Page 1


Simulacija i zbilja Jean Baudrillard


Sociološka biblioteka

izdavači Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko sociološko društvo za izdavače Mišo Nejašmić (NJT) Saša Božić (HSD) urednik biblioteke Goran Batina urednik izdanja Rade Kalanj tehnički urednik Momir Oljača prijevod Gordana V. Popović lektura Ljiljana Cikota recenzenti Katarina Peović Vuković Slaven Ravlić prijelom: Momir Oljača grafički urednik: Boris Kuk tisak: Znanje d.o.o., Zagreb

www.jesenski-turk.hr


Jean Baudrillard

simulacija i zbilja priredio Rade Kalanj

Naklada Jesenski i Turk Hrvatsko sociološko društvo Zagreb, rujan 2013.


Objavljivanje ove knjige potpomoglo je Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta Republike Hrvatske.

Izvori: Jean Baudrillard, Pour une critique de l’économie politique du signe, Gallimard, Paris, 1972, p. 172 – 228. © Gallimard, 1972. Jean Baudrillard, L’échange symbolique et la mort, Gallimard, Paris, 1976, p. 7 – 29; 77 – 117. © Gallimard, 1976. Jean Baudrillard, Les stratégies fatales , Grasset, Paris, 1983, p. 10 – 33.© La Société des Editions Grasset & Fasquelle, 1979. Jean Baudrillard, Au – delà du vrai et du faux, ou le malin génie de l’image. Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987, p. 139 – 145. © PUF, 1987. Jean Baudrillard, De la séduction, Galilée, Paris, 1979, p. 75 – 92; 107 – 115; 241 – 243. © Galilée, 1979. Jean Baudrillard, La Transparence du Mal. Essai sur les phénomènes extrêmes, Galilée, Paris, 1990, p. 11 – 42; 88 – 115. © Galilée, 1990. Jean Baudrillard, L’illusion de la fin, Galilée, Paris, 1992, p. 11 – 27; 129 – 142. © Galilée, 1992. Jean Baudrillard, L’échange impossible, Galilée, Paris, 1999, p. 11 – 38. © Galilée, 1999.


Sadržaj

Predgovor: Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda (Rade Kalanj)�������������������������������������������������������������������������������������7 1. Kritika političke ekonomije znaka �������������������������������������������������������������35 Magijska misao ideologije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35 Metafizika znaka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 41 Privid referenta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 43 Denotacija i konotacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 49 S one strane znaka – simbolika . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 52 Rekvijem za medije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 Introitus . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 56 Enzensberger: “socijalistička” strategija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 59 Govor bez odgovora . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63 Subverzivna strategija i “simbolička akcija” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 66 Teorijski model komunikacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 71 Kibernetička iluzija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74

2. Simbolička razmjena i smrt����������������������������������������������������������������������������79 Uvod . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 79 Strukturalna revolucija vrijednosti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85 Kraj proizvodnje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 90 Rad . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 94 Tri vrste simulakra . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98 Anđeo od gipsa . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 98

Automat i robot . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 102 Industrijski simulakr . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 104 Metafizika koda . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 107 Taktilno i digitalno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 Hiperrealizam simulacije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 127


3. O zavođenju�����������������������������������������������������������������������������������������������������������137 Posvećeni obzor privida . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 137 Varka za oko ili začarana simulacija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 143 Tajna i izazov . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 149 Zavođenje je sudbina . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 154

4. Fatalne strategije�������������������������������������������������������������������������������������������������157 Ekstaza i inercija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 157 Za načelo zla . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 172

5. Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike �����������������������������������������������183 6. Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima�����������������������������191 Nakon orgije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 191 Transestetsko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 199 Transseksualno . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 204 Transekonomsko . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 208 A gdje je onda zlo? . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 215 Nekrospektiva . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 221 Postscriptum . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 224 Ispravak: Hura! Povijest je uskrsnula! . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 224 Sudbina energije . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 229 Teorem ukletog dijela . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 233

7. Iluzija kraja�����������������������������������������������������������������������������������������������������������239 Patafizika 2000. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 239 Vraćanje povijesti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 247 Uspon praznoga prema rubu . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 250 Besmrtnost . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 256

8. Nemoguća razmjena�����������������������������������������������������������������������������������������267 Kazalo imena�������������������������������������������������������������������������������������������������������������286


Predgovor

Postmodernistički vidokrug Jeana Baudrillarda

U intelektualnim kretanjima i previranjima koja su obilježila barem tri posljednja desetljeća dvadesetoga stoljeća osobito zanimljivo mjesto pripada poststrukturalističkoj i postmodernističkoj struji mišljenja. Ona je oblikovala stanovitu kulturnu konjunkturu, izgradila specifičnu mrežu pojmova i kvazipojmova i stvorila cijelu jednu panoramu ideja koje su, bez obzira na raznolikost i krajnju kontradiktornost svojih odjeka, izvršile značajan utjecaj na društveno-humanističke znanosti, filozofiju, književno-teorijsku refleksiju i duhovnu atmosferu općenito. Najveći broj njezinih tvoračkih protagonista potekao je iz duhovne situacije akademskih elita nakon šezdesetih godina kada se gasi snaga “klasičnih” i “velikih” teorijskih paradigmi (marksizma, strukturalizma, funkcionalizma) a spoznajni interes usmjerava na kritičku dekonstrukciju cijele modernosti u svjetlu epistemološkog relativizma i iscrpljenosti fundamentalnih referencija znanja (pro– svjetiteljstvo, napredak, univerzalnost razuma, revolucija, linearni razvoj, industrijska racionalnost itd.).1

1

O tome vrlo iscrpno piše Madan Sarup, u knjizi An Introductory Guide to PostStructuralism and Postmodernism, The University of Georgia Press, Athens, 1993. Usp. također Philippe Corcuff, Les novelles sociologies, Editions Nathan, Paris, 1995; Steven Connor, Postmodernist Culture: An introduction to Theories of the Contemporary, Basic Blackwell, London, 1989; Michel Wieviorka, Sociologie postclassique ou déclin de la sociologie? U: Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin, 2000. 7


R a d e Ka l anj

No najsnažniji, sadržajni i diskurzivno-formalni poticaji toj orijentaciji dolazili su iz francuskih intelektualnih krugova kojima se bez pretjerivanja može pripisati osobita zasluga kako za supstancijalne ideje tako i za pomodne učinke postmoderne kulture. Oni su otišli najdalje ne samo u distinktivnim određenjima postmodernističkog pristupa nego i u proliferaciji njegove retorike. Riječ je o misliocima i autorima koji su toliko prepoznatljivi da već pomalo ulaze u legendu opravdano hvaljenih ili razvikanih veličina jednog tipa refleksije koji je pokušao tematizirati ljudsku, društvenu i kulturnu konstelaciju u postindustrijsko, informatičko, tehnoznanstveno i globalno doba. Tako je, primjerice, Michel Foucault, kojega se gotovo unisono smatra najistaknutijom figurom poststrukturalističkog i postmodernističkog zaokreta, uglavnom zaokupljen pitanjem subjekta, znanja i moći, odnosno oblikovanjem disciplinarno-normalizirajućih i diskurzivnih (mikrofizički sveprisutnih) mehanizama moći posve različitih od tradicionalne “centralnosti” države, suvereniteta, “vladajuće klase”, prava itd. Njemu bliski Gilles Deleuze obavio je psihoanalitičku kritiku političke racionalnosti, pokazujući da se politička sfera svodi na “nesvjesnu ekonomiju želje” i da je svaki subjekt prožet nagonskim sklopovima koji se “nakalemljuju” na institucionalne “makroorganizme” te im na taj način osiguravaju beskrajnu reprodukciju. Jacques Derrida nosi aureolu glavnog tvorca i zagovornika “suvremene dekonstrukcije”, odnosno onog intelektualnog zahvata koji, odmakom od Saussureove lingvistike i tumačenjem pojmova fonocentrizma i logocentrizma, dolazi do zaključka da jezični znak nije “homogena jedinica” nego “struktura razlike”, da označitelj nije u izravnom odnosu s označenikom, da se oni stalno razilaze i ulaze u nove kombinacije te da je težnja za konačnom podudarnošću znanja i značenja puki “nemogući san”. Sociolog znanosti i epistemolog Bruno Latour istražuje i objašnjava odnose među znanostima u razdoblju nestanka čvrstih epistemoloških granica među njihovim pojmovima, metodama i iskazima. U misaono područje društvenih znanosti uveo je ili jezički modificirao niz pojmovnih konstrukcija svojstvenih tvrdom 8


