Page 1


Uvod u antropologiju Teorija i teoretiÄ?ari kulture Jerry D. Moore


Biblioteka antropologije i etnologije uređuju Jasna Čapo Žmegač Valentina Gulin Zrnić Sanja Kalapoš izdavač Naklada Jesenski i Turk za izdavača Mišo Nejašmić urednica izdanja Jasna Čapo Žmegač tehnički urednik Momir Oljača prijevod Gordana V. Popović lektura Ljiljana Cikota recenzenti Sanja Potkonjak Tomislav Pletenac prijelom: Momir Oljača grafički urednik: Boris Kuk tisak: Znanje d.o.o., Zagreb www.jesenski-turk.hr


Jerry D. Moore

UVOD U ANTROPOLOGIJU Teorije i teoretiÄ?ari kulture

Naklada Jesenski i Turk Zagreb, rujan 2013.


Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Izvornik: Jerry D. Moore Visions of Culture. An Introduction to Anthropological Theories and Theorists, Alta Mira Press, 1996 Copyright Š 1997 by AltaMira press, A Division of Sage Publications, Inc. Hrvatsko izdanje Š Naklada Jesenski i Turk


Sadržaj Zahvale7 O čemu je riječ?9

prvi dio Utemeljitelji17 1. Edward Tylor: Razvoj kulture21 2. Lewis Henry Morgan: Razvoj društva38 3. Franz Boas: Kultura u kontekstu56 4. Émile Durkheim: Organsko društvo72

drugi dio Priroda kulture91 5. Alfred Kroeber: Konfiguracije kulture96 6. Ruth Benedict: Obrasci kulture111 7. Edward Sapir: Kultura, jezik i pojedinac124 8. Margaret Mead: Pojedinac i kultura142

treći dio Priroda društva161 9. Marcel Mauss: Elementarne kategorije, totalne činjenice164 10. Bronislaw Malinowski: Funkcije kulture180 11. R. Radcliffe-Brown: Strukture društva197 12. Edward Evans-Pritchard: Socijalna antropologija, socijalna povijest214


četvrti dio Evolucionističke, adaptacionističke i materijalističke teorije233 13. Leslie White: Nastanak evolucije237 14. Julian Steward: Kulturna ekologija i multilinearni razvoj254 15. Marvin Harris: Kulturni materijalizam267 16. Eleanor Burke Leacock: Feminizam, marksizam i povijest283

peti dio Strukture, simboli i značenja299 17. Claude Lévi-Strauss: Strukturalizam 305 18. Victor Turner: Simboli, hodočasnici i drama323 19. Clifford Geertz: Interpretativna antropologija337 20. Mary Douglas: Simboli i strukture, onečišćenje i čistoća351 21. James Fernandez: Igra tropâ369 Današnji prijepori383 Kazalo pojmova i imena391 Bilješka o piscu 397


Zahvale Ovu sam knjigu napisao za studente, a različite inačice poglavlja provjeravao sam na svojim studentima Kalifornijskoga državnog sveučilišta u Dominguez Hillsu. Željom mi je zahvaliti im se na strpljivosti, pitanjima i zbunjenim pogledima – koji bi me nagnali da budem jasniji u izlaganju i u nakani. Pri pisanju poglavlja o Edwardu Sapiru, osjećao sam neposredno suosjećanje spram razdoblja njegova života koje je proveo u Ottawi, kada nije imao dovoljno studenata; nemati mogućnost razmjene ideja sa studentima može predstavljati veliki gubitak, pa stoga želim zahvaliti svojim studentima na njihovu doprinosu ovoj knjizi. Želio bih se također zahvaliti kolegi Robertu Franklinu na njegovim antropološkim uvidima, i zahvaliti se četvorici svojih predavača koji su me kao studenta i poslijediplomanta podučili antropološkoj teoriji: Michaelu Seelyju, Joelu Canbyju, Charlesu Erasmusu i Albertu Spauldingu. Također zahvaljujem dr. Jamesu W. Fernandezu koji je uzvratio mojoj zamolbi i dostavio mi podatke o svome životnu putu antropologa. Ne mogu dostatno izraziti zahvalnost svojoj supruzi i kolegici, Janine Gasco, koja je čitala radne nacrte poglavlja, slušala me dok sam razglabao o svojim teorijskim i uredničkim teškoćama i čiji je savjet u pravilu bio dobrodošao. Imao sam sreću surađivati s Mitchom Allenom iz AltaMira Pressa, jer je njegovo povjerenje u ovu knjigu – usprkos britkim kritikama – bilo glavnim razlogom da je projekt dovršen. Zahvaljujem i Denise Santoro iz AltaMira Pressa na uredničkoj pomoći. Zahvaljujem i Rachel Fudge i njenim kolegama iz 7


Uvo d u ant rop olog iju

Labrecque Publishinga na brižnom radu. Također bih izrazio svoju zahvalnost šestoro anonimnih čitatelja koji su čitali različite inačice rukopisa. Napokon, želim se zahvaliti studentu, čije ime nisam nikad saznao, a koji mi je postavio jedno od najboljih pitanja koje se može postaviti: “O čemu je, do vraga, zapravo riječ?” Ovu knjigu posvećujem njemu.

8


Uvod

O čemu je riječ? Prije nekoliko godina, prisustvovao sam vikend-konferenciji što ju je upriličila vrlo aktivna skupina studenata antropologije s jednog većeg državnog sveučilišta na Srednjem zapadu. Godišnji skup održao se u brvnarama smještenima na samoj obali prekrasnog jezera. Okruženje je pridonosilo ozbiljnosti izlaganja i u isti mah pružalo mogućnost profesorima i studentima da razmijene mišljenja u vrlo opuštenom ugođaju, a opuštenosti je još potpomogao poneki sanduk piva. Na kraju napornog dana bogatog razgovorima, rasprava bi se prebacila na teorijsko polje. Mnogi od prisutnih studenata pohađali su kod profesora X kolegij o antropološkim teorijama i teoretičarima, ali koji zbog obveza nije mogao prisustvovati skupu, te su, ohrabreni pivom i odsustvom profesora X, počeli iznositi pritužbe na kolegij. Neki je mladić ustao i rekao: “Počeli smo s Edwardom Tylorom, ali profesor nam je rekao da je Tylor tek obični ‘salonski’ antropolog. Potom smo čitali Malinowskog, za koga svi kažu da je bio dobar terenski istraživač, ali profesor X kaže da je Malinowski bio rasist. A onda smo čitali Margaret Mead, za koju je profesor X kazao da je lažljivica.” Mladić se lagano zanjihao i upitao: “O čemu je, do vraga, uopće riječ?” Bilo je to vrlo dobro pitanje. 9


