zato da imam jake mišiće i zato jer lijepo budem zdrava'' Hana

''Zato jer sam ja najbolji'' Ivan R.

''Zato jer mi je dosta vježbati'' Daniel

''Da bi bio jak'' Ivan B.

''Jer mi je lijepo kad vježbamo'' Mihael

''Da budem jak'' Luka M.

''Zato vježbam jer sviđa trambulin''

98


Luka J.

''Zato da budem jaka i jer mi se sviđa trambulin'' Alma

''Zbog onog na stepenicama'' Petar

LITERATURA  Ivanković, A. (1980). Tjelesni odgoj djece predškolske dobi. Zagreb: ŠK  Kalish, S. (2000). Fitness za djecu. Zagreb: Gopal  Thomson, J. B. (2002). Zdravo djetinjstvo. Zagreb: ABC  Pejčić, A., Berlot, S. (1996). Sadržaj tjelesne i zdravstvene kulture za prva četiri razreda osnovne škole. Rijeka  Zbornik radova Postignuća u praksi i teoriji predškolskog odgoja 2003. Opatija  Svijet dostojan djece (2002). Zagreb  Zbornik radova Vrtić kao dječja kuća (2002). Poreč  Vrtić u skladu s dječjom prirodom ''Dječja kuća'' (2002). Rovinj

99


INGRID LONČARIĆ BRUNA RUBINIĆ, DJEČJI VRTIĆ «ZLATNA RIBICA», Kostrena

IGROM I SPORTOM U ZDRAVO I SRETNO DJETINJSTVO (PRIMJENA KINEZIOLOŠKIH AKTIVNOSTI U DJEČJEM VRTIĆU «ZLATNA RIBICA» KOSTRENA) UVOD Dječji vrtić «Zlatna ribica» od pedagoške 2003./04. godine, u sklopu redovitog programa, provodi specijalizirani program «Rastimo sretno i zdravo» čija je osnovna ideja odgojiti djecu u osobe koje su u miru sa sobom, drugima i prirodom. Naglašava se i široko operacionalizira koncept održivog razvoja (Thonhause, 1994 prema Pejčić i Berlot, 1996) koji se zasniva na premisama da je pozitivna interakcija s prirodnim okruženjem važan dio zdravog razvoja djeteta. Program se temelji na humanističko – razvojnoj koncepciji ranog odgoja i obrazovanja čime se potiče cjelovit razvoj djeteta. Cilj je da interakcijom djece, roditelja i odgajatelja, te šire društvene zajednice, odgajamo samopouzdanu, kreativnu i sretnu djecu te ih navikavamo na zdrav način života čime se osigurava sretno djetinjstvo, pospješuje prirodni rast i razvoj, odgovoran odnos prema sebi i cjelokupnom okruženju u kasnijoj dobi (prevencija emocionalnih smetnji, problema s ovisnostima, devijantnih ponašanja). Time se stvaraju temelji cjeloživotnog učenja te promiče održivost prirodnog i društvenog okoliša. Ostvarenje cilja pretpostavlja; cjelovit razvoj ličnosti, odgoj za okoliš, učenje zdravom načinu života i bavljenje sportom, njegovanje kulturne i povijesne baštine zavičaja. Programom se posebno naglašava briga o vlastitom tijelu i sportu kao preduvjetu zdravlja i načinu provođenja slobodnog vremena kao važnim čimbenicima poboljšanja kvalitete života uopće. Stoga je sastavni dio programa - Program sportskih aktivnosti «Igrom i sportom u zdravo i sretno djetinjstvo» (kineziološke aktivnosti za djecu predškolskog uzrasta). Program je izradila dr. sc. Aleksandra Pejčić, dekanica Visoke učiteljske škole u Rijeci koja je ujedno i supervizor programa. U realizaciji istog sudjeluju odgajatelji, kineziolog i stručni tim vrtića. U suvremenim uvjetima života, nedvojbeno je da svakodnevno sudjelovanje u raznim oblicima motoričkih aktivnosti višestruko pozitivno utječe na zdravlje, optimalan rast i razvoj predškolske djece. U posljednje vrijeme, kada se može govoriti o sve naglašenijoj disproporciji između podmirenja biotičkih i tzv. civilizacijskih potreba i to na štetu biotičkih, organizirane tjelesne aktivnosti dobivaju sve veći značaj. Stoga, primjenom sportskog programa nastojimo zadovoljiti temeljnu potrebu djeteta za kretanjem kako bi redovito tjelesno vježbanje postalo sastavni i nužan dio njihove svakodnevnice, kulture življenja i njihovo pravo. Navedeni sportski program zasnovan je na sadržajima biotičkih motoričkih znanja, te osnovnim elementima određenih kinezioloških aktivnosti za koje u vrtiću postoje materijalni uvjeti ; sportska dvorana, rekviziti, dvorišni prostor, sportski tereni i prirodni okoliš vrtića. Pri odabiru sadržaja, organizacijskih i metodičko organizacijskih oblika rada s djecom predškolskog uzrasta primjenjuju se vježbe koje su: - primjerene dječjoj dobi, - primjerene sposobnostima djece, - dinamičke, odnosno obuhvaćaju više mišićnih skupina (velike mišićne skupine), - odabrane jer razvijaju biotička motorička znanja (za savladavanje prostora, prepreka, otpora i manipulaciju objektima). 100


Te vježbe ne iziskuju dugotrajnu usmjerenost pažnje, te imaju optimalan ritam izvođenja koja djeca preferiraju. Svako tjelesno vježbanje mora biti zasnovano na poznavanju stanja subjekta. Tako se u vrtiću na početku i na kraju pedagoške godine utvrđuju stanja subjekta primjenom baterije od dva testa za prostor morfoloških karakteristika i šest testova motoričkih sposobnosti. Oni su već primijenjeni u praksi u dječjim vrtićima Slovenije i validirani su (Rajtmajer D. sa suradnicima, 1989, 1995, Planinšec 1995, Videmšek i Cemič 1991, prema Pejčić, 2001). Testiranjem se utvrđuju morfološke značajke djeteta, eksplozivna snaga nogu, repetitivna snaga, brzina alternativnih pokreta, statička ravnoteža, koordinacija i agilnost. Na osnovi utvrđenog stanja djece kineziolog izrađuje program rada za tri vrtićke skupine. Program sadrži (prema Pejčić, 2003): - opće pripremne vježbe (vježbe bez pomagala, vježbe s pomagalima), - biotička motorička znanja za savladavanje prostora (kotrljanja, kolutanja, puzanja, valjanja, hodanja i trčanja), - biotička motorička znanja za savladavanje prepreka (različita provlačenja, penjanja, uspinjanja i silaženja, skokovi, naskoci, saskoci i preskoci), - biotička motorička znanja za savladavanja otpora (držanja, višenja, upiranja, potiskivanja, vučenja, dizanja i nošenja), - biotička motorička znanja za manipuliranje objektima (bacanja i hvatanja, ciljanja i gađanja, slaganja i rastavljanja predmeta), - motorička znanja iz populacije monostrukturalnih motoričkih znanja (atletika, plivanje), - kompleksna motorička znanja ( košarka, odbojka, rukomet, nogomet), - estetska motorička gibanja ( gimnastika) - igre ( stvaralačke i elementarne). «Škola plivanja» na bazenu «Kantrida», lipanj 2004.g.

Poligon u dvorani vrtića

101


102


PLAN SADRŽAJA PROGRAMA «IGROM I SPORTOM U ZDRAVO I SRETNO DJETINJSTVO» (VARIJANTA 2) Fond sati tjedno 3 x 1 = 3 sata Godišnji fond 42 tjedana x 3 sata = 126 sati Ukupan broj sati za inicijalno i finalno provjeravanje = 6 sati MJESECI SADRŽAJI MJERENJA Hodanje i BIOTIČKA trčanje MOTORIČKA ZNANJA ZA Puzanje SVLADAVANJE PROSTORA Kolutanje i kotrljanje Provlačenje BIOTIČKA MOTORIČKA Penjanje ZNANJA ZA SVLADAVANJE Skakanje PREPREKA

IX 3

X

XI XII

I

II

1

1

1

0

1

1

III IV

V

VI VII Ukupno 3 6

1

1

1

1

1

1

2

0

11

0

0

0

0

0

0

1

0

0

2

1

0

1

2

1

1

2

0

0

0

9

0

1

1

0

1

1

0

0

0

1

0

5

1

1

1

1

1

0

1

1

0

0

0

7

1

1

1

1

1

1

2

1

1

0

0

10

103


BIOTIČKA MOTORIČKA ZNANJA ZA SVLADAVANJE PROSTORA

BIOTIČKA MOTORIČKA ZNANJA ZA MANIPULACIJU OBJEKTIMA IGRE

Dizanje i nošenje

1

1

1

0

1

1

1

0

1

1

0

8

Višenja i upiranja

1

1

1

1

0

0

1

1

0

0

0

6

1

0

0

1

1

0

1

0

1

1

0

6

0

1

1

0

1

0

1

0

0

1

0

5

1

1

0

1

1

1

0

1

1

1

0

8

0

1

1

1

0

1

0

0

1

1

0

6

1 0 0 0

1 1 1 1

1 1 1 1

1 1 1 1

2 1 1 1

2 1 1 1

1 1 0 1

2 1 1 1

2 1 1 1

1 0 0 0

0 0 0 0

14 8 7 8

12 12 12

0

126

Vučenja i potiskivanja Nadvlačenja i guranja Bacanja i hvatanja Gađanja i ciljanja Elementarne Štafetne

ATLETIKA GIMNASTIKA

OPĆE PRIPREMNE VJEŽBE

Na svakoj aktivnosti

UKUPNO 12 15 12

12

15 12 12

PLAN SADRŽAJA PROGRAMA «IGROM I SPORTOM U ZDRAVO I SRETNO DJETINJSTVO» (VARIJANTA 6) Fond sati tjedno 5 x 1 = 5 sati Godišnji fond 46 tjedana x 5 sati = 230 sati Ukupan broj sati za inicijalno i frontalno provjeravanje = 6 sati MJESECI SADRŽAJI MJERENJA Hodanje i BIOTIČKA trčanje MOTORIČKA ZNANJA ZA Puzanje SVLADAVANJE PROSTORA Kolutanje i kotrljanje

IX 3

X

XI XII

I

II

2

2

2

1

1

1

2

III IV

V

VI VII Ukupno 3 6

1

3

2

1

1

2

1

1

18

0

1

0

0

1

0

1

0

1

6

2

1

2

1

1

2

1

1

1

15

104


BIOTIČKA MOTORIČKA ZNANJA ZA SVLADAVANJE PREPREKA

BIOTIČKA MOTORIČKA ZNANJA ZA SVLADAVANJE PROSTORA

BIOTIČKA MOTORIČKA ZNANJA ZA MANIPULACIJU OBJEKTIMA IGRE

Provlačenje

1

1

1

1

1

1

0

0

0

1

1

8

1

1

1

1

1

1

1

1

1

1

1

11

1

1

2

1

1

1

2

1

1

2

2

15

Dizanje i nošenje

1

1

1

1

1

1

1

1

1

1

0

10

Višenja i upiranja

1

1

1

1

0

0

1

1

1

0

1

8

1

0

0

1

1

1

1

1

1

1

0

8

0

1

1

0

1

1

1

1

0

1

1

8

1

1

1

1

1

1

2

2

1

2

1

14

1

1

1

1

0

1

1

1

1

1

0

9

2 1 0 0 0 3

3 1 2 1 2 0

2 1 1 2 1 0

2 1 1 2 2 0

3 3 3 3 3 2 2 1 2 2 2 1 1 2 1 2 1 2 2 0 2 2 1 0 0 0 0 0 0 4 Na svakoj aktivnosti

3 1 0 0 0 3

3 1 1 0 0 5

30 15 12 12 10 15

21 22 20

19

23 20 21

21 21 19

23

230

Penjanje Skakanje

Vučenja i potiskivanja Nadvlačenja i guranja Bacanja i hvatanja Gađanja i ciljanja Elementarne Štafetne

ATLETIKA GIMNASTIKA RUKOMET PLIVANJE OPĆE PRIPREMNE VJEŽBE UKUPNO

ZAKLJUČAK Primjenjujući s djecom redovito i primjereno tjelesno vježbanje značajno utječemo na optimalan rast i razvoj motoričkih sposobnosti kao što su snaga, koordinacija, preciznost, ravnoteža i fleksibilnost. Tako koncipiranim sadržajima utječemo na rad srčano – žilnog i dišnog sustava te na smanjenje količine potkožnog masnog tkiva, čime pridonosimo zdravlju predškolske djece. Programi motoričkih aktivnosti koje koristimo u dječjem vrtiću «Zlatna ribica», omogućuju djeci da nauče raznovrsna motorička znanja (biotička i osnove elemenata sportskih znanja) koja imaju veliki utjecaj na cjelokupni antropološki status svakog djeteta.

LITERATURA •

Pejčić, A, Berlot, S. (1996). Sadržaji tjelesne i zdravstvene kulture za prva četiri razreda osnovne škole. Rijeka: CDM Biblioteka Val, 2 dopunjeno izdanje.

105


• •

Pejčić, A. (2001). Zdrav duh u zdravom tijelu. Rijeka: Visoka učiteljska škola Sveučilišta u Rijeci. Pejčić, A. (2003). Program sportskih aktivnosti «Igrom i sportom u zdravo i sretno djetinjstvo». Rijeka.

106


SMILJANA PARAGVAJ TANJA UJČIĆ, DJEČJI VRTIĆ «OPATIJA», Opatija INTEGRACIJA TJELESNIH AKTIVNOSTI U REDOVITE PROGRAME DJEČJEG VRTIĆA OPATIJA UVOD Povezanost fizičkog i psihičkog zdravlja poznata je od davnina a značaj ove teme naglašavan je na mnogim skupovima. Suvremeno društvo prate mnoga nova otkrića na svim područjima ljudskih djelatnosti, a to suvremeno društvo ima pored svojih pozitivnih i mnoštvo negativnih posljedica (Pejčić i Berlot, 1991). Tim su negativnim posljedicama izložene sve kategorije društva a posebno djeca. Statičan način života odraslih sve se više prenosi i na djecu, stoga je jedna od bitnih zadaća osposobljavanje djece za život s promjenama. U posljednje se vrijeme i kod djece predškolske dobi uočava smanjena razina motoričkih i funkcionalnih sposobnosti. Zato se sve veća pozornost pridaje zdravom načinu života koje podrazumijeva pored ostalog i primjereno tjelesno vježbanje. Koliko je značajno razvijati zdrav način života govori činjenica da se u predškolskim ustanovama provode Preventivni programi suzbijanja ovisnosti, a razvijanje navika bavljenja tjelesnim aktivnostima i općenito razvijanjem navika kvalitetnog provođenja slobodnog vremena predstavljaju najdjelotvorniju prevenciju. Tjelesna aktivnost za dijete predškolske dobi predstavlja jedan od najznačajnijih stimulansa rasta i razvoja, Stoga nije dovoljno raditi samo na zadovoljavanju potreba djece za kretanjem već tjelesno vježbanje treba planirati i kontinuirano provoditi, jer se jedino tako vrši pravilan utjecaj na antropološki status djece predškolske dobi (Findak, 1997). RAZLIČITI OBLICI TJELESNIH AKTIVNOSTI Potreba za kretanjem spada u elementarne potrebe djeteta koje se na jedan od različitih oblika i na razne načine u Dječjem vrtiću Opatija svakodnevno ili povremeno zadovoljavaju, kao i razni oblici tjelesnih aktivnosti od kojih možemo navesti (Rajtmajer, 1990; Zbornik radova, 2004): Jutarnja tjelovježba – prateći provođenje jutarnje tjelovježbe uočena je nedovoljna zastupljenost djece u jutarnjim satima. Razlog tome je fleksibilnost u organizaciji rada. Roditelji nisu obavezni dijete dovesti u vrtić do određenog vremena, već to čine sukladno njihovim potrebama. Stoga je kada je riječ o jutarnjoj tjelovježbi izgubljen kontinuitet u radu s određenim brojem djece /djecom koja su kasnije dolazila u vrtić/. Taj je problem riješen na način da se tjelovježba provodi u periodu dana kada je prisutan najveći broj djece. Interne priredbe kao što je npr. Mića marunada koja se obilježava organizacijom raznih takmičarskih igara s plodinama kako za djecu tako i za roditelje i uzvanike. Boravak djece na vanjskom prostoru – u vrtiću se gotovo svakodnevno provodi. Roditeljima čija su djeca upisana u cjelodnevni boravak u pravilu ostaje malo vremena za šetnje, i razne druge aktivnosti stoga su njihova očekivanja da potrebno vrijeme boravka na zraku dijete zadovolji u vrtiću. U neke aktivnosti povremeno se nastoji tijekom godine uključiti i roditelje osobito povodom obilježavanja nekih datuma kao npr. Dana pješačenja, ili uključivanjem u razne akcije poput Međunarodnog dana čišćenja obale i mora, a koje se organiziraju na razini Grada i kao takve povezuju sve čimbenike, u neposrednoj okolini vrtića.

107


Kraći specijalizirani programi tjelesnog vježbanja – u ove kraće specijalizirane programe mogu se uključiti i ona djeca koja nisu uključena ni u jedan od organiziranih oblika predškolskog odgoja, Provode se u poslijepodnevnim satima kako bi svaki roditelj imao mogućnost da svoje dijete uključi u jedan od ponuđenih programa. Ovi se programi provode u prostorima koji su opremljeni spravama i pomagalima, a nerijetko se provode i na vanjskom prostoru. Cilj je ovog programa razvijati kod djece ljubav i potrebu za svakodnevnim tjelesnim aktivnostima, rekreacijom i sportom. U Dječjem vrtiću Opatija ovaj se oblik organiziranog tjelesnog vježbanja provodi od 1993, god. U cilju unapređivanja kvalitete rada kontinuiranim praćenjem vršene su analize i dorade programa, pa se danas ovaj program provodi uz pomoć vanjskih suradnika koji pored odgajatelja rade s djecom radi ispitivanja motoričkih sposobnosti i otkrivanja određenih sklonosti. Cilj je ovog programa da se djeca od najranije dobi potiču i usmjeravaju u određene sportove. Te se informacije prenose i roditeljima koji imaju mogućnost savjetovanja sa vanjskim stručnim suradnicima koji su ispitivanje i provodili. Učestvovanje na raznim sportskim natjecanjima: a/ Kup Opatije – sportske igre vrtića – održava se već nekoliko godina za redom u mjesecu lipnju na Dječjoj plaži. Na Kupu Opatije pored djece iz našeg vrtića učestvuju i djeca vrtića iz susjednih Općina. b/ Olimpijski festival Dječjih vrtića Hrvatske – organiziran je prvi puta prošle godine na razini Primorsko-goranske županije. U raznim disciplinama učestvovalo je 20 djece, a od ove godine planira se uključivanje većeg broja djece. c/ Međunarodni sportski susreti djece /Slovenija, Italija, Austrija, Hrvatska/ Ove su godine prvi puta djeca iz vrtića u pratnji roditelja i odgajatelja sudjelovala na međunarodnom natjecanju u zimskim sportskim igrama na Snježnom stadionu Mariborskog Pohorja. Natjecanje se održavalo u sanjkanju, skijanju, klizanju, igrama na snijegu i traženju blaga a naša su se djeca /njih 12/ takmičila u samo jednoj aktivnosti i to skijanju. U ta sportska natjecanja uključeni su aktivno i roditelji što je posebno važno, jer upravo roditelji moraju imati pozitivan stav prema zdravom načinu života. Rekreativni programi Svake godine u organizaciji Dječjeg vrtića Opatija jedna grupa djece odlazi na zimovanje u pratnji odgajatelja i glavne medicinske sestre, animatora i učitelja skijanja. Poludnevni i cjelodnevni izleti – planiraju se i provode u suradnji s roditeljima, jednom do dva puta tijekom pedagoške godine /na Platak, Park prirode Učka, Fužine i slične destinacije/. Za takva se druženja obično planiraju različite takmičarske igre, a sa ciljem da se kod roditelja potakne osjetljivost i navika za aktivno provođenje slobodnog vremena sa svojom djecom. Poznato je da su neke navike stečene u najranijoj dobi trajno usvojene stoga je obaveza i odgovornost svih djelatnika koji se bave predškolskim odgojem na razvijanju zdravog načina života tim veća. Stjecanje navika i razvijanje potrebe bavljenja tjelesnim aktivnostima kod djece jedna je od prioritetnih zadaća na kojoj se kontinuirano radi. Kvaliteti i postignutim rezultatima svakako su doprinijeli i vanjski suradnici educirani za sadržaje tjelesne i zdravstvene kulture. Slijedeći korak koji planiramo učiniti je uključivanje tih vanjskih suradnika i u razne organizirane oblike rada s roditeljima, jer je njihov stav prema tjelesnim i sportskim aktivnostima za dijete posebno značajan.

108


Smatramo da se na tom planu treba još mnogo učiniti, jer prateći iskustva susjedne nam Slovenije, bez obzira na sve učinjeno, tjelesnoj kulturi u cilju poticanja zdravog načina života ne pridaje se dovoljna pozornost. SAŽETAK Potreba djeteta za kretanjem jedna je od osnovnih potreba predškolskog djeteta, a organizirana tjelesna aktivnost pretpostavka za pravilan razvoj s optimalnom razinom sposobnosti. Samo planskim i kontinuiranim radom vrši se osuvremenjivanje postojećih programa i postižu željeni rezultati - to je naša bitna i konkretna zadaća. Uključivanje roditelja u razne organizirane oblike tjelesnih aktivnosti kako ima poseban značaj jer samo zajedničkim djelovanjem na dijete možemo doprinijeli zdravijem načinu života najmlađe generacije.

LITERATURA    

Pejčić, A, Berlot, S. (1991). Sadržaji tjelesne i zdravstvene kulture za prva četiri razreda osnovne škole. Rijeka: CDM Biblioteka Val Findak, V. (1997). Programiranje u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi. Zagreb: ŠK Rajtmajer, D. (1990). Metodika telesne vzgoje /Predšolska vzgoja/. Maribor Zbornik radova: Unaprjeđujemo kvalitetu odgoja i obrazovanja (2004). Zagreb: HKPZ

109


JOŠKO SINDIK, VICA LAUŠIĆ, NADA ŠTRUKELJ, MIRJANA KRPAN, DJEČJI VRTIĆ «TRNORUŽICA», Zagreb SILVANA BAGARIĆ, JADRANKA BARAĆ, KATALIN GUŠTIN, DJEČJI VRTIĆ «MAKSIMIR», Zagreb

AKTIVNOSTI S KRETANJEM U FORMI IGRAONICA KAO NAČIN ZA STRUKTUIRANJE “SLOBODNOG VREMENA” PREDŠKOLSKE DJECE POTREBA ZA FIZIČKIM KRETANJEM KAO DIO PRIMARNIH POTREBA ČOVJEKA “Potrebu” za fizičkim kretanjem čovjek spontano zadovoljava svakodnevnim gibanjem, kroz obavljanje dnevnih rutina i slično. Kineziološkim aktivnostima u širem smislu stoga se mogu smatrati sve aktivnosti koje uključuju kretanje, odnosno fizičko pokretanje ljudskog tijela. U užem smislu, to su osmišljene, strukturirane, nespontane tjelesne aktivnosti. Kineziološke aktivnosti nemaju samo ekskluzivni ili čak ”luksuzni” značaj u životu modernog čovjeka. Naime, “potreba” za fizičkim kretanjem može se poimati kao jedna od osnovnih biotičkih potreba. Među osnovnim potrebama, Maslow (1984) najbitnijim smatra tzv. fiziološke potrebe, potrebe za homeostazom. Homeostazu definira kao automatska nastojanja tijela da održi konstantno, normalno stanje krovotoka. Canon (prema Maslow, 1984) daje opis procesa homeostaze za sadržaj i količinu vode i krvi, soli, šećera, proteina, masti, kalija, kisika, ravnotežu vodika, konstantnu temperaturu krvi. Maslow pretpostavlja da bi se popis morao proširiti i na druge minerale, hormone, vitamine itd. Međutim, uz homeostatičke potrebe organizam ima i niz prividno “kontradiktornih” potreba: ka inerciji, lijenosti i minimaliziranju napora, uz istovremenu potrebu za djelatnošću, stimulacijom i uzbuđenjem. Po Maslowu, upitna je i “homeostatička” funkcija seksualnih želja, pospanosti, puke djelatnosti ili kretanja i materinskog odnosa među životinjama. “Potreba” za fizičkim kretanjem ne može se dakle smatrati “čistom” primarnom fiziološkom potrebom, s isključivom funkcijom održavanja homeostaze. Ova “potreba” nesumnjivo zadovoljava i neke druge funkcije. Ipak, bolje određenje “potrebe” za kretanjem kao primarne fiziološke potrebe, moglo bi biti “instrumentalno”. Naime, kretanje omogućuje da se pojača opći nivo aktivacije globalnih funkcija i resursa organizma, te se na taj način pospješi i njegovo funkcioniranje, uz izmjenu tvari i bržu eliminaciju štetnih produkata iz organizma. Dakle, cijeli niz potreba za homeostazom može se zadovoljiti kroz fizičko pokretanje organizma. Međutim, mada fizičko kretanje može zadovoljavati primarno i dominantno potrebe za homeostazom, nipošto se ne smije zaboraviti da svaka aktivnost može koristiti za zadovoljavanje više vrsta ljudskih potreba. Štoviše, različite psihologijske teorije mogu svesti na “zajednički nazivnik” pojam kvalitete življenja kao mogućnost da čovjek kroz jednu te istu vrstu aktivnosti može zadovoljiti što veći broj potreba, primarnih biotičkih i “viših”. Kvalitetom življenja može se smatrati “iskorištenost” ukupnog vremenskog odsječka trajanja življenja pojedinca u smislu optimalnog zadovoljavanja svih njegovih osnovnih i specifičnijih potreba. Odatle, kineziološke aktivnosti mogu i moraju biti multifunkcionalne, tj. moraju omogućiti zadovoljavanje više vrsta čovjekovih potreba.

110


KRETANJE U FUNKCIJI ZADOVOLJENJA OSNOVNIH POTREBA ČOVJEKA Promotri li se fizičko kretanje sa stanovišta teorije kontrole, (Bašić i drugi, 1994, Glasser, 1997, Perry Good, 1995,1997), zapaža se da aktivnosti koje uključuju fizički pokret, tj. kineziološke aktivnosti, osim osnovnih biotičkih potreba, mogu koristiti zadovoljavanju osnovnih potreba za: 1. moći - kroz pružanje mogućnosti pojedincu da usvoji nove spoznaje i navike, da ovlada novim vještinama (vezanim uz jednu ili više aktivnosti s komponentom fizičkog kretanja). Uspješno usvajanje novih motoričkih i/ili informatičkih znanja ili vještina ili pak sam ustrajan napor uložen da se ista znanja ili navike usvoje - hipotetski kod čovjeka može zadovoljiti potrebu za moći. 2. slobodom- kroz pružanje mogućnosti pojedincu da odabere određenu aktivnost s komponentom kretanja, koju on sam želi odabrati. Također, potreba za slobodom može se zadovoljiti odabirom usvajanja određenih motoričkih i informatičkih znanja o nekoj kineziološkoj aktivnosti vlastitim “tempom” i do osobno željenog stupnja. Konačno, pojedinac sam može slobodno odlučivati želi li se uključiti u datu aktivnost ili ne. 3. poštovanjem i ljubavlju - zajednička fizička (kineziološka) aktivnost s grupom ljudi, može hipotetski omogućiti zadovoljavanje niza socijalnih i emocionalnih potreba čovjeka, pa tako i potreba za samouvažavanjem, te uvažavanjem drugih, osjećaja pripadnosti užoj i/ili široj zajednici, samopoštovanja i osjećaja poštovanosti od strane drugih.  zabavom - većina se kinezioloških aktivnosti može po nekim svojim obilježjima smatrati igrom, bilo da je riječ o monostrukturalnim, polistrukturalnim, kompleksnim ili konvencionalnim aktivnostima, osobito tzv. sportske igre (Mraković, 1992). A budući da je jedno od bitnih obilježja igre njena zabavnost, razonoda, mogućnost opuštanja, pokret kroz kineziološku aktivnost u principu zadovoljava čovjekove potrebe za zabavom, izuzev u slučaju tzv. “vrhunskog sporta”, s težnjom postizanja maksimalnih motoričkih dostignuća, mjerljivih rezultatom određenog sportskog natjecanja. Sa stanovišta spomenute Maslowljeve hijerarhijski organizirane klasifikacije ljudskih potreba, (Bašić i drugi, 1994), kroz sudjelovanje u kineziološkim aktivnostima, ljudi mogu zadovoljiti sve hijerahijske “nivoe” potreba:  primarne biotičke (fiziološke) - spomenute su u prethodnom poglavlju  za sigurnošću - obuhvaćaju potrebe za stabilnosti, ovisnosti, zaštitom, slobodom od straha, strukturom, redom, zakonima, granicama, moćnim zaštitnikom, itd. Upoznavanje i razumijevanje neke aktivnosti s pokretom može omogućiti da se čovjek osjeća sigurnim dok izvodi istu ili sličnu aktivnost, odnosno kretne strukture koje su sadržaj neke aktivnosti. S druge strane, osjećaju fizičke sigurnosti tijekom provedbe neke kineziološke aktivnosti mogu doprinijeti mjere nadzora od strane voditelja programa, te mjere prevencije npr. uklanjanje opasnih predmeta na igralištu i oko igrališta, spoznaje o postupcima prevencije ozljeda i postupka s određenim vrstama ozljeda. Maksimalna jasnost i jednostavnost zahtjeva koji se pred sudionike u određenoj kineziološkoj aktivnosti postavljaju, daljnji je doprinos osjećaju sigurnosti. Konačno, sama spoznaja o transformacijskom utjecaju određene kineziološke aktivnosti na ljudski organizam zadovoljava potrebu za sigurnošću.  za pripadanjem, ljubavlju, naklonošću - manifestiraju se kod kinezioloških aktivnosti u osjećaju pripadnosti skupini, “momčadi”, ali i osjećaju usamljenosti, odbačenosti, nemanju prijatelja i “korijena”. Kako zadovoljenost potreba za ljubavlju podrazumijeva i davanje i primanje te ljubavi ili naklonosti, i u slučaju kinezioloških aktivnosti sama činjenica da se ove aktivnosti provode najčešće ili sa drugim ljudima ili uz druge ljude (bilo to kooperativno ili kompetitivno), daje široku mogućnost za ostvarenje ove vrste potreba.  za cijenjenjem - manifestiraju se kao želja za postojanom, čvrstom, obično visokom ocjenom od sebe samih, za samopoštovanjem i samocijenjenjem, ali i od strane drugih. I kod kinezioloških aktivnosti ove potrebe mogu se zadovoljavati kroz spoznaju vlastite snage, 111


osjećaja postignuća, dovoljnosti, ovladavanja i kompetencije, samopouzdanje prilikom suočavanja sa svijetom, nezavisnost i slobodu - kroz ovladavanje novim motoričkim i informatičkim znanjima i vještinama, jačanju postojećih ili razvijanju novih sposobnosti. S druge strane, na sličan način, zadovoljavaju se i potrebe za dobrim glasom, prestižem, statusom, slavom, priznanjem, pažnjom, važnošću, dostojanstvom, uvažavanjem - od strane drugih ljudi.  za samoaktualizacijom - kroz kineziološke aktivnosti pojedinac može ostvariti svoje individui osobite potencijale, da bude ono što jest, da ostvari svoje mogućnosti. Čak i kad neka kineziološka aktivnost nije za njega osobno prioritetno, niti jedino područje interesa, ista mu može pomoći da sebe doživi potpunije, da se ostvari i na tom području, da kroz kineziološku aktivnost potpunije doživi sebe, ili da stječe nove spoznaje, vještine, unapređuje svoje sposobnosti. Posve pojednostavljeno, zadovoljenje “nižih” nivoa potreba do određenog “kritičnog” stupnja, preduvjet je javljanja “viših” potreba. Na primjer, gladni čovjek u principu neće patiti ako ga okolina dovoljno ne “uvažava”. S druge strane, određeni kognitivni prilagodbeni kapaciteti (opažajni, intelektualni, kapaciteti za učenje) predstavljaju osnovu zadovoljenja čak i osnovnih ljudskih potreba, u kompleksnijim okolnostima (npr. iznaći način za preživljavanje na pustom otoku). Nije neuočljivo da spomenute dvije teorije, Maslowljeva teorija motivacije i Glasserova teorija kontrole imaju dosta “dodirnih” točaka. Međutim, ustroj ljudskih potreba kod Maslowa je hijerarhijski, dok su kod Glassera potrebe prividno “jednakovrijedne”. Ali navedene teorije su načinjene s različitim namjenama. Maslow je težio detaljno popisati i odrediti izvore ljudskih potrebe, proces i princip zadovoljavanja ljudskih potreba, tj. problem motivacije ponašanja čovjeka. Glasser je prvenstveno težio načiniti klasifikaciju ljudskih potreba koja je praktična, lako razumljiva i upotrebljiva, osobito u svrhu psihoterapije, metodom kompatibilne realitetne psihoterapije, utemeljene na pretpostavkama teorije kontrole. Dakle, kineziološke aktivnosti, koje nisu doživljene od pojedinca kao puka “unidimenzionalna” tjelesna aktivnost, mogu doprinijeti zadovoljenju svih osnovnijih ljudskih potreba. KINEZIOLOŠKE AKTIVNOSTI KAO SREDSTVO “KATARZE” Kineziološke aktivnosti u užem i širem smislu omogućuju zadovoljavanje “potrebe” za kretanjem, koja je multifunkcionalno uvjetovana. Kineziološke aktivnosti ne zadovoljavaju samo čovjekove različite potrebe, već predstavljaju i svojevrsni ”ventil” za psihičku napetost, uslijed stresova kojima je moderni čovjek svakodnevno izložen. Naime, razvoj ljudske civilizacije uzima i određeni ”danak”, koji je usmjeren nauštrb prirodnih, tj. evolucijski “uvriježenih” načina zadovoljenja ljudskih potreba. Proces socijalizacije između ostalog sadrži i uspostavljanje kontrole nad ispoljavanjem emocija i odlaganjem trenutnog zadovoljenja potreba, a za dobrobit zajednice u cjelini. Tzv. norme kulturnog, ili uopće društveno poželjnog ponašanja čovjeka prisiljavaju da zadovoljavanje nekih svojih potreba potiskuje, ili ih ne ispoljava na način koji bi pojedincu bio “prirodan”, i ne zadovoljava u punom opsegu. Ovo potiskivanje i kontroliranje prirodnog izraza vlastitih poriva, želja i potreba rezultira velikom količinom psihičke napetosti, koje pojedinac treba reducirati na društveno prihvatljiv način. Ovu funkciju “katarze” Freud naziva sublimacija (prema Peck & Withlow, 1978). Tjelesna aktivnost je za većinu ljudi vjerojatno jedan od najpogodnijih načina za to, međutim, značajne su interindividualne razlike u intenzitetu i vrsti tjelesnih aktivnosti koje su neophodne za postizanje opuštenog stanja, homeostaze, ponovnog uspostavljanja ravnoteže organizma. Intenzitet i ekstenzitet potrebne tjelesne aktivnosti za postizanje homeostaze ovisi s jedne strane i o konstitucijskim faktorima, urođenim svojstvima živčanog sustava (Andrilović, 1997). Tako živčani sustav ima obilježja jakosti odnosno slabosti (u smislu stupnja izdržljivosti na

