Page 1


Naslov izvornika The Sister

Louise Jensen

Preveo, DADO ÄŒAKALO


Svom dragom i nepreĹžaljenom lanu Hawleyju


PRVO POGLAVLJE Sad

S

lomljena srca, spuštam teške noge na tlo, izlazim iz automobila, povlačim patentni zatvarač i navlačim kožne rukavice. Odlazim do prtljažnika i uzimam u ruke ašov i torbu. Vrijeme je. Gumene mi čizme kližu po blatu dok hodam prema rupi u živici. Rupa je tamo otkad znam za sebe. Tresem se dok ulazim u šumu. U njoj je mračnije nego što sam očekivala, pa udahnem duboko zrak ispunjen mirisom borovine da se smirim. Podsjetivši se zašto sam ovdje, suspregnem želju da se vratim kući i dođem ponovno sutra ujutro. Natjeram se produžiti dalje. Osvjetljavam si put smartfonom da ne upadnem u zečju jamu. Gazim velikim koracima preko srušenih grana koje sam nekad preskakivala. S dvadeset i pet nisam prestara za trčanje, ali mi to ne dopušta teret koji nosim. Osim toga, ne žurim se stići. Ionako nisam trebala biti sama. Zastanem kako bih se odmorila, naslonivši se bokom o dršku ašova, pa istegnem prste na ruci da se riješim trnaca. Čujem kako nešto šuška u grmlju i imam osjećaj da me netko promatra. Srce mi poskoči kad iz njega izlete dva zeca i udalje se u skokovima ugledavši svjetlo mobitela. - Dobro je - kažem sama sebi. Glas mi snažno odjekne u ovoj tišini i shvatim koliko sam usamljena. Ruksak me zateže preko leđa, pa prilagodim naramenice prije nego što produžim, lomeći grančice pod čizmama. Taman kad pomislim da sam krivo skrenula na račvištu, stignem na čistinu sa stablom koje je pogodio grom. Nisam bila sigurna hoće li još biti tamo, ali izgleda da se ništa nije promijenilo. Dakako, sve se promijenilo. Od navale sjećanja na posljednji put kad sam bila ovdje gotovo ostanem bez daha. Spuznem na tlo. Vlaga iz lišća i zemlje počne mi prodirati kroz hlače, a s vlagom u sadašnjost počne prodirati prošlost.

- Požuri, slavljenice, nastaviš li ovom brzinom imat ćeš šesnaest godina dok stignemo. Smrzavam se! - zazvala me Charlie. Čučala je na istrošenoj ogradi na rubu kukuruzišta, dok su joj pod nogama razastrte ležale plastične vrećice, a plavi uvojci bljeskali na žarkocrvenom, ali slabašnom ponirućem suncu. Lupkala je nestrpljivo petama, kao i uvijek, čekajući da domilim do nje, a ja sam dlanovima obujmila cjevastu kutiju u kojoj su bili naše nade i snovi. - No, hoćeš li više, Grace! - Skočila je s ograde, pokupila svoje stvari i jurnula prema stablima. Namjestila sam kutiju pod pazuho i pokušala ju sustići, slijedeći bljeskove njezinog ljubičastog kaputa i zapah dezodoransa Impulse koji je stalno krala iz mamine sobe. Traperice i kose zaplitali su nam se u granje i trnje, ali se nismo zaustavljale sve dok nismo izbile na čistinu. - Lice ti je sad crveno kao i kosa - nasmijala se Charlie kad sam ispustila kutiju i naslonila se dlanovima na koljena da uhvatim zraka. Premda je večer bila prohladna, sljepoočnice su mi se orosile znojem. Charlie je izvrnula torbe i istresla na prašnjavo tlo grickalice, pića, šibice,


zidarsku žlicu i maleni poklon umotan u blještavoljubičasti papir s naljepnicom na kojoj je pisalo Danas imaš petnaest. Smiješeći se, pružila mi je poklon. Sjela sam prekriživši noge i pažljivo ga krenula otvarati s kraja da ne potrgam papir te polako izvukla kutijicu. U njoj je ležala polovica zlatnoga srca na lancu s ugraviranim slovima BFF1. Pogledala sam Charlie suznim očima. Povukla je ovratnik svoje jakne od flisa i pokazala mi drugu polovicu srca. Zakopčala sam lančić oko vrata, a Charlie je počela kopati rupu. Kao prava izviđačka, naložila sam vatru. Kad zađe sunce bit će još hladnije, a sunce je tih dana zalazilo brzo. Kad je Charlie završila s kopanjem bila je zadihana, a nokti su joj bili crni od zemlje. Donijela sam našu kutiju s uspomenama i položila je u zemlju. Cijelu smo subotu provele birajući što ćemo u nju staviti i obljepljujući tu plastičnu tubu izrescima iz časopisa sa supermodelima i pop zvijezdama koji su nam bili uzor. - Čovjek nikada ne može biti prebogat ili premršav - rekla je Charlie. Zahvatila je rukom zemlju i stala prekrivati kutiju. - Čekaj! - viknula sam. - Hoću još staviti i ovo - rekla sam, mahnuvši papirnim omotom od rođendanskog poklona. - Ne možeš više, već smo ju zapečatili. - Pažljivo ću. - Polako sam odlijepila selotejp i otvorila poklopac. Iznenadila sam se kad sam povrh svežnja fotografija ugledala ružičastu omotnicu za koju sam pouzdano znala da nije bila tamo kad smo stavljale stvari u kutiju. Pogledala sam Charlie. Izgledala je kao da nešto skriva. - Što je to, Charlie? - pitala sam, posegnuvši za omotnicom. Charlie me uhvati za ruku. - Nemoj. Oslobodila sam ruku i protrljala zapešće. - Što je to? Izbjegavala je moj pogled. - To sam ostavila da pročitamo kad se vratimo po kutiju. - Što piše? Charlie mi otme papirni omot iz ruke i zagura ga u kutiju, pa brzo vrati poklopac. Kad Charlie ne želi razgovarati o nečemu, nema toga što će je razuvjeriti. Zato sam i odustala. Nisam htjela da mi njezina tajnovitost pokvari rođendansko raspoloženje. - Cuga? - Dohvatila sam jabukovo vino i otvorila limenku uz šištanje, dok se pjena izlijevala kroz otvor. Obrisala sam ruku o traperice i otpila gutljaj. Tekućina mi je zagrijala želudac i saprala osjećaj nelagode. Charlie je zatrpavala rupu i nabijala zemlju zidarskom žlicom sve dok nije poravnala humak, a zatim je sjela pored mene. Sjedile smo uz pucketavu vatru naslonjene na trupac i pekle ružičaste sljezove kolačiće nabijene na štapić. Tek kad se žar potpuno ugasio, shvatila sam koliko je kasno. - Moramo krenuti. Trebala bih biti doma do deset. - Dobro. Samo još da se zakunemo da ćemo kutiju otvoriti zajedno? - rekla je Charlie i pružila mi mali prst. Omotala sam svoj oko njezinoga i kucnule smo se limenkama. Nazdravile smo obećanju za koje nismo znale da ga nećemo moći ispuniti.

1

kratica od best friends forever - zauvijek najbolje prijateljice, op. prev.


- Ostala sam samo ja, Charlie - šapnula sam. - Voljela bih da si ovdje. - Na lančiću koji više nikad nisam skinula vrti se Charlieina polovica srca dok se naginjem kao da traži svoju drugu polovicu u očajničkom nastojanju da ponovno bude potpuno. Nježno položim vijenac. Osjetim kako me iznova preplavljuje užas koji me prati od Charlieine smrti prije četiri mjeseca, pa razmotam šal da mogu disati. Zar sam stvarno ja kriva? Zar sam uvijek ja kriva? Makar je ledeni siječanj, meni je vruće, i dok skidam rukavice čini mi se da čujem Charlieine posljednje riječi kako odjekuju među drvećem: - Grace, učinila sam nešto strašno. Nadam se da ćeš mi oprostiti. Što je to učinila? Štogod to bilo, ne može biti gore od onoga što sam učinila ja. Ipak, odlučila sam otkriti o čemu se radi jer znam da neću moći nastaviti sa životom dok ne otkrijem. Nisam znala otkud da krenem sve do jutros, kad sam u sandučiću našla pismo u ružičastom omotu i odmah se sjetila pisma koje mi Charlie nije dopustila da pročitam. Pisma u našoj kutiji s uspomenama. Možda mi to pismo odgovori na neka pitanja? U svakom slučaju, odnekud treba krenuti. Razgovori s ljudima koji su ju poznavali bili su beskorisni, a, osim toga, nisam li ja ta koja ju je najbolje poznavala? Pa ja sam joj bila najbolja prijateljica. Ali možeš li doista poznavati drugu osobu? Ono, stvarno poznavati? Čučim na petama i ne mičem se neko vrijeme, puštajući da me hladi večernji zrak. Grane na drveću njišu se i šušte, kao da mi šapuću svoje tajne i hrabre da iskopam Charlieinu. Odmahnem glavom da odagnam te misli i nategnem rukav sve do zglavka kako bih obrisala vlažne obraze. Uzevši u ruku ašov koji mi se učini nestvarno teškim, stegnem mu dršku toliko snažno da mi bol sune kroz zglobove. Duboko udahnem i krenem kopati.


DRUGO POGLAVLJE Sad

M

icika? - zazovem našu kućnu mačku. - Stigla sam. - Držeći u zraku kutiju s uspomenama provučem se kroz hodnik do dnevne sobe, pazeći da ne srušim postere s obalnim motivima sa zidova boje pačjeg jajeta. - Tu li si! - Kuštrava siva lopta ugnijezdila se na klavirskome stolcu za kojim me tata učio svirati otkad sam bila u stanju sama sjediti. Sjedili bismo jedno pored drugoga, tata i ja, dok bi on svojim ogromnim kobasičastim prstima nevjerojatno vješto prebirao po tipkama udarajući akorde dok bih ja svirala melodiju. Više nikad neću svirati. Još uvijek me boli sjećanje na vrijeme kad sam imala normalan život. Normalnu obitelj. Dnevna je soba u polumraku, bez obzira na svjetlost koja dopire s francuskih prozora. Vani mračnim nebom krstare ljuti oblaci. Upalim svjetlo. Zima je ove godine oštra, a ja sam već zaboravila one ljetne večeri među suncokretima, kad bih sjedila vani s velikom čašom Pimmsa i zveckala kockicama leda sve dok ne nestane sunca i šišmiši ne počnu prelijetati modroljubičasto nebo. Tanjur s Alfred Meakinovim cvjetnim uzorkom, koji čuvam za posebne prilike, sjedi na vrhu naslaganih primjeraka muškog magazina FHM, umazan sasušenim žumanjkom i kečapom. Soljenka se prevalila na podu, prosuvši svoja bijela zrnca po tepihu. Dan je, znači, jeo. Da bih došla do stolića moram prekoračiti zgužvani ručnik za tuširanje. Odmaknem pohabani primjerak Malih žena koji upravo čitam svojoj prvoj susjedi, gospođi Jones, jer joj ni debela stakla naočala poput pepeljara ne pomažu da razazna ta sitna slova. Još malo pa ću doći do onog dijela gdje umire Beth; i premda sam taj dio pročitala po tko zna koji put, znam da ću se rasplakati. Dok odlažem kutiju, njezino se sasušeno blato mrvi po kremasto obojenoj površini stolića, pa ga rukom stresem na pod. Slike davno ugašenih glazbenih zvijezda i supermodela odlijepile su se i sjetno vise s plastične kutije. Više se ni ne sjećam polovice tih likova. Noktom iščačkam rub selotejpa kojim smo zapečatile poklopac. Više ne drži i lako se odvaja. Skinem ga i odmah vratim nazad pritisnuvši ga čvrsto s oba palca. Nije mi dobar osjećaj otvarati kutiju bez Charlie. Istina, nemam baš nekog izbora, želim li saznati što se nalazi u ružičastom omotu, a želim. Ipak mi nije drago, jer imam osjećaj da zadirem u njezinu intimu. U kući je previše tiho. Stavim ploču. Lijepo mi je slušati Ninu Simone. Barem nekom. Dan svu svoju glazbu skida s interneta, ali su meni draže staromodne stvari s kojima sam odrasla, makar to značilo da je i moj djed sad moderniji od mene sa svojim Bose SoundDockom i Blurayom. Sručim se na smeđi kožni kauč i potonem među svoje mekane, nesparene jastuke. Vinil se okreće i okreće, pucketajući i šišteći kao da traži moju pažnju. Baš kao i moja sjećanja. Nemam osjećaj da je prošlo sedam godina otkad smo se doselili u ovu kuću na selu. Tada nisam imala nikakvih drugih briga. Život mi je napokon krenuo onako kako je trebalo i jedino sam bila opsjednuta mekim jastucima. Svaki put kad bih donijela kući novi, Dan bi zakolutao


očima. - Pleši kao da te nitko ne gleda. Još jedan biser iz mačkove vreće. - jednom je rekao i oteo mi jastuk iz ruku, pa mahao njime po sobi, držeći me podalje drugom rukom. - Tebe ionako nitko ne bi htio gledati dok plešeš - rekla sam mu. On me je počeo škakljati sve dok se nismo strovalili na pod, trgajući odjeću jedno s drugoga, i on se našao na meni i u meni. Leđa su mi gorjela od trljanja o crveni tepih s vitičastim uzorkom, koji smo kasnije zamijenili čokoladno smeđim. Potom smo se zašušurili u šareni prekrivač koji je prekrivao leđa kauča i žvakali pizzu s ananasom na havajski način. Danu sam rekla da naruči onu s ljutim kobasicama jer nikako nije shvaćao što ima voće tražiti u finoj hrani, ali me nije poslušao jer je znao da obožavam mješavinu slatkog i slanog. Čini mi se tako davno kad smo se posljednji put toliko smijali. Toliko ljubili. Razdvojila nas je tuga i bol, poput istih polova magneta. Kolikogod se trudili približiti jedno drugome, između nas je zjapio ponor preko kojeg nismo mogli prijeći. Micika se uspravi u sjedeći položaj i, ukočivši noge, izvine leđa. To me podsjeti da sam opet propustila sat joge. Ništa čovjeka ne izgriza tako snažno kao osjećaj krivice. Krene iznutra i završi na van. Tko će to bolje znati od mene? Kajanje bi mi mogao biti nadimak. Trebala sam se roditi kao katolkinja. Micika elegantno skoči sa stolca, kako to samo mačke umiju, i uz mijauk kojim najavljuje da je vrijeme za hranjenje zarije mi glavu u listove. Odvučem se za njom do kuhinje. U zraku se osjeća vonj užeglog ulja, a sudoper - koji sam ostavila čist i sjajan - sada je pun prljave vode. Iz nje viri drška tave poput oglasnog stupa na kojem piše operi me. Pružim ruku i podignem klizni prozor. U kuhinju uđe ledeni zrak iz stražnjeg dvorišta. Za sutra su najavili snijeg. Uključim kuhalo za vodu i skupim razbijene ljuske dva jajeta, pa ih bacim u prepunu nagaznu kantu. Ispraznit ću je kasnije. Obrišem radnu površinu i isperem šalicu, poželjevši po tko zna koji put da Dan prestane vaditi čiste krpe svaki put kad si napravi nešto za piće. Nas dvoje nemamo perilicu za suđe, osim, naravno, ako se ja ne brojim kao takva, a očito je što Dan misli o tome. Naša je kuhinja minijaturna, odnosno kompaktna, ali funkcionalna, kako bi ju Dan opisao da je naša kuća jedna od onih koje prodaje. Jedva da ima prostora za viseće ormariće, ali zato obožavam našu ostavu u kojoj se nalazi sve što nam treba. Uronim ruku u kutiju za čaj i dodirnem njezino metalno dno. Otvorim vrata hladnjaka, a njegovo svjetlo obasja gotovo prazne police. Što mogu napraviti s pola kutijice kozjeg sira i sparušenom crvenom paprikom? Dan će se vratiti s nogometa očekujući ručak na stolu. To je, zapravo, nepošteno. Nikad me ne zamoli da nešto skuham. To se, kao, podrazumijeva. I uvijek nešto skuham. Odgurnem od sebe sjećanje na vremena o kojima više i ne razgovaramo. Vremena kad sam zaboravila i kako se zovem, a kamoli kako koristiti pećnicu. Sada se snalazim. Stvarno mi polazi za rukom. Došvrljam čaj u vrećicama na beskonačni popis namirnica za kupnju koji visi s vrata hladnjaka pričvršćen magnetom sa znakom STOP i sličicom svinje. Dan mi ga je kupio prošle godine u znak potpore - to su njegove riječi - još jednom pokušaju da budem na dijeti. Oni časopisi sjajnih korica koje upijam uopće mi nisu od pomoći. Na jednoj stranici mi govore da sam žena prosječne težine za Britanku, da broj 42 ne znači da sam buca, a onda na sljedećoj stranici gledam slike mršavica s ispijenim obrazima i naglašenim ključnim kostima. Čuvam taj magnet kao stalni podsjetnik da moram skinuti još četiri kile. Ali nikad nisam.


Micika mi se provlači između nogu, podsjećajući me da podignem njezinu praznu zdjelicu. U kredencu je ostala još jedna vrećica s mačjom hranom. Dok Micika nestrpljivo mijauče, iskrcam ju u zdjelicu i odmjerim koliko ću još dodati keksića. Gledam Miciku kako se bacila na hranu, nesvjesna svijeta oko sebe, kako samo životinje umiju. Otkad je Charlie umrla, to mi stvorenje pruža veliku utjehu. Njezina šutljivost me tješi više od Danovih nespretnih pokušaja. Nisam namjeravala imati kućnog ljubimca, ali je bakina susjeda prije tri godine dobila leglo od šest mačića, pa sam ih otišla fotografirati da ih pokažem u vrtiću u kojem radim. Mačići su bili predražesni, a kad mi se najmanje među njima popelo na krilo i tamo zaspalo, odmah sam popustila i pristala ponijeti ga kući. Odnijela sam mače do moje stare Fieste i smjestila ga na suvozačko mjesto u kutiju zobenih pahuljica s izblijedjelom ružičastom dekicom. Sjelo je mirno i žmirnulo kao da dotada nikad nije ugledalo sunce. Vozila sam ga doma sporije nego što inače vozim, parkirala auto na asfaltu punom rupa pred kućom i protresla utrnule ruke. Stisnula sam šake tako snažno da su mi nokti ostavili tragove polumjeseca u dlanovima i protresla glavom, čudeći se samoj sebi. S obzirom da se svaki dan brinem za trideset i šestero četverogodišnjaka, ovo bi trebalo biti mačji kašalj. Nakon što smo ušle u kuću, promatrala sam ju kako neustrašivo gaća istražujući svoj novi dom. Kako da ju nazovem? Kao dijete bila sam opsjednuta s Beatrix Potter. Tata mi je svake večeri prije spavanja čitao priču, a svakoj bi životinji dao drugi naglasak. Obožavala sam slušati o spačkama Toma Mačića i njegovih sestara Mucike i Micike. Njezine su šapice bile življe od ostatka tijela. Izbor je tako pao na Miciku - kao neku vezu s tatom. Kad smo je prvi puta pustili izvan kuće zamalo je potrčala pod kamion za smeće. Toliko se bila preplašila da više nije htjela izlaziti van. Pokušali smo ju pridobiti da iziđe barem u vrt, ali bi se toliko prepala da nam je veterinar savjetovao da ju pustimo na miru. - Izići će kad bude spremna - rekao je. To se, međutim, nije dogodilo. Sad više ni ne mogu zamisliti našu kuću bez nje. Promatram ju kako završava s obrokom i lapće svojim ružičastim jezikom dok pije vodu, a zatim šmugne iz kuhinje. Kuhalo počne ključati i puštati paru, a zatim se isključi. Ja krenem za Micikom u dnevnu sobu. Sjedimo na kauču jedna pored druge i buljimo u onu kutiju na stolčiću. Pitam se sjeća li se kako je i ona došla kući u kutiji. - Ne brini, nitko ne živi u ovoj - kažem joj da ju ohrabrim. Ali to nije istina. U njoj žive moja sjećanja, koja je teže zauzdati nego živahnu mačku. Grizem nokat na palcu, gotovo očekujući da će iz kutije iskočiti Charlie i kliknuti Iznenađenje! Ta nisi valjda stvarno mislila da ću te napustiti? - Preplavi me osjećaj usamljenosti. Ionako sam gotovo stalno na rubu suza i nemam snage suočiti se s potisnutim sjećanjima. Bojim se da ih, ako krenu, neću moći zaustaviti, a nekih se stvari ne želim sjetiti. Ni sad ni ikad. Kuća je u rasulu. Bolje bi bilo da ju dovedem u red. Čišćenje mi uvijek dođe kao terapija i često sam zahvalna na tome što se mogu posvetiti nečemu drugome, a ne svojim mislima. Ostavim kutiju i krenem u kuhinju. Zasučem rukave i istisnem malo deterdženta u sudoper, pa odvrnem slavinu s vrućom vodom. Dok se razina pjenušave vode diže, brišem masnoću sa štednjaka. Zatim uronim ruke u puni sudoper, hitro ih izvadim oparena vrućinom i prebacim ručicu slavine na hladno da ublažim bol. Teglica s kremom za ruke na prozorskoj dasci je prazna. Nema sumnje da Dan koristi moje kremice, koliko god to poricao. Uputim se na kat u gostinsku sobu, u kojoj držim zalihe


losiona. Kad smo svojedobno razgledavali kuću, znali smo da ćemo pozvati Charlie da živi s nama, i još uvijek tu sobu doživljavam kao njezinu, premda ju nikad nije stigla ni vidjeti. Pronađem losion i utrljam ga u brideće ruke. Umiri me miris lavande u losionu, podsjetivši me na one vrećice koje mi je baka znala sašiti kad bi me kao dijete obuzimale noćne more svaki put kad bih zatvorila oči. Stavila bi vrećice s lavandom u moju ladicu s pidžamama i pokoju pod jastuk. Njihov bi me miris nježno uljuljkao u san i čuvao me cijelu noć. Prošlo je već mnogo vremena otkad su bakine artritične ruke prestale šivati, ali me miris lavande i dalje umiruje. U džepu mi počne zvrndati mobitel, pa posegnem za njim klizavim prstima i namjestim ga između ramena i uha da obrišem ruke pregačom. - Bok, Dan. Onda, jeste li pobijedili? - Aha. Tri-dva. Zabio sam u zadnjoj minuti. - Mora da si sretan. Već ga dugo nisi zabio. - E, baš ti hvala što me podsjećaš... - Ma nisam to mislila... - zaustim, pa zastanem. Bolje se pravi da ste normalan par i pažljivo biraj riječi. - To je sjajna vijest. Naručit ću odrezak i vino da proslavimo. - Mi već slavimo u baru. Svrati. - Ne mogu. - Prije ili kasnije, morat ćeš opet početi živjeti. Zašto ne bi počela večeras? Svi su ovdje. Nisu svi. Pomislim na kutiju koja leži na stolčiću, a u kojoj je dio Charlie. Kako sad mogu otići i ostaviti je? - Imam posla. - Kako hoćeš. - U glasu mu gotovo čujem kako se osjeća odbačeno i na trenutak mu se poželim pridružiti u klubu, pijuckati mlaku jabukovaču i smijati se vicevima koji su toliko prosti da ih se ne da prepričati. - Ne čekaj me. Prekine vezu prije nego što mu stignem odgovoriti da neću. Nikad ga ne dočekujem. Preda mnom je duga večer, razvučena i tiha, i mada još nisam ništa jela, ne osjećam glad. Vrativši se u kuhinju, otvorim bocu vina. Pa neću valjda piti čaj, pravdam se samoj sebi. Uvijek mi je malo čudno piti sama. U dnevnoj sobi je nekako tupo, pa upalim stolnu svjetiljku i prigušim prejako stropno svjetlo. Svjetlost boje breskve je mnogo toplija, pa se skutrim na kauču podvukavši noge i naslonim dlan na Micikino tijelo uljuljkano u san. - Večeras smo same - kažem joj. Dovoljan mi je jedan pogled na kutiju da shvatim kako to nije istina. Charlie je posvuda. Ubrzo ispraznim svoju prvu čašu šardonea. Hladnjikava mi tekućina umiruje nemirni trbuh. Pričekam da dopola ispijem i drugu čašu prije nego što krenem drhtavim prstima otvarati kutiju. Na vrhu je ljeskavi ljubičasti papir omota. Sjetim se da je pismo ispod njega. Prislonim ružičastu omotnicu na nos i duboko udahnem, nadajući se da ću osjetiti Charliein miris. Miriše po zemlji i vlazi. Vraća mi se knedla koju sam upravo progutala. Koliko još ljudi moram izgubiti? Ponekad kad čujem Dana kako otključava vrata osjetim kako stišćem zube i pripremim se za još jednu svađu, makar me pomisao na samoću ispunjava stravom. Osim toga, ovo što se dogodilo nije nas ubilo, pa onda bi nas valjda trebalo ojačati? Prsti mi se omotaju oko mobitela. Pretražujem popis nedavnih poziva. Dan je na šestom mjestu. Pritisnem tipku nazovi. Pred očima mi sine naša fotografija, ona na kojoj smo se obukli