Postmode r ni stički v idokr ug Jeana B audr illarda

prirodoznanstvenom diskursu, čime je, po mišljenju kritičara, relativizirao ozbiljnost “pravih” znanosti i na taj način posvjedočio bitne manjkavosti postmodernističkog epistemološkog ključa.2 Najeksplicitniju i najjasniju elaboraciju postmodernističkih stajališta razvio je Jean-François Lyotard koji je, na izvjestan način, kategorijalno kodificirao glavne intencije tog “intelektualnog pokreta”. Stoga nije ni čudno da se svi oni koji žele dokučiti “o čemu se tu zapravo radi”, najradije pozivaju na njegovu knjigu Postmoderno stanje (1979).3 Ona je svojevrsni manifest postmodernizma, iako ta etiketa načelno odudara od njegove logike i intencije. Lyotard već krajem sedamdesetih energično naglašava da su vodeće znanosti i tehnologije sve više zaokupljene jezikom: lingvističkim teorijama, problemima komunikacije i kibernetikom, kompjuterima i njihovim jezicima, problemima prevođenja, pohranjivanjem informacija i bankama podataka itd. Tehničke su promjene bitno utjecale na znanje. Minijaturizacija i komercijalizacija strojeva promijenile su načine njegova stjecanja, klasificiranja i korištenja. Ukratko, ulaskom u povijesnu situaciju koju Lyotard označava kao postmoderno doba, mijenjaju se priroda i status znanja. Znanja koja nisu prenosiva u “informatičkim kvantitetama” jednostavno će biti napuštena a usmjerenje novih istraživanja ovisit će ponajprije o tome mogu li se njihovi rezultati prenijeti na kompjuterski jezik. Gotovo je sa starim načelom prema kojemu je stjecanje znanja neodvojivo od vježbanja duha ili pojedinca. Znanje više nije cilj po sebi. Ono postoji i proizvodi se baš zbog toga da bi bilo isplativo, unosno. Projekt modernosti što su ga u osamnaestom stoljeću zamislili filozofi prosvjetiteljstva sastojao se u naumu da se razvije objektivna znanost, univerzalna moralnost i zakonitost te autonomna umjetnost. Nadali su se da će umjetnosti i znanosti promicati Vidjeti posebni tematski broj časopisa Theory, Culture and Society, br. 4/1995, koji je u cijelosti posvećen francuskoj socijalnoj i kulturnoj teoriji. Usp. također Jean Brucmont, Le relativisme alimente le courant irrationel. U: La Recherche, br. 298/1997; Alain Touraine, Sociologies et sociologues. U : Marc Guillaume, L’Etat des sciences sociales en France, La Découverte, Paris, 1986. 3 Jean-François Lyotard, La condition postmoderne, Les Editions de Minuit, Paris, 1979. 2

9


R a d e Ka l anj

ne samo kontrolu prirodnih sila nego i razumijevanje subjektivnog svijeta, moralni napredak, pravednost institucija i sreću ljudskih bića. No ono što se dogodilo u rječitoj je opreci s tim nadama i idealima prosvjetiteljstva. Došlo je do postepene institucionalizacije svih tih područja. Znanost, moral i umjetnost postali su autonomnim sferama odvojenima od životnog svijeta. Strukture spoznajno-instrumentalne, moralno-praktičke i estetičko-ekspresivne racionalnosti došle su pod nadzor posebnih eksperata, a staro “narativno znanje” (“velike priče”) izgubilo je svoju orijentacijsku snagu. To je vidokrug postmodernizma u kojemu se, s nizom posebnih elaboracija, uglavnom kreću svi njegovi zagovornici i epigoni. Pa ipak, najatraktivniji, što ne znači i najmisaoniji pripadnik tog poststrukturalističkog i postmodernističkog kruga nedvojbeno je Jean Baudrillard. On je tu struju mišljenja eksponirao najširim problematskim dijapazonom svojih intelektualnih interesa i doveo je do najradikalnijih i najkontroverznijih konzekvencija. Njegovo je djelo specifičan i gusti splet posve općih (filozofsko–povijesnih, kulturnoantropoloških, socijalnoteorijskih) i izrazito konkretnih, doista empirijskih uvida, analiza i deskripcija. On angažirano misli i izriče decidirane sudove o svemu što tvori nepregledni kolorit suvremenog života, od događajnog ritma takozvane obične svakodnevnice do najsloženijih izazova sociokulturne analize. Zbog te problematske difuznosti, zbog osebujnog esejističkog stila, raznolikosti ideja i interpretativne višeznačnosti glavnih teza pripisuju mu se najraznovrsnije autorske karakteristike: postmoderni guru, nihilist, prorok postmodernosti i kraja moderne kulture, provokator, semiolog, socijalni teoretičar, intelektualni terorist, razobličitelj klasičnih ideoloških sustava, dežurni krivac “ozbiljnog akademskog mišljenja”, papa postmodernizma na prijelazu u 21. stoljeće itd. Sve te značajke najrječitije dolaze do izražaja u sintagmi “fenomen Baudrillarda”, koja je neka vrsta zbirne ocjene njegova intelektualnog profila. Ima onih koji drže da Baudrillarda “treba zaboraviti”, kao što je on svojedobno tvrdio da treba zaboraviti Faucaulta, ali nije mali broj ni onih koji ga svrstavaju među najznačajnije suvremene socijalne teoretičare 10


Postmode r ni stički v idokr ug Jeana B audr illarda

(Habermas, Foucault, Derrida, Rawls, Lyotard, Giddens, Rorty itd.). Neki ga skrupulozniji teoretičari ne uzimaju uvijek ozbiljno, njegove radove smatraju površnima i ornamentalnima, ali mu nitko ne poriče originalnost na području sociologije kulture i, osobito, sociologije medija. Britanski ga tumači, primjerice, ocjenjuju kao nezaobilazno i inspirativno uporište kulturnih i komunikacijskih studija,4 Prijeporni “fenomen Baudrillarda” zanimljiv je u dvojakom smislu: iznutra, kao sklop novih i intrigantnih ideja, i izvanjski, kao poticajni teorijski materijal za sociologiju i povijest ideja.5 Jean Baudrillard (1929 – 2007) po akademskom je obrazovanju germanist. Šezdesetih godina, nakon državnog doktorata, okreće se prema sociologiji i svoju sociološku karijeru otpočinje na Sveučilištu u Nanterreu. Na toj se crti kasnije uključuje u rad Instituta za istraživanje društvenih inovacija, pri Nacionalnom centru za znanstvena istraživanja, što je svakako bio pogodan institucionalni okvir u kojem se mogao oblikovati njegov intelektualni senzibilitet za probleme, oblike i tendencije društvene dinamike. Taj je intelektualni put ostavio duboke tragove u njegovu načinu teorijskog mišljenja i pisanja. U njegovim je djelima naime očigledna stalna napetost, kontrast ili specifična stilsko-konceptualna podvojenost između pozitivne analize socijalnog znanstvenika i književne analize sociokulturno relevantnog umjetničkog diskursa. Prevodio je Brechta, koji je pedesetih i šezdesetih godina snažno utjecao na intelektualce lijeve orijentacije, a na teorijsko-filozofskom planu sve se više zbližavao sa stajalištima Lyotarda i Derride, s njihovim zahvatom “dekonstrukcije transcendentnog označitelja”. Usredotočuje se na Marxa (kritika političke ekonomije), de Saussurea (strukturalna lingvistika) i Freuda (psihoanalitčka teorija Scott Lash, Dead Symbols: An Introduction. U: Theory, Culture and Society, br. 4/1995, str. 71. 5 U tom interpretativnom duhu piše i Žarko Paić, u svom iznimno poučnom i diskurzivno uvjerljivom ogledu Višak zbilje manjak mogućnosti. Jean Baudrillard i poredak simulakruma (Forum, siječanj/ožujak, 2001), koji ima tu prednost da kompleksne i difuzne strukture Baudrillardovih ideja i jezika objašnjava na vrlo jasan način, usredotočujući se pritom na ono što je u njima bitno, poticajno i otvoreno za plodotvornu raspravu. 4

11


R a d e Ka l anj

kulture), ali ne zbog toga da bi ih interpretativno pomirio (poput Marcuseova pokušaja objedinjavanja marksizma i psihoanalize) nego zbog toga da bi ih prevladao u svjetlu narastajuće važnosti svijeta znakova i njihove razmjene. Zahvaljujući toj specifičnoj intelektualnoj putanji, Baudrillard je mnogo poznatiji po svojim idejama i djelima nego po svom mjestu u institucionalnoj strukturi akademskog mišljenja, koju Pierre Bourdieu naziva “legitimnom kulturom”.6 Kao pravi predstavnik poslovično inventivne i ažurne francuske intelektualnosti, Baudrillard je, izuzmemo li niz časopisnih tekstova, razgovora i raznovrsnih javnih, katkad i žurnalistički angažiranih intervencija, objavio više od dvadeset knjiga. Njegov supstancijalni opus tvore sljedeće knjige: Sustav predmeta (1968), Potrošačko društvo (1970), Kritika političke ekonomije znaka (1972), Ogledalo proizvodnje (1973), Simbolička razmjena i smrt (1976), Zaboraviti Foucaulta (1977), Efekt Beaubourga (1977), U sjeni šutljivih većina (1998), KP ili umjetni rajevi političkog (1978), O zavođenju (1979), Simulakri i simulacija (1981), Fatalne strategije (1983), Božanska ljevica (1983), Amerika (1986), Drugi po sebi (1987), Cool Memories (1987), Cool Memories, II (1990), Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima (1990), Zaljevskog rata nije bilo (1991), Iluzija kraja (1992), Nemoguća razmjena (1999). Baudrillardov se opus, “krivnjom” njegovih stilsko-esejističkih osobitosti, njegove problematske evazivnosti i neakademičnosti, najčešće tumači kao skup provokativnih i kontroverznih radova koji lucidno upozoravaju na probleme ali ih ne rješavaju na temeljit način nego zatrpavaju hipertrofiranom retorikom bombastična učinka. To su, drugim riječima, djela mislioca, socijalnog teoretičara, sociologa – kako ga već kvalificiramo – koji “osobito voli ideje” i iznosi “izazovne poglede” sukladne najvišim kriterijima znanstveno-teorijske inventivnosti ali i podložne ukusu pomodnog oponašateljskog intelektualizma. No koliko god je ta, u biti impresionistička interpretacija Baudrillarda pridonijela njegovoj zvjezdanoj javnoj reputaciji i recepciji ona je ipak jednostrana jer ispada da iza te površinske dojmljivosti tekstova 6

Vidjeti odrednicu o Baudrillardu u: Michel Winock/Jacques Julliard, Dictionnaire des intellectuels français, Le Seuil, Paris, 1995, str. 121-122.

12


Postmode r ni stički v idokr ug Jeana B audr illarda

nema nikakva čvrstog polazišta i uporišta, nikakve logičke sustavnosti i dosljednog spoznajno-problematskog napredovanja. Doticaj s Baudrillardovim djelima uvjerava nas, međutim, da se iza njihova površinskog naboja dojmljivosti kriju jasna polazišta i vrlo sustavna, gotovo akumulativna progresija problematizacija i konceptualnoteorijskih pomaka. Polazište mu je kritička analiza proizvodnje, razmjene i potrošnje, koju postepeno nadilazi, modificira njezine kategorije, prerađuje ih u duhu lingvistike i semiologije i prenosi na plan informatičko-komunikacijske i medijske zbilje, gdje one igraju drugačiju ulogu nego u doba moderno-industrijske materijalnosti ili pak potpuno gube svoju važnost. To je put od kritike političke ekonomije do dematerijalizacije političke ekonomije u promijenjenim okolnostima posvemašnje vladavine slike, informatičkog znaka i medijskog zaposjedanja stvarnosti. Prema tome, kad se kaže da su Baudrillardovi radovi i ideje osobito značajni po tome što nastoje shvatiti narav i utjecaj masovnih komunikacija, to je potpuno točno ali se pritom ne smije ispustiti iz vida da je to nastojanje izvedeno ne iz promišljanja masovnih komunikacija samih nego iz analize cijelog sklopa socioekonomskih i kulturnih promjena u razvijenim društvima. U tom ćemo smislu, slijedeći Baudrillardov “rad misli”, lako zapaziti da on svoje socioteorijsko bavljenje otpočinje u znaku prihvaćanja ali i kritičkog nadilaženja “marksističke kulture”. Središnje kategorija te teorijske kulture (proizvodnja, robni svijet, zakon vrijednosti itd.), koliko god bile valjane, pate od manjkavosti redukcionizma, svođenja cijelog društvenog života na ekonomske predznake. Jedan od logičnih zahvata proizašlih iz takva uvida jest pokušaj da se Marxova kritika kapitalizma proširi na područja koja su ostala izvan domašaja teorije o načinu proizvodnje. Baudrillard je ustanovio, i pri tome ostao, da je marksistička “produktivistička metafora” neprikladna za razumijevanje robnoga svijeta u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Postproduktivizam nipošto ne znači kraj proizvodnje nego prenošenje njezina težišta i dominantnog značenja na mehanizme tvorbe, opticaja i potrošnje informacija. Na toj crti, on će postepeno napuštati marksizam i sve se više priklanjati zagovornicima postmodernizma. 13


R a d e Ka l anj

U Sustavu predmeta, jednom od prvih značajnijih radova, Baudrillard već misli iz neomarksističke a ne strogomarksističke perspektive. Tematski favorizira sferu potrošnje, što je načelno uvijek odudaralo od determinirajućeg ontološkog statusa proizvodnje u marksističkoj teoriji. Praveći vidan teorijski odmak, on se bavi pretvaranjem potrošnje u temeljnu pretpostavku društvenog poretka. Tvrdi da potrošački predmeti tvore klasifikacijski sustav te da bitno utječu na strukturiranje ponašanja. Predmeti imaju svoj učinak samo ako se troše, ako svoje značenje prenose na individualne potrošačke postupke. Kategorije statusnih grupa prepoznaju se prema specifičnim skupovima potrošačkih predmeta, hijerarhizirani potrošački proizvodi i predmeti oblikuju svojevrsni “grupni moralitet”. Uz potrošnju idu i sve savršeniji reklamni kodovi koji se proizvode posredstvom simbola, i to je ono što ih razlikuje od drugih, uobičajeno percipiranih proizvoda i omogućuje im da predmete predočavaju, dočaravaju i prezentiraju u serijama. Odatle proizlazi beskonačna igra znakova koja “uređuje” društvo i pojedincu pruža iluzorni smisao slobode. Tako usmjerena analiza nastavlja se i u knjizi Potrošačko društvo, čiji je engleski prijevod (1998) opsežnim predgovorom popratio sam George Ritzer, autor dosta poznate McDonaldizacije društva.7 To je, kaže Ritzer, “rano djelo vodećeg postmodernističkog socijalnog teoretičara, u kojemu nalazimo brojne ideje nerazdvojne od njegovih kasnijih teorijskih razmatranja”.8 I u toj knjizi, još uvijek na pozicijama kritičkog prihvaćanja Marxa, Baudrillard razvija argumentaciju o tome da potrošački predmeti tvore sustav znakova koji obavlja diferencijacijsku funkciju među ljudima. Potrošačke predmete valja razumjeti ne kao odgovor na posebne potrebe i probleme nego kao mrežu plutajućih označitelja koji imaju neiscrpnu sposobnost poticanja želja. To znači da se dobra više ne mogu promatrati samo sa stajališta korisnosti, kao utjelovljenja upotrebne i razmjenske vrijednosti koja se može dovesti u odnos s nekim postojanim sustavom ljudskih potreba.

7 8

14

George Ritzer, McDonaldizacija društva, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 1999. George Ritzer, Introduction. U: J. Baudrillard, The Consumer Society, SAGE Publications, London, 1998.


Postmode r ni stički v idokr ug Jeana B audr illarda

“Strogo govoreći, ljudi doba izobilja opsjednuti su ne toliko drugim ljudskim bićima, kao što je to bilo u prethodnim vremenima, koliko predmetima. Njihova svakodnevica nije više toliko zaokupljena bliskim ljudima, već ponajprije – u rastućoj statističkoj krivulji – recepcijom i manipulacijom dobara i poruka”.9 Tu je već posve vidljiv odmak od upotrebne “materijalnosti” političke ekonomije prema “imaterijalnosti” manipulacija i poruka. Očigledno je, zapravo, da se Baudrillard sve više okreće prema problematizaciji robnoga znaka, prema znakovnom svijetu kao takvom, što će osobito doći do izražaja u knjizi Kritika političke ekonomije znaka, koja je svojevrsni pokušaj da se naznačena manjkavost marksizma prevlada izvođenjem radikalne teorije jezika. U Predgovoru američkom izdanju izabranih Baudrillardovih radova, Mark Poster izriče ocjenu da je navedena knjiga “briljantna dekonstrukcija strukturalizma”.10 U Saussureovoj teoriji znaka označitelj (riječ) razlikuje se od označenika, to jest mentalne slike i referenta. Stoga on naglašava arbitrarnost odnosa između označitelja i označenika i pokazuje da se vrijednost znaka uspostavlja strukturalnim odnosima s drugim znakovima. Polazeći od toga, Baudrillard zagovara posve drukčiju “strategiju”. On drži problematičnim to što je Saussure razdvojio elemente znaka i označitelja i referentom se poslužio kao “alibijem”. Tako postupa i politička ekonomija koja robu podvaja na razmjensku vrijednost (cijena) i upotrebnu vrijednost pa upotrebna vrijednost služi samo kao “alibi” za razmjensku vrijednost. Ono što je kritika političke ekonomije teorijski iskušavala na tumačenju robnoga svijeta, Baudrillard sada iskušava na teoriji znakova. Time je “pripremio put za historijsku analizu znaka kao načina označavanja unutar kapitalizma”.11 Tamo gdje roba postaje znakom potrošnju valja razumjeti ne kao potrošnju upotrebnih vrijednosti nego prije svega kao potrošnju znakova. Ona nije samo krajnja točka ekonomskog, s Jean Baudrillard, La société de consommation, Le Point, Denoël, Paris, 1970. Mark, Poster, Introduction. U: J. Baudrillard, Selected Writings, Stanford University Press, Stanford, 1998. 11 M. Poster, Ibid., str. 3. 9

