Page 1

EMILY BRONTĂ‹ Orkanski visovi


EMILY BRONTË Orkanski visovi Naslov izvornog izdanja WUTHERING HEIGHTS S engleskoga prevela NEDA PARAVIĆ Ilustracije u knjizi CLARE LEIGHTON Copyright © by David Leighton Ilustracija na koricama MUSTRA iz zbirke zidnih valjaka NENADA MARINCA iz Koprivnice Izdavač ŠARENI DUĆAN Biblioteka STRANCI U NOĆI 27

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 843429 ISBN 978-953-320-054-5


EMILY BRONTĂ‹ Orkanski visovi


Sestre Anne, Emily i Charlotte BrontĂŤ na slici njihova brata Branwella


PROSLOV UREDNICE CHARLOTTE BRONTË Upravo sam pročitala Orkanske visove i tek sada dobila jasan uvid u ono što nazivaju nedostacima (koji to možda i jesu), dobila konačnu predodžbu o tome kako se roman čini drugim ljudima – strancima koji ništa ne znaju o autorici, kojima nije poznato mjesto na kojem su smješteni prizori ove priče, kojima su stanovnici, običaji te prirodna obilježja zabačenih brežuljaka i zaselaka u Zapadnom Yorkshireu tuđi i nepoznati. Svima njima Orkanski visovi čine se zacijelo sirovim i čudnim. Surove pustopoljine, vrištine sjeverne Engleske, možda im nisu zanimljive: jezik, ponašanje, same nastambe, kućne navike rijetkih stanovnika tog okruga takvim su čitateljima jamačno nerazumljivi, a kad su i razumljivi, onda su odbojni. Muškarci i žene, koji su možda vrlo smireni po prirodi, donekle odmjereni u osjećajima, ni po čemu posebno istaknuti, koje od malih nogu odgajaju da poštuju krajnju suzdržanost u ponašanju i govoru, gotovo neće znati što bi s prostačkim, oštrim načinom izražavanja, grubim pokazivanjem jakih emocija, neobuzdanim antipatijama i nepromišljenim, jakim sklonostima nepismenih vrištinskih težaka i osornih vrištinskih posjednika, koji su odrasli bez naobrazbe i nadzora, osim onoga što bi dobili od kućnih učitelja, sirovih poput njih samih. Što se tiče sirovosti Orkanskih visova, priznajem optužbu jer osjećam to svojstvo. Djelo je skroz-naskroz seljački sirovo. Ono je pravi odraz duha vrištine, divlje i kvrgavo poput korijena vrijesa. I razumljivo je da ne bi moglo biti drukčije, jer je i sama autorica rođena ondje prava kći vriština. Da je dijelila sudbinu s gradom, nedvojbeno je da bi njezino pisanje, kad bi se uopće ondje bavila pisanjem, imalo posve drugačiji karakter. Da su je prilike ili ukus i naveli na odabir slične teme, drukčije bi je obradila. Da je Ellis Bell bila otmjena gospođa ili 5


Proslov otmjeni gospodin, osoba naviknuta na ono što se naziva »svijet«, njezin pogled na dalek i neukroćen kraj, pa i na njegove stanovnike, znatno bi se razlikovao od pogleda priproste seoske djevojke. Bio bi nedvojbeno širi – obuhvatniji, ali nije baš sigurno bi li bio originalniji ili vjerodostojniji. A krajolik i mjesto ne bi baš budili previše simpatije: Ellis Bell ne opisuje ih poput osobe čije oko i ukus nalaze užitak samo u vidiku; njezini rodni brežuljci značili su joj mnogo više od pogleda, živjela je na njima, uz njih, baš kao i njihove divlje ptice, stanovnici ili vrijes. Stoga su njezini opisi prirodnog krajolika onakvi kakvi moraju biti i kakvi bi svi morali biti. Drugo je kada je riječ o opisu ljudskog karaktera. Moram priznati da o seljacima među kojima je živjela gotovo i nije znala više nego redovnica o seljacima koji katkada prolaze pokraj samostanskih vrata. Moja sestra po prirodi nije bila društvena; prilike su pogodovale njezinoj sklonosti prema povučenosti i poticale je u tom smislu. Rijetko bi prelazila kućni prag, osim kad bi išla u crkvu ili u šetnju po brežuljcima. Iako je bila dobrohotna prema ljudima oko sebe, nikada nije tražila dodir s njima, niti se ikada družila s nekim, osim s malobrojnim iznimkama. A ipak ih je poznavala, poznavala njihove običaje, njihov jezik, povijest njihovih obitelji, mogla je slušati o njima sa zanimanjem i u tančine razgovarati o njima, iscrpno, slikovito i točno, ali s njima bi rijetko razmijenila pokoju riječ. Stoga se ono što se skupilo u njezinim mislima o njihovu životu previše ograničavalo samo na ona tragična i strašna obilježja koja se katkada silom nameću pamćenju svojom težinom dok slušate tajnu povijest svakog susjednoga priprostog kraja i njegovih stanovnika. Njezina mašta, s mislima prije tmurnim nego vedrim, prije snažna nego zabavna, našla je u takvim obilježjima materijal iz kojeg je iskovala stvorenja poput Heathcliffa, poput Earnshawa, poput Catherine. Uobličivši ta bića, nije znala što je učinila. Kad bi se recenzent njezina djela, pročitanog u rukopisu, ježio od razorna utjecaja prirode, nemilosrdne i nepomirljive, duša tako izgubljenih i posrnulih, kad bi se požalio da mu već sam opis određenih živopisnih i strašnih prizora oduzima noću san i ometa danju duševni mir, Ellis Bell bi se pitala što je time mislio i posumnjala da su njegove pritužbe pretjerane. No, da je poživjela, njezin bi duh sam izrastao u jako drvo, ponosnije, ravnije, šire krošnje, a njegovi zreli plodovi bili bi sočniji, izgled vedriji, ali na taj duh mogli su djelovati samo vrijeme 6