u Supermana i Wonder Woman za jednu od Lyninih tuluma. Ona mi je više prijateljica nego šefica, a ta mi fotka uvijek izmami smiješak na lice. - Samo sam ti htjela reći da te volim - kažem mu. - Znam - odgovori mi suho. - Pazi se, molim te, večeras. Nemoj voziti ako piješ. - Ha? Ne čujem te dobro... - Rekla sam, molim te pa... - Grace, signal je jako loš, čujem te isprekidano. Pričekaj, samo ću... Tu veza pukne. Pritisnem tipku da nazovem ponovno, ali odgovori automatska sekretarica i kaže mi da ostavim poruku. Bijesna, odbacim mobitel na kauč i nagnem se da povadim stvari iz kutije. Dok prevrćem stranice sićušnog fotoalbuma kroz glavu mi juri mnoštvo sjećanja. Evo Charlie i mene kako poziramo na plaži, ponosne na svoj prvi bikini, ističući grudi koje su ravne kao daske. Sad smo na školskom plesnjaku, s rukama prekrivenim srebrnim šljokicama. Ima i slika na kojima smo Charlie, Dan i ja zajedno kako se smijemo dok se međusobno zalijevamo vodom u vrtu na ljetnoj žegi i ona gdje se Charlie smi je u kameru dok Dan, kao, ne skida zaljubljen pogled s nje. Tu sam i ja, Charlie i Dan zadnjeg dana škole kako bacamo u zrak kravate od školske uniforme koju više nikad nećemo obući. Koliko smo se tada osjećah slobodnima! Tu je još jedna slika, ovaj put grupna. Na njoj smo Esmée, Charlie, Siobhan i ja. Naša mala četvorka. Kako smo samo bile bliske! Tko bi pomislio da ćemo se tako okrenuti jedne protiv drugih? Izvadim posljednju fotografiju iz plastične folije. Na njoj Charlie stoji u vrtu moga djeda dok joj vjetar mrsi svjetloplavu kosu. Nosi narančastu majicu sa spiralnim uzorkom i kratke bijele traper hlačice. Zbog tih se hlačica, koje je ukrala iz mamine ladice i odrezala nogavice bakinim škarama kasnije našla u velikoj nevolji. Skinem sliku Dana i sebe koja stoji na klaviru, a na kojoj vrtimo ključeve naše kuće i mašemo bocom šampanjca i umjesto nje umetnem u srebrni okvir ovu Charlieinu sliku. Mobitel mi zazvoni. Bacim se na njega nadajući se da je Dan, ali je neki nepoznati broj. Zbrzam sa zaključkom da ja Dan imao neku nesreću i da me zovu iz bolnice. Koža mi se orosi znojem. Odgovorim na poziv, ali čujem samo nekoga kako diše. - Halo? - javim se, pa onda još glasnije: - Halo? Halo? S druge strane tišina. Konačno čujem zvuk kao da se oslobodila linija. Isključim mobitel. Ovo je već treći put danas. Preplavi me osjećaj umora. Od kombinacije alkohola i osjećaja počnu mi se sklapati kapci na očima. Protrljam ih kako bih odagnala prošlost. Uzmem fotografije i omotnicu sa sobom u krevet i naslonim ih na svjetiljku na noćnom ormariću. Ove su mi slike potaknule toliko osjećaja da se bojim kako ću potpuno poludjeti ako večeras otvorim i Charlieino pismo. Zato istisnem jednu tabletu za spavanje iz omota, stavim ju na jezik i progutam s malo mlake vode. Zatim utonem u nemiran san u kojem sanjam Charlie i svoga oca. - Ti si za to kriva, Grace - kaže mi otac kroz san. - Da nije zbog tebe, još bih bio živ. - Otvori omotnicu, Grace - šapne Charlie mojoj podsvijesti. - Nemoj me razočarati.


Probudim se ujutro zapetljana u pokrivaÄ?e, uronjena glavom u slinavi jastuk. Dan se joĹĄ nije vratio.


TREĆE POGLAVLJE Onda

M

alo po malo, svijet se prestao vrtjeti, i ja sam postala svjesna kako mi djed masira leđa sitnim kružnim pokretima. Njegove tople i čvrste ruke. - Diši polako, Grace - upozorio me je dok sam ispuhivala oblake zraka poput parne lokomotive. Udahnula sam naglo i zakašljala se od ledenoga zraka nošenog vjetrom. Suze su mi klizile niz zaleđene obraze dok sam brojala do pet između svakog udisaja i izdisaja, onako kako su me naučili, sve dok se nisam dovoljno smirila da se uspravim i pustim iz ruku željeznu prečku za koju sam se grčevito držala. Držala sam se za nju tako silovito da su mi se na rukavicama utisnuli sitni komadići boje s ograde, zelene poput mahovine. Pljesnula sam rukama da otresem te komadiće na pločnik i promatrala stravičnu konstrukciju pred sobom. - Ne tjeraj me da idem unutra. - Znam da ti se nije lako preseliti. Blago rečeno. Ne radi se samo o ljudima koje sam ostavila, svoju suncokret-žutu sobu i školu koja mi je nedostajala. Iza mene su ostali zvukovi koji stvaraju dom. Šum valova svakoga jutra, škripanje treće stube kadgod bi netko stao na nju, kliktanje galebova dok hodam prema školi, drobljenje šljunka pod nogama dok trčim kući preko plaže, slani zrak koji mi puni pluća. Uvijek sam za školske praznike voljela posjećivati baku i djeda. Promatrati to ubavo oksfordširsko seoce kako se iz godine u godinu širi po rubovima sa svakom novom kućom od cigle. Kako je iznikao novi pab, novi kafić, nova Zadruga. - Blagodati modernog svijeta - rekla bi baka, ali svejedno ga nisam doživljavala kao dom. Nije mi zvučalo kao dom. Više se nikad neću ušuškati pod pokrivačem i slušati vjetar i kišu kako jurišaju na litice i gledati svjetlo svjetionika kako mi namiguje kroz zavjese. - Brzo ćeš ovdje naći prijatelje - rekao je djed, vječni optimist. - Neću ako saznaju što sam učinila. - Prestani se kriviti za to. Nitko neće ništa saznati ako im sama ne kažeš - odgovorio je djed, popravivši mi šeširić. - Grace, u školu moraš ići. - Nasmiješio se, ali mu se oči nisu stisnule u smi ješak kao inače. Kimnula sam, osjećajući krivnju što sam uzrokovala ovakvu pomutnju. Upravo sam bila napunila devet i trebala sam se tako i ponašati. da je baka bila s nama, ne bi tu bilo premišljanja. - Hajde - rekao je djed, pružajući mi svoju naboranu ruku posutu staračkim pjegama. Idemo unutra. Ispreplela sam prste s njegovima i krenuli smo preko praznog igrališta. Upravo sam bila pročitala Gulliverova putovanja i osjećala se poput Liliputanca kad samo zastala u podnožju betonskog stubišta i pogledala prema ogromnoj crvenoj zgradi. Izgledala je milijun puta veća od moje stare osnovke.


Činilo se da će djed nešto reći, ali je samo odmahnuo glavom i nježno me povukao za ruku. Slijedila sam ga neodlučna koraka sve dok se nismo našli u prašumskoj toplini moje nove škole. U hodniku nas je za prijamnim pultom dočekala žena ozbiljna lica. Iznad nje je na zidu pisalo žutom bojom narcisa: DOBRODOŠLI U OBRAZOVNU ZAJEDNICU GREENFIELDS. - Grace Matthews - rekao je djed, potapšavši me po ramenu. - Ovo joj je prvi dan. Žena je kimnula prema blijedonarančastim foteljama koje su jednom vjerojatno bile crvene, a ja sam, zahvalna na tome, utonula u jednu od njih, pustivši da mi noge vise iznad poda. Zatim sam uz tup zvuk odložila svoju novu kutiju za ručak na stol na kojem je netko urezao: GOSPOĐICA MARKHAM JE U FORMI. - Pitam se je li gospođica Markham učiteljica tjelesnog? - razmišljao je djed naglas. Ja sam gledala uokolo i čeprkala po nitima koje su virile s iskrzane fotelje. Na izgrebanim zidovima nije bilo niti jednog crteža ili likovnog uratka. U uglu je tek stajalo žalosno božićno drvce gotovo golih grana, ukrašeno samo šarenim lampicama omotanim po sredini. Više nikad neću slaviti Božić, pomislila sam. Prije samo nekoliko tjedana bila sam kao i svaki drugi devetogodišnjak, a sad sam imala svoju vlastitu psihologinju, Paulu. Mrzila sam naše tjedne terapijske razgovore o mojim osjećajima - kao da će to išta ikada promijeniti. Sada sam, međutim, željela da sam u Paulinoj ordinaciji, u kojoj su zidovi bili tako modri da sam imala osjećaj da se utapam. Radije bih bila bilo gdje, samo ne ovdje. Od zagušljivog limunastog mirisa sredstava za čišćenje grčio mi se želudac i preplavila me nostalgija za starom školom, za mirisom školskih papuča i tempera, mojega starog društva, školice i lovice. Zabacila sam glavu i zatvorila oči. Bilo je jezivo tiho. Rekli su nam da ne dolazimo sve do upisa tako da se ne moram nositi sa svime odjednom, ali meni se ovo činilo još gorim. Morat ću se uključiti na nastavu kad bude već počela. Duboko sam udahnula, onako kako me je Paula naučila, i pokušala se zamisliti na nekom lijepom mjestu. Zamislila sam se u svojoj sobi, svojoj pravoj sobi, onoj koju vjerojatno više nikad neću vidjeti. Malo po malo, šake su mi se otvorile i bit će da sam odlutala u mislima jer me je uzbunilo kuckanje peta. Na trenutak sam doista povjerovala da je sve opet normalno. Bila sam doma, a mama je kuhala večeru za tatu. - Ovo je gospođa Beeton - rekao je djed. - To je ona gospođa koju sa sreo kad sam te upisivao. - Drago mi je što sam te upoznala, Grace. - Preda mnom je stajala ravnateljica s razvučenim osmijehom punim razumijevanja. S takvima sam se u zadnje vrijeme puno susretala. Gledala sam ju netremice i bez riječi, ozbiljno i bez smiješka. - Možete li poći sa mnom, gospodine Roberts? Treba ispuniti neke formulare. Grace, nećemo se dugo zadržati. Stajali su nagnuti nad prijamnim pultom, glava do glave, i prigušeno razgovarali, tu i tamo pogledavajući zabrinuto prema meni. - Vidimo se kasnije, milo - mahnuo je djed u pozdrav, malo preglasno i malo prenasmiješeno. Njegovi su koraci glasno odjekivali hodnikom, u ritmu moga uzbuđenog srca, dok sam ga pogledom ispraćala iz zgrade. Kaskala sam za gospođom Beeton kroz labirint identičnih hodnika, usporivši svaki put kad bismo prolazile pored prozora u nadi da ću ugledati djeda, glave pognute na vjetru, s rukama


u džepovima samtenih hlača. Moje su nove cipele škripale na linoleumu i već su mi se počeli stvarati žuljevi na petama. - Stigli smo - rekla je gospođa Beeton i otvorila vrata učionice. Prema nama se okrenulo more lica, i u tom sam se trenutku osjetila manjom nego ikad ranije. - Grace, ovo je gospođica Stiles. Gospođica Stiles je pomaknula svoje naočale da me pogleda preko njih. Nosila je hlače i bila je mlađa nego moja posljednja učiteljica, koja je uvijek nosila suknju. Molila sam se Bogu da se ne moram predstaviti. - Tamo iza imaš jedno slobodno mjesto, Grace. Ošamućena od olakšanja, odskakutala sam do slobodne stolice brže nego što bih smjela u svojim još nerazrađenim cipelama. Čim sam osjetila da kližem sa stolca ispružila sam ruke da ublažim pad. Kutija s ručkom se uz zveket rasula po podu, a za njom i ja, poželjevši u tom trenutku da sam mrtva. Navlačeći suknju na koljena, izbjegavala sam poglede, pokušavajući sačuvati ono malo dostojanstva što mi je ostalo, a zatim sam brzo dohvatila kutiju s ručkom. U njoj više nije bilo moje žlice za jogurt, ali me nije bilo briga. Poklopac nove novcate kutije zjapio je pod neprirodnim kutom jer mu je pukla jedna od šarki, a ja sam, ne obazirući se, sve nagurala nazad i stisnula kutiju na grudi. Kad sam ustala zabolio me je gležanj, pa sam se ugrizla za usnice da zaustavim vrele suze. - Je li ovo tvoje? Neki je dječak nagnuo stolac prema meni i izvukao ispod jedne od nogu komadić papira. Odmahnula sam glavom i krenula naprijed šepajući. - Sjeti se koliko te volimo, Gracie. Ukopala sam se na mjestu, shvativši da netko podrugljivo čita riječi koje mi je jedino moj dragi djed mogao napisati. Iščupala sam mu papirić iz ruke uz sveopće smijuljenje. Dječak je upro prst u mene. - Gle, Crvenoj je lice crveno kao i njena kosa! - Dosta je bilo, Daniel Gibson. - Zahvalna gospođici Stiles što se umiješala, odšepala sam do svojega stolca i buljila u pod kao da će se pretvoriti u stazu od žute opeke i odvesti me do Čarobnjaka iz Oza. Kod kuće je najljepše. Sjedili smo po dvoje u klupi. Pravila sam se da ne vidim kako je susjeda gurnula udžbenik na sredinu stola da ga možemo zajedno čitati. S neprijateljstvom sam se mogla nositi, ali pažnja me je tjerala u plač. A u zadnje sam se vrijeme poprilično naplakala. Pokušala sam se smiriti zamišljajući se na plaži, ali to me je samo vratilo kući, pa sam poželjela nasloniti čelo na klupu i jaukati zbog tolike nepravde. Činilo mi se da su prošli sati i sati prije nego što je zazvonilo za veliki odmor za ručak. Gospođica Stiles probijala se prema kraju učionice kroz gomilu djece koja su jurnula prema vratima. - Charlotte - rekla je djevojčici koja je sjedila pored mene i pokazivala stvari koje joj se nalaze u ružičastom ruksaku - hočeš li povesti Grace sa sobom i pokazati joj gdje ručamo? - Dobro - odgovorila je Charlotte.


- Odakle dolaziš? - pitala me je dok smo vijugale labirintom hodnika. Bila je tako visoka da sam morala kaskati za njom da ju sustignem. Zglob na nozi mi je pulsirao, ali sam trpjela šutke, sretna što me nisu ostavili samu. - Kako to da si tek sad krenula s nama? Očekivala sam to pitanje, ali nisam imala snage prevaliti preko usta laži koje sam uvježbala pred ogledalom u sobi. Charlotte se zaustavila, a ja sam progutala knedlu pri pomisli da očekuje odgovor, ali sam onda shvatila da smo stigle na odredište - u kantinu. Prostorija je izgledala kao isječak iz zatvorskog filma koji sam jednom vidjela: redovi sivih plastičnih stolova i narančastih stolaca. Ručak je tek bio počeo, ali su čips i skorena hrana već ležali razasuti po parketu. Probo me je oštar žalac nostalgije za starom školom, u kojoj smo ručali u razredu, razmjenjujući kekse za pingue i jogurte za kolače. - E pa... ovo je kantina. Vražji hotel Ritz sigurno nije, rekla bi moja mama, ali, znaš... Kimnula sam, mada nisam imala pojma o čemu govori. Charlotte je mahnula dvjema djevojčicama koje su se stisnule u jednom kutu. - Ono su Esmée i Siobhan. Upoznat ću te s njima kasnije. Inače sjedim s njima, ali danas neću. Hajde. Grabila sam za Charlotte, naginjući se prema njoj da ju čujem. - Ako želiš, možeš svratiti do mene poslije škole, ha? Mogu ti napraviti frizuru i našminkati te. Moja je mama pjevačica i ima tonu kul stvari. Nikad je nema doma, pa neće ni primijetiti. Ne mogu k njoj. Djed će me pokupiti poslije škole. Osim toga, baka bi podivljala da me vidi kako se vraćam kući našminkana. - Možda - odgovorila sam, ne želeći da ispadnem šmrkavica. - Tu ćemo se sjesti - rekla je Charlotte i bacila stvari na stolac pored onog dečka koji me je osramotio pred razredom. Zastala sam neodlučno, ali sam si rekla da je i to bolje nego da sjedim sama, ali sam svejedno osjetila kako mi se krv penje u obraze. - Sjedaj. - Charlotte se zagleda u mene. Njezine svjetlozelene oči podsjetile su me na našu staru mačku Bessie i nešto mi je govorilo da joj mogu vjerovati. Grlo bi mi se stisnulo kadgod bih osjetila napetost, ali sam svejedno sjela i izvadila svoj ručak. Da nisam izgubila žlicu, možda bih uspjela pojesti nešto jogurta. I to mog omiljenog - od marelice. Mrko sam pogledala onog dječaka, Daniela, i probušila tetrapak s jabukovim sokom slamčicom, pa ga stala ispijati u malim gutljajima. Charlotte je protresla svoju bocu mlijeka s bananom. - Možeš mi donijeti slamku? - obratila se Charlotte Danielu uz blistav osmijeh. - Aha - rekao je zarumenivši se, odgurnuo stolac i odgegao na drugi kraj kantine poput frajera kojem nije mjesto u ovoj školi. - Čuvaj mi stražu - rekla je Charlotte dograbivši Danielov dopola pojeden sendvič i skine gornju krišku kruha. Zatim je dohvatila bocu s kečapom s pladnja i istisnula umak od rajčice na džem od jagoda, a potom vratila krišku na svoje mjesto. Sva sam se ukočila kad se Daniel vratio i zagrizao sočan zalogaj. Žvakao je kratko i onda sve pljunuo, pa obrisao usta rukavom. - O, gle - rekla je Charlotte i pokazala prstom na njega - lice mu je crveno kao i njegov sendvič. - Tko je to napravio? - ustao je Daniel izazovno, spuštenih šaka.


- Ja sam. Tako ti i treba kad si bio takav gad prema Grace prvi dan škole. - Ti si obična kuja, Charlotte Fisher. - Daniel gurne svoj ručak u ruksak strijeljajući me pogledom. Ja se trznem. - Vratit ću ti za ovo - zaprijetio je i odjurio prema izlazu. - Hvala Bogu da smo te se riješili! - viknula je Charlotte za njim. - Ne mogu vjerovati što si učinila, Charlotte - rekla sam. - Charlie, a ne Charlotte, ako se misliš družiti sa mnom - ispravila me. - Hoćeš jedan? Usta su mi bila presuha da gutam, ali sam uzela jedan čips sa sirom i lukom i stavila ga na jezik. - I onda, zašto si se doselila ovamo, Grace? Imala sam osjećaj da mi je čips postao težak i tvrd. Pokušala sam ga progutati, ali mi se grlo stisnulo.


ČETVRTO POGLAVLJE Sad

S

inoć nikako nisam mogla zaspati. Listajući fotoalbum probudila sam toliko sjećanja da mi se želudac stisnuo od žalosti i nisam se mogla smiriti. Tablete za spavanje nisu tako djelotvorne kao što su nekad bile. Odlučila sam u ponedjeljak otići liječniku i praviti se da sam izgubila zadnji recept. Tako ću se domoći još tableta i udvostručiti dozu. Kad sam zadnji put išla provjeriti je li se Dan vratio kući, sva luda od brige što ga nema, bilo je dva ujutro i mislila sam da uopće neću moći spavati, ali sad kad vidim na satu da je prošlo šest, izgleda da mi je ipak uspjelo. Skočim naglo s kreveta, pa mi se zavrti u glavi, gurnem noge u papuče i povučem kućni ogrtač s kuke na vatima. Sva je prilika, pomislim, da se Dan ušuljao u kuću i zaspao na kauču da me ne bi probudio. Otrčim u dnevnu sobu i upalim svjetlo, ali tamo ugledam samo Miciku kako žmirka zaslijepljena žarkim svjetlom žarulje. Rastvorim zavjese. Dok po tko zna koji put pokušavam dobiti Dana na mobitel osjećam kako mi pulsiraju sljepoočnice dok mi kroz glavu prolaze grozomorne slike: Dan u jarku u prevrnutom autu kojemu se kotači još okreću, Dan kako leži pretučen i opljačkan u nekoj mračnoj uličici, Dan kako polomljen polako krvari pored ceste. Pogled s prednjeg dvorišta ne seže daleko. Vani još vlada zimski mrak i zrak je prožet teškom maglom, koja poput prstiju vrluda prema meni, skrivajući cestu. Sve dok se nismo doselili u ovu kuću nisam potpuno shvaćala koliko su vremenske prilike moćna stvar: sad ga vidiš - sad ga ne vidiš. Tresem se, premda mi nije hladno, pa se čvršće zagrnem u ogrtač. U džepu napipam pakiranje bombona od mente, pa stavimjedan na jezik. Lijek koji uzimam ostavlja mi gadan okus u ustima za koji imam dojam da traje cijeli dan, ma koliko puta oprala zube ili pojela bombona. Ponovno pogledam na sat, kao da ću time ubrzati vrijeme. Još nije ni sedam i prerano je za paniku, ali to me ipak ne sprječava da razmišljam o najgorem. Uvijek razmišljam o najgorem. Paula mi je znala reći da to proizlazi iz moga straha od gubitka, a Dan da proizlazi iz toga što sam sva napeta. Hodam nervozno pred prozorom dnevne sobe izravnavajući nagužvani tepih papučama, poput tigra u kavezu, gore-dolje, zgrčena od napetosti. Kad smo se to Dan i ja počeli razilaziti? Moj se život rascijepio na dvoje: vrijeme prije i poslije Charlieine smrti. Sad mi izgleda da smo prije bili sretni, ali me pamćenje ne služi dobro. Ponekad imam osjećaj da sam ga toliko odgurnula od sebe da ga više neću moći vratiti. Ipak, premda me užasava pomisao da ću ga izgubiti, ne mogu otkriti otkud dolazi ta gotovo stalna razdraženost koju osjećam. Uvjeravam se da nije važno što iza sebe ostavlja nered ili što se ne drži date riječi, ali mu ipak zanovijetam, gotovo podbadam, samo kako bih ga potakla da pokaže zube. Tresem se na vjetru koji zavija i trese vratima ograde. Reza je popustila, pa se vrata stalno otvaraju i zatvaraju uz tresak. Toliko sam puta zamolila Dana da popravi tu rezu. Čujem brujanje automobilskog motora pa se napregnem da vidim dalje niz cestu. Kroz maglu se probijaju svjetla farova poput mačjih očiju i postajem nestrpljiva čekajući da se auto napokon


pojavi. To je sigurno Dan. Naša cesta dalje vodi samo do polja. Kad smo kupili ovu kuću zamišljala sam ovce kako pasu ili konje kako vire preko visoke ograde, ali ovo su oranice. Ovdje se uzgaja pšenica, i svaki put kad jedem pšenične pahuljice osjećam se jako ponosno, kao da smo ih sami uzgojili. Iz magle se pojavi automobil, ali je premalen da bi bio Danov i jedva se miče. Da se vozač nije izgubio? Na ovom potezu su samo dvije seoske kuće. Naša i gospođe Jones. Ona nema auto, a gosti joj dolaze samo za Božić i rođendan. Osim toga, tko bi dolazio u posjet ovako rano ujutro? Još se nije ni razdanilo. Automobil mili prema kući sve bliže i bliže, dok se ne zaustavi gotovo pred njom, ali ne mogu vidjeti unutra. Motor bruji i farovi osvjetljavaju našu jabuku, ali nitko ne izlazi. Vrijeme prolazi i ja se pitam što se događa. Koga to oni promatraju? Te riječi prođu kroz mene poput jeze. Ovo nije prvi put da imam osjećaj kako me netko promatra i samu sebe uvjeravam da sam smiješna. Tko bi mene promatrao? Svejedno, ne mogu odvratiti pogleda s auta. Posljednji put kad sam zamolila liječnika da ponovno napiše recept, pitao me je osjećam li kakve nuspojave od tableta. Rekla sam mu da ne, ali mi se duboko u tijelo uvukla neka nelagoda. Koža mi se ježi, a um ne miruje i teško mi je usredotočiti se. Stvarno bih trebala prestati ih uzimati. Napeta sam i paranoična i jedva samu sebe prepoznajem. To je samo auto. Iza njega se pojavi još jedan par farova, a zatim iz magle izroni Danov prastari Land Rover. Skočim brzo na kauč, ispružim se, kao da uživam i dohvatim knjigu još uvijek drhtavom rukom. Bit ću smirena. Dan uđe u kuću šušteći odjećom i cipelama, baci jaknu na kauč pored mojih nogu i pogleda me krvavih očiju. Izgleda grozno. U meni se bore bijes i sreća. Pobijedi bijes. - Gdje si, dovraga, dosad? Tko je to s tobom? - Sa mnom? - Dan pogleda iza sebe. - U drugom autu. - Drugom autu? - Što, sad ćeš stalno ponavljati za mnom? Zašto me nisi nazvao? - Izgubio sam mobitel. - Gdje? - Da to znam ne bih sad bio izgubljen - obrecne se. - Nemoj... On raširi ruke kao da se ispričava. - Oprosti. Trebao sam te nazvati od Harryja, ali sam zaspao na njegovom kauču. Osjetim kao da mi je netko zario nož u trbuh na pomisao kako Dan s Harryjem i njegovom curom Chloe sjedi skutren pred Harryjevim otvorenim kaminom s kašetom Budweisera i zdjelom tortilja čipsa i salse, kao što smo svi znali sjediti subotom prije nego što je umrla Charlie. - Brinula sam se. - Uvijek se brineš. Idem se urediti i odspavati par sati. Izbjegavajući moj pogled, Dan se uputi prema spavaćoj sobi velikim koracima koji tupo odjekuju po stubištu. Trenutak kasnije čujem kako škripe kupaonska vrata i brujanje vode u cijevima dok otvara slavine.


