Issuu on Google+

Banda lopovska Moj otac ima 42 godine radnog staža i još nije u mirovini. Ne zato jer on to ne bi htio, već ne ispunjava zakonske uvjete. Premlad je. Nema još 65 godina života. Ako ima istine u šuškanju o novim mjerama naše Vlade, nakon što moj Zvonko konačno dosegne 65, oni će pomaknuti dobnu granicu do sedamdesete. Kao u onog logičko-matematičkoj pričici o Ahilu i kornjači u kojoj grčki heroj nikad ne može stići životinjicu poznatu po svojoj sporosti, tako i moj Stari nikad neće moći dospjeti do umirovljeničkog cilja: kad napokon dočeka 70. rođendan oni će pomaknuti dobnu granicu na 75-u itd. U vrijeme kad je počinjao raditi, davne 1968. godine (televizori su tada bili crno-bijeli, Stonesi su žarili i palili, nosile su se smiješne trapez hlače i košulje s cvjetićima, a moj otac je kao golobradi maturant s kosom do ramena, pljunuti Jim Morisson, bio glavni čager u Zagrebu), rok za mirovinu je bio 30 godina radnog staža ili 55 godina života. Povijesne okolnosti su se u međuvremenu mijenjale, uglavnom na štetu mog starog i njemu sličnih povijesnih luzera koji žive isključivo od svog rada, i sad je tu gdje je. „Ni vrit, ni mimo“, kaže on sažeto. No to uopće nije bilo najveće mirovinsko razočaranje mog oca. Pravi šok je nastupio nakon što su mu u firmi obračunali kolika će mu biti penzija ako je jednog dana živ dočeka. Cirka 2,5 tisuće kuna. E tu, na hridi te relevantne informacije, razbio se definitivno plimni val svih državotvornih, lojalističkih i legalističkih brijačina mog starog. Obiteljska legenda kaže da je samo problijedio na rubu nesvjestice i zgranuto promrmljao: „Banda lopovska“. Nakon toga su u njegovoj prisutnosti najstrože zabranjene bilo kakve pozitivne opaske o politici i pravnoj državi. U Zvonkovoj blizini se nakon tog povijesnog otrežnjenja, o političarima, strankama, državnim uredima i ministarstvima, kako je to već zahtijevala nova obiteljska etikete, govorilo za nijansu tiše, skoro polušaptom, kao da je riječ o spolnoj bolesti. Naime, moj Stari je od prvog dana svog zaposlenja 1968. godine do danas, mjesec za mjesecom, izdvajao za mirovinsko osiguranje oko 20 posto ukupnih mjesečnih prihoda iz svoje natprosječne plaće. Nije mu bilo baš drago, ali je davao. Za vlastitu mirovinu i sigurnu starost, kako to već piše u propagandnim lecima raznoraznih mirovinskih fondova. Ne treba biti jako pametan pa izračunati da je u proteklom periodu moj otac za svoje mirovinsko osiguranje uplatio ukupno 114 njegovih mjesečnih plaća, a do njegovog 65. rođendana to će narasti na 124 mjesečne plaće. Golog novca. Bez kamata i kamata na kamate. Tako uostalom i danas svaki prosječan Hrvat s prosječnom mjesečnom plaćom plati godišnje nešto manje od 13 tisuća kuna za navodno vlastito „mirovinsko osiguranje“. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, životni vijek žena u Hrvatskoj iznosi 77 godina, a muškaraca 72 godine. Samo od kamata na svotu koju je uplaćivao od 1968. godine do danas, moj bi Zvonko trebao dobivati oko tisuću eura mjesečno, a skoro milijunsku glavnicu bi morali vratiti njegovim nasljednicima nakon smrti. A onda se netko dosjetio, te mog Starog, ali i milijun drugih, njemu sličnih, spalio za lovu. Kakvih vražjih tisuću eura mirovine, kakav povrat glavnice, evo ti 2,5 tisuće kuna i budi kuš i sretan da te nismo zatukli i prodali bogatim strancima tvoje organe. Odgovor na jednostavno pitanje tko mu je mrknuo tri četvrtine njegove mirovinske love koju je redovito uplaćivao 42 godine zna čak i moj totalno apolitični otac. Nastave li se ovi trendovi, a ne vidim razloga zašto se ne bi nastavili ako su u Njihovom interesu, kad sredinom 21. stoljeća budem odlazila u mirovinu, dobna granica će se po svoj prilici pomaknuti na 95 godina, ja ću raznim mirovinskim fondovima ostaviti bar milijun i pol kuna od čega će mi darežljiva država dobrohotno pokloniti tisuću kuna. Taman za kruh, mlijeko i partijske novine.


Banditski sustav koji se razvio oko otimanja novca poštenim ljudima za tzv. mirovinsko osiguranje je krajnje jednostavan, a u usporedbi s njim je klasično drumsko razbojništvo turbo-sofisticirani kriminal. Dakle, u prvom koraku, država svim svojim zaposlenim građanima propiše obvezu uplaćivanja mirovinskog osiguranja na neki specijalni državni račun koji figurira kao „neovisan“. Može im to obrazložiti s par jeftinih fraza o zaštiti njihovog interesa, brigom za njihovu sigurnu starosti i sl. U drugom koraku, država lijepo poveća dobnu granicu preko svih bioloških granica, do totalnog besmisla. U trećem, država, dakako, potroši novce svojih budalastih građana, ili pak te novce podijeli kao zaslužne mirovine nekome tko ih uopće nije uplaćivao. Recimo, svojim istaknutim dužnosnicima i njihovoj zaslužnoj služinčadi. A onima koji sve to plaćaju, njima se lijepo proda kakva naivna priča za budale, o recesiji, krizi, odricanjima, domoljublju. Oni ionako ne mogu ništa. Osim plaćati, plaćati, plaćati…


Banda lopovska