10

15


R a d e Ka l anj

proizvodnjom počinjućeg lanca nego i sustav razmjene, jezik unutar kojega su robe i dobra povezani sa semiotičkim sustavom koji, kao svaki jezik, prethodi pojedincu. Nema samodostatnog pojedinca, postoje samo načini korištenja društvenih sustava, posebno sustava jezika, dobara i srodstva, preko kojih se ljudi na različite načine povezuju s društvenim poretkom i tako oblikuju smisao individualnosti. “Kao funkcionalna, i teroristička, organizacija kontrole smisla u znaku pozitivnosti i vrijednosti, značenje zadobiva nešto od postvarenja. Ono je poprište elementarne objektivacije koja se očituje preko sustava znakova proširenih gotovo do društvenog i političkog terorizma uokvirivanja smisla. Sva je represivna i redukcionistička strategija već sadržana u unutrašnjoj logici znaka, kao što je sadržana u unutrašnjoj logici razmjene u političkoj ekonomiji”.12 Tako je, definitivnim ulaskom u sferu znakova i značenja, izveden nedvosmisleni tematski i koncepcijski odmak od Marxa, ali svoju najvišu, doista kritičku točku taj je zahvat dosegnuo u Ogledalu proizvodnje. Do kraja je dovedeno Baudrillardovo odlučno nastojanje da se odvoji od Marxova ekonomskog redukcionizma i od nesposobnosti marksističke teorije da konceptualizira jezik, znakove i komunikaciju. Sva Marxova najvažnija stajalište (pojam rada, dijalektika, teorija načina proizvodnje, kritika kapitala) eksplicitno su protumačena kao zrcalna slika kapitalističkog društva. Interpretativni je obrat toliko korijenit da se marksizam definira ne kao radikalna kritika kapitalizma već kao najviši oblik njegova opravdavanja ili ideologije. Kao što je antropologija kapitalizma homo oeconomicus, tako je antropologija marksizma čovjek kao samoproizvođač, što drugim riječima znači da je čovjek u oba slučaja poistovjećen s radom. Odatle slijedi ova konstatacija: “Za nas je kritika političke ekonomije supstancijalno završena. Materijalistička je dijalektika iscrpila svoj sadržaj reproducirajući svoj oblik. Situacija na toj razini nije više kritična nego nerazmrsiva... Držimo da valja prijeći na radikalno drukčiji plan koji bi... omogućio konačno razrješenje političke ekonomije. 12

Jean Baudrillard, Pour une critique de l’économie politique du signe, Gallimard, Paris, 1972, str. 199.

16


Postmode r ni stički v idokr ug Jeana B audr illarda

A to je razina simboličke razmjene i njezine teorije. Kao što je Marx mislio da za proboj puta do kritike političke ekonomije valja početi s kritikom filozofije prava, tako mi mislimo da za radikalnu promjenu poprišta prethodno valja obaviti kritiku metafizike označitelja i koda u cijelom njegovu sadašnjem opsegu, što, u nedostatku boljega, nazivamo kritikom političke ekonomije znaka”.13 Nameće se zaključak da je kritika političke ekonomije znaka koncipirana ne kao dopuna kritike političke ekonomije, nego kao njezina nasljednica, kao novi temelj kritičke teorije društva. Vidimo da je problem znaka, označiteljstva i značenja trajna Baudrillardova tematska opsesija i da ona iz djela u djelo dobija na inten– zitetu i ekstenzitetu. Znak nije puka imaginarnost i neuhvatljiva fikcija nego realnost koja ima svoju povijesnu sudbinu. U predindustrijskim društvima znakovi su podrazumijevali riječi povezane s referentima i uklopljene u kontekst koji je davao mogućnost uzvratnog odnosa s drugima. S renesansom jezik počinje gubiti svoju uzajamnost i mijenja se pod utjecajem apstraktnog koda sličnog novcu. Tada u biti nastupa era znakova, koji su se u kasnije, u dvadesetome stoljeću, potpuno odvojili od svojih referencijalnih izvorišta. Upravo ta povijesna sudbina znakova objašnjava Baudrillardov posebni interes za simboličku razmjenu. Ona se retematizira i objašnjava kao opreka proizvodnji, potrošnji i svim vrijednostima buržoaskog društva. Cijeli je taj problem najtemeljitije razrađen u knjizi Simbolička razmjena i smrt, koja se smatra najznačajnijim pa čak i prijelomnim Baudrillardovim djelom.14 Ona je nastala sredinom sedamdesetih godina kada se događa zaokret i u njegovim političkim stajalištima. S rasapom političkih opcija iz šezdesetih godina gasi se i njegov radikalizam. Iako ponešto pretjerano, Poster taj zaokret lapidarno ocjenjuje kao prijelaz s tvrdo lijevog stajališta na stajalište tmurnog fatalizma u okružju “digitalne logike koda”. Oslanjajući se na ideje Marcela Maussa i Georgesa Bataillea, Baudrillard simboličku razmjenu shvaća kao antitezu “produktivnoj 13 14

Jean Baudrillard, Le miroir de la production, Casterman, Paris, 1973, str. 40. Usp. M. Poster, Ibid., str. 4 – 5; S. Lash, Ibid., str. 71. Usp. također David Kellner, Jean Baudrillard: From Marxism to Postmodernism and Beyond, Stanford University Press, Stanford, 1989. 17


R a d e Ka l anj

aktivnosti”, kao proces koji nadilazi razmjenu i upotrebu, vrijednost i ekvivalentnost. Povezana sa svetkovinom, rasipništvom i potlachom (javnom podjelom dobara i dokazivanjem darovne moći) simbolička je razmjena oblik interakcije koji ostaje izvan zapadnog društva i nadaje mu se kao vlastita smrt. Svoju središnju misao Baudrillard izlaže kao pregled prijelaza iz modernosti u postmodernost. Nastoji zapravo pokazati kako se, modernopovijesno gledano, oblikuju slike, opisi, projekcije odnosno simulakri društvenoga svijeta i kakva je specifična struktura onog poretka ili modela u kojemu simulakri nemaju oslonca ni uporišta ni u kakvoj stvarnosti osim u sebi samima. Rekonstrukciju triju poredaka simulakra možemo interpretativno prevesti kao posebnu vrstu sociološke historizacije s metodičkog stajališta kritike političke ekonomije znaka. Prvi poredak simulakra karakterizira ranu modernost, drugi modernost a treći postmodernost. Rana je modernost razdoblje od renesanse do početka industrijske revolucije. Prije renesanse, u feudalnom društvu, stvari su funkcionirale nedvosmisleno. Svatko je vezan za posebni društveni prostor a pokretljivost je društvenih klasa nemoguća. Neupitni položaj svakog pojedinca u društvenom prostoru jamči potpunu transparentnost i jasnoću. Stroga hijerarhija sputava svaki nered i sukladno tome strogo se kažnjava svako miješanje znakova. S usponom buržoazije taj kastinski poredak propada. Renesansa podriva feudalni poredak i dovodi do pojave otvorenog natjecanja “na razini razlikovnih znakova”. Konkurencijska demokracija dokida “endogamiju znakova” svojstvenu statusnim redovima. Renesansni je simulakr usredotočen na prirodu i iz nje crpi svoju vrijednost. “Problematika prirodnosti, metafizika realnosti i pojavnosti ostat će od Renesanse problematikom svake buržoazije”.15 Primjereno svom prometejskom htijenju, ona se prvotno morala posvetiti oponašanju prirode kako bi se potom dala na proizvodnju. Modernost ili nadolazak industrijske revolucije, odnosno drugi poredak simulakra, jest razdoblje buržoazije i primata industrijske proizvodnje. “S industrijskom revolucijom nastupa nova generacija znakova i predmeta. 15

Jean Baudrillard, L’échange symbolique et la mort, Gallimard, Paris, 1976, str. 79.

18


Postmode r ni stički v idokr ug Jeana B audr illarda

To su znakovi bez kastinske tradicije, koji se nikada neće sučeliti sa statusnim ograničenjima... Problem njihove osobitosti i porijekla više se ne postavlja. Izvorište im je tehnika i oni imaju smisao samo u dimenziji industrijskog simulakra”.16 Njihova je pojavnost serijska, njihovi su međusobni odnosi nedefinirani, a stvarni uvjet njihove mogućnosti jest proizvodnja. Zahvaljujući tehnici, u beskonačnim se serijama proizvode potencijalno identična “bića” (predmeti/znakovi), i to je ono što tvori ključnu značajku industrijskog simulakra. Kasnije, usponom tehnološke revolucije, društvena je reprodukcija zamijenila produkciju i ispostavila se kao organizacijsko načelo društva. Dok su dominantnu sliku prvoga poretka tvorili teatar i gipsani anđeli, sada ih zamjenjuju fotografija i kino. Nastupa doba tehničke reproduktibilnosti, koju Baudrillard analizira oslanjajući se na nezaobilaznog Waltera Benjamina. Treći poredak simulakra, onaj u kojemu danas živimo, definiran je kao poredak modela ili visokoformaliziranih i tehniziranih struktura znakova i značenja. To je poredak u kojemu, s onu stranu formalno vidljivih modela, vlada metafizika koda ili logika binarnih opozicija. “Veliki simulakri koje čovjek gradi kreću se od univerzuma prirodnih zakona preko univerzuma sila i napetosti sila do današnjeg univerzuma struktura i binarnih opozicija. Nakon metafizike bitka i privida, potom metafizike energije i determinizma, slijedi metafizika indeterminizma i koda”.17 Na djelu je “operacionalna konfiguracija” izražena u obrascima kao što su, primjerice, kibernetička kontrola, pitanje/odgovor, feed-back, stvaranje pomoću modela, diferencijalna modulacija itd. Problem znakova postavlja se na posve drugačiji način. Baudrillard je u tom pogledu doista intranzingentan. “Na toj razini, kaže on, pitanje znakova, njihove racionalne namjene, njihove zbiljske ili imaginarne upotrebe, njihova odbijanja, njihova zaobilaženja, iluzije koju oslikavaju, onoga što prešućuju ili njihovih paralelnih značenja – sve je to poništeno”.18 Ono što ostaje nakon te radikalne preobrazbe jest samo J. Baudrillard, Ibid., str. 84. J. Baudrillard, Ibid., str. 89. 18 J. Baudrillard, Ibid., str. 89 – 90. 16 17

19


R a d e Ka l anj

“crna kutija koda” ili, još reduciranije, puka molekula koja emitira zasljepljujuće znakove, uvodi digitalnost u međuljudske odnose i zaposjeda sve poruke, sve znakove društava u kojima živimo. Promatrani iz te radikalizirane optike, Baudrillardu su zastarjeli i neprihvatljivi svi teorijski sustavi koji sve žrtvuju esencijalizmu i fundamentalnosti istine. Stoga pod udar njegove kritike podjednako dolaze marksizam, psihoanaliza i strukturalizam. Knjiga O zavođenju najvećim je dijelom kritički obračun s tim i drugim teorijama koje u ime skrivene strukture ili biti negiraju površinsku pojavnost stvari i od manifestnog bježe prema latentnom. Svim takvim intelektualnim strategijama, tim “dubinskim modelima” svojstveno je to da oblicima racionalnosti pridaju povlašteni status. Za razliku od njih, Baudrillard veliča Nietzscheovu kritiku “istine” te zagovara model koji zahvaća “površinu” i temelji se na onome što se određuje kao “zavođenje”. Enigma je zavođenja u tome što se ono odvija na površini i stalno izaziva na traganje za dubinskim strukturama. Ono što su marksisti smatrali nebitnim dijelom kapitala (reklama, mediji, informacija i komunikacijska mreža) sada postaje bitnom sferom. Upotrebna vrijednost roba, imperativi proizvodnje zamijenjeni su modelima, kodovima, simulakrima, spektaklima i hiperrealizmom simulacije. Zavođenje se u neku ruku ispostavlja kao obrazac koji dolazi na mjesto modela proizvodnje. Tim stajalištima, koja su posebno tematizirana u Simulakrima i simulacijama, Baudrillard takorekuć “hiperbolizira” svoju teoriju robne kulture. Ta se knjiga, zbog svog sugestivno intoniranog naslova ali i svog sadržaja, najčešće iščitava i prepoznaje kao cijeli Baudrillard. Nisu nove njezine osnovne teze nego izričitost i koncentracija njihove dorečenosti. U medijima i potrošačkom društvu ljudi su zahvaćeni igrom slika, simulakra koji su sve manje povezani s izvanjskom zbiljom. Mi zapravo živimo u svijetu simulakra gdje slika ili označitelj događaja nadomješta neposredno iskustvo i znanje o njegovu uporištu i označeniku. Novi postmoderni univerzum teži sve pretvoriti u simulakr. To je za Baudrillarda svijet u kojem se sve oko nas očituje u simulacijama, koje su lišene svoje izvanjske realnosti i kopiranog 20


Postmode r ni stički v idokr ug Jeana B audr illarda

originala. Simulacija apsorbira realnost i ukida svaki kontrast spram realnosti. Više nema realnosti ili “realnog” koje bi stajalo naspram “imitacije” ili “mimikrije”. Na djelu su samo stupnjevi pojavljivanja simulacija. Baudrillard drži da su masovni mediji obilježje nove epohe u kojoj stari oblici proizvodnje i potrošnje prerastaju u novi univerzum komunikacije. Taj novi univerzum, za razliku od staroga (koji uključuje upornu ambiciju i borbu Sina protiv patrijarhalnog Oca), počiva na međupovezanostima, povratnim vezama i dodirima. Njegovi su procesi narcistički i bremeniti su stalnim površinskim mijenama. Baudrillard konstatira da danas više nema ni “scene” ni “ogledala” već da je sve pretvoreno u “zaslon” i “mrežu”. Razdoblje proizvodnje i potrošnje preraslo je u epohu međuodnosa i povratnih veza. Živimo u ekstazi komunikacije a ona je opscena. Istodobno se zbiva sveprisutnost reklame i nestanak javnog prostora, koji je na suptilan način popraćen nestankom privatne sfere. Privatni prostor nije više tajna. Nekoć je postojala jasna granica između izvanjskog i unutrašnjeg a danas je ta opreka nestala na opscen način tako da najintimniji sklopovi našega života postaju virtualnim izvorištem kojim se hrane mediji. Medijska je praksa preobličila naše osjete prostora i vremena. Realnost nije više naš neposredni dodir sa svijetom već ono što nam daje televizijski “zaslon”. Pojednostavljeno rečeno, televizija je svijet. Ili, ponešto kompliciranije, televizija se rastvara u životu, život se rastvara u televiziji. Fikcija je tako ozbiljena i zbiljsko postaje fiktivnim. Simulacija je odmijenila produkciju. Nije teško uočiti neizbježne paralele između Baudrillardovih kasnijih radova i temeljnih pionirskih ideja Marshalla McLuhana. Baudrillard naime potvrđuje da je McLuhan doista bio u pravu kada je formulirao glasovitu tezu da su mediji poruka, odnosno da nije važan sadržaj nego forma medija. Razlika je samo u tome da Baudrillardovi pogledi odišu atmosferom pesimizma. Funkcija se medija po njegovu mišljenju sastoji u tome da sputaju odgovor, privatiziraju pojedince i smjeste ih u univerzum simulakra u kojemu je nemoguće praviti razliku između spektakla i stvarnosti. On eksplicitno zagovara tvrdnju da živimo u svijetu u kojem je sve više informacija a sve manje značenja. 21


R a d e Ka l anj

Odbijanje značenja ispostavlja se kao jedini oblik otpora u društvima koja trpe svekolikost informacija. U svakom trenutku našega života mi smo upravo bombardirani preobiljem slika i jedini način da se s time sučelimo, da se odupremo toj moći nad našim životima jest prihvaćanje slika samo kao označitelja, kao površinskih entiteta, te odbacivanje njihovih značenja, njihovih označenika. Za gledateljsko iskustvo, primjerice, televizijske su vijesti puki slijed površinskih slika. Čovjek se ne može pozvati na vijesti od prošle večeri jer se nema na što pozvati, jer nema ničega osim slika, osim označitelja iskustva. Vijesti su kolaž fragmentiranih slika, pri čemu svaka od njih potiče i priziva još više slika. Svaka je slika simulakr odnosno savršena kopija bez originala. Vijesti su slike slika, u konačnici hiperrealnost. U vijestima je utjelovljeno postmodernističko nijekanje povijesti koja se zahvaća kao puko spremište slika za usputnu i ponovnu upotrebu, kao uviranje svega u sadašnjost. Lingvistički rečeno, postmoderno je iskustvo sinkrono, ono prošlost lišava njegovih slika, koristi ih za poricanje njihove vlastite historičnosti i uklapa ih u neku vrstu vječne sadašnjosti. Baudrillard je tvorac golema mnoštva neologizama. Moguće ih je odgonetnuti i čitati bilo po nekoj etimologijskoj logici bilo pak po analogijskoj vezi sa srodnim izrazima iz kojih su izvedeni. Jedan od osobito važnih neologizama jest izraz hiperrealnost. Tim se izrazom označava novi stjecaj okolnosti u kojemu nestaje svaka napetost između stvarnosti i iluzije, između stvarnosti kakva jest i kakva bi trebala biti. U Baudrillardovu svijetu sve je “hiper” ili vlastiti suvišak. Biti “hiper” znači zapravo rastvoriti stare opreke, što ne znači da su one time nadmašene i razriješene. Kada je granična crta između stvarnog i imaginarnog narušena, realnost nije više sputana niti prinuđena na samoopravdavanje. Ona se preobražava u jedini vid postojanja i stoga postaje još realnijom. U tom je sklopu osobito važno razumijevanje odnosa između medija i masa. Kao što nema masa bez medija tako nema ni masmedija bez masa. Tu, međutim, valja primijetiti da se Baudrillardovo poimanje masa udaljava od teorija o “masovnom društvu”, koje masama pristupaju kao razornom čimbeniku autentične buržoaske kulture. Ne dijeli on ni mišljenje Frankfurtske 22


Postmode r ni stički v idokr ug Jeana B audr illarda

škole koja zagovara tezu da je kapitalistička kulturna industrija puko zaglupljivanje masa. U knjizi Ej’ekt Beaubourga Baudrillard drži da je to poznato umjetničko središte svojevrsni minijaturizirani model današnjeg sustava. Prema tradicionalnom kritičkom mišljenju, umjetnička radilišta, muzeji, kulturni centri (kao što je Pompidouov Centar, Beaubourg, u Parizu) nisu drugo do sredstva pomoću kojih buržoaska kultura proizvodi glupake i narkotizira mase. Slijedimo li pak argumente kulturnog elitizma, ta umjetnička radilišta uzdižu mase do najviše kulturne razine i istodobno promiču narastanje kritičke svijesti. Baudrillard zagovara drugačije mišljenje. Kada mase dolaze u Beaubourg one se ne prilagođavaju službenoj kulturi već narušavaju i rastvaraju mit sustava. One simuliraju i igraju se s modelima. One ne zahvaćaju smisao kulturnih predmeta, njihovo se poznavanje ne ogleda u značenju već samo u simulaciji. Teza o posvemašnjem gubitku značenja ili o nestanku sposobnosti za njihovo oblikovanje, navodi neke interprete na opći zaključak da je Baudrillardov postmodernistički diskurs u cjelini pesimistički. On doduše ne izražava eksplicitnu nostalgiju za prijašnjim porecima simulakra, ali ton i konzekvencije njegovih dijagnoza “simulacijskog doba” neodoljivo sugeriraju mogućnost takvog zaključka. Na taj se interpretativni način mogu čitati svi njegovi radovi napisani od početka osamdesetih godina, a prije svega Fatalne strategije. Razmatranje se vrti oko teze da se društveni svijet sve više misli sa stajališta objekta. Okončano je doba “reprezentacijskog subjekta” i svijet više ne možemo poimati kao da su Kantove kategorije prostora, vremena, uzročnosti itd. univerzalni put do istine. Subjekt nam više ne daje nadmoć nad stvarnošću. Povlašteni položaj sada pripada objektu, zapravo hiper– realnom objektu, simuliranom objektu. Umjesto logike subjekta impostira se logika objekta, i to je ono što Baudrillard naziva “fatalnim strategijama”. One su samo drugo ime za imploziju znanja, značenja i društvenosti. U često citiranom ogledu Mase: implozija društvenog u medijima (1985), koji je tekstualno ili problematski uklopljen u mnoge njegove knjige, Baudrillard sažima neke od glavnih tema svojih radova napisanih do sredine osamdesetih godina. Riječ je, primjerice, 23


R a d e Ka l anj

o medijima kao tvorcima simulacije koja je imuna na racionalističku kritiku. Druga su tema mediji kao utjelovljenja suviška informacija, kao instrumenti koji isključuju odgovor primatelja. Treća je tema ta simulirana realnost koja je lišena referencije, uporišta i izvorišta. Simulirana realnost djeluje izvan logike predočavanja. Mase im se “subverzivno” odupiru strategijom šutnje ili pasivnosti. Apsorbirajući simulacije medija, izbjegavajući odgovore, mase u neku ruku potkopavaju vladajući kod. Baudrillardovi nas radovi uvjeravaju da mase, ta šutljiva mnoštva, toliko pasivno troše robne artefakte, televiziju, sport, politiku, masovne proizvode simulacije da tradicionalna politika i klasna borba postaju posve zastarjelima. Riječ je o eri potrošačke kulture koja je, prema Baudrillardu uistinu postmoderna kultura. Tradicionalne su distinkcije i hijerarhije propale, priznaju se i veličaju samo kič, popularnost i identitarne, pod svaku cijenu konstruirane razlike. Između modernosti i postmodernosti dogodio se radikalni raskid i naše je doba obilježeno implozijom i slomom negdašnjih razlika i hijerarhija. Dogodila se preobrazba od čvrstih referencija prema “opticaju znakova”. “Stari moderni” poredak, ukorijenjen u industrijskoj produkciji, razmjeni predmeta, odnosima fizičke snage i izravnoj komunikaciji nadomiješten je poretkom medija, informacija, komunikacija i znakova. Znakovi su, dakle, uvijek u središtu pozornosti i stoga se stalno daje do znanja da vladajuće načelo postmodernosti nije produkcija nego semiurgija, proliferacija i međusobna igra znakova, njihov kvantitativni razvoj koji dovodi do kvalitativnog raskida. Imajući na umu barem najvažnije, postojane Baudrillardove koncepte (implozija, semiurgija, simulacija, hiperrealnost itd.) mogli bismo izvesti zaključak da je prijelaz iz robno-industrijskog u medijsko post-industrijsko društvo doveo do ukidanja subjekta, značenja, istine, prirode, društva, moći i same realnosti. Višeznačna logika tog prijelaza otvara prostor za mnoštvo mogućih tematizacija, a dvije su od njih svakako najizrazitije: problem zla i pitanje kraja povijesti. Ono što daje osobitu kontekstualnu obojenost tim tematizacijama jesu okolnosti kraja stoljeća i početka novog tisućljeća. Taj milenijski horizont glavno je obilježje Baudrillardovih 24


Postmode r ni stički v idokr ug Jeana B audr illarda

radova nastalih krajem osamdesetih i tijekom devedesetih godina.19 U njima se, dakako, konzekventno reproduciraju i variraju sva ključna stajališta o simulakru i simulaciji, realnosti i hiperrealnosti, medijima i slici, znakovima i razmjeni itd., ali razmatranja se situiraju u konjunkturu velikih kulturnih, znanstvenih, političkih i općeintelektualnih događanja koja su označila milenijsku zgodu. Dvije su Baudrillardove knjige odgovor na taj izazov: Prozirnost zla i Iluzija kraja. Njegovi su uvidi originalni, ako ni po čemu drugome onda barem po tome što su različiti od svih ostalih. Promišljajući “aktualno stanje” Baudrillard konstatira: “Ako bi trebalo okarakterizirati aktualno stanje stvari rekao bih da je to stanje orgije. Orgija je cjelokupni eksplozivni moment modernosti, moment oslobođenja u svim područjima. Političko oslobođenje, seksualno oslobođenje, oslobođenje proizvodnih snaga, oslobođenje destruktivnih snaga, oslobođenje žene, djeteta, nesvjesnih nagona, oslobođenje umjetnosti. Prihvaćanje svih modela predočavanja, svih modela protupredočavanja. Bila je to totalna orgija stvarnog, seksualnog, kritičkog i antikritičkog, rasta i krize rasta. Prošli smo sve putove proizvodnje i preobilne virtualne proizvodnje predmeta, znakova, poruka, ideologija, užitaka. Danas je sve oslobođeno i kolektivno smo sučeljeni s ključnim pitanjem: Sto da se radi nakon orgije?”20 Na to je pitanje teško, možda i nemoguće odgovoriti iz post– modernističkog vidokruga. Od samog je odgovora, međutim važniji uvid da u cijelom tom sklopu “orgijastičkih oslobođenja” uvijek djeluje “energija ukletog dijela” ili načela zla. Iako je sve oslobođeno i prozirno, zlo ostaje uporno, žilavo, nesvodivo i mračno. Ono je posvuda na djelu, izražava se na sve više načina, u rastrojstvu poretka stvari, u procesualnoj akceleraciji zbilje, u kovitlacu njezinih učinaka, u preobilju paradoksa, u međusobnom “nadjačavanju uzroka”, u neartikuliranim sklopovima veza itd. Posvuda se, dakle, provlači načelo zla, ali ono nije moralne naravi niti Baudrillard želi ostaviti dojam O tom aspektu Baudrillardovih ideja vidjeti kratku ali sadržajnu studiju Christophera

19

Horrocksa, Baudrillard i milenij, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001.