Pitam se hoće li se poslije tuširanja spustiti dolje u sobu i predložiti da se malo pomazimo, budući da je nedjelja ujutro. Pitam se zašto to sama ne mogu predložiti. Uskoro se ponovno začuje škripanje kupaonskih vrata koja se otvaraju i potom zatvaraju. A onda škripanje opruga na krevetu. Kupaonica je sva u oblaku pare koja mi, poput neodgovorenih pitanja, visi nad glavom. Otvorim prozorčić i podignem Danov ručnik s poda. Uđem u staklenu tuš kabinu, otvorim tuš i tresem se dok čekam da se voda zagrije. Zatvorim oči i sjetim se kako smo se oboje znali stiskati u njoj. Dlanove bih naslonila na mokre pločice. Njegovi bi bili na mojim bokovima. Poslije svega, on bi mi umasirao šampon u kosu dok bih se ja tijelom upirala u njegovo. Je li doista proveo noć kod Harryja? Nasapunam se šamponskim gelom s mirisom lavande. Taj mi poznati miris, utjeha iz djetinjstva, rastvori strahove i onda ih jednog po jednog sperem i pustim da nestanu u odvodu. Nemam razloga misliti da mi Dan laže. Žalost mi je iskrivila sposobnost prosuđivanja. Moj osjećaj za stvarnost je u najboljem slučaju slabašan. Paula me je uvijek poticala da probam racionalno sagledati svoje misli, a ne se odmah prepustiti strahovima. - Um je u stanju iz jedne jedine misli stvoriti više scenarija, a većina njih su laž rekla je. Previše sam umorna da o tome razmišljam. Izađem iz kabine, ostavivši misli za sobom i ponovno navučem pidžamu. Pustit ću Dana na miru, da se naspava. Strah me je da bih nešto mogla izlanuti ostanem li s njim, strah da bi mi mogao reći nešto što ne želim čuti. Tek dok se spuštam niz stubište sjetim se provjeriti je li onaj auto još vani. Ali nije.

U stakleniku je ledeno. Dah mi se pretvara u maglu. Upalim grijač i navučem sive rukavice bez prstiju. Stolić za telefon koji sam brusila stoji na novinskom papiru spreman za bojanje. Namijenila sam ga gospođi Jones za rođendan. Oduvijek se divila tom stoliću. Uronim kist u kantu s bojom pistacija i krede i stanem mazati golo drvo. Dan ne razumije moje oduševljenje starim namještajem, a ja obožavam obnavljati, čuvati sitne djeliće povijesti. Uvijek se pitam kakvi su bili prvi vlasnici, kako su živjeli, jesu li bili sretni? Pokreti kistom me umiruju, tako da me do svršetka posla napusti napetost u ramenima, a strahovi nestanu s vidika. Oglasi mi se mobitel i ja povučem prst preko ekrana. To djed potvrđuje ručak u jedan - kao da bih inače zaboravila. Zajedno ručamo gotovo svake nedjelje, ali otkad mu je baka prošle godine kupila mobitel za sedamdeseti rođendan ne prestaje mi slati poruke. Odgovorim mu mnogo veselije nego što se osjećam i spremim mobitel u džep. Trebala bih probuditi Dana. Umak je gust i gladak. Izlijem ga u bijelu porculansku zdjelu s kljunom, obrisavši prstima kapljice koje kližu niz njezine stijenke. Djed reže juneće pečenje, a baka slaže živopisno kuhano povrće u zdjele za posluživanje. Stanem sliniti na miris jorkširskog pudinga. Mogla bih pojesti vola. Preskočila sam doručak jer sam se osjećala preloše da bih bila gladna. Na mojoj bočici s tabletama za spavanje piše NE PITI ALKOHOL, ali to piše na svemu, zar ne? I tko uopće obraća pažnju na to? Uzmem vilicom zalogaj mesa. Od mirisa umaka od hrena procuri mi nos. Baka mi doda maramicu i nastavi pričati o dražesnom mladiću koji joj je došao postaviti računalo i kako svaki dan surfa na Googleu. Ramena mi se tresu dok pokušavam suspregnuti smijeh i uhvatiti Danov pogled. On se nagnuo nad tanjur i prebire po njemu. Nije podigao glavu ni kad sam počela pospremati stol. Odnosim prljave tanjure u kuhinju i slažem posuđe pored sudopera jedno na drugo. Mnogo


sam puta pokušala uvjeriti djeda i baku da kupe perilicu za suđe. Imaju i novaca i mjesta za nju. Oni svaki put kažu da će razmisliti o tome, ali mi se čini da vole tu rutinu zajedničkog pranja suđa: jedno pored drugog. Baka pere, a djed briše, i usput razgovaraju koliko su narasle tikve i pogađaju vrste ptica vani na hranilici. Djedov se duboki glas jasno čuje kroz zidove. Da ga ne poznajem pomislila bih da puši. Dan se nasmije, i treba mi trenutak da razaznam taj zvuk. Dugo ga nisam čula. Odrasli smo zajedno i ponekad se pitam nije li zapravo normalno što smo se udaljili. Možda bi se to dogodilo i da prilike nisu takve kakve jesu. Baka miješa domaću kremu od jaja za pitu od jabuka koja se podgrijava u pećnici. Ja se izvijam na prstima da dohvatim vrč s gornje police, onaj ružičasti sa slikom krave koja pase. Isperem ga pod slavinom. - Grade, neki sam dan primila e-mail od svoje prijateljice Joan. Eno ti ga na hladnjaku. - Isprintala si ga? - Aha. Poslala mi je recept da ti ga proslijedim. Zaustim da joj objasnim što proslijediti zapravo znači, ali se predomislim. Zasad je dovoljno i to da sama zna sastaviti e-mail, makar i svaki put napisala OVO TI JE OD BAKE u rubriku predmet, a zatim me odmah nazvala da provjeri jesam li ga dobila. Recept je za rižoto od muškatne bundeve. Zvuči slasno. Isprobat ću ga za užinu ovaj tjedan, makar uz njega morala ispeći odrezak za Dana, jer će inače razmaknuti povrće vilicom i pitati gdje sam sakrila meso. - I još nešto... Srela sam Lexie. Ukočim se na spomen Charlieine mame. - Opet je bila pijana. Jedva je stajala na nogama. Lexie je voljela popiti još dok je Charlie bila živa, a otkad je umrla potpuno se izgubila u piću. Baka ugasi plinsku ružu i okrene se prema meni. - Nisam bila sigurna da li da ti to kažem, Grade. Nije mi ni na kraj pameti da te uznemirujem tom ženom. - Baka nikad nije previše cijenila Lexie. - Kažeš što? - Želi te vidjeti. Srce mi počne bjesomučno lupati pri pomisli da ću se sresti s mamom svoje najbolje prijateljice. Nisam ju vidjela još od Charlieinog sprovoda. Istog onog sprovoda s kojeg sam morala otići nakon što mi je Lexie rekla da mi nikad neće oprostiti smrt svoje kćeri. Što se dogodilo uoči Charlieine smrti nije moja krivica. Nije ni Charlieina. Kako bi i mogla biti? Pa zašto je onda Charlie pobjegla? šapne mi neki glasić u glavi, ali ja ga ne želim čuti. On ipak ustraje. Baka kutlačom natrpa kremu u vrč i doda mi da ga odnesem u blagovaonicu. Krema bućka sa svakim korakom i oprlji mi ruku, ali ja to jedva i primijetim. Baka me slijedi s pitom od jabuka, ali meni je već prisjela. Sjednem za stol i čvrsto primim žlicu. Oko sebe čujem nejasne glasove koji se sve više udaljavaju dok ne postanu neprepoznatljivi. Ja se smiješim i kimam, nadam se onda kad i treba, i cijelo vrijeme vrtim jednu te istu misao u glavi: što sad hoće Lexie od mene?


PETO POGLAVLJE Onda

S

kakala sam s noge na nogu i trljala ruke da se zagrijem, čekajući da se s dna ceste pojavi Charlie. Pozvala sam ju na popodnevni čaj. Dobro sam razmislila kad mi je baka predložila da pozovem neku prijateljicu kući krajem prvog tjedna škole. Esmée mi je bila draga, Siobhan nekako zatvorenija, ali također draga, pa čak i Dan se pokazao u redu nakon prvoga dana, ali se između mene i Charlie dotad već stvorila snažna veza. Prije toga nitko se za mene nije zauzeo, valjda zato jer nije ni trebalo. - Ohladit ćeš nam kuću - progunđala je baka iz hodnika. Povukla sam ulazna vrata i zatvorila ih za sobom, ali sam ostala na stubi, izvijajući se na prste svaki puta kad bih čula auto. Međutim, kad se Charlie napokon pojavila dvadeset minuta kasnije, došla je pješice, sama. Pustila sam ju unutra na prednja vrata. - Idemo gore u moju sobu. - Skini cipele, mlada damo, znaš pravila - banula je baka u hodnik, brišući pregačom brašno s ruku. Tjeme mi se zacrvenilo od srama, a Charlie je samo šutnula s nogu svoje plave tenisice. Baka ih je pokupila i odložila na policu za cipele, coknuvši jezikom s neodobravanjem kad je primijetila da su joj donovi na prstima gotovo istrošeni. Charlie i ja smo protutnjale stubištem i bacile se na moj krevet. - Što bi voljela raditi? Ja se još nisam posvema ni raspakirala. U kutu sobe ležale su kutije s društvenim igrama i knjigama. Charlie im je prišla, izvukla Mišolovku i protresla kutiju. Unutra je nešto zvecnulo. - Drži - rekla je, dodavši mi kutiju, a ja sam dignula poklopac. Nije mi to bila najdraža igra. Neki su dijelovi bili prepetljavi. - Kako to da živiš s bakom i djedom? Očekivala sam to pitanje, ali sam ga ipak dočekala nespremno. - Moji se roditelji ne mogu brinuti za mene. Koju boju miša želiš? - pitala sam je, ispruživši ruku. Charlie je izabrala zelenog i pogledala me netremice. - Zašto ne mogu? - Mrtvi su. - Laž mi je zapela u grlu, pa sam uzela ružičastu plastičnu čašu s kljunom koju mi je baka ostavila u sobi i progutala tu laž sa slatkim sirupom od kojeg mi se namreškao nos. - Mrtvi? - ponovila je Charlie nabravši čelo. - Da. - Kako su umrli? - Mislim da ću izabrati plavog. - Bacila sam ostale miševe natrag u kutiju. - Imaš li braće i sestara? - Nemam - rekla je Charlie. - Samo smo mama i ja. Kad bih bila usamljena znala sam si izmisliti prijatelja.


- Stvarno? - Aha. Zvala se Belle. Šapnula bi mi koju spačku da napravim, pa bi mama poludjela i vikala, a Belle bi se smijala mojoj nevolji. Jednom sam za Božić dobila barbiku, pa me je Belle natjerala da joj odsiječem kosu i namažem lice lakom za nokte. Ali znala je biti i zabavna. - Jesi li joj ime dala po Belle iz Ljepotice i zvijeri? - Valjda. Sad sam je prerasla, kao što sam prerasla i Disney. - I ja. - Ponadala sam se da Charlie neće otvoriti moju kutiju s videokazetama. Donedavna sam bila opsjednuta princezama. Sad sam, međutim, narasla, nakon onoga što se dogodilo mojim roditeljima. Tko ne bi? - Ti si sretnica što imaš baku i djeda. - Znam. Zar ti nemaš? - A-a. Mama kaže da nama ne treba nitko. Mi smo same protiv cijelog vražjeg svijeta. Ali sad imam tebe i ti mene, zar ne? Ti i ja smo iste, bez očeva. Bit ćemo najbolje prijateljice. Charlie posegne za svojim kaputom i izvuče Kit Kat. Skine papirnati omot i brojeći prepipa aluminijsku foliju prije nego što ju prelomi napola i pruži mi jednu polovicu. Prihvatila sam zahvalno. - Idemo se igrati Mišolovke. Ti ćeš mi biti puno zabavnija od Belle, makar mi s tobom pobjeda nije osigurana - nacerila se Charlie i protresla kockice. - I daj, nasmiješi se više! Ti, ja, Siobhan i Esmée, bit ćemo kao neka mala školska obitelj. Ja ću se za to pobrinuti. Igra je već poodmakla i Charlie se upravo spremala zaigrati kad je na vrata pokucala baka. Brašno joj se trusilo s ruku. Utrljala ga je vrškom papuče u tepih. - Telefon, Grace. - Da nisi varala, Charlie. Vratit ću se začas. Kad smo sišle u prizemlje, baka je nestala u kuhinji. Podigla sam slušalicu i namotala telefonsku žicu oko prsta osluškujući pucketanje s druge strane. Šutjela sam. Već sam znala tko me zove i nisam imala što za reći. - Grace? Grace? - čula sam mamin glas izdaleka i zalupila slušalicom. - To je bilo brzo? - zazvala je baka za mnom dok sam tutnjala stubištem. - Prekinula se veza - viknula sam. Čim sam ponovno sjela, Charlie mi je dodala kockice. - Tko te to zvao? - Nitko - odgovorila sam, prekriživši prste na ruci. - Nitko se nije javio.


ŠESTO POGLAVLJE Sad

C

ijelu noć ležim budna razmišljajući zašto je Lexie rekla baki da me želi vidjeti. U glavi mi se vrte samo dvije misli: ili mi se želi ispričati za svoje ponašanje na Charlieinom pogrebu ili me želi ubiti. U glavi mi bruji kao u prepunoj košnici. Do izlaska sunca, koje zapali nebo crvenom, već sam popila tri šalice čaja, a da još nisam odlučila hoću li se naći s njom ili ne. Znam da je Lexie prestala pjevati u lokalnome pabu i da ju rijetko viđaju u javnosti, osim ponekad u supermarketu kako gura kolica u kojima je više alkoholnih pića nego hrane. Dan misli da je prolupala - istina, to je mislio i prije njezinog ispada na pogrebu. Baka ima više razumijevanja. - Nije smjela razgovarati onako s tobom - rekla mi je jednom - ali svak’ žaluje na svoj način. Na posao dolazim izmorena i podbuhlih očiju. - Jutro, Grace. - Lyn, moja šefica, uvijek je dobro raspoložena. - Spremna za pokolj? - Lyn otključa ulazna vrata i pridrži ih dok poimence pozdravlja svakog roditelja i njihove gegavce. U hodnik nahrupi sila djece, a za njima zabrinute matere. Svi lupaju nogama o pod i tresu kišobrane. Na podu se napravi kišna lokvica. Ne bih smjela imati miljenika, i zapravo volim sve te klince, ah sam posebno vezana uz Emily. Otkopčam joj kabanicu s patentnim zatvaračem i skinem joj je s ramena, razotkrivši ružičastu majicu sa slikom iz crtica Potraga za Dorom. - ‘Jutro, Sarah - pozdravim Emilynu majku. Blijeda je i ima ljubičaste podočnjake. - Kako si? - Umorno. Ova je mala vrištala cijelu noć - odgovori Sarah, zaljuljavši dječja kolica. Nagnem se da vidim dijete koje spava. Raširilo se poput morske zvijezde i ručice stisnulo u šake. - Ionako imam problema sa snom otkad... - Pogledi nam se susretnu iznad Emilyne glave i znam što govori: ...otkad je otišao Greg. Sarah nas je prije koji tjedan upozorila da bi Emily mogla biti nemirna, da joj nedostaje otac. Sarah ga je izbacila iz kuće nakon što ga je našla u krevetu s njegovom tajnicom. Dotad nisam vjerovala da se takvi klišeji doista događaju. - Idem malo ubiti oko - nastavi Sarah. - Prije nego što se probudi. Poljubi zatim Emily u njezinu zlaćanu kosu i zaputi se prema vratima, gurajući jednom rukom kolica. Drugom navuče kapuljaču na glavu. Jutro mi prođe u dobrom raspoloženju za stolom za likovni, gledajući kako dječica stvaraju svjetlucava remek-djela, potpuno zaokupljeni onim što rade. - Gledaj, Grace - gurne mi Emily pred lice list papira na kojem su nacrtana dva štapićasta lika. Kap plave boje sklizne na moje crne hlače. - Prekrasno je, Emily. Tko je to? Ti i Lily? - Da. - Mora da ti je jako zabavno sa sestrom? - Nije. Ona stalno plače. Mama kaže da će biti entrasantnija kad naraste.


Ovo entrasantnija mi natjera osmijeh na lice. - Sigurna sam da će biti jako interesantna. Objesim promočeni papir na špagicu za sušenje iznad stola. - Mami će se ovo jako svidjeti. Trebalo bi se osušiti do polaska kući. Emily jurne prema kutiću za presvlačenje, a ja ostanem razgledavati sliku te dvije djevojčice. Dok sam bila mala uvijek sam htjela imati sestru. Nekoga s kim bih mogla dijeliti stvari, a onda sam upoznala Charlie i mislila da ćemo uvijek imati jedna drugu. Da ćemo zajedno osijedjeti, šetati uz pomoć štapa, cuclati tvrde bombone na klupi u parku i žaliti se jedna drugoj na bolove i tegobe. Smijati se, prisjećajući se zlatnih vremena. - Što ti se pametnoga vrti po glavi? - prene me Lyn, dotaknuvši me po ramenu. - Ne bih rekla da je pametno. - Ma sigurna sam... - uto je prekine zujanje zvonca, koje ne prestaje. Ili netko ne skida prst s tipkala ili se zvonce pokvarilo. - Ne daj djeci da izađu van - kaže Lyn Hanni, a ja krenem za njom u hodnik, zatvarajući vrata radionice za sobom. Emilyn tata pusti tipkalo zvonca tek kad nas ugleda i stane lupati dlanovima po staklu ulaznih vrata. Niz lice crveno od bijesa slijeva mu se kiša. - Pustite. Me. Unutra. Lyn pritisne tipkalo interfona i javi se normalnim glasom. Samo ja, koja ju jako dobro poznajem, mogu razaznati blagu nervozu u njezinom glasu. - Što hoćeš, Greg? - Emily. - Vrati se kući i smiri se. Ne mogu te pustiti unutra ovakvog. - Ma otvori ta jebena vrata! - grune on i udari ih nogom. Na staklu ostanu blatnjavi otisci koji podsjećaju na otiske dječjih pečata od krumpira. Vrata se glasno zatresu, ali ne popuste. Zasad. - Preplašit ćeš djecu. Ako sad ne odeš, nazvat ću policiju. - Pičko glupa, imam pravo vidjeti svoju kćer. Sve ste vi glupe pičke. Pitam se koliko bi trebalo policiji da stigne. U sobi do hodnika je tišina. Mogu zamisliti dječja lica u njoj, blijeda i u strahu, i ručice kojima pokrivaju uha. Strah u meni zamijeni bijes. Kako li se samo usuđuje? Očevi bi trebali biti zaštitnici. U meni se rasplamsaju davno zaboravljeni osjećaji dok prolazim kroz sobu za osoblje i kliznem van na stražnja vrata, hvatajući zrak, osupnuta udarima vjetra i kiše po licu. Marširam pogrbljeno i pognute glave oko zgrade prema prednjim vratima. - Greg. On se okrene prema meni. Vidim kako mu na čelu pulsira žila. - Gdje mi je kćer, jebote? - Neću ju voditi van. - Niz leđa mi gmiže ledena voda i osjećam kako mi se moja ljubičasta vrtićka majica s Malim Žirevima zalijepila za kožu. Greg nasrne na mene s podignutom šakom. Ja uzmaknem. Mišići u bedrima mi drhte, kao da me ne mogu nositi. U mislima vidim Emily kako je, usredotočena na slikanje, zaboravila spremiti svoj ružičasti jezik između zuba.


- Zažalit ćeš ako mi ne dopustiš da je vidim, Grace. Kunem ti se. - Vilica mu se grči. - Zar stvarno želiš da te vidi ovakvoga? - Glas mi je odmjeren; skriva moj strah. Ruka mu se zaustavi u pola zamaha i netremice me promatra. U daljini se čuje grmljavina. Noge mu popuste i sruši se na koljena. Lice mu je mokro od kiše i žalosti. Prekrije oči drhtavim prstima. - Nedostaje mi. Nedostaju mi obje. Strašno. - Spusti glavu kao da se moli Bogu koji ga ne čuje. Pružim ruku i dotaknem mu rame. Ne znam želim li ga utješiti ili se pridržati za njega. On podigne glavu i pogleda me zakrvavljenim očima: - Nemam se snage nositi s boli koju sam svima nanio. Ali ima. Svi se moramo nositi s posljedicama vlastitih djela, koliko god teške bile. To jako dobro znam. - Molim te, Grace, daj mi da je vidim. - Ne mogu. - Onda ću ti nanijeti istu bol kakvu ja sad osjećam. Kako ti se to sviđa?

