Issuu on Google+

SURADNJA OBITELJI I ŽUPNE ZAJEDNICE – NUŽNI ODGOJNI SAVEZ Svaka nova pastoralna godina nam nudi mogućnost novih dostignuća… Čovjek je onda čovjek ako se razvija. Ako iz dana u dan napreduje u osobnom i duhovnom pogledu. A za to je potrebna redovita edukacija - ODGOJ I OBRAZOVANJE, kako na svjetovnom tako još više na religioznom i duhovnom planu života. Crkva je pozvana dati dušu našemu društvu a to znači da treba obnoviti partikularne dijelove Crkve. Crkvenost je u potrebi obnove - župna kateheza je u krizi - školska kateheza također, studentski vjerunauk… Zato smo novu pastoralnu godinu posvetili ŽUPNOJ KATEHEZI jer želimo obnoviti crkvenu svijest u našoj župi. Naglasak je na župnoj katehezi. Naputak o njoj, na općecrkvenom planu, je objavljen, no nije zaživio iako je često citiran. O nijednom dokumentu nije se tako puno pričalo, ali on nije ispričao svoju priču. Župnu katehezu treba nadopuniti živim župnim molitvenim zajednicama, to je novo poimanje župne zajednice. Nova župa = zajednica prijatelja. Nju čini laička zajednica koja nije nikakva sociološka grupa već katehetske skupine koje se sastaju da zajedno žive svoju vjeru. Crkva takvim okupljanjima stvara poučene vjernike koji će u stvarnom svijetu znati djelovati. Naša župa, Bl. A. Stepinca u Koprivnici, može se pohvaliti provođenjem ovih naputaka iz dokumenta već od samoga početka ove župe, a posljednje 4 godine posebno jer je od tada započelo godišnje planiranje pastoralnih aktivnosti. Vjernik se treba angažirati aktivno u vjernički život i unatoč globalizaciji naći svoje mjesto u nekoj od pastoralnih grupa (biblijska, molitvena i dr.), odnosno uključiti se u grupu u kojoj će i sam moći sudjelovati. Teolog Žarko Relota tvrdi da 'treba izbjeći improvizaciju i to kroz planiranje i naše djelovanje'. Želja za vjernicima koji neće samo pripadati župi, već BITI župa. I mislim da je tu problem naše religioznosti, vjernosti Bogu i otvorenosti nauku Crkve. Zaboravljamo biti župa i volimo komforno pripadati župi – Crkvi. A pozvani smo od samoga Krista biti 'svjetlo svijeta i sol zemlje'… U krizi odgoja vjere na europskoj se razini već duže vremena traga za »svojevrsnim ključem« uspjeha evangelizacijskog djela. Posljednjih godina o tome se u Crkvi u Hrvatskoj na svim razinama dosta razmišlja, posebice nakon uvjerenja da se župna zajednica sve slabije snalazi u svojoj ulozi prenošenja i odgoja vjere. Ako je jedan od temeljnih ciljeva odgoja vjere »put prema svetosti«, razumljivo je da hrvatski biskupi u dokumentu »Na svetost pozvani« postavljaju pitanje o tome u kojoj mjeri naš školski vjeronauk odgaja mlade za prihvaćanje Isusova životnoga programa, koji označujemo riječju »svetost«? Na to pitanje moraju dati odgovor ne samo vjeroučitelji već i roditelji, kao i stručnjaci koji raspravljaju o naravi i zadaći vjeronauka u školi, kako se ne bi slučajno pretvorio u neku religijsku kulturu koja »dobro dođe« za snalaženje u multireligijskoj i multikulturalnoj sredini, ali ne vodi k Isusu Kristu. Po svemu sudeći, rješenje tih problema treba ipak tražiti u obitelji i župnoj zajednici. Upravo su ta dva mjesta religiozne socijalizacije i uvođenja u vjeru u temelju svakog sustavnog odgoja vjere. Štoviše, i najkvalitetniji vjeronauk, koji bi trebao biti ne samo temeljno poučavanje u vjeri, već i kršćansko svjedočenje unutar škole, kao i dobro zamišljena župna kateheza, neće imati pravoga uspjeha, ako se ta dva čimbenika, to jest obitelj i župa, ne »pokrenu«, odnosno ako ne preuzme svoju presudnu suradničku ulogu, kako unutar njih