112


dugotrajno uzastopno podraživanje), labilnosti odnosno inertnosti (u smislu stupnja lakoće prelaska iz stanja inhibicije u stanje ekscitacije), ekscitiranosti odnosno inhibiranosti (u smislu dominantnog stanja centralnog živčanog sustava). S druge strane, psihološki su čimbenici podjednako bitni za tumačenje interindividualnih razlika. Naime, ljudi koji se statistički u većem broju osobina ličnosti bitnije razlikuju od većine drugih ljudi, vjerojatnije će posjedovati veću količinu ”nezdrave” psiho-fizičke napetosti, te će trebati snažnije ”ventile” za njeno reduciranje. Dakle, ovi “različiti” trebaju ulagati pojačane napore u vlastitu socijalizaciju, kako bi se uklopili u zajednicu s bitno drugačijim obrascima funkcioniranja od vlastitih. Međutim, ne treba zanemariti ni utjecaj okolinskih uvjeta, dakle uvjeta življenja pojedinca, koji mogu varirati od udobne i komforne sredine, s malo izvora stresa, do visoko stresnih okolina. Vjerojatnije je npr. da će manje stresan biti život na selu od života u gradu, da će ljudi koji su doživjeli određene stresne događaje posjedovati značajno veću “dozu” negativne napetosti od onih koji su ovih nedaća bili pošteđeni. Konačno, dobro bi bilo spomenuti da i kronološka dob ljudi može djelovati na količinu nezdravog stresa, generiranog u obliku tjelesne napetosti. Naime, djeca su u mogućnosti ipak naći dosta velik broj ”ventila” za negativnu napetost, zbog manjih očekivanja okoline u odnosu na njih sa stanovišta normi socijalnog ponašanja. Stariji ljudi objektivno imaju manje mogućnosti, manje raspoloživih načina za uklanjanje negativne napetosti. Upravo iz navedenih razloga, kineziološke su aktivnosti izrazito korisne za sve dobne skupine: kao sredstvo za ublažavanje ili uklanjanje negativne psihofizičke napetosti, te kao sredstvo za održavanje homeostaze. Osim čestine bavljenja kineziološkim aktivnostima, te varijabilnog intenziteta i ekstenziteta aerobnog i anaerobnog rada u datim aktivnostima za različite pojedince, sam izbor vrste kineziološke aktivnosti u koju će se netko uključiti može omogućiti odgovarajuće ”pražnjenje” za konkretnog pojedinca. Nekome je za redukciju tenzije dovoljna lagana šetnja, drugome maratonsko trčanje. Međutim, izbor vrste kineziološke aktivnosti ovisi i o drugim karakteristikama kao npr. o vrijednosnim orijentacijama pojedinca. Pojedinac, laički iskazano, traži ono što će njega osobno “optimalno” tjelesno angažirati, i što neće biti suprotno njegovu temperamentu. Nestrpljiv i živahan čovjek, dinamičan i pokretljiv - teško će se opredijeliti za nekakvu statičku kineziološku aktivnost, kao npr. pikado ili boćanje. Kreativan i dinamičan pojedinac teško da će se opredijeliti za dizanje utega, ili veslanje. POSLJEDICA HIPOKINEZE NA OSOBINE SUSTAVA I ORGANA TIJELA DJETETA U novorođenog djeteta su noge i ruke podjednako duge, a u predškolskoj dobi noge se povećaju više od tri puta, ruke samo dva puta. Prosječni opseg glave u 6-oj godini je 51 cm. Uslijed pomanjkanja kretanja, u predškolskoj dobi dolazi do tipične anomalije u “konfiguraciji” tijela - dugačak trup, kratke ruke, velika glava. Na mišiće kod predškolskog djeteta otpada oko 1/3 težine tijela. Snaga mišića je kod predškolskog djeteta manja, a umor brži, nego kod odraslog čovjeka. Osobito statička opterećenja istih mišićnih skupina prouzrokuju brzi umor. Dinamički pak rad dovodi do manjeg zamora - brže se organizam opskrbljuje krvlju, istrošene tvari brže se odnose iz organizma: osigurava se valjan razvitak mišića i kostiju. Koža u djeteta je nježnija i tanja nego u odraslih, slabije štiti od nadražaja i naglih promjena temperature. Ranjivija je i osjetljivija na infekcije, djeca lakše gube toplinu nego odrasli. Predškolsko dijete treba (u 6-oj godini) oko 170 ccm kisika, na kilogram tjelesne težine. Predškolsko dijete udahne u minuti 22-24 puta,o čemu treba voditi računa kod odabira ritma tjelesnog vježbanja s djecom (Pećina i Heimer, iz Medved, 1987). Činjenica je da hipokineza, odnosno onemogućenje dovoljne količine motoričke, tj. mišićne igre dovodi do niza negativnih posljedica za organizam djeteta (Delija, 1995). Veći broj djece pati od prekomjerne tjelesne težine i nedostatka mišićne mase, čega je izravna posljedica

113


pojava spuštenih stopala, a kasnije i iskrivljenja kralježnice. Istovremeno, izuzev deficita u domeni lokomotornog aparata, nedostatak motoričke aktivnosti uvjetuje i druge deficite u psihosomatskom razvoju, u prvom redu u domeni razvijanja motoričkih osobina i sposobnosti. Već spomenuti nedostatak psihološke relaksiranosti neki su od uzroka dijabetesa i ulkusne bolesti. IGRAONICE S AKTIVNOSTIMA S KRETANJEM - TEMELJNI PRINCIPI Tzv. igraonice sa sportskim sadržajima i s drugim kineziološkim aktivnostima (aktivnostima s kretanjem) imaju za osnovni cilj upoznavanje djece s nekim kineziološkim aktivnostima, te poticanje motiviranosti djece za uključivanjem u te aktivnosti. Istima je bitna uloga potencijalno moguće indirektno davanje smjernica djeci kako da strukturiraju svoje “slobodno” vrijeme: kroz “zdrave” kineziološke aktivnosti, prije nego bijegom u delinkvenciju ili razne oblike štetne ovisnosti (alkohol, droga, pušenje i sl.). Popularni kineziološki programi, igraonice sa sportskim sadržajima osmišljene su prvenstveno kao oblik tjelesnog vježbanja djece predškolske dobi, dok su im rekreacijski ciljevi sadržajno bliskiji u odnosu na edukacijske, sportske ili kineziterapijske (Sindik, 1998c). Naime, tjelesno vježbanje predškolaca ne može se posve poistovjetiti s oblikom sportske rekreacije, zbog:  činjenice da je cjelokupno vrijeme djeteta predškolske dobi praktički - slobodno vrijeme  od djece se očekuje postizanje makar minimalnih motoričkih postignuća, koji su preduvjeti ispunjavanja dijela zadaća iz područja konativnog razvoja. Ipak, aktivnosti utvrđene programima igraonica posjeduju obilježja sportske rekreacije (Dujmović, 1995, Sindik, 1998c):  provode se u slobodno vrijeme i nisu profesionalni rad ili obveza (u slučaju djece predškolske dobi ova značajka je razumljiva)  provode se po vlastitom izboru i bez prinuda (npr. od strane roditelja ili odgojitelja ili režima ustanove)  pozitivno utječu na djetetov zdravstveni, psihički, socijalni i ekonomski status. Također, kroz igraonice djelomično se može ispunjavati sve osnovne ciljeve sportske rekreacije (Dujmović, 1995): korekciju negativnih učinaka okoliša i uvjeta življenja; kompenzaciju čimbenika oduzetih djeci, osobito manjka mogućnosti kretanja i doživljavanja aktivnosti na višoj razini emocionalnog zadovoljstva; a naročito stvaranje pozitivnih (zdravih) navika za smišljeno, sadržajno i korisno provođenje vremena van predškolske ustanove, tj. dječjeg vrtića, te za humanizaciju suvremenog načina života. Od zadaća sportske rekreacije, ponajviše se kroz igraonice ostvaruju: povećanje subjektivnog osjećaja zadovoljstva djeteta (u odnosu na njegove interese i motive), te zbližavanje djece i poboljšanje odnosa među djecom. Neke od igraonica čiji su sadržaji u većoj ili manjoj mjeri aktivnosti s kretanjem mogu biti: sportske igre (npr. mali nogomet, košarka, tenis, stolni tenis), sportovi (atletsko trčanje, plivanje, itd.), potom aktivnosti koje su «spona» između umjetničkog izražavanja i sportskih aktivnosti (npr. moderni ples), odnosno kombinacija različitih vrsta aktivnosti s kretanjem. Dakle, to mogu biti različite kompleksne, polistrukturalne i monostrukturalne kineziološke aktivnosti, prilagođene dječjim psihofizičkim mogućnostima u najširem smislu. Sve nabrojane vrste aktivnosti zahtijevaju svladavanje većeg broja tehničkih elemenata, ali i određen stupanj razvijenosti bazičnih motoričkih sposobnosti. Ali upravo ”zahtjevnost” ovih aktivnosti u pogledu stupnja razvoja motoričkih sposobnosti i nužnosti stjecanja određenih motoričkih znanja, te odgovarajućih “preduvjeta” iz domene obilježja socio-emocionalnog razvoja, može omogućiti da se upravo bavljenjem ovim aktivnostima u određenoj mjeri potiče cjelokupni psihosomatski razvoj djeteta predškolske dobi, jasno u “pojednostavljenom” obliku. Tzv. igraonice s kineziološkim sadržajima su programi koji s malom frekvencijom, trajanjem i intenzitetom rada omogućuju upoznavanje djece sa svim relevantnim obilježjima različitih 114


kinezioloških aktivnosti. Postupnost u svladavanju sve složenijih motoričkih i informatičkih spoznaja koje dijete tijekom odvijanja programa nastoji savladati - s jedne strane bi hipotetski moglo poticati poželjne osobine ličnosti, a s druge - dati poticaj unapređenju razvoja osnovnih oblika kretanja i djelomično poticaj razvoju bazičnih motoričkih sposobnosti djeteta. Specifične zadaće kinezioloških igraonica konkretizirane su u skladu s zahtjevima Programskog usmjerenja u predškolskom odgoju i obrazovanju (1991): 1. poticanje razvoja bazičnih motoričkih sposobnost, te općih funkcionalnih kapaciteta organizma 2. stjecanje temeljnijih motoričkih (tehničkih), te informatičkih (taktičkih) znanja iz područja određene aktivnosti ili sklopa kinezioloških aktivnosti 3. stjecanje saznanja o osnovnim karakteristikama datih aktivnosti (npr. pravila igre, rekviziti kojima se rukuje, igralište) 4. poticanje razvoja konativnih osobina djeteta:  stjecanja realnog uvida u vlastiti uspjeh ili neuspjeh u svladavanju zadataka  aspekti socio-emocionalnog razvoja - sposobnost “uklapanja” u grupu, komunikacije s članovima grupe i suradnja zbog postizanja osobnog ili zajedničkog cilja (što boljeg rezultata)  stjecanja pozitivne slike o sebi, te samopouzdanja osnovanog na realističnom uvidu u vlastite vrijednosti  discipline i samodiscipline opsega i trajnosti usmjerene pažnje  usmjeravanje djece na stalnu komparaciju sa drugom djecom, ali i sa samim sobom stjecanje samostalnog uvida u vlastita postignuća 5. stjecanje spoznaja o bitnim preduvjetima sportskog i zdravog života uopće. Metodologija rada (prema Findak, 1995) osnovana je na igri - kao dominantnoj i najprirodnijoj aktivnosti predškolskog djeteta, posebno tzv. igri s gotovim pravilima. Primjenjuju se metode usmenog izlaganja (minimalno), pokazivanja (demonstracije), postavljanja i rješavanja motoričkih zadataka (na višoj i nižoj razini), kombinirane metode vježbanja, sintetička metoda učenja, te povremeno situacijska metodu vježbanja. Metodički organizacijski oblici rada su: frontalni, grupni (timski), pojedinačni (individualni). Odabir prikladnog oblika rada osnovan je na poznatosti i složenosti pojedinog elementa kineziološke aktivnosti s kojom se djeca upoznaju, te na osobinama pojedine djece, ili pak čitave grupe polaznika programa (s naglaskom na razvojne karakteristike djece). ZAKLJUČAK - SMJERNICE ZA STRUKTUIRANJE SLOBODNOG VREMENA Provedena istraživanja u prirodnim uvjetima u DV «Trnoružica» i «Maksimir» u Zagrebu analizirala su neke učinke programa malog nogometa. Rezultati analize polaznosti programa malog nogometa sa stanovišta modela uključenosti (Sindik, 1998a, prema Scanlan i suradnici, 1993) ukazuje na relativno visok stupanj "uključenosti" djece u program, opisan prvenstveno pokazateljima osjećaja ugode koji djeca imaju zbog pohađanja programa, osobito u odnosu na dobne antropološke karakteristike djece. Djeca-najuspješniji polaznici programa pokazuju izraženije mjere uživanja u aktivnosti, te posljedično i uključenosti u aktivnost. Međutim, rezultati sociometrijskog postupka ne mogu nedvosmisleno ukazati na socio-emocionalne pogodnosti djece koja polaze program, u odnosu na nepolaznike, iako rezultati pokazuju tendenciju veće popularnosti "djece-sportaša" u vlastitim odgojnim skupinama. Rezultati drugog istraživanja (Sindik, 1998b) ukazuju na činjenicu da se djeca polaznici tzv. sportske igraonice malog nogometa ne razlikuju od djece-nepolaznika igraonice, međutim pokazuju veću preferenciju prema aktivnosti koju su upoznali (nogomet) u odnosu na ostale aktivnosti, a i više preferiraju druženje s djecom koja su također bila polaznici igraonice. U kratkom razdoblju provođenja programa nema utvrđenih efekata poželjnih transformacija u pogledu reduciranja agresivnog ponašanja, kao ni pretjerane aktivnosti, ali ovaj podatak može 115


biti također artefakt činjenice da se u kineziološke aktivnosti uključuju češće “dinamičnija” i “agresivnija” djeca. Međutim, kroz uključivanje djece u slične programe kroz dugotrajnije razdoblje (i u osnovnoj školi i kasnije) - rezultati bi hipotetski mogli biti uočljiviji. U ovakvoj formi, igraonice s kineziološkim sadržajima nemaju “megalomanskih” pretenzija, osobito ukoliko se u obzir činjenica da je njihova temeljna zadaća upoznavanje djece s kineziološkim aktivnostima. Ovako osmišljeni kineziološki programi mogu se provoditi u širem ili užem opsegu, i u obliku:  redovitih igraonica, u kojima se provodi potpuni program, sa stalnim sastavom djece, s utvrđenim sadržajima, frekvencijom, trajanjem i intenzitetom rada, a izvan redovnog programa dječjeg vrtića  neredovitih igraonica, u kojima se program provodi u reduciranom opsegu, u odnosu na utvrđene sadržaje, neredovito i s manjim ili većim brojem “nastavnih” jedinica, i s promjenljivim sastavom djece. Mada su odgojni efekti primarni cilj ovakvih kinezioloških programa, zbog malog volumena rada isti se ne mogu očekivati kao direktna posljedica programa, već tek dugoročno. Kontinuitet sličnih (dakako metodološki i sadržajno “savršenijih”) programa trebalo bi nastaviti i u osnovnoj školi. Jedan od “koraka” u ovom pravcu jest uspostavljanje kontakata i kvalitetnog dijaloga sa:  roditeljima (informiranje istih o interesu djece za sudjelovanjem u kineziološkim aktivnostima, te o mogućnostima daljnjeg uključivanja djece u aktivnosti slične vrste - u sportskim i klubovima i plesnim skupinama, u školi, u slobodno vrijeme)  osnovnim školama i školskim športskim klubovima (preporuke - dostavljanje popisa djece s interesom za uključenje u kineziološke aktivnosti školama)  zainteresiranim sportskim klubovima (upućivanje djece na trenere s kojima je uspostavljen pozitivan kontakt i adrese sportskih klubova i plesnih skupina u blizini mjesta stanovanja). Naime, i na ovaj način, za djecu zainteresiranu za sudjelovanje u kineziološkim aktivnostima mogli bi se osigurati makar neki preduvjeti za nastavak kontinuiteta tjelesnog vježbanja, ako ne na sustavniji, stručniji i kvalitetniji način (u adekvatnim institucijama), onda makar u formi održavanja interesa djece za samoinicijativno struktuiranje slobodnog vremena - kroz spontano bavljenje kineziološkim aktivnostima. LITERATURA  Andrilović, V. (1997). Psihologija učenja i pamćenja, Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu (neobjavljeno - bilješke s predavanja poslijediplomskog studija kineziologije)  Bašić, J. i ostali (1994). Integralna metoda. Zagreb: ALINEA  Delija, K.(1995). Igra u funkciji zdravlja predškolske djece. Zbornik radova 4. Ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH - “Tjelesno vježbanje i zdravlje”, Rovinj: Ministarstvo prosvjete i športa RH, Savez pedagoga fizičke kulture Hrvatske, Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu  Dujmović, D. (1995). Kineziološka rekreacija I. Zagreb: Skripta za potrebe studenata Fakulteta za fizičku kulturu (vlastita naklada)  Findak, V.(1995). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u predškolskom odgoju. Zagreb: Školska knjiga  Glasser, W. (1997). Teorija kontrole. Zagreb: ALINEA  Maslow, A. (1984). Motivacija i ličnost. Beograd: NOLIT  Medved, R. (1987). Sportska medicina: Poglavlje Osobitosti mlađe dobi. (autori Pećina M. i Heimer, S.). Zagreb: JUMENA  Mraković, M. (1992). Uvod u sistematsku kineziologiju. Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu

116


     

Peck, D.& Withlow, D. (1978). Teorije ličnosti. Beograd: NOLIT Perry Good, E. (1995). U potrazi za srećom. Zagreb: ALINEA Perry Good, E. (1997). Opći smjer. Zagreb: ALINEA Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja predškolske djece (1991). Glasnik Ministarstva prosvjete i kulture RH, 7/8, 5-8. Scanlan, T. K. et al (1993). An introduction to the sport commitment model. J. Sport Exercise Psychol., 15, 1, 1-15 Sindik, J. (1998a). Primjena modela “uključenosti” u analizi igraonice malog nogometa za predškolsku djecu. Pula: Zbornik radova I dana predškolskog odgoja Istarske županije Sindik, J. (1998b). Neke razlike između polaznika i nepolaznika sportskih igraonica. Rovinj: Zbornik radova 7. Ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH. Rovinj: Ministarstvo prosvjete i športa RH, Savez pedagoga fizičke kulture Hrvatske, Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu Sindik, J. (1998c). Sportske igraonice kao oblik rekreacije u funkciji zadovoljenja osnovnih potreba djece. Čakovec: Zbornik sažetaka radova - Dani predškolskog odgoja

117


JOŠKO SINDIK, DJEČJI VRTIĆ «TRNORUŽICA», Zagreb DJEČJI VRTIĆ «MAKSIMIR», Zagreb RELACIJE MOTORIČKIH SPOSOBNOSTI I SITUACIJSKO-MOTORIČKIH OBILJEŽJA S USPJEŠNOŠĆU IGRANJA U PROGRAMU IGRAONICE MALOG NOGOMETA ZA PREDŠKOLSKU DJECU UVOD I PROBLEM Nogomet (Šarenac,1985), kao kompleksna kineziološka aktivnost, zahtijeva svladavanje većeg broja tehničkih elemenata, ali i određen stupanj razvijenosti bazičnih motoričkih sposobnosti. Međutim, upravo kompleksnost i ”zahtjevnost” ove sportske igre u pogledu odgovarajućeg stupnja razvoja motoričkih sposobnosti i stjecanja određenih motoričkih znanja, te odgovarajućih “preduvjeta” iz područja konativnih obilježja, može omogućiti da se upravo bavljenjem ovom vrstom sporta u značajnoj mjeri unaprijedi cjelokupni psihofizički razvoj djeteta predškolske dobi. Naime, postupnost u svladavanju sve složenijih tehničkih i taktičkih elemenata koje dijete tijekom odvijanja programa svladava ili nastoji savladati, s jedne strane bi hipotetski moglo jačati djetetovo samopouzdanje i osjećaj kompetencije, a s druge dati poticaj unapređenju razvoja osnovnih oblika kretanja i djelomično poticaj razvoju bazičnih motoričkih sposobnosti djeteta. U nogometu je hipotetski moguće uspješno reducirati broj tehničkih i taktičkih elemenata i nivo složenosti i uspješnosti motoričke izvedbe, u skladu s psihosomatskim mogućnostima djece predškolske dobi: različite vrste udaraca, složenost udaraca, snagu udarca, preciznost, pravilnost. S druge strane, u predškolskoj bi dobi osobito poželjno moglo biti reduciranje zahtjeva iz domene poticanja razvoja snage, preciznosti i pravilnosti udaraca, opet uslijed psihosomatskih razvojnih obilježja djece predškolske dobi. Budući da je slobodna dječja igra dominantna aktivnost djeteta predškolske dobi, dok je i dijete jedinstven sklop antropoloških karakteristika (morfoloških, funkcionalnih, kognitivnih, konativnih), hipotetski bi bilo vrlo uputno tijekom provedbe programa ne razbijati igru kao cjelinu (konačno, igra je za ove igraonice i preduvjet, i metoda rada, i cilj). Analogno, djeca predškolske dobi ne bi trebala provoditi program tjelesne vježbe van konteksta same igre kao cjeline. Stoga ni igra ne bi trebala biti parcijalizirana (svedena na usvajanje pojedinih tehničkih elemenata-izoliranih iz “konteksta”), već u što većoj mjeri cjelovita (dakle, što više nalik finalnoj formi-natjecanja). U konkretnim situacijama u cjelovitoj igri djeca mogu biti korigirana, te uvježbavana u motoričkim izvedbama: sintetskim pristupom i situacijskom metodom vježbe. Opće i posebne zadaće tjelesne i zdravstvene kulture u sportskim igraonicama konkretizirane su kroz specifične zadaće igraonice malog nogometa, a u skladu s zahtjevima Programskog usmjerenja u predškolskom odgoju i obrazovanju (1991): 1. poticanje razvoja bazičnih motoričkih sposobnost, te općih funkcionalnih kapaciteta organizma 2. stjecanje temeljnijih motoričkih (tehničkih), te informatičkih (taktičkih) znanja iz područja nogometa 3. stjecanje saznanja o osnovnim karakteristikama nogometa 4. poticanje razvoja konativnih osobina djeteta:  stjecanje realnog uvida u vlastiti uspjeh ili neuspjeh u svladavanju zadataka  poticanje socio-emocionalnog razvoja: “uklapanje” u grupu, sposobnost komunikacije s članovima grupe i suradnja s drugim članovima grupe zbog postizanja zajedničkog cilja (što boljeg rezultata)

118


stjecanje pozitivne slike o sebi, te samopouzdanja osnovanog na realističnom uvidu u vlastite vrijednosti  poticanje razvoja određenog stupnja discipline i samodiscipline  opsega i trajnosti usmjerene pažnje  usmjeravanje djece na stalnu komparaciju sa drugom djecom, ali i sa samim sobom: stjecanje samostalnog uvida u vlastita postignuća 5. stjecanje spoznaja o bitnim preduvjetima sportskog i zdravog života uopće. Ove karakteristike su smjernice za potencijalni razvoj ”mentalno čvrstog sportaša”, s pozitivnim stavom o sebi i drugima, koji kontrolira natjecateljsku situaciju, koji je pozitivno energiziran, a nisko anksiozan (Trninić, M. Milanović, 1996). Metodologija rada (prema Findak,1995) osnovana je na igri, kao dominantnoj i najprirodnijoj aktivnosti predškolskog djeteta, posebno tzv. igri s gotovim pravilima (naime, nogomet-kao sportska igra- igra je s gotovim pravilima). Voditelj programa primjenjivao je metode usmenog izlaganja(minimalno), pokazivanja (demonstracije), postavljanja i rješavanja motoričkih zadataka (na višoj i nižoj razini, kombinirane metode vježbanja, sintetičku metodu učenja, te povremeno situacijsku metodu vježbanja. Metodički organizacijski oblici rada su: frontalni, grupni (timski), pojedinačni (individualni). Odabir prikladnog oblika rada osnovan je na poznatosti i složenosti pojedinog elementa sportske igre s kojom se djeca upoznaju, te na osobinama pojedine djece, ili pak čitave grupe (osobito razvojnim karakteristikama djece). Osmišljeni su slijedeći zadaci u domeni usvajanja općih, tehničkih i taktičkih znanja iz područja nogometa: A. osnovna pravila igre B. upoznavanje s osnovnim vrstama kretanja igrača C. udarac (šut) na gol: tehnika različitih vrsta udaraca D. dodavanje i primanje lopte, uz osnovne oblike suradnje dva igrača E. dribling: vođenje lopte i osnovni oblici oduzimanja lopte F. osnovna koncepcija igre: napad/obrana G. usvajanje jednostavnijih”posebnih zaduženja” igrača H. igranje utakmice. Program igraonice može biti reduciran, i za selekcionirane (najuspješnije), i za neselekcionirane (djecu koja nisu najuspješnija u svladavanju programa), osobito u elementima pod C, D, E. Frekvencija i trajanje programa. Program igraonice provođen je tijekom 16 ”nastavnih sati” (u trajanju od 35 minuta), s frekvencijom dva puta tjedno, u razdoblju od otprilike dva mjeseca. Djeca-polaznici igraonice raspoređena su u skupine od po 12 djece, prema kriteriju pripadnosti istoj odgojnoj skupini, odnosno susjednim odgojnim skupinama u redovnom programu vrtića. Sva djeca-polaznici programa najčešće su redovni polaznici dječjeg vrtića, dok se program, kad god su to vremenski uvjeti dozvoljavali, provodio na vanjskim prostorima. Praćeni su efekti provedbe programa igraonice malog nogometa za predškolsku djecu, u DV ”Trnoružica” u Zagrebu, prema postavljenom programu od strane autora (Sindik, 1992), a u odabranom tranzitivnom stanju, nakon osmog nastavnog sata. Osnovni cilj ovog malog istraživanja bio je utvrditi neke mjerljive karakteristike stanja subjekata, ovog puta ne s aspekta programski postavljenih zadaća, već sa stanovišta relacija bazičnih i situacijsko-motoričkih sposobnosti, te sa stanovišta procjena uspješnosti djece u

119


nogometnoj igri (Gabrijelić i drugi, 1983; Aubrecht i drugi, 1983; Elsner i Metikoš, 1983; Bosnar i Gabrijelić, 1983; Horga i Gabrijelić, 1983). Kao problemi ispitivanja postavljeni su: 1. utvrditi osnovne deskriptivne pokazatelje efekata provedbe osmišljenog transformacijskog procesa (programa tzv. igraonice malog nogometa), za tranzitivno stanje, za karakteristike: primarne motoričke faktore, situacijsko-motoričke sposobnosti, te procjene uspješnosti djece u nogometnu 2. utvrditi povezanost pojedinih pokazatelja svladavanja programa u odnosu na procjenjivane karakteristike, u aktualnom tranzitivnom stanju, s uspješnošću igranja nogometa 3. utvrditi mogućnost prognoze varijable OPĆA USPJEŠNOST IGRAČA, na temelju niza varijabli iz područja: bazičnih motoričkih sposobnosti, situacijsko-motoričkih sposobnosti, te na temelju procjena uspjeha djece u nogometnoj igri 4. utvrditi potrebni volumen rada za iduće “trenažno razdoblje”, u odnosu na procijenjeno stanje, prema ocjenama uspješnosti igrača u elementima natjecanja. ISPITANICI I METODE U eksperiment je uključeno ukupno 24 djece (dječaci), starije i srednje vrtićke dobi (dob 5-7 godina), odreda redovnih polaznika Dječjeg vrtića “Trnoružica” u Zagrebu. Djeca su u program bila uključena prema vlastitim željama. Zbog malog broja polaznika igraonice, ispitanici nisu mogli biti izjednačeni po navedenim relevantnim faktorima, koji su mogli značajno doprinijeti rezultatima mjerenja i procjenama pojedinih karakteristika. Kao metoda praćenja provedbe transformacijskog procesa korišteni su tzv. kvazitestovi za djecu (tj. testovi bez utvrđenih kineziometrijskih karakteristika i normi, a “konstruiranih” analogno standardiziranim testovima za odrasle). Ovi testovi hipotetski su mjerili motoričke i situacijsko motoričke sposobnosti, te procjena uspješnosti djece u nogometnoj igri . Kao zavisne varijable određene su:  Situacijsko-motoričke sposobnosti (kvazitestovi): 1. preciznost pogađanja cilja (2 testa: šut iz trka, nakon najmanje 2 dodira s loptom nakon početnog, s istog mjesta-oko 4 m od cilja - 5 puta; šut s mjesta, nakon najmanje 2 dodira s loptom nakon početnog, s istog mjesta-oko 4 m od cilja - 5 puta) 2. baratanje loptom ( udarac lopte o stijenu poslije odbijanja od podloge; ispitanik okrenut licem prema zidu ispušta lagano loptu iz ruku,te nakon jednog odskoka loptu udara o zid nogom tako da svaki put nakon odbijanja od zida lopta padne na podlogu; poslije odbijanja od podloge, ispitanik u zraku opet udara loptu o zid ka zidu; svaki pravilno izveden udarac u 20 sek. donosi 1 bod) 3. brzina vođenja lopte- brzo vođenje lopte na 20 m; ispitanik povede loptu maksimalno brzo, tako da nakon početnog udarca, još najmanje tri puta dodirne loptu i prođe loptom kroz ciljna vrata od 3 metra; mjeri se izvedba u sekundama; zadatak se ponavlja 3 puta; 4. snaga udarca po lopti- udaranje lopte nogom u daljinu; nakon proizvoljnog zaleta, ispitanik sa označenog mjesta udara po mirujućoj lopti u daljinu; mjeri se udaljenost u centimetrima; 3 udarca 5. brzina krivocrtnog trčanja - slalom s loptom; ispitanik sa crte starta nogama vodi loptu, obilazi 4 zastavice, prvu s desne strane, drugu s lijeve i tako izmjenično, do cilja; mjeri se vrijeme u sekundama; zadatak se izvodi 2 puta.  Primarni motorički faktori (kvazitestovi): 1. koordinacija: koraci u stranu; ispitanici prelaze ekvidistantnu stazu od oko 4 m bočnim koracima u oba pravca 3 puta; rezultat se mjeri u sekundama

120


2. ravnoteža: stajanje na jednoj nozi uzduž klupice za ravnotežu s otvorenim očima; ispitanik održava ravnotežu rukama uz tijelo do 120 sekundi; rezultat manji od 120 sek. se mjeri u sekundama, zadatak se izvodi 2 puta 3. eksplozivna snaga: skok udalj s mjesta; ispitanik sunožno skače u dalj s mjesta, odražavajući se sa ravne podloge; daljina skoka mjeri se u centimetrima, zadatak se izvodi 3 puta 4. frekvencija pokreta: tapping nogama u zid; zadatak je u 15 sekundi načiniti što više naizmjeničnih dvostrukih dodira lijevim, pa desnim stopalom; rezultat je broj naizmjeničnih pravilnih udaraca stopala, zadatak se ponavlja 2 puta.  Indikatori uspješnosti igranja nogometa (procjene): 1. tehnika: definirana racionalnošću,efikasnošću i stabilnošću kompleksa stereotipa gibanja u nogometnoj igri 2. napad: definirana procjenom sposobnosti igrača da putem individualne akcije,te putem suradnje s ostalim igračima uskladi djelovanje zavisno od zahtjeva u fazi otvaranja, središnjice i završnice 3. obrana: definirana procjenom sposobnosti igrača da putem individualne akcije,te putem suradnje s ostalim igračima uskladi djelovanje zavisno od zahtjeva u široj odnosno užoj zoni obrane 4. stvaralaštvo: definirano na osnovu sposobnosti igrača da tijekom igre pronađe originalna rješenja koja doprinose efikasnosti igre 5. odgovornost: definirana stupnjem taktičke discipline u odnosu na unaprijed dogovorenu ulogu pojedinca u sistemu igre, taktici napada i obrane 6. angažiranost: definirana je na osnovu stupnja zalaganja, požrtvovnosti,te na osnovu obima i intenziteta kretanja 7. ponašanje: definirano je na temelju stupnja samokontrole u ponašanju pojedinca prilikom incidentnih situacija 8. opća ocjena igrača: definirana na temelju općeg dojma o doprinosu pojedinca uspjehu u igri. Za vrednovanje efekata programa za dato tranzitivno stanje korišteno je ukupno 17 varijabli. Posljednjih osam varijabli (uspješnost igranja nogometa) utemeljene su na procjenama odgajatelja u odgojnim grupama djece polaznika programa.Ove su kategorije bile definirane na način koji bi mogao omogućiti relativno objektivnu distinkciju različitih stupnjeva izraženosti određene karakteristike (međutim,u svrhu sažimanja rezultata istraživanja na ovom mjestu neće se dati detaljni kvalitativni opisi svakog od 5 stupnja procjena). Aktualni status praćenih obilježja iz domene indikatora uspješnosti igre procjenjivan je brojkama od 1 do 5. sa sljedećim značenjima: 1= vrlo nizak ; 2= nizak; 3= prosječan; 4= visok; 5= vrlo visok. Procjene su date u tranzitivnom stanju sredinom odvijanja programa, nakon 8-og nastavnog sata. Nezavisna varijabla bili su trenažni operatori programa,dakle sam program u cjelini. Sve zavisne varijable ujedno su bile i prediktori za prognozu opće ocjene igrača. Kao nužno ograničenje generalizacije rezultata ovog pilot-istraživanja, mora se navesti da je riječ o eksperimentu u prirodnim uvjetima (prema Mraković, 1992), bez kontrolne skupine, u kojem su kao ograničavajući faktori mogli biti i:  različita visina, tjelesna težina, kao i druga morfološka i startna (na početku provedbe programa) motorička obilježja djece obuhvaćene programom  značajne dobne razlike između ispitanika uključenih u analizu  različit status ispitanika u pogledu prethodnog pohađanja programa- neki ga polaznici polaze prvi put, neki već treći

121


   

različiti socijalni milje kojem djeca pripadaju, heterogenost obitelji iz kojih djeca potječu različite odgojne skupine vrtića koje djeca polaze – s različitim stavom odgojitelja prema sportskim aktivnostima različite vrste i razmjer poticaja od strane voditelja za različitu djecu (što je u praksi nužno, za prilagođavanje zahtjeva programa pojedincu) približno slične situacije u koje voditelj programa kao trener stavlja različitu djecu, svrhu uvježbavanja pojedinih motoričkih struktura.

METODE OBRADE REZULTATA U analizi rezultata korištene su metode deskriptivne statistike, u prvom redu određivanje aritmetičkih sredina i varijanci uzorka,za date varijable, korelaciona analiza, postupak multiple regresijske analize (Krković, 1978). Sve korištene metode obrade rezultata nalazile su se o okviru programske računalne podrške Microsoft Excel. Premda je zbog relativno malog broja ispitanika (N=24) neopravdano korištenje postupka regresijske, već prije robustnih metoda regresijske analize (Nikolić, 1998), autor je smatrao da pilot-obilježje istraživanja (s namjerom globalnog utvrđivanja stanja definiranih problemima istraživanja) ne zahtijeva posve precizne, već samo “orijentacione” rezultate, kao smjernicu u budućim istraživanjima. Za određivanje budućeg poželjnog volumena rada korištena je jednostavna kvantitativna metoda (Sindik, 1997). ANALIZA REZULTATA I RASPRAVA (tablice mogu dobiti na uvid od autora, te su zbog opširnosti izostavljene) Kod realizacije programa, trebalo se već u početku suočiti sa neizbježnim preprekama za uspješnu provedbu programa:  relativna složenost malog nogometa kao kompleksne kineziološke aktivnosti, te stoga za dijete izrazito “zahtjevnog” sporta, u pogledu nivoa konativnog i stupnja motoričkog razvoja: sposobnosti i znanja, potrebnih za uspješno svladavanje zadataka postavljenih pred dijete (usprkos brižljivoj redukciji zahtjeva u odnosu na psihosomatske mogućnosti djeteta, i krajnjoj postupnosti u pristupu svladavanju određenih vještina, odnosno zahtjeva);  činjenica da je nogomet kompleksna kineziološka aktivnost, eksterno agonalna a interno kooperativna - utjecao je na veličinu skupine polaznika (oko 12 djece), koja je i u ovoj formi onemogućavala opsežniji individualni pristup pojedinom djetetu ;  usko vezano uz prve dvije točke, mogao se javiti problem motivacije, odnosno moguće fluktuacije ili pada motivacije za polaženje i svladavanje programa. Ali na temelju prikazanih rezultata, može se utvrditi da se neželjene posljedice nisu pojavile u značajnijem opsegu. Činjenica da se sam program prilagođavao djeci, a ne djeca programu, utjecao je na djelomičnu redukciju volumena i vrste sadržaja prvotno zamišljenog programa, te na taj način i redistribucije opterećenja. Međutim, s obzirom da su sva djeca program uspješno savladala, zaključujemo da isti nije bio pretežak za djecu. S obzirom na nepostojanje “normi” za rezultate kvazitestova, na temelju prosječnih rezultata (aritmetičkih sredina i standardnih devijacija) u Tablici 1 može se globalno procijeniti da varijable koje su zasnovane na mjerenjima (kvazitestovi primarnih motoričkih faktora te situacijsko-motoričkih sposobnosti) relativno dobro razlikuju ispitanike. Znatno lošije ispitanike razlikuju procjene uspješnosti igre, zbog podložnosti mnogim potencijalnim pogreškama u procjeni (Supek, 1981). Pokazatelji uspješnosti u nogometnoj igri, u prvom redu STVARALAŠTVO, PONAŠANJE, ANGAŽIRANOST, relativno najslabije razlikuju ispitanike (Tablica 1). Uvidom u korelacije (Tablica 2) vidljivo je da su pokazatelji uspješnosti igre međusobno statistički značajno povezani (uz p<0,01), izuzev varijable PONAŠANJE. Naime, izgleda da

122


«korektno» sportsko ponašanje ne treba biti u korelaciji s uspješnošću, već je vjerojatno bitnija ANGAŽIRANOST igrača u igri. S druge strane, s pokazateljima uspješnosti u nogometnoj igri statistički značajno koreliraju pokazatelji situacijsko-motoričke efikasnosti: manji broj značajnih korelacija opet je povezan s PONAŠANJEM, te varijablom ODGOVORNOST. Što se tiče ODGOVORNOSTI, nema racionalnog objašnjenja neznačajnosti korelacija, odnosno manjeg broja značajnih korelacija s pokazateljima situacijsko-motoričke efikasnosti. Međutim, izuzev SNAGE UDARCA, koja praktički nulto korelira s ODGOVORNOSTI, sve su korelacije u poželjnom smjeru, dakle pozitivno povezane s boljim rezultatima u situacijsko-motoričkim varijablama. Korelacije varijabli uspješnosti u nogometnoj igri s primarnim motoričkim faktorima su u manjoj mjeri statistički značajno povezani: RAVNOTEŽA i EKSPLOZIVNA SNAGA ne pokazuju statistički značajnu povezanost s pokazateljima uspješnosti igre, s izuzetkom povezanosti varijabli RAVNOTEŽA i NAPAD (p<0,05). Preostale dvije varijable statistički značajno su povezane s varijablama uspješnosti igre. Jedan od razloga za takav rezultat može biti i taj što varijable RAVNOTEŽA i EKSPLOZIVNA SNAGA nisu statistički značajno povezane s niti jednom drugom situacijskomotoričkom sposobnošću, već isključivo s primarnim motoričkim faktorima (p<0,01). To može biti uvjetovano karakteristikama uzorka ispitanika, ali i specifičnim karakteristikama predškolske populacije koja se interesira za nogomet. Varijable bazičnih i situacijsko-motoričkih sposobnosti s navedenim izuzecima značajno međusobno koreliraju same sa sobom, što bi mogao biti pokazatelj konstruktne valjanosti (Krković,1978) korištenog modela (Gabrijelić i drugi,1983.; Aubrecht i drugi,1983; Elsner i Metikoš,1983; Bosnar i Gabrijelić,1983; Horga i Gabrijelić,1983). U Tablici 3 prikazana je predikcija OPĆE OCJENE IGRAČA na temelju mjera bazičnih motoričkih sposobnosti, mjerenih kvazitestovima. Koeficijent multiple regresijske analize je značajan (p< 0,01), pa se može prognozirati opća uspješnost igrača na temelju ovih sposobnosti, što je sukladno s podacima iz literature. Najbolji pojedinačni prediktor, prema dobivenim rezultatima, je KOORDINACIJA (p<0,04). U Tablici 4 je data predikcija OPĆE OCJENE IGRAČA na temelju mjera situacijskomotoričkih sposobnosti, mjerenih kvazitestovima. Koeficijent multiple regresijske analize je značajan (p< 0,01), pa se može prognozirati opća uspješnost igrača na temelju ovih sposobnosti, što je sukladno s podacima iz literature (Gabrijelić i suradnici,1983). Najbolji pojedinačni prediktor, prema dobivenim rezultatima, je BRZINA KRIVOCRTNOG TRČANJA (p<0,01). Ovi podaci nisu sukladni s podacima iz literature, što može biti uzrokovano samim karakteristikama procesa mjerenja, ali i osobitostima djece predškolske dobi. U Tablici 5 prikazana je predikcija OPĆE OCJENE IGRAČA na temelju pokazatelja uspješnosti igre. Koeficijent multiple regresijske analize je značajan (p<0,01), te se može prognozirati opća uspješnost igrača na temelju ovih varijabli, što je sukladno s podacima iz literature (Gabrijelić i suradnici,1983). Većina varijabli su odlični i statistički značajni prediktori, osobito NAPAD (p<0,02), TEHNIKA (p<0,05), OBRANA (p<0,06), STVARALAŠTVO (p<0,09). Loša prediktivnost PONAŠANJA sukladna je s podacima iz literature za odraslu populaciju. Primjenom jednostavne kvantitativne metode (Sindik, 1997), usporedbom «optimalnog» i realnog stanja u odnosu na poželjni status pojedinih varijabli uspješnosti igre, utvrđeno je da je u budućnosti potrebno planirati najveći volumen rada za STVARALAŠTVO (37 % ukupno potrebnog broja sadržaja), efikasnost u NAPADU (30 % sadržaja), dok bi po 13 % sadržaja treninga bilo potrebno za postizanje poželjnog finalnog stanja u TEHNICI i OBRANI.