Proslov i iskustvo, nije bio podložan utjecaju drugih umova. Kada sam priznala da se nad velik dio Orkanskih visova nadvio »gust mrak pun jeze«, da nam se čini kako u njegovoj olujom razjarenoj i električnoj atmosferi udišemo munju, dopustite mi da upozorim na ona mjesta na kojima danje svjetlo, zastrto oblacima, i zasjenjeno sunce još dokazuju svoj postanak. Za uzorak istinske dobrohotnosti, pogledajmo lik Nelly Dean, a za primjer postojanosti i nježnosti lik Edgara Lintona. (Netko će pomisliti da se ta svojstva ne ističu toliko u muškarcu koliko u ženi, ali Ellis Bell ne bi nikada bila sklona shvatiti tu pomisao: ništa ju nije uzrujalo više od insinuacije da vjernost i obzirnost, duga patnja i nježnost povezane s ljubavlju, cijenjene vrline Evinih kćeri, postaju mane u Adamovih sinova. Smatrala je da su samilost i opraštanje najsvetiji atributi Velikog Bića, stvoritelja i muškarca i žene i da ono što Boga ovjenčava blistavilom slave ne može baciti u nemilost nijedan oblik slabog čovječanstva.) U opisu starog Josepha osjeća se opor, sumoran humor, a tračci milosrđa i radosti nadahnjuju mlađu Catherine. Pa ni prva junakinja tog imena nije bez određene čudne ljepote u svojem divljaštvu, niti je nepoštena usred izopačene strasti i strastvene izopačenosti. Heathcliff uistinu nije iskupljen; nikada ne skrećući sa svojeg puta koji je vodio ravno u prokletstvo, sve od vremena kada je »mali crnokosi garavac, taman kao da je potekao od đavla«, odmotan iz zamotuljka u kuhinji vlastelinske kuće, do trenutka kada je Nelly Dean našla ukočeno, snažno truplo kako leži na krevetu unutar drvene pregrade, širom otvorenih očiju koje kao da su se »rugale njezinu pokušaju da ih sklopi, te otvorenih usta i oštrih bijelih zubi koji su se također podsmjehivali«. Heathcliff otkriva jedan jedini ljudski osjećaj, a to nije ljubav prema Catherine: to je divlji i nečovječan osjećaj, strast koja bi mogla ključati i buktjeti u zloj srži opaka genija, vatra koja bi mogla oblikovati izmučeno žarište, vječno patničku dušu nekog moćnika u paklenom svijetu, a svojim neugasivim i beskrajno razornim djelovanjem izvršiti presudu kojom je osuđen nositi sa sobom Pakao kamo god pošao. Ne, jedina Heathcliffova veza s čovječnošću jest njegovo grubo priznanje obzira prema Haretonu Earnshawu, mladiću kojega je uništio, i donekle iskazano poštovanje prema Nelly Dean, koje se može naslutiti. Zanemarimo li te osamljene karakterne crte, mogli bismo 7


Proslov reći da on nije bio sin ni indijskog pomorca ni cigansko dijete nego zao duh, efrit u ljudskom liku nadahnut demonskim životom. Ne znam je li ispravno ili uputno stvarati bića poput Heathcliffa; gotovo i nije. No znam da stvaralački nadaren pisac ima u sebi nešto čime ne vlada uvijek – nešto što katkada na neobičan način pokazuje svoju volju i radi za sebe. On može postaviti pravila i smisliti načela, i ono nešto možda će se godinama pokoravati pravilima i načelima, a tada će, slučajno, bez najave pobune, doći vrijeme kada više neće htjeti »ralo vući po docima tvojim, ili biti prikovan za brazdu«, kada će se »buci gradova podrugivati i neće slušati goničeve povike«, kada će odlučno odbiti graditi kule u pijesku i početi klesati kipove, pa ćete dobiti Plutona ili Jupitera, Tizifonu ili Psihu, Sirenu ili Bogorodicu, kako ga već usmjeri Sudbina ili Inspiracija. Bilo to djelo mračno ili sjajno, stravično ili božansko, nemate mnogo izbora i preostaje vam samo da ga mirno prihvatite. A što se tiče tebe – nominalnog umjetnika – tvoj je udio u tome da radiš pasivno po diktatu, ni svojem ni tuđem, koji se neće izreći u tvojoj molitvi, niti zatomiti niti samovoljno promijeniti. Bude li rezultat privlačan, svijet će te hvaliti, premda zaslužuješ malo hvale; bude li odbojan, isti će te svijet kriviti, premda zaslužuješ gotovo isto tako malo krivnje. Orkanski visovi isklesani su u divljoj radionici, jednostavnim alatom, domaćim materijalom. Kipar je našao granitni blok na osamljenoj vrištini; netremice ga gledajući, vidio je da bi iz te stijene mogao izvući glavu, divlju, garavu, mračnu, lik koji je odražavao barem jedan element veličanstvenosti – element moći. Klesao je grubim dlijetom, bez modela, samo prema viziji svojih razmišljanja. Vrijeme i trud dali su stijeni ljudski oblik. I eno ga kako stoji, divovski, taman i namršten, pola kip i pola stijena – u prvom smislu, strašan i demonski zao, a u drugom, gotovo lijep, jer njegova je boja blaga siva, odjeća vrištinska mahovina, a vrijes sa svojim rascvjetanim čaškama i blagim miomirisom raste vjerno tik do nogu toga diva. Currer Bell, 1850.

8


ORKANSKI VISOVI

I. 1801. Upravo sam se vratio iz posjeta svojem kućevlasniku – osamljenu susjedu koji će mi zadati muke. Ovo je svakako prekrasan kraj! Ne vjerujem da bih se u cijeloj Engleskoj mogao odlučiti za kraj koji je tako potpuno udaljen od društvene vreve. Savršeno utočište za čovjekomrsca: a gospodin Heathcliff i ja vrlo smo prikladan par da uzajamno podijelimo tu samoću. Krasan čovjek! Gotovo i nije mogao zamisliti koliko mi se svidio kad sam opazio kako mu se crne oči sumnjičavo stišću ispod obrva kada sam dojahao, a prsti nepovjerljivo i odlučno traže utočište u prsluku i još se dublje uvlače kada sam mu se predstavio. – Gospodin Heathcliff ? – rekoh. Odgovorio je kimnuvši. – Lockwood, vaš novi stanar, gospodine. Potrudio sam se posjetiti vas što sam prije mogao nakon svojeg dolaska i nadam se da vas nisam uznemirio upornim salijetanjem da se nastanim na Drozdovu majuru; jučer sam čuo da ste pomišljali... – Drozdov majur je moj – prekine me lecnuvši se. – Nikome ne bih dopustio da me uznemiri kad bih to mogao spriječiti... Uđite! To »uđite« izgovorio je stisnutih zubi i izrazio osjećaj »Idi dođavola«. Ni vrata na koja se naslonio nisu se pokrenula u skladu s njegovim riječima, ali okolnosti su me nagnale da prihvatim poziv: osjetio sam zanimanje za čovjeka koji mi se činio još nepristupačnijim od mene samoga. Kad je vidio da moj konj prsištem gura pregradu, ipak je dignuo ruku da ukloni lanac, a zatim, namršten, pošao ispred mene povišenom, popločenom stazom i, kad smo ušli na dvorište, viknuo: – Joseph, uzmi konja od gospodina Lockwooda i donesi gore vina. Pretpostavljam da je to sva posluga, zaključih čuvši te dvije spojene zapovijedi. Nije čudno što između ploča raste trava i što stoka jedina kreše živicu. 9


Emily Brontë Joseph je bio stariji, ne, star čovjek, premda snažan i žilav. – Neka nam Bog pomogne! – rekao je kao za sebe, mrzovoljnim, prigušenim glasom pomažući mi s konjem. Pritom me je gledao tako kiselo da sam sućutno pretpostavio kako mu je zacijelo potrebna Božja pomoć da probavi ručak i da njegov pobožni uzvik nema nikakve veze s mojim neočekivanim dolaskom. Orkanski visovi naziv je prebivališta gospodina Heathcliffa. »Orkanski« je pridjev za opis neobuzdana atmosferskog divljanja kojem je kuća izložena za olujnog nevremena. Tu gore zacijelo stalno šiba vjetar, i provjetravanje donosi čist i svjež zrak. Možete naslutiti kakva je snaga sjevernjaka koji puše preko hrpta kad pogledate neobično nakošene, kržljave jele uz kraj kuće te niz golih glogova koji svi pružaju granje u jednom pravcu kao da preklinju sunce za milostinju. Nasreću, graditelj je bio dalekovidan i sagradio jaku kuću; uski prozori bili su duboko usađeni u zidove, a uglove su branili snažni izbočeni rubnjaci. Prije negoli sam prešao prag, zastao sam da bih se divio mnogim bogatim, bizarnim rezbarijama na gornjem dijelu trošna pročelja, posebice iznad glavnog ulaza, među kojima sam, u šumi grifona i bestidnih dječačića, otkrio godinu »1500« te ime »Hareton Earnshaw«. Rado bih bio ponešto primijetio i zamolio mrzovoljnoga vlasnika da mi ispriča kratku povijest te kuće, ali činilo mi se da svojim držanjem na vratima traži da brzo uđem ili da odmah odem, pa nisam htio pojačati njegovu nestrpljivost prije negoli pregledam skrovitu unutrašnjost kuće. Jedna stuba uvela nas je u obiteljsku dnevnu sobu u koju se nije ulazilo ni iz predvorja ni iz hodnika i koju ovdje uglavnom nazivaju »kućom«. Ona općenito obuhvaća i kuhinju i primaću sobu, ali mislim da se kuhinja u Orkanskim visovima morala povući u drugi dio kuće, jer sam negdje duboko u unutrašnjosti mogao razabrati žamor i lupanje kuhinjskih potrepština, a na zidovima oko golema kamina nisam opazio ni znakove prženja, kuhanja i pečenja, ni svjetlucave tave, ni limena cjedila. Doduše, na drugom kraju prostorije izvanredno se odražavalo svjetlo iz golema hrastova kuhinjskog ormara s nepreglednim redovima kositrenih zdjela, protkanih srebrnim vrčićima i vrčevima s poklopcem, sve do stropa koji se, potpuno gol, pružao pred znatiželjnim okom, osim ondje gdje ga je skrivala drvena polica, krcata zobe10


ORKANSKI VISOVI nih pogača, goveđih i ovčjih koljenica i šunki. Iznad kamina visjele su razne stare puške, opasna izgleda, i par konjaničkih pištolja, a policu su ukrašavale tri kričavo obojene limene kutije. Pod je bio od glatkih, bijelih kamenih ploča. Jednostavne fotelje visokih naslona bile su zelene; jedan ili dva teška crna naslonjača vrebala su u sjeni. U luku ispod ormara odmarala se tamnosmeđa pointerka, okružena hrpom skvičave štenadi. Drugi psi zadržavali su se poput sablasti u ostalim nišama. Ta prostorija i pokućstvo ne bi bili ništa posebno kad bi pripadali jednostavnom, sjevernjačkom zemljoposjedniku tvrdokorna lica, snažnih nogu koje su isticale hlače do ispod koljena i čizme zavrnutih sara. Takvu osobu u naslonjaču, s vrčem zapjenjena svijetlog piva na okruglom stolu ispred sebe, možete vidjeti posvuda u krugu od pet-šest milja između ovih brežuljaka, ako pogodite pravo vrijeme poslije večere. No gospodin Heathcliff čudna je suprotnost svojem prebivalištu i načinu života. Vanjštinom je tamnoputi ciganin, a odijevanjem i ponašanjem gospodin, to jest gospodin poput mnogih seoskih veleposjednika, možda prilično nenjegovan, mrzovoljan, ali bio je naočit, unatoč svojoj nehajnosti, zbog svojega uspravnog i lijepog stasa. Možda neki smatraju da u njemu ima nekakve vulgarne oholosti, ali unutarnji glas govori mi da on uopće nije takav, a nagonski osjećam da njegova zatvorenost potječe iz odbojnosti prema razmetljivu pokazivanju osjećaja – prema očitovanju uzajamne naklonosti. On će i ljubiti i mrziti potajno, a biti ljubljen ili omražen smatrat će drskošću. Ne, otišao sam predaleko. Pripisao sam mu preslobodno vlastita obilježja. Gospodin Heathcliff možda ima potpuno drukčije razloge kad, poput mene, prijateljski ne širi ruke prema osobi s kojom se upoznao. Nadam se da sam ipak donekle poseban po naravi. Moja draga majka znala je govoriti da nikada neću naći udoban dom, i već prošlog ljeta dokazao sam sebi da ga uopće nisam dostojan. Dok sam uživao mjesec dana u lijepom vremenu na moru, slučajno sam se našao u društvu najprivlačnijeg stvorenja, prave božice u mojim očima sve dok me nije primjećivala. Nisam joj nikada izjavio ljubav, a ipak – kad bi pogled mogao govoriti – i pravi bi idiot pogodio da sam zaljubljen preko ušiju. Napokon me je shvatila i uzvratila mi pogled – najslađi koji sam mogao zamisliti. I što sam učinio? Posramljeno priznajem: hladno sam se uvukao u sebe, poput puža, na svaki njezin pogled povlačio sam se sve hladniji i sve dublje dok sirota ni11


Emily Brontë je napokon posumnjala u svoj zdrav razum, pa je svladana zbunjenošću zbog vlastite pogreške, kako je pretpostavljala, nagovorila mamu da se tiho izgube. Zbog te čudne promjene raspoloženja došao sam na glas bešćutnika s predumišljajem, a koliko neopravdano, samo ja mogu ocijeniti. Sjeo sam ispred ognjišta, nasuprot mjestu na koje se uputio moj kućedomaćin, te prebrodio nastalu tišinu pokušavajući pogladiti kuju koja je ostavila svoju mladunčad i došuljala se poput vučice iza mojih nogu, naborane gubice i iskešenih bijelih zubi, slineći i čekajući da me zgrabi. Moje glađenje potaknulo je dugo, grleno režanje. – Bit će bolje da pustite psa na miru – zareži i gospodin Heathcliff i udari psa nogom obuzdavajući žešću reakciju. – Nije naviknuta na maženje i nije kućni ljubimac. – Zatim se uputi prema bočnim vratima i ponovo vikne: – Joseph! Joseph je promrmljao nešto nerazgovijetno iz dubine podruma, ali nije najavio da dolazi gore. Stoga je njegov gospodar zaronio k njemu i ostavio me samog s nasilnom kujom i parom oštrih čupavih ovčara koji su zajedno s njom ljubomorno nadzirali sve moje pokrete. Sjedio sam mirno pazeći da ne dođem u dodir s njihovim očnjacima. No, budući da sam pretpostavio da oni možda neće razumjeti moje nijeme uvrede, počeo sam, nažalost, praviti grimase tom triju, a tada je nekakav izraz na mojem licu jako uzrujao gospođu, pa se iznenada razbjesnjela i skočila mi na koljena. Odbacio sam je i požurio dogurati stol između nas. Taj postupak uzbudio je cijeli osinjak: šest-sedam četveronožnih zvijeri, raznih veličina i dobi, izvirilo je iz skrivenih jazbina i prišlo zajedničkom središtu. Osjetio sam da su moje pete i rubovi kaputa posebni cilj napada. Zaustavljajući žaračem veće napadače koliko god sam mogao, bio sam primoran glasno pozvati pomoć ukućana kako bi se opet uspostavio mir. Gospodin Heathcliff i njegov sluga uspeli su se podrumskim stubama s neugodnom ravnodušnošću. Mislim da nisu išli ni sekundu brže nego obično, premda je u kući vladala prava oluja dok su psi grizli i zavijali. Nasreću, jedno biće iz kuhinje bilo je žustrije: jedra žena, nadignute haljine, golih ruku i zajapurenih obraza nahrupila je u središte bitke vitlajući tavom, pa je, služeći se tim oružjem i svojim jezikom, smirila buru kao čarobnim štapićem. Naposljetku je na poprištu 12


ORKANSKI VISOVI ostala samo ona, a grudi su joj se nadimale i spuštale poput mora na olujnom vjetru kad je njezin gospodar stupio na scenu. – Koji se vrag ovdje događa? – upita me gledajući me na način koji sam jedva uspio podnijeti nakon takva negostoljubivog postupka. – Doista, koji vrag! – promrmljah. – Krdo opsjednutih svinja ne bi moglo biti luđe od vaših životinja, gospodine. Stranca biste mirne duše mogli ostaviti s gomilom tigrova! – Oni ne napadaju osobe koje ništa ne diraju – primijeti on gurajući stol na mjesto i stavljajući bocu ispred mene. – Dobro je da su psi budni. Čašu vina? – Ne, hvala. – Valjda vas nisu ugrizli? – Da su me ugrizli, zapečatio bih im sudbinu. Heathcliffovo se lice razvuče u podrugljiv osmijeh. – No, no – reče on. – Uzrujani ste, gospodine Lockwood. Dajte popijte malo vina. Gosti su izvanredno rijetki u ovoj kući, pa ja i moji psi, rado ću priznati, gotovo i ne znamo kako ih primiti. U vaše zdravlje, gospodine! Naklonio sam se i uzvratio zdravicu uvidjevši kako bi bilo glupo duriti se zbog lošeg ponašanja čopora psina. Osim toga, nisam bio sklon dopustiti tom čovjeku da se i dalje zabavlja na moj račun, jer su se njegove šale okrenule u tom smjeru. Vjerojatno uvidjevši kako je glupo uvrijediti dobra stanara, malo je ublažio svoj krnji način izražavanja pa je načeo temu koja bi me, kako je mislio, mogla zanimati – o dobrim i lošim stranama osame u koju sam se sada povukao. Otkrio sam da se vrlo dobro snalazi u temama kojih smo se dotakli, i prije negoli sam pošao kući, osjetio sam se ponukanim da mu najavim i sutrašnji posjet. On očito nije htio da mu se ponovno nametnem. Unatoč tome, odlučio sam da ću ipak doći. Čudno je kako se, u usporedbi s njim, osjećam društvenim.

13


Emily BrontĂŤ

14


ORKANSKI VISOVI

II. Jučerašnje poslijepodne počelo je s maglom i hladnoćom. Gotovo sam ga poželio provesti uz toplu peć u svojoj radnoj sobi, a ne gaziti po vrištini i blatu do Orkanskih visova. Međutim, kad sam stigao gore (nota bene – ručam između dvanaest i jedan; domaćica, starija gospođa, unajmljena kao inventar s kućom, nije mogla ili nije htjela shvatiti moju želju da me posluži u pet sati), i neodlučno ušao u sobu, ugledao sam sluškinju, okruženu četkama i kantama za ugljen, kako kleči i diže paklenu prašinu gaseći vatru hrpama pepela. Taj prizor odmah me je udaljio; uzeo sam šešir i poslije hoda od četiri milje stigao pred Heathcliffova vrtna vrata te pravodobno izbjegao prve pahulje snježne mećave. Na golom vrhu brežuljka crna se zemlja skorila od mraza, i svi udovi tresli su mi se od hladnoće. Kako nisam mogao skinuti lanac, preskočio sam ogradu i potrčao popločenim puteljkom, obrubljenim bujnim grmovima ogrozda, uzalud kucao da me puste u kuću sve dok me nisu zaboljeli članci a psi počeli zavijati. – Bijednici! – uzviknuh u sebi. – Zaslužujete trajnu odvojenost od ljudi zbog svoje prostačke negostoljubivosti. Barem danju ne bih imao zasun na vratima. Baš me briga, ipak ću ući! – S tom odlukom zgrabio sam kvaku i divlje je zdrmao. Josephovo kiselo lice provirilo je kroz okrugao prozor žitnice. – Što tražite? – vikne on. – Gospodar je dolje u toru s ovcama. Idite dolje ako vam se priča s njim. – Zar u kući nema nikoga da mi otvori vrata? – viknuh i ja. – Nema nikog osim gospođe, a ona vam neće otvoriti vrata makar se derali do noći. – Zašto? Zar joj ne možete reći tko sam, ha, Joseph? – Ja, ne! Ne pletem se u to – promrmlja glava i nestane. Počeo je padati gust snijeg. Zgrabio sam kvaku da još jedanput 15


Emily Brontë pokušam ući, kadli se straga na dvorištu pojavio mladić bez kaputa, s vilama preko ramena. Doviknuo mi je da ga slijedim, i kad smo prošli kroz praonicu i popločeno spremište za ugljen, pokraj pumpe i golubinjaka, stigli smo napokon u goleme, tople, vedre odaje u kojima su me i dan prije primili. Blistale su, osvijetljene jakom vatrom od ugljena, treseta i drva. Bilo mi je drago što sam pokraj stola, prostrtog za obilnu večeru, opazio »gospođu«, osobu o čijem postojanju nisam prije niti slutio. Naklonio sam se i čekao misleći kako će mi ponuditi da sjednem. Pogledala me, naslonivši se u naslonjaču, te ostala nepomična i nijema. – Ružno vrijeme! – primijetih. – Čini mi se, gospođo Heathcliff, da vrata trpe zbog nemarnosti vaših slugu. Morao sam se svojski potruditi da me čuju. Nije niti otvorila usta. Netremice sam je gledao a i ona mene. U svakom slučaju, zurila je u mene, hladno i ravnodušno, budeći u meni krajnju nelagodu. – Sjednite – reče mladić otresito. – On će ubrzo doći. Poslušah ga. Zbunjeno sam se nakašljao i pozvao bezobraznu Junonu koja se udostojala da pri ovom drugom susretu mahne krajnjim vrhom repa u znak priznanja poznanstva. – Prekrasna životinja! – započnem ponovno. – Kanite li se rastati od štenadi, gospođo? – Nisu moja – odgovori »ljubazna« domaćica, odbojnije nego što bi odgovorio sam Heathcliff. – Ah, znači, ovo su vaši ljubimci? – nastavih, okrenuvši se prema tamnom jastuku, punom nečega nalik na mačke. – Čudan odabir ljubimaca! – reče ona prezrivo. Bila je to, na nesreću, hrpa mrtvih kunića. Ponovno sam se nakašljao te prišao bliže ognjištu i ponovio svoju primjedbu o ružnom vremenu. – Niste smjeli izlaziti – reče ona dižući se i pružajući ruku prema dvije obojene kutije s police iznad kamina. Prije nije bila osvijetljena, pa sam tek sada jasno vidio njezin stas i lice. Bila je vitka i očito tek prerasla iz djevojčice u djevojku: imala je prekrasan stas i najumilnije lišce kakvo dotad još nisam imao zadovoljstvo vidjeti, nježne crte lica, kosu vrlo svijetlu; uvojci boje lana, ili prije zlatni, spuštali su joj se na nježni vrat, a oči bi bile neodoljive 16


ORKANSKI VISOVI kad bi imale prijateljski izražaj. Na sreću za moje osjetljivo srce, jedini osjećaj koji su one jasno pokazivale vrtio se između prezira i nekakva očaja, svakako neobično i neprirodno otkriće u takvim mladim očima. Kutije gotovo nije mogla dosegnuti, pa sam se pokrenuo da joj pomognem; okrenula se prema meni i pogledala me onako kako bi škrtac pogledao svakoga tko bi mu pokušao pomoći brojiti njegove zlatnike. – Ne želim vašu pomoć – napadne me ona. – Mogu ih dohvatiti i sama. – Oprostite! – brzo odgovorih. – Jeste li pozvani na čaj? – upita ona vežući pregaču oko uredne crne haljine i držeći žlicu čajnih listića iznad lonca. – Rado ću popiti šalicu čaja – odgovorih. – Jeste li pozvani? – ponovi ona. – Nisam – rekoh smješkajući se. – Vi ste prava osoba da me pozove. Naglo je odložila žlicu s čajem i ponovno ljutito sjela u naslonjač, namrštila se i napućila crvenu, donju usnu, poput djeteta koje se sprema zaplakati. Mladić je u međuvremenu prebacio na sebe izrazito otrcan haljetak i, osovivši se ispred vatre, gledao me sa strane kao da među nama vlada smrtno, neosvećeno neprijateljstvo. Počeo sam sumnjati je li on uopće sluga: njegova odjeća i način govora bili su primitivni, potpuno lišeni oholosti, vidljive kod gospodina i gospođe Heathcliff; gusti smeđi uvojci bili su mu čupavi i nenjegovani, zalisci su se spuštali neuredno niz obraze, a ruke su mu bile tamne poput ruku obična radnika. Unatoč tome, doimao se uobraženo, gotovo nabusito i nije pokazivao nikakve uslužnosti sluge prema gospodarici kuće. Kako nisam imao nikakva dokaza o njegovu položaju, činilo mi se da je najbolje zanemariti njegovo neobično ponašanje, pa mi je ulazak gospodina Heathcliffa, pet minuta kasnije, olakšao neugodan položaj. – Vidite, gospodine, došao sam kako sam obećao! – uskliknuh hineći veselje. – Bojim se da će me mećava zadržati ovdje pola sata, ako mi za to vrijeme pružite utočište. – Pola sata? – reče on otresajući pahuljice s odjeće. – Čudim se što ste izabrali snježnu oluju za šetnju. Znate li da se izlažete opasnosti da se izgubite u močvarama? Ljudi kojima su one poznate često skrenu s puta za ovakvih večeri, i mogu vam reći kako zasad nema izgleda 17


Emily Brontë da će se vrijeme promijeniti. – Možda bi mi jedan od vaših momaka mogao biti vodič i ostati do jutra na Drozdovu majuru. Možete li mi ustupiti nekoga? – Ne, ne mogu. – Ma nemojte! Eh, onda ću se morati osloniti na vlastitu pamet! – Hm! – Kaniš li skuhati čaj? – upita onaj momak u otrcanom haljetku prebacujući svoj ljutiti pogled na mladu gospođu. – Hoće li i on dobiti čaj? – upita ona obraćajući se Heathcliffu. – Pripravi ga, jesi li razumjela? – bio je odgovor izgovoren tako grubo da sam se trgnuo. Ton kojim je to rekao otkrivao je pravu zlu ćud. Više nisam bio sklon nazvati Heathcliffa krasnim čovjekom. Kad je sve bilo gotovo, pozvao me je ovim riječima: – A sada, gospodine, primaknite svoj stolac. – Zatim smo svi, uključujući i mladog grubijana, sjeli oko stola: vladala je sablasna tišina dok smo jeli i pili. Ako sam ja prizvao oblak, pomislih, dužnost mi je i da ga raspršim. Pa nisu valjda svaki dan sjedili tako mrzovoljni i šutjeli i nemoguće je da su svakodnevno, koliko god bili neraspoloženi, bili tako namršteni. – Čudno je... – počeo sam u stanci dok su mi točili drugi čaj. – Čudno je kako navika može oblikovati naš ukus i mišljenje; mnogi ne bi mogli ni zamisliti da postoji sreća u potpunoj odvojenosti od svijeta kao u životu kakav vi vodite, gospodine Heathcliff. No ipak se usuđujem reći da vi, ovako okruženi svojom obitelji i svojom ljubaznom gospođom, tim dobrim duhom koji vlada vašim domom i srcem... – Mojom ljubaznom gospođom! – prekinuo me je s gotovo sotonskim podsmijehom. – Gdje je ona... moja ljubazna gospođa? – – Mislim na gospođu Heathcliff, vašu suprugu. – Ah, da... Vjerojatno želite natuknuti kako je njezin duh zauzeo mjesto anđela koji bdije nad srećom Orkanskih visova, čak kada je tjelesno nestala. Jeste li to htjeli reći? Uvidjevši da sam pogriješio, pokušao sam to ispraviti. Mogao sam odmah uočiti preveliku razliku u godinama između njih dvoje da bih povjerovao kako su muž i žena. Njemu je bilo četrdesetak godina, doba duševne snage kada se muškarci rijetko zanose mišlju da se mlade djevojke udaju za njih iz ljubavi; takav je san rezerviran za utjehu na18


ORKANSKI VISOVI ših godina na izmaku. Ona nije izgledala starija od sedamnaest godina. Zatim mi je sinulo: seljačina pokraj mene, koji je pio čaj iz velike šalice i jeo kruh neopranih ruku, bio je možda njezin muž: naravno, Heathcliff mlađi. To se događa kad se čovjek živ zakopa: bacila se na tog divljaka iz pukog neznanja da postoje bolji muškarci! Kakve li štete – moram pripaziti da je ne navedem na kajanje zbog njezina izbora. Možda se ovo posljednje razmišljanje doima preuzetno, premda nije. Moj susjed za stolom bio mi je gotovo odbojan, a znao sam iz iskustva da sam prilično privlačan. – Gospođa Heathcliff je moja snaha – reče Heathcliff potvrđujući moju pretpostavku. Dok je govorio, dobacio joj je neobičan pogled – pogled mržnje, osim ako nije imao potpuno nastran skup mišića lica – za razliku od mišića drugih ljudi – koji ne žele tumačiti jezik njegove duše. – Ah, da, sad mi je jasno: vi ste povlašteni vlasnik dobre vile – primijetih okrenuvši se prema svojem susjedu. Bilo je to gore nego prije: mladić se zajapurio i stisnuo šaku i sve je na njemu govorilo kao da smišlja napad. No činilo se da se odmah pribrao i smirio buru u sebi prostačkom psovkom promrmljanom meni, ali ja sam se pravio da je nisam čuo. – Nemate sreće u svojim slutnjama, gospodine – primijeti moj domaćin. – Nitko od nas nema tu povlasticu da posjeduje vašu dobru vilu; njezin je muž mrtav. Rekao sam da je ona moja snaha, stoga je zacijelo bila udana za mojeg sina. – A ovaj mladić je... – Nije moj sin, sigurno nije. Heathcliff se ponovno nasmiješi kao da pripisivanje očinstva nad tim neotesancem smatra pretjerano drskom šalom. – Zovem se Hareton Earnshaw – zareži drugi muškarac – i savjetovao bih vam da poštujete to ime! – Nisam pokazao nepoštovanje – odgovorih i nasmijah se u sebi dostojanstvu s kojim se predstavio. Netremice me je gledao, dulje no što bih mu htio uzvratiti pogled, jer sam se bojao kušnje da ga ispljuskam ili glasno otkrijem svoj podsmijeh. Počeo sam se osjećati posve suvišnim u tom ugodnom obiteljskom krugu. Turobni ugođaj nadjačao je i gotovo onemogućio tjelesnu ugodu što ju je širila toplina oko mene, pa sam odlučio dobro 19


Emily Brontë pripaziti prije negoli se i treći put nađem pod tim krovom. Kad je večera bila gotova i nitko nije začeo nikakav ugodni razgovor, prišao sam prozoru da provjerim kakvo je vrijeme. Preda mnom se pružao tužan prizor: tamna noć prerano se spustila, a nebo i brežuljci stopili su se u divljem vrtloženju vjetra i snježnoj vijavici. – Mislim da neću moći stići kući bez vodiča – nisam mogao a da ne uzviknem. – Putovi će već biti zameteni, a da i ne budu, ne bih vidio ni nogu ispred sebe. – Hareton, otjeraj one ovce pod strehu žitnice. Zasut će ih snijeg ako ostanu u toru cijelu noć. I zagradi ih daskom – reče Heathcliff. – Što da radim? – nastavih dok je u meni kipjelo. Nije bilo odgovora na moje pitanje, a kad sam se okrenuo, vidio sam samo Josepha kako nosi kabao zobene kaše za pse, a gospođa Heathcliff naginjala se nad vatru i zabavljala se paleći šibice koje su pale s police iznad kamina kad je na nju dizala limenku s čajem. Kad je Joseph odložio teret, odmjerio je prostoriju i zagraktao: – Kako samo možete ovako besposleno stajati, a svi su izišli! No, niste nizašta, pa nema smisla trošiti riječi... nećete nikada popraviti svoje ponašanje, pa idite kvragu, baš kao i vaša majka prije vas! Načas sam pomislio da se ta bujica riječi tiče mene, pa sam, već pošteno razljućen, prišao starom nitkovu da ga izguram iz sobe, ali zaustavila me gospođa Heathcliff svojim odgovorom. – Bijedni stari licemjeru! – poviče ona. – Zar se ne bojiš da će te vrag odnijeti čim ga spomeneš? Upozoravam te da me prestaneš izazivati, jer ću ga inače zamoliti za posebnu uslugu da te odvuče! Prekini! Vidi ovo, Joseph – nastavi ona uzimajući duguljastu, tamnu knjigu s police. – Pokazat ću ti koliko sam napredovala u crnoj magiji. Ubrzo ću moći pokazati što znam. Crvena krava nije crknula slučajno, a ni tvoja reuma nije znak Božja providnosti! – Ah, opaki stvore! – prostenje starac. – Bože, izbavi nas od zla! – Ne, prokletniče! Ti si odbačen. Gubi se, jer ću te inače ozbiljno ozlijediti! Sve ću vas pretvoriti u vosak i glinu, a prvi koji prijeđe granicu koju odredim, ja ću ga – neću reći što će mu se dogoditi, ali vidjet ćeš! Odlazi, gledam te! Mala vještica pridala je svojim lijepim očima izraz prividne zloće, a Joseph, tresući se od prave groze, izjuri van moleći se i uzvikujući: 20


ORKANSKI VISOVI – Opaka, opaka! – Pomislio sam da se tako ponašala kako bi se zlobno našalila s njim; sada kada smo ostali sami, pokušao sam je zainteresirati za svoj neugodni položaj. – Gospođo Heathcliff – rekoh ozbiljno. – Morate mi oprostiti što vas gnjavim. Pretpostavljam da osoba s vašim licem ne može a da ne bude dobrodušna. Molim vas, budite dobri pa mi dajte nekakve smjerokaze da se znam vratiti kući. Nemam pojma kako stići onamo baš kao što ni vi ne biste znali kako doći u London! – Pođite putom kojim ste i došli! – odgovori ona namještajući se u naslonjaču uza svijeću i s knjigom otvorenom ispred sebe. – To je kratak savjet, ali vam pametniji ne mogu dati. – Ako pak čujete da su me našli mrtvog u močvari ili u jami zatrpanoj snijegom, neće li vam savjest prišapnuti da ste i vi donekle krivi? – Kako to mislite? Ja vas ne mogu otpratiti. Oni me ne bi pustili ni do vrtne ograde. – Vi? Ne bih imao srca zamoliti vas da prijeđete preko praga radi mene po takvoj noći – uzviknuh. – Samo bih htio da mi kažete kojim putom, a ne da mi ga pokažete, ili da nagovorite gospodina Heathcliffa da mi dade vodiča. – Koga? Tu su on, Earnshaw, Zillah, Joseph i ja. Koga biste htjeli? – Zar nema radnike na imanju? – Nema. Nema nikoga više. – Znači da sam prisiljen ostati ovdje. – To se morate dogovoriti s domaćinom. Ja s tim nemam veze. – Nadam se da će vam to biti dobra pouka da ne naglite s lutanjima po ovim brežuljcima – začu se Heathcliffov strogi glas s ulaza u kuhinju. – Što se tiče ostanka, ja nemam sobu za posjetitelje, pa ćete morati, ako ostanete, dijeliti krevet s Haretonom ili Josephom. – Mogu spavati u naslonjaču u ovoj sobi – odgovorih. – Ne, ne! Stranac je stranac, bio on bogat ili siromašan; ne odgovara mi da bilo komu dopustim da se ovuda mota kad ja ne pazim! – reče neotesani bijednik. Poslije te uvrede mojem je strpljenju došao kraj. Glasno sam se zgrozio, progurao se mimo njega i izjurio na dvorište na kojem sam u žurbi naletio na Earnshawa. Bilo je tako tamno da nisam vidio izlazna vrata i dok sam lutao tražeći ih, čuo sam još jedan primjer njihove 21


Emily Brontë uljudnosti. U početku mi se činilo da mi mladić želi pomoći. – Poći ću s njim do parka – reče mladić. – Poći ćeš s njim u pakao! – uzvikne njegov gospodar, što god mu on bio. – A tko će se pobrinuti za konje, ha? – Ljudski je život važniji od zanemarivanja konja jedne večeri. Netko mora ići – promrmlja gospođa Heathcliff, ljubaznije no što sam se nadao. – Ne na tvoju zapovijed! – odvrati Hareton. – Bit će bolje da šutiš ako ti je on toliko važan. – Tada se nadam da će vas progoniti njegov duh i da gospodin Heathcliff više nikada neće naći stanara sve dok se ne sruši Drozdov majur – oštro će ona. – Čujte, čujte, pa ona ih proklinje! – promrmlja Joseph prema kojemu me vodio put. Sjedio je na dosegu zvuka muzući krave pri svjetlu fenjera koji sam nepristojno zgrabio i pojurio prema najbližim stražnjim vratima, viknuvši da ću ga sutra vratiti. – Gospodaru, gospodaru, ukrao mi je fenjer! – poviče starac trčeći za mnom. – Hej, Zubo! Hej, pseto! Hej, Vučko! Drš’te ga, drš’te ga! Kad sam otvorio vratašca, dva dlakava čudovišta skočila su mi za vrat i oborila me ugasivši fenjer, a salve Heathcliffova i Haretonova smijeha dovele su moj bijes i poniženje do vrhunca. Životinje su, nasreću, bile sklonije pružanju šapa, otvaranju gubica i mahanju repom nego da me živoga razderu, ali mi nisu dopuštale da se dignem, pa sam bio prisiljen mirno ležati sve dok se njihovi zluradi gospodari nisu udostojali da me oslobode, a zatim sam, bez šešira i drhteći od bijesa, naredio tim huljama da me puste van, da se čuvaju ako me zadrže i minutu dulje, da ću im se osvetiti te dodao još nekoliko nesuvislih prijetnji, koje su svojom beskrajnom otrovnošću podsjećale na kralja Leara. Zbog žestine moje uzrujanosti počelo mi je jako krvariti iz nosa; Heathcliff se i dalje smijao, a ja sam ih i dalje grdio. Ne znam kako bi ta scena završila da se nije našla jedna osoba, razboritija od mene i milostivija od mojeg domaćina. Bila je to Zillah, krupna domaćica koja je napokon izišla da pita kakva je to buka. Pomislila je da je netko od njih dignuo ruku na mene i, ne usudivši se napasti svojeg gospodara, istresla je sve svoje govorno topništvo na mlađeg nitkova. 22

Profile for jimmy jim

Orkanski visovi 22  

Orkanski visovi 22  

Profile for jimmy2k
Advertisement