Uvo d u ant rop olog iju

Opće je mjesto ustvrditi da je antropologija u krizi, ali ako je to istina, tome smo sami pridonijeli. Bivši predsjednik Američkog antropološkog udruženja James Peacock sažeo je moguće doprinose antropologije i osvrnuo se na njezine nedostatke:”... gladni uspjeha, povlačimo se, okrećemo sebi, naslađujemo se sami sobom, rasipamo svoje bogatstvo smiješnim sporenjima, sužavamo svoje viđenje svijeta smanjujući ga na najmanju mjeru, dokoličimo dok Rim gori, a barbari su pred vratima...”(Peacock 1994:1). Na toliko raznolikom polju kakvo je ono antropologije, neizbježna su suprotna mišljenja; neslaganja su dobrodošla. Ali, zaokupljeni sporenjem, zaboravljamo na znanstvene dosege antropologije i osobna dostignuća antropologa. Još gore, i kao predavači, propuštamo prenijeti studentima naslijeđa antropologa koji su vrijedni naše pozornosti, pomnog istraživanja i poštovanja. Ova je knjiga namijenjena studentima antropologije. To je uvod u poznavanje vodećih teoretičara i teorija koje su utemeljile i koje nastavljaju utjecati na modernu antropologiju. U njoj sam sažeo najvažnije teorijske koncepte dvadeset i jednog znanstvenika; knjigu sam uredio kao niz kratkih biografija i pokušao povezati te pojmove s formativnim utjecajima svakog znanstvenika, s antropološkim istraživanjem, intelektualnim obzorjem i njihovim osobnim pogledima. Poglavlja su podijeljena u pet tematskih cjelina koje počinju kratkim uvodnim esejom i opisom problema i pitanja koja su zajednička antropolozima o kojima je riječ u tom dijelu knjige. Svako poglavlje nas upoznaje s doprinosima znanstvenika antropologiji, opisuje njihovu znanstvenu djelatnost s naglaskom na terenskom radu i objavljenim radovima te raspravlja o najvažnijim aspektima djelovanja antropologa: o Morganovu komparativnom pristupu sustavu srodstva, Dur10


Uvo d

kheimovoj conscience collective, o teoriji potreba Bronislawa Malinowskog, Lévi-Straussovom strukturalnom pristupu mitu, konceptu društvene drame Victora Turnera i tako dalje. Nakon zaključka slijedi popis literature koji studentima omogućava podrobnija proučavanja. Pokušao sam uvijek navesti dostupne izvore, uputiti na posljednja ponovljena izdanja izdavača, radije nego na tekstove objavljene u teže dostupnim časopisima. Nadalje, bibliografija nije zamišljena kao cjeloviti popis objavljenih djela svakog antropologa, nego je reprezentativni popis glavnih bibliografskih izvora. Knjiga Uvod u antropologiju uređena je drukčije od ostalih tekstova o antropološkoj teoriji. Prvo, pokušao sam predstaviti širi krug antropoloških gledišta nego što ih, primjerice, Adam Kuper predstavlja u svojoj odličnoj studiji o britanskim socijalnim antropolozima (Kuper 1983). Drugo, pokušao sam uvrstiti novije trendove u antropologiji od onih predstavljenih u knjizi Elvina Hatcha Theories of Man and Culture (Teorije o čovjeku i kulturi) iz 1973. Pokušao sam, naime, na jasniji, umjereniji ali ne i nekritičan način predstaviti doprinos svakog antropologa antropološkoj teoriji. To naprosto znači da osobno ne zagovaram neku posebnu teoriju, poput Marvina Harrisa (1968) u njegovoj knjizi Rise of Anthropological Theory (Uspon antropološke teorije), a znanstvenici predstavljeni u knjizi Uvod u antropologiju nisu neuglednici ili kažnjena djeca. Svaki antropolog o kojemu je u knjizi riječ ima svoju znanstvenu težinu i uključen je zato što su mu mišljenja važna i vrijedna proučavanja. Napokon, želio sam predstaviti svakog antropologa u kontekstu njegovog ili njezinog intelektualnog obzora; nisam dosege svakog znanstvenika vrednovao u odnosu na suvremene teorijske tendencije u antropologiji. Danas su, primjerice, kulturna ekologija i kulturna evolucija pale u nemilost, ali bile su 11


Uvo d u ant rop olog iju

važna teorijska usmjerenja u istraživanju u razdoblju od 1945 – 1975. Od sredine dvadesetih do sredine šezdesetih godina 20. stoljeća, nekoliko je inačica funkcionalizma bilo značajno za antropologiju, iako su danas one manje važne. Zbog njihova utjecaja na razvoj antropološke teorije, uvrstio sam i raspravu o tim djelima, iako ih neki suvremeni teoretičari smatraju potpuno zastarjelima. Uvod u antropologiju govore o ljudima koji su stvorili modernu antropologiju. Drugi pristupi antropološkoj teoriji naglašavaju u većoj mjeri ideje negoli pojedinca, ali uvjeren sam da postoje dobri razlozi da se knjiga strukturira prema načelu biografije. Ideje ne postoje izvan konteksta, one se oblikuju iskustvom pojedinca. Očigledno, neke ideje postaju opća, zajednička svojina. Organska analogija, ideja napretka, uloga društva, postmodernistička kritika i neke druge ideje opstoje na široj razini, one nisu samotne kreacije “velikog čovjeka”. U mome tumačenju antropoloških teorija, takvi široko zamišljeni koncepti izgledaju kao opće osnove na kojima znanstvenici grade svoje teorijske strukture. Drugi elementi i problemi neposrednije oblikuju misli svakog antropologa. Među njima najvažnije je iskustvo antropološkog terenskog rada. Stalno iznova otkrivamo da antropolozi dolaze do svojih teorijskih postavki u procesu nastojanja da razumiju kulturu drugih ljudi. Benedict i Zuni, Mead i stanovnici Samoe, Radcliffe-Brown i stanovnici Andamanskih otoka, Malinowski i narod s otočja Trobriand, Evans-Pritchard i Azande, Steward i Šošoni, Harris i seljaci iz Brazila, Turner i Ndembu, Geertz i Javanci, te Fernadez i skupina Fang – stalno je prisutan dijalektički odnos koji se potvrđuje u kontekstu istraživanja. U općenitim teorijskim diskusijama prečesto se zapostavlja iskustveni kontekst terenskog istraživanja. To je sramota, s obzirom da su etnografska istraživanja u antropologiji njezin 12