123


ZAKLJUČAK Nogomet je kompleksna kineziološka aktivnost, i zahtijeva svladavanje većeg broja tehničkih i taktičkih elemenata, ali i određen stupanj razvijenosti bazičnih motoričkih sposobnosti. Prilagođavanjem zahtjeva malog nogometa psihofizičkim osobitostima predškolske djece, moguće je osmisliti program koji djeci omogućuje stjecanje temeljnih znanja i vještina iz područja ove sportske igre. U ovom istraživanju kod 24 dječaka utvrđene su relacije varijabli (1) uspješnosti u nogometu (izražene procjenama), s varijablama (2) primarnih motoričkih, te (3) situacijsko-motoričkih sposobnosti (izražene rezultatima kvazitestova). Varijable zasnovane na kvazitestovima bolje razlikuju ispitanike od onih zasnovanih na procjenama. S varijablama uspješnosti igre bolje su povezane situacijskomotoričke varijable, nego primarni motorički faktori. Statistički značajna multipla predikcija varijable OPĆA OCJENA IGRAČA moguća je pomoću sve 3 vrste varijabli. Izračunat je postotak volumena budućeg treninga za pojedine pokazatelje uspješnosti igre, u odnosu na odstupanje realnog stanja od idealnog. LITERATURA  Aubrecht, V, Hošek-Momirović, A. (1983). Relacije morfoloških karakteristika i uspješnosti u nogometu. KINEZIOLOGIJA, Vol. 15, 2, str. 63-68  Bosnar, K, Gabrijelić, M. (1983). Relacije kognitivnih faktora i uspješnosti u nogometnoj igri, KINEZIOLOGIJA, Vol. 15, 2, str. 79-84  Bujas, Z. (1967). Uvod u metode eksperimentalne psihologije. Zagreb: Školska knjiga  Elsner, B, Metikoš, D. (1983). Odnosi između bazičnih motoričkih sposobnosti i uspješnosti u nogometu. KINEZIOLOGIJA: Vol. 15, 2, str. 69-78  Findak, V. (1995). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u predškolskom odgoju. Zagreb: Školska knjiga  Gabrijelić, M. i ostali (1983). Relacije situacijsko motoričkih faktora i ocjena uspjeha nogometaša. KINEZIOLOGIJA: Vol.15, 2, str. 53-62  Horga, S, Gabrijelić, M. (1983). Utjecaj konativnih regulativnih mehanizama na uspješnost u nogometu. KINEZIOLOGIJA: Vol. 15, 2, str. 85-92  Mraković, M. (1992). Uvod u sistematsku kineziologiju, Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu  Nikolić, M. (1998). Robustne multivarijantne metode. Fakultet za fizičku kulturu (rukopis bilješki s poslijediplomskog studija kineziologije)  Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja predškolske djece (1991). Glasnik Ministarstva prosvjete i kulture RH, 7/8, 5-8.  Sindik, J. (1992). Prijedlog programa igraonica malog nogometa i košarke za predškolsku djecu. Zagreb: kraći program verificiran na Zavodu za školstvo Ministarstva prosvjete i kulture  Sindik, J. (1997). Računalni postupak za praćenje kinezioloških operatora u tjelesnoj i zdravstvenoj kulturi. Dubrovnik: Zbornik radova 1. Međunarodne znanstvene konferencije ”Kineziologija – sadašnjost i budućnost”  Šarenac, D. (1985). Fudbal u slici i reči. Beograd: Sportska knjiga

124


SNJEŽANA IVETIĆ,

PU DJEČJI VRTIĆI PULA, OJ CENTAR NEKA ISKUSTVA U PRVOJ GODINI UKLJUČIVANJA REDOVNOM PROGRAMU OBOGAĆENIM SPORTOM UVOD Vrijeme djetinjstva čini značajno mjesto u razvoju svakog djeteta i ostavlja poseban trag na kasnije odrastanje i sazrijevanje. Koliko smo u djetinjstvu dobivali pozitivnih stimulacija u svakom pogledu, toliko smo se mogli zdravo psihički i fizički razvijati kao ličnost. Stečeno genetsko nasljeđe, predispozicije, afiniteti i sklonosti (određene darovite sposobnosti) prema sportu, uz podršku obitelji i društvene sredine, odmalena usmjeravaju dječji život. Osobno, ljubav prema sportu postao je moj način i stil življenja - sport je ojačao moj duh i tijelo, poticao me da bolje upoznam i spoznam sebe u psiho-fizičkom smislu. Logično je onda da sam sportske afinitete, pokušala prenijeti i na djecu, što i nije bilo teško, jer pokret, igra, prirodni oblici kretanja, savladavanje sportskih vještina, spretnosti, brzine, snalažljivosti, je ono što je urođeno u djeci i samo čeka na vanjske podražaje i poticaje. Jedan od uvjeta zdravog psihičkog razvoja djece je briga o kvalitetnom zadovoljavanju njihovih potreba, stoga je i važnost tjelesnog vježbanja u funkciji zadovoljavanja dječjih potreba. Kroz sportski program potrebno je poticati cjelokupni djetetov razvoj (tjelesni, kognitivni, socio-emocionalni, izražajne mogućnosti djeteta) uz komunikacijsku i interakcijsku komponentu. Zadovoljenje dječje potrebe, poticanje razvojnih područja, odgovarajući uvjeti, te motivacija djeteta, roditelja, odgojitelja, kineziologa i stručnog tima vrtića, potrebni su da bi sportski program uopće počeo djelovati. Uz jačanje međusobne suradnje i interaktivne komunikacije između svih čimbenika – uz timski rad – sportski program, će u vrtiću moći saživjeti. SPECIFIČNOSTI PROVOĐENJA PROGRAMA TJELESNOG VJEŽBANJA Dječji vrtić «Centar», u kojem radim ima 5 odgojnih skupina i funkcionalnu tjelesnu dvoranu, koja daje višestruke poticaje djeci i odgojiteljima za tjelesnim vježbanjem. Stoga smo kolegica i ja, idealne uvjete koje pruža, ovakva dvorana, odlučile pozitivno iskoristiti. Kontinuiranim tjelesnim vježbanjem (dvaput tjedno po sat vremena) razvijali smo kod djece osnovne oblike kretanja (hodanje, trčanje, skakanje, bacanje, hvatanje, penjanje, provlačenje) jačanje mišićnih skupina putem razvojne gimnastike, poticali smo djecu na stjecanje motoričkih znanja i vještina uz razvoj koordinacije pokreta i razvoja psihomotoričkih sposobnosti. Značaj korištenja dvorane za tjelesno vježbanje uočili su i roditelji prigodom oglednih satova tjelesnog vježbanja, kad su se i sami aktivno uključivali vježbajući s nama.

125


Sportska druženja s roditeljima, provodili smo organizacijom sportskih susreta i jednodnevnih izleta na vanjskom prostoru u prirodi (sportske igre na igralištu u Valbandonu, aktivnosti i igre u vodi, plivanje i kupanje na Fratarskom otoku, pješačenje od Lupoglava do Korita, planinarskog izletišta u Istri). Realizaciju sportskog programa proširili smo i obogatili posjetom pojedinim Pulskim sportskim klubovima (ATLETSKOM KLUBU «ISTRA», «TAE KWON DO KLUBU PULA»), posjetom srednjoj školi gdje smo u suradnji sa roditeljem stručnim suradnikom kineziologom aktivno vježbali i demonstrirali svoja motorička znanja. Sva ta dosadašnja pozitivna sportska iskustva, zadovoljstvo djece i roditelja tjelesnim vježbanjem, ponukala su nas da krenemo dalje u jednu NOVU I SADRŽAJNIJU KVALITETU. Poticaj nam je bio devetogodišnje pozitivno iskustvo DV Monte Zaro u provođenju primarnog razvojnog programa obogaćenog specifičnim sadržajima iz sporta u 3 odgojne skupine. Realizatori programa su: odgojiteljski par, dva kineziologa i stručni tim vrtića. Tjelesno vježbanje provodi se kontinuirano: 4 x tjedno u trajanju od 45 – 60 minuta dnevno. Stoga smo i mi u našem vrtiću krenuli u akciju: proširenja sportskog razvojnog programa (formiranje sportske skupine «cvjetići») na drugačiji način u nešto izmijenjenom organizacijskom obliku (tjelesno vježbanje provodilo bi se 3 x tjedno u suradnji s jednim kineziologom). Motivirali smo roditelje, upoznavanjem putem promotivnih materijala (sportskih letaka) i roditeljskih sastanaka, roditelji su upoznati s osnovnim karakteristikama programa, ciljevima realizacije i nadogradnjom samog programa. Promocija programa izvršena je u suradnji odgojitelja i stručnog tima vrtića i 2 kineziologa. I tako je krenulo - 01.10.2004. u «Cvjetićima» DV Centar, započeo je redoviti program obogaćen specifičnim sadržajima iz sporta uz realizatore programa - odgojiteljski par, jedan kineziolog i stručni tim vrtića. Istovremeno je krenula sa radom i 1 sportska skupina u DV Veruda. Dileme, pitanja, nedoumice i očekivanja roditelja o načinu realizacije sportskog programa, npr: »Da li će djeca sama vježbati u vrtiću?» «Kako će se mlađa djeca uklopiti s obzirom na mješovitost skupine ?», «Hoćemo li imati vremena i za ostale izražajne i stvaralačke mogućnosti djece, stići pripremiti stariju djecu za školu?»... Dileme su rješavane putem pozitivne interaktivne komunikacije s roditeljima, odgojiteljima i trenerima, uz aktivno sudjelovanje i podršku. POZITIVNE OSOBINE SPORTSKOG PROGRAMA SKUPINE «CVJETIĆI» Do izražaja je došla aktivna suradnja i spremnost odgojitelja, trenera i stručnog tima oko što kvalitetnije realizacije programa, što znači uočavanje potreba i psiho-fizičkih sposobnosti predškolskog djeteta, uz uspostavljanje individualnog bliskog odnosa s djetetom, prilagođavanje (motorički zadaci i vježbe) dobnim karakteristikama djece, budući da mješovita skupina sadrži djecu dobi 3 – 7 godina. Mlađa djeca izrazito su dobro prihvatila sportski program, njegovu dinamičnost i rad s kineziologom uz odgojitelje. Vidljiv je pozitivan napredak u psihomotornom razvoju djece (što potvrđuju i inicijalna mjerenja), posebno kod djece koja su imala smanjene motoričke sposobnosti. Vježbom smo ojačali lokomotorni sustav, prevenirali loše držanje i radili na korekciji lakših oblika deformiteta. Uspjeli smo uspostaviti aktivnu suradnju sa sportskim klubovima, posjećivali ih gdje su djeca imala priliku aktivno sudjelovati u vježbanju sa sportašima i to kod: - posjete A.K. «Istra» - posjete JUDO KLUBU «Istarski borac» ( u širem obliku s 3 skupine iz DV MonteZaro)

126


-

posjete Rukometnom klubu « Arena» DV Centar posjete pulskih košarkaša DV Centar posjeta fitness centru «Ermy Gym» u suradnji s roditeljem- trenerom i voditeljem fitness centra. U svim ovim posjetima, treba istaći visoku profesionalnost i stručnost trenera koji su pokazali su veliku osjetljivost i neposrednost u komunikaciji s djecom predškolske dobi. Djeca su osjećala njihovu srdačnost i spremnost da ih prihvate, osjećala su se važna što mogu i znaju demonstrirati određena motorička znanja i vještine. Pomak se dogodio i u međusobnom zbližavanju i druženju dviju novih sportskih skupina «Šeširića» (DV «Veruda») i «Cvjetića» (DV «Centar») prilikom «Božićnog sportskog susreta» u kojem su djeca razvijala pozitivne socio- emocionalne osobine i vještine, kroz takmičarke igre, a odgojitelji i treneri su se mogli bolje upoznati i razmijeniti iskustva. Potrebno je istaknuti i sudjelovanje na sportskoj manifestaciji povodom obilježavanja Dana tjelesne kulture 22. 11. 2004. kada je zajedno nastupilo 5 sportskih skupina (3 - DV Monte Zaro, 1 – DV «Veruda» i 1 – DV «Centar»). Djeca su uz stručno vodstvo trenera i odgojitelja, svoj sportski nastup odradila veoma disciplinirano kao pravi sportaši i za to su dobila velike pohvale okoline. Povodom obilježavanja Dana tjelesne kulture pod motom: «Vježbajmo svi» 25. 11. 2004. godine realizirano je vježbanje za sve tri vrtićke skupine unutar našeg vrtića, koje nisu uključene u program sporta u cilju promicanja tjelesnog vježbanja uz stručno vodstvo 2 profesora kineziologije i 2 djeteta «Cvjetića» - sportaša demonstratora vježbi . «Cvjetićima» demonstratorima bilo je veoma važno pokazati pred prijateljima - što mogu i znaju i koje su sportske vještine naučili. ZAKLJUČAK Valja kazati da je praktički svakom djetetu individualno psihofizički razvoj stimuliran, te je dijete napredovalo kroz ovaj program, i to kroz: - razvoj svijesti o sebi svom «tjelesnom» ja, - razvoj pozitivnih osobina – samostalnosti, sigurnosti i samopouzdanja, - razvoj dječje kompetentnosti i samopoštovanja. Nekolicina naše djece su članovi pojedinih klubova (TAE KWON DO, ritmičke gimnastike) i puno im znači kad mogu pokazati svoja osobna motorička postignuća. Sportski sadržaji integriraju se u ostala područja dječjeg izražavanja i stvaranja. Tako nastaje originalno osmišljena društvena igra: «Cvjetići» u posjeti atletskom stadionu, djeca upoznaju razne sportove, likovno i govorno se izražavaju vezano uz razne sportske posjete klubovima, nastaju sportski plakati, a u planu je izraditi sportski spomenar svakom djetetu. Usmjerenost pažnje svakog pojedinog djeteta kod svjesnog vježbanja je vrlo dobra. Dijete je ustrajno u izvršavanju motoričkih zadataka i postaje sve više svjesno da prilikom vježbanja »treba uključiti mozak», što znači potpuno i cjelovito intelektualno i emocionalno uključivanje i doživljaj. Tim veći je osjećaj uspjeha i zadovoljstva, u bilo kojem, za njega važnom segmentu vježbanja: za nekoga su to napredovanja u inicijalnim mjerenjima – brzine, snage, fleksibilnosti; za nekoga je uspjeh teško savladane vježbe ili borbeni žar u natjecateljskim igrama brzine, spretnosti, itd. Pritom, za nas odrasle koji se bavimo djecom, bitno je poštivati različitost, individualnost i trud svakog djeteta, te se radovati zajedno s djetetom svakom njegovom uspjehu. LITERATURA

127


       

Findak, V., Delija, K. (2001). Tjelesna i zdravstvena kultura u predškolskom odgoju. Zagreb: Edip Pejčić, J. (2001). Zdrav duh u zdravom tijelu. Rijeka: Visoka učiteljska škola Findak, V. (1981). Učimo djecu plivati. Zagreb: ŠK Kosinac, Z. (1995) Spušteno stopalo. Split: Udžbenici Sveučilišta u Splitu Kosinac, Z. (1992). Nepravilna tjelesna držanja djece i omladine. Split: Sveučilište u Splitu Primarni razvojni program obogaćen specifičnim sadržajima iz sporta u Puli. Pula: interni stručni materijal DV Cvetković Lay, J., Sekulić Majurec, A. (1998). Darovito je što ću s njim? Zagreb: Alinea Shapiro, L. E. (1998). Kako razviti emocionalnu inteligenciju djeteta. Zagreb: Mozaik knjiga

128


ZORA KALAUZ, GRADSKI VRTIĆI ŠIBENIK

DANI TJELESNE KULTURE PROJEKT «PRVI KORACI» U KOŠARCI U svakodnevnom radu sa djecom u dječjem vrtiću uobičajeno se i kontinuirano provode tjelesne aktivnosti. Obavijest o obilježavanju DANA TJELESNE KULTURE potakla nas je na osvještenije razmišljanje i djelovanje s ciljem kako još više i kvalitetnije možemo zadovoljavati potrebe djece kroz sva četiri razvojna područja. U ostvarivanju raznovrsnih aktivnosti sa naglašenim tjelesnim kretanjem, djeca su se našla u situacijama najaktivnijih mogućnosti načina i oblika samoučenja, samoprocjene i učenja. Animirali smo puno vanjskih suradnika: roditelja, športaša, zdravstvenih djelatnika… i interdisciplinarnim pristupom timski krenuli u ostvarivanje projekata. Samovrednovanjem i vrednovanjem: djece, odgojitelja, vanjskih suradnika i šire društvene zajednice na nivou grada, potvrđeno je da samo takvim pristupom i jakom motivacijom u angažiranosti svih članova tima, djeca na kvalitetan način ostvaruju svoja osnovna razvojna prava. UVOD Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH u suradnji s Ministarstvom europskih integracija uputilo je u našu ustanovu obavijest povodom obilježavanja Europske godine obrazovanja športom i proslave 130 godina uvođenja nastave tjelesne kulture u hrvatske škole, sa čime nas je na nivou ustanove upoznala ravnateljica N. Zoričić. Obljetnica ukazuje na dugogodišnju tradiciju sustavnog rada tjelesnih aktivnosti u odgojno obrazovnim ustanovama, a to područje rada posebno je važno i u predškolskoj djelatnosti. Zato smo sa oduševljenjem dočekali i prihvatili obavijest takvog sadržaja. Na razini ustanove GRADSKIH VRTIĆA ŠIBENIK, koja se sastoji od 14 kuća (jaslica i vrtića), izrađen je PROGRAM pod nazivom: «GRADSKI VRTIĆI ŠIBENIK U PROJEKTU PROSLAVE 130.OBLJETNICE UVOĐENJA OBAVEZNE NASTAVE TJELESNOG ODGOJA U HRVATSKE ŠKOLE» i tako se uključili u proslavu i obilježavanje DANA TJELESNE KULTURE od 22.do 26. studenog 2004.godine. Navedeni PROGRAM sadrži ciljeve, zadatke, sadržaje i suradnike. Sva športska društva i športski objekti koji se nalaze u gradu Šibeniku bili su uključeni na različite načine u raznovrsne aktivnosti koje su se provodile u svim vrtićima. Program športskih događanja u tjednu obilježavanja DANA TJELESNE KULTURE u gradu

129


Šibeniku medijski je sa velikim interesom praćen i zabilježen. PROGRAM su u suradnji sa odgojiteljima svih vrtića osmislile i pripremile A. Barbača, prof. pedagog i Z. Kalauz, prof. pedagog. Pod motom ove važne obljetnice «JAČAJMO SE» vrtići su izradili postere i plakate sa kojima smo učestvovali na raspisanom natječaju za postere i plakate na ovu temu . Naš vrtić «VJEVERICA» je a tom natječaju osvojio prvu i drugu nagradu. TRI VRTIĆA U ZAJEDNIČKOM PROJEKTU Od mnogobrojnih i uspješnih projekata i aktivnosti koje su vrtići već do sada ostvarili, a PROGRAM se nastavlja i dalje u 2005.godini Međunarodnoj godini tjelesnog odgoja i športa, dogodio se i jedan pravi športski derbi. Vrtići: «VESELJKO», «VIDICI» i «KUĆICA»,našli su se u radu na zajedničkom projektu košarkaškog turnira pod nazivom «PRVI KORACI».

 

  

Ciljevi i zadaće (modificirano, prema Findak, 1995; Findak i Delija, 2001): integriranim pristupom vezivati značaj tjelesnih aktivnosti sa ostalim područjima razvoja djeteta utjecati na stvaranje pozitivne slike o sebi: oslobađati djecu od strahova, pojačano raditi na razvoju kvalitete neverbalne komunikacije i utjecati na još kvalitetniju humanizaciju odnosa, kroz uvođenje djece u pravila timske igre omogućiti svakom djetetu najviših postignuća u tjelesnim aktivnostima potaknuti djecu i roditelje na tjelesne aktivnosti i promicati zdrave stilove života timski raditi na zajedničkom projektu.

Ostvarene aktivnosti s djecom: sklop aktivnosti «svakodnevnim vježbanjem do zdravlja» - provođenje tjelesnih aktivnosti u vrtiću i na igralištu, korištenje športskih rekvizita  obilježavanje EKO datuma: 16.10. Svjetski dan hrane i 20.10. Dan jabuke - «zdravom prehranom do zdravlja»,važnosti uzimanja vode kao zdravog napitka 

  

 

posjet trgovini zdrave hrane i razgovor sa nutricionistom provođenje rekreativne radionica za djecu i roditelje u vrtiću, tjelesne vježbe i vježbe uz glazbu (aerobik) projekt «DITE S BALDEKINA» uključuje organizirane posjete mjestu gdje je postavljena spomen ploča i koš na kojemu je vježbao Dražen Petrović, upoznaje sa njegovim imenom i djelom, kako ga uobičavaju zvati košarkaški Mozart, kroz razgovor, postere i knjigu koja govori o liku ovog športskog velikana, ističu se pozitivne osobine koje ima pravi športaš, što je poticajno vrlo za djecu. posjete športskoj dvorani i susreti s košarkašima formiranje košarkaških ekipa i određivanje imena ekipe: vrtić «VESELJKO» nastupa s ekipom «VESELI» vrtić «VIDICI» svoju ekipu imenuje «MAJSTORI S VIDIKA» vrtić «KUĆICA» odabire ime «MALI BEREKINI» pripremanje djece za športski susret: upoznavanje s pravilima igre i kontinuirani trening sa trenerima, ukazivanje na pravila ponašanja, koja se odnose na sve sudionike športskog susreta, uvježbavanje koreografije plesačica-najavljivačica susreta, priprema djece gledatelja i bodritelja svojih prijatelja iz vrtića koji se za taj susret pripremaju sa transparentima i ostalim popratnim rekvizitima što su ih sami prethodno izrađivali, nabava rekvizita za igru, učenje pjesama šibenskih košarkaša:

130


ŠI-ŠI ŠIBENKA, ŽIVOT LETI KAPETANE, a uz pomoć odgojitelja sastavili himnu svoje ekipe, razgledavali i upoznavali sa djecom Enciklopediju o svim športovima, sakupljali i izrezivali fotografije za izradu albuma športova i posebno košarke 

u tjednu obilježavanja Dana tjelesne kulture ostvarili željno iščekivani športski susret, održan u športskoj dvorani osnovne škole «VIDICI» u susjedstvu vrtića i postigli slijedeće rezultate: - ekipa «MALI BEREKINI» osvojili su prvo mjesto, pehar i prijelazni pehar - ekipa «VESELI»osvojili su drugo mjesto, pehar - ekipa «MAJSTORI S VIDIKA» osvajaju treće mjesto i pehar.

Djeca iz ekipa koja su učestvovala u športskom susretu dobili su DIPLOME i MEDALJE, ekipe svoje zaslužene PEHARE za osvojeno prvo, drugo i treće mjesto. Sva druga djeca koja su učestvovala u programu najavljivanja susreta, pratila i bodrila svoje prijatelje iz vrtića, dobili su: KAPE, MAJCE I SLASTICE. Sponzori su bili članovi uprave KK ŠIBENKA DALMARE. Planirani su ponovni susreti koji bi se trebali održati u svibnju ove godine, kako bi prelazni pehar mogao idući puta otići u neki drugi vrtić, što djeca sa velikim interesom očekuju i motivirani nastavljaju vježbati dalje. Kroz pripremu ovih aktivnosti i nakon održanih športskih susreta, djeca su izražavala svoje doživljaje verbalnom i neverbalno. U vrtiću su u centre športskih igra dodavani novi sadržaji i poticaji za igru i učenje, a na istaknutim mjestima postavljeni su vrijedno zasluženi znakovi njihovog uspjeha - osvojeni pehari i posteri sa kojih se iščitava što su sve radili, naučili i kako se u pojedinim etapama pripremali.

SUDIONICI U PROJEKTU: Djeca - Sva djeca u šestoj godini života, njih 120, iz navedena tri vrtića, bila su uključena u ovom projektu i svi su imali svoje uloge i zaduženja. Poimenično su istaknuta njihova imena po skupinama aktivnosti u kojima su učestvovali, što su svi u vrtiću znali. U realizaciji navedenih aktivnosti sudjelovali su sa velikom radošću, a to su na različite načine iskazivali. Vrlo ozbiljno su shvatili svoje uloge i zadatke i odgovorno su im prilazili. Takvih je primjera puno, pa ću ih navesti samo nekoliko: dječak iz vrtića, Luka Junaković, koji već drugu godinu trenira košarku, bio je prava pomoć svojim prijateljima u ekipi «VESELI» i proglašen je najboljim strijelcem, a njegov vršnjak iz ekipe «MAJSTORI S VIDIKA», Ante Mršić, najboljim košarkašem Ante poučava svoje suigrače: «Loptu treba udariti u tablu i onda je koš siguran.» «Da Luca Peran tako dobro igra košarku, to nisam mogao misliti», primijetio je Filip «Ti Luka ubacuj u koš, a mi ćemo ti dodavati», tom strategijom A. Čupić misli da će moći pobijediti drugu ekipu «Andrea, nemoj se bojati lopte, uhvati je kad ti dodaju», Sara savjetuje svoju prijateljicu prije igre «Moji prijatelji znaju da smo prvaci. To je baš lijepo. Kad sam došao kući nakon turnira zaspao sam odmah jer sam bio jako umoran i sretan»,ukratko sređuje svoje dojmove Danijel

131


-

«Znala sam da će naši pobijediti, razmišljala sam cijelu noć, uokviriti ću svoju diplomu», kazala je Antonela «Moramo jesti zdravu hranu, biti ćemo zdravi i brže ćemo rasti i moći igrati na košu za odrasle»zaključuju prijatelji Tomislav i Martin

Uočene su i neke promjene ponašanja kod djece: Filip je počeo jesti više povrća, a i zelje koje je do tada odbijao Karlo je počeo piti mlijeko i zanimati se za sportove, donosi u vrtić razne športske časopise nekoliko djece iz svakog od ova tri vrtića nakon ovog projekta uključilo se u aktivno treniranje u klubu

Odgojitelji - Sudjelovali su svi odgojitelji iz navedenih vrtića, a neposrednu organizaciju vodili su odgojitelji voditelji ovih vrtića: I. Zoričić, S. Juraga i Ž. Milovac u suradnji s pedagoginjom Z. Kalauz. U osvrtu na realizaciju postavljenih ciljeva i zadataka procjenjuju da su, i više od očekivanja svih koji su radili na ovom zajedničkom projektu, ostvarili jednu novu kvalitetu rada kojoj težimo u suvremenom pristupu i u načinu rada.

Roditelji i drugi suradnici - Roditelji su bili velika potpora u provođenju ovog opsežnog projektnog rada u kojem je bio uključen veliki broj djece i nastojali maksimalno pomoći: tata I. Radoš izradio je i postavio koš u dvorištu vrtića, na razne druge načine pomagali su nam roditelji: Čatlak, Gulin, Cvetković, Šupe, Maglić, Perica … roditelji sudjeluju u nabavci dresova i označavanja logotipom za svaku od ekipa na organiziranim radionicama za djecu i roditelje izrađivali su se prateći rekviziti za susret(transparenti, zastavice, šuškala, oprema za plesačice, šalovi…), osim roditelja tu su još bili uključeni (braća, ujak, bake i tete) vanjski suradnici, A. Matov, profesionalni košarkaški trener, kontinuirano je radio sa djecom, treneri B. Klisović, A. Marušić i K. Vlaić također su učestvovali u pripremama iz osnovne škole na Vidicima, ravnatelj D. Relja i nastavnik tjelesnog odgoja P. Skelin REFLEKSIJA POSTIGNUĆA U RADU Učili smo i usavršavali se timski raditi. Jače osvijestili potrebe i važnost kvalitetnog zadovoljavanja potreba djece za kretanjem .Itekako možemo uočiti i potvrditi da djeca upravo kroz raznovrsne tjelesne aktivnosti mogu izrazito ostvarivati sve četiri bazične potrebe po Glasseru: SLOBODE, PRIPADANJA, MOĆI I ZABAVE Humanistički razvojna pedagogija zastupa suradništvo nasuprot takmičenju, iako ovdje ima elemenata nadmetanja, upravo ove situacije koristili smo odgojno preusmjerujući ih prema poznatom olimpijskom postulatu: VAŽNO JE SUDJELOVATI, A NE POBIJEDITI. I svatko je u nečemu dobar i može biti uspješan, a naš je zadatak da djetetu pomognemo u njegovom individualnom napredovanju ne uspoređujući ga sa drugim, već sa razvojnim postignućima njega samoga u odnosu sa sobom.

132


Što se tiče treniranja djece za športski susret i tu možemo primijeniti misao koja vrijedi univerzalno: MJERA JE BIT SVEGA ,djeca nisu forsirana u igri i vodilo se računa da sve bude primjereno njihovim mogućnostima. Sve više postoji veća potreba za razvojem masovnog bavljenja športskim i tjelesnim aktivnostima iz zdravstvenih razloga, a kada su u pitanju djeca, onda su važni i drugi aspekti odgojnih utjecaja koji se ostvaruju kroz tjelesne aktivnosti. Jače je osviještena nova ULOGA PEDAGOŠKE DOKUMENTACIJE: izrađeno je više postera i albuma na kojima su prikazane etape rada i razne aktivnosti sa djecom, roditeljima i vanjskim suradnicima. Napravljeni su albumi fotografija, dječjih likovnih uradaka i video zapisi, koji su ovjekovječili različite situacije u kojima se vidi kako i na koji način se u vrtiću odgajaju i uče djeca sama i uz pomoć drugih. Sve ovo predstavlja dio vrijedne pedagoške dokumentacije koja je transparentna svima na određenom mjestu u vrtiću. Djeca i njihovi roditelji mogu i nakon što je prošlo izvjesno vrijeme ovih događanja, prisjetiti se radosnih zajedničkih trenutaka i značenja za svako dijete koje je pronašlo za sebe svoju ulogu u kojoj je mogao i želio učestvovati UMJESTO ZAKLJUČKA Bez ovako podržavajuće i kvalitetne pomoći bilo bi nezamislivo provoditi, a kamoli ostvariti uspjeh svih zacrtanih aktivnosti. Što smo dali do znanja roditeljima i ostalim vanjskim suradnicima na čemu smo im i javno zahvalili. Zahvala zaslužnima bila je na indirektan način ponovni poziv roditeljima koji se malo ili nikako ne uključuju u zajednički rad u ustanovi. Reakcije roditelja i ostalih suradnika kroz period pripreme do samog športskog susreta bile su oduševljavajuće, a to potvrđuju njihovi brojni usmeni i pismeni komentari: -

tata djevojčice Josipe želi da se uskoro opet tako nešto lijepo u vrtiću događa Josipov otac izražava divljenje za koje ne može naći dovoljno lijepih riječi i pohvala svima koji su radili sa djecom roditelj Ferić, novinar, o ovom športskom susretu izvještava u dnevnim novinama i opisuje ga kao izvanredni i prvorazredni događaj u gradu.

Sve na čemu se radilo kroz ovaj projekt idealna je priprema djece i predškolskih djelatnika za MALU OLIMPIJADU, koju će u praksi naša ustanova ove godine provoditi prvi puta.