Lyn čeka na šanku da nam pokupi piće dok ja zauzimam stol pored prozora. Odmotam šal s vrata i izvučem se iz kaputa. Na sebi imam Hanninu odjeću za vježbanje. Svoju sam prokislu vrtićku uniformu zagurala u prtljažnik auta. Zavalim se u ovalnu fotelju i spuznem niz njezinu glatku umjetnu kožu. S prozora gledam horde ljudi kako žure i pitam se kamo li to idu? Kući? Pokupiti djecu? Naći se s ljubavnikom? Mokri pločnik odjekuje šljapkavim koracima, a ljudi su se zakopčali do grla i dobro se omotali šalovima. Snijeg koji su najavljivali još nije pao, ali je siječanjski zrak leden. S druge strane ulice, osvijetljen uličnom svjetiljkom, stoji usamljeni lik u crnom podstavljenom kaputu, umotanog lica. Gleda ravno u kafić. U mene? Promeškoljim se nelagodno u fotelji i odvratim pogled, ali kad ponovno pogledam prema liku, on i dalje stoji nepomično na istom mjestu. Isti sam takav osjećaj imala ove nedjelje kad se nepoznati auto zaustavio ispred moje kuće - osjećaj jeze koja se penje i spušta niz kičmu. - Izvoli. - Lyn spusti šalice vrelog čokoladnog napitka na stol. Čokolada se cijedi sa stijenki i ona poliže prste. - Vidiš onu osobu preko puta? - Gdje? - Lyn stisne oči i pokuša nešto razaznati bez svojih naočala. - Tamo. - Ustanem i naslonim oba dlana i čelo na prozor. Dahom zamaglim staklo. Okrenem se prema njoj: - Vidiš li ju? Lyn stavi naočale na nos i ustane, namršti se i zapilji u mrak ulice. - Koga bih to trebala vidjeti, Grace? Okrenem se i shvatim da je lik nestao i pitam se je li uopće bio tamo. - Nema veze - kažem joj. - Mislim da me je ono s Gregom učinilo previše napetom. Hvala ti na čokoladi. - Sjednem nazad u fotelju i privučem šalicu, odsutno slušajući Lyn dok mi prepričava zbrku oko narudžbe. Pogled mi ponovno skrene na ulicu. Tamo sad stvarno više nema tog lika i samoj sebi kažem da sam paranoična. Osjetila su mi napeta otkad je Charlie


umrla. Čudno je to na koje sve načine netko žali. Tu su tuga i plač, zbunjenost i ljutnja. Nagnem se naprijed i otvorim vrećicu mini mafina, pa izvadim jedan i zagrizem. Navala šećera vrati mi nešto snage koju mi je današnji dan oduzeo. - Kakav dan - kaže Lyn, cupkajući noktima listiće čokolade s mafina i stavljajući ih na jezik. - Glavno da je Emily na sigurnom. - Našla sam broj Gregove sestre u knjižici s brojevima za hitne slučajeve i ona ga je došla pokupiti. Bez obzira na sve, smatrala sam da ne zaslužuje da ga odvede policija. Znam taj osjećaj kad ti krivnja sjedne na dno želuca i uvija ga do iznemoglosti. Taj tupi bol koji nikad ne prestaje. Greg je samo čovjek; griješi i kaje se kao i svi mi ostali, a svi mi griješimo, zar ne? Jedino što je neke pogreške teže oprostiti. - Što misliš, bi li mu se Sarah vratila? - pita me Lyn. Slegnem ramenima i utrpam žlicu kremaste tekućine u usta, uživajući u baršunastoj slatkoći koja mi se rastapa na jeziku. - Kako mi godi sjediti - kaže Lyn. - Toliko sam se naplesala na slavlju Steveove nećakinje za osamnaesti rođendan u subotu da su mi noge pune žuljeva. Šteta što i ti nisi došla. - Znam. Samo... - Prerano nakon Charlie - dopuni me Lyn, potapšavši me po ruci, pa krene za drugim mafinom i zavali se u fotelji. Prošlo je više od pet mjeseci i sad pokušavam ponovno osmisliti svoj život. Ponekad na trenutak dobijem osjećaj da je sve normalno, ali se mojim turobnim nogama ne pleše, koliko god mi je drago i cijenim Lynine pokušaje da me izvede van. Trudim se pustiti druge ljude nazad u svoj život, zahvalna što su još uvijek tu. Nakon što smo pokopali Charlie, ja sam se potpuno raspala. Nisam imala snage ustati iz kreveta. Tek kad su mi se baka i djed pojavili s umotanim poklonom za dvadeset i peti rođendan s licima razvučenim u usiljeni osmijeh shvatila sam koliko su im lica izborana od brige. Nakon toga počela sam dolaziti k sebi. Govorim si da nekako guram, ali ne guram. Nije to pravo guranje. Oduzmeš li mi tablete za spavanje opet ću se raspasti. - Baka je srela Lexie, Charlieinu mamu. Hoće se naći sa mnom. - Zašto? - Nemam pojma. Međutim, postoji samo jedan način da saznam. - Misliš li da ti je to pametno? Grozno se ponijela prema tebi, Grace. Kako te je mogla otjerati s pogreba najbolje prijateljice? - Znam, ali ipak je ona Charlieina mama i jedina joj je obitelj. Zapravo bih trebala vidjeti je li dobro. Vjerojatno se želi ispričati. - Vjerojatno - kaže Lyn, ali jednako sumnjičavo kao što se i ja osjećam.

Dok mi stroj za pranje rublja ispire vrtićku odoru ja bušim rupice u foliji koja prekriva riblju pitu s dna ledenice. Namjeravala sam otići u kupovinu, ali su me događaji s Gregom i osjećaj da me netko promatra izbacili iz ravnoteže, pa sam otišla ravno kući nakon Lyn. Stavim pitu u mikrovalku i naspem nešto vina u čašu. Dan ponedjeljkom ima nogometni trening, nakon kojeg


uvijek ode na večeru u bar. Poslao mi je SMS da je našao mobitel. Drago mi je da ga već nismo zamijenili novim. Pojest ću, pa se rano povući u krpe. Listam svoje albume, tražeći onaj koji najviše odgovara današnjem danu. Kad Dan nije doma rijetko palim televizor. Spustim iglu na ploču i čujem pucketanje prije nego što Ella Fitzgerald počne pjevušiti Stormy Weather. Navučem svoju pidžamu od flisa sa škotskim uzorkom za koju mi Dan uvijek kaže da izgledam u njoj kao medvjedić Rupert. Na stoliću između noćne lampe i naslaganih knjiga koje čekaju da ih pročitam leži Charlieina ružičasta omotnica. Oprezno primim pismo, kao da će eksplodirati i odnesem ga u prizemlje. Promatram ga dok jedem iz plastičnog tanjura da ne moram prati. Zanima me što je to Charlie tamo napisala, ali se isto tako bojim otvoriti ga jer ne znam kakve će mi osjeća je izazvati. To pismo je moje posljednje novo sjećanje na Charlie. Jednom kad ga otvorim, sve ostalo će postati samo vječna repriza. Odložim pladanj na pod, zabacim obje noge, zavalim se na kauč, i prebacim prekrivač od zakrpa preko nogu. Uhvativši omotnicu palcem i kažiprstom, pustim da pismo isklizne van.


SEDMO POGLAVLJE Onda

I

zbijaju lukovice narcisa. Već se vide cvjetovi - rekao je djed perući ruke u sudoperu, dok je baka za njim brisala uprskanu čeličnu slavinu svojom kuhinjskom krpom s natpisom J’Adore Pariš. Nikad nije bila u Francuskoj, zapravo nikad nije otišla iz Engleske, ali je obožavala kuhinjske krpe i kupovala ih gdjegod bi putovala, a često ih je dobivala i na poklon. Imala je ladicu punu krpa s mjestima u kojima nikad nije bila. Istina, ni ja nikad nisam bila u inozemstvu, ali kad imaš trinaest misliš da imaš svo vrijeme na svijetu. Sjela sam za naš kuhinjski stol od borovine, zaguran pored velškog kredenca nakrcanog plavim i bijelim posuđem. Od moje kriške torte od limuna sa šećernom glazurom ostalo je tek nekoliko mrvica, pa sam odgurnula tanjur i privukla toranj naslaganih fotoalbuma. Rastvorila sam smeđe šuštave stranice jednoga od njih. Primila sam se za srce. Uvijek bih ostala bez daha kad bih ugledala svoju razlomljenu obitelj. Obično bih izbjegavala to činiti, ali sam trebala neke fotografije za školsku zadaću. Djed je stajao iza mene i držao ruke na mojim ramenima, a ja sam u tišini okretala stranice. Jagodicama prstiju prelazila sam preko poznatih lica koja su izgledala kao svaka druga obitelj: mama, tata i ja. Božici s bombonijerama i ljetovanja s pješčanim kulama. Zapravo i jesmo bili sasvim normalna obitelj. Nedostajao mi je taj osjećaj. Zaustavila sam se na jednoj fotografiji mame i tate na nekoj plaži: vjetar im mrsi kose, a oni su razvukli usta u osmijeh i drže me visoko podignutu poput kakvog trofeja. Bit će da sam tad imala dvije godine. Ispružila sam kornet prema kameri, a niz bradu mi se cijedio sladoled. Slika je tako savršeno uhvatila taj trenutak da sam gotovo mogla osjetiti sunce na koži i čuti valove kako udaraju u obalu i kliktanje galebova. Osjetiti dom. Tu je bila i jedna zrnata slika tate i mene. Sjedili smo za šankom u kuhinji držeći među dlanovima šalice vruće čokolade sa šlagom, posute čokoladnim mrvicama. Tata mi je znao napraviti pravu vruću čokoladu. - Neće moja djevojčica piti ono smeće u prahu - govorio je. Imao je poseban lončić, samo za mlijeko, i u njemu bi strpljivo miješao komadiće Cadbury čokolade sve dok se ne bi sasvim rastopila, a mlijeko postalo smeđe. - Ovu ću - rekla sam, pažljivo izvukavši fotografiju iz plastične košuljice i stavivši ju na kup s drugim fotografijama bake i djeda, mame i svakojakih teta i tetaka koje uopće nisam upoznala. Imena s božićnih čestitaka koja nisam prepoznavala. - Sigurno ti nedostaju - rekao je djed i sjeo pored mene. - Ne mora biti tako. Tvoja je mama opet sinoć zvala. - Svojim je dlanom prekrio moju ruku. Bio je topao i vlažan. - Ne želim razgovarati o njoj. - Želudac mi se zgrčio pri pomisli što sam učinila. Istrgla sam ruku ispod njegove. - Trebala bi razgovarati s njom. Pribrati se malo u glavi. - Već sam razgovarala s Paulom, nisam li? Što će mi kurčevi psiholog ako moram razgovarati i s tobom? - Ne psuj, Grace. Odgurnula sam se na stolcu, koji je zaškripao na pločicama, i ustala. - Idem k Charlie.


- Čekaj - rekla je baka, podigavši ruku poput prometnog policajca. Naslonila sam se na ovratnik i lupkala prstima po njemu dok je ona stavljala veliki komad biskvita na foliju i zamotavala ga. - Ponesi ovo sa sobom. Ta djevojčica mora nešto pojesti. - Baka je, naime, smatrala da se svi loše hrane, osim nas. - Mogla bi je pitati hoće li s nama na praznike ove godine. Putujemo u inozemstvo. - Stvarno? Kamo? - živnula sam sa zanimanjem. Stavila sam ruku iza leđa, prekrižila kažiprst i srednjak i pomislila: Disneyland, Disneyland, Disneyland. Esmée je prošle godine bila kod tete u Parizu i nije prestajala govoriti o njemu. - Otok Wight. - Ivy, Wight nije u inozemstvu; već sam ti to objasnio - umiješao se djed namignuvši mi. Izmamio mi je osmijeh na lice i moj je ispad pao u zaborav. - Ako to nije inozemstvo, zašto onda moramo na trajekt, ha? Daj mi to objasni.

Trčala sam kroz selo s punom vrećicom fotografija i kolačem. Lupala mi je o noge dok sam pretrčavala pored kosilica za travu i crijeva koja su zalijevala prljave aute. Đonovi mojih tenisica pljeskali su po betonu u sve bržem ritmu dok sam bjesomučno pokušavala iz glave istjerati djedove riječi. Moj se život rascijepio na dva dijela. Prije i kasnije. Kad sam stigla do glavne ulice majica mi je već bila mokra od znoja, pa sam se naslonila na poštanski stup da uhvatim zraka. Niz ulicu je odjekivao nečiji smijeh. Siobhan. Upravo je izišla iz drogerije s mlađom sestrom, Abby. Zaustila sam da ju pozdravim, ali je u tom trenutku ona pokrila dlanom usta i šapnula nešto Abby u uho. Obje su pogledale preko ceste prema meni i stale se smijuljiti. Stisnula sam usne i pravila se da proučavam raspored skupljanja pošte, svjesna da su mi obrazi vjerojatno crveni poput poštanskog stupa. Zažalila sam što nisam išla prečicom kroz park, ali baki se nije sviđalo da prolazim njime sama. - Ima svakakvih protuha - rekla bi baka, ali u to doba dana park je obično bio prepun umazanih gegavaca i zabrinutih majki. Nije mi baš bilo jasno što bi to Siobban imala protiv mene, ali me ona nikad nije prihvatila kao Charlie ili Esmée, a kako su godine prolazile, tako je postajala sve neprijaznija. Abby i Siobhan zbrisale su u kafić, a ja sam spuštene glave i dignutih ramena ubrzala korak prolazeći pored njegova izloga. Charlieina se kuća od cigle s dimnjakom utisnula u terasasti niz viktorijanskih kuća. Tu su nekad živjele radnice stare tvornice tekstila. Tvornica je odavno prestala postojati i postala osnovna škola, ali su kuće ostale. Trava je u dvorištu narasla sve do koljena i bila puna kopriva. Dok sam se probijala do prednjih vrata držala sam ruke u zraku da me ne oprlje. Umjesto da pozvonim - zvonce nikad nije radilo - zalupala sam zvekirom po vratima. Pritom su se odljuštili komadići crne boje i odlepršali na ulaznu stubu. Pričekala sam kratko, i taman kad sam htjela ponovno zalupati čula sam potpetice i zveckanje narukvica i vrata su se uz škripu otvorila. - Zdravo, Lexie. - Charlieina se mama naslonila na zid da me propusti u hodnik i mahnula rukama. - Baš sam nalakirala nokte, daj ti zatvori vrata Gracie-Grace. Gurnula sam vrata i sagnula se da pokupim poštu s otirača.


- Crvene omotnice odnesi doma - rekla je Lexie. - Ne trebaju mi ta sranja. Onda je puhnula u svoje rubinsko crvene nokte. - Kako je? Jesi si našla dečka? - Nisam, ja... - I bolje ti je bez njih. Samo imaš sranja s njima, svima skupa. Charlie je u kuhinji, pravi čaj. Jesi gladna? - Umirem od gladi. - Zbrisala sam od glazirane torte od limuna. Charlie je istresala panirane pileće kocke i krumpiriće na protvanj, koji je sav bio prošaran hrđom. Lexie bi rijetko kad nešto skuhala. Charlie je uglavnom živjela na pizzi, hamburgerima i krumpirima. Pravo je čudo da je bila toliko mršava. - Hrana za lijenčine - rekla bi baka, ali meni je slina svejedno krenula na usta. - Učini mi ljubav, mila, daj mi zapali. Ne bih si htjela umazati nokte. - Lexie je kimnula glavom prema kutiji cigareta, pa sam istresla jednu i približila ju njezinim grimiznim usnicama. Nagnula se i primila je ustima. Tek sam iz trećeg pokušaja uspjela upaliti upaljačem, bojeći se da joj ne zapalim njezinu suhu kosu uništenu godinama farbanja. Uvukla je dim i cigareta se zažarila. - Što je to? - pitala je, kimnuvši prema vrećici. Razgrnula sam gomilu pisama koja su ležala po stolu poput papirnatog bršljana i istresla svoje fotografije. - Školska zadaća iz povijesti. Obiteljsko stablo? Bedasto, ali moramo ju napraviti. I Charlie bi trebala izvući neke slike. - Nisam sigurna da imamo i jednu dobru. Sve su reklamne. Malo neprikladne, ako me razumiješ. Nisam ju razumjela, ali sam joj se pridružila u cereku. - A što je s Charlieinim tatom? - Što s njim? - obrecnula se namršteno, odmahujući rukom dim pred očima. Charlie me mrko pogleda i gurne protvanj u pećnicu uz zveket. - Imaš li kakve fotke? Moramo pokazati cijelu obitelj. Znam da je glupo, ali... - Ja sam joj sva obitelj. Zar to nije dovoljno? - Lexie iščupa cigaretu iz usta. - Ma je, ali... - Ali što? - Trebali bi donijeti slike. Jesu li vam izgorjele u požaru? - Kakvom požaru? Charlie je rekla da se sjeća nekog požara ovdje, kad je bila manja. - Charlie izmišlja svakakva sranja. - Ali mama... pa sjećam se da... - Ne sjećaš se ti ničega, lažljivice mala. Nije bilo nikakvog požara. - Lexie odgurne svoj stolac, koji tupo udari o zid. - Idem sad van. - Mama, baš pečem... - Nisam gladna. - Nestane u hodniku, ostavivši za sobom odjek visokih peta. Cijela se kuća zatresla kad je zalupila vratima. - Što ti je to trebalo? - ustobočila se Charlie, naslonivši dlanove na kukove.


- Ha? - Rekla sam ti već kakva je kad spomenem tatu. - Imaš pravo znati, a usto, moramo... - Mi ne moramo ništa. Siobhan ima pravo. Stvarno nekad znaš biti takav davež, Grace. Ne možeš se miješati u moju familiju samo zato što je tvoja u klincu. Skočila sam na noge srušivši stolac pod sobom i stisnula šake. - Ne mogu vjerovati da ti to kažeš. Moja najbolja prijateljica. - E pa, možda više ne bismo trebale biti prijateljice. Ne trebam ni tatu ni tebe, Grace Matthews. Odjebi u skokovima. Charlie skoči i izjuri kroz vrata. Čula sam njezine korake kako tutnje uza stubište, a lampa na stropu se zaljuljala kad je Charlie ušla u svoju sobu. U kući nije bilo tepiha da ublaže buku. Sjećam sa kako mi je Charlie jednom spomenula da su svi bili izvan sebe zbog dima, i pitala sam se zašto Lexie kaže da nije bilo požara. Što skriva? Ipak, dok sam skupljala fotografije nazad u vrećicu, znala sam da je Charlie u pravu oko jedne stvari. Moja je obitelj u klincu i ja sam kriva za to.


OSMO POGLAVLJE Sad

D

ržim pismo u rukama. Iskrzano je po rubovima. Vidi se da je papir istrgnut iz radne bilježnice. Gotovo da čujem gospođicu Stiles iz osnovke kako viče: - Charlotte Fischer! Što to radiš? - Charlie se često uvaljivala u nevolje. Dohvatim svoju čašu vina, naslonim se i počnem čitati. OVO SMIJU PROČITATI SAMO GRACE I CHARLIE, PA AKO NISTE NIJEDNA OD NJIH, ZAKOPAJTE OVO GDJE STE NAŠLI I ODJEBITE!!! Eto, više nemamo petnaest godina i sad smo odrasle i fantastične i tu je moj popis stvari koje bi trebalo napraviti, ako već nisam: 1. Želim pronaći svog tatu. Evo, priznala sam. Grace, jako mi je žao što sam bila takva kukavna pizda kad si mi pokušavala pomoći, ali mama je toliko protiv toga da sam sva razapeta. Mislila sam da će mi biti lakše to napisati nego reći, ali svejedno osjećam krivicu čak i pri pomisli na to. Mama zna biti luda kao kupus, ali ona je sve što imam i ne želim je uznemiriti. Ali ti znaš kako je to kad nemaš tatu, zar ne, Grace? Kao da imaš rupu u srcu,jel’ da? Kao da ti se pod kožu uvukla neka tuga koju ne možeš otjerati i sve ti je teže praviti se da je nema. Imam osjećaj da u zadnje vrijeme sve češće mislim na njega. Pitam se sličim li mu uopće (otkud bih inače pokupila svoju zanosnost), dijelimo li isti osjećaj za humor (kako inače da si objasnim opsjednutost Monty Pythonovcima) i mrzi li i on ciklu koliko i ja. Pola mene dio je nekoga koga ne poznajem, a želim poznavati. Želim znati tko sam i odakle dolazim i želim da i on mene upozna (onaj dio koji je dobar!). Nadam se da će mi mama do trenutka kad ovo čitaš reći istinu (usput budi rečeno, nadam se da ja NIKAD neću lagati kao ona) i da smo ga pronašle i provele praznike u njegovoj holivudskoj kućerini s bazenom. (Je li previše nadati se da je milijunaš i filmska zvijezda?) 2. Ne smijemo se udebljati!!! Puno ćemo vremena provoditi u bikiniju (vidi napomenu gore)! 3. Ostati prijateljice zauvijek. Grace, Siobhan, Esmée i Charlie. Fantastična četvorka. Sve vas volim (ali tebe posebno, Grace. Moju najbolju prijateljicu). Charlie xxxx Ispijajući vino pročitam popis još dvaput. Ni to mi ne pomogne da naslutim što bi mogle značiti njezine posljednje riječi. Ništa što bi mi natuknulo rješenje. Osjetim samo kako mi se grči želudac od razočaranja. A što sam zapravo i očekivala? Šifrarnik za zagonetke? Crnu strelicu s potpisom kreni od ovog mjesta? Čitajući pismo ispočetka, sine mi da nikad nismo


pronašle njezinog tatu, pa ustanem i počnem hodati po sobi. Kamo je zapravo otišla kad je ono bila nestala? Da nije pronašla tatu? Možda bi on mogao znati što je to strašno učinila? Zatvorim oči. Uključi mozak, Grace. Ako ga pronađem, mogla bih ga pitati. Problem je jedino u tome što samo jedna osoba zna tko je on. Lexie.


DEVETO POGLAVLJE Sad

T

masti kišni oblaci gomilaju se na sivome nebu dok vozim prema Lexieinoj kući. Na pola puta do nje zapljušte debele kišne kapi odbijajući se poput metaka o vjetrobran moga auta. Upalim farove, mada još nije ni četiri. Dan mi se nije htio pridružiti, makar sam ga molila. Pokušala sam mu objasniti da se moram pomiriti s Lexie, jer da mi je ona jedina prilika da saznam tko je Charliein otac, ali on nikako da shvati zašto osjećam toliku potrebu da ga pronađem. U najboljem slučaju, Charlie ga je srela onomad kad je bila nestala i on bi mi mogao nešto reći. U najgorem slučaju, nisu se sreli, ali bih mu tada mogla ispričati sve o njoj. U znak sjećanja. Osim toga, moram otkriti što se krije iza njezinih posljednjih riječi: Grace, učinila sam nešto strašno. Nadam se da ćeš mi oprostiti. Od nečeg moram krenuti. Zazvoni mi mobitel i ja se zaustavim na autobusnoj postaji da vidim tko zove. Ako je baka, javit ću se. Pored mene prođe crvena Corsa. Vidim da me netko zove s 0843, pa pomislim da se radi o telefonskoj prodaji i odbijem poziv. Upalim žmigavac i vratim se nazad na cestu, škiljeći nagnuta prema naprijed da bolje vidim kroz pljusak. Lakne mi kad ugledam Charlieinu ulicu. Dvorište ispred Lexieine kuće je posve zaraslo tako da mi se donji dio traperica potpuno smoči dok stignem do ulaznih vrata. Tko bi rekao da je prošlo sedam godina otkad sam dlanovima opečenima koprivom lupala po vratima dok su mi se suze slijevale niz lice i zazivala Charlie da mi kaže istinu. Tada mi ništa nije govorilo da godinama neću vidjeti Charlie, a da će, sljedeći put kad budem pred vratima, to biti zato da odvedem Lexie na Charliein pogreb. Zvekir na vratima je zahrđao, pa se buni škripanjem dok ga snažno potežem da pokucam. Dok čekam, otresam vodu s cipela. Odjednom me trgne grmljavina. Isprva pomislim da je to prasnulo u motoru auta, pa se okrenem. Iza mog auta zaustavila se crvena Corsa, ali je previše mračno da razaznam vozača. Zažalim što nisam zapamtila broj tablice kad je prošla pored mene na autobusnoj postaji. Koliko bi crvenih Corsa moglo biti u ovom kraju? Možda čak i stotine, ali meni se svejedno naježe dlake na leđima pri pomisli da bi to mogao biti onaj isti auto koji je stajao ispred moje kuće prošle nedjelje. Ponovno zalupam zvekirom, ovaj put brže i snažnije. - Tko je? - Ja sam, Grace. Vrata se širom otvore, a ja pokušam zadržati osmijeh ugledavši Lexieino naborano lice koje viri iza vrata. Bjeloočnice su joj prošarane krvavim žilicama. - Više nikom ne otvaram ako ne znam tko je. Muka mi je više svakojakih dobročinitelja. Nisam mislila da ćeš doći. - Nisam ni ja.


