Page 1

ITALO CALVINO Raspolovljeni viskont


Italo Calvino raspolovljeni viskont Naslov izvornog izdanja IL VISCONTE DIMEZZATO S talijanskoga preveo MLADEN MACHIEDO Copyright © 2002, The Estate of Italo Calvino All rights reserved Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka ZA ANĐELU J. 23 CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 869147 ISBN 978-953-320-067-5


Italo Calvino

RASPOLOVLJENI VISKONT


Raspolovljeni viskont

I Vodio se rat protiv Turaka. Moj stric viskont Medardo di Terralba jahao je češkom ravnicom prema kršćanskom taboru. Za njim je kaskao štitonoša po imenu Curzio. Rode su letjele nisko, u bijelim jatima, presijecajući zrak težak i tmuran. – Otkuda tolike rode? – upita Medardo Curzia. – Kamo lete? Moj je stric bio novajlija, netom stupio u vojsku da ugodi nekim našim susjednim vojvodama upletenim u taj rat. U posljednjem kršćanskom dvorcu pribavio je konja i štitonošu... pošao se prijaviti carskoj vojsci. – Lete prema bojnom polju – reče štitonoša turobno. – Pratit će nas čitavim putem. Viskont Medardo bijaše doznao da let roda u onim krajevima drže dobrim znakom, pa se želio pokazati veseo što ih vidi. No i protiv volje, obuzimao ga je nemir. – Što li to dovodi ptice močvarice na bojno polje, Curzio? – upita. 5


ITALO CALVINO

– I one su već navikle jesti ljudsko meso – odgovori štitonoša – otkad je nestašica poharala polja, a žege isušile rijeke. Gdje ima leševa, rode i čaplje i ždralovi zamijenili su gavrane i kraguje. Moj je stric tada bio u prvoj mladosti, dobi u kojoj se osjećaji isprepleću u sustegnutom poletu, još nepodijeljeni između dobra i zla; dobi u kojoj svako novo iskustvo, makar bilo nečovječno i grozno, uzdrhti sve toplo od ljubavi za životom. – A gavrani? A kraguji? – upita. – A druge grabežljive ptice? Kamo su otišle? – Bio je blijed, ali oči su mu svjetlucale. Štitonoša, crnoputi vojnik, brkat, nikad nije podizao pogleda. – Od pomame za mrtvima od kuge, kuga je i njih pokosila – i usmjeri koplje prema nekom crnom žbunju koje se pri pažljivijem pogledu otkrivalo ne od granja, nego od perja i osušenih pandži ptica grabilica. – Evo, ne zna se tko je umro prije, ptica ili čovjek, tko se na koga ustremio da ga raspori – reče Curzio. Da bi umakle kugi koja je istrebljivala stanovništvo, čitave se obitelji bijahu uputile u polja, gdje ih je dočekivala agonija. U grozdovima olupina rasutih po ogoljeloj ravnici vidjela su se tijela muškaraca i žena, golih, iznakaženih i otečenih i, što je na 6


Raspolovljeni viskont

prvi pogled bilo neshvatljivo, pernatih: kao da je iz onih suhonjavih ruku i rebara izraslo crno perje i krila. Bile su to strvine kraguja pomiješane s ljudskim ostatcima. Po zemljištu su se već pokazivali tragovi proteklih bitaka. Hod se usporio, jer su se oba konja opirala, čas odskačući u stranu, a čas propinjući se. – Što li obuzima naše konje? – upita Medardo štitonošu. – Gospodaru – odvrati ovaj – ništa nije konjima neugodnije od vonja vlastite utrobe. Trak ravnice kojim su prolazili bio je doista posut konjskim strvinama, prevrnutim na leđa s kopitima okrenutim prema nebu ili pokleklim s njuškom zarinutom u zemlju. – Zbog čega su toliki konji posrnuli na ovome mjestu, Curzio? – upita Medardo. – Kad konj osjeti da je rasporen – objasni Curzio – nastoji zadržati svoju utrobu. Neki polože trbuh na zemlju, drugi se prevrnu na leđa da im se ne prospe. No smrt ne oklijeva i jednako ih pokosi. – Dakle ponajviše konji stradavaju u ovom ratu? – Turski jatagani kao stvoreni su da jednim udarcem raspore njihove trbuhe. Malo dalje vidjet ćete i ljudska tjelesa. Prvo su konji, potom vitezovi. No evo već tabora. 7


ITALO CALVINO

Na rubu obzorja izdizali su se šiljci najviših šatora i barjaci carske vojske i dim. Galopirajući dalje, vidješe da su već uklonjeni i pokopani gotovo svi poginuli iz posljednje bitke. Otkrivao se tek poneki zaostali ud, posebno prsti, položeni na strništu. – Od vremena do vremena kao da nam prst pokazuje put – reče moj stric Medardo. – Što to znači? – Bog neka im oprosti: živi režu prste mrtvima da im odnesu prstenje. – Tko ide? – reče straža u ogrtaču prekrivenom plijesni i mahovinom, nalik na koru kakva drveta izložena sjevernjaku. – Živjela sveta carska kruna! – viknu Curzio. – Smrt sultanu! – odgovori straža. – Ali, molim vas, kad stignete u komandu, recite im nek odluče da mi pošalju zamjenu, inače ću pustiti korijenje! Konji su sada jurili da umaknu oblaku muha koje su okruživale tabor, zujeći nad brdima nečisti. – Jučerašnje izmetine mnogih junaka – primijeti Curzio – još su na zemlji, a oni su već na nebu – i prekriži se. Na ulazu u tabor prođoše uz niz baldahina pod kojima ih žene kovrčave i debele, u dugim brokatnim haljinama i golih grudi, dočekaše s vikom i cerekanjem. 8


Raspolovljeni viskont

– To su šatori kurtizana – reče Curzio. – Ni u jednoj drugoj vojsci nema toliko lijepih. Moj je stric već jahao okrenuta lica da ih gleda. – Oprez gospodaru – doda štitonoša – tako su prljave i zaražene bolestima da ih ni Turci ne bi uzeli kao ratni plijen. Ne samo da su pune žohara, stjenica i krpelji, već se na njima legu škorpioni i gušteri. Prođoše uz logorske baterije. Navečer su topnici grijali svoju porciju vode i repe na bronci bacača i topova, usijanih od neprekidnog pucanja po danu. Stizala su kola puna zemlje, a topnici su je prosijavali. – Već ponestaje baruta – objasni Curzio – ali zemlja na kojoj su se vodile bitke toliko ga je upila da se, s malo strpljenja, može spasiti pokoji naboj. Zatim su dolazile na red konjušnice, gdje su, okruženi muhama, uvijek zaposleni veterinari dotjerivali kožu četveronožaca šavovima, potpasačima i melemima od užarena katrana, pri čemu su svi rzali i ritali se, čak i doktori. Dobar dio puta slijedili su zatim pješadijski tabori. Sunce je zalazilo, a pred svakim su šatorom sjedili vojnici bosih nogu uronjenih u čabrice tople vode. Kako su bili naviknuti na iznenadne uzbune dan i noć, i u času pranja nogu zadržavali su šljem 9


ITALO CALVINO

na glavi i koplje stisnuto u ruci. U višim i naboranim šatorima, uglasta oblika, oficiri su se naprašivali pod pazuhom i hladili čipkastim lepezama. – Ne čine to zbog mekoće – reče Curzio – dapače: žele se pokazati sasvim bezbrižni u grubim uvjetima vojničkog života. Viskont Medardo di Terralba bi odmah doveden pred cara. U svom šatoru punom sagova i trofeja proučavao je vladar na zemljopisnim kartama planove predstojećih bitaka. Stolovi su bili zakrčeni savijenim papirima na koje je vladar zabadao igle, uzimajući ih s posebnog jastučića što mu ga je pružao jedan vojvoda. Papiri su bili tako natrpani iglama da se više ništa nije razumijevalo i, kad su htjeli nešto pročitati, morali su skidati igle i ponovo ih vraćati. Od pustog vađenja i stavljanja na mjesto, a u želji da im ostanu slobodne ruke, bilo vladar bilo vojvode, držali su igle među usnama i sporazumijevali se samo cviljenjem. Ugledavši mladića koji se sklanjao pred njim, vladar upitno zacvili i brzo izvadi igle iz usta. – Vitez upravo stigao iz Italije, veličanstvo – predstaviše ga – viskont od Terralbe, pripadnik jedne od najuglednijih đenoveških porodica. – Imenujte ga odmah poručnikom. Moj stric udari ostrugama u stavu mirno, dok 10


Raspolovljeni viskont

je vladar izvodio široku carsku kretnju, a sve su se zemljopisne karte smatale same u sebe i kotrljale se dolje. Te noći, iako umoran, Medardo kasno zaspa. Koračao je amo-tamo u blizini svojeg šatora i osluškivao dozivanje straža, rzanje konja i isprekidano mrmljanje ponekog vojnika u snu. Promatrao je na nebu češke zvijezde, razmišljao o novom činu, o sutrašnjoj bitci, o dalekoj domovini, o šumu njenih trski u brzacima. U srcu nije osjećao ni nostalgije, ni sumnje, ni straha. Za njega su još stvari bile potpune i neosporne, a takav je bio i on sam. Da je mogao predvidjeti strašnu kob koja ga je očekivala, možda bi mu se i ona doimala prirodnom i neizbježnom, unatoč svoj njegovoj boli. Napinjao je pogled do ruba noćnog obzorja, gdje je znao da se nalazi neprijateljski tabor, skrštenih ruku stiskao je prstima ramena, zadovoljan što spoznaje daleke i udaljene stvarnosti i vlastitu prisutnost sred njih. Osjećao je krv onog okrutnog rata, razlivenu u tisuću potoka po zemlji, kako dopire do njega; puštao je da ga dotiče, a da nije osjećao ni žestine ni sažaljenja.

11


ITALO CALVINO

II Bitka započe točno u deset ujutro. S visine svojeg sedla promatrao je poručnik Medardo širinu kršćanskog postrojenja, spremnog za napad, i pružao lice češkom vjetru koji kao da je donosio vonj pljeve s nekog prašnjavoga gumna. – Ne okrećite se, gospodaru – uzviknu Curzio koji se, u svojstvu podnarednika, nalazio uz njegov bok. I, da opravda odlučan nastup, doda tiho: – Kažu da donosi nesreću prije okršaja. Zapravo nije želio da se viskont obeshrabri, primijetivši kako se kršćanska vojska sastoji samo od onog postrojenog reda, a pojačanje da tbori tek pokoja četa slabo opremljenih pješaka. Moj stric gledao je u daljinu prema oblaku koji se približavao s obzorja i mislio: »Eno, onaj su oblak Turci, pravi Turci, a ovi kraj mene što pljuju duhan, to su veterani kršćanstva, a ta truba što se glasa je juriš, prvi juriš u mom životu, a ta tutnjava i lom, meteor koji se zabija u zemlju, a što ga veterani i konji prate pogledom punim lijene dosade, to je 12


Raspolovljeni viskont

topovsko tane, prvo neprijateljsko tane koje susrećem. Samo nek ne dođe dan kad ću morati reći: ‘A ovo je posljednje’«. S isukanom sabljom nađe se u galopu duž ravnice, očiju uprtih u carski stijeg koji je iščezavao i ponovo se pojavljivao kroz dim, dok se na nebu iznad njegove glave obrtala prijateljska topovska tanad, a neprijateljska je već probijala bojni red kršćana i podizala zemljane kišobrane. Mislio je: »Vidjet ću Turke! Vidjet ću Turke!«. Ništa tako ne veseli ljude kao to da imaju neprijatelje i da potom vide izgledaju li doista onako kako su ih zamišljali. I vidje Turke. Dvojica su pristizala baš od tamo. Sa zaogrnutim konjima, malim okruglim štitom od kože, u odjeći na crne i šafranove pruge. A turban, lice boje okera i brci bijahu kao u nekog čovjeka u Terralbi zvanog »Turčin Miché«. Jedan od Turaka pogibe, a drugi ubi nekog drugog. No upravo ih je pristizalo tko zna koliko i vodila se bitka hladnim oružjem. Vidjeti dva Turčina bilo je isto što i vidjeti ih sve. Jer i oni bijahu ratnici, a sva je njihova oprema pripadala vojsci. Lica su im bila preplanula i tvrdoglava kao u seljaka. U onoj mjeri u kojoj ih se moglo vidjeti, Medardo ih je vidio; mogao je, dakle, vratiti se k nama u Terralbu do seobe prepelica. No bijaše se obavezao da ratuje. I tako nastavi 13


ITALO CALVINO

jurnjavu, izbjegavajući udarce dok ne naiđe na nekog niskog Turčina, pješaka, i ubije ga. Vidjevši kako se to radi, pođe potražiti nekog drugog, visoko na konju, ali ne učini dobro. Jer oni maleni bijahu opasni. Provlačili su se ispod konja s onim jataganima i parali ih. Medardov konj zastade raskrečenih nogu. – Što ti je? – reče viskont. Stiže Curzio, pokazujući prema dolje: – Pogledajte malo tamo. – Sva je utroba već bila na zemlji. Jadna životinja podiže pogled uvis, do gospodara, zatim obori glavu kao da bi htjela obrstiti crijeva, no bijaše to samo tračak junaštva: onesvijesti se i ugine. Medardo di Terralba bî prisiljen sjašiti. – Uzmite mog konja, poručniče – reče Curzio, ali ne uspije ga ni zaustaviti, jer pade sa sedla, pogođen turskom strelicom, a konj odjuri dalje. – Curzio! – viknu viskont i priđe štitonoši koji je jaukao na zemlji. – Ne mislite na me, gospodaru – izusti štitonoša. – Nadajmo se da u bolnici još ima rakije. Svaki ranjenik ima pravo na zdjelu. Moj stric Medardo poleti u gužvu. Ishod bitke bijaše neizvjestan. U onom metežu činilo se da će pobijediti kršćani. Očito, bijahu probili turske boj14


Raspolovljeni viskont

ne redove i zaobišli neke položaje. Moj se stric, s drugim junacima, provukao čak do neprijateljskih baterija, a Turci su ih pomicali, da zadrže kršćane pod vatrom. Dva turska topnika gurala su top na kotačima. Spori, kakvi su već bili, bradati, zaogrnuti do poda sličili su dvojici astronoma. Moj stric reče: – Začas ću ih srediti. – Zanesen i neiskusan, nije znao da se topovima približava samo s boka ili sa zatka. On se ispriječi baš pred ognjenim ždrijelom, isukane sablje, misleći da će prestrašiti onu dvojicu astronoma. Opališe mu, međutim, hitac pravo u grudi. Medardo di Terralba poleti u zrak. Navečer, nakon što je nastalo primirje, sakupljala su dvoja kola tijela kršćana preostala na bojnom polju. Jedna su služila za ranjenike, a druga za mrtve. Početan se izbor vršio na licu mjesta. – Ovog uzimam ja, ovog uzimaš ti. – One kod kojih se činilo da se može još nešto spasiti, stavljali su na kola za ranjene; one u komadima tovarili su na kola za mrtve da im bude blažen počinak; one kod kojih više nije bilo ni lešine ostavljali su za obrok rodama. Tih je dana, s obzirom na povećane gubitke, izdano naređenje da je bolje da bude više ranjenih. Tako su Medardovi ostaci bili proglašeni ranjenikom i smješteni na ta kola. 15


ITALO CALVINO

Sljedeći se izbor vršio u bolnici. Nakon okršaja vojna je bolnica pružala još jeziviju sliku od samog bojišta. Na zemlji bijaše dugi niz nosila s onim nesretnicima, a svuda uokolo mahnitali su liječnici, otimajući jedan drugome iz ruku pincete, pile, igle, amputirane udove i klupka špage. Pokušavali su sve moguće kako bi opet oživjeli lešine. Pili ovdje, šivaj ondje, začepljuj rupe; prevrtali su vene kao rukavice i vraćali ih na staro mjesto s više špage nego krvi u njima, ali sašivene i zatvorene. Kad bi pacijent umro, sve ono što je u njega bilo dobro, služilo je pri sastavljanju tuđih udova itd. Najviše je neprilika bilo s utrobom, nakon što bi se jednom prosula, nije se više znalo kako da je se vrati na mjesto. Netom odgrnuše pokrivač, pokaza se viskontovo tijelo jezivo osakaćeno. Ne samo da su mu nedostajale jedna ruka i jedna noga, već su mu čitav prsni koš i trbuh između te ruke i noge bili odneseni, smrvljeni od onog punog pogotka. Od glave je preostalo jedno oko, jedno uho, obraz s pola nosa, polovica ustiju, pola brade i pola čela: ostatak bijaše prava kaša. Ukratko, spasila se samo polovica, ona desna, koja je uostalom bila savršeno uščuvana, bez ijedne ogrebotine, osim onoga golemog reza koji ju je odijelio od lijeve polovice, posve smrvljene. 16


Raspolovljeni viskont

A liječnici: prezadovoljni. – Oh, kakav divan slučaj! – Ako ne umre u međuvremenu, moglo bi ga se čak i spasiti. I okupiše se oko njega, dok su ubogi vojnici sa strelicom u ruci umirali od sepse. Šivali su, namještali, miješali: tko zna što sve nisu učinili. U svakom slučaju, sutradan otvori moj stric jedino oko, pola usta, raširi nosnicu i udahnu. Odoljela je snažna Terralbina rasa. Sad je bio živ i raspolovljen.

17


ITALO CALVINO

III Kad se moj stric vratio u Terralbu, bilo mi je sedam ili osam godina. Zbilo se to jedne listopadske večeri, po mraku, nebo je bilo zastrto oblacima. Toga dana bijasmo u berbi i kroz redove loze ugledasmo kako se po sivom moru približavaju jedra nepoznate lađe s razvijenim carskim stijegom. Za svaki brod koji se tada pojavljivao govorilo se: – To se vraća meštar Medardo – ne iz nestrpljenja da se vrati, već tek toliko da se nešto čeka. Taj put bijasmo pogodili: osvjedočismo se o tome uvečer kad mladić zvan Fiorfiero, mečeći grožđe na vrhu čabra, uzviknu: – Oj, dolje. – Bio je već gotovo mrak i u dnu doline ugledasmo niz luči kako se pale kozjim putem, a zatim, kad prođoše most, razabrasmo ručnu nosiljku. Nije bilo sumnje: to se viskont vraćao iz rata. Glas se pronese dolinama; u dvorištu kaštela sakupi se svijet: članovi obitelji, posluga, berači grožđa, pastiri, oružnici. Nedostajao je samo Medardov 18


Raspolovljeni viskont

otac, stari viskont Aiolfo, moj djed, koji već odavno nije silazio u dvorište. Umoran od javnog života odrekao se povlastica u ime svojeg jedinog muškog potomka, prije no što je taj pošao u rat. Sada je njegova strast za ptice, koje je držao u samom dvorcu u golemu kavezu, postajala sve isključivijom: premjestio je u kavez čak i svoj krevet, zatvorio se unutra i više nije izlazio ni danju ni noću. Posluživali su ga zajedno s pticama, a Aiolfo je sve dijelio s tim bićima. Provodio bi sate milujući leđa fazanima ili grlicama i čekao da mu se sin vrati iz rata. U dvorištu našega kaštela nikad nisam vidio toliko svijeta: prošlo je doba svečanosti ili ratova sa susjedima, poznato tek iz pričanja. I po prvi put primijetih kako su zidovi i tornjevi oštećeni i kako je blatno dvorište na kojemu smo obično davali kozama travu, a svinjama punili korita. Svi su, očekujući, raspravljali o tome kakav će se viskont Medardo vratiti; već se bio pronio glas o njegovim ozbiljnim ranama, ali nitko još nije pouzdano znao je li osakaćen ili nemoćan ili samo nagrđen brazgotinama: no sada, vidjevši nosiljku, svi su bili spremni na najgore. I eto, nosiljku upravo položiše na zemlju, a sred crne sjene ukaza se svjetlucanje jedne zjenice. Velika stara dadilja Sebastiana htjede se približiti, ali iz 19