LITERATURA  

Findak, V. i Delija, K. (2001). Tjelesna i zdravstvena kultura u predškolskom odgoju. Zagreb: Edip Findak, V. (1995). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u predškolskom odgoju (priručnik za odgojitelje). Zagreb: Školska knjiga

133


JASNA HRVOJ, BRANKA FOČIĆ, LJERKA VRBANOVIĆ, DJEČJI VRTIĆ «JARUN», Zagreb ROBERT BUJANIĆ, ŽELJKO HRASKI, KINEZIOLOŠKI FAKULTET ZAGREB

ŠPORTSKI VRTIĆ "JARUN" (specifičnosti razvoja športskog programa u Dječjem vrtiću Jarun) Uvođenje športskog programa u redoviti program našeg vrtića rezultat je višegodišnje želje i potrebe naših roditelja koju su iskazivali u različitim anketama koje smo im nudili. Iako se često misli kako je želja roditelja za nekim od posebnih programa za svoje dijete u vrtiću izraz želje za nekom vrstom isticanja u društvu prijatelja, želja za uvođenjem športskog programa doista je izraz sve veće osviještenosti roditelja o važnosti bavljenja tjelesnom aktivnošću od najranijeg doba, kao preduvjeta stvaranja jedne od navika zdravog življenja. Športski program željeli smo na najbolji mogući način integrirati u redoviti program. Odlučili smo iskoristiti pozitivna iskustva realizacije Sportskog programa za djecu predškolske dobi (Hraski 1994.), te smo, nakon konzultacija s višom savjetnicom gđom. Bosiljkom Devernay, krenuli u proces realizacije. Mislili smo kako nam blizina ŠRC Jarun i Kineziološkog fakulteta, te prekrasne parkovne i igrališne površine oko vrtića, daju neke prednosti i pogodnosti za organizaciju takvog programa. Odgojiteljice grupe Vjeverica, dogovorile su sa svojim roditeljima prelazak kompletne grupe u integrirani športski program od nove pedagoške godine. Organizirali smo video prezentaciju 134


programa za roditelje i postigli definitivni dogovor. Od Grada smo zatražili inicijalna financijska sredstva za nabavu nužne opreme za početak rada, te u suradnji s budućim športskim voditeljima izvršili nabavu opreme. Čekao nas je stručni dio posla. Kompletan stručni tim i odgojiteljice iz buduće športske grupe sudjelovali su na dvodnevnom seminaru o provođenju športskog programa, koji je održan u Dječjem vrtiću Vjeverica, u kojem se športski program provodi već više godina. Na tom smo seminaru dobili uvid u sveobuhvatnost integriranog pristupa u radu športskog vrtića i ulozi svakog zaposlenog, posebice stručnih radnika u njegovoj realizaciji. Temeljem tih iskustava i naših specifičnih uvjeta, uključivanjem Sportskog programa za djecu predškolske dobi (Hraski, 1994) izradili smo SVOJ PROGRAM ŠPORTSKOG VRTIĆA, koji je 2003. godine verificiran od Ministarstva prosvjete i športa. Program se provodi već treću godinu s tim da je u 2002 / 2003. proveden eksperimentalno. U toj prvoj godini njegovu realizaciju posebno su pratile članice stručnog tima našeg vrtića, kako bi testirali njegovu primjenjivost te grupna i individualna postignuća. Od tada uz suglasnost Ministarstva i Grada, program se provodi u dvije (2) odgojne skupine, kao tržišni program u kojem roditelji dodatno participiraju u cijeni. Roditelji, a i djeca pokazuju veliki interes za ovaj program, pa vjerujemo da će se program i dalje širiti i razvijati u našoj ustanovi, te na taj način doprinijeti odgoju zdravih stilova života već od najranije dobi. ORGANIZACIJA SPORTSKOG PROGRAMA U NAŠEM VRTIĆU “Športski vrtić” u vrtiću Jarun počeo je s radom 1. X 2002. godine, u jednoj grupi s 26 djece, dobi od 4-6 godina. Treninzi su se odvijali u dvorani i jednom naknadno prilagođenom prostoru u središnjoj kući. Tijekom godine interes roditelja za program je rastao i iduće godine program se „preselio“ u područni objekt Krešimir, gdje se nastavio provoditi u dvije odgojne grupe, za ukupno 48-ero djece. Tu se Program provodi i danas i to kao redoviti program s integriranim športskim programom. Njegov je cilj omogućiti svakom djetetu najviše postignuće u motoričkim vještinama i aktivnostima prema njegovim trenutnim razvojnim sposobnostima, s naglaskom na utjecaj tih aktivnosti na zdrav, cjelovit rast i razvoj djece. Športski treninzi provode se u polivalentnom prostoru koji je opremom i uređenjem dodatno prilagođen zahtjevima treninga. Osobita pozornost pridaje se sigurnosti djece. Prostor je opremljen potrebnom opremom i rekvizitima koji odgovaraju potrebama programa, sigurnosnim zahtjevima, potrebama i mogućnostima djece. Osim u dvorani, koja se za potrebe treninga može podijeliti u dva prostora, treninzi se provode i na vanjskim terenima oko vrtića. Glavne značajke realizacije Sportskog programa u našem vrtiću su:      

Treninzi se odvijaju četiri puta tjedno u prijepodnevnim satima Trajanje pojedinog treninga je 50-60 minuta Treninge vode dva trenera – kineziologa, uz dodatnu suradnju odgojiteljica Športski sadržaji povezuju se sa sadržajima redovitog programa Sadržaj programa uključuje kretne strukture i tehnike različitih športova (18) Dijagnostika motoričkog razvoja djece sastavni je dio programa

Bitna odrednica Programa je njegova integracija u redoviti rad grupe. Stoga se velika pozornost pridaje povezanosti športskog i primarnog programa. U grupi se naglašeno provode aktivnosti koje potiču razvoj samopouzdanja i pozitivne slike o sebi i svojim sposobnostima. Športske aktivnosti sadržajno se vežu uz aktualnosti u redovitom programu (i djetetovom životu). U primarnom programu intenzivnije se prorađuju 135


sadržaji vezani uz zdrave stilove života, zdravu prehranu, održivi razvoj. U sportskim grupama unapređena je prehrana. Za doručak se nudi više vrsta hrane i djeci je omogućeno birati što žele jesti. U grupama se koriste eterična ulja za poticanje vedrog raspoloženja, opuštanje, zaštitu dišnog sustava, jačanje imuniteta, koncentraciju. Preduvjet uspješne integracije programa i njegova utjecaja na cjelovit razvoj djeteta je redovita i intenzivna suradnja odgojiteljica, stručnih suradnica i športskih voditelja. Ova suradnja odvija se na nekoliko razina: 1. Neposrednim praćenjem provedbe redovitog programa i treninga (uz povremene video snimke) i analizu realiziranih sadržaja; 2. Redovitim mjesečnim sastancima odgojiteljica, trenera i stručnih suradnica (pedagoginja i psihologinja) uz povremeno uključivanje i ostalih:    

analiza proteklog perioda (provedbe redovitog i športskog programa), plan realizacije poveznih tema i aktivnosti redovitog i športskog programa, aktualnosti u djetetovom životu i okružju, plan obogaćivanja programa (posjeti športaša, potrebne nabavke i promjene u strukturi prostora, razne manifestacije i sl.);

3. Sudjelovanjem odgojiteljica u športskom programu:  

kao direktni suradnici u realizaciji treninga, kroz provedbu podupirućih tema u redovitom programu (upoznavanje svojeg tijela, njegovih mogućnosti i ograničenja; važnost brige o tijelu, zdrave prehrane; aktualna športska događanja);

4. Sudjelovanjem športskih voditelja u aktualnim događanjima u grupi:    

povezanost športskih aktivnosti s temama redovitog programa, proslave dječjih rođendana, blagdana, aktivitet na roditeljskom sastanku (proslava blagdana), priprema i aktivnosti s djecom vezano uz obilježavanje godišnjice vrtića;

5. Suradnjom odgojiteljica i stručnog tima vrtića:     

konzultacije kod izrade, organizacije i provedbe programa, konzultacije kod opremanja skupine, zajedničko planiranje i valorizacija rada, foto i video snimke i analize, praćenje razvoja djece. DIJAGNOSTIKA MOTORIČKOG RAZVOJA

Dijagnostika razvoja motoričkih sposobnosti, kao nedjeljivi i posebno značajan dio sportskog programa, provodi se od prve godine realizacije programa u Dječjem vrtiću Jarun. Testiranja na osnovu kojih je provjeravana motorička efikasnost djece provedena su u svakoj programskoj godini po tri puta: 1. Inicijalno mjerenje – Provodi se na početku programske godine, krajem rujna, s ciljem akvizicije podataka o inicijalnom motoričkom statusu djece. Na osnovu dobivenih rezultata utvrđuje se motorička efikasnost svake pojedine grupe, što predstavlja kriterij za definiranje programskih osnova, u smislu odabiranja upravo onih sadržaja koji će najbolje utjecati na transformacije onih sposobnosti u kojima je evidentiran najveći zaostatak grupe. 136


2. Kontrolno mjerenje – Provodi se sredinom programske godine, u veljači, s dva cilja: Prvi je da se utvrde efekti primijenjenih sadržaja na promjene motoričkog statusa grupe, nakon čega su opet moguće određene programske korekcije. Drugi cilj je evidentiranje naglašenijeg zaostajanja u motoričkoj efikasnosti kod pojedine djece, odnosno registracija individualnog nesuglasja u razvoju pojedinih motoričkih sposobnosti. I u jednom i u drugom slučaju neophodno je izvršiti određene korekcije u realizaciji programa, prvenstveno u smislu pojačanog individualnog pristupa u primjeni određenih motoričkih operatora, ali i u razgovoru s djetetovim roditeljima, s ciljem utvrđivanja realnih razloga djetetova zaostajanja u motoričkom razvoju te eventualnog iznalaženja dodatnih, izvan programskih rješenja za dostizanje djetetovih objektivnih motoričkih potencijala. 3. Finalno mjerenje – Provodi se na kraju programske godine, u lipnju, s ciljem utvrđivanja konačnih transformacijskih efekata u tekućoj programskoj godini. Dobiveni podaci obrađuju se individualno i grupno. Rezultati svakog pojedinog djeteta, prezentirani u obliku dijagnostičkih kartona (grafikoni), prosljeđuju se roditeljima. Iz njih je moguće vidjeti ukupne promjene, ali i promjene na svakoj od mjerenih motoričkih komponenti. Na taj način roditelji precizno mogu vidjeti efekte sudjelovanja njihova djeteta u sportskom programu, ali i poziciju njihova djeteta u odnosu na njihove vršnjake iz populacije. Dobiveni podaci, uz podatke (subjektivne) o savladavanju motoričkih znanja, koriste se i za otkrivanje sportskih talenata, o čemu se pravovremeno obavještavaju roditelji. Podaci dobiveni analizom transformacijskih efekata cijele grupe koriste se prilikom dizajniranja programskih sadržaja i načina njihove primjene u sljedećoj programskoj godini. Mjerenja su provedena po ranije utvrđenim standardima (Hraski 1995, 1996). Primijenjeni testovi namijenjeni su procjeni koordinacije, agilnosti, eksplozivne snage, brzinske izdržljivosti, snage ruku i trupa, te fleksibilnosti. Izbor testova bio je uvjetovan njihovom primjenjivošću na djeci predškolske dobi, ali i utilitarnosti mjerenih motoričkih sposobnosti za cjelovit rast i razvoj djece. Za obradu podataka i analizu rezultata korištene su razlike izmjerenih rezultata od očekivanog standarda, to jest od rezultata prikupljenih na uzorku populacije. Rezultati dobiveni prve godine realizacije programa (2002/2003 pokazali su, prema podacima prikupljenim na inicijalnom testiranju, da se djeca iz Dječjeg vrtića Jarun po koordinaciji (agilnost, eksplozivna snaga, brzinska izdržljivost) i fleksibilnošću, značajno ne razlikuju od svojih vršnjaka iz drugih zagrebačkih vrtića (Slika 1). Nešto slabiji rezultati ostvareni su na testu namijenjenom procjeni snage ruku, 17 % ispod prosjeka populacije, te nešto bolji na procjeni snage trupa, 26 % iznad prosjeka populacije. Nakon pola godine, na kontrolnom mjerenju, najveći prirast rezultata evidentiran je upravno na testu snage ruku, pa se prosječni rezultat diže iznad prosjeka populacije, što govori u prilog pravovremenoj intervenciji u primijenjene programske sadržaje. Na kraju te prve godine realizacije programa evidentiran je dalji rast rezultata u svim mjerenim sposobnostima, te se oni u prosjeku penju do 81,4 % skale populacije. Usprkos najvećem prirastu, ukupno najslabiji rezultat u odnosu na druge sposobnosti dobiven je na snazi ruku. Razlog tome valja potražiti u izostanku bolje opreme za razvoj ove motoričke sposobnosti (tzv. «penjalica»). Trend razvoja rezultata dobiven prve godine provedbe Sportskog programa u Dječjem vrtiću Jarun, nastavio se i sljedeće godine (2003/2004). Ponovo su na inicijalnom mjerenju najslabiji rezultati registrirani na testu snage ruku i ponovo je ta sposobnost, koliko je to već bilo moguće u postojećim trenažnim uvjetima, podignuta iznad prosjeka populacije (Slika 2). Ukupni konačni rezultati opet su bili vrlo visoki. Pa je prosječno

137


dijete uključeno u Sportski program godinu završilo rezultatom na 28 % iznad prosjeka populacije. Slika 1. Dijagnostika motorike 2002/2003. 100 90 80 70 60 50 40 30 20 10 0 Koordinacija

Snaga trupa

Rujan 2002

Snaga ruku

Veljača 2003

Fleksibilnost

Svibanj 2003

Slika 2. Dijagnostika motorike 2003/2004. 100 90 80 70 60 50 40 30 20 10 0

Sportski programi

Koordinacija

Snaga trupa

Rujan 2003

Snaga ruku

Veljača 2004

Fleksibilnost

Svibanj 2004

U trećoj, tekućoj programskoj godini (2004/2005), osnovom dobrih rezultata na inicijalnom i kontrolnom testiranju očekuju se još bolji konačni rezultati. Posebice se to odnosi na područje fleksibilnosti, gdje se je zahvaljujući nabavci nove trenažne podloge, učinilo znatno više na razvoju ove sposobnosti no što je to bilo realno moguće ranijih godina. Gledajući sve tri godine u kontinuitetu može se zaključiti da su djeca iz našeg dječjeg vrtića sudjelovanjem u sportskom programu znatno podigla razinu svojih motoričkih sposobnosti, čak oko 30 % iznad prosjeka populacije, što nesumnjivo govori u prilog kvaliteti kompletnog programa. Razvojem motoričkih sposobnosti pospješena je brzina i kvaliteta usvajanja motoričkih znanja, što je sve zajedno značajno doprinijelo cjelovitom rastu i razvoju naše djece. SURADNJA S RODITELJIMA

138


Svaki program, a osobito posebni, kojeg roditelji biraju za svoje dijete i dodatno ga financiraju, može se kvalitetnije realizirati u suradnji s roditeljima. Stoga je bitan čimbenik programa i pojačana suradnja s roditeljima. Odvija se kroz:    

 

uvodni roditeljski sastanak radi upoznavanje sa športskim programom (teorijski okvir i multimedijalni prikaz praktične provedbe programa), roditeljske sastanke vezane uz provedbu i postignuća u redovitom programu, demonstraciju športskog programa i postignuća djeteta, tzv. ogledni treninzi 2X godišnje, konzultacije i individualne razgovore o razvojnim postignućima djece (s odgojiteljicama i stručnim suradnicama), postignućima u športskom programu i rezultatima športskih mjerenja (s trenerima), komunikaciju putem kutića za roditelje (mjesečni i tjedni programi rada, rezultati antropometrijskih mjerenja, važne obavijesti….), letci i upitnici za roditelje, “športske susrete” djece, roditelja, odgojiteljica i trenera: pješačka tura na Medvednici i biciklijada na Jarunu (jednom godišnje). Temeljem te suradnje dobili smo niz povratnih informacija, pa tako roditelji o programu kažu da (rezultati ankete):

Nakon godine dana treninga roditelji vide napredak djeteta u:  govornom razvoju 70 %  spoznajnom razvoju 80 %  motoričkom razvoju 100 %  socijalnom i emocionalnom razvoju 74% Zadovoljni su načinom provedbe programa  u potpunosti 76 %  djelomično 24 % Imaju uvida u napredovanje djeteta, a informacije dobivaju od:  djeteta i odgajatelja 30 %  odgajatelja 26 %  trenera 44 %

Izjavljuju da dijete:  rado pohađa program  doživljava ga kao igru 52 %

48 %

Dijete kod kuće priča o programu  redovito 37 %  povremeno 48 % Trenere dijete prihvaća  kao partnere u igri  kao i odgajateljice  kao autoritet

41 % 63 % 0,03 %

Očekivanja roditelja ispunjena su  u potpunosti 75 %  djelomično 25 %

Još nešto o posebnostima našeg programa:      

Znatan broj sportskih aktivnosti odvija se uz glazbu, Osim klasičnih sportskih programa, s djecom se rade i elementi joge, tai chi vježbi, te različite vrste aerobika, U posjetili su nam bili brojni športaši: gimnastičarke, hrvači, kajakašica, košarkaš, članovi tae kwon do kluba, Drugu godinu za redom organizirali smo zimski sportski kamp – škola skijanja + cjelodnevne sportske i ostale animacijske aktivnosti, Nekoliko puta bili smo (djeca, roditelji, treneri i odgojiteljice) na pješačkom izletu na Medvednici i na biciklijadama na Jarunu, Sudjelovali smo na Olimpijadi dječjih vrtića 2003. godine, 139


Redovito surađujemo s Kineziološkim fakultetom: posjetili smo zgradu fakulteta i upoznali dvorane, studente i športaše koji tamo treniraju. Studenti kineziologije dolaze u posjet vrtiću, obilaze i borave u grupama gdje se upoznaju s redovitim životom vrtića. U sklopu njihove prakse na predmetu Metodika, prate realizaciju treninga u našem Sportskom programu.

Poseban doprinos: uključivanjem kineziologa u redoviti program vrtića dobili smo jednu novu kvalitetu u našem svakodnevnom radu. Najužom suradnjom sportskih trenera i odgajateljica omogućena je bolja pripremu i sigurniji i kvalitetniji rad na realizaciji programa, na opće zadovoljstvo svih koji su u njega uključeni, a najviše same djece zbog čijih je interesa i potreba program i nastao. PLANOVI ZA RAZVOJ Specifičnost okruženja u kojem djeluje Dječji vrtić Jarun (veliki broj djece, 6 lokacija od kojih su samo dvije namjenski građene, potreba prijevoza dijela djece) trenutno djelomično ograničava ali i određuje put razvoja vrtića. Skora izgradnja novog vrtića s kvalitetno opremljenom športskom dvoranom omogućit će nam da u skoroj budućnosti, širenjem programa zadovoljimo interese i potrebe sve većeg broja naše djece i njihovih roditelja. No naše ambicije tu ne završavaju. Blizina Kineziološkog fakulteta, Športskog parka Mladost i ŠRC Jarun ohrabruju nas da s vremenom, uključivanjem svih relevantnih stručno-znanstvenih institucija, postanemo centar izvrsnosti za područje motoričkog razvoja djece predškolske dobi. LITERATURA 

Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja predškolske djece (1991). Zagreb: Ministarstvo prosvjete i kulture, Zavod za školstvo

Findak, V., Delija, K. (2001). Tjelesna i zdravstvena kultura u predškolskom odgoju. Zagreb: Edip

Hraski, Ž., Mejovšek, M. (2003). Integrating sport into kindergarten curriculum. U Stjepan Puhak i Krešimir Kristić (ur.). Proceedings Book of the XVIth European Sports Conference «Making Sport Attractive for All». Dubrovnik: September 24-26, 2003 (108-112). Zagreb: Ministry of Education and Sport of the Republic of Croatia. Hraski, Ž. (2002). Utjecaj programiranih tjelesnih aktivnosti na rast i razvoj djece predškolske dobi. U Vladimir Findak (ur.). Zbornik radova 11. ljetne škole kineziologa Republike Hrvatske «Programiranje rada u području edukacije, sporta, sportske rekreacije i kineziterapije». Rovinj, 22.-26. lipnja 2002. (242-243). Zagreb: Hrvatski kineziološki savez. Hraski, Ž., Živčić, K. (1996). Mogućnosti razvoja motoričkih potencijala djece predškolske dobi. U Dragan Milanović (ur.), Međunarodno savjetovanje o fitnessu «Fitness» <u sklopu> Zagrebačkog sajma sporta. Zagreb: 28.-31. ožujka 1996. (str. II16-II19). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu; Zagrebački velesajam; Zagrebački športski savez Mc Call, R. i Craft, D. H. (2000). Moving with a purpose – developing programs for preschoolers of all abilities. Human Cinetics.

140


DANIELA CAR, MARTINA MAGAŠ DJEČJI VRTIĆ «RADOST», Crikvenica U ZDRAVOM TIJELU – ZDRAV DUH U radu je objašnjen značaj organiziranog i kontinuiranog tjelesnog vježbanja s djecom predškolske dobi sa zdravstvenog i pedagoškog aspekta. Opisan je projekt “U zdravom tijeluzdrav duh” proveden u mješovitoj vrtićnoj skupini Dječjeg vrtića “Radost” Crikvenica. Projekt je potaknut spoznajama o važnosti vježbanja, kao i dječjim interesom i motiviranošću za tjelesnim vježbanjem. Sadržaji tjelesne i zdravstvene kulture prošireni su na sve ostale vrste djelatnosti ( raznovrsne igre, umjetničko promatranje, izražavanje i stvaranje, istraživačko – spoznajne aktivnosti, društvene i društveno – zabavne aktivnosti, aktivnosti s kretanjem ). U realizaciju projekta uključeni su roditelji, medicinska sestra i sportski djelatnici. Provođenje projekta nastavljeno je i iduće pedagoške godine, prožet je kroz cjelokupan rad skupine i program rada je u cijelosti obogaćen sportskim sadržajima. UVOD Nepravilna prehrana i smanjene tjelesne aktivnosti imaju za posljedicu sve češću pojavu prekomjerne tjelesne težine kod djece predškolske dobi. Sve je veći broj ozbiljnih deformacija lokomotornog sustava te niza oboljenja krvožilnog i lokomotornog sustava kod djece. Odatle proizlazi važnost organiziranog i kontinuiranog tjelesnog vježbanja u dječjem vrtiću. Tjelesnim vježbanjem kod djece ne utječemo samo na pravilan tjelesni i zdravstveni razvoj, već i na cjelokupan razvoj ličnosti. Kontinuirano bavljenje tjelesnom aktivnošću povoljno djeluje na dinamiku rasta i razvoja, tjelesnu težinu djece, na pravilno formiranje tijela, na pravovremeni razvoj pokreta i na njihovu kvalitetu. Tjelesne aktivnosti su važan korak u prevenciji sve većeg broja ozbiljnih deformacija lokomotornog sustava, prekomjerne težine te niza oboljenja krvožilnog i lokomotornog sustava kod djece, te ujedno utječu na stvaranje navika kvalitetnog provođenja slobodnog vremena. Velika je i pedagoška vrijednost tjelesne i zdravstvene kulture jer tjelesnim vježbanjem utječemo na razvoj moralnih osobina i na socijalizaciju ličnosti uopće.

141


Potaknuti tim spoznajama, kao i dječjim zadovoljstvom prilikom vježbanja, odlučili smo započeti projekt « U zdravom tijelu – zdrav duh «. NAZIV PROJEKTA: U ZDRAVOM TIJELU – ZDRAV DUH

SVRHA PROJEKTA - omogućiti djeci pravilan razvoj lokomotornog sustava - stvaranje navika zdravog života - formiranje pozitivnih stavova prema vlastitom tijelu i zdravlju uopće - usavršavanje biotičkih motoričkih znanja - razvoj motoričkih i funkcionalnih sposobnosti ( brzine, koordinacije, snage, preciznosti, izdržljivosti, ravnoteže…) - zadovoljavanje djetetove potrebe za igrom, kretanjem, istraživanjem, druženjem, suradnjom, dogovaranjem - razvijanjem potrebe za tjelesnim vježbanjem, kao i pravilnim odabirom tjelesnih aktivnosti, utjecati na razvoj antropoloških obilježja, kao i na opći zdravstveni status djeteta - tjelesnim aktivnostima razvijati samopouzdanje djeteta, samodisciplinu i inicijativnost, kao i spoznaju o važnosti timskog rada, suradnje i pravilnog odnosa prema suigračima - razvijati realnu procjenu vlastitih mogućnosti kao i podnošenje neuspjeha sukladno sa dobi djeteta - stjecanje i proširivanje specifičnih motoričkih znanja - proširivanje spoznaja o ljudskom tijelu, o važnosti zdrave prehrane

TIJEK PROJEKTA Projekt je trajao tijekom cijele pedagoške godine. Primjetile smo da svaki odlazak u dvoranu djeci predstavlja posebno zadovoljstvo i da se vrlo rado uključuju u tjelesne aktivnosti. Koristeći stručnu terminologiju prilikom izvođenja vježbi ( pravilno imenovanje mišića, stavova i gibanja, te utjecaj vježbe na pojedine mišićne skupine ) potakle smo u djece želju za proširivanjem teorijskih znanja, kako o vježbama i tjelesnom vježbanju uopće , tako i o ljudskom tijelu, zdravlju i navikama korisnim za zdravlje.

142


Djeca su počela samoinicijativno donositi enciklopedije i uz našu pomoć tražiti u njima informacije o građi ljudskog tijela (promatrali smo i imenovali naše kosti, organe i mišiće, razgovarali o njima i njihovoj funkciji). Kroz organizirano tjelesno vježbanje i razgovore o našem tijelu, važnosti tjelesnog vježbanja, zdravoj prehrani, navikama korisnim i štetnim za naše zdravlje nastojale smo u djece razviti pozitivan odnos prema svom tijelu i zdravlju općenito. ZAŠTO VJEŽBAMO? I. S. ( 6 god.): Da budemo jaki. I. T ( 6 god. ): Da imamo jake mišiće. E. C. ( 6 god.): Da budemo zdravi. M. K. ( 6 god.): Da budemo ko Popaj. E. C. ( 6 god.): Da možemo dizat velike utege. I.S. ( 6 god.): Oni koji ne vježbaju se prije razbole. ŠTO JE JOŠ VAŽNO ZA ZDRAVLJE? D. C. ( 6 god.): Puno jesti i spavati. E. C. ( 6 god.): Jesti voće i povrće. D. C. ( 6 god.): Čokoladu ne, jer bi nam zubi bili crni. N. M. ( 6 god.): ... i bili bi debeli. ŠTO JE TO ZDRAVLJE? M. G. ( 5 god. ): Da imaš trbušne mišiće. D. C. ( 6 god.): Da si zdrav, da nisi bolestan. ŠTO ZNAČI IZREKA « U ZDRAVOM TIJELU ZDRAV DUH «? M. K. ( 6 god.):: Da ti je zdrav kostur. E. C. ( 6 god.): ... i kosti. L. F. ( 5 god. ): Kad umreš od tebe postane duh! M. K. ( 6 god.):: Kad si ti zdrav i sjena ti je zdrava. DJECA SU ŽELJELA ZNATI: I. S. ( 6 god.): Zašto nam služe kosti? N. M. ( 6 god. ) Zašto služi srce? E. C. ( 6 god.): Zašto imamo trbuh? I. T: ( 6 god.): Mene zanima o vitaminima. Tko uzima vitamine? I. V. ( 6 god. ): Da li su tablete zdrave? I. S. ( 6 god. ): Kako se kad vježbaš postane zdrav? N. P. ( 6 god. ): Kakve su boje mišići? T. M. ( 4 god. ): Da li kostur ima glavu? I. S. ( 6 god. ): Gdje se skuplja hrana? U naš projekt uključila se medicinska sestra, u nekoliko navrata je razgovarala s nama i odgovarala nam na pitanja o zdravlju, vitaminima, zdravoj hrani, pomogla nam napraviti piramidu zdrave prehrane. Provodili smo likovne aktivnosti služeći se različitim tehnikama, materijalima i načinima rada (teme: kostur, mišići, organi, dvorana, ja dok vježbam, itd.). Istraživali smo i promatrali položaj našeg tijela pri različitim vježbama, osluškivali i zamjećivali razliku u otkucajima bila i brzini disanja u mirovanju i nakon

143


tjelesnih aktivnosti, opipavali mišiće i uočavali razliku u njihovoj napetosti pri različitim pokretima. Pokretom smo popratili sve usvojene pjesme, čitali smo priče o zdravlju, higijeni, vitaminima, itd. Zajednički smo izrađivali društvene igre sa sportskom tematikom, plakate na temu tjelesnog vježbanja, sportske rekvizite (lopte, čunjevi, itd.). Posjetili smo Gradsku sportsku dvoranu, gdje smo vježbali, razgovarali s voditeljicom fitnessa , upoznali i isprobali sprave, vidjeli malu dvoranu za stolni tenis i garderobe. U velikoj dvorani, sa tribina smo kratko pratili nogometnu utakmicu. U dogovoru sa učiteljicom organizirali smo posjet satu tjelesnog odgoja 4.razreda OŠ. «Vladimir Nazor», uključili se u igru «graničar» i štafetne igre. ZAŠTO VOLIMO VJEŽBATI? N. M. ( 6 god. ): Ja jako puno volim vježbati. Da budem jak. I. T. ( 6 god.): Zato što razgibamo kosti. E. C. ( 6 god. ): Jer ćemo vježbom dobit mišiće. M. G. ( 5 god. ): ...i da budemo zdravi. L. K. ( 6 god. ): Volim vježbat da budem jak i da imam snažne noge. D. C. ( 6 god. ): Da možemo pomagat siromašnim ljudima, ako im je nešto teško ili ne mogu sami radit, a ti si jak pa im pomogneš.

KRISTINA BAZINA TEMA: KOSTUR TEHNIKA: CRNI FLOMASTER DATUM: 21.02.2005.

MARTNA PAUKOVIĆ

144


TEMA: ODBOJKA TEHNIKA: LAVIRANI TUŠ DATUM: 15.12.2004.

NADOGRADNJA Iduće pedagoške godine navedeni projekt je prožet kroz rad naše skupine, te smo program rada u cijelosti obogatile sportskim sadržajima. U provedbu programa uključila se još jedna skupina djece sa svojim odgojiteljem. Trenutno je u obogaćeni program uključeno 40-tak djece i tri odgojitelja. Na prvom roditeljskom sastanku roditelje smo detaljno upoznale sa planom i programom rada. Provedena su inicijalna i finalna mjerenja motoričkih sposobnosti djece. Organizirano tjelesno vježbanje provodimo 4 puta tjedno koristeći različite prostore ( dvorana, gradski stadion, vanjski prostor ). Program smo proširili elementima aerobika i pojedinih sportova. Surađivali smo sa sportskim djelatnicima i sportašima na području Grada, sudjelovali u njihovim treninzima. Obilježili smo Dan igara, sudjelovali u obilježavanju Tjedna sporta na državnom nivou, a sada su tijeku pripreme za 4. Olimpijski festival dječjih vrtića Hrvatske. Organizirali smo dva sportska druženja djece, roditelja i odgojitelja ( dvorana, vanjski prostor vrtića ). ZAKLJUČAK Potreba za kretanjem najizraženija je u ranom djetinjstvu. Polaskom u školu ta se potreba smanjuje, a odrastanje donosi nove obaveze i interese, te dolazi do njezinog zanemarivanja. Stoga je jasno da kontinuirano i organizirano tjelesno vježbanje već u dječjem vrtiću, utječe na individualni stav svakog pojedinca i na stvaranje zdravih navika koje će nas pratiti kroz čitav život. 145


Projekt «U zdravom tijelu-zdrav duh» promijenio je cjelokupni način rada dviju skupina obogativši život djece u vrtiću. Radom na projektu unaprijedili smo odgojnu praksu i obogatili naš program, te poticali cjelovit razvoj djeteta. Uključili smo roditelje, stručne suradnike i sportske djelatnike, te ukazivali na različite izvore znanja.

Djeca su stekla naviku tjelesnog vježbanja, usvojila pravila ponašanja pri vježbanju, a česti odlasci u dvoranu nisu rezultirali zasićenjem, već naprotiv, interes djece je konstantan tijekom cijele godine. Nekolicina djece koja je početkom godine odbijala sudjelovati u vježbanju, sada se rado uključuje. Pojačanim tjelesnim aktivnostima značajno smo utjecali na poboljšanje motoričkih sposobnosti djece, opći razvoj antropoloških obilježja, fonda i razine usvojenih motoričkih znanja LITERATURA  

  

Programsko usmjerenje za rad s predškolskom djecom, Glasnik 7/8, Zagreb, Ministarstvo prosvjete i športa RH, 1991. Findak, V. (1989). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture. Zagreb: Školska knjiga Findak, V. (1995). Metodika tjelesne i zdravstvene kulture u predškolskom odgoju (priručnik za odgojitelje). Zagreb: Školska knjiga Findak, V. (1986). Tjelesna i zdravstvena kultura u osnovnoj školi Zagreb: Školska knjiga Kurjan-Manestar V. (2002). Vježbajmo zajedno. Zagreb: Profil Pejčić A. i Berlot S. (1991). Nastavni sadržaji tjelesne i zdravstvene kulture za prva četiri razreda osnovne škole. Rijeka: Pedagoški fakultet u Rijeci

146


VANJA PEZDIRC ELENI KLARIĆ SILVANA BAGARIĆ, JADRANKA BARAĆ, JOŠKO SINDIK, KATALIN GUŠTIN (koautori), DJEČJI VRTIĆ "MAKSIMIR", Zagreb RANO USVAJANJE STRANOG JEZIKA UZ POMOĆ RITMA I POKRETA UVOD Put od igre do ranog usvajanja stranog jezika zanimljiv je i kreativan odnos djece i odgajatelja. Međutim, važno je ispuniti neke uvjete da bi usvajanje stranog jezika bilo uspješno: dijete to mora željeti, a važno mu je pružati odgovarajuće poticaje koji će ga dovesti do podražaja, dojma i doživljaja. Stoga svaki odgojitelj teži radu u kojem će svako dijete u većoj ili manjoj grupi, a katkad i individualno, doseći postignuće i zadovoljstvo.

147


Kreativna pokretno-ritmička igra ima mnogostruko značenje za stimuliranje psihofizičkog razvoja predškolskog djeteta: utječe na tjelesni, intelektualni, socio-emocionalni razvoj te uvelike pospješuje rano usvajanje stranog jezika u ovoj ranoj predškolskoj dobi (Programsko usmjerenje, 1991). Principi rada pri upoznavanju djeteta sa stranim jezikom putem ritma i pokreta trebaju biti humanistički, poštujući djetetova prava i individualnost, njegove tjelesne i glazbene psihofizičke mogućnosti i individualne potencijale, te utjecati na stvaranje pozitivne slike o sebi kroz fizičko, psihičko i socijalno ja (Findak i ostali, 1992; Ivanković, 1980, Starc i ostale, 2004). KARAKTERISTIKE MOTORIČKOG I LINGVISTIČKOG RAZVOJA DJECE OD 36. GODINE U nastavku dajemo kratki pregled djetetovih aspekata razvoja, koje su u predškolskoj dobi u relaciji s mogućnošću izražavanja ritmom i pokretom, s akcentom na utjecaj na rano usvajanje stranog jezika. 

3 godine

Budući da do kraja 3. godine života dijete potpuno usvoji sve kretnje, motorne radnje i vještine koje mu pomažu u nesmotrenom upotrebljavanju i svladavanju prostora oko sebe, i taj nešto «preuranjeni» početak ima svakako velikog smisla. Dijete u ovoj dobi, paralelno sa svojim materinjim jezikom, započinje i s ranim usvajanjem stranog jezika. Kroz pokret, ritmičke igre organizirane u većim i manjim skupinama, katkad individualno obogaćuju postupno i rječnik stranih riječi. Trogodišnjaci će se i u ritmičkim igrama poigrati sa nekim od formalnih elementa pokreta: skok, kotrljanje, te razne druge vrste lokomotornih aktivnosti za njih će biti pravo veselje. U ovom razvojnom razdoblju se može prepoznati djetetov osjećaj za ritam, ali sa sigurnošću se osjećaj za ritam može utvrditi tek kasnije, u petoj i šestoj godini života. Zato valja poticati dijete na razlikovanje brzine i dinamike kretanja, te na kontrastno kretanje, obzirom na visinu zvuka. Kratke ritmičke igre i jednostavne pokrete uz vođenje djeca će ove dobi rado prihvatiti. Bitno je napomenuti da je koncentracija trogodišnjaka kratkotrajna, pa pokretne i ritmičke igre iznimno minuciozno trebaju biti prilagođene toj dobi, s obiljem poticaja, i s ograničenim (kratkim) trajanjem. Kroz praksu primjećujemo da uz igru, pokret tijela, dijete stupa u svjesne kontakte sa drugima, te tako i djetetov socijalni život dobiva na vrijednosti, biva «bogatiji». 

4-5 godina

Budući da je odrastanje dinamičan proces, u dobi od 4 godine dijete će lakše savladati proces učenja nekog pokreta, ako uz tu radnju osmislimo konkretni, djetetu zanimljiv sadržaj. Djeca u ovoj dobi vole imitativne igre: «Pretvori se u…» (upotreba imena životinja, stvari, pojava na stranom jeziku.). Korisna je i upotreba raznih kostima. Igra «Superman» idealna je za ovu dob, u kojoj djeca kroz pokret raspoznaju određenu radnju ( hodanje, trčanje, puzanje, zvonjenje itd.). Brojalice, pjesmice a i cijela aktivnost postaje sada puno dugotrajnija (jer je pažnja djeteta ove dobi kvalitetnija, fokusiranija i dugotrajnija), a zbog tog i rad dobiva na kvaliteti.

148


Djeca ove dobi mogu razlikovati dvodobnu od trodobne mjere, stupnjevati brzinu i jačinu pokreta, te im se razvija memorija za ritam i pokret, što je također preduvjet za raznovrsnije i složenije, dakle razvojno stimulativnije aktivnosti. 

5-6 godina

U uvjetima mješovite dobne skupine vrtića , česte su situacije u kojima starija djeca uče od mlađih i obrnuto. No ako tek u ovoj dobi dijete pokaže interes za strani jezik, vrlo brzo će savladati propušteno. I u ovoj dobi zna se pojaviti želja djeteta da samoinicijativno proširi svoje motoričke aktivnosti: ono voli puzati, vrtjeti se, skakati. Tu želju treba podržati. Postoje razne ritmičko-pokretne igre, brojalice te ostala ritmičko-jezična sredstva pomoću kojih će dijete brže i kvalitetnije savladati strani jezik, koji mu u životu uvijek može poslužiti kao odlična jezična baza. U ovoj dobi koncentracija je još dugotrajnija, a pamćenje je kvalitetnije. Djeca sada već mogu izvesti jednostavnije brojalice i pjesmice na način da jedna grupa udara mjeru, a druga ritam. Iskustvo prijašnjih godina razvilo je kod djeteta svijest o sebi i o svom vlastitom tijelu. U svrhu daljnje stimulacije ovog aspekta razvoja, interesantna metoda za ovu dob mogla bi biti upotreba video-kamere. Naknadno bi se djeca mogla gledati , promatrati vlastite pokrete u kombinaciji sa novousvojenim riječima, brojalicom, pjesmom. Promatranje svog ili tuđeg lika u ogledalu dok pjeva i pleše u ovoj je dobi, (a i čak mnogo ranije ) važno za njegov cjelokupan razvoj. Napomena: Bitno je naglasiti da je u uvjetima mješovite odgojne skupine ranog učenja talijanskog jezika u DV «Maksimir», zastupljen veći dobni raspon djece (3-6 godina života). Prednost mješovite skupine je to što djeca različitih dobnih skupina imaju mogućnost obostrano učiti jedni od drugih. Kod starije djece, empatiziranje s mlađom djecom rezultira podrškom i pomaganjem mlađima u jednostavnim aktivnostima, što doprinosi stimuliranju socio-emocionalnog razvoja i starije djece. S druge strane, mlađa djeca uz pomoć starije brže napreduju, te imaju stimulativnije poticaje u aktivnostima.

RITAM I POKRET Mnogi od nas nisu ni svjesni sveprisutnosti ritma u nama i oko nas. Ishodište ritma leži u nama samima u obliku ritmičnih otkucaja srca, koji se povećavaju pri intenzivnijim naporima i tjelesnim uzbuđenjima, i disanja koje, za razliku od otkucaja srca, možemo kontrolirati (Maletić, 1983). Jedna od osnova za rad s djecom može nam biti način rada gđe Ane Maletić koja je svoj rad u Hrvatskoj započela na bazi učenja Rudolfa Labana, koji je znatno utjecao na razvoj plesne umjetnosti kod nas i u svijetu. Za rad s djecom predškolske dobi možemo primijeniti četiri od šesnaest tema umjetnosti pokreta. U nekim slučajevima s nadarenom djecom možemo ići i korak dalje, te ih upoznati s još četiri teme. Prva tema umjetnosti pokreta po Ani Maletić je svijest o svom tijelu u pokretu. Djeca se upoznaju s dijelovima vlastitog tijela kroz vježbe za razgibavanje pojedinih dijelova tijela, vježbe izolacija za razvijanje kinestetičkog osjećaja i kod mlađe djece dramatizacije u iste svrhe. Učimo ih pravilnom držanju tijela u tri položaja : ležeći, sjedeći i stajaći.