samih taklo i u povezanosti sa školom. Obitelj i župna zajednica pozvani su porasti u svijesti da je odgoj uvijek bio jedan od glavnih polja misijskog spasiteljskog poslanja Crkve. Iz svega proizlazi da kršćanski odgojni projekt nužno pretpostavlja razvijanje tzv. odgojnog saveza između škole, obitelji i kršćanske odnosno župne zajednice, prema načelu supsidijarnosti. Radi se o autonomnim područjima i osobama koje trebaju uspostaviti suradnički odnos, poštujući određene kompetencije. Princip supsidijarnosti je pedagoški čin, jer traži da se drugome pomogne da raste, ne nadomještajući ono što sam mora učiniti. Kako do svijesti suradničkog odnosa obitelji i župe? Velike su se rasprave vodile i vode posljednjih dvadesetak godina kako razriješiti pitanje tzv. sterilnosti odgoja vjere, bilo u školi bilo u župnoj zajednici. Sve više prevladava uvjerenje da se niti promjena metoda niti usredotočenost na sadržaj ili naslovnike kateheze nisu pokazali učinkovitim u odgovoru na činjenicu zastoja odgoja vjere. Naprotiv, nije problem samo unutar funkcioniranja katehetskog procesa, već ga treba tražiti unutar konteksta odnosno odgojnog angažmana obiteljske i kršćanske zajednice. Određena istraživanja pokazuju da u provođenju nove religiozne socijalizacije djece i mladih neće biti dovoljno staviti naglasak na prenošenje vjerskog znanja kroz školski vjeronauk, štoviše nameće se hitna potreba rada s obiteljima i oživljavanja župne kateheze. I rimski dokument Opći direktorij za katehezu naglašava prisnu povezanost kršćanskog odgoja u obitelji, kateheze i vjeronauka u školi, vodeći računa o različitim postojećim i neizbježnim varijablama koje postoje u praksi. U sadašnjoj situaciji na djelu je prebacivanje odgovornosti jednih na druge. Nije se čuditi tom fenomenu jer su nastupila neka »čudna vremena«. Naime, u situaciji tzv. vrijednosne praznine, kada se sve relativizira ili, da budemo još konkretniji, u kojoj gotovo »ništa nije sveto«', sve se radi kako pojedincu odgovara, cjeloviti rast osobe je sve ugroženiji. Jasno je da je sloboda najveći dar što ga je Bog dao čovjeku, ali što ako se ona koristi za »isprobavanje« bilo kakvih životnih ponuda? U toj konkurenciji vjera svakako „najgore prolazi“, jer ona traži zalaganje, obraćenje i odgovornost pred sobom, drugima i Bogom. Stoga, danas je suradnja obitelji i župne zajednice, odnosno odgojni savez, „ključ rješenja« te kompleksne situacije. Potrebno je prihvatiti činjenicu da je odgoj, u našem slučaju putem kateheze i vjeronauka, »umreženi posao«. Pretpostavlja se da je o tome, barem u dijelu kuća, bilo riječi i u vrijeme blagoslova kuća/stanova. Nitko nema gotova rješenja, svi moraju jedni druge slušati, a to je najteže, čak i za samog svećenika koji je naučio uglavnom davati savjete, pa i naređivati. Traži se tzv. partnerski odnos u zadatku prenošenja vjere mlađim naraštajima, a to znači ulaženje roditelja, odnosno odraslih, u proces preispitivanja životnih stavova, rasta u spoznajama istinske vjere i njena svjedočenja. Za »zajednički stol« Prema svemu sudeći nema drugog izlaza nego da svi odgojni čimbenici sjednu za »zajednički stol“ i rasprave neka ključna pitanja: što zapravo hoćemo s odgojem odnosno odgojem vjere? Ne treba se bojati različitih mišljenja pa i protivljenja, s obzirom na razne probleme, u nadi da će se doći do zajedničkoga zaključka i preuzimanja odgovornosti. Svi moraju biti svjesni da je odgoj vjere »složen proces«, ali treba u nj ući kako bi se dogodilo što istinskije


prosvjetljivanje života u svjetlu vjere, te uključivanje u zajednicu onih koji su se za Krista opredijelili i s njime i od njega žele živjeti. To, dakako, pretpostavlja rast u svijesti o potrebi zajedničkog planiranja i prihvaćanju odgovornosti, bilo kod svećenika bilo kod vjernika. Dakako, to još nekako ide kada se radi o obnovi crkve i postavljanju vitraja, a posebno pri organiziranju nekih svečanosti na crti »manifestacijskog pastorala«. Ali čim se progovori o odgoju vjere, o novim postavkama, a posebice o uključivanju odraslih, tu razgovor naprosto staje. Taj mentalitet treba definitivno mijenjati. Mi smo u novoj prilici za to: nova pastoralna godina je pred nama – prihvatimo izazov i dokažimo svoju odgovornu i savjesnu crkvenost kroz vlastitu i obiteljsku vjersku i duhovnu i nadasve religioznu edukaciju. Ne zaboravimo: Godina je župne kateheze. Pastoralni plan i program nudi mnoge mogućnosti da se razvijemo u 'svjetlo svijeta i sol zemlje'. Koordinacijsko vijeće


Pastirska nota uz godinu župne kateheze