Jean. Baudrillard, La Transparence du Mal, Galilée, Paris, 1990.

20

25


R a d e Ka l anj

moralizma. Riječ je zapravo o načelu neravnoteže i vrtoglavice, načelu kompleksnosti i začudnosti, načelu zavodništva, nesukladnosti, antagonizma i nesvodivosti. Dapače, to načelo ne djeluje u pravcu smrti nego u pravcu životne oslobođenosti. Na prvi bi se pogled moglo zaključiti da Baudrillard zagovara neuvijenu katastrofističku sliku svijeta. No usprkos svojim katastrofističkim tonovima, on samo želi naglasiti, bolje reći prenaglasiti, da se postmodernističko poimanje milenijskog prijelaza odvija kao ulazak u novo stanje, stanje u kojemu estetsko postaje transestetsko, ekonomsko transekonomsko, seksualno transseksualno, te da sva ta nadilaženja ne znače premošćivanje zla nego samo njegovu “oslobođenu prozirnost”. Sve je s onu stranu modernosti, ali sve se opet ponavlja, i to u uvećanim omjerima. Seksualno je oslobođenje iziskivalo maksimum seksualnosti uz minimum reprodukcije, a u današnjem ’’klonističkom društvu” zahtijeva se maksimum reprodukcije uz minimum seksualnosti. Paradoks je u tome da seksualnost izrasta u središnju temu “estetskih tehnologija”, publiciteta, pornografije, biozahvata i antropoloških refleksija. Politika postaje sveprisutnom sastavnicom svakodnevnog života, jezika i medija, kolektivnog imaginarija masa. Ona se estetizira u spektaklu i sve odjednom postaje politikom. Nema više ideje politike, ali se politička igra nastavlja ne brinući se osobito za svoj temeljni ulog. Televizijski se imaginarij odvija i razvija u posvemašnjoj ravnodušnosti prema vlastitim slikama. Dovršetak i nestanak istodobne su značajke do krajnosti dovedenog procesa modernosti. “To paradoksalno stanje stvari, koje je u isti mah potpuni dovršetak jedne ideje, usavršavanja modernog procesa, i njegova negacija, njegova likvidacija izazvana vlastitom prekomjernošću, širenjem preko vlastitih granica, poprima obličje transpolitičkog, transseksualnog, transestetskog”.21 Više nema nikakvih avangardi, ni seksualnih ni političkih ni umjetničkih, radikalna kritika i revolucionarni pokret stvar su prošlosti. Umjetnost se nije dokinula i ozbiljila u transcendentnom idealu, što je bio san estetske utopije, nego u općoj estetizaciji svakodnevnog života. Ona je “nestala u korist pukog opticaja slika, u transestetskoj banalnosti”.22 J. Baudrillard, Ibid., str. 17. J. Baudrillard, Ibid., str. 19.

21 22

26


Postmode r ni stički v idokr ug Jeana B audr illarda

Ta “simulakralna dekonstrukcija” djeluje kao dinamički faktor postmoderne kulture. Ona naime mijenja i tradicionalni diskurs o povijesti. Viđenje povijesti kao slijeda linearnih, dijalektičkih, progresivnih oblika zamijenjeno je medijskim spektaklima, orkestriranim ritualima, dramatičnim događajima koji su strukturirani i planirani za masovne recipijente. Fatalna i radikalna iluzija svijeta nadmoćna je iluzornoj moći same realnosti. Varirajući Nietzschea, Baudrillard konstatira da su se granice ljudskog i neljudskog “pomutile” te da se zbiva kretanje prema podčovjeku a ne prema nadčovjeku. Nije se dogodilo prevrednovanje vrijednosti s onu stranu dobra i zla nego je na djelu ovostranost dobra i zla. Temeljni problem nije u materijalnoj zbilji, u materijalnim okolnostima ili uvjetima preživljavanja, nego u gubitku simboličkog. U doba kada se gasi izvorna snaga simboličkog a imaginarijem počinje vladati hiperprodukcija slike, kada se odvija tehničko, događajno i medijsko ubrzanje života, ubrzanje svih vrsta razmjene, ubrzanje svih oblika oslobođenja stječe se dojam o nestanku zbiljske “referencijalne sfere” povijesti. Odatle se mogu izvesti dvije hipoteze. Prema prvoj, povijest shvaćena kao pripovijest nije više moguća jer ona počiva na nekom mogućem slijedu smisla. No ako je svaki događaj posredovan bujicom, difuzijom i opticajem slika (“oslobođen od sebe samoga”) tada se događajna zbilja atomizira, fragmentira i partikularizma, kulturni se i događajni sklopovi dezartikuliraju i ulaze u binarnu, elektronsku, “zasljepljujuću” logiku računalno-informacijskog jezika. Povijest se, kao ubrzani opticaj slika, udaljuje od svoje vlastite referencijalnosti. Prema drugoj, obrnutoj hipotezi, povijest se očituje kao usporeni proces, koji je izravno povezan s fizikom jer materija kasni za onim što se nama nadaje kao prolaznost vremena. Drugim riječima, materijalna masa fenomena uvjetuje i usporava naše poimanje vremenskog ubrzanja. Taj se pogled na stvari očituje i na planu društvenih fenomena. Suvremenim društvima, primjerice, vladaju masovni procesi, ne samo u sociološkom nego i u demografskom smislu. Da bi se dogodila neka značajna promjena ili neki nepovratni prijelom, potrebna je kritička masa demografskog i sociološkog “materijala”. Posrijedi su, očigledno, dvije mogućnosti poimanja povijesti: ubrzanje uz nestanak materijalne 27


R a d e Ka l anj

referencijalnosti ili usporavanje prema načelima fizičke inertnosti. Baudrillard i u tom pogledu iznosi posve osebujnu, “oprečnu” tezu. “Povijest, smisao i napredak, kaže on, više ne uspijevaju pronaći svoju brzinu oslobođenja. Oni se više ne uspijevaju odlijepiti od tog odviše zgusnutog tijela koje usporava njihovu putanju, koje toliko usporava vrijeme da nam već sada izmiču percepcije i zamišljaji budućnosti. Ta masa svojom prešutnom imanencijom guta svaku društvenu, povijesnu i vremensku transcendenciju. Politički događaji više nemaju dostatnu autonomnu energiju kojom bi nas očarali i odvijaju se kao nijemi film za koji smo kolektivno neodgovorni. Tu završava povijest, ne zbog nepostojanja aktera, ni zbog nedostatka nasilja (jer ga ionako uvijek ima previše), ni zbog nedostatka događaja (jer ih je, zahvaljujući medijima i informacijama, ionako previše), nego zbog usporavanja, ravnodušnosti i zaprepašćenja. Povijest se više ne može prevladati, pojmiti vlastiti kraj. Ona tone u vlastitom učinku, iscrpljuje se u posebnim učincima, ona implodira u aktualnosti”.23 Prema tome, o kraju povijesti ne može se govoriti, ali ne toliko zbog kvazihegelijanskih linearističkih razloga protumačenih u Fukuyaminom ključu koliko zbog toga što više nema vremena da samu sebe sustigne. Ona je sve ubrzanija ali je istodobno vlastita masa toliko usporava da se njezin kraj pojavljuje tek kao iluzija, kao iluzija kraja. Smisao je povijesti neumoljivo spor i trom i stoga se uvijek iznova začudimo kad se ona vraća i reciklira. “Valja se držati činjenice da se sve ono što nije bilo uništivo, neiskorjenjivo danas opet reciklira te da stoga nema konačnog rješenja. Nećemo izmaći onome najgoremu, to jest da nema kraja povijesti, jer se ostaci, svi ostaci – crkva, komunizam, demokracija, etniciteti, sukobi, ideologije – beskonačno mogu reciklirati. Fantastično je to da sve ono što smo smatrali povijesno prevladanim doista nije nestalo nego je sve tu, pripravno da se opet pojavi, tu su svi arhajski, anakroni, nedodirljivi i bezvremeni oblici poput virusa u dubini tijela. Povijest se otrgnula od cikličkog vremena tek toliko da bi potpala pod reciklirajući poredak”.24 Jean Baudrillard, L’illusion de la fin, Galilée, Paris, 1992, str. 15. J. Baudrillard, Ibid., str. 47.

23 24

28


Postmode r ni stički v idokr ug Jeana B audr illarda

Misleći povijesnu stvarnost iz fizikalno-znanstvenog i episte– mološkog načela neodređenosti dolazi se do postmodernističkog zaključka da ništa više nije sigurno ni pouzdano, a kamoli kraj povijesti. Nije više sigurna ni razmjena kao temeljni odnos razvitka modernih društava. Dapače, nastupilo je doba nemoguće razmjene. Baudrillard se, krajem devedesetih godina, nakon što je istematizirao pitanje zla i kraja povijesti, vraća svojoj početnoj i permanentnoj temi razmjene kao onog supstancijalnog međuljudskog odnošenja preko kojeg se očituju razni tipovi oblikovanja ili razgradnje društvenosti. Razmjena je izgubila svoje načelo ekvivalentnosti, istina i zbilja nisu više razmjenjive ni za kakvo ekvivalentno uporište. Ni sam svijet više nema svog ekvivalenta i sve pliva u moru neodređenosti. Bez ekvivalentnih oslonaca razmjene nema više ni neupitnog socijalnog determinizma. Virtualnost koju producira informacijsko obilje nadilazi ne samo socijalni determinizam nego i “determiniranu negaciju” stvarnosti. Govorimo o tome da živimo u “interaktivnoj društvenosti” ali baš se u njoj gubi ono što u tradicionalnoj, kritički usmjerenoj socijalnoj filozofiji poznajemo kao “rad negativnog”, kao dijalektičko poricanje “objektivnih mogućnosti”. U dosadašnjim analizama povijesnih oblika uglavnom se polazilo od postojanja jasnih opreka rada i kapitala kao temeljnog antagonističkog para društveno konstituirajuće razmjene. Danas ta opreka više ne fungira na tako jasan razmjensko-antagonistički način. “Sfera je rada neodređena i sam je pojam izgubio svoju definiciju... Neosjetno srno dospjeli s onu stranu kapitala i rada i njihove antagonističke dinamike. Društveni stroj sada prolazi jedan globalni ciklus... i društveni su akteri u isti mah s obiju strana ugovora”.25 Teza o “socijalnom lomu” (“fracture sociale”), kojom današnji sociolozi označavaju nejednakosti neoliberalne globalizacije, izraz je starog načina mišljenja o posve promijenjenoj situaciji. Ona je još uvijek vezana za stare objektivne uvjete rada i kapitala i u punom jeku informatičke i virtualne zbilje pokušava oživjeti društvene odnose i sukobe industrijskog doba. Stoga je njezina optika iluzorna a intencija deplasirano utopijska. Budući da se dogodila “razorna revizija” Jean Baudrillard, L’échange impossible, Galilée, Paris, 199, str. 32.

25

29


R a d e Ka l anj

načela stvarnosti i načela spoznaje, taj stari način mišljenja nema više nikakvu djelotvornost a socijalne adresate kojima je upućeno navodi na pogrešni radikalizam bez referencijalnosti. Novi, a to za Baudrillarda znači postmoderni način mišljenja, moguć je jedino ako shvatimo da se stvarnost nepovratno strukturira oko informatičke i virtualne mreže, oko poretka simulakra koji apsorbira cijelu socijalnu sferu i očituje se kao njezina simulirana hiperrealnost. Dok je anatomija modernog (industrijskog) društva utjelovljena u političkoj ekonomiji, anatomiju postmoderne društveno-povijesne situacije (postindustrijskog društva) tvori planetarni pogon (Castells bi rekao “Automaton”, Negri “Imperij” a Balandier “Veliki sustav”) reprodukcije i cirkulacije informatičkog i virtualnog znaka, koja se danas smatra glavnim svojstvom “nove ekonomije”.26 Tako je Baudrillard, polazeći od kritike političke ekonomije kao supstancijalne značajke modernog društva i preusmjeravajući je na kritiku političke ekonomije znaka dospio do informatičkog i virtualnog oblikotvornog načela društvene stvarnosti.27 On to načelo relativistički nemilosrdno raščarava, ali usprkos tom postmodernističkom postupku ono ostaje toliko bitno da razotkriva kako ni postmodernisti Baudrillardova kova ne uspijevaju izbjeći esencijalistička i supstancijalistička pribježišta u objašnjavanju društva i društvenih promjena. Usp. Manuel Castells, Information Technology and Global Capitalism. U zborniku: Will

26

Hutton and Anthony Giddens, Global Capitalism, The New Press, New York, 2000; Antonio Negri / Michael Hardt, Empire, Exils Editeur, Paris, 2000; Georges Balandier, Le Grand Système, Fayard, Paris, 2001. Uz to valja napomenuti da se voluminozno djelo M. Castellsa Informacijsko doba, osobito njegov prvi svezak, Uspon umreienog društva (Golden Marketing, Zagreb, 2000), kreće u istom smjeru kao i Baudrillardovi spoznajni interesi, ali je razlika u tome što su Castellsove analize sociološki organiziranije, empirijski zasnovanije i neopterećene esejističko-retoričkim emfazama postmodemističkog kova. 27 Baudrillard je, kako to na jednom mjestu konstatira Georges Balandier, temeljito shvatio i pokazao da “obilje medijskih proizvoda dovodi do prijelaza iz društvenog oblika potrošnje stvari u društveni oblik potrošnje imaterijalnih predmeta, koja se nameće na sve zavodljiviji način”. G. Balandier, Images, images, images. U: Cahiers internationaux de sociologie, janvier/ juin, 1987, str. 21. Taj broj renomiranog sociološkog časopisa u cijelosti se bavi temom Nove slike, nova realnost, o kojoj, pored Balandiera i samog Baudrillarda, pišu i mnogi drugi poznati autori, primjerice: Raymond Ledrut, Pierre Ansart, Alain Renaud, Abraham A. Moles, Lucien Sfez, Jean-Michel Berthelot itd.

30


Postmode r ni stički v idokr ug Jeana B audr illarda

*** Ovaj je izbor iz Baudrillardovih djela vođen prije svega idejom da se stekne što potpuniji uvid u njegove glavne ideje i njihovu genezu. No ipak je težište na onim njegovim radovima koji svjedoče o bitnom zaokretu prema postmodernističkom diskursu, a to znači knjigama u kojima se postepeno napušta “produktivistička” tematika tradicionalne političke ekonomije i sve više dolazi do izražaja zaokupljenost problematikom znaka, informacija, komunikacija, medija, medijske stvarnosti itd. To je ono po čemu je taj autor postao atraktivnim i prijepornim “fenomenom” recentne teorijske intelektualnosti. Vođeni tom idejom u ovaj smo izbor uvrstili reprezentativne dijelove iz sljedećih Baudrillardovih knjiga: Pour une critique de l’économie politique du signe (Kritika političke ekonomije znaka), Gallimard, Paris, 1972, str. 172 – 228. L’échange symbolique et la mort (Simbolička razmjena i smrt), Gallimard, Paris, 1976, str. 7 – 29; 77 – 117. De la séduction (O zavođenju), Galilée, Paris, 1979, str. 75 – 92; 107 – 115; 241 – 243. Les stratégies fatales (Fatalne strategije), Grasset, Paris, 1983, str. 10 – 33. Au – delà du vrai et du faux, ou le malin génie de l’image (Onkraj istinitog i lažnog ili zloduh slike), Cahiers internationaux de sociologie, janvier/juin 1987, str. 139 – 145. La Transparence du Mal. Essai sur les phénomènes extrêmes (Prozirnost zla. Ogled o ekstremnim fenomenima), Galilée, Paris, 1990, str. 11 – 42; 88 – 115. L’illusion de la fin (Iluzija kraja), Galilée, Paris, 1992, str. 11 – 27; 129 – 142. L’échange impossible (Nemoguća razmjena), Galilée, Paris, 1999, str. 11 – 38.

31


R a d e Ka l anj

Očigledno je da u ovom izboru iz Baudrillardovih djela nedostaje knjiga Simulakri i simulacija (Simulacres et simulation, Galilée, Paris, 1981), koja je, možda, najpogodnija za prepoznavanje njegovih glavnih ideja. Morali smo je, na žalost, izostaviti jer je autorska prava za tu knjigu otkupio drugi hrvatski izdavač. Rade Kalanj

32


WWW.JESENSKI-TURK.HR

Jean Baudrillard: Simulacija i zbilja  

Prezentacija uvodnih poglavlja knjige

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you