Zakoračim u hodnik, spremna na obranu ako počne vikati, ali me ona iznenadi raširenim rukama za zagrljaj, tako da odmah zaboravim na onaj ispad s pogreba. Pa to je Charlieina mama i tužna je. Obje smo tužne. Ona me nezgrapno zagrli, tako da osjetim njezine špičaste kukove na sebi. Nikad se nije voljela dodirivati. Odmaknem glavu od njezine svjetlocrvene kose, kod korijena tamnosive. Smrdi kao da ju nije prala tjednima. Krenem za njom kroz uski hodnik, ostavljajući za sobom tragove kiše na drvenom podu. - Daj sjedni. Kuhinja sva smrdi na kiselo. Vrata koja vode u stražnje dvorište zatrpana su smećem koje se prelijeva iz vrećica. Obuzme me strašan sram. To je Charlieina mama i bez obzira što se dogodilo na pogrebu trebala sam je posjetiti ranije. Jedino sam joj još ja ostala. Izvučem jedan klimavi stolac i počistim rukom mrvice prije nego što sjednem. - Čaja? - Hvala. Sudoper je nakrcan prljavim posuđem poput ogromne Jenge, i dok Lexie izvlači šalicu iz tog tornja se stane rasipati pribor za jelo uz zveket koji razbije neugodnu tišinu. - Šećera? - Ne, hvala. Lexie ispere prljavu šalicu pod mlazom hladne vode, stavi čajnu vrećicu i nalije vodu koja još nije ni prokuhala. Ja razgrnem gomilu pisama i odmaknem prepunu pepeljaru da napravim mjesta za šalicu koju tutne na stol. Ni ne pitam je da mi stavi mlijeka. Približim šalicu usnama i pravim se da pijuckam. - Kako si ti? Lexie slegne ramenima i prijeđe pogledom po prljavoj kuhinji kao da bi mi to sve trebalo reći. I zapravo mi kaže. Ponovno nastupi neugodna tišina. - Snalazim se nekako. Tvoja mi baka pošalje dovoljno složenaca i kolača za cijelu ulicu. Pokušam prikriti iznenađenje. Baka nikad nije bila sklona Lexie. Dirne me ta njezina gesta. - Pa... - udahnem duboko - htjela si me vidjeti? Drhtavim rukama Lexie zapali cigaretu. Odnese pepeljaru do stražnjih vrata u dvorište i istrese nesigurno u već prepunu vreću za smeće. Pepeo se raspe po podu. - Uzet ću podstanara. Treba mi lova. Nisam radila još od... znaš već. Kimnem glavom. - Moram urediti Charlieinu sobu, a ne mogu sama. Lexie primi u ruku svoj zlatni Zippo upaljač, otvori poklopac, pa ga zatvori, pa otvori, pa opet zatvori. Meni se zgrči čeljust. Htjela bih ju primiti za ruku i umiriti, ali ne učinim to. - Hoćeš da ti pomognem? - Aha. Sutra useljava. - Sutra? - Aha. Hoćeš li mi pomoći? Pitanje joj ostane visjeti u zraku, ali su mi usta presuha da joj odgovorim. Ne želim se vraćati u Charlieinu sobu. Pogleda me prodorno svojim sivim očima. - Molim te - šapne tako tiho da sam jedva čula.


Zaustim da joj kažem ne. Riječ mi sjedi na jeziku poput ptice u kavezu koja želi pobjeći, ali osjećaj krivice prevlada: - Hoću.

Kvaka na vratima je ledeno hladna, kao da zna da čuva sobu koja je izgubila dušu. Otvorivši ih, ne znam guši li me to prašina ili sjećanje na stare dane. Vječno malo razmaknute izblijedjele ljubičaste zavjese sad su navučene, pa ih razgrnem i otvorim prozor. Udahnem žedno svježega zraka kao da sam upravo izronila i pozdravim kapi kiše koje mi umiju lice. U Charlieinoj sobi nije bilo nikoga šest godina prije njezine smrti, ali je ona otišla tako naglo da je većina njezinih stvari još tu. Pod se gotovo i ne vidi od razbacanih stvari koje su nekad bile Charlie, ali soba djeluje nekako praznom. Šupljom. Lexie stoji na vratima grizući nokat na palcu, pazeći da ne prijeđe prag. - Donijet ću vreću za smeće - ponudi se. Kimnem, makar sam svjesna da će nam trebati cijeli paket vreća i neko čudo da još danas ispraznimo ovu sobu. Na gipsom obloženom zidu i dalje stoji nagnuta plutena ploča prekrivena fotografijama. Charlie je mrzila ovu sobu: - Tko još ima zidove u stropnoj žbuci? - Sjećam se vikenda kad je odustala od nagovaranja Lexie da angažira ličioca, pa smo same oličile zidove s nikotinskim mrljama svjetloružičastom bojom. Samo smo pogoršale stvar. Charlie je došla k meni i plakala, skidajući boju s kose i kukajući da joj soba sad izgleda poput ogromne puslice. Baka nam je napravila ovčarsku pitu, a djed je bez riječi otišao po svoj valjak i ljestve u ostavi. Kad se Charlie sutradan vratila kući zidovi su bili savršeno bijeli, ali je gruba gipsana tekstura ostala. Skinem jednu fotografiju pričvršćenu pribadačom, a u želucu mi se nešto stegne kad prstima prijeđem prstom preko Charlieina lica. - Fališ mi - šapnem joj. - I meni - čujem iza sebe Lexie, koja mi doda nekoliko vreća i kartonsku kutiju. - Otvorila sam zadnje pivo, tako da možemo iskoristiti kutiju. Oduprem se želji da budem sarkastična. Žena se trudi. - Otkud želiš da počnemo? Mislim da bismo trebali razdvojiti stvari na one za zadržati, za donaciju i one za baciti. - Ja ću raspremiti krevet i staviti posteljinu u perilicu. Ti kreni s ladicama. Zadrži sve što misliš da ćeš nositi. Kleknem na tvrdi drveni pod, zahvalna što sam obukla traperice. Gornja je ladica zapela i ne da se otvoriti, pa ju pokušam iščupati. U ruci mi ostane samo drška i padne mi na pamet da zamolim Lexie da mi pronađe odvijač, ali umjesto toga samo spremim dršku u džep. U prtljažniku držim malu kutiju s alatom. Ladica je zakrčena nevjerojatnom lepezom majičica u svim bojama. Čak i kad bih koju htjela obući, ne bih stala u nju. Izvadim one za koje mislim da bi ih Lexie htjela zadržati - onu narančastu sa spiralnim uzorkom i šarene košuljice bez rukava - a ostatak smotam i stavim u torbu za donacije. Na dnu ladice ugledam bluzu s cvjetnim uzorkom. - To je moje - kažem Lexie. - Pitam se što ću još pronaći. Preko Lexieina lica preleti sjenka osmijeha. - Što je? - pitam.


- Kad je Charlie imala pet ili šest godina voljela je prekapati po mojim ladicama i oblačiti se. Ja sam pravila ručak u kuhinji kad se pojavila mašući vibratorom. Bio je uključen. Što je to, mama, pitala me je. - Što si joj rekla? - Rekla sam joj da je to poseban aparat za masažu ramena kojim se masiram nakon napornog dana. - Oh, pa odmah si se snašla. - Već sam bila i zaboravila na to, kad sam je dva tjedna kasnije išla pokupiti pred školom. Tamo me dočekala gospođica Johnson, njezina učiteljica i zamolila me za minutu razgovora. Rekla mi je da se dan prije potužila djeci kako joj se ukočilo rame pa da ne može pisati po ploči. Charlie joj je odnijela moj posebni aparat za masažu na posudbu. Vratila mi je vibrator u vrećici od kupnje. Skoro sam umrla od srama. - O, Bože. Što si joj rekla? - Rekla sam, hvala i da se nadam da će se uskoro oporaviti. Puhnula sam kroz nos. - Jadna ti i jadna Charlie. Je li imala problema zbog toga? - Ma ne. Samo je htjela pomoći. Nije bilo tako strašno kao kad su nam na vrata pokucali ljudi iz neke dobrotvorne udruge i zamolili za donaciju za bolesnu afričku djecu. - Što se dogodilo? - Ja sam se baš tuširala, pa je Charlie odlučila da im pokloni jednu od mojih biljaka. Ova će vas biljka činiti veselima. Dajte ju djeci, rekla je i predala im moj kućni kanabis. - Lexie! Imaš sreće što te nisu uhapsili - rekla sam, ne mogavši suspregnuti smijeh. Zrak u sobi više nije bio tako težak. - Mislim da nisu imali pojma što je to. Rekli su Charlie da uzimaju samo novac. Oh, ali mi nikad nemamo vražje love u kući, odgovorila im je. Nije imala više od pet godina. - Uopće je ne mogu zamisliti tako malenu. Imaš li kakvu njezinu fotku? - Nekoliko. Ako želiš, poslije ću ti ih pokazati. - Voljela bih to. - U mislima već vidim Charlie s pet godina, neustrašivu i s repićem. Nikad neću zaboraviti kako se postavila da me obrani kad smo se prvi put srele. - Grace, dugujem ti veliku ispriku... - zausti Lexie i zašuti. Poravnam nabore na ljetnim haljinama, složim zimske džempere. Odjeća za godišnja doba koja Charlie više neće vidjeti. - Pogreb je bio jako stresan. Ne trebaš se ispričavati. - Ne radi se samo o pogrebu. - Čujem iza leđa kako je kliknuo njezin upaljač i osjetim miris cigaretnog dima. - Komplicirano je... - Ne moramo o tome danas razgovarati. - Izvadim i posljednju stvar iz ladice. - Ove su jednom bile tvoje, sjećaš se - kažem joj, podigavši bijele kratke hlačice od trapera. - Obožavala sam te trapke. Mala dama. Odložim ih sa stvarima za Lexie. Ladice su sad prazne. Ustanem i otarem koljena, pa otvorim Charlieinu muzičku kutijicu s nakitom. Iz nje se prospe sitna metalna glazba, a balerina u ružičastoj haljinici stane izvoditi svoje beskrajne piruete.


Unutra na crvenom plišu kojim je obložena kutijica leži druga polovica srca na ogrlici. Podignem ju i ono se vrti, baš kao što se vrtjelo moje tamo u šumi. Kao da traži svoj par. - To bi trebala zadržati - kaže Lexie. - Nosila ju je taj dan. Sigurno bi htjela da ju ti imaš. Kimnem, s knedlom u grlu. Otkopčam svoju ogrlicu i provučeni ju kroz Charlieinu polovicu srca sve do svojega. Ne poklope se do kraja: slomljeno srce nikad ne može zacijeljeti. Nastavimo raditi u tišini sve dok se na nebu ne pojavi mjesec, obasjavši mliječnim svjetlom redove crnih vreća naslonjenih na prljave zidove poput vojnika. - Odnijet ću ove vreće u humanitarni dućan u ponedjeljak. - Prebacim jednu vreću za smeće preko lijevog ramena, a drugu primim desnom rukom. Dok se polako spuštam stubama, pazeći da se ne poskliznem, osjećam se kao Djed Mraz. Položim stražnja sjedišta auta i nekako uspijem nakrcati cijeli Charliein život u svoj prtljažnik, osim, naravno, vreće sa sitnicama za koje mislim da bi ih Lexie htjela nositi. Njih zaguram u njezin ormar. Zatim se pozdravim s Charlieinom sobom. Blijedi kvadrati na mjestima gdje su nekad visjeli posteri i ljepljive trake na zidovima jedini su preostali znakovi života kojeg više nema. Kako je jednostavno obrisati nečiju fizičku prisutnost, ali sjećanje ostaje zauvijek. Ugasim svjetlo i pridružim se Lexie u prizemlju. - Piće? - Da, molim. Sjednem na ispucali kožni kauč, podvučem noge pod sebe i otpijem gutljaj Merlota. Pričekam da oštri alkohol otupi u meni osjećaj tjeskobe. Iskoristit ću ovu priliku da se raspitam za Charlieinog tatu. Samo, ne smijem zaribati. Ovo mi je prilika da mu saznam ime, možda čak i adresu. - Ovdje sam popila svoju prvu čašu vina - kažem Lexie. - Charlie mi je rekla da je to krv i izazvala me da ju popijem. Kad sam se vratila kući rasplakala sam se. Rekla sam djedu da sam se pretvorila u vampira. - Bitanga mala, to je bila moja Charlie - kaže Lexie s ljubavlju. - Hoćeš mi pokazati te fotke kad je bila beba? - Kažem to onako ovlaš, ali mi srce lupa od uzbuđenja. Otpijem još jedan, ovaj put veći gutljaj. Lexie prekapa po kredencu, a ja držim fige iza leđa, za sreću. - A, evo ih. - Izvuče smeđu omotnicu A4 formata na kojoj crnim flomasterom piše Charlotte, a iz rascijepljenih rubova vire kutovi fotografija. - Nikako da ih posložim u album - kaže Lexie, istresajući ih između nas na stol. Vidim Charlie kako se bezubo smije sa sudopera. Kosa joj se pjeni od šampona. - Jako slatko. - Podignem jednu polaroid sliku na kojoj Lexie ima ružičastu kosu i haljinu na točkice, a na zglavku joj je bolnička narukvica. Privila je uza se bebu koja spava. - Je li to na dan njezinog rođenja? - Aha. Četrnaest sati sam ju porađala. Isuse, bila sam mrtva umorna. Ali mi se svidio onaj zrak i plin. - Je li tamo bio i Charliein tata? - Ne. - Lexie otpije gutljaj vina. - Zašto?


Lexie slegne ramenima. - Nije htio ni znati za nju. Kurvin sin, zbrisao je čim je saznao da sam trudna. - Nikad nije sreo Charlie? - Ne. - Mora da ti je bilo jako teško. Samoj s bebom. - Nemaš pojma koliko. - Pričaj mi o njemu. - Bio je svinja. Bolje joj je bilo bez njega. - To ne sumnjam - protisnem laž kroz usne. - Samo me zanima. Nastupi tjeskobna tišina, napeta poput konopca, koji napokon pukne. Lexie duboko uzdahne. - No, dobro. Što želiš znati? Izlije u čašu sve preostalo vino - zamalo je prepuni - i nagne se preko ruba kauča. Mahne novom bocom prema meni i podigne obrvu. - Vozim - kažem joj, prekrivši čašu rukom. Nelagodno se promeškoljim. Zrak je težak od cigaretnog dima i tajni. Lexie prevrće fotografije i izvadi jednu s presavijenim kutom na kojoj je neki muškarac. Drži podignutu kriglu prema nekom izvan slike. S usnice mu visi cigareta. Pljunuta Charlie. - Zove se Paul Lawson. Srela sam ga kad sam imala šesnaest. Tada sam cijelo vrijeme visila u Folk Loreu. Bio je to sjajan glazbeni klub. Imali su svoje vlastite bendove koji su se svaki tjedan izmjenjivali. Mislim da je sad zatvoren. - Lexieino se čelo namršti, a ja se nagnem prema njoj u želji da nastavi. - Znala sam se kriomice uvući u klub kroz stražnja vrata da ne platim upad. Stajala bih na kraju dvorane i gledala te bendove, priželjkujući da pjevam s njima na pozornici. Jednog dana me je Frank, vlasnik, pljesnuo po ramenu. Umalo sam se usrala. Mislila sam da će me izbaciti. Rekao mi je: Ako se već moraš švercati, budi korisna, pa skupljaj prljave čaše. - Lexie se nasmiješi. - Paul je bio pjevač. Bio mu je to prvi nastup i bio je jebeno dobar. Odmah sam se zaljubila u njega. Lexie zastane da pripali cigaretu. Dim se zakovitla oko njezinog lica, baš kao i njezine riječi u mojoj glavi. Znači, voljela je Charlieinog tatu? Stvarno voljela? - Tad je imao dvadeset i dvije. Kad malo razmisliš, nije to bila velika razlika u godinama, ali sam imala osjećaj da je mnogo stariji od mene. Ono, pravi muškarac, kužiš? Bila sam luda za njim. Imao je svijetlu, plavu kosu i zelene oči da zelenije ne mogu biti. - Pepeo sklizne s cigarete na Lexieinu nogu, ali ona, čini se, niti ne primijeti. - Drži - prekinem ju, dodajući joj pepeljaru. - Znači, bila si u vezi s njim? - Te prve večeri kad je pjevao, sišao je s pozornice sav u oblacima. Pokupio me i vrtio tako brzo po podiju da sam mislila da ću odletjeti. Pozvao me je da proslavimo, ali mu je Frank rekao da me neće poslužiti, čak ni nakon fajrunta. - Lexie odčepi novu bocu i napuni čašu. Paul je bio kupio bocu viskija za van, pa smo otišli u park. - Lexie prekriži ruke kao da grli to sjećanje. Nikad ju nisam vidjela tako ranjivu. - Viski mi se nije svidio, zapravo mi je bio odvratan, ali mu to nisam rekla. Pola sam pljunula nazad u bocu. - Stresla se pri pomisli. Nemoj se nikad mijenjati zbog muškarca, Grace. - Što se dogodilo?


- Rekao mi je da sam nešto posebno i ja sam pala na to sranje. Poševili smo se na njegovom kaputu. Bilo mi je to prvi put. Otmjeno, zar ne? - Lexie ispije vino velikim gutljajima. - Onda te je ostavio? - Ma ne. Šest smo tjedana bili zajedno. Ali onda je nestao. Nije se čak ni pozdravio sa mnom. Poslije ga više nisam vidjela. A ni ne želim. - A ti si bila trudna kad je otišao? - Aha, ali on to nije znao. - Pa valjda si ga mogla pronaći? Reći mu? Imao je pravo znati za dijete. Lexie prevrće svoju kutiju cigareta, tražeći riječi kojima bi mi odgovorila. - Nisam mu rekla. Nije nas htio. - Pa mislila sam da si rekla... - Nije znao dok mu nisam rekla, to sam htjela reći. Nije htio djecu. Htio je da odem na abortus. Svinja. - Zna li on da nisi? Da je imao kćer? - Jasno - odgovori Lexie i spusti nogu, prevrnuvši pritom bocu. - Sranje, sranje, sranje. Dohvatim krpu i kleknem. Upijam krpom crvenu tekućinu s pohabanog tepiha. - Pa što je onda rekao kad si mu rekla za Charlie? - Nemam blagog pojma. To je bilo prije dvadeset i pet godina. Jedva da se sjećam što sam radila jučer. - Zna li da je Charlie umrla, Lexie? Lexie bulji u tamnocrvenu mrlju, a oči joj se pune neisplakanim suzama. - Ne želim više pričati o tome. - Ali Lexie, to je važno... - Nemoj sve pokvariti, Grace. Bilo mi je drago ponovno te vidjeti, ali sam sad umorna. Lexie ispruži ruku i ja joj dodam natopljenu krpu, navučem cipele i pokupim svoj kaput i torbu. - Razgovarat ćemo opet uskoro - kažem joj. Ona kimne i zagrlimo se, poželjevši si laku noć. Sjedajući u auto, osjetim da me žulja Charlieina drška od ladice u hlačama. Zaboravila sam ju vratiti. No, to će mi biti izgovor da ponovno dođem. Moram vratiti i Paulovu sliku koju sam kriomice spremila u džep dok Lexie nije gledala. Dok se udaljavam, preplavljuje me val uzbuđenja. Imam plan.


DESETO POGLAVLJE Sad

B

ole me mišići. Sjedim na rubu madraca, ljuljajući se poput hodača na žici. Dan još spava, ispružen na leđima, poluotvorenih usta, čela glatkog poput oblutka. San mu je obrisao bore koje mu se vrate čim se probudi. Između nas se protegnula hladna bijela plahta poput jaza koji ne mogu prijeći koliko god to željela. Nisam više sigurna osjeća li što prema meni. Promatram kako mu se rebra dižu i spuštaju dok diše. Želim nasloniti glavu na njegova prsa. Osjetiti kako me škakljaju njegove dlake po obrazu. Čuti kako mu kuca srce. Žalovanje lomi, odvaja, osamljuje. Oboje smo izgubili Charlie, ali Dan zapravo ne zna što ja osjećam, a i kako bi mogao znati? Isprva nisam bila u stanju išta reći od šoka, nisam mogla misliti ni na najjednostavnije stvari kao što je rad s kućanskim aparatima, koje sam prije toga tisuću puta koristila. Tost bi mi izgorio, odjeća bila zgužvana. Više nisam znala razgovarati. Jezik bi mi se zapetljao u riječima, i onda bih ih radije progutala zajedno s osjećajima koji su se vrtložili u meni. Ako ni sebi nisam mogla točno reći kako se osjećam, kako bih mogla njemu? Dan je sve duže ostajao na poslu, često se vraćajući doma u ponoć. Čula bih kako se otvaraju ulazna vrata i škripi stubište pod njegovim teškim korakom, pa bih stisnula kapke i ležala ukočeno i bez glasa dok je on petljao s presvlačenjem i srušio se u krevet pored mene smrdeći tako snažno po alkoholu da sam imala dojam kao da sam i sama pila. I to se u posljednje vrijeme promijenilo. Kao da se nešto pomaknulo. Sada je više kod kuće, a ja sam se vratila na posao. Družim se s ljudima kao da im pripadam, kao da se nije promijenila sama srž moga vlastitog svemira. Pod naletima vjetra tresu se prozorska stakla. Dvorišna se vrata otvore uz škripanje pa se zalupe uz tresak. Uspravim se i nagnem da dohvatim papuče. Nešto mi krene u vratu. Uvučem stopalo u umjetno krzno i skinem kućni ogrtač s vješalice, spustim se polako niz stubište i otvorim ulazna vrata. Moja se jabuka pod naletom vjetra zgrbila poput nekog starca. Pažljivo pipam put u svojim papučicama po ledenom puteljku i zalupim dvorišnim vratima tako da reza sjedne na mjesto, ali sam svjesna da to neće dugo trajati. U kuhinji upalim prastaro grijanje, koje grglja i kašljuca dok se ne pokrene, pa izvadim slaninu iz hladnjaka. Prije smo nedjeljom znali jedno drugom naizmjence pripremati doručak i nositi ga u krevet, ali se više ni ne sjećam kad smo prestali. Je li to bilo prije ili poslije Charlieine smrti? Narežem debele kriške bijeloga kruha i namažem ih maslacem i smeđim umakom. Slanina u tavi sikće i pršti, a Micika prede pored mojih nogu, dajući mi do znanja da i ona voli slaninu. Odrežem masni dio. Pola ću dati njoj, a pola ptičicama. - Jutro - kažem, vrativši se na kat i položim pladanj na podnožje kreveta. Šalice zvecnu jedna o drugu i čaj se izlije po tanjurima. Dan se uspravi, nasloni jastuke na uzglavlje i rukom pomete časopise i paketiće sa žvakaćom gumom na pod. Ja mu dodam doručak. - Hvala ti. Sinoć si došla kasno. Kako je bilo s Lexie? - Zagrize u sendvič. Mast mu se cijedi niz bradu. Obriše ju nadlanicom.