Uvo d

najvažniji doprinos društvenim znanostima, a naša tumačenja iskustava drugih kultura najtrajniji su doprinosi antropologije intelektualnom životu. Pri sastavljanju bilo kakve zbirke nailazimo na temeljni problem: Koga u nju uključiti? Postupak odabira nalikuje na rasprave navijača košarke o tome kakav bi trebao biti sastav savršenog “dream teama”. Magic Johnson, Michael Jordan i Larry Bird našli bi se na popisu svakog ljubitelja košarke, ali što je s ostalom dvojicom igrača? Wilt Chamberlain ili Kareem Abdul Jabar? Jerry West ili Dr. J.? Kako se odlučiti? Dakako, nisam mogao uvrstiti svaku važniju ličnost u antropologiji; moj izbor zahtijeva obrazloženje. Prvo, razmatrao sam antropologe koji se bave ključnim pitanjima, poput pitanja: što je priroda kulture? Kakav je odnos pojedinca i društva? Kako drugu kulturu može shvatiti čovjek koje se ne bavi antropologijom? S tim se ključnim pitanjima antropolozi bore još od kraja 19. stoljeća, ali nisu svi antropolozi usredotočeni isključivo na ta teorijska pitanja. Svjestan sam da sam izostavio važnije ličnosti sa značajnim teorijskim i drugim dostignućima u antropologiji, stoga se ovdje ispričavam njima, njihovim studentima i njihovim posthumnim poštovateljima. Nadalje, nisam obrađivao znanstvenike čiji su radovi bili važni u tijeku njihova života, ali su kasnije izgubili na važnosti (npr., vidi Ackerman (1987:1 – 4) o Sir Jamesu Frazeru). Treće, pokušao sam odabrati antropologe koji su predstavnici osnovnih pravaca u antropologiji – jednolinijske evolucije, boasovskog historicizma, funkcionalizma, kulturnog materijalizma, strukturalizma, semiotike, feminizma i postmodernizma. Četvrto, ograničio sam se na antropologe iz SAD-a, Velike Britanije i Francuske, a istaknuo anglo-američku antropologiju, za koju mislim da je najzanimljivija mojim čitateljima. Konačno, nisam raspravljao o znanstvenicima ostalih srodnih društvenih znanosti koji su značajno utjecali na 13


Uvo d u ant rop olog iju

antropologiju: Marx, Freud, Weber, Bourdieu, Giddens, itd. To bi naime značilo napisati biografsku enciklopediju društvenih znanosti, a to nije bio ni moj cilj, ni namjera, ni želja. Konačni odabir dvadeset i jednog antropologa – Edwarda Tylora, Lewisa Henrya Morgana, Franza Boasa, Émilea Durkheima, Alfreda Kroebera, Ruth Benedict, Edwarda Sapira, Margaret Mead, Marcela Maussa, Bronislawa Malinowskog, A. R. Radcliffe-Browna, Lesliea Whitea, Juliana Stewarda, Marvina Harrisa, Eleanor Burke Leacock, Edwarda Evans-Pritcharda, Victora Turnera, Mary Douglas, Claudea Lévi-Straussa, Clifforda Geertza i Jamesa Fernandeza, nije pretjerano dug popis, ali je polazište za dalja istraživanja, rasprave u učionicama te proučavanje ideja i pojedinaca koji su svojim osobitim doprinosima i stvaralačkim viđenjima kulture oblikovali antropologiju. Literatura Ackerman, Robert 1987 James Frazer: A Life. Cambridge: Cambridge University Press. Harris, Marvin 1968 The Rise of Anthropological Theory: A History of Theories of Culture. New York: Thomas Y. Crowell Company. Hatch, Elvin 1973 Theories of Man and Culture. New York: Columbia University Press. Kuper, Adam 1983 Anthropology and Anthropologists: The Modern British School. London: Routledge & Kegan Paul. Peacock, James 1994 “The AAA President’s Report: Challenges Facing the Discipline”, Anthropology Newsletter 35(9):1,5. 14


prvi dio


Utemeljitelji

Antropologija postavlja niz pitanja koja su ljude zaokupljala tisućljećima: Što je bit društva? Zašto se kulture mijenjaju? Kakav je odnos između osobe kao pojedinca i osobe kao pripadnika određene društvene skupine? Koja su posebna obilježja ljudskosti? Zašto se kulture razlikuju? Pisana svjedočanstva o takvim izučavanjima postoje barem 2500 godina. U Ateni je Aristotel, u 4. st. prije Krista, propitivao uređenje države i služio se organskom analogijom – usporedba društva sa živim organizmom – a ta se ideja iznova pojavljuje u antropologiji u 19. i 20. stoljeću. Arapski geograf Ibn Khaldun pokušao je u 14. stoljeću objasniti razlike između kultura klimom – strastvena i izražajna društva opstoje u toplijim klimama, dok se suzdržanije, manje strastvene kulture nahode u sjevernijim klimatskim područjima. Siromašni talijanski znanstvenik Giovanni Vico napisao je1725. djelo Scienza Nuova (Nova znanost) zacrtavši povijesni obrazac razvoja ljudskog društva. Oko 1700. g., široki krug filozofa moralista propitivao je narav ljudskih kultura na osnovi etnografskih izvora Herodota, Garcilasa de la Vege, Josepha Lafitaua i ostalih. Zašto onda četvoricu znanstvenika, Edwarda Tylora, Lewisa Henrya Morgana, Émilea Durkheima i Franza Boasa, nazivamo “utemeljiteljima” antropologije? Ponajprije zato što postoje izravne veze između suvremenih antropoloških pitanja i ideja 17


Uvo d u ant rop olog iju

ovih znanstvenika koji su živjeli potkraj 19. i na početku 20. st. Značajna promjena u društvenim znanostima nastupila je 1858. pojavom knjige Charlesa Darwina The Origin of Species (O podrijetlu vrsta). Stocking (1968,1987) je propitivao neposredni Darwinov utjecaj, ali čini se očevidnim da je darvinistička teorija bioloških promjena poslužila kao model za ispitivanje naravi razlika među kulturama. Sredina 19. st. označila je prekretnicu: raniji su autori doduše razmišljali o kulturnim razlikama i prirodi ljudske vrste, ali njihovi se pristupi razumijevanju razlikuju od postdarvinističke znanosti. To ne znači da znanstvenici prije Darwina nisu bili svjesni razlika među kulturama, nego izgleda da “nisu imali pojma o tome kako razlike među kulturama znanstveno protumačiti” (Harris 1968:18). Morgan, Tylor, Durkheim i Boas se pak nahode na ovoj strani te znanstvene podjele, pa zato njihove ideje ostaju izravnije i neposrednije. Prema Oxfordskom engleskom rječniku, prije 1860. g. pojam antropologije označavao je znanost koja izučava ljudsku narav obuhvaćajući fiziologiju i psihologiju; nakon 1860., pojam antropologije označava znanost o ljudskom rodu “u najširem značenju”. Taj pomak u određenju odraz je promjena na znanstvenom području do kojeg je došlo zahvaljujući i djelima Morgana, Tylora, Boasa i Durkheima. Nadalje, svatko je od tih znanstvenika bio utemeljitelj u praktičnom smislu: posredovali su uspostavljanju antropologije kao akademske discipline. Antropologija je u razdoblju od 1860. do 1900. od polja istorodnih bavljenja slabo povezane skupine znanstvenika postala formalno definiranom znanošću o ljudskome rodu. Tylor, Morgan, Durkheim i Boas neposredno su sudjelovali u osnivanju novih antropoloških institucija. Tylor je držao prva predavanja iz antropologije na Oxfordu, tu je napisao i prvi udžbenik iz antropologije. Morgan je uspio dobiti 18