149


U drugoj temi govori se o spoznaji vremenskog trajanja i dinamike kao elemenata ritma. Stav prema faktoru dinamike može biti aktivan i pasivan. Aktivan je kada se borimo protiv gravitacije upotrebljavajući snagu mišića, a pasivan kada se prepuštamo sili gravitacije. Aktivan pokret bit će napet bilo da je snažan ili nježan, a pasivan mek i težak uz opušteni stav tijela. Vremenski faktor pokreta djeca mogu upoznati kroz pokrete duljeg ili kraćeg trajanja te postupnog ubrzavanja ili usporavanja ritma pokreta. Prostor i njegova spoznaja je tema o kojoj se govori u trećoj temi Ane Maletić (1983). Djeca uče o prostornim zonama tijela: visokoj, srednjoj i niskoj. Upoznaju se s raznim vrstama okreta. Gradi im se svijest o vlastitoj kinesferi (prostoru kretanja) i mogućnostima kretanja unutar određenog prostora. Četvrta tema govori o toku pokreta koji može biti slobodan (kad povremeno izmiče kontroli i teško ga je zaustaviti) i vezan (voljno upravljamo pokretom i možemo ga u svakoj fazi zaustaviti). U sklopu ove teme možemo primijeniti i tzv. staccato i legato pokret. Sljedeće četiri teme zadiru i u plesne kontakte s partnerom, gdje tijelo služi kao instrument plesnog izražavanja, spoznaju osnovnih izražajnih akcija, te radne ritmove i tzv. plesove rada. Međutim, ove teme se više i detaljnije obrađuju u školskoj dobi.

RITAM I POKRET U KONTEKSTU VOĐENJA PROGRAMA NA TALIJANSKOM JEZIKU Četiri teme Ane Maletić može se primijeniti i u radu s djecom na stranom jeziku. One mogu biti korisna osnova za daljnju razradu aktivnosti s djecom, te većih tematskih cjelina, u funkciji stimuliranja različitih aspekata razvoja. Kroz pjesmice i brojalice djeca mogu osvijestiti vlastito tijelo (glava, vrat, rameni pojas, ruka, lakat, šaka, prsti, bokovi, noge, koljena, stopala), mogućnost kretanja u tri zone prostora, odnose (isprediza, naprijed-nazad, blizu-daleko, lijevo-desno), dinamiku i vremensko trajanje (brzopolagano, snažno-lagano), osjećaj za pulsaciju mjere i ritam te oblike kretanja (kružni, uglati, vijugavi). U praksi postoje mnoge pokretno-ritmičke aktivnosti (strukturirane i «izvedene» od kombinacija pojedinih ritmičkih i plesnih aktivnosti), koje sa svrhom ranog usvajanja stranog jezika praktički redovito bivaju sa zadovoljstvom prihvaćane od djece. Predškolska dob smatra se idealnom fazom za početak usvajanja stranog jezika (Starc i suradnice, 2004), a metoda učenja kroz ritam i pokret tijela dinamičnom i efikasnom (Ivanković, 1980), što iskustva iz prakse nedvojbeno potvrđuju. Kao sredstva u radu, za provođenje ove vrste aktivnosti, od velike pomoći mogu biti razne udaraljke, te lutke koje označavaju suprotnosti dinamike, vremena i visine tona. Od vrsta aktivnosti, naročito pogodne za rad u programu ranog učenja stranog jezika su tzv. vođene pjesme (gdje pjeva prvo odgojitelj, a zatim dijete ponavlja), radne pjesme (tipične pjesme koje se pjevaju uz određene dnevne aktivnosti) i zajedničke pjesme (koje potiču sklad u skupini, zajedništvo, pamćenje, potiču osjećaj zadovoljstva i grade privrženost). U svakom slučaju su kod maštovite djece predškolske dobi pogodne plesne improvizacije i dramatizacije. Kreativna ritmička igra ima mnogostruko značenje: utječe na tjelesno-intelektualni, socioemocionalni razvoj, koji uvelike pospješuje usvajanje stranog jezika u predškolskoj dobi. Široki spektar dinamičkih aktivnosti, ritmičkih igara, gdje se i tijelo između ostalog izražava, pojačava koncentraciju te dugoročno pamćenje. Malo se dijete kao veliki istraživač često pita: «Tko sam ja? Što ja sve mogu i znam učiniti? Moja glava, ruke, prsti, noge…» Istražujući sebe, svoje tijelo i okolinu koja ga okružuje, ono postupno počinje stvarati jasnu sliku o sebi i drugima.

150


ZAKLJUČAK Ritam i pokret su stalno u nama i s nama, te su stoga vrlo koristan element u učenju stranog jezika. Putem aktivnosti ritma i pokreta dijete razvija sve aspekte psihofizičkog razvoja, a potencijalno i rano učenje stranog jezika. Naime, aktivnosti ritma i pokreta predškolskom su djetetu interesantni, a asociranjem motoričkih aktivnosti sa spoznajnim i socio-emocionalnim aspektima razvoja dječji razvoj može postati raznovrsniji, i svestraniji.

LITERATURA     

Findak, V., Metikoš, D., Mraković, M.(1992). Kineziološki priručnik za učitelje. Zagreb: HPKZ, Biblioteka za nastavnike i odgajatelje Ivanković, A.(1980). Tjelesni odgoj djece predškolske dobi. Zagreb: Školska knjiga Maletić, A. (1983). Pokret i ples. Zagreb: Kulturno prosvjetni sabor Hrvatske Programsko usmjerenje za rad s predškolskom djecom, Glasnik 7/8, Zagreb, Ministarstvo prosvjete i športa RH, 1991. Starc, B., Čudina-Obradović, M., Pleša, A., Profaca, B., Letica, M. (2004). Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga

151


VIŠNJA PAĐEN, DJEČJI VRTIĆ «VRAPČE», Zagreb «DIJETE I PLESNI POKRET» UVOD Motorni razvoj je važan za odrastanje djeteta u zdravu osobu koja će funkcionirati na svim područjima razvoja jednako dobro i svrhovito. Motoričke aktivnosti na svoj specifičan način pridonose učenju i stimuliraju mozak. Pokreti tijela i tijela u prostoru odašilju impulse koji su povezani s održavanjem «ravnoteže»senzomotornog unosa i slanjem poruka o svom djelovanju u mozak. Motorni razvoj, učenje i razvoj mozga tijesno su povezani i najintenzivnije se nadopunjuju i razvijaju u predškolsko doba. Taj period je najpovoljniji za usmjeravanje energije djeteta na uključivanje, osim u uobičajene tjelesne aktivnosti i na naročito poticajne i zabavne aktivnosti ritmike i plesa. Ritmika i ples kao kreativno kretanje koje osim samog pokreta uključuje složenije misaonomotorne procese uz uključivanje i korištenje svih osjetila (vizualnih, auditivnih, taktilnih, spacijalnih i proprioceptivnih) ima važnu ulogu u procesu poticanja intenzivnog ranog razvoja djeteta predškolske dobi. Cilj mi je skrenuti pozornost i naglasiti važnost plesa i ritmike kao metode rada, djeci pristupačnije i zabavnije u obliku slobodnog i organiziranog kretanja uz poticaj glazbe i ritma. Ovakav rad i metodički pristup nije u većoj mjeri prisutan u našim predškolskim ustanovama pa mi je namjera čitatelja potaknuti na razmišljanje o vrijednosti i složenosti rada na plesnoritmičkom stvaralaštvu te primjerima iz prakse (prilog) zainteresirati kreativne odgojitelje na primjenu plesa, pokreta, ritma i glazbe u aktivnostima s djecom. Osnovna zadaća plesno stvaralačkog rada s predškolskom djecom je razviti dijete u samosvjesnu cjelovitu osobu koja će postići svoj maksimum kreativnosti i stvaralaštva prema svojim predispozicijama i interesu. Pokretom kao plesom i plesom kao pokretom kod djece se razvija :  afinitet, ljubav i razumijevanje za plesnu umjetnost , za svoje tijelo u pokretu, sklad muzike i tijela .  zadovoljit ćemo djetetovu potrebu za kretanjem i djelovati na kvalitetniji tjelesni razvoj (razvoj fine i grube motorike, spretnosti, koordinacije, pravilnog držanja tijela, propriocepcije),  djelovat ćemo na bogatiji psihosocijalni razvoj (poštovanje djetetove osobnosti i ideja poticanjem slobode kretanja i izražavanja, čime povećavamo samopouzdanje djeteta koje je preduvjet za prosocijalno ponašanje),  djelovat ćemo na intelektualni razvoj poticanjem traženja rješenja, istraživačkog duha i radoznalosti, jednom rječju utjecat ćemo na cjelokupni psihofizički razvoj djeteta. Već u rano predškolsko doba (treća,četvrta godina života) zapažamo interes djece za muziku i pokret te vodeći računa o psihofizičkim osobinama djece možemo početi s plesno-glazbenim stvaralaštvom. Znamo da djeca niže kronološke dobi svoje tijelo doživljavaju kao cjelinu koja teško savladava prostor i njegove zakonitosti, da je dječja pažnja kratkotrajna i podložna promjenama, te niz drugih specifičnosti koje prati razvoj četverogodišnjaka, pa ćemo svoj rad prilagoditi tim osobinama.

152


U toj dobi dijete se kreće prema vlastitim impulsima, živahnoj igri, trčanju, skakanju i drugim raznovrsnim kretanjima i treba puno truda, rada i strpljenja da se to kretanje oplemeni i pretvori u ples. U početku će to biti igre osvješćivanja dijelova svog tijela, mogućnosti djelovanja u prostoru, korištenja pozicija tijela u prostoru ( gore-dolje-kružno kretanje).Kretanjem uz muziku ili udaraljke dijete će spoznati ritam, trajanja, intenzitete zvukova. Oponašanjem pokreta životinja i zbivanja u njegovoj okolini i društvenoj sredini počinje stvarati fond pokreta koji će mu koristiti u daljnjem stvaralaštvu i razvoju svijesti o vlastitom tijelu u pokretu što doprinosi kvalitetnijem razvoju senzornog unosa i obrade u mozgu. Djeca starijeg uzrasta (5 do 7 g.) imaju svijest o vlastitom tijelu u pokretu, vole se baviti upoznavanjem mogućnosti gibanja iz pojedinih zglobova, razvijaju kinestetičke osjećaje, spoznaju vremenskog trajanja, dinamike, jačine i brzine pokreta, stječu sposobnost slijedova pokreta u slobodnom i vezanom tijeku. Dijete je psihofizički zrelije za kretanje po prostoru uz savladavanje više zadaća (kretanje, ritam, promjene, pokret: ruke- noge-glava i dr.) U toj dobi dijete samostalno može odlučivati, predlagati i osmišljavati male plesne cjeline uz pomoć i poticaj voditelja. Ples uključuje i izražavanje osjećaja, raspoloženja, svoje osobnosti, naglašava važnost i vrijednost djeteta, daje samopouzdanje , jača socijalne vještine tolerancije, prilagođavanja partneru, prihvaćanja ideja i poticaja drugih. U svemu ne smijemo zaboraviti pažljivo odabranu i djeci razumljivu muziku kao važan element i poticaj pokretu . Preporučuje se klasična instrumentalna glazba koja izražava osjećaje, motivira na pokret i imitacije događaja iz djetetove okoline, kretanja životinja, ljudi, prirodnih,vremenskih i drugih događanja. Mogu se koristiti dječje vokalno- instrumentalne pjesmice uz koje djeca rado stvaraju pokrete i kreiraju koreografije. Muzika osim motivacije na pokret ima i važan terapeutski učinak u radu s djecom. Dugogodišnji rad na području plesno-ritmičkog stvaralaštva s djecom različite dobi, razvojnog statusa i teškoća u razvoju (posebno na području senzomotorike,) omogućuje mi sagledavanje velikog pozitivnog utjecaja i važnosti ovog područja rada na cjelokupan psihofizički razvoj djece pa tako i djece s teškoćama u razvoju. Za obje skupine djece stimulacija ritmom, pokretom i glazbom pokazala se iznimno razvojno poticajnom i terapeutski učinkovitom, naročito za djecu koja imaju poteškoće u motornoj organizaciji tijela, ruke, snalaženja u prostoru, zadržavanja pažnje, koncentracije i općenito obrade senzoričkih podražaja. Kod djece koja su se bavila ritmikom i plesom duže vrijeme primijećen je značajniji napredak i lakše savladavanje zadataka na području fine motorike, spretnosti, koordinacije, kreativnosti, pažnje, mišljenja, tolerancije i suradništva u socijalnim kontaktima s vršnjacima i odraslima. Djeca s (privremenim) teškoćama u razvoju (ADHD-a, motorno-psihomotorne nezrelosti, poteškoća u razvoju govora i dr.) integrirana s ostalom djecom naročito su pokazivala bolju motornu i psihomotornu organizaciju te ublažavanje ili izostanak nepoželjnih oblika ponašanja te bolju senzomotornu organizaciju što mi je kao terapeutu dalo smjernice za daljnji rad na tom području. Evidentna je vrijednost rada na području plesa i ritmike te se nameće potreba planskog organiziranja ovakvih aktivnosti u predškolskim ustanovama u obliku zasebnih aktivnosti ili u sklopu planiranih tjelesnih aktivnosti. U svrhu promicanja plesa i ritmike od najranije dobi, prilažem primjer strukture aktivnosti za djecu mlađe,srednje i starije skupine u nadi da će postati poticaj za intenzivniji rad s predškolskom djecom.

153


Napomena: Sadržaji plesno-ritmičkih aktivnosti za djecu se stalno nadograđuju i modificiraju kako djeca napreduju u savladavanju pokreta i prostora. STRUKTURA AKTIVNOSTI PLESNOG STVARALAŠTVA ZA MLAĐU DJECU ( 4-5g.) I ZAGRIJAVANJE: Osvještavanje različite kvalitete pokreta: snagu, jačinu, oblik, smjer, trajanje i dr. - upoznavanje dijelova tijela i njihovih mogućnosti pokretanja (kruženje i fleksije iz svakog zgloba pojedinačno: glava, ramena, ručni zglob i dr. kroz priču o Pinokiju) - hodanje po krugu (polako) «staviti» u krug na dani znak (udarac udaraljkom) jedan dio tijela. (npr.ruku, koljeno, stopalo, leđa, rame i dr.) - hodanje po krugu, na dani znak udaraljkom, promijeniti smjer kretanja - imitacija hoda različitih životinja (pčelica, leptir, roda, medvjed, patkica, pauk i dr.) - trčanje na dani znak udaraljkom stati, promijeniti smjer, način trčanja - trčanje: imitacija trka životinja, promijeniti tempo trka - skokovi: tko će više, dalje, imitacija skoka životinja (Uz vježbe se može koristiti instrumentalna klasična ili dječja muzika) II PLESNI TRENING: Izvodi se uz instrumentalnu muziku koristeći što više prostor dvorane Odgojitelj vodi djecu kroz priču (u pokret): Odlazimo na livadu do livade moramo hodati (hodanje) malenom uskom stazicom (hodamo noga ispred noge), dolazimo na livadu, koliko puno cvijeća ima! (radimo pokret izražavanja veselja), potrčimo livadom (trčanje po krugu), veseli smo!(veseli skok), na livadi je jedan neobični cvijet otvara svoje latice (pokret otvaranja rukama), puhnuo je vjetar (imitirati puhanje vjetra pokretom po prostoru) i cvijet se zanjihao ( u stojećem položaju ljuljati tijelo i ruke visoko uzdignute lijevo, desno) oko cvijet je letio leptir(oponašanje leta leptira), itd. III RITMIKA Uz udaraljke, (šuškalice, zvečke pljeskanje, lupkanje po tijelu i dr.) - kretanje u smjeru dolaska zvuka - kretanje po tempu udaraljki, kretanje u raznim smjerovima, (uz zvuk raznih udaraljki) - kretanje po dijagonali uz udaraljke, izvođenje skokova (žabica, zec i dr.) - kretanje uz odbrojavanje poznatih brojalica. IV MAŠTAONICA, IMPROVIZACIJA, SLUŠANJE MUZIKE - samostalne improvizacije na zadane muzičke teme - slušanje i određivanje tempa muzike, trajanja, jačine i dr. - djeca sama osmišljavaju pokret na temu ili muziku iz priča (npr. Mala sirena). STRUKTURA AKTIVNOSTI PLESNOG STVARALAŠTVA ZA STARIJU DJECU (5-7 god.) I

ZAGRIJAVANJE:

154


Djeca naprave krug i ostanu okrenuti jedni prema drugima, uz muziku (dječje pjesmice). Zagrijavanje počinje od stopala prema glavi: - peta naslonjena na pod, djeca prstima izvode pokret «da» i «ne» - prsti (noge) kruže po podu, pola kruga cijeli krug («prsti u šetnji oko kućice») - udaramo nogom loptu (potkoljenica) - mali sat (cijela noga iz kuka se njiše ispred tijela te naprijed, natrag ) - klatilo na satu (sagnuti se, ruke opuštene vise, njišemo se lijevo, desno tijelom) - opisujemo krug kukovima - «ne znam» (dižemo i spuštamo ramena) - kružimo ramenima - plivamo prsno, kraul, delfin - pogledamo u strop, pod, lijevo, desno, krug glavom - niz vježbi gdje se skače te izvode brži veseli pokreti uz muziku (skupimo, širimo ruke-noge), itd. II PLESNI TRENING: Razvijanje orijentacije u prostoru, odnosa svog tijela u zonama prostor (niska, srednja i visoka (rastemo) simetrija i asimertija u pokretu (slovarica - svojim tijelom), ravnoteža, izolacije (dio po dio nastajem «ja»), pauza u pokretu (zaledi se, stani) itd. - djeca hodaju po prostoru, na dani znak udaraljkom izvode dogovoreni pokret (npr. vrte se u krug) - hodaju po prostoru na dani znak udaraljkom, visoko na prstima odlaze do dogovorenog dijela dvorane - hodaju po prostoru na znak udaraljkom hodaju nisko kao patuljci, visoko kao divovi, sagnuto kao slon itd. - djeca hodaju po prostoru na znak udaraljkom svojim tijelom «rade» zadano slovo (slovarica) - djeca trče, na znak udaraljke stanu i svojim tijelom oponašaju položaj tijela životinja, predmeta itd. III RITMIKA: Djeca mogu sjediti u «turskom» sjedu u krugu i: - memorirati jednostavne ritmičke oblike (polovine, četvrtinke, pauze itd.) - interpretirati ritam u pokretu (djeca mogu imati udaraljke) - improvizirati zvuk udaraljke pokretom- plesom - interpretirati poznate brojalice u ritmu, mjeri, pokretu, te u prostoru: - kretati se slušajući ritam udaraljki - stvarati kratke koreografije na zvukove raznih udaraljki IV MAŠTAONICA, IMPROVIZACIJE, SLUŠANJE GLAZBE - Igre za razvoj sluha: igre tišine, osluškivanje zvukova u dvorani, izvan dvorane, pogađanje zvuka i izvora, tko me zove itd. -slušanje i analiza instrumentalne i vokalne glazbe (ritma, mijere, jačine, boje i dr.) - forma pitanja – odgovor pokretom, ritmom, pantomimom - improvizacije na zadane i slobodne teme (tema npr. u ZOO-u, slobodni odabir djece) - rad na izražajnosti: plešemo sreću, tugu, veselje, umor itd.

155


- kombiniranje samostalnih sastava djece u veće cjeline uz međusobno uvježbavanje i koreografiranje (djeci ove dobi treba omogućiti potpunu kreativnost i slobodu u izboru pokreta) - improvizacije na glazbu poznatih dječjih crtića (Mala sirena, Pepeljuga, itd.) - samostalno i vođeno koreografiranje poznatih vokalnih dječjih pjesmica. LITERATURA  

Maletić, A. (1983). Pokret i ples. Zagreb: Kulturno prosvjetni sabor Hrvatske Herljević I. i Posokhova i (2002). Govor, ritam, pokret. Zagreb

156


SONJA TURK, DJEČJI VRTIĆ «DUGA», Zagreb

«PRIMJENA JOGA VJEŽBI U RADU S PREDŠKOLSKOM DJECOM U DJEČJEM VRTIĆU “ DUGA”, ZAGREB UVOD Iskustva u primjeni elemenata Joge u radu s predškolskom djecom u Dječjem vrtiću “Duga” u Zagrebu, započela su još 1991. godine, kada smo se uključili zajedno s ostalim vrtićima grada Zagreba u provođenje tzv. “antistresnih programa”. Još tada smo za jednu skupinu djece (iz našeg područnog objekta) izradili program kojeg smo primjenjivali alternativno, jer nije bilo dovoljno voditelja koji su bili upućeni da vode programe u svim vrtićima i skupinama. Bilo je to u poslijeratno vrijeme kada je situacija od nas zahtijevala na sve načine pomoći djeci. Kasnije je 1992. godine izrađen program Igraonice “Joga za djecu”, po međunarodnom Sustavu “Joga u svakodnevnom životu”, za koju smo dobili stručnu verifikaciju Ministarstva kulture, prosvjete i športa. Od tada se kod nas primjenjuje u vidu Kraćih programa. Naš cilj bio je, i ostaje nadalje, da primjenom elemenata Joge u svakodnevnom životu dopinosimo promicanju cjelovitog i zdravog razvoja djeteta predškolske dobi i djetove spoznaje o sebi. Kako bi u tome što više uspjeli postavili smo slijedeće zadaće čijem smo ostvarenju težili u našem dosadašnjem radu s djecom (u skladu s Programskim usmjerenjem, 1991): - poboljšanje zdravlja djeteta u cjelini djelujući vježbanjem na: opću kondiciju, porast otpornosti organizma i na razvijanje navika zdravog načina života , - motivirati svako dijete na bolje upoznavanje sebe, tj. razvijati djetetovu svjesnost i pozitivnu sliku o sebi : da upozna dijelove tijela, da ih pravilno imenuje, da osvijesti kako ih praktično može koristiti u vježbi , da se nauči svjesnije promatrati i razumjeti sebe i prihvatiti onakvim kakvim ono jest sada, ali - što je još važnije, da uoči svoje napredovanje u izvođenju vježbi i doživi sebe kao biće koje se neprestano razvija, uči i mijenja, - usmjeravati djetetovu pozornost na svaki pokret i na oblikovanje vježbi kroz igru kako bi jačali koncentraciju pri čemu upravo polagani ritam joga vježbi pomaže djetetu u oslobađanju od suvišnih i nepotrebnih pokreta, (što je, znamo, često teškoća predškolcima), - potaknuti djetov početni interes da spoznavanjem svih procesa koji se odvijaju u njemu tijekom vježbanja kako u tijelu tako i glede promatranja i razumijevanja osobnih misli, osjećaja i doživljaja, potaknuti na spontano isražavanje istih (verbalno i neverbalno ) i povezivanje s mnogim sadržajima koji ga vesele ( priče u pokretu, pjesmice, likovnost, razne igre...) - vježbama i tehnikama disanja i opuštanja utjecati na oslobađanje djeteta od tjelesnih, emocionalnih i metalnih napetosti i poučiti ih kako se aktivno suprotstaviti štetnom djelovanju stresa, - usmjeravati ih na mnoge vrijednosti u kojima dijete samo može doprinositi: npr. usmjeravati na razumijevanje, mir, ljubav i toleranciju, na bolje međusobno upoznavanje, na upoznavanje svijeta biljaka i životinja, svijeta suživota i osobnog odgovornog odnosa prema zaštiti svog života i života svih živih bića, zaštiti planete Zemlje.

157


NAČIN PROVOĐENJA PROGRAMA Radili smo u slijedećim tematskim cjelinama:    

vježbe za razvijanje pokreta, gipkosti i spretnosti, vježbe/ igre s pokretima u kojima djeca imitiraju životinje, biljke, igračake... vježbe uz Joga priče i bajke vježbe opuštanja uz priče

Najčešća metoda rada bilo je vježbanje :  vježbanjem pokreta i položaja tijela - koje u Jogi nazivamo asane,  vježbanjem elemenata pravilnog načina disanja i nekih osnovnih tehnika pranayama vježbe  vježbanjem položaja tijela za opuštanje Uz to, koristili smo i  metodu opuštanja uz priče, zasnovanu na poznavanju elemenata relaksacije i Joga Nidre  metodu introspektivnog uvida djeteta u procese unutar tijela, emocija, uma ( dijete samo vrši samouvid , mi ga potičemo da govorno ili na neki drugi način izražava svoja iskustva)  metoda tematske korelacije i integracije s ostalim sadržajima kao što su igre s pjevanjem, priče, bajke, basne, uporaba nekih vizualnih poticaja npr. fotografije životinja i biljaka, likovnim izražavanjem djeteta nakon vježbi UVAŽAVANJE RAZVOJNIH KARAKTERISTIKA Ovdje navodimo samo neke karakteristike na koje smo morali posebice obraćati pozornost tijekom osmišljavanja programa vježbanja: - polazili smo od specifičnosti koštane građe djeteta i više zastupali vježbe za jačanje mišića cijeloga tijela, osobito onih dijelova tijela koji brže rastu i razvijaju se (npr. noge, kukovi i zdjelica), - budući da su tetive još labave, a zglobovi nisu čvrsti treba izbjegavati one vježbe koje zahtijevaju snagu mišića i naporan rad zglobova, - drugačiji je položaj sjedala, (pomaknuto je naprijed zbog slabosti trbušnih mišića), glava djeteta je razmjerno teška u odnosu na trup. Sve navedeno dovodi do lošeg držanja tijela pa je stoga naročito važno istaknuti da Joga vježbe potiču pravilno držanje tijela i jačaju leđne mišiće. Vrlo je važno pravodobno, još u fazi rasta, otkloniti loše držanje tijela, jer će se krivi položaj učvrstiti i u kasnijoj dobi i uzrokovati još veće probleme, koji će se tada vrlo teško moći popraviti. - u ovoj dobi treba nastojati koristiti one joga vježbe koje djeluju na kralježnicu i leđne mišiće ali treba izbjegavati one koje djeluju na savijanje kralježnice unazad, - odabirati one vježbe koje djeluju na dišni sustav i ravnotežu. Posebno je važno djecu učiti da dišu pravilno na nos , da usklađuju svoje pokrete sa disanjem, te da vježbaju u polaganijem ritmu . Opazili smo da djeca dišu često vrlo površno, te su kod njih češće bolesti dišnog sustava. O NAMJENI PROGRAMA I VODITELJU U našoj igraonici uglavnom smo uključivali djecu prema interesu prijave, u dobi od

158


navršene četiri godine života, do polaska u OŠ, skupine heterogenog dobnog sastava. Djeca su vježbala u poslijepodnevnim satima, nakon redovitog primarnog programa, u sobi dnevnog boravka, jer u vrtiću nemamo dvoranu za tjelesno vježbanje. Uvjeti koje trebamo su čista i tiha prostorija, po mogućnosti sa tepihom. Za vježbanje djeca koriste svoje individualne prostirke ( dekica ili veći ručnik). Potrebna je tiha instrumentalna glazba, koju smo koristili u svrhu stvaranja boljeg ugođaja za opuštanje i vježbanje. Voditeljica naše igraonice “Joga za djecu” je Ines Janeš, odgajateljica predškolske djece, uz to instruktorica Joge po sustavu Joga u svakodnevnom životu . Smatramo da je to vrlo važno, jer je uloga voditelja ovakvog programa vrlo zahtjevna i odgovorna . Potrebna je stručnosti, ali još više osobna izgrađenost. Voditelj Igraonice bi trebao stoga:  biti stručno osposobljena osoba za rad s djecom ( odgajatelj, nastavnik i sl.) i ujedno stručna u poznavanju Joge (teorijski, praktično kroz osobno iskustvo i primjenu)  sama “zračiti pozitivnošću” prema djeci jer jedino tada će djeca i sama biti motivirana da vježbaju Jogu , da je razumiju i primjenjuju u svom životu To su zahtjevi koje smo utvrdili izradom ovog programa, a preporučeni su od strane Ministarstva kulture prosvjete, i športa i Međunarodne organizacije Sustava “Joga u svakodnevnom životu “.

ZAKLJUČAK Mogućnosti primjene elemenata Joge u svakodnevnom životu , prema našim iskustvima u radu s djecom su vrlo velike i pozitivne jer se :  Program Igraonice Joga za djecu ciljem, zadaćama i sadržajno u cijelosti uklapa u Programsko usmjerenje  jer su Joga vježbe psihosomatske vježbe koje po svojim principima integralno skrbe o svim aspektima zdravlja (tjelesnom, socio- emocionalnom, intelektualnom, društvenom i duhovnom), što stvara unutrašnju ravnotežu  jer su djeci vrlo bliske: imaju nazive po imenima iz biljnog i životinjskog svijeta, imenima igračaka i sl., a odlično se integriraju sa svim aspektima djetetovog razvoja  jer uz njih djeca nauče pravilno disati, opuštati se, raditi svjesne pokrete , biti više koncentrirana i svjesna  jer djecu usmjeravaju na pozitivan pristupom sebi i drugima, na suživot sa svim drugim živim bićima i doista održiv razvoj na planeti Zemlji ( osobna ekologija u akciji), što je zalog za izgradnju zdrave, cjelovite ličnosti , i njihovu budućnost! LITERATURA 

Programsko usmjerenje za rad s predškolskom djecom, Glasnik 7/8, Zagreb, Ministarstvo prosvjete i športa RH, 1991.

159


ZLATICA MALINARIĆ, ANKICA ANTIĆ, BRANKA BORAC, SMILJKA KOVAČEVIĆ, AIDA KUSIĆ , LIDIJA VRCAN, DJEČJI VRTIĆ «TRATINČICA«, Zagreb

OBOGAĆIVANJE TJELESNOG ODGOJA U DJEČJEM VRTIĆU UVOD U godišnjem planu rada Dječjeg vrtića « Tratinčica za 2004/2005 godinu, postavljena je bitna zadaća – tjelesni odgoj u dječjem vrtiću, koja je proizašla iz bitnih zadaća prethodnih godina (ekologija zdravlje, prehrana, prava djeteta i partnerstvo s roditeljima). Uočeni su problemi i posljedice nedovoljne prisutnosti tjelesnog odgoja djece u predškolsko doba - premalo kretanja, sjedenje pred TV ekranom, računalom, u zatvorenom prostoru, nedovoljno prisutno strukturirano i organizirano kretanje i bavljenje sportovima. Ova zadaća postaje tema i individualnog stručnog usavršavanja za 22 odgajatelja u 11 grupa, koji na internim stručnim aktivima i radionicama postavljaju cilj i zadaće koje žele ostvariti, načine realizacije – sadržaje i aktivnosti, kojima će to ostvariti i naravno dogovaraju tim sustručnjaka koji će na tome intenzivno raditi. Intenzivnim bavljenjem tjelesnim odgojem u dječjem vrtiću željeli smo zadovoljiti potrebu djeteta za kretanjem, potaknuti želju djeteta za različitim sportovima, utjecati na odnos roditelja prema organiziranim tjelesnim aktivnostima djeteta i jačati stručnost odgajatelja u tjelesnom odgoju (prema Programskom usmjerenju, 1991). PREGLED ZADAĆA Zadaće za dijete - stvaranje osnovnih navika kretanja kao preduvjeta za zdravlje i zdrav način življenja - zadovoljavanje potrebe djeteta za kretanjem – strukturirano i organizirano kretanje - razvijanje prirodnih oblika kretanja i koordinacije pokreta - aktivirati dijete koje je manje aktivno u tjelesnim aktivnostima - poticati grupne igre u kojima će dijete osjetiti pripadnost grupi - poštivanje pravila koja smo dogovorili - stvaranje pozitivne slike o sebi Zadaće za roditelje - podržavati rad na tjelesnom odgoju djece u vrtiću - osigurati opremu za vježbanje ( dres, papuče ) - potaknuti roditelje na uključivanje u tjelesne aktivnosti s djecom u grupi - potaknuti roditelje na uključivanje djeteta u sportske aktivnosti Zadaće za odgojitelje - stručno usavršavanje u području tjelesnog odgoja – metodika ( proučavanje stručne literature, predavanja, suradnja sa vanjskim stručnjacima ) - podržavanje potreba djeteta za tjelesnim aktivnostima 160


- poštivanje dogovorenih pravila unutar vrtića ( raspored dvorane, svakodnevna jutarnja tjelovježba, provjetravanje, adekvatna odjeća za vrijeme vježbanja) - promicanje svakodnevnog tjelesnog vježbanja – jutarnja tjelovježba - - pravilno izvođenje pokreta u tjelesnom vježbanju, radi vlastitog zdravlja i pozitivnog primjera djeci - unapređivanje sportskih programa namijenjenih djeci - suradnja s vanjskim suradnicima – stručnjacima u području sporta i tjelesne kulture TEMATSKE CJELINE – SKLOPOVI AKTIVNOSTI 1. - Sportska događanja – tjelesne aktivnosti s trenerima i sportašima - posjet sportskim terenima i Kineziološkom fakultetu - obuka koturanja i tenisa, klizanja i plivanja 2. – Dani tjelesne kulture – Europska godina obrazovanja i odgoja sportom - Proslava 130. obljetnice uvođenja obavezne nastave tjelesnog odgoja u hrvatskim školama( vidi razradu materijala u tabeli) 3. – Roditelj – suradnik, partner, uzor u tjelesnom odgoju djeteta 4. – Edukacija odgajatelja – stručno usavršavanje 5. – Vanjski suradnici – stručnjaci u području tjelesne kulture i sporta

DANI TJELESNE KULTURE (22. – 26. studeni ) Europska godina obrazovanja i odgoja sportom. Proslava 130. obljetnice uvođenja obvezne nastave tjelesnog odgoja u hrvatskim školama. Moto proslave: « Jačajmo se « Cilj: - obilježavanje 130 obljetnice uvođenja obavezne nastave tjelesnog odgoja u hrvatske škole - intenzivnim radom na tjelesnom odgoju djece predškolske dobi utjecati na odnos roditelja prema tjelesnim aktivnostima- kretanje u prirodi, bavljenje sportom PROGRAM AKTIVNOSTI UZ DANE TJELESNE KULTURE Vrijeme Događanja održavanja 22. 11. 2004. Sportske aktivnosti na igralištu s djecom jaslica i vrtića Od 9,30 – 11,00 sati -Poligoni - Nogometna utakmica

Nositelji zadataka Odgajatelji, RPS, sportaši, treneri

Odgojne skupine Sve odgojne skupine U tri utakmice sudjeluju “Pčelice” i “Bubamare” , “Ježići” i “Žabice”, “Lješnjaci” i “Grožđe”

23. 11. 2004. Na sportskim terenima -«NK Zelengaj» Od 9,00- nogometna utakmica uz 11,30 sati uključivanje roditelja navijača 24. 11. 2004. POSJET KINEZIOLOŠKOM

Treneri, RPS, odgajatelji

“Pčelica” i “Bubamara”, “Orah” i “Banana”

Pedagog,

“Ježići”, “Žabice”,

161


FAKULTETU Od 9,30 – - susret sa sportašima- studentima 11,30 sati - upoznavanje sportskih dvorana i sportova - djeca- aktivni sudionici 25. 11. 2004. DAN TJELESNE KULTURE - sportska takmičenja Od 15,30 – nogometna utakmica 16,30 sati -posjet terenima SRC»Mladost» - susret s sportašima (atletičari , plivači, judaši, stolnotenisači, odbojkaši , košarkaši) 26. 11. 2004. Okrugli stol sa temom – Od 9,30 – 11,30 sati TJELESNI ODGOJ DJECE PREDŠKOLSKE DOBIizlaganje vanjskih predavačaprofesora Horvata s Učiteljske akademije i odgajatelja- mentora za tjelesni odgoj u vrtiću vježbaonici DV» Iskrica» Katarina Tadić -rasprava o temi -radionica

odgajatelji, profesori, studenti

“Banane”

Treneri, odgajatelji, RPS, roditelji

“Pčelica”, “Bubamara”, “Ježići” i “Žabice”

Vanjski predavači, odgajatelji , RPS, roditelji

Odgojne skupine u kojima se odgajatelji intenzivno bave tjelesnim odgojem

ZAKLJUČAK Postignuća zadanih ciljeva vidljiva su iz:    

rezultata ispitivanja motornih aktivnosti ( inicijalnih i finalnih ) više aktivno uključenih roditelja u planiranim aktivnostima više djece uključene u sportske aktivnosti u organizaciji dječjeg vrtića na ŠRC Šalata, SRC Mladost, u lokalnom nogometnom klubu «Zelengaj» ostvarena pojačana suradnja sa vanjskim stručnim suradnicima, koji su dodatna motivacija djeci i odgajateljima.

Intenzivnijim i svakodnevnim bavljenjem tjelesnim aktivnostima osvijestili smo važnost i potrebu redovnog, kontinuiranog i strukturiranog tjelesnog vježbanja u dječjem vrtiću.

LITERATURA 

Programsko usmjerenje za rad s predškolskom djecom, Glasnik 7/8, Zagreb, Ministarstvo prosvjete i športa RH, 1991.

162


JASMINA ZAGRAJSKI VUKELIĆ, ŠKOLA SUVREMENOG PLESA ANE MALETIĆ, Zagreb

PLESNA KULTURA – UMJETNIČKI ASPEKT ODGOJA DJECE PREDŠKOLSKE DOBI KROZ PLESNORITMIČKI ODGOJ

POVIJESNI OKVIR POTREBAN ZA RAZUMIJEVANJE UMJETNOSTI PLESNOG POKRETA I KREATIVNOG PLESA I

POČETAK SUVREMENE UMJETNOSTI POKRETA

Dvadeseto stoljeće unijelo je mnoge revolucionarne promjene u život modernog čovjeka. Previranja su dakako zahvatila područje umjetnosti i umjetničkog odgoja. Tako se nakon snažnog razvoja baletne umjetnosti 19. st. pojavljuju novi zahtjevi vezani uz plesnu umjetnost. Isadora Duncan (1878-1927), bosonoga plesačica kaže: “Tragamo li za zbiljskim izvorom plesa, vratimo li se prirodi, uvidjet ćemo da je ples budućnosti ujedno i ples prošlosti, ples vječnosti, te da je oduvijek bio i uvijek će biti isti. Kretanje valova, vjetrova, zemlje, vječno je u istoj trajnoj harmoniji. Ne stojimo na žalu da bismo istraživali kakvo je bilo kretanje oceana u prošlosti i kakvo će biti to kretanje u budućnosti. Shvaćamo da je kretanje svojstveno njegovoj prirodi, njegova vječna sastavnica." / iz “Plesačica budućnosti”, 1902./ Uz ove nove (stare) ideje o pokretu i plesu postavljena su i nova načela, započela nova istraživanja pokreta, otkrivani novi među-utjecaji. Iz palete novih umjetnika i pedagoga, koji su stasali i na europskom i američkom kontinentu, vezano uz ovu temu, svakako treba izdvojiti dvojicu suvremenika: Rudolfa Labana (18791958.) i Emila Jacques-Dalcrozea (1865-1950.). Njihov doprinos teoriji suvremenog pokreta: prostornoj harmoniji, izražajnosti, ritmu, odnosu pokreta, zvuka i glazbe, modernom odgojnom plesu; možemo slobodno okarakterizirati kao revolucionaran. R. Laban izaziva nas svojom teorijom umjetnosti pokreta jer ukida, do tada primaran, “tehnički” pristup plesu, suvremeni ples promatra kao dinamični odraz svog vremena, veže se uz umjetnost i slobodu življenja, te tako otvara vrata neiscrpnom vrelu kreativnosti u plesu. E. Jaques-Dalcroze je već 1903.g. održao prvi eksperimentalni sat ritmike i tako započeo revolucionarni razvoj ritmike kao metode koja je kao dopunski odgoj svoje mjesto pronašla u glazbi, operi, glumi, gimnastici i plesu. Objedinjujući osnovne aktivnosti ljudskog bića, kao što su pažnja, osjetilnost, inteligencija i tjelesna aktivnost, želio je ostvariti toliko potrebnu sintezu duha i tijela. Njegov direktni utjecaj na plesni odgoj proizlazi iz otkrića da pokret pomaže razvijanju osjećaja za ritam, te da pomoću pokreta djeca lakše i brže usvoje glazbene pojmove i dobivaju življi odnos prema glazbi. I nakon svega, nameće se pitanje gdje i kada se u te tokove uključila i naša sredina, te koje su to tekovine koje i danas njegujemo kroz pokret i umjetnički odgoj naše djece. Pa, vratimo se još malo u prošlost.

163


U svibnju 1924. godine dogodio se nastup Komorne grupe modernog plesa Rudolfa von Labana u Hrvatskom narodnom kazalištu. Te godine Laban održava seminar u Školi za ritmiku i plastiku Mage Magazinović, a jedna od polaznica je mlada Ana Maletić koja se tada upoznaje s novim pogledom na plesnu umjetnost. Nakon diplome odlazi na dalje školovanje u Labanovu školu u Parizu, pa studira i diplomira na Labanovu Koreografskom institutu u Berlinu. Po povratku Ana Maletić osniva privatnu školu koja u školskoj godini 1954/55. postaje državna, pod nazivom Škola za ritmiku i ples. Današnji naziv škole odaje poštu gđi Maletić i glasi: Škola suvremenog plesa Ane Maletić, s dugogodišnjom adresom u Bogovićevoj 7. Upravo je njen doprinos bio da je našu sredinu oplemenila suvremenim plesnim tendencijama, te ih razvila i prilagodila našem podneblju i tradiciji. Njena sinteza plesno-ritmičkog odgoja ide za tim da sve zakonitosti vremena, dinamičnosti, prostora i toka (faktori pokreta) - kvaliteta pokreta, uključuju ritam i strukturu glazbe, te time ostvaruje tjesniji i potpuniji odnos djeteta prema glazbi i plesu. Povjesničar umjetnosti R. G. Collingwood kaže da: “...(obično)...postignuto savršenstvo ne odgaja i ne pročišćava ukus potomstva, ono ga zavodi”. Ovu misao možemo sa zadovoljstvom prenijeti u našu malu sredinu i utvrditi da iz zagrebačke Škole suvremenog plesa izlaze već 50 godina mnogobrojni plesači, koreografi, plesni pedagozi, formirani su mnogi plesni ansambli, a niz završenih učenica primijenilo je usvojena znanja i na druga profesionalna i životna područja. Mnogi od njih svoje prve plesne korake i pokrete oblikovali su u dječjoj dobi, a mnogi se i danas bave plesnim odgojem s djecom predškolske dobi. II

MOGUĆNOSTI PLESNO-RITMIČKOG ODGOJA

Prisjetimo se na tren citata Isadore Duncan otisnutog u prvom dijelu ovog izlaganja.... Cjelovitost percepcije i realizacije, izražaja i emocije, u vječnom gibanju svijeta i ljudskog tijela obvezuje nas - odgajatelje i nastavnike da i odgojnom aspektu ove umjetnosti pristupimo na isti način. Stoga cjeloviti odgoj mora obuhvatiti/integrirati sadržaje odgoja tijela i duha. Plesno-ritmički odgoj ima:  opći humanistički smisao – razvoj i praćenje emotivnog razvoja djece, njegovanje kreativnih sposobnosti, njegovanje i razvoj pokreta kao odraza vitalnosti i svojstvene dinamike djece.  estetski smisao – estetski odgoj u kome je tijelo materijal i oruđe umjetničkog izraza. Opće je poznato da se u Zagrebu, pa i drugim krajevima Hrvatske (Osijek, Zadar, Karlovac) već niz godina odvijaju plesni programi organizirani kroz plesnu nastavu u raznim dječjim vrtićima i školama suvremenog plesnog izraza, te da većina provodi programe usklađene sa zagrebačkom Školom Ane Maletić. Uz to veliki interes roditelja i djece potakao je pojavu niza tečajeva za razne uzraste, vrlo različitih programskih usmjerenja, no sa sličnim htjenjem – njegovanje suvremenog plesnog izraza kao oblika odgoja. Želja mi je usredotočiti se na mogućnosti izvedbe programa koji počiva na tradiciji zagrebačke škole, te primjenu tih programa u radu sa najmlađim uzrastom. Kako predmet ovog izlaganja – plesna kultura – upravo stječe osviješteno mjesto u programu hrvatskog školstva, potrebno je o njoj još ponešto reći. Program Učiteljske akademije uskoro

164


će ponuditi tečajeve za doedukaciju u specijalističkim područjima, a plesna umjetnost bit će jedna od njih. (Nadamo se ujesen prvoj upisnoj generaciji!) Potreba za kretanjem, ritmom, pokretom , igrom imanentna je svakom živom biću i utječe na način izražavanja drugih funkcija višeg reda. Intuitivna svijest o tijelu i ljepoti skladnih pokreta i životnost prirodne sreće u kretanju i akciji nikada nije dovoljno razvijena: “...život je stalni dijalog između jedinke i okoline, ali i unutar jedinke između “nižih” i “viših funkcija, između nagona i intelekta, čuvstva i razmišljanja, nesvjesnog i osvještavanja, pamćenja i stvaralačke mašte. Dijalog znači slobodnu komunikaciju, a ljudi su skloni da žandara izvan sebe uvedu i u svoju nutrinu...” (R. Supek, Zbornik autorskih radova: Dijete i kreativnost, Globus, Zagreb, 1987) Kako su pokret i kretanje suština plesne umjetnosti i kreativnog plesanja, recimo još da je ples fundamentalna umjetnost i čovjekov izvorni i iskonski izraz, pa tako plesni odgoj u prvom redu nosi karakteristiku estetskog odgoja. Osnovna ideja suvremenog plesnog odgoja po Rudolfu Labanu je da postojanje akcije, složene od sekvence pokreta, u svim ljudskim djelatnostima, pa i u plesu, nosi određeni efort (količina snage, napora uloženog u izvođenje pokreta) osobe u pokretu. Razlikovanje tih eforta- efort akcija - koje označavaju motivaciju ili poticaj za pokret, moguće je jer su oni prepoznatljiva kombinacija elemenata: dinamičnosti, tempa, prostora i toka pokreta. Efort dakle ima karakter psiho-fizičkog pojma, koji pokret predstavlja u njegovom kvantitativnom i kvalitativnom smislu: “Igre uključuju u sebi znanje i iskustvo o pokretu, koji se u njima upotrebljava, a koji zahtjeva tehniku kretanja” /R.Laban, Modern educational dance, New York-Washington, 1963./. Labanov pristup primjenjiv je na svaki pokret: svakodnevni, radni ili plesni, odrasle osobe ili djeteta, a njegov obrazovni koncept ide za osvještavanjem i istraživanjem široke paleta moguće izražajnosti koja nastaje osviještenim kombiniranjem navedenih elemenata. Taj dio svoje djelatnosti, učitelj R.Laban nazvao je modernim odgojnim plesom ( Modern Educational Dance). “Kada su kombinacije akcija, čiji su činioci spomenuti elementi, praktične radnje, čovjek mora voditi računa o osobinama objekta s kojim je u kontaktu. Otuda važnost iskustva u vršenju radnji, Iste kombinacije elemenata pokreta ako nisu radnje postaju odrazi i izrazi unutarnjeg stanja, ugođaja i raspoloženja čovjeka te se pretvaraju u izražajne akcije.” /Ana Maletić, Pokret i ples,Zagreb,1986./ Iz ove misli možemo crpiti nepregledno vrelo ideja, poticaja za kreativnost, aktivno pristupanje plesnoj građi, te dokinuti plesno bavljenje gotovim predlošcima, formulacijama i osjetiti ples kao kreativnu akciju duha i tijela. Poticanjem stvaralaštva (istraživanjem i improvizacijom kao metodama rada), korištenjem već stečenih znanja uvijek na nov način, vodeći dijete ka stvaralačkom činu, suvremeni plesni odgoj obogaćuje njegov senzibilitet. Tako odgojni ples, po Ani Maletić obogaćen elementima ritmike E. Jaques-Dalcrozea, “...uči pretežno načela, a ne gotove sheme ili utvrđene obrasce pokreta i stavova.” /A.Maletić, Pokret i ples, Zagreb, 1986./ Tijelo, kao instrument ove umjetnosti, vježbama sistematski osvještavamo, razvijamo šesti čovjekov osjet – kinestetički osjet. Potreba za time je utemeljena u želji da živi materijal tijela

165


“sluša” svog autora i izvođača. Svjesno kontrolirano i koordinirano tijelo razvija kod djeteta i koncentraciju, spretnost i zapamćivanje. Tijekom rada često se uče i izvode zamisli drugih – tuđi sastavi, a sudjelovanje u plesnim dramatizacijama razvija osjećaj za uživljavanje, maštanje, emotivni doživljaj. Teorija višestruke inteligencije H. Gardnera kaže da je jedan od esencijalnih putova kojima učimo u najranijoj dobi tjelesni/kinestetički, te razvojem te inteligencije determiniramo razvoj i ostalih vrsta – odgoj koji objedinjuje ples, ritam, funkcionalnu plesnu tehniku u spoju s emotivnim doživljajem daje snažni obrazovni medij.

Organiziranje izvedbe/integriranja programa plesne kulture – plesno-ritmičkog odgoja: U ustanovama i organizacijama u kojima se njeguje odgojno plesno obrazovanje naglasak ne bi trebao biti na artističkoj perfekciji kreacije i izvedbe, već na blagotvornom efektu kreativnih aktivnosti plesa na razvoj osobnosti djeteta. Organiziranje takve nastave delikatna je tema koja zahtjeva provođenje dobro prorađenih smjernica i metodičke procedure. Obrazovno-odgojna područja kroz koja se odvija proces su: ples, ritmika i funkcionalna tjelesna tehnika. Sva tri područja na svakom se satu vješto isprepliću. Zadaci plesno-ritmičkog odgoja su:  zadržavanje spontanosti kretanja do školske, pa i do zrele dobi (u starijem uzrastu osvještavanje nekih od principa plesnog kretanja)  unapređenje umjetničke izražajnosti u mediju plesne umjetnosti: A – pomoći kreativnu izražajnosti djece oblikujući odgovarajuće plesne sadržaje prema dobi, nadarenosti, stupnju dosadašnjeg razvoja, B – razvijati mogućnost uključivanja u teže i kompliciranije oblike društvenog plesa. integrirati intelektualna znanja s kreativnim mogućnostima djeteta. razvijati tjelesne, emotivne, intelektualne i socijalne sposobnosti djeteta.

PREDŠKOLSKO DIJETE I PLESNO-RITMIČKI ODGOJ Vrlo često se susrećemo sa živim interesom djece i roditelja za sudjelovanje u tečajevima ritmike i plesa (plesno-ritmički odgoj) već od najradije dobi. Dosadašnja praksa pokazivala je da je optimalni uzrast s kojim treba započeti s radom uzrast od 4 godine. No, novija iskustva pokazuju da se i mlađi članovi vrtićkih kolektiva, oni od 3 godine, rado uključuju u rad plesnih grupa. Novi programi koji se koriste u svijetu, uključuju vrlo malu djecu: od 1,5 – 2,5 godine u pratnji/suradnji s roditeljem. Dob od 3-4 godine Kako do kraja 3. godine života dijete potpuno usvoji sve kretnje, motorne radnje i vještine koje mu pomažu u nesmetanom upotrebljavanju i svladavanju prostora oko sebe, i taj nešto uranjeni početak ima svoj smisao. Dijete tada ima govor obično toliko razvijen da može bez teškoće izražavati svoje želje i osjećaje, oblikovati misli, razgovarati, pa tako i samostalno sudjelovati u komunikaciji unutar plesne grupe. Toliko je dozrelo da može nastupati kao individualnost i stupati u svjesne kontakte s drugima. Sve više se socijalizira i inteligencija mu se naglo razvija. Rado proširuje krug ljudi s kojima dolazi u dodir. Kako su sve ovo dobri preduvjeti za rad u

166


grupi na plesno-ritmičkom tečaju i djeca se raduju tim sastancima. Sudjelovanje u plesnoritmičkim grupama ubrzat će i unaprijediti njihov razvoj. No, zbog zakonitosti same igre (na kojima uveliko počiva i rad s najmlađim uzrastom) u kojoj dijete što je mlađe to se kraće zadržava u istoj vrsti igre i veći je broj različitih igara kojima se bavi i sam rad treba dobro osmisliti, dinamizirati i metodički pripremiti. Za trogodišnjake nastavni sat može trajati maksimalno 30 minuta, a u početku rada i manje. Nametanje sadržaja i interesa tijekom dužeg vremenskog perioda je kontraproduktivno, pa se odluku o trajanju sata treba prepustiti iskusnom voditelju koji će znati zainteresirati djecu, te pravovremeno osjetiti pad njihove koncentracije i privesti sat kraju. Trogodišnjaci će se u pokretu i plesu rado poigrati s nekim od formalnih elemenata pokreta; skok, kotrljanje, razne vrste lokomocije za njih će biti pravo veselje. Kako je odrastanje dinamičan proces, u dobi od 4 godine lakše će savladavati radni proces ako mu uz radnju osmislimo i prigodni sadržaj. Djeca te dobi uče kroz imitaciju, manipulaciju (tako da su tjelesno pokrenuti/”modelirani”), opservaciju (gledanje i slušanje), istraživanje – istražujući elemente plesnog pokreta. Dob od 4-5 godina Oko 4. godine dijete pokazuje težnju za shvaćanjem, tj. za uočavanjem odnosa između stvari i pojava. Sve češće se pojavljuju pitanja “Kako?”, “Zašto?”. Ono počinje razmišljati i rasuđivati, a mišljenje je vezano uz konkretno opažanje, daleko od svake apstrakcije. Centralno mjesto interesa zauzimaju aktivni elementi iz okoline: ljudi, životinje, prirodne pojave. Dijete je sve više zaigrano i više će vremena posvetiti jednom interesu. Iz tih razloga i duljinu sata možemo prilagoditi novonastaloj sposobnosti veće koncentracije, i postepeno ga produljivati. Dozrijevanje živčanog sistema i muskulature omogućuje uvježbavanje pojedinih radnji, pa blagodati tog ireverzibilnog procesa treba njegovati. Djeca će učiti metodama imitacije, opservacije, istraživanja i kreacije. Dob od 5-6 godina Dijete je početkom ovog uzrasta smireno i skladno. Iskustva prijašnjih godina provedenih u plesno-ritmičkom odgoju dat će mu već veliku svijest o vlastitom tijelu i pokretu. No, ako tek sada započinje njegov interes za ovo odgojno područje, dijete će vrlo brzo savladati propušteno. Važno je primijetiti da se tijekom ovog razdoblja ponašanje djece ipak počinje mijenjati. Sve impulzivnije ponašanje šestogodišnjaka dovodi ga u situacije krajnih suprotnosti, pa iz velikog oduševljenja zna postati nemirno – voli činiti stvari na svoj način. Ova situacija zahtjeva veliko zalaganje voditelja. Želja djeteta da samoinicijativno proširi svoje motoričke aktivnosti treba biti podržana. Ono voli puzati, vrtjeti se, skakati, izrazito je aktivno. Voli oblike rada koji uključuju samoizražavanje. Uči imitacijom, opservacijom, istraživanjem i kreacijom. Kako su glazba i ples uvijek bile nedjeljive pri ostvarivanju svakog sata važan je pravilan i kvalitetan izbor glazbe. On mora biti usklađen s planom i programom rada, te primjeren uzrastu. Glazba nije nedefinirana kulisa pokretu, već treba biti u službi kreativnog poticaja za kretanje. Glazba mora biti kvalitetna jer je i to jedan od načina na koji utječemo na razvoj djeteta i njegovog ukusa. ZAKLJUČAK Put od igre do učenja zanimljiv je i kreativan odnos djece i nastavnika. Važno je ispuniti neke uvjete:

167


 

dijete to mora željeti; važno mu je pružiti poticaj koji će ga dovesti do podražaja, utiska i doživljaja; treba ostvariti kreativnu aktivnost djeteta; doseći ciljano postignuće i potpuno zadovoljstvo.

Kreativna plesna igra ima mnogostruko značenje – utječe na tjelesni, intelektualni, socijalni i emocionalno-moralni razvoj djeteta. Predškolsko dijete uvijek je bilo divan suradnik u ostvarivanju plesno-ritmičkog odgoja. Razloge tome svakako nalazimo u njegovoj neposrednosti, maštovitosti i nesputanosti. Put od funkcionalnog do izražajnog pokreta ostvaruje se od ideje do stvaranja plesa pomoću oblikovanja jezika pokreta. Umjetnost ne izvire iz gotovih shema, već iz istraživanja i kreativne upotrebe plesnih elemenata. LITERATURA  Maletić, A. (1986). Pokret i ples. Zagreb: Kulturno prosvjetni sabor Hrvatske.  Laban, R. (1963). Modern Educational Dance. London  Laban, R. (1993). Život za ples. Zagreb: Gesta  Joyce, M. (1978). First Steps in Teaching Creative Dance. London  Cohen, S. J. (1992). Ples kao kazališna umjetnost. Zagreb  Jacques-Dalcroze, E. (1995). Glazba i plesač. Zagreb: Gesta  Supek, R. (1987). Zbornik autorskih radova «Dijete i kreativnost». Zagreb: Globus  Green Gilbert, A. (2003). Creative Dance For All Ages: A conceptual approach. National Dance Association, an association of the American Alliance for Health, Physical Education, Recreation and Dance

168


KATICA KULJAŠEVIĆ DJEČJI VRTIĆ «VRBIK», Zagreb

KRETANJE KAO AUTENTIČAN RAZVOJNI KONTEKST DJETETA

UVOD Emancipacija Djeteta tijekom 19. i 20. stoljeća inaugurira koncept njegove samoaktivnosti kao ključ razumijevanja učenja i razvoja. U djelima vizionara i utemeljitelja ranog razvoja Froebela i Pestalozzija, a kasnije Agazzi, Montessori i Piageta, sve do suvremenika Malaguzzija i Reggio prakse kao početna vrijednost istaknut je koncept djeteta kao originalne aktivnosti. Dvadeseto je stoljeće proglašeno «stoljećem djeteta», a za dvadeset i prvo znanstvenici tvrde da je najpogodniji mogući trenutak za biti djetetom i biti roditeljem (prema Kantrowitz,2001). Čini se da ljudi i ideje unutar ovog ovdje vremena i prostora tvore kontekst u kojemu je prepoznata i definirana univerzalna vrijednost: d i j e t e. Napokon je dijete viđeno i prihvaćeno u svojem jedinstvenom i neponovljivom biću, u punoći svoje djetinjastosti: u igri, istraživanju, čuđenju, tj. neprestanom kretanju i mijeni. U tom svjetlu mijenja se percepcija djetinjstva i djeteta te se ono promišlja kao autentičan entitet u autentičnom kontekstu. Djecu nije moguće razumjeti bez / izvan njihovih konteksta. ŠTO JE KONTEKST ? Kolika je stvarna važnost i vrijednost konteksta? U svakodnevnom životu često čujemo rečenice poput ove: «Potpuno pogrešno su me shvatili, jer su moje riječi izvadili iz konteksta.» ili «To ja nisam izjavio/la. Pogledajte širi kontekst pa će vam sve biti jasno.» ili « Kontekst u kojemu se to odigralo sve objašnjava.» Primjera ima koliko i ljudi i svima je zajedničko da se pozivaju na kontekst koji nečijim riječima, ponašanjima, događajima daje prava značenja, alibi, daje im smisao, i koji su izvan toga konteksta prilično različito shvaćeni, promišljani, ili su im pridane individualne konotacije. Tako izvan svog pripadajućeg konteksta crno može biti proglašeno bijelim, dobro lošim, postojeće nepostojećim ili obratno. Tumačenje ili interpretiranje značenja «teksta izvan konteksta» relativno je česta pojava u društvenom životu, gotovo na svim razinama. Pod utjecajem medija, koji svakodnevno prenose takve slučajeve ili su im i sami protagonisti, taj se obrazac uvukao u naš realitet kao nešto «po sebi razumljivo». No, pojmovno razumijevanje konteksta i njegove važnosti za opće razumijevanje bitne su pretpostavke u odgoju. A kako stvari stoje kada su u pitanju djeca i njihov kontekst? Polako se napušta praksa bliska nekim tradicionalnim istraživačkim matricama koje promatraju i proučavaju razvoj djece izvan njihova životnog konteksta, a onda dobivene rezultate interpretiraju, i opet, izvan tih konteksta. Kvalitativna istraživanja ranog razvoja ne promatraju i ne istražuju dječji razvoj u 'vakuumu', jer se on niti ne odvija u vakuumu nego u njihovim autentičnim životnim kontekstima, kamo i pripada. Erickson (1986, u: Graue i suradnici, 1998) smatra da istraživači trebaju pozornost usredotočiti na «djecu u njihovom lokalnom kontekstu – igralištu, školi/vrtiću, dvorištu…», a Cole (1996, isto) traži da se o djeci misli «kao o življenju u specifičnim ambijentima, sa

169


specifičnim iskustvima i životnim situacijama» te nalazi da je upravo to ono, što objašnjava strategije kojima djeca pronalaze sama sebe. Prema Wenworthu (1996, isto) kontekst bismo mogli prihvatiti kao «kulturalno i povijesno situirano mjesto i vrijeme, posebno ovdje i sada… svijet realiziran kroz interakcije i najneposredniji okvir za djelovanje individualiteta. Kontekst je jedinstvenost kulture». Montessori svojevremeno (1936, 2003) upozorava na činjenicu, da odrasli percipiraju postojanje samo svojega, konteksta odraslih, prepunog zabrana koji, kao takav, guši i onemogućuje ostvarivanje djeteta pa je nužno stvoriti kontekst djeteta kojega ona naziva 'pripremljenom okolinom'. Agazzi (si: 1993) elaborira koncept 'stvarnog djeteta' u stvarnom ambijentu te podvlači važnost konteksta koji naziva odgoj za život kroz život. Rinaldi (1992) govoreći o iskustvima Reggio kaže, kako je «emancipacija čovjeka i djeteta omogućila i emancipaciju njihova zajedničkog konteksta kao dijela kulture», a Špoljar (1992) rezimira, da taj koncept predstavlja put od pedagogije do antropologije. Recentna istraživanja ranog djetinjstva referiraju na važnost razvojnog konteksta kao «dobro izbalansirane mješavine sigurnosti i izazova» (Carter i Curtis, 1994), a pedagoška teorija i praksa ističu prostorne, materijalne i odnosne uvjete neophodnima za ostvarivanje punih razvojnih potencijala (Stričević u: Milanović i suradnici, 2000), razvojnih potreba i prava djeteta. Multisenzoričko okruženje potiče sva osjetila na sudjelovanje u konstrukciji i obradi informacija, dojmova, doživljaja, otvara put ka multisenzoričkoj, dakle, cjelovitoj spoznaji. I prirodno okruženje bogato i sadržajno poticajima za razvoj i učenje jamči izvorno djetetovo iskustvo. Ove dvije opcije sukobljavaju se s konfekcioniranom, surogat okruženjem koje pruža već prerađene informacije i odriče djetetu mogućnost izgrađivanja vlastitog iskustva. Sam po sebi, kontekst je dinamička konstrukcija: nije sveden samo na puki sadržaj djeteta i njegove aktivnosti unutar kulturalne matrice, on pledira na interakciju, dakle, na o d n o s . U tom svjetlu treba tumačiti i izvorno značenje pojma (lat.) «contextus»: satkati, splesti, koje ukazuje upravo na uzajamnost odnosa koji pletu/tkaju misaonu cjelinu ili vezu, suvislost. Dakle, u samom određenju pojma sadržana je inter-akcija, su-radnja, su-djelovanje, sve odreda atribucije prirode djetetovih načina stjecanja iskustava i učenja. Kontekst oblikuje i biva oblikovan te kao takav predstavlja dinamički okvir za konstruktivističko učenje i razumijevanje djeteta, jer, kako to Carter i Curtis (1994) naglašavaju, «principi konstruktivističkog učenja zahtijevaju direktan susret s fenomenom, zahtijevaju iskorak u vanjski svijet (…) osiguravaju iskustva kroz direktnu manipulaciju konkretnim materijalima». Svaki drugi okvir za učenje nije autentičan djetetov.

ZNAČAJ KRETANJA Promatramo li djecu, u bilo kojoj situaciji, uočit ćemo zajedničko: ona su stalno zaposlena nečim. U neprestanom su kretanju, a kada se njihovo tijelo i smiri, zaposlene su njihove ruke, ili oči ili njihova usta iz kojih izlazi bujica pitanja. Djeca nikada ne miruju, čak ni kada spavaju: tada sređuju, uklapaju kockice mozaika spoznaja, povezuju, otkrivaju. Uče. A kada se probude gotovo da možemo opipati rezultate djelatnosti njihova uma: izgledaju i postupaju drugačije, zrelije. Što se stvarno događa? Zašto je kretanje krucijalno za razvoj i učenje? Odgovore možemo naći na području neurofiziologije, kineziologije, biologije i srodnih prirodnih znanosti, čije istraživačke rezultate suvremena pedagogijska znanost, teorija i praksa uzimaju relevantnima za razumijevanje fenomena odgoja i obrazovanja danas. Ali odgovore nalazimo i u svom

170


«dvorištu» jer nas na značaj fenomena djetetove samoaktivnosti i kretanja upozoravaju još antički filozofi, kao i oni novovjeki, posebice Rousseau i Locke, a potom i veliki pedagog Komensky. Zajedničko je sljedeće: kretanje ima razvojno obilježje, i u individualnom i u općem, ono ima evolucijsku dimenziju. I još nešto izuzetno važno naglašeno je u radovima naših prethodnika, simplificirano: pravo vrijeme za učenje/kretanje je rana dob, ili da parafraziramo Rousseaua, ako dijete štitimo od padova dok je malo, u odrasloj će dobi pri prvom padu završiti fatalno, jer u svoje pravo vrijeme nije ovladalo tom vještinom. Premda ne u cijelosti eksplicitna, ovdje je poruka jasna: bez samostalne aktivnosti nema iskustava koji su pretpostavka za razvoj vještina, umijeća i spoznaja. Najbolje vrijeme za to je period ranog razvoja kada su plastičnost djetetova uma i tijela najveće i kada dijete svoju aktivnost shvaća kao zabavu. Trebamo li naglasiti kako je djetetov način učenja drugačiji od onog u odraslih ljudi. Priroda je djetetova učenja: učenje činjenjem («learning by doing») Hentig (1997) ili kako to nalazimo kod Agazzi, «razmišljanje djelovanjem». Jezik je najbolji primjer za to. On se ne poučava, on se uči: aktivno, upotrebom, dakle govorenjem u svim situacijama i u svim pojavnim oblicima. Budući da je jezik dinamičan i živ simbolički sustav koji se upotrebom neprestano razvija, nadopunjava, komplementaran je djetetovom prijašnjem jezičnom iskustvu i izražajnim resursima, on je su-konstrukt djeteta i njegove neposredne okoline, ali i kulture u kojoj se odgaja. Kao takav on zbližava i objedinjuje opće (kulturalno i civilizacijsko naslijeđe čovječanstva), kao i ono pojedinačno (individualne napore i putove kako ući u to polje općeg, čovječanskog: u kulturu). Djeca najlakše uče kroz one aktivnosti koje evociraju i korespondiraju s njihovim prošlim iskustvima. Igra je jedna od njih i predstavlja temeljno obilježje djetinjstva. Ona je ujedno i najvažniji i dominantni oblik učenja. Dok na svoj način uče (igraju se, istražuju, komuniciraju, izražavaju se, promatraju, doživljavaju, itd.) djeca su aktivna: kako u onom vidljivom kretanju tako i u onom nevidljivom reguliranju i neprestanom adaptiranju na novo, ali i na ono staro, poznato iskustvo. Djecu uvijek vesele prilagodbe na nove stimulacije koje donose nove situacije. Ona tako ostvaruju svoju prirodu: djelovanjem/činjenjem realiziraju sebe kao nekoga tko postoji. Djeca namjerno izazivaju i očekuju posljedice svojih postupaka učinjenih prema vlastitom logičkom obrascu i u stanju su ponavljati ih sve dok osjećaju zadovoljstvo novim otkrićima. »Dijete je stvoreno da uživa u aktivnostima koje ga potiču da doživljava nove osjete i razvija nove motoričke funkcije. Integrirati osjete i stvarati adaptivnu reakciju je zabavno», kaže autorica Ayres (2002). To je ono lepršavo poigravanje i iščekivanje, nadmetanje i izazivanje: to je igra, a dijete homo ludens. Upravo zato djeca tako lako uče. «Kada kao ljudske jedinke sudjelujemo u edukativnom procesu tada ustvari mi rastemo i razvijamo se kroz igru i to činimo na temelju naših vlastitih očekivanja i naših vlastitih namjera» (Rinaldi u: Edwards i suradnici, 1998). U tom procesu prepoznajemo generiranje poznatoga, integriranje novoga i konstruiranje znanja. Učenje na taj način postaje vrijednost. No, da bi se učenje događalo potrebno je osigurati prilike za učenje, prilike za iskustva, ili kako Montessori kaže «djetetu je potrebno da u okolini postoje 'motivi aktivnosti'», dakle djetetu treba primjeren razvojni kontekst. «Djetetov Um traži društvo, kaže Sharon Begley (2001), a fino profiliranje i detalji u oblikovanju djetetova uma ostavljeni su neposrednom iskustvu». Pokretana znatiželjom, istraživačkim duhom i uvijek novim iskrenim čuđenjem djeca izgrađuju vlastite strategije učenja i djelovanja u svijetu. Djetetovo učenje i razvoj ne događaju se sami od sebe ili, sami za sebe. Za to je potrebno društvo.

171


ISKUSTVO I «DRUŠTVO» U ranoj dobi dijete mora biti omogućeno i trebaju mu se pružati prilike za stjecanje iskustava, jer takav pristup korespondira s djetetovim prirodnim obrascima učenja: da bi razumjela djeca posežu za svojim prošlim iskustvima nastojeći uspostaviti logičke veze među poznatim i novim elementima i/ili događajima. Ayres (2002) o tome govori: «Mi se prilagođavamo osjetilnim doživljajima (…). Da bi dijete integriralo osjetilne doživljaje ono će im se pokušati prilagoditi. Nitko osim djeteta ne može stvarati adaptivne reakcije, ono to mora učiniti samo., Stvar je, dakle, u tomu da djetetu ne treba posrednika u onim procesima koji posrednika ne trpe, a to je: izgrađivanje vlastitog iskustva. Jer, kako na neurofiziološkom planu dijete nema posrednika za stvaranje adaptivnih reakcija (priroda je to tako uredila), tako je sasvim logično da su oni suvišni u izgradnji neposrednog djetetova iskustva. Društvo da, posrednici ne! Iskustva iz prve ruke stvar su subjektivnog doživljavanja i odgovora što ih dijete daje na stimulacije iz okruženja s kojima je u, kako to Bruner naziva, neprestanom «pregovaranju». Pojam vlastito iskustvo u svojem semantičkom ali i semiotičkom značenju (is-kušati) razumijeva individualan koncept konstrukcije i su-konstrukcije kojemu pojedinac pridaje određena značenja. U tim «is-kušavanjima» pojedinac otkriva kako svijet i kako on sam funkcionira, gradeći svoje iskustvo i pridavajući mu individualna značenja. U svakodnevnom životu svjedočimo kako ista situacija za jednoga može biti sadržajna i puna značenja, a za drugoga bezlična i trivijalna, ili jednomu predstavlja pozitivno, a drugomu je ona negativno iskustvo, te kako prema tim konotacijama subjekti upravljaju svoja ponašanja. U oba slučaja radi se o značajnom emocionalnom angažiranju subjekata, što nije nevažno u procesu učenja. Iskustava su značajno polazište u konstrukciji strategija ponašanja, kao i za interpretiranje značenja kao konstitutivnih dijelova znanja. Baš ta značenja čine iskustvo nezamjenjivim, ne samo u učenju, nego i u razvoju djetetova i ljudskog individualiteta uopće. Iskustvo podrazumijeva osobnu dimenziju, ali sadržava i socijalnu, odnosnu, komunikacijsku. Generirano ljudsko iskustvo i/ili znanje nalazimo u svim oblicima društvene svijesti i zato je ono toliko vrijedno. Individualno iskustvo oblikuje pojedinca i pojedinac oblikuje svoje iskustvo, ali ne u izolaciji, nego udružen s drugim ljudima. U zajednici s drugom djecom i odraslima pojedinačna iskustva postaju komplementaran i gradivni element za konstruiranje tzv. «skela» (Bruner, 2000) koje služe da premoste nepoznanice i da izgrade razumijevajući praktični, a kasnije i simbolički kontekst. Margaret Donaldson o tome kaže:»Razvoj ovisi o djetetovu praktičnom razumijevanju konteksta ili situacije u kojoj treba zaključivati. Kvalitetno intuitivno praktično razumijevanje nekog područja u određenoj fazi vodi boljem, ranijem i dubljem razmišljanju u idućoj fazi kad se dijete susretne s novim izazovima (…)». Zajednička iskustva neophodna su za su-konstruiranje znanja ili onoga još značajnijega, sukonstruiranje strategija kako uspješno učiti. Jesu li navedeni argumenti dovoljno snažni da prihvatimo tvrdnju da iskustvo ne može biti posredovano? Ako da, znači li to, da niti proces učenja u djeteta rane dobi nije stvar posredovanja, dakle poučavanja? Konačno, put do znanja nije objektivno trasiran, ne odvija se transmisijski nego se izgrađuje kroz akciju s drugima. Paradigma «Djetetova glava kao kanta u koju se znanje ulijeva» definira djetetovu ulogu u učenju pasivnom. Nasuprot tome, suvremena paradigma afirmira dijete kao aktivnog konstruktora i dizajnera vlastitog učenja. Svako dijete izgradi vlastitu matricu onoga KAKO, kroz vlastiti odnos s onim ŠTO. A to KAKO predmetom je odgoja.

172


ŠTO MISLIMO KAD KAŽEMO «ODGOJ» ? Prije nego djeca nauče ŠTO ona nauče KAKO. U današnjem postmodernom svijetu znati KAKO ima veću vrijednost nego znati ŠTO. Generirati činjenice više nema smisla, jer znanja zastarijevaju većom brzinom nego ih je moguće integrirati. Nema više toliko aktualnih suvremenih spoznaja koje u odnosu na ono sutra nisu već u trenutku svojega otkrića zastarjele. Gdje je rješenje? Učiti za «know how» polazi od temelja konstruktivističke paradigme i predstavlja mogući odgovor. Zašto? Najvažnije stvari u razvoju čovjeka događaju se u vrijeme njegova ranog razvoja, dakle u djetinjstvu, u vrijeme kada se čovjek zove dijete. U tom kritičnom razvojnom razdoblju djeca prolaze nekoliko ključnih događaja: prvi je onda kada prohodaju i tako se iz pasivnog prometnu u status aktivnog istraživača svojeg okruženja. Drugi je onda, kada usavrše upotrebu ruke, a treći se događaj odnosi na ovladavanje simboličkim sustavom: čitanjem i pisanjem. Sve te ključne stvari djeca nauče kroz vlastitu aktivnost, otkrivajući tajnu učenja: kako svijet funkcionira. To je posve prirodan obrazac ovladavanja samim sobom i svijetom. Piaget (u: Kamenov,1987) tvrdi da je taj odnos, to međudjelovanje aktivan proces, međuodnos okoline koja dajući stimulacije osjetilima daje prilike koje dijete koristi za stvaranje odgovora i reakcija na pojedine stimulacije, snalazi se u situacijama i tako razvija svoju inteligenciju. Znanje je konstrukt i su-konstrukt. Znanje je stvar odnosa i aktivnosti, dakle, vlastita iskustva. U Reggio tradiciji nalazimo sljedeće: postoji stalan odnosni reciprocitet između onih koji educiraju i onih koji su educirani (oni koji educiraju nisu jedino odrasli i oni koji su educirani nisu jedino djeca, op.a ) «…postoji sudjelovanje, strast, želja, osjećaj,… Učenje na taj način postaje vrijednost zato jer njegova snaga uzrokuje sintezu između pojedinca i njegova konteksta» (Rinaldi u: Edwards i suradnici, 1998). Reggio praksa edukaciju razumijeva kao «formatione» (formiranje, oblikovanje) i to je prije svega odnos. U tom odnosu sposobnost individualnog htijenja ima jednako važnu ulogu kao i biološka osnova. Motivacija i dispozicije za učenje razvojno su nedjeljiva cjelina i svoj puni potencijal mogu ostvariti tek – o d g o j e m . Tako primjerice u svojim najnovijim istraživanjima neuroznanstvenici Greenspan i Brazelton (2001) skreću pozornost na odgojnu komponentu kada kažu «Svako je dijete rođeno s jednakom biologijom, ali to ne znači da je njegova/njezina budućnost time predodređena. Način na koji roditelji odgajaju bebu ima dalekosežne posljedice na to kako se ona razvija…» ZAKLJUČAK Možemo zaključiti kako proces odgoja i obrazovanja ima snažnu kulturološku i humanu dimenziju te da je to ona diskriminativna vrijednost koja ljudsko učenje razlikuje od učenja životinja. U tom smislu ističemo da čovjek već od svoga rođenja permanentno mora stvarati interakcije unutar vlastitog konteksta življenja i da kroz te interakcije uči. «Milijun je prilika za učenje koje se događa u ophođenju između djeteta i njegovih prijatelja, djeteta i odgojitelja ili djeteta i roditelja» (Greenspan u: Posokhova, 2003). To znači da čovjek u svom razvoju/kretanju nije kaotičan. Njegovi načini interakcije s okolinom smisleni su i vrlo konstruktivni i rezultat su, s jedne strane utjecaja kulture, dakle šireg kulturalnog i odgojnog backgrounda, i s druge strane, potrebe da istraži samoga sebe. Bruner (2000) taj međuodnos sažeto oslikava i kaže kako «čovjek nije goli majmun nego ljudsko biće odjeveno u kulturu, očajno nesposobno bez pomoći koju mu osigurava kultura».

173


LITERATURA              

Ayres, J. (2002). Dijete i senzorna integracija. Jastrebarsko: Naklada Slap Begley, S. (2001). The 21 st centuries Babies. U: Newsweek Brazelton, i Greenspan, S. (2001). U: Newsweek Bruner, J. (2000). Kultura obrazovanja. Zagreb: Educa Edwards, C., Gandini, I., Forman, G. (1998). The Hundred Language of Children. Greenwich, Connecticut: Ablex Publishing Corporation Carter, M. i Curtis, D. (1994). Training Teachers. A Harvest of Theory and Practice. St. Paul, MN: Redleaf Press Graue, E. M. i Walsh, D. J. (1998). Studying Children in Context – Theories, methods and Ethics. London Posokhova, I. (2005) Temelji učenja. U: Dijete, vrtić, obitelj. 4. 2005. Hentig, H. Von (1997). Humana škola: škola mišljena na nov način: vježba praktičnog uma. Zagreb: Educa Interno (1997). Zapisi o metodi Agazzi, Križevci: Dječji vrtić «Zraka sunca» Interno (1992). Zapisi s predavanja Carline Rinaldi u Zagrebu. Zagreb: Muzej Mimara Kamenov, E. (1987). Predškolska pedagogija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva Milanović, M., Maleš, D., Sekulić-Majurec, A., Stričević, I. (2000). Skrb za dijete i poticanje ranog razvoja u Republici Hrvatskoj. Zagreb: UNICEF Montessori, M. (2003). Tajna djetinjstva. Jastrebarsko: Naklada Slap

174


IVANKA KATARINČIĆ VALENTINA KOVAČEC LJILJANA ŠKRLAC UDRUGA «OZANA» ZNAČAJ STIMULACIJE GOVORNIH SPOSOBNOSTI KOD DJECE S VIŠESTRUKIM POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU – UKLJUČENIH U PROGRAM UDRUGE «OZANA» Poticanje razvoja motoričkih sposobnosti kod djece sa višestrukim poteškoćama u razvoju svakodnevnom primjenom gestovnog kola. Ključne riječi: ritam, ponavljanje, imitacija, pokret UVOD «Ozana» je udruga sa socijalno-humanitarnim ciljevima koja djeluje na području grada Zagreba, osnovana u veljači 1991. godine. U predškolskom dijelu programa obuhvaćeno je 10tero djece u dobi od 3-7 godina starosti različite vrste i stupnja poteškoća u razvoju. Neposredan rad s djecom prilagođava se njihovim specifičnim potrebama uvjetovanim dobi te vrstom i stupnjem poteškoća u razvoju. Uz osnovnu skrb i njegu, kroz grupne i induvidualne oblike rada potičemo djecu na sudjelovanje u svim aktivnostima važnim za unapređivanje njihova psihofizičkog stanja. Rad sa djecom odvija se u skupini heterogenog sastava obzirom na dob, stupanj i vrstu psihofizičkog oštećenja. Upravo integracija djece sa različitim teškoćama u razvoju, pokazalo nam je iskustvo, stvara pozitivnu interakciju i pridonosi dinamičnijem razvoju pojedinih sposobnosti djece a ujedno pozitivno djeluje na njihov razvoj u cjelini (Teodorović i suradnici, 1991, 1997). Naš osnovni cilj je poticanje cjelokupnog razvoja svakog pojedinog djeteta, uvažavajući njegove individualne predispozicije. Aktivnosti koje provodimo u našoj skupini objedinjene su programom koji posebno ističe rad na području razvoja samozbrinjavanja, razvoja spoznaje, razvoja govora, razvoja grube i fine motorike i razvoja emocionalnog i socijalnog ponašanja kod djece. MOTORIČKE AKTIVNOSTI I NJIHOVA PRIMJENA U RADU S DJECOM S VIŠESTRUKTIM OŠTEĆENJIMA Dijete ima prirodnu potrebu za kretanjem koju treba što više koristiti u poticanju razvoja. Kako ta potreba nije kod svakog djeteta jednako izražena potrebno je pojedinu djecu posebno motivirati. Program stimulacije motoričkih sposobnosti temelji se na učenju putem pokreta, što proizlazi iz spoznaje o utjecaju motoričkih aktivnosti na cjelokupan razvoj djeteta. Motoričke aktivnosti djeteta važne su jer upravo pomoću njih dijete stječe prva znanja i one su osnova učenja djeteta u ranoj predškolskoj dobi. Djeca s poteškoćama u razvoju duže će se zadržati na prvoj fazi učenja kroz pokret i ona čini osnovicu na koju se kasnije nadograđuju složeniji oblici učenja. Kod takve djece često postoje i oštećenja motorike koja mogu imati za posljedicu neusklađenost pokreta, nemogućnost održavanje ravnoteže, motoričku nespretnost i dr. Djelovanjem usmjerenih motoričkih aktiivnosti na stimulaciju perceptivnih i spoznajnih funkcija, komunikaciju i socijalno ponašanje, osiguravamo integrativni pristup cjelokupnom psihofizičkom razvoju djeteta.Kroz doživljaj uspjeha i zadovoljstva pri kretanju unapređuje se opća spremnost za učenje, povećava sposobnost kontrole ponašanja te razvija samopouzdanje i

175


svijest o vlastitim sposobnostima. Jedna od mogućnosti stimuliranja djece s poteškoćama u razvoju a ujedno i osobitost našeg programa je primjena gestovnih kola (Drooking-Payne, 1996). GESTOVNO KOLO Gestovno kolo je aktivnost koja se provodi svakodnevno, kroz dulje vremensko razdoblje (optimalno vremensko razdoblje kroz 4 tjedna) te u ritmu dana zauzima centralno mjesto. Ustrajanje u istom ritmu i ponavljanju određenih sadržaja u isto vrijeme i na isti način stvara kod djeteta povjerenje, sigurnost i osjećaj zaštićenosti, te mu donosi unutrašnji mir. Tako ono mslo pomalo postaje i fizički i psihički zrelije za znanja što ih treba usvajati. Sadržaj gestovnog kola ja povezan sa godišnjim dobima i pripadajućim svetkovinama. Sastavni dio gestovnog kola je oponašanje konkretnih situacija iz svakodnevnog života (npr. oponašanje kretanja životinja, oponašanje raznih zanimanja, oponašanje pojava u prirodi i sl...). Osnovni elementi gestovnog kola su: 1.Govor- u gestovnom kolu treba biti jasan, bogat glagolima i bez opisivanja. 2.Glazba- popratni element koji uvodi djecu u aktivnost, djeluje umirujuće i čini nit koja povezuje govor i pokret (aktivnost-pasivnost). 3. Pokret - kada odgajatelj izvodi gestovno kolo prvo pokazuje pokretom radnju a potom je opisuje govorom što je nužno za bolje razumijevanje. Djeca se u gestovnom kolu kreću cijelim svojim tijelom oponašajući odgajatelje koji pokazuju geste koje prate govor. Svako dijete oponaša pokrete u skladu sa svojim individualnim mogućnostima. Gestovno kolo potiče zajedništvo, razvoj prostorne percepcije, utječe na osvješćivanje i koordinaciju dijelova tijela, razvija govor, sluh i motoriku. Ono svojim sadržajem pozitivno djeluje na razvoj i usmjeravanje pažnje, potiče razvoj pamćenja i imaginacije. Svakodnevno izvođenje u dužem vremenskom razdoblju djeluje na razvijanje pozitivne slike djeteta o sebi, jača samopouzdanje i blagotvorno djeluje na njegovo emocionalno raspoloženje. ZAKLJUČAK Značaj motoričkih aktivnosti je višestruk, jer pomoću njih dijete stječe pojam o vlastitom tijelu, ponavljanjem pokreta potiče razvoj funkcije dijelova tijela, u emocionalnom pogledu motoričke aktivnosti pružaju djetetu mogućnost da izrazi svoje osjećaje, želje, da postane opušteniji, da razvije osnovne oblike socijalnog ponašanja i pokret je i preduvjet za zdravi tjelesni razvoj. LITERATURA  

Teodorović B., Levandovski D. (1991). Kako poticati dijete sa mentalnom retardacijom. Zagreb: Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Teodorović B., Levandovski D., Pintarić-Mlinar Lj., Kiš-Glavaš l. (1997). Stimulacija perceptivnih i motoričkih sposobnosti. Zagreb: Edukacijskorehabilitacijski fakultet Drooking-Payne K. (1996). How games and sports help children develop. USA: Hawthorne Press

176


DJEČJI VRTIĆ «BIOKOVSKO ZVONCE», Makarska SNJEŽANA NINČEVIĆ BITI SRETNIJI U VRTIĆU UVOD Čovjek je društveno biće i u životu ima potrebu za drugim ljudima. Odgoj, kao proces, teži stvaranju socijalnih navika koje omogućavaju život u društvu (Starc i suradnice, 2004). Sudjelovanje u društvenom životu i razvojni interakcijski procesi doprinose osobnom doživljaju zadovoljstva – sreće. U redovnom radu vrtića sve češće radimo s djecom koja imaju poremećaje ponašanja. Točnije, ponašanja i socijalne kompetencije te djece neprimjereni su socijalizaciji u skupini. Djeca u vrtić dolaze s nerealnim predodžbama o vrtiću (vrtić ne odgovara ozračju obiteljskog doma ili pak sličici koju su djeci o vrtiću ponudili roditelji) te se, boravkom u vrtiću, kod djece stvara frustracijska razlika. Djeca svojim, već usvojenim i izgrađenim, ponašanjima ne mogu zadovoljiti svoje želje u vrtiću. Probleme prilagodbe tako imaju i «živa» i povućena djeca. Promatrajući djecu, boraveći i radeći s njima u vrtiću nastojim im ponuditi i potaknuti prihvaćanje novih socijalnih vještina i ponašanja koje će im omogućiti da budu osobno sretniji te da se lakše uključe u skupinu. U postizanju ovog cilja bitnu ulogu imaju aktivnosti s pokretom. POLAZIŠTA U PRAKTIČNOM RADU Kao osnovne zadaće izdvojila sam (Programsko usmjerenje, modificirano, 1991):  Poticati kod djece razvoj pozitivne slike o sebi  Jačati socijalne kompetencije  Poticati grupnu povezanost  Poticati usvajanje djelotvornih ponašanja i tehnika rješavanja problemskih situacija  Poticati samopouzdanje i samopoštovanje, te poštivanje drugih. Osnova polazišta mog rada su:  Svako dijete je osobito i vrijedno  Ako želimo i uložimo znanje i vrijeme, možemo uspjeti  Pozitivni stavovi i pozitivna povratna informacija doprinose uspjehu  Kvalitetna komunikacija je osnovni preduvjet rada s djecom  Problemi su rješivi i za sve postoje djelotvorna ponašanja. Najčešće problemske situacije u radu s djecom su njihovi međusobni sukobi i očitovana agresivna ponašanja, ali i povlačenje i «zatvaranje» djece u sebe. Radom nastojim razviti grupnu povezanost, dogovorna i odgovorna ponašanja. Osim nuđenja osobnih modela ponašanja, najviše postižem igrama (modificirano, milanović i suradnici, 2000):  Odgojna skupina ima ime (Slatkići) koje smo sami odabrali i s njim se predstavljamo. Redovito provodim igre za bolju grupnu povezanost – sve igre koje predstavljaju

177


   

skupinu kao cjelinu (fotografije, zajednički radovi) te igre povjerenja («stolica», «zvijezda», «pilot») Igramo igre u krugu koje zahtijevaju parlamentarizam i doprinos svakog pojedinca («veselo klupko», «val») Igre koje potiču osobno izražavanje svakog pojedinca – pravo na osobno mišljenje («Čarobna vrećica») Igre kreativnog grupnog stvaralačkog izražavanja. Igre scenskom lutkom: scenska lutka nezamjenjiva je za uspostavljanje komunikacije s djecom i djece međusobno, pri podučavanju rješavanja problemskih situacija i nuđenju kvalitetnih i društveno prihvatljivih ponašanja. Scenska igra svakodnevno je prisutna u radu s djecom.

Svaka od ovih vrsta igara sadrži kineziološku komponentu, koja je djeci predškolske dobi bitna i naprosto nezaobilazna, i vrlo motivirajuća (dijete je dinamično, i psihološki i fizički). UMJESTO ZAKLJUČKA Uz svakodnevni rad s djecom, pažnju pridajem radionicama odgovornog roditeljstva, s roditeljima djece u odgojnoj skupini. Spoznaje iz područja realitetne terapije, teorije izbora i suradničkog vođenja primjenjujem u radu s djecom i roditeljima. Osobito se trudim da se djeca u svakodnevnom dolasku i boravku osjećaju dobrodošlo i željeno. Postupno, djeca se počinju osjećati prihvaćeno te se uklapaju u skupinu i prihvaćaju druge. Uz međusobne poticaje djece i poticaje odgojitelja, djeca pronalaze i ostvaruju primjerena ponašanja međusobnog uvažavanja. Razvijaju komunikaciju na svim razinama – osobito neverbalnu. Tako odgojna skupina može biti cjelovitija i složnija.

LITERATURA • • •

Programsko usmjerenje odgoja i obrazovanja predškolske djece. Zagreb: Glasnik Ministarstva prosvjete i kulture RH (1991) Milanović, M., Maleš, D., Sekulić-Majurec, A., Stričević, I. (2000). Skrb za dijete i poticanje ranog razvoja u Republici Hrvatskoj. Zagreb: UNICEF Starc, B., Čudina-Obradović, M., Pleša, A., Profaca, B., Letica, M. (2004). Osobine i psihološki uvjeti razvoja djeteta predškolske dobi. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga

178


SAŽECI RADIONICA DJEČJI VRTIĆ “ŠUMSKA JAGODA”, ZAGREB MARIJA ZGLAVNIK JAGODA SIROVICA RANA STIMULACIJA OSJETILA SAŽETAK Senzorička integracija je način na koji živčani sistem prima, obrađuje i procesira informacije dobivene putem osjetila. Najveći dio informacija živčani sistem prima preko tri temeljna osjetila: vestibularni, proprioceptivni i taktilni. Kada osjeti nastanu na dobro organizirani i integrirani način, mozak ih može upotrijebiti tako da formira percepciju, ponašanje i učenje, a ako dijete ima problema sa senzoričkom integracijom to ga usporava u učenju i uzrokuje probleme u ponašanju i svakodnevnim aktivnostima. CILJ Prezentacija novih spoznaja o utjecaju rane stimulacije osjetila na organizaciju i integraciju mozga, pomoću različitih senzoričkih sprava.

DJEČJI VRTIĆ «BOTINEC», ZAGREB

179


DANIJELA VUJIĆ LAHORKA PERIĆ AKTIVNO DIJETE – AKTIVNI ODRASLI SAŽETAK Utjecaj motoričkog razvoja od presudne je važnosti za cjelokupni razvoj djece predškolske dobi. Svi bi, prema vlastitim mogućnostima i potrebama, trebali biti uključeni u adekvatne programe namijenjene usvajanju i svladavanju barem osnovnih motoričkih sposobnosti i vještina.

Svjetska zdravstvena organizacija navodi da se 60% odraslog stanovništva kreće manje od zaštitne razine očuvanja zdravlja. Inicijalna anketa provedena u našem vrtiću potvrđuje navedene pokazatelje. Svjesni činjenice da obitelj, kao primarni učitelj, ima središnju ulogu u razvoju (ne)zdravih navika u životu djeteta, suradnju s roditeljima zacrtali smo kao jednu od temeljnih odrednica realizacije projekta. Takva koncepcija rezultirala je uočenim porastom aktiviteta djece i roditelja u vrijeme poslijepodnevnih sati (pokazatelji ankete – 4.mj.o.g.). Većina djece doslovce se «zagrijala» za nogomet, plivanje, ritmiku i sl.,a kod sve djece razvija se osjećaj i svijest o tome da vlastitim svakodnevnim aktivitetom «čuvaju svoje zdravlje».

CILJ: 

Osvijestiti važnost povezivanja aktiviteta djece i roditelja u cilju izgradnje pozitivnih navika (svakodnevnog tjelesnog vježbanja/sportskih aktivnosti/kretanja)

Aktualizirati problematiku educiranosti odnosno stručne kompetencije odgojitelja za provođenje takvih aktivnosti uopće, kao i u različitim specifičnim situacijama (npr. djeca s teškoćama u motoričkom razvoju, nedostatak adekvatnog prostora i sl.) – potreba povezivanja i sinergijskog djelovanja stručnjaka, odgojitelja i roditelja

Razmijeniti iskustva i informacije

CENTAR ZA AUTIZAM – PREDŠKOLSKI PROGRAM, ZAGREB ŽARKA KLOPOTAN ILONKA KAIĆ MIRJANA BIJELIĆ

180


KRETANJE DJETETA S AUTISTIČNIM POREMEĆAJEM I VIZUALNO-KOGNITIVNO POTPOMAGANJE SAŽETAK Obilježja djece s autističnim poremećajima, prema DSM-IV. Važnost i značenje metoda vizualno-kognitivnog potpomaganja u provedbi programa. Specifičnosti kretanja djece s autizmom: stereotipije i hiperaktivnost i mogućnosti njihova preusmjeravanja u svrhovite aktivnosti korištenjem slikovnih rasporeda, slika i slikovnog tijeka. Dobro osmišljenim individualiziranim programom i primjerenom metodičkom podrškom moguće je pozitivno djelovati na dijete s autizmom i preusmjeriti i preoblikovati njegovo ponašanje i djelomice ublažiti teškoće. CILJEVI Upoznavanje s djecom s autističnim poremećajem predškolske dobi – njihove karakteristike i potrebe. Upoznavanje s metodičkom podrškom koje se koristi u radu.

181


DJEČJI VRTIĆ «GAJNICE», ZAGREB

MARIJA ZGLAVNIK PREDOBRA MAVROVIĆ MARIJA ŠEGOVIĆ PRAKTIČNA ISKUSTVA – SENZORIČKA INTEGRACIJA SAŽETAK Ranija razmišljanja o mozgu kao statičnom i nepromjenjivom, odbačena su . Istraživači su u posljednjih 15 godina učinili bitne pomake u razumijevanju kako se mozak djeteta razvija , raste i stvara posebne ljudske sposobnosti. Polazeći od tih istraživanja, rad s djecom s posebnim potrebama temeljili smo na holističkom pristupu. On podrazumijeva stimulaciju svih senzornih sustava; taktilnog, vestibularnog, proprioceptivnog, vidnog, slušnog, olfaktornog i gustativnog. Stimulacija se odvija u prostoru obogaćenom senzoričkim spravama za ljuljanje, penjanje, skakanje, okretanje, balansiranje, dodirivanje itd. Cilj stimulacija nije učenje određenih motoričkih vještina, već pomoći djetetu da organizira svoj živčani sustav u primanju, obradi i motoričkom odgovoru, a u svrhu boljeg fizičkog, emocionalnog , socijalnog i kognitivnog funkcioniranja djeteta. CILJ Prikaz individualiziranog pristupa u radu s djecom s posebnim potrebama uključenu u igraonicu senzoričke integracije DV «Gajnice«.

182


DJEČJI VRTIĆ «ŠPANSKO», ZAGREB KATARINA ARDALIĆ SUZANA KOVAČIĆ «BITI» U POKRETU SAŽETAK Kretanje je djetetov način postojanja. Malo dijete je u dobrom kontaktu sa svojim tijelom. Ono sebe doživljava kroz pokret i prepoznaje kao biće koje može djelovati na okolinu. Kroz pokret dijete uči o sebi i o svojoj okolini. Pokret je medij koji otvara vrata u unutarnji svijet, povezuje osjećaje s tjelesnim senzacijama, omogućuje protok energije i jača kontakt s autentičnim sebstvom. Ritam života (dan-noć, aktivnost-mirovanje) ima svoj odraz u kretanju tijela. Tijelo koje je stalno u aktivnosti, bez opuštanja, aktivira mehanizme obrane koji uzrokuju neprestanu tjelesnu napetost (grčenje mišića, poremećeno disanje...). Tijelo koje je neprestano u mirovanju gubi iskustvo radosti, sudjelovanja, energije. Poremećen ritam kretanja generira napetost, što dovodi do smetnji u ponašanju i funkcioniranju djeteta, a može narušiti tjelesno i duševno zdravlje. Proces blokiranja pokreta najčešće nastaje već u djetinjstvu. Dijete prepoznaje potrebe i očekivanja okoline i nastoji ih zadovoljiti ograničavajući vlastitu ekspresiju. Ono grči mišiće da ne bi izrazilo ono što osjeća (tugu, ljutnju, strah...) i potiskuje ih natrag u vlastito tijelo. Time dijete gubi osjećaj sebe i velik dio fizičke i emocionalne snage. Pokret omogućuje da se «negativne emocije» prepoznaju, prihvate i realiziraju na prihvatljiv način. Način na koji se krećemo, kako koristimo svoje tijelo, pokazuje kako živimo i direktno je povezano sa sposobnošću da prepoznamo i prihvatimo vlastite emocije, razvijamo samosvijest, mijenjamo se i unapređujemo kvalitetu življenja. CILJ Kroz vlastito iskustvo upoznati neke metode rada na tijelu i načine njihovog korištenja u preventivnom radu i jačanju samosvijesti djeteta.

183


DJEČJI VRTIĆ «VJEVERICA», ZAGREB UDRUGA «SPORTSKI PROGRAMI», ZAGREB ŽELJKO HRASKI EMIL LORDANIĆ Stručni tim Dječjeg vrtića VJEVERICA KRETANJE KROZ IGRU – USPOREDBA TRADICIONALNOG I SUVREMENOG SAŽETAK Utjecaj igre od neprocjenjive je važnosti za cjelovit rast i razvoj djeteta. Osim na socijalni i emocionalni razvoj, igrom se izuzetno efikasno može utjecati i na fizički razvoj djece. Pri tome, naravno, najveći doprinos ostvarit će se igrama koje u sebi imaju naglašenu komponentu (obim i intenzitet) kretanja. Tradicionalni izbor igara, kao i način njihove provedbe, znatno limitira potencijalne mogućnosti korištenja igara s ciljem razvoja motoričkih sposobnosti i znanja djece. Kao primjer ovoj tvrdnji mogu poslužiti tzv. «igre na ispadanje» gdje već na početku igre iz igre ispadaju djeca kojima je takav oblik aktivnosti i najpotrebniji ili, na primjer, tzv. «štafetne» igre gdje je aktivnost pojedinog djeteta u odnos na ukupno trajanje igre svedena na minimum. U tome smislu, u nastojanju da se što kvalitetnije iskoriste potencijalne mogućnosti primjene igara, formuliran je set pravila prema kojima je moguće modificirati postojeće, te kreirati i nove igre koje će imati daleko veći, pozitivni utjecaj na razvoj motorike djece, a isto tako na sve ostale aspekte razvoja. CILJEVI Upoznavanje sudionika s problematikom tradicionalne primjene različitih igara, te na potencijalne mogućnosti efikasnijeg korištenja igara u svrhu razvoja motoričkih sposobnosti i motoričkih znanja djece, te cjelovitog razvoja djece.

DJEČJI VRTIĆ «VJEVERICA», ZAGREB

184


MILENA HALER Stručni tim vrtića «VJEVERICA» «KRETANJE DJETETA U STRUTURI NJEGOVOG SLOBODNOG VREMENA»

SAŽETAK FOKUS GRUPE Kretanje je osnovna potreba svakog djeteta i čovjeka, pa kvalitetno zadovoljavajući tu potrebu, dajemo osnovne preduvjete za zdrav cjeloviti psihofizički razvoj, te za sreću i zadovoljstvo djeteta u njegovom djetinjstvu. Tijelo je stvoreno za kretanje, a ne za mirovanje. Čovjek je genetski predodređen za kretanje. Međutim, suvremeni način života sve više nam uklanja kretanje, a sve više nudi komfor i ugodu, sjedenje, minimum pokreta. Taj tzv. sjedeći način života povezuje se sa razvojem bolesti srca i krvožilnog sustava, pretilosti djece i odraslih, hipertenzije, diabetes mellitusa itd. Iako su te bolesti poremećaji odraslih, zna se da su nastale kao rezultat dugog procesa počevši još u djetinjstvu. Promicanje tjelesnih aktivnosti u ranom djetinjstvu su važan korak u razvoju navika za cijeli život koje mogu spriječiti nastanak mogućih kroničnih bolesti i poboljšati kvalitetu i zadovoljstvo u životu. Garcia C., L. Garcia, J. Floyd i J. Lawson (2002) ističu značajnu povezanost sretnog i uspješnog iskustva bavljenja sportskim aktivnostima tijekom ranog djetinjstva u stvaranju navike za tjelesnim vježbanjem tijekom cijelog života. Stoga je od izuzetne važnosti i u našem institucionalnom obliku odgojno-obrazovnog rada pružiti optimalne uvjete za zdrav psihofizički razvoj djece, a kao prvo omogućivši im uvjete za svakodnevno kvalitetno, osmišljeno i osviješteno zadovoljavanje potrebe za kretanjem, i time damo preduvjete da dijete bude zdravo, zadovoljno i sretno. CILJ Prezentirati sudionicima potrebne rezultate o kretanju djece kod nas danas, te pozvati na zajedničko promišljanje kako izbjeći širenje učenja «sjedećeg» načina življenja, a promicati kretanje i vježbanje kao nužan preduvjet zdravog razvoja i života.

185


DJEČJI VRTIĆ «MALI PRINC», ZAGREB NELA VRKLJAN SNJEŽANA TOPOLOVEC –BUDIŠĆAK Stručni tim PROMOCIJA EDUKATIVNE SLIKOVNICE «FINI FINI VITAMINI» SAŽETAK Pravo na optimalne uvjete zadovoljavanja osnovnih ljudskih potreba imaju sva djeca. Jedna od temeljnih potreba djeteta je potreba za hranom. Zadaća vrtića je da djetetu osigura zdravu i adekvatnu prehranu. Prateći prehrambene navike djece uočili smo da za proslave rođendana djeca najčešće donose gazirane napitke, grickalice pržene u ulju i neadekvatne slatkiše. Također smo uočili da dio djece ne voli jesti voće. Na inicijativu zdravstvene voditeljice Kate Unić svi sudionici u odgojnom procesu su senzibilizirani za potrebu mijenjanja prehrambenih navika djece. To je rezultiralo brojnim aktivnostima i projektima. Pritom se posebna pozornost posvećivala: o mijenjanju loših prehrambenih navika prisutnih kod proslava rođendana – uveli smo proslave s orašastim plodovima i prirodnim sokovima i čajevima; o kulturi blagovanja s naglaskom na uživanje u društvenom aspektu jedenja; o aktivnostima spravljanja : zdravih napitaka, slastica te ukiseljenog povrća Svi projekti realizirani su u suradnji s roditeljima, od međusobnog razmjenjivanja informacija o prehrambenim navikama djece , neposrednog donošenja zdravih namirnica do roditeljskih sastanaka s tematikom zdrave prehrane CILJ Upoznati sudionike s dva projekta vezana uz mijenjanje prehrambenih navika djece (zdrave grickalice, prirodni sokovi i čajevi), te sa slikovnicom nastalom za potrebe odgojne prakse u funkciji konkretnog projekta.

186


DJEČJI VRTIĆ IVANE BRLIĆ-MAŽURANIĆ, ZAGREB MIRA BOŽIĆ ZLATA GUNC ZVONIMIRA LOJEN MIRIJANA MARKUS SIGURNO DIJETE U SIGURNOM OKRUŽENJU SAŽETAK Suvremeni život, uz sve prednosti i napredak koji se odražavaju na rast i razvoj djeteta, obiluje i negativnim utjecajima u području fizičkog okruženja djeteta, njegovog psihosocijalnog odrastanja i osmostaljivanja te u odnosu odraslih prema djetetu. Nepovoljne okolnosti i uvjeti djetetova odrastanja mogu imati ozbiljne posljedice za njegovo psihofizičko zdravlje, opću sigurnost i život. Neke od problema uočavamo i u neposrednom radu s djecom u vrtiću. Sistematskim višegodišnjim praćenjem uočili smo trend povećanja rizičnog ponašanja i ozljeđivanja djece u igri. Uzroke smo identificirali u nekim razvojnim osobitostima i posebnim potrebama djece, modelima odgojne prakse i organizacijsko-materijalnim uvjetima za ostvarenje procesa. Stoga je važno promišljeno i kontinuirano skrbiti za zdravlje i sigurnost djece, a primarnu prevenciju držimo pravim načinom predusretanja mogućih problema. Obzirom na složenost problema sigurnosti i zaštite djece, preventivni program zahtijeva dobro razrađenu strategiju koja podrazumijeva raznolikost razina djelovanja, od djeteta samog i njegove obitelji do vrtića kao socijalne zajednice. U radionici ćemo prikazati kako smo osvješćivali problematiku sigurnosti djece, intenzivirali rad na prevenciji rizičnog ponašanja djece i povećavali fizičke mjere sigurnosti i zaštite. CILJ Prezentacija našeg modela timskog rada na stvaranju optimalnijih sigurnosnih uvjeta i promišljanju odgojnih postupaka koji vode efikasnijem ostvarivanju djetetovih prava na sigurnost i zdravlje.

187


DJEČJI VRTIĆ «RADOST», ZAGREB LJUBICA DUSPARA Odgajateljice u timu DJECA SE MORAJU KRETATI – SIGURNO I ZABAVNO SAŽETAK Potreba za senzornom stimulacijom (prema Maslowu ) jedna je od primarnih potreba djeteta i svrstava se u motive nedostatka, a time u djetetovo razvojno pravo na igru i razvoj tjelesnih, kognitivnih, socijalnih i emocionalnih potencijala. Senzorna integracija je normalni neurološki proces organiziranja informacija primljenih kroz osjetila (vanjska i unutarnja) kako bismo ih koristili u svakodnevnom životu. Osjete koristimo kako bismo preživjeli, učili te «glatko« i bez poteškoća funkcionirali. Prvih sedam godina života je razdoblje senzomotoričkog razvoja i vrlo važan period u kojem se postavljaju temelji svim budućim sposobnostima i osobinama. Tada je djetetov mozak «plastičan« tj. sposoban razvijati se brzo i efikasno, usvajati nove vještine i znanja. Ako je senzomotorička obrada u tom razdoblju dobro organizirana - dijete će lakše učiti mentalne i socijalne vještine u vremenu koje predstoji. Igra i kretanje uveliko potpomažu djetetovu senzornu integraciju, tj. analiziranje, organiziranje i povezivanje osjetnih poruka koje prima iz okoline i vlastitog tijela. Djeca koja imaju poteškoća u senzornoj integraciji često imaju poteškoće poput zaostajanja u razvoju govora, finoj i gruboj motorici, pokazuju hiperaktivnost, nezainteresiranost za zadatke adekvatne razvojnoj dobi, nepredvidivo iskazuju ljutnju i agresivnost. Kasnije se mogu pojaviti poteškoće učenja, računanja, čitanja, koncentracije, slijeđenja aktivnosti. Mnogi ljudi mogu nabrojati pet osjetila (vid, sluh, njuh, okus i dodir). No, mi imamo i neke druge vitalne osjete. Osnovni senzorni sistemi uključuju (prema J.Ayres): 1.taktilni osjet – koji omogućuje primanje informacija o teksturi, obliku, veličini predmeta u okolini primarno kroz površinu kože od glave do pete. 2.vestibularni osjet – koji omogućuje primanje informacija kroz unutarnje uho o gravitaciji i prostoru, ravnoteži i pokretu, i o položaju naše glave i tijela u odnosu na površinu zemlje 3.proprioceptivni osjet koji omogućuje primanje informacija kroz zglobove, mišiće i ligamente o tome gdje se nalaze naši dijelovi tijela i što rade. Poticanjem upravo ovih, «skrivenih» osjeta željeli smo jačati senzornu integraciju djece i time djelovati preventivno na moguće disfunkcije senzorne integracije. Senzorna stimulacija i motorička aktivacija pomoći će u formiranju senzoričkih i motoričkih procesa koji će ostati relativno stabilni do kraja života osobe (J. Ayres). Ciljanim poticanjem različitih osjetnih sustava odabranim («SAFE») aktivnostima omogućili smo kvalitetan, siguran, zabavan, funkcionalan, emocionalno podržavajući senzorni unos a time i stvaranje kvalitetnih dispozicija za daljnji harmoničan razvoj djeteta.

188


CILJEVI Prezentacija programa poticanja i jačanja senzorne integracije koji se provodi u DV «Radost». Naglasiti važnost stvaranja preduvjeta za harmoničan razvoj djeteta kroz specifične aktivnosti i kretanje kao prevencije posebnih potreba djeteta

DJEČJI VRTIĆ «TRAVNO», ZAGREB EVICA ŽILAJKOVIĆ, MILICA RIHTER, ŽELJKA LAJOŠ, MARICA IGERČIĆ, NATAŠA JANDRLIĆ, JASMINA BRNIĆ, MIRJANA VALENTIĆ RAZVOJNA PRAVA I TJELESNE AKTIVNOSTI DJECE SAŽETAK Predškolsko razdoblje je vrijeme kad se najintenzivnije razvijaju sposobnosti, izgrađuje socijalni identitet, uspostavlja emocionalna stabilnost i počinje graditi pogled na svijet. Kako je dijete jedinstvena i složena psihofizička cjelina, njegov razvojni potencijali, neovisno o području kojem pripadaju (tjelesno, psihomotorno, emocionalno, socijalno, kognitivno), međusobno se prožimaju i nadopunjuju. Razvoj nije moguć bez zadovoljavanja osnovnih djetetovih potreba i bez oživotvorenih razvojnih prava. Poticanje djetetovog razvoja je proces koji u situaciji odgovarajuće skrbi za dijete i njegove potrebe omogućava djetetu iskazivanje njegove osobnosti, interesa , navika i stavova. Tjelesna aktivnost, odnosno tjelesno vježbanje, za dijete predškolske dobi predstavlja jedan od najznačajnijih poticaja rasta i razvoja. Kako je igra djetetova najautonomnija aktivnost u radu sa djecom predškolske dobi trebala bi se koristiti prvenstveno igra (prema Findaku, 1995). Svi ciljevi i zadaće tjelesne i zdravstvene kulture ne mogu se ostvariti isključivo igrom, nužne su i druge aktivnosti kao upoznavanje djece s nekim tjelesnim aktivnostima, ali i njih treba provoditi tako da djeci vježbanje bude ugoda, zabava, igra, a ne prisila. CILJEVI Kroz igru, različitim sportskim sadržajima prilagođenim dobi i mogućnostima djece, u formi: - dnevnih tjelesnih aktivnosti ( u sobi dnevnog boravka, dvorani, na hodniku, na otvorenom u dvorištu), - kompleksnih aktivnosti s određenom kineziološkom komponentom ( folklorna igraonica, dramska igraonica, likovna igraonica), - mali nogomet i ritmika, - sportskih susreta – Dječje olimpijade na vanjskim prostorima vrtića i sportskim terenima grada Zagreba, a u skladu sa zahtjevima Programskog usmjerenja u predškolskom odgoju i obrazovanju (1991) i usvojenim Konvencijama o pravima djeteta ostvaruju se zadaci: 1. poticanje cjelovitog razvoja dječjeg organizma, 2. poticanje morfološkog razvoja djeteta, 3. poticanje razvoja osnovnih motoričkih sposobnosti, 4. poticanje razvoja konativnih osobina djeteta : -poticanje pozitivne slike o sebi te provjera osobnih sposobnosti 189


-poticanje interakcije i kooperativnosti sa članovima grupe zbog ostvarenja osobnog i zajedničkog cilja -kontrola osobnog ponašanja -razvoj discipline i samodiscipline -poticanje pozitivnih emocija, -kanaliziranje i preusmjeravanje negativnih emocija 5. poticanje pozitivnog stava prema sportu i zdravom načinu života.

190


DJEČJI VRTIĆ "POLETARAC", ZAGREB KATARINA ROČIĆ-ČMAREC SVJETLANA MLINARIĆ ALEN GUCA "EURITMIJA" SAŽETAK Waldorfska pedagogija promatra razvoj djeteta kao cjelinu koja u sebi uključuje tjelesnu, psihološku i emocionalnu, te duhovnu dimenziju ljudskog bića. Čitavih prvih sedam godina djetetova razvoja gotovo u cijelosti posvećeno kretanju. Rudolf Steiner opisao je taj vid razvoja u ranom djetinjstvu kao jednu vrstu “tjelesne religije “. Da bi ostvarilo kretanje diejte koristi snagu volje. Zdravo dijete mora se i želi kretati, ono ne može drugačije i neprirodni su svi pokušaji da ga se obuzda . U skladu sa tim poimanjem djetetovog bića Rudolf Steiner je razvio umjetnost pokreta nazvanu euritmija. Otkrio je da svaki zvuk može biti slikovito opisan pokretima tijela. Dijete u euritmiji unutarnje pokrete duše pretvara u one pokrete koje naš grkljan preinačuje pomoću strujanja zraka u čulni doživljaj. Izvanjski pokret transformira se u sposobnost unutarnjeg pokretanja. To je savršeni način da se djeca upoznaju s kretanjem i da im se dopusti prirodno i slobodno odgovoriti tijelom na ono što čuju. Pokret izvire kao odgovor na sam zvuk bilo da je on odsviran ili otpjevan, a ne kao odgovor na tumačenje onoga što zvuk pokušava prenijeti. Tako, na primjer, euritmija može povezati zvuk i boju. Euritmija je, kao vidljiv govor, vidljivo pjevanje, vrlo važan dio waldorfskog programa. Ona podupire razvoj djetetove koncentracije, samodiscipline te razvija osjećaj za lijepo. Redovito izvođenje euritmije potiče u djeteta senzibilitet za ostalu djecu i sebe samoga. Ritmički pokret, rima, priča i pjesma te geometrijske forme u euritmiji izražajno su sredstvo i iskonski način pomoću kojeg dijete kretnjama izražava svoje fantastične doživljaje i oslobađa sve ono suptilno i osjećajno u sebi. CILJEVI   

Informirati nazočne o waldorfskom pristupu te programskim odrednicama podržavanja i poticanja djetetove potrebe i volje za kretanjem prezentirati teorijsko uporište euritmije i iskustva iz prakse sa predškolskom djecom omogućiti nazočnima iskustveni doživljaj euritmije

191


DJEČJI VRTIĆ «VRBIK», ZAGREB KARMEN JURIĆ PUT OD «UHVATITI DO SHVATITI» PUT JE OD KRETANJA DO RAZUMIJEVANJA (koncept Montessori) SAŽETAK Kretanje ima veliku ulogu u pedagoginja Marije Montessori: Ona ga izdvaja kao razvojno i evolucijsko obilježje čovjeka. Posebno naglašava važnost hodanja. No najznačajnije i pravo «pokretno obilježje» povezano s inteligencijom je pokretanje RUKE. Sama Montessori (1936) ističe:»U karakteristikama tjelesne morfologije i u funkcijama prijenosa razlikuje se 'sloboda ruke', odnosno sposobnost da se gornji udovi posvete funkcijama koje se razlikuju od 'pomicanja u prostoru', pa se tako ruka pretvara u izvršni organ inteligencije» U tom duhu će ustvrditi da čovjek svoju okolinu rukama osvaja, a inteligencijom oblikuje te da je i sam «ljudski govor dokaz iz prošlosti kad ga je napornim radom zabilježila ljudska ruka u kamenu»(isto). Ruka predstavlja izraz unutrašnjeg 'JA' koje se realizira i aktualizira u svojoj okolini. Montessori naglašava važnosti tzv. «pripremljene okoline» u kojoj je dijete u interakciji s onim elementima nužnim za razvoj njegovih prvih mentalnih konstrukcija. Drugim riječima, da bi se dijete na konstruktivan način kretalo kroz prostor i da bi «na konstruktivan način služeći se rukama…obavilo neki posao, treba predmete iz vanjskog svijeta kojima će se služiti; …djetetu je potrebno da u okolini postoje 'motivi aktivnosti' (Montessori,2003). Pripremljena okolina ima pribore za rad i djetetove aktivnosti koji ostvaruju uvjete za konstruiranje znanja. CILJ Prikazati rad s priborima za razvoj senzorike i matematike uz eksploraciju: senzomotorička integracija kao neuro-fiziološka osnova učenja.

192


DJEČJI VRTIĆ «VRBIK», ZAGREB JASNA GRUBIŠIĆ, RANKA LOVRIĆ, IVANA GOLIK HOMOLAK, VESNA TKALČIĆ, KATICA KULJAŠEVIĆ KRETANJE KAO OKVIR ZA UČENJE I RAZVOJ (Projekt: «Olimpijske igre») SAŽETAK Djeca uče kroz aktivnosti, i to ne bilo koje nego «kroz aktivnosti koje mogu povezati sa svojim iskustvima,…» (Gartel, 1988). Djeca uče čineći. Ideja samoaktivnosti djeteta u procesu učenja i razvoja promovira neke značajne pedagoške koncepte: Froebel – život podučava; Agazzi – koncept djeteta kao originalne aktivnosti; Montessori – konstruiranje vlastitih znanja kroz rad i rano iskustvo, Piaget – konstruiranje znanja kroz međudjelovanje s okolinom; Malaguzzi – projekt: cjelovito osjetilno iskustvo u neposrednom kontaktu s okruženjem. Didaktički model projekt aktualizira navedene vrijednosti i inaugurira holistički i integrirani pristup učenju i razvoju. Zašto nam je projekt tako zanimljiv? Znanstvenici (Healy,1990; Caine i Caine,1984) pronalaze kako su obilježja tog didaktičkog okvira poput ozračja relaksirane živosti, sadržaja što zaokupi čitavo djetetovo biće složenim rješavanjem problema i pružanje prilika da dijete osvijesti ili prikaže ono što doživljava – zapravo nužni preduvjeti za optimalan razvoj mozga (uma) ili za učenje. Fundamentalno u pedagoškoj znanosti, teoriji i praksi je uvažavanje djetetove potrebe za kretanjem: Isaacs (1987) to sažeto izriče: «Njihovi mišići čeznu za pokretom, a njihova čula za iskustvom. Samo kroz vlastito iskustvo djeca se mogu odgajati». CILJ Prikazati učenje kroz projekt kao zanimljiv, smislen i demokratičan proces za sve sudionike pedagoškog odnosa ( i djecu i odrasle).

193


DJEČJI VRTIĆ «TREŠNJEVKA», ZAGREB MARIJANKA BOŠTJANČIĆ

MOTIVIRANOST DJECE I ODGAJATELJA ZA STVARANJE PRIČA U POKRETU

SAŽETAK Djeca pokret kreiraju prema sposobnostima uzrasta, dubini proživljenog iskustva ili događaja i mašti. Stoga je vrlo važno ponuditi aktualne sadržaje primjerene dobi djece, organizirati prostor za vježbanje u okviru dječjeg boravka i s djecom ga vizualno tako dotjerati da motivira djecu na proigravanje priča. Djeca u cijelom procesu nastanka priče u pokretu imaju veliku ulogu. Do izražaja ovdje dolazi interakcija odgajatelj-dijete, dijete-dijete, roditelj-dijete-odgajatelj. U interakciji odgajatelj-dijete djeca u suradnji s odgajateljem biraju uloge, stvaraju pokrete, odlučuju koji će pokret biti zajednički. Proigravanjem priča djeca se uče demokratičnosti i strpljenju, a svatko dolazi do izražaja i afirmacije. U interakciji dijete-dijete govorom i pokretom djeca komuniciraju i dobivaju prostor i vrijeme za tolerantno rješavanje različitosti. U interakciji roditelj-dijete-odgajatelj roditelji zainteresirani za suradnju imaju priliku, na radionicama i kod kuće, kroz raznovrsne aktivnosti i igre s djecom izrađivati potrebne rekvizite za igru. Donose plakate, lutke, knjige, snimaju glazbu. Time obitelj intenzivnije ulazi u prostor i aktivnosti vrtića čime dječja igra dobiva na kvaliteti i važnosti.

CILJ Prikazati nekoliko oblika sinteze priče i pokreta. Prilagoditi ih odraslima vremenski i sadržajno. Uključiti sudionike radionice u stvaranje priče na zadane riječi. Radi se o kombinaciji pantomime, tjelesnog vježbanja i ritmičkog kretanja u prostoru.

194


DJEČJI VRTIĆ "TRNORUŽICA", ZAGREB zajednička radionica DJEČJI VRTIĆ "MAKSIMIR", ZAGREB JOŠKO SINDIK, VICA LAUŠIĆ, SILVANA BAGARIĆ, NADA ŠTRUKELJ, JADRANKA BARAĆ, MIRJANA KRPAN, KATALIN GUŠTIN AKTIVNOSTI S KRETANJEM U FORMI IGRAONICA KAO NAČIN ZA STRUKTUIRANJE “SLOBODNOG VREMENA” PREDŠKOLSKE DJECE

SAŽETAK “Potreba” za fizičkim kretanjem može se poimati kao jedna od osnovnih biotičkih potreba. Kineziološkim aktivnostima u širem smislu mogu se smatrati sve aktivnosti koje uključuju fizičko pokretanje ljudskog tijela, a u užem smislu, to su strukturirane, nespontane tjelesne aktivnosti. Hipokineza, posebno kod djece, uzrokuje niz malformacija organizma i tijela. Igraonicama s kineziološkim aktivnostima primarni je cilj upoznavanje djece s nekim kineziološkim aktivnostima, te poticanje motiviranosti djece za uključivanjem u iste ubuduće, davanjem smjernica djeci kako struktuirati “slobodno” vrijeme. Opisane su osnovne zadaće, metodološki oblici i metode rada u igraonicama s kineziološkim sadržajima, te “varijante” provedbe programa - u reduciranom ili potpunom obliku. Preduvjet kontinuiteta poželjnih odgojnih i zdravstvenih efekata jest uspostavljanje kvalitetnog dijaloga sa roditeljima, osnovnim školama i školskim športskim klubovima, sportskim klubovima. CILJEVI Upoznavanje sudionika s teorijskim polazištima i krajnjim praktičnim konzekvencama polaženja igraonica s kineziološkim (sportskim) sadržajima.

195


DJEČJI VRTIĆ »MALEŠNICA», ZAGREB MONIKA KOSTANJEVAC, BOŽICA PINTARIĆ, KATARINA ARDALIĆ

POKRET-TEMELJ CJELOVITOM RAZVOJU DJETETA «Kretanje je život, život je kretanje» / Whitehead/

SAŽETAK FOKUS GRUPE Svaka aktivnost djeteta je pokret, prisutan u svim aspektima djetetova života i razvoja. Pritom podrazumijevamo pokret u najširem smislu, kao način egzistencije i komunikacije. Pokret - kinestetička percepcija: vrsta unutrašnjeg osjeta dodira, rad mišića, tetiva i zglobova, način na koji upotrebljavamo svoje tijelo, ono što tijelo osjeća, stoji, kreće se (prema V. Oaklander, Zagreb 1996) Kroz pokret, u interakciji s okolinom, dijete doživljava, spoznaje i ostvaruje sebe, stječe iskustvo koje razvijajući neuronske veze povećava kapacitet za učenje . Funkcionalan pokret omogućava djetetu samostalnost, daje mogućnost djelovanja na okolinu i doživljaj sebe kao aktivnog bića. Funkcionalan pokret, u interaktivnim relacijama, doprinosi emocionalnom, socijalnom, intelektualnom, komunikacijskom aspektu razvoja djeteta. Obzirom na znanstvene spoznaje o međuovisnosti iskustva, proizašlog iz poticajnog okružja i razvoja neuronskih veza u ranom djetinjstvu nameće se pitanje kako stvarati okružje i poticati pokret djeteta. Svjesni važnosti pokreta u razvoju djeteta i nepovoljnih prostorno-materijalnih uvjeta u našem vrtiću usmjerili smo pozornost na iznalaženje rješenja za kvalitetnije poticanje pokreta djeteta, naročito djeteta u drugoj i trećoj godini života, te djece s teškoćama u razvoju.

CILJ Razmotriti kako se pokret ostvaruje u odgojno obrazovnom procesu; sveukupni kontekst, optimalna stimulacija (razvojna i korektivna).

196


DJEČJI VRTIĆ «SIGET» ZAGREB KRISTINA IVINOVIĆ, KATARINA KOLENKOVIĆ

NAŠE VJEŽBALIŠTE (TEORIJSKA STAJALIŠTA: ZAŠTO JE NASTAO OVAJ PROJEKT?) SAŽETAK Rad na ovom projektu bio je, prije svega usmjeren na zadovoljavanje djetetove potrebe za motoričkom aktivnošću putem igre, uvažavajući činjenicu da je igra osnovna aktivnost djeteta, koja ga oduševljava i zanosi, stimulira osjetila i mobilizira volju, pa samim time može biti igra, osnovna aktivnost, sredstvo i metoda rada. Dijete ima osobitu potrebu za kretanjem i izmjenom dinamičnih i statičnih aktivnosti, upravo putem igre i zabave, u veseloj i opuštenoj atmosferi, u igri, bez naglašenih napora i opterećenja. Igra proizlazi iz fiziološke potrebe djeteta za tjelesnom aktivnošću, pruža mu ugodu i zadovoljstvo. Njegove motoričke aktivnosti ne sastoje se u tome da pokaže nešto što već zna, već su usmjerene na iznalaženje nečeg novog, na nov način. Angažira u igri sve svoje potencijale, samo odabire vrstu i intenzitet pokreta, pomaže drugima, takmiči se samo sa sobom i s drugima, isprobava svoje mogućnosti ispunjeno osjećajem zadovoljstva. Tako razvijamo objektivnu sliku o sebi, bez straha od eventualnog neuspjeha. Djetetova spoznaja da nešto samostalno može i zna jača mu sigurnost i samopouzdanje, osamostaljuje ga, pa samim time postaje neovisno u onim aktivnostima koje su mu dostupne obzirom da dob. U motoričkim aktivnostima dijete ostvaruje socijalno-emocionalne odnose i stječe različita iskustva, važna za daljnje funkcioniranje u užem i širem socijalnom okruženju (kao npr. poštivanje dogovorenih pravila, čekanje na red, takmičarski duh u prihvaćanju pobjede i poraza, pomoć i podrška drugih. . CILJEVI Prikaz projekta. Način zadovoljavanja djetetove potrebe za motoričkom aktivnošću putem igre.

197


DJEČJI VRTIĆ «VEDRI DANI», ZAGREB REA FULGOSI IRENA VRESK SENZORNA INTEGRACIJA U JASLICAMA, VRTIĆU PREVENCIJA ILI TERAPIJA

Stručnjaci iz dječjih vrtića u Zagrebu, koji imaju iskustva u radu na poticanju senzorne integracije: DV "Gajnice", "Malešnica", "Radost", "Leptir", "Jarun". SAŽETAK Poremećaj senzorne integracije nedovoljno je prepoznat kod većine male djece kao i djece predškolske dobi. Terapija tog poremećaja može uspješno riješiti brojne smetnje koje pokazuju kako djeca s teškoćama u razvoju, tako i djeca bez teškoća u razvoju. Dobra senzorna integracija vrlo je važna, jer čini osnovu za uspješno usvajanje čitanja, pisanja i računanja u školskoj dobi. Djeca koja pokazuju disfunkciju senzorne integracije često uče «parcijalne vještine» te tako kompenziraju slabu senzornu obradu, no učenje takvih vještina zahtjeva dodatni napor i koncentraciju. Iako dijete može uspješno razviti dovoljan broj «parcijalnih vještina» te zbog toga djelovati kao da nema disfunkciju senzorne integracije, njegov/ njezin se život u velikoj mjeri ipak razlikuje od života djece s adekvatnom senzornom obradom. Senzorna integracija je neurobiološka aktivnost unutar tijela kojom živčani sustav prerađuje informacije dobivene iz osjetila, te je neophodna za učenje, kogniciju i kretanje. U slučaju kad mozak i živčani sustav (spinalni putovi), kao i osjetni receptori nisu oštećeni, a dijete ipak ne može glatko i bez poteškoća integrirati pristigle osjetne informacije dolazi do stanja kojeg zovemo disfunkcija senzorne integracije. Takvo stanje dovodi do problema u učenju, opažanju i ponašanju, te do potrebe za usvajanjem «parcijalnih vještina». Usprkos brojnih i raznolikih uzroka disfunkcije senzorne integracije, uspješna prevencija trebala bi početi što ranije u dječjoj dobi, no u predškolskoj dobi polučuju se najbolji rezultati. U našim vrtićima prepoznata je potreba ranog rada na poticanju senzorne integracije, te su stečena prva zanimljiva, pojedinačna iskustva. CILJ Razmijeniti i objediniti iskustva rada na poticanju senzorne integracije i dogovoriti daljnju suradnju i stručno praćenje.

198


DJEČJI VRTIĆ «MEDVEŠČAK», ZAGREB MARINA KARAVANIĆ SENZOMOTORIČKI RAZVOJ DJECE JASLIČKE DOBI SAŽETAK Iz cjelokupnog dosadašnjeg rada u pojačanom programu s djecom od 2-3 godine, zaključila sam da se granice početka bavljenja tjelesnim aktivnostima pomiču prema dolje i da je potrebno u praksu dječjih vrtića uvesti tjelesno vježbanje u ovoj dobi kao obavezan dio integriranog kurikuluma. Budući da se još uvijek ne pridaje pozornost tome i činjenicu da su odgojitelji upoznati s prilično krutim metodičkim pristupima, treba pojačati stručno usavršavanje u smislu povezivanja tjelesnih aktivnosti s ostalim razvojnim komponentama. Radost i veselje djece veoma nam je važno i tjera nas dalje, a posebice radost i suradnja s roditeljima koji se uključuju u sve naše aktivnosti. Svrha je ove radionice da odgajatelji shvate kako se kretanje razvija u prve tri godine života, te provjere i istraže mogućnosti odraslih u poticanju tog procesa kod djece jasličke dobi. CILJEVI Pomoći odgajateljima da : - upoznaju načela postupnosti motoričkog razvoja djeteta - razumiju što jaslička djeca uče kada se slobodno kreću i istražuju - osvijeste način na koji dijete jača samopouzdanje iskustvima stečenim u kretanju - postanu svjesni individualnih razlika u senzomotoričkom razvoju djeteta.

199


DJEČJI VRTIĆ «MONTE ZARO», PULA ZLATA PINCUN MARINA BURŠIĆ MOTIVACIJA KAO PRETPOSTAVKA AKTIVNOG UKLJUČIVANJA I SUDJELOVANJA U ŠPORTSKIM AKTIVNOSTIMA SAŽETAK Tijekom devet godina realizacije specifičnog športskog programa integriranog u redovan program s djecom od četvrte godine do polaska u školu u našem vrtiću pratimo ukupan djetetov psihomotorni razvoj. Kreirajući, dopunjavajući i mijenjajući ga prema dječjim potrebama i uvjetima življenja danas je odraz longitudinalnog praćenja sa zdravstvenog, motoričkog, socijalnog, psiho-pedagoškog gledišta. Naša iskustva (projekti, sklopovi aktivnosti, ankete, intervjui) prezentirali smo na stručnim skupovima u Puli, Rijeci, Zagrebu, Rovinju, Poreču s posebnim naglaskom na razvoj pozitivne percepcije života djeteta i obitelji uz športske aktivnosti. U realizaciji programa svake godine uključeno je oko 72-78 djece, odgajatelji, treneri kineziolozi i stručni suradnici PU. U ovom prilogu želimo istaknuti segment motivacije iz perspektive odgajatelja, djeteta, roditelja i trenera kao pretpostavku uspješne komunikacije i realizacije aktivnosti. «Igra i kretanje je osnovna potreba djeteta predškolske dobi» - pa je i zadovoljavanje te potrebe prva pretpostavka pri osmišljavanju poticaja i sadržaja u našem programu. Svakodnevnim provođenjem «treninga» uočavamo kvalitativne pomake u motoričkom razvoju, sigurnosti, samosvijesti i jačanju pozitivne slike o sebi.

200


DJEČJI VRTIĆ «JABUKA», ZAGREB MARINA BERTOL ANITA BAKARIĆ SMILJKA BARANČEK

SPORTSKA IGRAONICA ZA DJECU SA SPECIFIČNOSTIMA U RAZVOJU SAŽETAK Iako se razvoj djeteta odvija u zakonitim, predvidivim razvojnim fazama u svim područjima (tjelesnom, emocionalnom, društvenom i spoznajnom), svako dijete je ipak osoba za sebe i razvija se u skladu s individualnim zakonitostima i u određenom obiteljskom okruženju. Svakodnevno se odgojno obrazovni rad u odgojnim skupinama planira u skladu s razvojnim karakteristikama većine djece, ali i uz individualizirani pristup djeci s posebnim potrebama, što zahtijeva dodatan trud i vrijeme odgajatelja. S obzirom na postotak zastupljenosti određenih posebnih potreba protekle pedagoške godine i snimanjem inicijalnog stanja ove pedagoške godine uočili smo velik broj djece s motoričkim poteškoćama (oštećenja i deformacije lokomotornog aparata, oštećenja središnjeg i perifernog živčanog sustava-pareze, dystoni sindrom) i djece sa specifičnim razvojnim poremećajima (hiperaktivnost, impulzivnost, agresivnost, nespretnost). Također je uočen porast poremećaja u razvoju lokomotornog sustava (deformiteti stopala, nepravilna držanja) i porast broja gojazne djece. Iz toga se nameće pitanje važnosti tjelesnih aktivnosti za razvoj djeteta i koliko vremena djeca svakodnevno provode baveći se njima, s obzirom na slabo opremljenu dvoranu za tjelesni u centralnom objektu, te nepostojanje dvorane u ostalim objektima.

CILJ Uz standardne postupke u neposrednom radu s djecom s posebnim potrebama (identifikacija, dijagnostika, tretman), osuvremeniti i osigurati kvalitetnu i kontinuiranu provedbu tjelesnih aktivnosti kao važnog čimbenika održavanja psihofizičke ravnoteže djeteta, te na taj način djelovati preventivno i tretirati već postojeće poteškoće u razvoju djece imajući na umu pozitivan utjecaj vježbanja na motoričku i funkcionalnu sposobnost djece, smanjenje agresije i napetosti, te regulaciju tjelesne težine.

201


SADRŽAJ ZBORNIKA MEĐUNARODNOG STRUČNOG SKUPA DIJETE U KRETANJU

Plenarna predavanja Rado Pišot Univerza na Primorskem, Pedagoška fakulteta Koper, Slovenija Gibalni razvoj kot temelj celostnega razvoja predškolskog otroka Ljubica Matijević Vrsaljko Mr. sc. Maja Gabelica Šupljika Pravobranitelj za djecu, Zagreb

Djetetov pokret i sveukupnost njegovih prava Željko Hraski Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu Načela realizacije sportskih programa za djecu predškolske dobi Mirna Andrijašević Kineziološki fakultet Sveučilišta u Zagrebu Kineziološka rekreacija kod djece predškolske dobi Marija Ivanković Uprava za predškolski odgoj i osnovno obrazovanje MZOŠ RH Tjelesne aktivnosti u dječjim vrtićima RH Lidija Vujičić Zavod za školstvo Republike Hrvatske, Pula Dijete u kretanju - upoznati i razumjeti" Matilda Markočić Zavod za školstvo Republike Hrvatske, Zagreb Uvjeti za ostvarivanje prava djeteta na kretanje Bosiljka Devernay Zavod za školstvo Republike Hrvatske, Zagreb Kretanje: život i razvoj djeteta - što nudi dječji vrtić ? Elvira Happ, Renato Happ

Skočizvuk – glazbom i pokretom do cjelovite ličnosti Diana Puževski Specijalistička pedijatrijska ordinacija, Zagreb

Zdrava prehrana dojenčeta i malog djeteta Rea Fulgosi – Masnjak Edukacijsko - rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Pokretom do bolje senzorne integracije Zdenka Gavrilović Poliklinika za rehabilitaciju slušanja i govora SUVAG, Zagreb Pokret u govorno-jezičnom razvoju djeteta Igor Longo DV Cvit Mediterana, Split Predškolsko dijete i šah Vatroslav Horvat Učiteljska akademija, Zagreb

202


Odnos stvarnog i ukupnog vremena provedenog u tjelesnom vježbanju Teme s Okruglog stola Ljiljana Vučemilović DV Sunce, Zagreb Odgojem i obrazovanjem do zdravlja Mogućnosti dječjeg vrtića u promicanju kvalitete življenja djece i odraslih Ljuba Vujić Šisler DV Srednjaci, Zagreb Prehrana djece obogaćena svježim povrćem, integralnim žitaricama i drugim visokovrijednim dodacima Marija Pihač DV Vrbik, Zagreb

Kultura prehrane u najranijoj dobi – što i kako jedemo ? Mira Zovko, Jasna Bošnir, Lidija Baričević, Viktorija Marić Zavod za javno zdravstvo grada Zagreba

Utvrđivanje kakvoće organizirane prehrane djece predškolskog uzrasta Eva Pavić Klinička bolnica "Dubrava", Zagreb

Prehrana djece i dijetoterapija u predškolskoj dobi Zlata Nanić "Zrno"- poljoprivredno imanje za biološko-organski i bio-dinamički uzgoj hrane, Nova Kapela

Od zdravog uzgoja do zdravlja u tanjuru Jadranka Boban Pejić Makronova centar, Zagreb

Cjelovite umjesto rafiniranih namirnica – neophodna promjena u prehrani predškolske djece

203


Iskustva iz prakse KRISTINA IVINOVIĆ, KATARINA KOLENKOVIĆ

DJEČJI VRTIĆ «SIGET», Zagreb NAŠE VJEŽBALIŠTE (TEORIJSKA STAJALIŠTA: ZAŠTO JE NASTAO OVAJ PROJEKT?) MARIZA KOVAČEVIĆ, VERICA DEGORICIJA MARIČIĆ PU DJEČJI VRTIĆI PULA, OJ VERUDA ZA RAZVOJ JE VAŽNO KRETATI SE

INGRID LONČARIĆ, BRUNA RUBINIĆ DJEČJI VRTIĆ «ZLATNA RIBICA», Kostrena IGROM I SPORTOM U ZDRAVO I SRETNO DJETINJSTVO SMILJANA PARAGVAJ, TANJA UJČIĆ

DJEČJI VRTIĆ «OPATIJA», Opatija INTEGRACIJA TJELESNIH AKTIVNOSTI U REDOVITE PROGRAME DJEČJEG VRTIĆA OPATIJA JOŠKO SINDIK, VICA LAUŠIĆ, NADA ŠTRUKELJ, MIRJANA KRPAN

SILVANA BAGARIĆ, JADRANKA BARAĆ, KATALIN GUŠTIN DJEČJI VRTIĆ «TRNORUŽICA», Zagreb DJEČJI VRTIĆ «MAKSIMIR», Zagreb AKTIVNOSTI S KRETANJEM U FORMI IGRAONICA KAO NAČIN ZA STRUKTUIRANJE “SLOBODNOG VREMENA” PREDŠKOLSKE DJECE

JOŠKO SINDIK DJEČJI VRTIĆ «TRNORUŽICA», Zagreb DJEČJI VRTIĆ «MAKSIMIR», Zagreb RELACIJE MOTORIČKIH SPOSOBNOSTI I SITUACIJSKO-MOTORIČKIH OBILJEŽJA S USPJEŠNOŠĆU IGRANJA U PROGRAMU IGRAONICE MALOG NOGOMETA ZA PREDŠKOLSKU DJECU

SNJEŽANA IVETIĆ

PU DJEČJI VRTIĆI PULA, OJ CENTAR NEKA ISKUSTVA U PRVOJ GODINI UKLJUČIVANJA REDOVNOM PROGRAMU OBOGAĆENIM SPORTOM

ZORA KALAUZ GRADSKI VRTIĆI ŠIBENIK PROJEKT «PRVI KORACI» U KOŠARCI JASNA HRVOJ, BRANKA FOČIĆ, LJERKA VRBANOVIĆ , ROBERT BUJANIĆ, ŽELJKO HRASKI DJEČJI VRTIĆ «JARUN», Zagreb KINEZIOLOŠKI FAKULTET ZAGREB ŠPORTSKI VRTIĆ "JARUN" DANIELA CAR, MARTINA MAGAŠ DJEČJI VRTIĆ «RADOST», Crikvenica

204


U ZDRAVOM TIJELU – ZDRAV DUH

VANJA PEZDIRC, ELENI KLARIĆ SILVANA BAGARIĆ, JADRANKA BARAĆ, JOŠKO SINDIK, KATALIN GUŠTIN (koautori)

DJEČJI VRTIĆ "MAKSIMIR", Zagreb RANO USVAJANJE STRANOG JEZIKA UZ POMOĆ RITMA I POKRETA

VIŠNJA PAĐEN

DJEČJI VRTIĆ «VRAPČE», Zagreb «DIJETE I PLESNI POKRET»

SONJA TURK DJEČJI VRTIĆ «DUGA», Zagreb PRIMJENA JOGA VJEŽBI U RADU S PREDŠKOLSKOM DJECOM U DJEČJEM VRTIĆU «DUGA» ZLATICA MALINARIĆ, ANKICA ANTIĆ, BRANKA BORAC, SMILJKA KOVAČEVIĆ, AIDA KUSIĆ , LIDIJA VRCAN DJEČJI VRTIĆ «TRATINČICA«, Zagreb OBOGAĆIVANJE TJELESNOG ODGOJA U DJEČJEM VRTIĆU ANITA ERAK, MAGDA ROMIĆ PU DJEČJI VRTIĆI PULA, OJ VERUDA SPORT NA VERUDI - ISKRICE ODGOJITELJA VEZANE ZA OPAŽANJA U GRUPI ''MALIH SPORTAŠA'' ZLATICA MALINARIĆ, ANKICA ANTIĆ, BRANKA BORAC, SMILJKA KOVAČEVIĆ, AIDA KUSIĆ, LIDIJA VRCAN

DJEČJI VRTIĆ «TRATINČICA», Zagreb OBOGAĆIVANJE TJELESNOG ODGOJA U DJEČJEM VRTIĆU JASMINA ZAGRAJSKI VUKELIĆ ŠKOLA SUVREMENOG PLESA ANE MALETIĆ, Zagreb PLESNA KULTURA - UMJETNIČKI ASPEKT ODGOJA DJECE PREDŠKOLSKE DOBI KROZ PLESNORITMIČKI ODGOJ IVANKA KATARINČIĆ, VALENTINA KOVAČEC, LJILJANA ŠKRLAC UDRUGA «OZANA» ZNAČAJ STIMULACIJE MOTORIČKIH SPOSOBNOSTI KOD DJECE S VIŠESTRUKIM POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU – UKLJUČENIH U PROGRAM UDRUGE «OZANA» KATICA KULJAŠEVIĆ DJEČJI VRTIĆ «VRBIK», Zagreb

KRETANJE KAO AUTENTIČAN RAZVOJNI KONTEKST DJETETA SNJEŽANA NINČEVIĆ

DJEČJI VRTIĆ «BIOKOVSKO ZVONCE», Makarska BITI SRETNIJI U VRTIĆU

205


Radionice Marija Zglavnik, Jagoda Sirovica DV «Šumska jagoda»

RANA STIMULACIJA OSJETILA Danijela Vujić, Lahorka Perić DV «Botinec»

AKTIVNO DIJETE - AKTIVNI ODRASLI Žarka Klopotan, Ilonka Kaić, Mirjana Bijelić Centar za autizam KRETANJE DJETETA S AUTISTIČNIM POREMEĆAJEM I VIZUALNO-KOGNITIVNO POTPOMAGANJE Marija Zglavnik, Predobra Mavrović, Marija Šegović DV «Gajnice»

PRAKTIČNA ISKUSTVA – SENZORIČKA INTEGRACIJA Katarina Ardalić, Suzana Kovačić DV «Špansko»

BITI U POKRETU Željko Hraski, Emil Lordanić, stručni tim vrtića DV «Vjeverica»

ŠPORT KROZ IGRU – USPOREDBA TRADICIONALNOG I SUVREMENOG Milena Haler, stručni tim vrtića DV «Vjeverica»

KRETANJE DJETETA U STRUKTURI NJEGOVA SLOBODNOG VREMENA Nela Vrkljan, Snježana Topolovec i stručni tim vrtića DV «Mali princ»

PROMOCIJA EDUKATIVNE SLIKOVNICE »FINI, FINI VITAMINI» Mira Božić, Zlata Gunc, Zvonimira Lojen, Mirjana Markus DV Ivane Brlić Mažuranić

SIGURNO DIJETE U SIGURNOM OKRUŽJU Zlata Pincun, Marina Buršić DV «Monte Zaro», Pula

206


MOTIVACIJA KAO PRETPOSTAVKA AKTIVNOG UKLJUČIVANJA I SUDJELOVANJA U ŠPORTSKIM AKTIVNOSTIMA Ljubica Duspara i odgajateljice u timu DV «Radost»

DJECA SE MORAJU KRETATI: SIGURNO I ZABAVNO Evica Žilajković, Milica Rihter, Željka Lajoš, Marica Igerčić, Nataša Jandrlić, Jasmina Brnić, Mirjana Valentić, DV «Travno»

RAZVOJNA PRAVA I TJELESNE AKTIVNOSTI DJECE Alen Guca, Svjetlana Mlinarić, Katarina Ročić DV «Poletarac» EURITMIJA Karmen Jurić DV «Vrbik»

PUT «UHVATITI DO SHVATITI» JE PUT OD KRETANJA DO RAZUMIJEVANJA Jasna Grubišić, Ranka Lovrić, Ivana Golik Homolak, Vesna Tkalčić, Katica Kuljašević DV «Vrbik» KRETANJE KAO OKVIR ZA UCENJE I RAZVOJ (PROJEKT OLIMPIJSKE IGRE) Marijanka Bostjančić DV «Trešnjevka»

MOTIVIRANOST DJECE I ODGAJATELJA ZA STVARANJE PRIČE U POKRETU Joško Sindik, Vica Laušić, Silvana Bagarić, Nada Štrukelj, Jadranka Barać, Mirjana Krpan, Katalin Guštin DV «Trnoružica» i «Maksimir» (zajednička radionica) AKTIVNOSTI S KRETANJEM U FORMI IGRAONICA KAO NAČIN ZA STRUKTURIRANJE «SLOBODNOG VREMENA» PREDŠKOLSKE DJECE

Božica Pintarić, Monika Sambol, Katarina Ardalić DV «Malešnica» POKRET – TEMELJ CJELOVITOG RAZVOJA DJETETA Kristina Ivinović, stručni tim vrtića DV «Siget»

NAŠE VJEŽBALIŠTE Rea Fulgosi, Irena Vresk DV «Vedri dani»

SENZORNA INTEGRACIJA U JASLICAMA, VRTIĆU - PREVENCIJA ILI TERAPIJA Marina Karavanić DV «Medveščak»

SENZOMOTORIČKI RAZVOJ DJECE JASLIČKE DOBI Zlata Pincun, Marina Buršić DV «Monte Zaro», Pula MOTIVACIJA KAO PRETPOSTAVKA AKTIVNOG UKLJUČIVANJA I SUDJELOVANJA U ŠPORTSKIM AKTIVNOSTIMA

207


Marina Bertol, Anita Bakarić, Smiljka Baranček

DV «Jabuka» SPORTSKA IGRAONICA ZA DJECU SA SPECIFIČNOSTIMA U RAZVOJU

208


Dijete u kretanju