- Dolazi joj podstanar, pa sam joj pomogla da očisti Charlieinu sobu, a onda smo popile piće zajedno. Rekla mi je za Paula. - Paula? - Charlieinog tatu. - Jebote. Mislio sam da ti nikad neće reći. Da budem iskren, zapravo sam mislio da i ne zna tko je otac, budući da je spavala sa svim i svakim. - Nije oduvijek tako. On joj je bio prvi i njega je stvarno voljela. - Zaljubljena Lexie. Tko bi to pomislio? Što se dogodilo? Protrljam oči. - Ne znam točno. Rekla je da nije znao da je trudna, ali je onda promijenila ploču i rekla da je zbrisao kad je saznao. Kao da mi nešto skriva. Ipak, sad ga možemo pronaći, zar ne? - Jesi li sigurna da to želiš? - Jesam. Nemamo pojma kamo je to Charlie otišla kad je nestala. Ako se srela s njim, možda će on znati što je tako neoprostivo učinila. - To možda nikad nećeš saznati. Slabe su šanse. A ako i saznaš, možda ti se neće svidjeti to što čuješ - odgovori Dan žvačući sendvič. - Neću to znati ako ne pokušam. Molim te, Dan. - Pronaći ću ja Paula Lawsona s Danovom pomoći ili bez nje, ali bi mi bilo lakše s Danom. - U zadnje si se vrijeme morala nositi s mnogo toga, Grace. Ne bih želio da te još nešto uzruja. - Onda mi pomozi. Želim nastaviti sa životom, Dan, zaista to želim. Želim da stvari budu kao nekad, koliko god je to moguće. Želim da mi budemo kao nekad. Dan dovrši sendviči i obriše prste o prekrivač. Masni otisci prstiju upiju se u bijeli pamuk. Da ne poludim, otpijem gutljaj čaja. On ispruži ruku i ispreplete svoje prste s mojima. - I ja. U redu, pomoći ću ti. Gdje živi? Uzdahnem. Odjednom mi se učini da sam zagrizla preveliki zalogaj. - Ne znam, zapravo. - Pa, kako ćemo mu onda reći? - Ime mu je Paul Lawson i pjeva narodne pjesme. Mislila sam da ga potražimo na internetu. - Što, jer sam ja hakerski genij? - Zato jer smo se iskrcali za MacBook koji zna sve pjesme i plesove, a za koji si ti tvrdio da vrijedi te prenapuhane cijene jer može apsolutno sve. - Možda ipak ne može izvoditi čuda. Svejedno, idemo dolje, pa ću ga proguglati.

Laptop je položen na Danovom krilu i zvrndajući se budi uz bljesak ekrana. Dan se nagne nad tipkovnicu. Sjednem odmah do njega, tako da nam se dodiruju bedra. Već mjesecima se nismo intimnije dodirivali. Dodam mu sliku koju sam uzela sinoć od Lexie. Nadam se da nije primijetila kako je nema. Danovi prsti lete po tipkama. - Paul Lawson, rekla si? Folk pjevač? - Aha.


- Linkovi vode ili na Paul Lawson ili na. folk pjevač, ali nijedan nema obje ključne riječi. - Nema veze, pregledat ćemo i jedne i druge. Dan se nasmije. - Ti baš i ne razumiješ internet, ha? Tu je četrdeset milijuna pogodaka. Ako želiš pregledati sve, samo izvoli. Uzmem laptop od njega i otvaram jednu stranicu za drugom. Raste mi napetost u ramenima, pa ustanem kad više ne mogu izdržati, isprepletem prste iza leđa i istegnem ruke. - Daj da probamo sa stranicama za traženje ljudi. Cijelo nam poslijepodne proleti dok posjećujemo stranicu za stranicom: Vojsku spasa, Nestale osobe... Imam osjećaj da svi nekoga traže. Čitam o djeci koja su pobjegla, o muževima koji su otišli u dućan i nikad se nisu vratili, o majkama koje su samo isparile. Sendvič sa slaninom koji mi je bio tako ukusan sad mi je sjeo na želudac. Njegovi mi masni pipci plaze po cijelom tijelu. - U redu - kaže Dan i počeše se po nosu. - Nitko nam neće pomoći da pronađemo Paula, budući da mu nismo u srodstvu, jel’ tako? Mogli bi međutim pomoći Lexie, kad bi im bile poznate okolnosti. Postoji li ikakva šansa... - Ne postoji. - Onda mislim da nam još jedino preostaju društvene mreže. - Ali, pa njih smo već pretražili. - Pretražili ih jesmo, ali možemo ostaviti objavu na nekim grupama. Onih posvećenih glazbi ima koliko hoćeš. Netko na tim grupama mora znati za njega. Kimnem ohrabreno. - Daj odi, ženo, po jelovnik iz kineskog restorana i ostavi majstora da izvede svoj mađioničarski trik. - Dan mahne raširenim prstima poput zlikovca iz crtica koji je upravo smislio pakleni plan. Ja odem potražiti letak s jelovnikom da vidimo što ćemo izabrati, premda uvijek na kraju uzmemo chow mein, koji je specijalitet kuće, i prženu rižu s jajima.

Stolić za kavu prekriven je ostacima naše kineske večere. Svoje sam poluprazne kutijice ugurala u Danove prazne. Micika šapom udari rezanac koji visi s mog tanjura. Oči joj idu lijevodesno prateći ga kako se njiše, poput gledatelja teniskoga turnira u Wimbledonu. - Objavit ćemo fotku koju si uzela od Lexie. Što bi htjela da piše na postu? Skrckam još jedan kreker od račića. - Što misliš o ovome: Jeste li Vi Paul Lawson ili ga poznajete? Ako je odgovor da, molimo Vas da nas kontaktirate jer se radi o hitnoj stvari. Imamo važne vijesti za Vas? - Nisam baš siguran. Zvuči kao da je upravo dobio na lotu. Ne želimo da nam se javi svaka lujka, praveći se da je on. - Dobro. A ovako: Pokušavamo pronaći Paula Lawsona zbog stvari koja nije povezana s financijama. Ako znate Paula, javite nam se? - Sad zvuči kao da se bavi nečim mutnim. Ja se na to ne bih javio. - Ti si uvijek bio previše sumnjičav. - Netko mora, kad si ti toliko puna povjerenja prema ljudima.


- Probaj ovako: Ja sam stara prijateljica Paula Lawsona iz glazbene branše i voljela bih znati je li još uvijek majstor gitare. Poznajete li ga? - To je već bolje. Ton je prijateljski. Moglo bi mu potaknuti radoznalost. Postavit ću posebnu e-mail adresu samo za to, nešto s glazbenim nazivom, bez imena. Zavalim se na naslon za ruke i gledam Danovo lice obasjano zaslonom laptopa. Potpuno se usredotočio na posao, moj tehnički genij. Već se dugo nisam osjećala tako zadovoljno. - Gotovo - kaže Dan i pokaže mi što je napravio prije nego što zaklopi laptop i gurne ga pod stolić za kavu. Podignem svoju vinsku čašu. Jaz između nas počinje nestajati. Pitam se osjeća li i on isto. Udahnem duboko i zaustim predložiti mu da se ranije povučemo u krevet kad zabruji njegov mobitel. Izvadi ga iz džepa i namršti se, vidjevši tko ga zove. - Volio bih da me nedjeljom ne zovu s posla. - Ugasi mobitel. - Ne mogu. Geodetska su mjerenja otkrila problem s jednom kućom na Easton Roadu koju pokušavam prodati. Kupci se žele povući. Moram obaviti taj telefonski razgovor. Skočit ću do dućana na uglu i javiti im se. Donijet ću nam još vina. - Ostalo nam je još četvrt boce. Sutra se radi. Uzalud to kažem jer mu je telefon već prislonjen na uho i ne čuje me. U kući je mnogo tiše bez Dana. Praznije. Prođe neko vrijeme, pa ustanem i približim se prozoru da navučem zavjese. Vani ne vidim tajanstveni auto niti lik, ali se ipak ponadam da je Dan zaključao ulazna vrata. Idem provjeriti. Rukom posegnem za kvakom i uto čujem neku buku. Smrznem se. Čuje se šuškanje na verandi. Jesu li to koraci? Naslonim uho na vrata i učini mi se da čujem disanje, ali znam da ga ne mogu čuti jer mi srce lupa kao ludo. Čujem zveket. Nešto se prevrnulo. Vjerojatno držač za kišobrane. Uvjeravam se da je lisica, ali čujem kako netko šapne: Sranje. Ne mogu, međutim, razaznati je li glas muški ili ženski. - Tko je tamo? - javim se drhtavim glasom, previše ustrašena da bih se i pomakla, ali ipak se odvažim i upalim vanjsko svjetlo. Ponovno naslonim uho na vrata. Više se ništa ne čuje. Pomislim da je netko s druge strane također naslonio uho na vrata. Da provlači ruku kroz otvor za pisma i hvata me. Šaku koja razbija ukrasno staklo na ulazu. Ne znam bih li prije otrčala do telefona u dnevnoj sobi ili po nož u kuhinji, a onda čujem brujanje Danova auta i njegove korake na prilaznom putiću. Ulazna se vrata otvore uz škripu, a ja doslovce iščupam vinsku bocu iz Danove ruke i zapiljim se u mrak preko njegovog ramena. Ne vidim ništa.


JEDANAESTO POGLAVLJE Sad

T

jedan je prošao brzo i već je petak. Cijeli sam se dan brinula što ću obući za izlazak večeras, ali kad sam došla doma s posla zatekla sam na pragu poštansku obavijest da su ostavili moj paket kod gospođe Jones. Pokucam kratko na susjedina blistava, lakirana zelena vrata, gurnem ruke duboko u džepove i stanem se premještati s noge na nogu, pokušavajući se ugrijati. Čini mi se kao cijela vječnost. Čučnem i podignem vratašca poštanskog otvora, pa ugledam gospođu Jones kako pognute sijede glave vuče noge niz hodnik. Ispravim se upravo u trenutku kad se otvore vrata. - Zdravo, Grace, mila. Baš lijepo što te vidim. - I ja vas, gospođo Jones. Kako ste? - Ne smijem se žaliti, mila. Još uvijek sve radi i na svom je mjestu. - Jeste li možda dobili jedan paket na moje ime? - Eno ga na mom novom stoliću za telefon. Baš mi je prirastao srcu. Boja mu je krasna. Isti je takav imala Kirstie Allsopp sinoć u svojoj emisiji. - Bilo mi je pravo zadovoljstvo obnavljati ga. Drago mi je da Vam se sviđa. Gospođa Jones primi moj paket i pogleda me sa zanimanjem. - Nekako je mekan. - Haljina. Kupila sam je na eBayu. - Izlaziš li nekamo, mila? - Na djevojačku večer kod Hannah, s posla. Idemo u Pizza Express. - Baš lijepo, mila. Pretpostavljam da ćeš i ti uskoro prirediti djevojačku večer, ha? Izvijem usne u nekakav osmijeh. - Morat će me prvo zaprositi. - Takvu krasoticu kao što si ti? Reći ću tom tvom mladcu da se pokrene, što kažeš? Prije nego što te netko drugi ukrade. Nasmiješim se. Prirasla mi je srcu ova starica. - A on, je li sad bolje? - nastavi ona. - Tko? - Dan. Vidjela sam ga u ponedjeljak kako se sprema za posao, a onda se oko sat kasnije vratio kući. Pretpostavila sam da je bolestan. Nije mi izgledalo logično da odvojeno provodite praznike. Presvukao se iz svog odijela i ponovo izašao van. Valjda kod doktora? Ne znam što bih joj odgovorila. Ako priznam da nisam imala pojma da je Dan izostao s posla, a još manje zašto, do čaja u pet znat će cijelo selo. Gospođa Jones je vjerojatno jedini razlog da Britanski Telekom još nije propao. Nema tog razgovora u kojem ne kaže: Jeste li čuli... i Nikad nećete pogoditi... Ne kažem da je zlobna, mislim samo da je usamljena. - Stres, je li? Izgleda da svi mladi pate od stresa. U moje ga vrijeme nije bilo. Čula sam ga jednom kako viče na nekoga na onom vašem bežičnom telefonu. Trebala bi napraviti ono radi moja unučica.


- Što to? - Relakskulira se. Smijeh mi je šupalj, i sama to vidim. - Svakako ćemo probati. Uzmem svoj paket i prekoračim drvenu ogradu koja razdvaja naša dvorišta. Paketić u mojim rukama nemjerljivo je lakši od sile pitanja koja namjeravam postaviti Danu.

Svjetloplava haljina mi stoji kao salivena. Jako sam zadovoljna, a još sam i jeftino prošla! Inače si ne mogu priuštiti kupovanje u Coastu, a ova haljina izgleda kao da je jedva nošena. Zagladim nabore na bokovima, pa ih zanjišem dok se mjerkam u zrcalu: uvuci trbuh, izbaci prsa. U pozadini mi pjeva Ella Fitzgerald Someone to Watch Over Me. Gospođa Jones nesumnjivo pazi na Dana. Vježbam iskriviti svoja ružičasto namazana usta u sretan osmijeh. Ulazna se vrata zalupe uz tresak. Ključevi zvecnu u zdjeli na stoliću za telefon. Cipele tupo udare u zid, jedna pa druga. Zateknem Dana u kuhinji, zasukanih rukava i olabavljene kravate. Ukopao se pred sudoperom i bulji u vrt s orošenom limenkom piva u ruci. - Jesi dobro? Mislila sam da ćeš me odvesti u grad večeras? - Samo ću jedno. Imao sam usran dan. - Želiš li razgovarati o tome? - Položim dlan na njegovo rame i osjetim kako mu se mišić skvrčio. On se oslobodi moje ruke stresavši ramena. - Nemamo o čemu. - Gospođa Jones mi kaže da si u posljednje vrijeme pod stresom. - Grace, molim te da ne razgovaraš o meni s jebenim susjedima. - Stisne šaku i zgužva limenku. Ja se ukočim. - Nisam. Rekla je da te je čula kako vičeš na mobitel. S kim si to razgovarao? - S klijentom. Isuse. - Dan odvali limenkom po ploči za sušenje suda. Pivo zašišti i zapjeni se, pa napravi lokvicu na svjetlucavoj površini ploče. - Može li ovdje čovjek popiti piće poslije posla, a da ga se odmah ne isljeđuje? Stisnem se uz hladnjak da propustim Dana i ostanem tako nepomična još dugo nakon što se ulazna vrata zatvore uz tresak. Tek kad mi je srce prestalo bubnjati, drhtavim prstima nazovem taksi.

Jalapeñosi na mojoj pikant mesnoj pizzi su ljuti kao vrag, pa hladnim vinom gasim požar. Lyn mi puni iskapljenu čašu sivim pinotom dok ja ponovno provjeravam mobitel. Nema poruka od Dana. - Ne mogu vjerovati da je Charlie htjela pronaći tatu. To je baš tužno - kaže Lyn. - U časopisu Take a Break sam pročitala priču o mami koja je dala sina na usvajanje ubaci se Hannah dok se naginje preko stola da dohvati krišku kruha s češnjakom. Svojim blještavim rukavom očeše pizzu, pa joj salvetom pokušam skinuti sir koji se zalijepio. Čudno ju je vidjeti ovako ulickanu, nakon što je svaki dan gledam u vrtićkoj majici i tajicama. - Cijeli je


život provela očekujući da joj pokuca na vrata. Zamisli da on tako čeka Charlie, nadajući se da će je jednoga dana ipak sresti. Da će imati unuke. - Znam. Zato ga i želim pronaći. Da mu kažem istinu. - I da ju sama saznam, pomislim, ali ne izgovorim. - Misliš li da ti je Lexie rekla njegovo pravo ime? - pita me Lyn. - Paul Lawson? Aha. Izgledala mi je kao da joj je pao kamen sa srca kad ga je spomenula. Nema nijedne prijateljice, a ni obitelj. Vjerojatno je to držala u sebi godinama. Ali kad sam htjela saznati zna li on za Charlie počela se izmotavati. - Zna li ona da ga tražiš? - pita me Hannah. - Ne zna. Zamjera mu što je zbrisao kad je čuo da je trudna. Vjerojatno joj nije palo ni na pamet reći mu da mu je kćer mrtva. - Ne krivim je. On mi zvuči kao neka pizda - kaže Lyn. - Ne znamo njegovu priču. - Pa, što je sljedeće? Možda čovjek nije od interneta? Mnogi iz njegove generacije nisu. - Ne znam, ali ću ga pronaći. Ovako ili onako. Mašući praznom bocom, dam znak konobaru da donese još jednu. - Grace - obrati mi se Lyn, prekrivši mi ruku dlanom. - Pazi da se ne zaletiš. Zabrinuta sam za tebe. - Nemoj biti. - Oslobodim ruku i primim čašu. - I, da znaš, puno piješ. Nisam znala da smiješ s obzirom na tablete. Jesi li ih prestala uzimati? - Uglavnom da. - Ne priznam da mi ih je puna torbica. Da svaku razlomim na četiri dijela kadgod potonem. Od toga ne zaspim, ali me ugodno ošamuti. Postala sam ovisna o tome. Prestat ću. Stvarno hoću. Samo ne odmah. Promijenim temu: - Da nazdravimo Hannah - kažem, podižući čašu. - Za vječnu ljubav. - Drugačiju ne mogu ni zamisliti - kaže Hannah. Razgovor krene u smjeru vjenčanja i već je prošlo jedanaest kad platimo račun, a ja isteturam van u mrkli mrak. Nakon toploga restorana, hladnoća mi oduzme dah, pa zakopčam kaput i navučem rukavice. - Idemo u neki klub? - predloži Hannah. - Ako tako želi buduća mladenka - složi se Lyn. - U koji? - Nemam pojma. U kojem ste mi rezervirale stripera? - Ubila bi nas da jesmo. - Hannah ne vidi nijednog drugog muškarca osim Andyja. - Samo sam vam zahvalna što me niste natjerale da nosim znak autoškole i kurac na napuhavanje. Idemo probati u Glasine. Tamo sviraju dosta stvari iz osamdesetih i devedesetih. Sve se primimo ruku pod ruku i lelujamo pločnikom. Danas je prvi dan plaće nakon Božića i svi su izašli van: dečki s bradom u stilu Georgea Michaela i djevojke koje izgledaju kao maloljetnice. Preuske i prekratke suknje, lažni ten, gole ruke i noge. Dok se tresem pod svojim slojevima odjeće osjećam se tako starom. Red za ulaz u klub je dugačak i mi cupkamo da se zagrijemo na ledenom zraku.


Izbacivači nas dobro odmjere prije nego što kimnu glavom prema vratima, puštajući nas unutra. Platimo ulaz nekoj plavuši koja se dosađuje i pipamo nogama put niz mračne stube. Teško je s potpeticama. Rijetko ih nosim. Ispod nas bubnja duboki bas, tako da se i stubište trese, a meni klecaju noge. Žmirkajući se pokušavam priviknuti na neonsko blještavilo. Znak s čašom za koktele se pali i gasi, a glatke površine stolova odražavaju stroboskopska svjetla. - Seks na plaži! - zakriješti Hannah. Sva je sreća da joj je vjenčanje tek za par tjedana. Mislim da ćemo ujutro sve biti mamurne. Proguram se do ljepljivog šanka i čekam beskrajno dugo da me posluže, bez obzira što mašem novčanicom od dvadeset funti. - Što želite? - pita me mladi barmen, naslonivši se podlakticama na pult, gledajući me ravno u oči. Previše mu je dugmadi raskopčano na snježnobijeloj košulji, tako da se vide osunčana glatka prsa. - Seks na plaži, molim. Tri puta. - Drago mi je da je u klubu mračno, jer bi inače vidio kako crvenim. Probijam se kroz gužvu do Lyn i Hannah, koje su zasjele na barske stolice pored plesnog podija. Pijuckamo i njišemo ramenima u ritmu. Kokteli su slatkasti i lijepo klize niz grlo. - Idemo plesati - kaže Hannah i otpleše prema DJ-u. Nakon tri pjesme sva sam se zapuhala. Pokažem prema našim stolicama. - Čekaj još malo - drekne Hannah i primi me za zglavak. - Ovu obožavam. Madonnin grleni glas poziva nas da poziramo. Ukočim tijelo zajedno s ostatkom podija dok mijenja poze na Vogue. Ritam u klubu se uspori i izgubi u daljini. Ne moram zatvarati oči da vidim Charlieino lice. Gotovo da čujem baku kako viče iz prizemlja da bučimo kao krdo slonova dok vježbamo plesne korake. Osjetim vreli dlan na svojoj nadlaktici i ugledam Lynino zabrinuto lice. Sjetim se da smo ovdje kako bismo se zabavile pa prizovem osmijeh. - Idem pi-pi - kažem Lyn nijemo, oblikujući riječi ustima, i pokažem prema zidu iza nas. Probijam se do zahoda i stanem u dugački red nalarfanih cura u uskim crnim haljinicama. Uvučem se u zahodski odjeljak i naslonim čelo na hladna vrata. Toaletni papir mi se uhvatio za petu, pa ga skinem drugom cipelom. Želim ići kući, ali ne želim mladenki pokvariti veselje. Netko lupa na vrata i viče da požurim, ali ne izađem još neko vrijeme. Hladim zglobove ledenom vodom i popravim ruž. Vrata koja vode natrag u klub su teška i dok ih povlačim netko ih s druge strane gura. Sudarimo se i prolije se vino po mojoj novoj haljini. Odmahnem rukom na isprike i zakoračim hrabro u klupsku džunglu. Bit će da sam u sjajnom stanju s tamnocrvenom mrljom na plavoj haljini dok se probijam kroz gomilu, a srce lupa u ritmu glazbe. Ne vidim ni Lyn ni Hannah. Otvorim torbicu da izvučem maramicu, nadajući se da će upiti većinu mrlje, i tad primijetim da mi je zasvijetlio zaslon na mobitelu. Dan mi šalje poruku: Pronašli smo Charlieinog tatu. Lyn i Hannah još ne žele otići, ali ja više ne mogu čekati da se nađem s Danom, pa se oprostim, hineći da sam umorna. Znaju da inače ne mogu spavati, pa me gledaju suosjećajno. Noćni mi vjetrić hladi vrele obraze. Zrak je prožet mirisom prženog luka koji dolazi od prikolice s hamburgerima. Mastan i slatkast. Nestrpljivo pritisnem torbicu uz bok i krenem niz ulicu


tražiti taksi. Klubovi se još ne zatvaraju, pa nema nijednoga na vidiku. Stajalište nije daleko, pa odlučim prošetati do njega. Ulica je pusta. Svi još partijaju. Skrenem s glavne ulice u pokrajnju. Kako se buka basova gubi u daljini tako sve bolje čujem korake iza sebe. Stanem. Petljam po torbi i bacim pogled preko ramena. Ne vidim nikog, ali je ulaz dućana u sjeni, pa se pitam krije li nešto. Krije li koga? Nastavim hodati. Čujem svoje potpetice kako lupkaju po pločniku, a onda opet i pljeskanje cipela. Ubrzam svoj korak. Ubrza se i onaj iza mene. Alkohol mi kuha u želucu i razmišljam koji je najbliži put nazad do glavne ceste. Jurnem svom silom. Pišti mi u plućima, a usta mi se razjape u nijemom vrisku. Goni me instinkt za samoodržanjem; bori se ili bježi. Ono drugo, nema sumnje. Potpetice me usporavaju i pitam se stignem li ih skinuti. Već je hodati u njima dovoljno teško, a kamoli trčati. Koraci su međutim sve bliži i nemam se vremena zaustavljati. Osjećam vreli dah za vratom. Nešto mi se očeše o rame. Izmaknem se i bacim u stranu iza ugla i udarim u nešto tvrdo. Policajac. Uhvatim se za njegovu ruku s krikom olakšanja i namjerom da mu pokažem iza sebe. Ali tamo nema nikoga.


DVANAESTO POGLAVLJE Onda kolski su zahodi uvijek smrdjeli na cigarete i jeftin parfem. Trudila sam se disati plitko dok sam trpala košulju u torbu, navlačila usku majicu i presavijala struk suknje sve dok njezin donji rub nije bio dovoljno visoko iznad koljena. Očajnički sam željela izgledati starije od petnaest. Pridružila sam se Cbarlie pred ogledalom i uzela njezinu tinejdžersku maskaru. - Šuma ili parkić? - pitala sam ju. Znale smo kako iskoristiti tople ljetne večeri. - Parkić. Naći ćemo se tamo s Esmée i Siobhan. Uzdahnula sam oštro i duboko. - Netko mi je iz torbe ukrao zadaću iz povijesti. Sigurna sam da je to bila Siobhan. Stvarno me ne voli. Siobhan bi uvijek k sebi pozivala Charlie i Esmée, ali ne i mene, objašnjavajući da joj je mama stroga i da joj dopušta dovesti samo po dvije prijateljice u kuću. - Žao mi je, Grace - rekla bi, napravivši tužno lice, ali sam znala da joj nije žao. Ono, iskreno žao. - Razumjela bi da i ti imaš mamu. - Došlo mi je da joj odvalim žestoku šamarčinu. - E pa, ja i Esmée te volimo. Siobhan će se već naviknuti na tebe. - Charlie, živim ovdje već šest godina! - Aha, - naceri se Charlie - al’ ona malo kasno pali. - Čula sam je kako govori da sam dosadna. Misliš li ti da sam dosadna? - Nikad mi nije potpuno sjelo zašto je Charlie i dalje moja prijateljica. Bile smo sušte suprotnosti. - Nisi dosadna. Ti umiruješ. Mama kaže da bih ja potpuno skrenula da nije bilo tebe. Prestani sve analizirati, Grace. Volim te, a Siobhan nema pojma što govori. Ionako nećemo biti samo mi. Večeras dolaze Dan i Ben. U to su se vrijeme mijenjali moji osjećaji prema Danu. Kad bih ga ugledala, nešto u meni bi prsnulo poput zvjezdane prašine. Nisam još bila rekla Charlie. Skrivala sam svoje intimne osjećaje, uživajući u tajnovitosti. Bila sam napola prestravljena, a napola se nadala da se i ja njemu sviđam. Noću bih se zamotala u svoj prekrivač i sanjarila o danu kad će me dočekati na dnu tobogana i uhvatiti u naručje, a da mi se pritom neće gaćice uvući u guzicu. - Ti si razlog zašto ovamo dolazim svakoga dana - promrmljao bi on netom prije nego po prvi put okusim cjelov nekog dječaka. Charlie se počela ljubiti već pola godine prije mene. - Kako to izgleda? - pitala bih ju, istovremeno znatiželjna i zgađena. - U redu je sve dok ti ne zagura jezik i vrti njime po ustima. Ethan je kao jegulja. Prešao mi je preko svib zubi, ali mi je odmah skinuo komadiće čipsa sa soli i octom koji su zapeli među njima. - Charlie! - Jesi pitala? Uglavnom imaju okus po cigaretama. Moraš probati.

Š


Vježbala sam na ruci, ali to nije podsjećalo ni na što. Čekala sam onog pravog. Čekala sam Dana. Da je Charlie znala da mi se sviđa, pokušala bi nas spojiti. Ali ja još nisam bila potpuno spremna. Bit će da sam previše strepila da će me odbiti. Pazi na svoje srce, savjetovala me je baka. Imaš samo jedno, a ono je dragocjeno. Lexie je pak ovako savjetovala Charlie: ako ne možeš biti dobra cura, barem se čuvaj i dala joj kondome. A kondomi bi pucali, jedan za drugim, dok smo ih navlačili preko banane. Poslije toga bih ruke oprala tri puta, ali se satima ne bih uspjela riješiti gumenog vonja. - Dan me je pozvao van - rekla mi je ovaj put Charlie natapajući usnice sjajilom. Meni se omakla ruka u kojoj sam držala četkicu s maškarom, pa sam otišla u zahod po papir. S unutrašnje strane vrata je pisalo CHARLIE FISHER JE DROLJA. Da sam to ugledala tjedan ranije, obrisala bih natpis. Ovaj put nisam. Oči su mi bile pune suza dok sam trljala obraz papirom. Trljala sam sve dok me koža nije boljela jednako kao i duša. Ispuhala sam nos. - Što si mu odgovorila? - pitala sam ju izlazeći iz zahoda. - Rekla sam mu da može. - Charlie poravna ružičasto sjajilo na usnama. - Zar ti se on sviđa? Charlie slegne ramenima. - Dosad uopće nisam razmišljala o njemu na taj način. To je samo Dan, naš kečap Dan, zar ne? Ali odlučila sam to učiniti. - Učiniti što? - Poseksati se. Isuse, kako si ti ponekad naivna. Nisam jedino sigurna želim li to učiniti s Danom. Mislim da se sviđa Siobhan. - Stvarno? - Gadila mi se i sama pomisao. - Aha. Možda joj ga prepustim. Ja ću se već snaći. Vrijeme je da to skinemo s dnevnog reda. Jednom kad izgubiš nevinost, ne možeš je vratiti. Zato je daj nekome posebnom, rekla mi je baka. Nemoj se dati napumpati, rekla je Lexie svojoj kćeri. - Idem sad van. Ovdje mi smrdi - rekla sam Charlie i kimnula prema zahodskoj školjci. Netko te je prozvao droljom. - Charlie je objesila donju vilicu, a ja sam tresnula vrata za sobom.

Dan i Ben su nas već čekali u parku. Dan je stajao na vrhu tobogana i mahao bocom votke kao da je olimpijska baklja. Charlie, koja nikome nikad ništa nije zamjerala, okrenula se prema meni s iskeženim zubima i podigla suknju još više. Noge su joj već imale ten. Premda je bio lipanj, moja je koža bila siječanjski blijeda. - Bravo, Danny momčino - doviknula mu je Charlie. - Daj guc ‘vamo. - Dan se spustio niz tobogan i dočekao na noge ravno ispred nas. - Nešto smrdi - rekla je Charlie, frknuvši nosom. - To je Old Spice - nacerio se Dan. - Seksi. - Kome? Smrdiš na starca. - Charlie prekrije nos rukavom i potegne iz boce prije nego što ju proslijedi meni. Mene zapeče u grlu, ali progutam s mukom jer bih se inače ugušila. - Gle - kimnem glavom prema otvoru u živici. Kroz nju izroni Siobhan, a za njom Abby, imitirajući stariju sestru: njiše bokovima i izbacuje nepostojeće grudi. S njima je došlo još


petero starijih klinaca. Znala sam ih viđati u kvartu, ali nisu išli u našu školu. Uvijek su bili u crnom, blijedi, kose obojane u blijede dugine boje. Zvali smo ih Živi Mrtvaci. Baka bi svaki put prešla na drugu stranu glavne ulice kad bi ih srela. Zašto sad Siobhan razgovara s njima? Otpila sam još jedan gutljaj votke tako da Siobhan ne primijeti kako joj se smijuljim dok nam prilazi teturajući, jer joj potpetice tonu u travu i noge iskreću u zglobu. - Imaš što kešovine? - Stala je pred nas, s dlanovima na bokovima, praćena svojom minijaturnom sjenom Abby. Starci joj nisu davali džeparac. Svaki su novčić spremali na stranu, e da bi Siobhan mogla ići na faks. Htjela je biti pravnica. Moj je djed pravnike zvao krvopijama. Savršen opis za Siobhan. - A-a, švorc sam. - Charlie nikad nije imala love. - A ti, Grace? - Nešto malo, zašto? - Imaju trave - rekla je Siobhan, trgnuvši glavom prema Živim Mrtvacima koji su se jedva razabirali u sjeni živice. - Neću kupiti drogu! - Ni ne moraš. Ja ću. - Ne. - Joj, kako ti znaš biti dosadna, Grace. Daj živi malo. - Aha, daj živi malo - ponovila je Abby. - Živim ja, hvala na pitanju - rekla sam i otpila još gutljaj prozirne tekućine. Peckala me je dok se spuštala niz ždrijelo, pa sam se zakašljala do suza. Siobhan frkne: - Luzerica. - Barem nisam nadobudni džanki. - A ja bar nisam nikoga ubila. Skočila sam na nju, skvrčivši ruke u kandže i zarila joj nokte u lice. - Povuci to! Dan me je obuhvatio rukama oko struka i povukao unatrag. Zadihana, oduprla sam se o njegovo čvrsto tijelo, goreći od želje da ponovno jurnem naprijed. - Siobhan, ne budi takva krava - prasnuo je Dan. - Grace nam se povjerila jer smo joj prijatelji. - Osim toga, ti dobro znaš da nije tako bilo. - Charliein je glas bio tako dubok da je zvučalo kao da reži na Siobhan. - Zaveži il’ odjebi. - Sori - promumljala je Siobhan gledajući u pod. Ostatak večeri nisam ni riječi progovorila s njom, ali sam zato promatrala Dana kako promatra Charlie dok Siobhan promatra Dana i pila votku sve dok više nisam mogla držati oči otvorenima. U mislima su mi i dalje odjekivale Siobhanine riječi. Zar sam ga stvarno ubila? Zar svi oni to misle?


TRINAESTO POGLAVLJE Sad

J

edan je od rijetkih dana u veljači koji bi mogao proći kao travanjski. Nebo je plavo i prošarano oblacima od vate. Sunce boje marelice razlilo se kroz izlog kafića, tako da se čini toplije nego što doista jest. Skinem kaput. Imam sreće da je jedan stol uz prozor slobodan. Kafić je pun nedjeljnih očeva sa zarolanim rukavima košulja koji izvlače svoje cvilidrete iz kolica. Parovi se gledaju netremice u oči, nesvjesni svijeta oko sebe. Dvije tinejdžerice raspravljaju koja je Nicku draža. Krema se stapa s mojom vrućom čokoladom dok režem mafin. Želudac mi se okreće od tjeskobe. Pritišće me miris svježe samljevene kave. Još uvijek ne mogu vjerovati da smo doista pronašli Paula Lawsona, točnije, nekoga tko ga poznaje. Annin je e-mail bio štur, ali je pristala naći se sa mnom i odgovoriti mi na pitanja, ako ja zauzvrat odgovorim na njena kako god znam i umijem. Zazvoni mi mobitel. Nepoznat broj. Prihvatim poziv, moleći Boga da to ne zove Anna kako bi otkazala sastanak. Čujem disanje, šum statike i zatim ništa. Zatim se oglasi zvonce na ulaznim vratima kafića. Bacim brz pogled preko ramena, ali se radi o muškarcu. Pokušavam sakriti razočaranje. Pa kasni tek pet minuta. Do dvanaest i dvadeset, međutim, čokolada se već ohladila, a od mafina su ostale samo mrvice koje će Ivici i Marici pokazati put za Nedođiju. Mobitel mi zabruji i stane klizati po drvenom stolu. Još jedan zabrinuti SMS od Dana. Nije htio da idem sama. Rafalno mu otipkam: Dobro sam, još nije došla i baš kad hoću pritisnuti tipku pošalji ugledam neku sjenu na zaslonu. - Grace? - Glas joj je nježan. Ima jedva primjetan naglasak. Mislim da je sjevernjački, ali nisam sigurna. Kimnem. - To sam i mislila. Ti si jedina crvenokosa u kafiću. - Anna - progovorim nekim sitnim, visokim glasom. Prije nego što se rukujemo protrljam dlan o traperice. Prsti su joj dugački. - Hvala što si došla. Nadam se da nisi trebala potezati izdaleka? - Nisam. - Anna se izvuče iz svoje ružičaste kožne jakne, koja mi odmah zapne za oko, i objesi je preko naslona stolca. Poravna nabore suknje na uskim kukovima, a ja čvrsto odlučim da od ponedjeljka idem na dijetu. - Jesi za još jednu? - pita me, pokazujući bradom prema mojoj šalici. Odmahnem glavom, dohvatim torbicu i krenem ustati. - Ne treba - kaže Anna pokazujući mi da ponovno sjednem pa odšeće na kraj reda mašući blještavoplavom kosom koja joj se spušta niz ramena.


Promatrajući je trgam na komadiće salvete sa stola. Očekivala sam stariju osobu, nekoga Paulovih godina, a ne mojih. Tko je ona? Čeprkam po hrpi papirića kao da ću među njima pronaći odgovor. - E, ovo je trajalo - kaže Anna, odloživši svoj Americano na stol. Šalica se zanjiše na tanjuriću, ali se ne prolije ni kap. Za nju, jasno, nema kolača. Ne nosi veći broj od tridesetšestice, vjerojatno nikad nejede ugljikohidrate, ako uopće išta i jede. Rukom stresem svoje mrvice mafina i zavisti na pod. - Nije mjesto u koje treba ići kad ti se žuri, ali znaš što dobiješ. - Precijenjeni komercijalizam? - Htjela sam reći dobar kolač, ali da, i to. Radila sam jedno vrijeme ovdje dok sam pripremala ispite. Honorarno. - Pričam gluposti. - Nemamo baš neki izbor ovdje na selu. Izraz selo je malo pretjeran. Mjesto je nevjerojatno naraslo u posljednjih petnaest godina otkad sam tu. Sada je to trgovački gradić s nizom dućana, ali se i dalje držimo svojih ruralnih korijena. Obje zašutimo. Anna miješa svoju kavu. Uznemiruje me zveckanje žličice o stijenke porculana. Tražim prave riječi gledajući kroz prozor, pa u pod. - Onda - kaže Anna, naslonivši se laktovima na stol i položivši bradu među dlanove. Otkud znaš mog oca? Trgnem se iznenađeno i udarim glavom u zid iza sebe, ali ne osjetim nikakav bol. - Paul je tvoj tata? - Bio je. Umro je kad mi je bilo osam. - Žao mi je. - Odmaknem stolac uz škripu i zbrišem u zahod.

Naslonim se na umivaonik i počnem duboko disati da se priberem. U prljavom ogledalu vidim svoje napeto lice. Charliein je tata mrtav. Anna je Charlieina polusestra. Kako da joj kažem da je ostala bez još jednog člana obitelji? Otvorim slavinu s hladnom vodom i pijem ju iz ruke. Voda mi curi niz bradu, pa ju obrišem rukavom. - Jesi li dobro? - čujem Annin glas. Došla me je potražiti. - Jesam - odgovorim njezinom odrazu. Vidim neke sličnosti s Charlie. Kako to da ih maloprije nisam prepoznala. Ima tamniju plavu kosu i nije toliko visoka, ali su joj oči iste zelene boje. - I onda, tko si ti? Zatvorim slavinu, osušim ruke papirnatim ručnikom i pomislim da je najbolje lagati, ali nisam dobra u tome. - Paul, tvoj tata, također je bio tata mojoj najboljoj prijateljici Charlie. - Molim? Što to govoriš? - Charlie je... bila... tvoja polusestra. - Bila? - Mislim da je najbolje da sjednemo.


Treba mi neko vrijeme da Anni ispričam sve o Charlie i Lexie. Ispočetka joj govorim sporo, prepričavajući kako su se Paul i Lexie upoznali. Anna tu i tamo postavi neko pitanje, ali uglavnom šuti. Lice joj je blijedo, čelo namreškano. Objasnim joj kako je Charlie odrasla nikad ne saznavši tko joj je otac, kako se uvijek osjećala nepotpuno, kao da joj nedostaje dio. Anna ispuše nos i obriše oči. - Je li ga pokušala naći? - Htjela je, ali je to uzbunilo Lexie. - Nije joj htjela pomoći? - Ne. - Koja kučka. - Mislim da je imala svoje razloge. Mislila je da je to za njezino dobro. - Koji bi to mogao biti razlog da razdvoji obitelj? - Ne znam. - Promeškoljim se s nelagodom u stolcu. - Vjerojatno nije znala za tebe. Anna se namršti. - No dobro. Pričaj mi o njoj, mojoj sestri. Dam sve od sebe. Isprva me izda je glas - riječi poput lijepa, zabavna i nevjerojatna previše su općenite, ne pogađaju Charlieinu bit. Ispričam Anni o našim školskim danima, o zadaći iz povijesti o snažnim i nadahnjujućim ženama. Kako je Charlie jednom zdipila bakine lijevke za džem i drugi dan se u školi pojavila s konusnim grudnjakom kućne izrade, tvrdeći da je Madonna najutjecajnija žena na svijetu. Ne stajem sve dok me ne počne boljeti vilica i peći grlo. Konobar odnese naše ohlađene napitke i vrati se s krpom da obriše stol. Pokupi otpatke i spremi u džep od pregače. - Zatvaramo. Pogledam na sat. - Pola pet je. Ne mogu vjerovati da smo toliko dugo razgovarale. - Kakav je onaj pab niz ulicu? Jesi li za piće i kakvu ranu večeru? Stvarno bih htjela čuti još o Charlie. - To bi bilo sjajno. Nisam još jela tamo, jer obično idem u The Hawley Arms kod parka, ali sam sigurna da je hrana u redu. Moram samo poslati poruku dečku, da zna. - Ma, pusti ga da čeka. - Anna podvuče svoju ruku pod moju i krenemo prema vratima. Dok hodamo selom Anna priča o svemu i svačemu, a meni je drago što nisam sama. Strah koji sam sinoć osjetila, osjećaj da me netko progoni i dalje je u meni, spreman da mi ubrza bilo i zavrije krv. Ne znam tko me je to pratio i pokušavam odagnati misao da će se vratiti, ali koliko god ju tjerala, ona dogmiže nazad.

U pabu je tiho. Izblijedjeli tepih na pruge lijepi se za naše donove dok hodamo prema ispucalom drvenom stolu u kutu. Stol se zaljulja kad odložim torbu na njega, pa podmetnem nekoliko podmetača za čaše pod jednu nogu da ga učvrstim. Iza šanka visi dnevni jelovnik, ispisan kredom na ploči. Stisnem oči da ga mogu pročitati.


- Želite li naručiti? - pita nas konobarica, pripremivši notes i izgriženu olovku. Jedan ugao usana umazan joj je crnilom. Dugmad na njezinoj umrljanoj, nekad bijeloj košulji, samo što ne prsne. - Lazanje i krumpiriće za mene, molim. - A za mene salatu od piletine - doda Anna. - Za piće? Odjednom svjesna da mi se bedra prelijevaju preko stolca, prelijem krilo papirnatim ubrusom.

- Čašu vina? - predložim. - Fućkaš čašu, zaslužile smo bocu. Bijelo? - Savršeno. - Samo da skočim do zahoda. Iskoristim priliku da provjerim mobitel. Ima nekoliko poruka od Dana, svaka sljedeća mahnitija od prethodne. Javim mu da sam dobro. da je Anna drago biće, a ne ubojica sa sjekirom. Konobarica tutne bocu mlakoga domaćeg bijelog vina na stol i dvije čaše. Natočim nam, ali prije nego što otpijem gutljaj, zazvoni mobitel. Opet nepoznati broj. Čim se javim, veza se prekine i samo čuje tu-tu. Osvrnem se po pabu, stavim mobitel na tiho i gurnem ga u torbu. - Kakvo je vino? - pita me Anna dok sjeda na svoje mjesto. Otpijem gutljaj i napravim kiselo lice. - Ne bude li octa za krumpiriće, ovo će poslužiti. - Tako dobro, ha? - nasmije se Anna. - Što se dogodilo s tvojim ocem? Razumjet ću ako ti je previše bolno o tome pričati. - Ma, u redu je. Bilo je to davno - odgovori Anna vrteći čašu. - Išli smo na praznike i bila sam strašno uzbuđena što ću vidjeti more. Mama je kupila vrećicu žele bombona za usput. Ja sam obožavala one narančaste. Prvo bih odgrizla medvjediću glavu i onda pojela ostatak. Naravno, prejela sam se i bilo mi je zlo. Mama mi je rekla da trebam svježeg zraka. Gurnula sam glavu kroz prozor auta, kao što to psi čine, i bistrila se sve dok mi nije bilo bolje. Ali onda sam čula neko zujanje. Mislila sam da mi je pčela uletjela ravno u uho. Stala sam tresti glavom i vrištati. Tata se počeo osvrtati da vidi što se događa i to je zadnje čega se sjećam. Navodno je prešao na suprotni trak i izazvao frontalni sudar. Mama i tata su poginuli na licu mjesta. Anna spusti glavu na grudi, a ja se nagnem i pokrijem dlanom njezinu ruku. - Imala sam samo devet godina. I osjećala se krivom. Da nisam pojela toliko bombona, da nisam otvorila prozor, ma samo da nisam vrištala. Toliko bih voljela da sam samo pustila pčeli da me ubode. - Znači, odmah si ostala bez oba roditelja? - Aha. Siroče Annie, to sam ja. Još da mi je tvoja crvena kosa, pa da zapjevam o suncu koje će sutra svanuti. - Potapše me po ruci i kiselo se nasmiješi. Konobarica iskrca na stol dva tanjura. Iz mojih se lazanja cijedi žuta mast. Ana vilicom prinese salatu ustima dok ja lovim svoje krumpiriće po tanjuru. - Gdje si živjela nakon toga?


- Hajde da pričamo o nečem veselijem, može? Tu ću ti tužnu priču ispričati neki drugi put. Progutam vino, ovaj put zahvalna što je tako kiselo, jer mi odvuče pažnju od tuge koja bi me mogla preplaviti. - Što ti radiš u životu? - pita me Anna. - Radim u vrtiću. Obožavam svoj posao. Voliš li ti djecu? - Ne - odgovori ona i natoči mi vina. - Ipak, ti si rijetka sretnica koja radi što voli. Ja radim kao tajnica i mrzim svoj posao. - Zašto? Anni se lice zgrči. - Recimo da svog šefa zovem hobotnicom s dobrim razlogom. - Pa to je strašno. Zar ga ne možeš prijaviti? - Ma radi se o maloj tvrtki. Već će se pojaviti drugi posao. Zanimanje nije prava riječ. Nisam baš odrastala sanjareći kako ću praviti bilješke za nekog sredovječnog muškarca koji mi slini niz bluzu. - O čemu si sanjarila? - Razmišljala sam o tome da postanem medicinska sestra. Lijepo je pomagati ljudima u nevolji, zar ne? Kimnem. - Što te je spriječilo? - Novac, valjda. Morala sam se uzdržavati od svojeg šesnaestog rođendana. Dok brbljamo razmišljam kako je i moj život mogao biti potpuno drugačiji. U jednom trenutku, nakon što je konobarica odnijela naše tanjure, nagnem se da primim Annu za ruku, ali uto na stol sleti pladanj s desertom uz tresak. - Onda? - autoritativno će konobarica. - Crnu kavu za mene - kaže Anna. Pri pomisli na svoja bedra odustanem od narudžbe pudinga od karamele. - Imate li tople čokolade? Konobarica uzdahne: - Nemamo. - Onda čaj, hvala. Popijemo jedva topli napitak iz iskrzanih porculanskih šalica i ja platim račun. - Sljedeći put ja častim - kaže Anna. - To bi bilo baš lijepo. Nadam se da se danas nisi previše šokirala? - Pa, nije baš jednostavno kad ti kažu da si izgubila sestru koju nisi nikad srela. Ponekad sam tako usamljena. Sama pomisao da sam mogla imati sestru, obitelj... - Anna slegne ramenima. - Ipak, mislim da sam našla prijateljicu. - I ja. Što misliš o večeri kod mene sljedeći tjedan? Mogu ti pokazati Charlieine fotke. Možeš se upoznati s mojim dečkom, Danom. - Uh, to bi bilo sjajno! Hvala ti. - Oprostimo se uz zagrljaj i Anna izazovno odšeće, podsjetivši me na polusestru koju nikad nije upoznala. Pitam se kakav će Dan imati dojam o njoj. Hoće li i njega podsjetiti na Charlie? A što ako ga bude podsjećala? Je li onda pametno pozivati ju doma?


Selo tone u mrak. Svaka druga ulična svjetiljka ne radi, pa je mračno i pusto. Prava nedjeljna večer. Obitelji su se skutrile oko vatre ili televizora, shrvani jorkširskim pudingom i tmurnim mislima o ponedjeljku. Hodam brzo, ali se zaustavim kad čujem zujanje u torbi. Bruji mi mobitel. Dan više ne može izdržati da me čuje. Nije me bilo satima. Međutim, broj se ne vidi. Prihvatim poziv i kažem halo. S druge strane čujem nekoga kako diše, a zatim nešto proguta i šmrcne. Prekinem vezu, ali ekran gotovo istodobno zasvijetli. Još jedan poziv. Iza sebe čujem tiho brujanje automobilskog motora. Netko vozi jako, jako sporo, pa čučnem iza crkvenog zida, gotovo ne dišući dok auto ne odmili dalje. Imam dojam da to traje cijelu vječnost. Kad prestane brujanje, ja se izravnam i lupim utrnulim stopalima o pod. Ovako uspravljena ugledam crveno svjetlo kako nestaje iza ugla, ali nisam sigurna, pa potrčim koliko me noge nose u suprotnom smjeru, ne zaustavljajući se sve do kuće.


ČETRNAESTO POGLAVLJE Sad

O

bično me iz medicinski induciranoga sna iščupa zvrndanje budilice. Ali ne i jutros. Danas me je ranije od budilice iz sna prenulo uzbuđenje. Četvrtak je. Anna dolazi na večeru. - Spavaš? - šapnem. - Više ne. - Dan prekrije lice jastukom. - Doći češ večeras na vrijeme, zar ne? - Aha. Smiri se. To je samo Charlieina sestra, a ne vražja kraljica. Sestra. Prigrlim ovu riječ poput staroga, mekanog Danova flisa koji nosim po kući. Anna i ja smo cijeli tjedan razmjenjivale SMS-ove. Svaki put kad bih primila mobitel Dan bi uzdahnuo, ali ja več osjećam kako smo se snažno povezale. Naravno, ona ne može zamijeniti Charlie, ali donosi nešto svježe, neki novi početak. Spuznem s kreveta, istuširam se i obučem rekordnom brzinom, odskakućem do prizemlja i zavrtim se u dnevnoj sobi. - Što da skuham? - pitam Cbarlie, koja mi se smiješi s fotografije sa srebrnim okvirom na klaviru. Kuhinja je okupana u svjetlu boje žarko žutih narcisa. Bakine tanke zavjese ne mogu se nositi s ranojutarnjim suncem. Energično ih razgrnem. Ptičice mi svojim cvrkutom požele dobro jutro. Danas su svi sretni. Micika prede trljajući se njuškicom o moje noge dok joj točim svježu vodu i stavljam meso u zdjelicu, pa ga pospem keksima. Dok jedem medenu kašu, prelistavam kuharice. Pravim popis i motam se po kući, popravljajući jastuke i slažući prekrivače. Još je rano. Budem li brza, svratit ću do supermarketa na putu za posao.

Nagnem se naprijed i nosom pritisnem zvono od ulaznih vrata u vrtić. Mišići na rukama mi se tresu od tereta nakrcanih vrećica, čije su mi se plastične drške urezale u dlanove. - Mili Bože - čudi se Lyn, otvorivši vrata do kraja dok se ja pokušavam provući poput kauboja, prvo s jednim kukom, pa drugim. Hvala ti. Nisam htjela odložiti vrećice da potražim ključ. - Oteturam do zbornice, spustim vrećice na pod i protrljam zasječene dlanove. Lyn digne obrvu, promatrajući svu silu hrane i vina koji su se rasuli po linoleumu. - Misliš li da će ti to biti dovoljno? - Anna mi dolazi na večeru - kažem joj, kao da ne zna. To je jedino o čemu pričam cijeli tjedan. - Ne usuđujem se ostaviti sve ove stvari u autu cijeli dan. Ne bih je htjela otrovati.


- Barem ne na prvoj večeri. Vani je vjerojatno hladnije nego u hladnjaku. - Lyn podigne bocu šardonea koja se otkotrljala po podu. - Nadam se da nam Ofsted2 neće danas svratiti u inspekciju. Koliko si to alkohola kupila? - Samo tri boce. Morala sam kupiti i crno i bijelo i rozé, a kupila sam i sok od naranče ako neće vino, pa još mineralnu, ako ne voli voćni sok. Kupila sam i pravu kavu i biljne čajeve i čokoladice od mentola za poslije večere, makar sam sigurna da ih neće ni probati. Jesam li ti spomenula koliko je sitna? - Nekoliko puta. Kleknem pred naš minijaturni zajednički hladnjak, a Lyn mi doda vrećicu salate. Moram ju probušiti daju utisnem u hladnjak. - Rikola. Kako otmjeno. Slušaj, Grace, znam da ti ovo mnogo znači, ali stvarno, ako je iole slična Charlie, nije joj do kompliciranja. Dovoljna će biti vrećica krumpirića i limenka pive. Čučnem na pete i pokupim kutiju srebrnih svjećica. - Dan kaže da se ponašam kao da nam kraljica dolazi na domjenak. - Normalno je da joj se želiš svidjeti, da želiš sačuvati vezu s Charlie, ali mi te svi volimo ovakvu kakva jesi. Daj Anni priliku da te upozna, pa će te i ona zavoljeti. - Lyn raspakira četiri plitke staklene zdjelice. - Kakvu deliciju misliš staviti u njih? - To su zdjelice za kanape. Poslužit ću kruh s češnjakom. - Podignem odlutali limun. Previše? - Daleko previše. A da narežeš limun na kriške, staviš ga u džin i malo rashladiš? - Ne bismo li trebale pričekati do ručka ili da ga podijelimo s djecom? - Kladim se da bi neke majke pozdravile džin i tonik. Makar možda ne ovako rano. - Lyn pogleda na sat. - Vrijeme je da otvorimo. Ti, Ugarkovićka, pospremi ovu gomilu, a ja ću otvoriti vrata. Uguram bocu balzamičnog octa u vrata hladnjaka i zažalim što umjesto njega nisam kupila teglicu majoneze.

Našminkam se kako bih za djecu izgledala poput tigra i dan provedem skačući na sve četiri. Kad napokon i posljednja majka pokupi svoje dijete osjećam se potpuno iscrpljeno. Trpam igračke natrag u njihove šarene spremnike naslagane uza zid dok Lyn tegli moje uredno nakrcane vrećice s kupovinom u sobu. - Hej, tigrice. Pusti - ja ću dovršiti. Ti idi kući da popeglaš salvete. - Mislim da je batler to već obavio. - Navučem kaput i iščeprkam ključeve od auta iz džepa. - Hvala ti, Lyn. Stvarno si mi pomogla. - Nadam se da će vam biti lijepo. Ne bude li, imaš dovoljno vina da utopiš tugu. - I veliku štangicu čokolade za hitne slučajeve. Vidimo se sutra. - Žurim prema autu, dok mi se u dlanove urezuju nove crte od drški.

akronim za državni ured za regulaciju i nadzor nad uslugama odgoja i obrazovanja u Velikoj Britaniji, op. prev. 2


Sve je spremno. Tek upaljene svijeće sikću i trepere dok ne zasjaje stalnim i snažnim plamenom. Oko prozora u dnevnoj sobi trepere ukrasne lampice. - Možeš li mi otvoriti bocu? - zamolim Dana. Čujem ga kako uz škripanje i lagani prasak izvadi čep. Uto zazvoni na ulaznim vratima pa požurim otvoriti, smiješeći se široko dok otvaram vrata. Ali nema nikoga. Iskoračim van. - Anna? Ulica je mračna. I tiha. Stresem se od zime i zatvorim vrata. Napunim čašu vodom i popijem s polovicom tablete. Uzela sam ju samo zato što sam nervozna. A tko ne bi bio? Od mirisa češnjaka i bosiljka počne mi krčati u želucu. U ovo bismo doba već večerali. Prođem kroz popis klasika na svome iPodu i izaberem Einaudijeve Otoke. Pjevušim uz klavir dok glancam već uglancani pribor za jelo. Čujem kako neko kuca na vrata pa odem otvoriti držeći u ruci krpu i nož. - Opa. Mora da je ovo gadan kvart. - Ma samo sam... - Šalim se. Barem me nisi odmah otpilila. Anna zakorači u hodnik i gurne mi u ruke kutiju brazilskih oraščića s čokoladnim preljevom te rukom otrese snijeg s kaputa. - Nešto izvrsno miriše. - Bolonjez. Je li to u redu? - Moje omiljeno. - Bojim se da sam malo pretjerala s češnjakom. - To je u redu. Ne brini se, nisam vampir. - To sam skopčala čim si ušla bez poziva - nacerim se. Već sad imam osjećaj da ćemo lako postati prijateljice. Onako prirodno. - Jesi li srela nekoga na cesti? Paranoična Polly, rekla bi moja baka. - Nisam. Ali sam vidjela auto. Ukočim se. - Koje marke? - Ne znam. Mislim da je bio crveni. Zašto pitaš? Zar si... - Ana nešto govori, a ja gledam kako joj se miču usta i čujem glas, ali uopće ne razumijem što govori. Bio je neki auto. Crveni auto. Bit će da se radi o Corsi od prije neki dan. Netko me ipak prati. - Halo? - Anna mi mahne pred očima. - Zemlja zove Grace! - Oprosti - kažem, navukavši osmijeh preko zebnje. - Pitala sam te da mi nisi možda dogovorila sudar na slijepo, jesi li? - Nisam. - Sjetim se što moram činiti. - Dođi upoznati Dana. - Odvedem je u dnevnu sobu. Dan ustane s rukama u džepovima, premještajući se s noge na nogu.


- Zdravo, ljepotane - kaže Anna, raširivši ruke i Dan ju zagrli jednom rukom kako to čine ljudi kad im je nelagodno. Potrudio se i obukao košulju, ali su mu već izbile tamne mrlje pod pazusima. Jadni Dan. Nije baš tip za formalne večere. - Gledaj što nam je Anna donijela - kažem, protresavši kutiju. - Pa ti si alergična na orašaste plodove - namršti se Dan. - Uh, oprosti. Nisam... - Ne brini, Anna. Važna je namjera. Dan će ih pojesti. Piće? Čašu vina? - Može. - Ja ću - kaže Dan s olakšanjem što je dobio posla. Čavrljanje mu nije jača strana. Minutu kasnije vrati se s dvije čaše bijelog vina i jednu pruži Anni. - Je li ti bijelo u redu? - pitam ju. - Imamo i crno i rozé. - Oprosti što te nisam prije pitao - promrmlja Dan. - U redu je. Bijelo mi je najdraže. - Otpije gutljaj. - Bolje je nego onaj razrjeđivač iz paba. - Od onog nema gorega - frknem nosom pri pomisli na njega. - Je li nepristojno ako te pitam zašto si sva narančasta? Dodirnem se po obrazu. Koliko god se trljala krpicom, nisam uspjela skinuti svu boju. Danas sam bila tigar. Anna se zločesto naceri. - Blago Danu. Danu pocrveni vrat i ospe se mrljama. Protrljam mu podlakticu i namrštim se dajući mu znak da se opusti. Nemam pojma zašto se ponaša ovako čudno. Jako mi je stalo da večera ispadne odlično. - Daj se raskomoti. - Pokažem prema kauču na kojem spava Micika na pokrivaču od umjetnog krzna prebačenom preko naslona. - Pa ti imaš mačku. - Miciku. Imam je odmalena. - Kako to da se ne zove Tom ili Moppet? - Zar si i ti luda za Beatrix Potter? - Tata mi je znao čitati njezine priče. Odjednom me preplave slike psihodeličnih boja. Požurim u kuhinju i naslonim vrelo lice na hladnjak, pokušavajući ohladiti sjećanje na tatu i mene na mom krevetu kako se smijuljimo dok čitamo priču o nestašnim mačkicama. - Jesi li ti dobro? - pita me Dan s dovratnika. - Ovo nije bila dobra zamisao. Hoćeš da ju zamolim da ode? - Ma ne. Dobro sam - odgovorim. - Samo sam umorna i preplavljena osjećajima. Htjela bih da sve ispadne savršeno. Danovo lice na sekundu zabljesne izraz koji ne mogu protumačiti. - Sve je u redu. Stvarno. Idi tamo i sjedni s Annom. - Ostat ću tu da ti pomognem. - Nepristojno ju je ostaviti samu. - Praktički ga izguram prema vratima. Ne treba mi mnogo vremena da složim branu na pladanj i stavim ju na okrugli stolić koji zaškripi pod


ogromnom zdjelom tjestenine, kruha s češnjakom i umakom. Jedemo nagužvani oko stolića, držeći laktove pripijene uz tijelo. - Dobro kuhaš - kaže Anna. - Umak ti je božanski. Koja je to marka? - Nije iz dućana. Grace uzgaja vlastito bilje - kaže Dan. - Ponosna je na svoj vrt. - Pametno. Ja živim na salati. Nekako nema smisla kuhati samo za sebe. - E, pa, izgledaš fantastično zbog toga. Stalno govorim da moram izgubiti tri-četiri kile. Danu već idem na živce zbog toga, zar ne, Dan? - Sigurna sam da voli žene s oblinama, a ne vješalice poput mene. Što ti kažeš, Dan? - Kažem da idem po sir. - Ustane, stisnutih usnica. Jedva da je išta stavio u usta. - Jako diplomatski - kaže Anna. - Čovjek nauči s godinama. Vjeruj mi, kad smo se upoznali nije bio toliko pažljiv. Dan se vrati sa zdjelom parmezana. - Koliko se dugo poznajete vas dvoje? - pita Anna sa zagonetnim izrazom lica. Ja vilicom zavrtim špagete. - Cijelu vječnost. Sreli smo se u školi. Naš prvi susret nije baš dobro prošao, je li, Dan? - Zašto? Dan zastenje: - To je priča koju sigurno ne želiš čuti. - Naravno da ju mora čuti. Pa radi se i o Charlie. - Zatim joj ispričam pojedinosti o našem prvom susretu. Annine se oči rašire kad shvati kako me je njezina polusestra osvetila. - Dan, Dan, naš kečap Dan - zamuca Anna. - Za umrijeti od smijeha. Dan slegne ramenima. - Bilo mi je tek deset godina. Brzo sam naučio lekciju. Ne petljaj se s curama. - Tako je. Ne petljaj se s njima. - kaže Anna, pažljivo ga promatrajući preko ruba vinske čaše. - Gledaj. - Dodam Anni fotografiju na kojoj smo ja, Charlie, Dan, Esmée i Siobhan. Snimio ju je Ben. - Otišli smo u parkić i odlučili kako je to sjajna zamisao da spalimo školske kravate. Imah smo hrpu starog novinskog papira i nešto šibica. Dan je zapalio vatru i, da ju pojača, izlio na nju nešto viskija koji je ukrao iz tatinog spremišta. To je ljeto bilo toliko suho da se vatra proširila brzinom munje. Plamen je bio ogroman. Na kraju smo morali nazvati vatrogasce. - Jeste li zbog toga zapali u nevolje? - Ne možeš ni zamisliti. Policija nam je došla kući da obavijesti obitelj. Bila sam prestravljena. Dotad nikad nisam bila u nevolji. Policajac je bio jako strog. Sreća da nas nisu optužili za palež. Nikad ne bih dobila posao u vrtiću s kriminalnim dosjeom. - Pa, jeste li na kraju spalili kravate? - Nismo. Poslije toga nas je prošla volja. Dan i ja još čuvamo svoje u garderobi. Anna podigne srebrnu svijeću i stane mahati njome. Plamen stane pucketati na vosku koji kapne na stolnjak. - Odite po njih. Dovršimo započeto. - Ne da mi se pokretati dimni alarm. Dovoljno se derao kad sam malo prije zaboravila kruh s češnjakom u pećnici. A što je s tobom? Imaš li ti neku svoju divlju stranu? - Kad bih i imala, to bi bilo nešto gadno što bih učinila šefu.


- Ana ga zove hobotnicom - objasnim Danu. - Muka mi je već od njegovih pokušaja da mi gurne ruku pod suknju ili bulji u dekolte kaže Anna potpuno utučeno. Strašno mi ju je žao. - Ne znam kako se možeš nositi s time. - Moram, dok ne iskrsne nešto drugo. - Annine se oči napune suzama. - Kažeš da sam mršava, ali to je zbog toga što većinu vremena imam čvor u želucu. Navečer kad legnem ne mogu zaspati jer vrtim film s posla, sve one lascivne primjedbe koje mi kaže tijekom dana, trenutke kad me doista dodirne. Većinu vremena provedem strepeći od onoga što će se dogoditi i koliko će daleko ovaj put otići. Mišići su mi uvijek napeti. Uvijek me boli vrat. Dodam joj kutiju s maramicama. Anna ispuše nos. - Sad me je sram. Obično nisam takva. - Zar stvarno ne možeš naći ništa drugo? - Pokušavam, ali ne ide. Radim prekovremeno i nemam vremena za odlaske na razgovore za posao. Najam za sobu je čista ucjena. Kad bih samo uspjela živjeti bez prihoda nekoliko tjedana, već bih nešto pronašla. Teško je kad se ne možeš osloniti na obitelj. Stisnem joj ruku. - Sad imaš nas. Ti si Charlieina sestra i moraš nam se obratiti za pomoć kad ti je potrebna, je li tako, Dan? Dan zastenje, dohvati praznu bocu sa stola i izađe iz sobe. Nikad se nije snalazio sa suzama. - Mogu li ostati s vama? Stvarno, više nemam snage suočavati se s tim groznim čovjekom. Samo na tjedan ili dva dok ne nađem nešto drugo. Vi ste bliže Oxfordu nego što sam ja. Bit će mi lakše dogovoriti razgovore za posao. Tako bih vam bila bliže. Saznala bih više o Charlie. S vama već imam osjećaj nekakve obitelji. Dan lupa tanjurima po kuhinji. - Naravno - odgovorim. - Bit će baš dobro. Drago mi je da ti mogu pomoći. - To, međutim, nije jedini razlog zašto želim da doseli. Osjećaj da me netko promatra postaje sve snažniji, posebno otkad se u ulici pojavio crveni auto. Bude li Anna ovdje, neću biti sama kad Dan izađe. Neću se više bojati. Bit ću na sigurnom, zar ne?


PETNAESTO POGLAVLJE Onda

V

atra nas je svojom vrelinom odbila od sebe, pa smo iz udaljenosti promatrali kako pucketa i šišti. Charlie se uvijek držala podalje od vatre. Govorila je da ju plaši otkad je zaglavila u požaru, premda je Lexie rekla da izmišlja. Vidjela sam stravu u njezinim očima dok je promatrala plamen - takav strah ne dolazi niotkuda. Lutka s likom Guya Fawkesa pogrbila se nasred gorućih cjepanica, glave nagnute na jednu stranu kao da ju je shrvala krivnja, pa se prepustila sudbini. Plamenovi su joj lizali stopala, a gomila je oduševljeno povikala kad su joj se zapalile hlače. - Hot dog? - pitala me Charlie, povukavši me za rukav. Kimnula sam, pa smo se probile kroz gomilu - na travnjaku se skupila većina ljudi iz sela da vidi ovogodišnji vatromet - i prikrpale redu koji je čekao pred prikolicom s brzom hranom. Moja spaljena hrenovka bila je prekrivena lukom, a ja sam još istisnula kečap cik-cak cijelom njezinom dužinom. - Kola? Charlie je odmahnula glavom. - Idemo do šatora s pivom. - Nema šanse da nas Mike posluži. - Gazda seoskog paba nas je dobro poznavao. - Meni je sad osamnaest. - Ali meni nije. - Nedostajalo mi je još deset dana da mogu legalno piti. - Skoro da i je. Ja ću naručiti, a ti čekaj vani. Tolika je gužva da neće ni primijetiti. Onda ćemo potražiti ostale. - Dobro. Pratila sam ju u stopu dok smo izbjegavali djecu s prskalicama koje su ispisivale njihova imena u zraku. Poželjela sam da se Siobhan ne pojavi večeras. Čim bi ona bila u blizini, ja bih pala u zapećak, izgubila se u njezinom izvještačenom smijehu, zabacivanju kose i izbacivanju grudi pred Danom kadgod bi se ukazala prilika. Moje su cice bile nešto narasle, ali i ostatak tijela. Počela sam krivotvoriti bakina pisma učiteljici, pišući isprike da me boli koljeno kako bih izbjegla sat tjelesnoga i Siobhanin prezrivi pogled dok se presvlačim. Bila je tako mršava. A i sestra joj je bila obična kučka. Kad bih prošla pored Abby u školskom hodniku, ona bi spustila pogled i požurila dalje, ali kad je bila sa Siobhan, bila bi neustrašiva. Stigle smo do šatora s pivom baš kad sam progutala i posljednji zalogaj hrenovke u pecivu i polizala prste, pa ponovno navukla rukavice. Charlie se probijala prema šanku gurajući se ramenima, a ja sam ostala visjeti pod nadstrešnicom na ulazu, lupkajući čizmama o pod. Zrak je štipao od hladnoće, a iz usta se vidio dah. Dok sam ju čekala promatrala sam vatrometne kotače kako pršte pričvršćeni za ogradu. Vrtjeli su se sve brže i brže, sve dok se nisu pretvorili u izmaglicu plave i zlatne, a iskre frcale po nebu poput zvijezda padalica. - Gracie Grace! Poskočila sam kad su me oko struka obujmile dvije ruke. Na vratu sam osjetila topli i kiseli zadah. - Lexie.


- Ovo je Ant. Nije li zgodan? - Lexie se zahihotala i pogladila zarumenjenog dječaka pored sebe po licu. Dečko je inače radio za pultom u zadruzi i sigurno nije bio stariji od mene. Lexie objesi svoju ruku preko mojih ramena. Zalije me pritom pivom iz plastične čaše tako da mi je smočila šal. Pokušala sam ga obrisati rukavicom na ruci. - Ovo je Grace. Zar nije prekrasna? Ova mi cura nikad nije pravila probleme. - Zatim se zateturala, pa sam prebacila težinu na drugu nogu da ne padnemo obje. Ant je slegnuo ramenima. - Nemoj ti tu meni slijegati ramenima - zaprijetila je Lexie, pokušavajući se nadviti nad njega, ali se samo zaljuljala poput krošnje na vjetru. - Dražesna je ova moja Grace. A osim toga je suho zlato. - A ja nisam? - Charlie mi pruži jabukovaču. Ja se odmaknem od Lexie. Ona izgubi oslonac i izvali se na smrznutu tratinu, ne puštajući plastičnu čašu iz ruke. - Nisam prolila ni kapi. Vauu! - Ležala je na leđima i bacakala noge poput umiruće muhe, držeći visoko podignutu čašu s pivom. - Mama - zasiktala je Charlie - svi te gledaju. Lexie prihvati Charlieinu ispruženu ruku i uspravi se na noge. Ant nešto promrmlja i udalji se vukući noge. - Tako je. Odjebi u skokovima. Ionako mi se nisi svidio. Ti si klinac, a meni treba muško. Kandidati? - Lexie podigne svoju plastičnu čašu i stane se vrtjeti sve dok ju ne zaustavi krilo pivskoga šatora. Iz smrznute zemlje iskoče kolci, a krilo počne lepetati na povjetarcu. Charlie i ja odbacimo svoje čaše i primimo Lexie za nadlaktice, svaka sa svoje strane, pa ju podignemo na noge. - Moram je odvesti kući. - Idem i ja s tobom. Kako smo odmicah prema rubu travnjaka gomila je bila sve rjeđa. Ugledale smo obrise Siobhan, