VLADISLAV VANČURA
Na to će Antonín Důra: »Bolje je imati zadnju riječ nego zadnji udarac, jer nećete me uvjeriti kako će se stišati moj bijes kad mi netko probije list sve do goljenične kosti. Liječničke knjige što ih pročitavam najviše od svega cijene kroničnu bolest i u tom smislu gruba je znanstvena zabluda dati se raščetvoriti na poprištu dvoboja. Svoj svomu, majore. Ovomu naprednom vijeku dugujete smrt zbog zaležaja, pogođeni odumiranjem leđne moždine i živeći do devedesete.«
Kad je tako Antonín svršio svoju besjedu, napio se i tog je trenutka na kupalište došla njegova žena Katuška donoseći lonac iz kojega se pušilo. »Ah, ti baš nikada ne dangubiš«, reče ne uputivši mu smiješka. Razgovaramo o nadstvarnome, kojim je kanonik obuzet, odvrati majstor pristupivši ženi i podigne poklopac iznad lonca ne bi li doznao ima li ondje kakva dobroga zalogaja. Potom ga spusti na njegovo prvotno mjesto i, promotrivši lonac i obraze gospine, reče: 18