Utemelj itelj i

potporu za antropološka istraživanja od Zavoda Smithsonian i vlade SAD-a. Durkheim je zacrtao nov znanstveni program društvenih istraživanja, pokrenuo utjecajne časopise i uspostavio znanstveni kadar studenata i kolega koji će u sedamdesetim godinama 20. stoljeća oblikovati francusku znanost o društvu. Boas je bio mentor prve američke disertacije iz antropologije, osnovao je nove časopise i udruge te je doslovce utvrdio široke granice istraživanja američkoj antropologiji. Konačno, Tylor, Morgan, Durkheim i Boas – iako se oslanjaju na postojeći konceptualni sustav i mišljenja – postavljaju novi sklop antropoloških problema i predlažu nove metode znanstvenih istraživanja. Na taj su način razvili pristupe razmišljanju o ljudskoj kulturi koji i danas pružaju zadovoljavajuće odgovore na naše upite i konačno određuju usmjerenje antropologije u 20. stoljeću. Tylorova definicija kulture, Morganova ispitivanja društvenog razvoja, Durkheimovo utemeljenje znanosti o društvu i Boasova ustrajnost na promatranju kultura u posebnom povijesnom kontekstu – postavke su koje su oblikovale prostor antropologije i njezin razvoj od kraja 19. stoljeća do danas. Ti su znanstvenici bili njezinim utemeljiteljima.

19


1. poglavlje

Edward Tylor Razvoj kulture Edward Burnett Tylor (1832 – 1917) smatra se ocem britanske antropologije. Tylor je bio prvi profesor antropologije na Oxfordu, sudjelovao je u osnivanju antropoloških udruženja i institucija, a njegove su ideje, potaknute Darwinovim djelom O podrijetlu vrsta, pridonosile znanstvenim raspravama potkraj 19. stoljeća. Njegov prijatelj, A. C. Haddon napisao je da se Tylorove knjige “temelje na širokoj erudiciji, a toliko su sugestivne i prožete blagim humorom da su postale ‘klasičnima’ te su duboko utjecale na modernu misao. Od njihove prve pojave bilo je jasno da veliki um upravlja sudbinom novouspostavljene znanosti” (Haddon 1910:159). Istodobno je njegov suvremenik, istraživač religije Max Müller, nazvao antropologiju “znanošću g. Tylora”, odavši tako priznanje Tylorovu utjecaju u određenju toga znanstvenog područja. Tylorova definicija kulture smatra se njegovim najvažnijim doprinosom znanosti: Kultura ili civilizacija, shvaćena u širokom etnografskom smislu, složena je cjelina koja obuhvaća znanja, vjerovanja, umjetnost, moral, pravo, običaje i sve ostale sposobnosti i navike koje je čovjek stekao kao član društva (1958 (1871) :1). 21


Uvo d u ant rop olog iju

U prvim rečenicama Tylorova glavnog djela, Primitive Culture (Primitivna kultura) iz 1871. g., autor najprije definira kulturu u “njezinu modernom tehničkom ili antropološkom značenju” (Kroeber i Kluckhohn 1952: 9; Stocking 1963). Za tu definiciju kulture Bohannan i Glazer (1988:62) kažu da je “jedina koju većina antropologa može ispravno navesti i na koju se vraćaju kad se ostale pokažu neprimjerenima”. Pa ipak, jedan od njegovih najpozornijih suvremenih čitatelja, George W. Stocking, Jr., piše: “Sudeći prema današnjim priručnicima, Tylor ima malo što reći u antropologiji.” (Stocking 1968:176). Smatrajući da brojni njegovi kasniji čitatelji jednostavno nisu razumjeli njegovo poimanje kulture (Stocking 1963), Stocking zaključuje da Tylor nije bio “među značajnijim ulagačima u opći znanstveni kapital modernih humanističkih znanosti”, s obzirom da su ga zasjenile ličnosti poput Marxa, Freuda, Webera ili Durkheima (Stocking 1987:301 – 302). Da ironija bude veća, Tylorov trajni utjecaj bio je veći u američkoj antropologiji, nego u kasnijoj britanskoj socijalnoj antropologiji (npr., vidi Evans-Pritchardovu (1981:91 – 94) neobično oštru raspravu o svom uglednom prethodniku na Oxfordu). Nasuprot tome, američki antropolog Robert Lowie (1939) hvalio je Tylora kao pozornog znanstvenika “uvijek spremnog na provjeru znanstvenih dokaza”. Različite ocjene o Tyloru i njegovu američkom suvremeniku Lewisu Henryu Morganu, navele su Meyera Fortesa (1969) na zaključak da je Morgan zaslužan za stvaranje britanske socijalne antropologije, dok bi vrlo britanski Tylor, bio začetnikom američke kulturne antropologije. Kako protumačiti tako proturječne ocjene? Zašto je Tylor bio tako utjecajan u svoje vrijeme? Koja je trajna vrijednost njegovih ideja? 22


E dward Ty lor

Odgoj i obrazovanje Tylor je rođen 1832. u kvekerskoj obitelji, u vrijeme kad su kvekeri bili vjerska manjina, ali i sastavni dio britanske srednje klase. Tylorovo vjersko uvjerenje priječilo mu je obrazovanje na Oxfordu ili Cambridgeu, zbog toga što su na tim sveučilištima mogli studirati i steći diplomu samo pripadnici Anglikanske crkve. Tylor se obrazovao u kvekerskim školama prije nego što se u šesnaestoj godini zaposlio u obiteljskoj ljevaonici. Kvekerski odgoj ga navodi na vjerski agnosticizam, pa tek sa zadrškom izučava porijeklo religija. Ackerman (1987:77) primjećuje da ga gnosticizam navodi na pristup religijama kao misaonim sustavima prije negoli izrazima vjere, napominjući kako je Tyloru “bilo više stalo do vjerovanja nego do utjehe”. U ranim dvadesetim godinama, Tylor pokazuje prve znakove tuberkuloze, a budući da je, prema Marettovoj diskretnoj opasci, “dobio skromni imetak”, to napušta obiteljsku ljevaonicu i putuje u toplije krajeve ne bi li povratio zdravlje. Na Kubi upoznaje Henrya Christya, britanskog poslovnog čovjeka i strastvenog arheologa, te zajedno odlaze na četveromjesečno putovanje u Meksiko koje Tylor opisuje u svojoj prvoj knjizi, Anahuac: Or Modern Mexico and Mexicans (Anahuac: ili moderni Meksiko i Meksikanci) (Tylor 1861). Anahuac je putopis nastao na osnovi pomnog pripremnog čitanja čovjeka čije oko uočava svaki detalj, a uho osluškuje svaki razgovor. Tylor i Christy krenuli su iz luke Vera Cruz prema unutrašnjosti putujući poštanskom kočijom. Često su se zaustavljali jer je arheolog Christy po vododerinama tražio vulkansko kamenje za izradu vrškova strjelica od opsidijana (1861:35). Putnici su posjetili arheološke lokalitete poput Teotihuacana i Cholule, gdje su tražili krhotine keramike po svježe uzoranim poljima i uspoređivali meksičke artefakte s novijim nalazima u Europi. 23


Uvo d u ant rop olog iju

No, veći dio knjige opisuje suvremeni, a ne drevni Meksiko. Tylor i Christy su obilazili plantaže šećera, tvornice tkanina, pulque* trgovine i veleposjede-hacijende. Autor opisuje političku nestabilnost i siromaštvo Meksika. Njegov ga je antiklerikalni odgoj navodio na provale bijesa i pogrdne kritike Katoličke crkve. Kritike su bile toliko oštre da je i sam priznao: “Dosadno je stalno kritizirati rimokatoličko svećenstvo”, no nastavljao bi kriviti svećenike za “žalosnu nebrigu” i siromaštvo stanovništva (1861:126). U knjizi se Tylor pokazuje kao dobro obaviješten autor, izvrsna opažanja, ali ne i kao pisac lišen predrasuda. Tijekom sljedeće četiri godine Tylor sazrijeva u ozbiljnijeg proučavatelja ljudske kulture. Objavljuje knjigu Researches into the Early History of Mankind and the Development of Civilization (Istraživanja o najranijoj povijesti čovječanstva i razvoju civilizacije) u kojoj daje prikaz analitičkih tema koje će dalje razvijati do kraja života. “Rana kulturna povijest čovječanstva”, piše Tylor, “može se prikupljanjima i razvrstavanjem činjenica u grupe smatrati induktivnom znanošću” (1964(1865):137). Tylor je pažljivo iščitavao bilješke misionara, dnevnike istraživača, stare tekstove i etnološka izvješća tragajući za sličnostima među kulturama. “Kako objasniti da se slični umjetnički uradci, običaji, vjerovanja ili legende nađu na nekoliko međusobno udaljenih područja, među narodima koji nisu istog porijekla?” pita se Tylor (1964(1865):3). U biti, postoje dva moguća tumačenja: sličnost je plod naporednih invencija – “sličnog djelovanja ljudskoga duha u sličnim okolnostima” – ili je posljedica dodira, posrednih ili neposrednih, prošlih ili suvremenih između društava i širenja (difuzije) kulturnih spoznaja. Teza o difuziji kulturnih spoznaja obilježje je Tylorovih ranih radova, dok Stocking (1963:788) ističe da Tylor sve više * Pulque je alkoholno piće proizvedeno od soka kaktusa agave; opaska ur. 24


E dward Ty lor

naglašava važnost evolucije nad širenjem i naporednim izumima. Šesnaest godina kasnije, Tylor će svoju knjigu Anthropology (Antropologija) smatrati “nizom članaka koji prikazuju činjenice i tijek razvoja na različitim područjima života”, gotovo isključivo naglašavajući evoluciju. Evolucija i napredak bile su važne teme i u prvom Tylorovu ozbiljnijem etnološkom djelu. Gotovo polovica knjige Istraživanja o najranijoj povijesti čovječanstva... razmatra evoluciju jezika i simbola. Iako priznaje kako nema “dokaza da je čovjek ikad živio u društvu a da se nije koristio govorom”, Tylor napominje da su neka društva “tako manjkava jezika te se razgovor o običnim stvarima morao dopunjavati pokretima”. Sudeći na temelju ostalih pretpostavki, on navodi da su takva društva ili “najteži poznati oblici nazadovanja u povijesti ljudske vrste ili bjelodani dokaz da je jezik pokreta dio izvornog načina izražavanja ljudske vrste...” (Tylor1964(1865):62 – 64). U svojoj prvoj ozbiljnoj antropološkoj studiji, Tylor zacrtava nekoliko tema koje će razvijati u kasnijim radovima: interpretacija mita, tumačenje snova urođenika te, među ostalim, i smisla simpatske magije*. Knjiga sadrži i prve Tylorove metodološke ideje o tome kako pratiti evoluciju ljudskog društva (vidjeti, npr., Tylor 1964(1865):236 – 241). Knjigu su izdali John Murray and Sons, izdavači najpoznatijih znanstvenih tekstova 19. stoljeća, npr., Lyellove knjige Principles of Geology (Principi geologije) i Darwinova O podrijetlu vrsta. Bio je to pokazatelj Tylorova sve većeg ugleda u svijetu znanosti. “Do kasnih 1860-ih Tylor postaje dijelom znanstvenog establishmenta”, piše Joan Leopold (1980:19), kad se sprijateljio s Alfredom Russelom Wallaceom, Thomasom Henryem Huxleyem i ostalim istaknutim viktorijancima, te * Magijski postupak kojim se cilj postiže zahvaljujući istosti sredstva i njegova učinka. Sinonim je kontagiozna magija; opaska ur. 25


Uvo d u ant rop olog iju

piše znanstvene članke i kritike u važnijim časopisima i drži predavanja. Tyloru je odana počast za njegovo djelo, izborom za člana Kraljevskoga društva 1871. i objavljivanjem knjige Primitive culture (Primitivna kultura).

Primitivna kultura U knjizi Primitivna kultura Tylor je pokušao rekonstruirati povijest ljudske kulture, ali se odmah suočio s glavnim problemom: kako spoznati pretpovijesno, nepisano razdoblje čovječanstva? Tylor je pomno pratio suvremena arheološka otkrića kamenih alatki i izumrlih životinja u Velikoj Britaniji i Francuskoj, ali dijelovi kostiju i kamenje nisu bili dostatni za rekonstrukciju “složene cjeline” Kulture ili Civilizacije. Tylor tako zasniva svoju rekonstrukciju na dva načela: na načelu jednoobraznosti (uniformitarianism) i konceptu prežitaka (survivals). Uvjeti kulture u različitim društvima ljudskog roda mogući su predmet izučavanja zakonitosti ljudskog mišljenja i djelovanja utoliko što ih možemo istraživati na općim postavkama. S jedne strane, jednoobraznost koja tako prožima civilizaciju može se u velikoj mjeri pripisati istovrsnom djelovanju istih uzroka, dok se, s druge strane, različiti stupnjevi civilizacije mogu smatrati fazama razvoja ili evolucije, od kojih je svaka posljedica prethodnog razdoblja i svaka na svoj način sudjeluje u oblikovanju povijesti budućnosti (1958 (1871):1). Princip jednoobraznosti izveden je iz višetomnog izdanja knjige Charlesa Lyella Principles of Geology (Principi geologije)(1830 – 1833). Lyell je tvrdio da su geološki procesi koji se mogu danas promatrati – erozija, taloženje itd. – procesi koji su ob26


E dward Ty lor

likovali Zemlju, a ne spektakularne, izuzetne katastrofe poput, primjerice, biblijskoga Općeg potopa. Promatranja suvremenih zbivanja omogućila su rekonstrukciju povijesti Zemlje, jer su se isti procesi odvijali onda i danas. Prema Tylorovu mišljenju, to vrijedi i za kulturu, jer se kultura stvarala općenito sličnom ljudskom inventivnošću i njome su upravljale iste temeljne zakonitosti spoznaje. “Promatramo li sa šireg gledišta”, piše Tylor: ...karakter i navike čovječanstva u isti mah odražavaju onu sličnost i stalnost koja je navela Talijana, autora ove poslovice, obznaniti: “Cijeli svijet je jedna zemlja...” S obzirom na općenitu sličnost ljudske naravi, s jedne strane, i na općenitu sličnost životnih okolnosti, s druge, te se sličnosti i dosljednosti mogu bez sumnje pratiti, a nadasve ih je pogodno izučavati uspoređuju li se rase na približno istom civilizacijskom stupnju (Tylor 1958 (1871):6). Ostavimo na trenutak problem “stupnja civilizacije” i obratimo pozornost na Tylorovu ključnu tvrdnju da su procesi kulture slični kod svih ljudi bez obzira gdje i kada oni živjeli, zbog sličnosti osnovne logike ljudskog mišljenja (Tylor 1958(1871):159). Upravo to je osnova Tylorova poimanja jednoobraznosti: kultura ili civilizacija sastoje se od spoznaja, vjerovanja, umjetnosti, morala, običaja i ostalih mentalnih sastavnica. Budući da su mentalni procesi kod ljudi univerzalni, ljudske zajednice razvijaju kulturu na temelju “gotovo istovrsnih obrazaca” kojima je svojstven napredak i izražavaju se u evoluciji kulture. Ta tvrdnja ima tri posljedice. Prvo, rasa ne objašnjava kulturne razlike. Vjerujući da je “moguće i poželjno odstraniti razmatranja o nasljednim inačicama u kulturi ili o ljudskim rasama,” Tylor je tvrdio da njegova studija pokazuje sljedeće: 27


Uvo d u ant rop olog iju

“Stupnjevi kulture mogu se uspoređivati bez obzira u kojoj se mjeri prema tjelesnoj građi, boji kože i kose razlikovala plemena koja se koriste istim sredstvima, poštuju iste običaje i vjeruju u isti mit” (Tylor 1958(1871):7). Naime, ako dvije zajednice imaju podudarna kulturna obilježja (grnčariju ili monoteizam ili način trgovanja), razlog tome je činjenica što su se: a) obilježja jedne zajednice proširila na drugu, ili su se b) obilježja neovisno razvijala zbog sličnog razmišljanja ljudi u sličnim okolnostima. Nadalje to znači da društva sa sličnim kulturnim obilježjima mogu predstavljati podudarne stupnjeve razvoja kulture. Navodeći predvidljivo uvredljivu izjavu Samuela Johnsona: “Jedna grupa divljaka je poput druge”, Tylor iznenađuje tvrdnjom: “Istinitost ove opće tvrdnje može potvrditi svaki etnološki muzej” (1958 (1871): 6). Tylor se žuri objasniti da su takve sličnosti najistaknutije na području tehnologije – na lovačkom, ribolovnom priboru, priboru za potpaljivanje vatre, kuhanju itd. – iako sličnosti među kulturama postoje i u mitologiji, srodničkim odnosima i ostalim aspektima društvenog života. Takve paralele odražavaju slične stupnjeve kulturnog razvoja u postojećim zajednicama i one omogućuju rekonstrukciju pretpovijesnih društava. Budući da su zakonitosti mišljenja jednoobrazne, načini ponašanja suvremenih “primitivnih” društava moraju biti istovjetni onima izumrlih pretpovijesnih društava, a “hipotetični primitivni uvjeti u značajnoj mjeri odgovaraju onima suvremenih primitivnih plemena, unatoč svojoj udaljenosti i razlikama, imaju neke zajedničke civilizacijske elemente koji uglavnom ostaju na ranom stupnju razvoja” (Tylor 1958(1871) :21). Tylor u osnovi kazuje ono što tvrdi Robert Ackerman (1987:78), naime da se “s obzirom na relativnu istovjetnost ljudske prirode i njezina razvoja, u ponašanju sadašnjih primitivnih naroda mogu nedvojbeno otkriti žive veze u lancu evolucije”. 28


E dward Ty lor

Treće, Tylorov princip jednoobraznosti dopustio mu je rekonstrukciju posebnih procesa koji su vodili određenom vjerovanju, moralu ili skupu kulturnih spoznaja. Budući da je kultura bila spoznajni sklop stvoren od sličnih razmišljanja koja rješavaju probleme egzistencije na racionalan, ali često pogrešan način, Tylor je tako mogao utvrditi logične korake koji su doveli do praznovjerja, narodnih vjerovanja ili “iracionalnih” postupaka. Tylorova rekonstrukcija evolucije ljudske kulture temeljila se na komparativnoj metodi i doktrini prežitaka. Komparativna metoda temelji se na pukom zdravom razumu: slične pojave povijesno su povezane. Primati, majmuni i ljudi imaju pet prstiju, jer su ta bića povijesno povezana. Riječi no, non i nein slične su, jer engleski, francuski i njemački jezik posjeduju zajedničke povijesne korijene. Komparativna metoda je u Tylorovo doba unaprijedila različita znanstvena područja. Mogla se primijetiti u komparativnoj zoologiji Georgesa Cuviera (1769 – 1832), u značajnim pomacima komparativne lingvistike, i posebno u otkriću praindoeuropskog jezika rekonstruiranog od jezičnih ulomaka pronađenih u sanskrtu (Hoenigswald 1963). Komparativna metoda postavlja temelj povijesti porijekla. Tylor prikazuje svoju inačicu komparativne metode kao prirodnu povijest ljudske kulture: “Prvi korak pri proučavanju civilizacije jest njezino razdvajanje na pojedinosti i klasifikacija u prikladne grupe” (Tylor 1958(1871):7). Dakle, “mitovi” se mogu klasificirati u mitove o Suncu, mitove o pomrčinama ili potresima, mitove o nazivima pojedinih mjesta, mitove o osnivanju plemena itd. Svaki od njih, tvrdi autor, jedan je primjer iz roda “mitova”, pa tako etnografija postaje prirodnom poviješću. Tylor ustvrđuje: “Zadatak je etnografa klasificirati takve pojedinosti radi tumačenja njihove rasprostranjenosti u geografiji i povijesti, te ustvrditi odnose koji postoje među njima” (Tylor 1958(1871):8). 29


Uvo d u ant rop olog iju

Vremenska i prostorna rasprostranjenost kulturnih obilježja odražava različite procese. Neki obrasci se mogu pojaviti kao rezultat dodira između različitih kultura i difuzije kulturnih obilježja. Drugi mogu predstavljati istovrsna rješenja sličnih problema egzistencije: ribolovne mreže su slične svuda u svijetu jer postoji samo određeni načini kako se ribe love. No, obrasci također mogu biti odrazi ranijih stupnjeva ljudske kulture, a Tylor takve tragove naziva “prežicima”. Na cijelom području SAD-a mogu se vidjeti natpisi “Ye Olde Steak House” ili “Ye Olde Coffee Shoppe” i meni osobno najdraži, “Ye Olde Pizza Parlor”. Većina Amerikanaca će izgovoriti riječ “ye” kao ji i prepoznat će je kao staroenglesku riječ, ne znajući da je “Y” bio simbol za glas th, tako da “Ye” jednostavno znači “The”. Simbol je preživio, iako mu značenje u potpunosti nije razumljivo. “Ye” je prežitak. Tylor (1958(1871):16) definira prežitke kao “procese, običaje, mišljenja, itd. koji su se navikom prenijeli u novu razvojnu fazu društva drukčiju od onih iz kojih su potekli te oni ostaju dokazima i primjerima starijeg stupnja kulture iz kojega se razvio noviji”. Kada netko kihne, kažemo mu: “God bless you “ (Bog te blagoslovio! – Nazdravlje!), jer je to prežitak, a ne stoga što bismo vjerovali da će duša u tom trenutku napustiti tijelo. Slavimo Halloween (Noć vještica), jer je to prežitak, a ne zato što želimo udovoljiti duhovima u noći uoči Svih svetih. Rukujemo se pri pozdravljanju, jer je to uobičajeni pozdrav, a ne da bismo drugoga uvjerili da ne nosimo oružje i da su nam namjere miroljubive. Često upotrebljavamo riječi, pokrete, uzrečice i postupke čija su izvorna značenja izgubljena, ali su se sačuvali u našoj svakodnevici. Prema Tylorovu mišljenju, prežici nisu samo neobični običaji nego i tragovi ranije kulture. “Dječje igre, narodne izreke 30


E dward Ty lor

i apsurdni običaji mogu biti praktično nevažni, ali u filozofskom smislu nisu potpuno beznačajni, budući da mnogo govore o najznačajnijim fazama rane kulture” (Tylor 1958(1871):111). Etnografu takvi “ostaci primitivnog barbarstva” dopuštaju rekonstrukciju ranijih obrazaca kulture te napokon određuju njezin razvoj. Tylor je vjerovao da je napredak svojstven ljudskoj povijesti. U tehnologiji, razvoj vatrenog oružja pokazuje očevidni napredak od puške na fitilj do puške na kotur, od puške kremenjače do puške s bubnjem, sve do pronalaska automatske puške. Slijed tehnoloških promjena očigledan je: jedan pronalazak vodi drugome. Samostrel se očigledno razvio iz običnog luka, i u to nitko ne sumnja, iako o tome nema nikakvih pisanih dokumenata (Tylor 1958 (1871):15). Slično tome, ostale razine kulture mogu se također promatrati u kontekstu progresivnog odnosa koji pokazuje “da je glavno razvojno usmjerenje od iskona do suvremenog doba ono od divljaštva prema civilizaciji” (Tylor 1958(1871):21). Ovdje Tylor slijedi nedovoljno potkrijepljenu misao i tvrdeći da kao što odjeliti tragovi kulture mogu biti preživjeli ostaci neke ranije kulture, tako jednako i cijela društva mogu biti odraz ranijeg stupnja ljudskog razvoja. Prema tome, društvo u kojem se potkraj 19. stoljeća koristi kameni alat nije bilo naprosto društvo bez metalnog alata, nego doslovce ostatak pretpovijesti – kultura iz kamenog doba. Izučavanje postojećih “primitivnih” društava je istraživanje “prvobitnih spomenika barbarske misli i života” koje omogućuje rekonstrukciju stupnjeva razvoja preko kojih su ljudi – barem neki – napredovali. Ovdje Tylorova proizvoljna tvrdnja vodi, u osnovi, u nedovoljno promišljenu pretpostavku i predrasudu. “Civilizaciju se”, piše Tylor, 31


Uvo d u ant rop olog iju

može promatrati kao općeniti napredak čovječanstva prema boljoj organiziranosti pojedinca i društva radi neposrednog unapređenja ljudske dobrote, moći i sreće. Ta se civilizacija teoretski u velikom dijelu podudara sa stvarnim civilizacijama, što se može ustanoviti usporedimo li divljaštvo s barbarstvom i barbarstvo sa suvremenim obrazovanim životom. To je nadasve točno uzmemo li u obzir samo materijalnu i duhovnu kulturu. Saznanja o fizičkim zakonitostima svijeta i snaga čovjeka da prirodu prilagodi svojim potrebama, općenito su najniža među divljacima, osrednja među barbarima i najviša među suvremeno obrazovanim narodima (1958(1871):27). Ne iznenađuje da su Tylorovi “fizički zakoni” principi zapadne znanosti; drukčije epistemologije su tada bile pogrešni ostaci predznanstvenog barbarstva. Na osnovi vladavine društva nad “materijalnom i intelektualnom kulturom”, može se uspostaviti relativni poredak na ljestvici razvoja: Tako su etnografi na temelju uspoređenih činjenica kadri uspostaviti barem približnu ljestvicu civilizacija. Malo će tko osporiti ispravnost razvrstavanja sljedećih naroda na ljestvici kultura: Australci, Tahićani, Asteci, Kinezi, Talijani (1958(1871): 27). Dakako, mnogi bi spremno osporili taj poredak, posebice Australci, Tahićani, Asteci i Kinezi. Kako može bilo kakvo razvrstavanje društava biti lišeno predrasuda? Strahote koje su obilježile 20. stoljeće teško govore u prilog činjenici da “suvremene, obrazovane nacije” uspješno promiču ljudsku dobrotu, sreću i snagu. Većina suvremenih čitatelja sablažnjava se nad ovakvim idejama koje Tyloru nisu bile sporne. Možda se manje očiglednim nadaje problem prihvaćanja cijelih društava kao razvojnih prežitaka iz ranijih faza čovjekovog napretka. Pojam “prežitka” navodi na pomisao 32


E dward Ty lor

da su se kulturne prakse – ”Ye” ili “Nazdravlje” – prenosile nepromijenjene iz prošlosti u sadašnjost, a mogu se navesti i primjeri takvih “prežitaka”. No, posve je drugo tvrditi da je cijela ljudska skupina statični, fosilizirani predstavnik ranije faze kulturnog razvoja. Tylor nije imao razloga misliti da je povijest Australaca ili Tahićana kratka ili statična, te nije imao osnova takva društva smatrati odrazima ranijih oblika ljudske kulture, a ne, primjerice, naprosto društvima koja se temelje na različitim suvremenim obrascima. Naprosto, takvo je mišljenje bilo moguće na osnovi Tylorova shvaćanja čovjekovog napretka.

Napredak i antropologija Misao o napretku okosnica je Tylorove Antropologije iz 1881., prve knjige s ovoga znanstvenog područja. S obzirom da je bila namijenjena širem čitateljstvu, Tylor u knjizi izostavlja većinu pozivanja na procese koji nisu evolucijske prirode, usredotočujući se na pitanja razvoja, poput: “Kako su ljudi postali ovakvi kakvi jesu i zašto žive tako kako žive?” (1960(1881):1). Naglašava napredak kulturnog razvoja: “Povijest... pokazuje da umjetnosti, znanosti i političke institucije imaju svoj začetak u grubljim oblicima koji tijekom vremena postaju produbljeniji i sustavniji, bolje uspostavljeni ili organiziraniji u zadovoljavanju ciljeva (1960(1881): 11). Općenito u Antropologiji Tylor sažima svoja razmatranja o jeziku, tehnologiji i religiji s jasnoćom i preglednošću rijetko prisutnima u Istraživanjima o najranijoj povijesti čovječanstva... ili u Primitivnoj kulturi. Evolucija, prema Tyloru, pokazuje neujednačeni determinizam. S jedne strane, ljudska povijest prije se oblikuje preko napredovanja nego zaostajanja, preobrazbom od jednostavnog složenome i prijelazom iz divljaštva u civilizaciju. Tylor je vjerovao da razvoj ne završava u 19. stoljeću, nego se preobrazio iz 33


Uvo d u ant rop olog iju

nesvjesne nakane u svjesnu doktrinu. “Upoznamo li događaje i njihove posljedice širom svijeta, sigurnije ćemo se usmjeriti prema boljitku” (1960 (1881): 275). Antropologija pridonosi ljudskom napretku, a spoznavši tijek ljudske povijesti “od najudaljenije prošlosti do sadašnjosti, pomoći će nam ne samo predvidjeti budućnost nego nam može omogućiti da ispunimo svoj zadatak i svijet učinimo boljim no što je bio kad smo ga zatekli” (1960(1881):275). Tylor piše: “Znanost o kulturi u biti je znanost reformatora” (1964 (1865): 539). Možda je kvekerski liberalizam potaknuo Tylora da prigrli ideju napretka i reforme (Stocking 1968). Veći dio života Tylor je proveo na Oxfordu, gdje je 1883. bio imenovan za kustosa Sveučilišnog muzeja. Godine 1884. postaje predavač na Katedri za antropologiju na kojoj se zadržao do 1896., kad je imenovan prvim profesorom antropologije. Predavao je o porijeklu ljudske kulture, mitovima i magiji te o širenju kulturnih obilježja. Nakon objavljivanja Antropologije, Tylor se više posvećuje predavanjima, ustanovljavanju akademskih institucija i antropoloških društava nego pisanju novih djela. Ali, unatoč tome, Tylor je izuzetno snažno utjecao na razvoj britanske antropologije. Postavio je pitanja kojima su se trebali baviti istraživači koji su radili na tom polju, utjecao je na Jamesa Frazera, A. C. Haddona i W. R. Riversa, a održao je brojna javna predavanja. Primitivna kultura doživjela je deset ponovljenih izdanja, a bila je, još za Tylorova života, prevedena na ruski, njemački, francuski i poljski jezik. Tylor se povukao u mirovinu 1909., kao profesor emeritus , a za znanstvena dostignuća nagrađen je naslovom viteza koji mu je dodijeljen 1912. Posljednje godine života obilježene su opadanjem intelektualnih sposobnosti, a prijatelji nisu prežalili da Tylor nije ostvario još jedan rad dostojan Primitivne kulture (Lang 1907; Stocking 1968). 34


E dward Ty lor

Zaključak Edward Burnett Tylor utemeljio je antropologiju kao istraživačku disciplinu. Tylorovom komparativnom metodom služili su se brojni znanstvenici, da bi je kasnije žestoko napao Franz Boas i ostali američki kulturni antropolozi. Tylorova razmišljanja o porijeklu religije usmjerit će ostale, poput Jamesa Frazera, prema istraživanju religije kao sustava znanja, a Tylorovo poimanje animizma ostat će njegovim ključnim doprinosom u poredbenom proučavanju religije (Sharpe 1986:56 – 58). Najdulje će se, međutim, održati Tylorova definicija pojma kulture. Zagovarajući postavku da biološki razlozi nisu osnova društvene raznolikosti, Tylor je napustio rasna tumačenja koja su obilježavala zapadno mišljenje još od starih Grka (usp. Harris 1968: 140 – 141). Zacrtavši opća načela društvenog života, Tylor je ponudio nove smjernice za komparativno istraživanje ljudskog života. Naposljetku, u određivanju kulturne dimenzije ljudskog postojanja, Edward Tylor je utemeljio antropologiju, znanost o čovjeku.

Literatura Ackerman, Robert 1986 J. G. Frazer: His Life and Work. Cambridge: Cambridge University Press. Evans-Pritchard, Edward 1981 A History of Ethnological Thought. New York: Basic Books. Fortes, Meyer 1969 Kinship and the Social Order: The Legacy of Lewis Henry Morgan. Chicago: Aldine Publishing Co. 35


Uvo d u ant rop olog iju

Freire-Marreco, Barbara 1907 “A Bibliography of Edward Burnett Tylor”, u Anthropological Essays Presented to Edward Tylor in Honour of his 75th Birthday, October 2, 1907. W. Rivers, R. Marett i N. Thomas, ur., str. 375 – 409. Oxford: Clarendon Press. Haddon, A. C. 1910 A History of Anthropology. New York: G. P. Putnam’s Sons. Lang, Andrew 1907 “Edward Burnett Tylor”, u Anthropological Essays Presented to Edward Tylor in Honour of his 75th Birthday, October 2, 1907. W. Rivers, R. Marett i N. Thomas, ur., str. 1 – 15. Oxford: Clarendon Press. Lowie, Robert 1938 The History of Ethnological Thought. New York: Holt, Rinehart & Winston. Marrett, R. 1936 Tylor. New York: Wiley and Sons. Sharpe, Eric 1986 Comparative Religions: A History. La Salle, Illinois: Open Court Press. Stocking Jr., George W. 1963 “Matthew Arnold, E. B. Tylor and the Uses of Invention”. American Anthropologist 65: 783 – 799. 1968 “Edward Tylor”. International Encyclopedia of the Social Sciences/vol. 16:170 – 177. 1987 Victorian Anthropology. New York: The Free Press. Tylor, Edward 1861 Anahuac or Mexico and the Mexicans, Ancient and Modern. London: Longman, Green, Loingman and Roberts. 36


E dward Ty lor

1964 Researches into the Early History of Mankind and the Development of Civilization. Chicago: University of Chicago Press (prvo izd. 1865.) 1958 Primitive Culture. New York: Harper & Row, Publishers (prvo izd. 1871.) 1960 Anthropology. Ann Arbor: University of Michigan Press (prvo izd. 1881.)

37


WWW.JESENSKI-TURK.HR

Jerry D. Moore: Uvod u antropologiju  

Prezentacija uvodnih poglavlja knjige

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you