ITALO CALVINO

one crne sjene podignu se ruka i odbi pomoć grubom kretnjom. Zatim primijetismo kako se tijelo u nosiljci uskomešalo u bijesnom i grčevitom naporu i pred nas iskoči na noge Medardo di Terralba, podupirući se štakom. Crn mu je plašt silazio od glave do pete; s desne je strane bio prebačen preko ramena i otkrivao mu pola lica i tijela stisnuta uza štaku, dok se s lijeve strane činilo da je sve skriveno i umotano u okrajke i nabore one široke tkanine. Zastade da nas pogleda, onako u krugu oko njega, a da nitko ne izusti riječi; no možda nas onim svojim upornim okom uopće i nije gledao, već je želio samo da nas udalji od sebe. Zamah vjetra izvi se s mora, a neka slomljena grana jauknu na vrhu smokve. Plašt mojeg strica zavijori, vjetar ga je nadimao, napinjao ga je poput jedra i činilo se da mu prolazi kroz tijelo, dapače, kao da tijela uopće i nema, a plašt da je prazan kao u kakve utvare. Zatim, pogledavši bolje, vidjesmo da obavija nešto nalik koplju za barjak, a to se koplje sastojalo od ramena, ruke, boka, noge, svega onoga što se naslanjalo na štaku: ostatka nije bilo. Koze su promatrale viskonta onim upornim i bezizražajnim pogledom, svaka okrenuta u drugom smjeru, no sve zajedno stisnute, leđa raspoređenih u čudnom crtežu punom pravih kutova. Svinje, osje20


Raspolovljeni viskont

ćajnije i okretnije, zaroktaše i pobjegoše, gurajući se međusobno trbusima i tada više ni mi ne mogosmo prikriti strah. – Sine moj! – viknu dadilja Sebastiana i podiže ruke. – Slabaško! Moj stric, ozlojeđen što je ostavio na nas takav dojam, upre vrškom štake u zemlju i kao pokretom šestara otisnu se do ulaza u kaštel. Ali na ulaznim stubama, prekriženih nogu, sjedili su nosači, polugole tipčine sa zlatnim naušnicama, obrijane lubanje na kojoj su rasle kraste i čuperci kose. Ustadoše, a jedan s pletenicom, koji im je po svemu sudeći bio vođa, reče: – Čekamo nagradu, señor. – Koliko? – upita Medardo kao da se smije. Onaj s pletenicom reče: – Vi znate koliko stoji prijenos čovjeka u nosiljci... Moj stric odriješi s pojasa kesu i baci je zveckavu do nogu nosača. On, tek što je odmjeri, uzviknu: – Ali to je mnogo manje od ugovorene svote, señor! Dok mu je vjetar podizao okrajke plašta, Medardo reče: – Polovica. – Prođe kraj nosača i skakućući na jednoj nozi uspe se stubama, uđe kroz velika raskriljena vrata koja su gledala u unutrašnjost kaštela, gurne udarcima štake oba teška krila koja se zatvoriše uz lomljavu i još, jer su ostala otvorena vratašca, zalupi i njih i nestade nam s očiju. Osluškivali smo i dalje kako iznutra dopiru naizmjenični 21


ITALO CALVINO

tupi udarci noge i štake, duž hodnika prema onom krilu kaštela gdje su bile njegove osobne odaje, a zatim i od tamo lupanje i zakračunavanje vrata. Nepomičan iza rešetaka ptičjega kaveza očekivao ga je otac. Medardo ne svrati ni da ga pozdravi: zatvori se u svoje odaje i ne htjede se pokazati ili odazvati ni staroj dadilji Sebastiani koja dugo ostade da kuca i da ga žali. Stara Sebastiana bijaše velika žena odjevena u crno i obavijena koprenom, lica crvena bez ijedne brazde, osim one koja joj je gotovo skrivala oči; dojila je nekad sve mlade iz obitelji Terralba, išla u krevet sa svim starijima i zatvarala oči svim mrtvima. Sada je hodala amo-tamo po odajama, od jednog zatvorenika do drugog, ne znajući kako da im pomogne. Kako se Medardo ni sutradan nije pokazivao, vratismo se u berbu, ali nije bilo radosti, jer se u vinogradima govorilo samo o njegovoj sudbini, ne zato što bi nam do nje bilo tako stalo, već zato što je predmet bio privlačan i nerazumljiv. Samo stara Sebastiana ostade u kaštelu, motreći pomno svaki šum. Ali stari Aiolfo, gotovo predviđajući da će mu se sin vratiti tako tužan i grub, već je odavno vježbao jednu od svojih najdražih životinja, jednog svračka, 22

Viskont 22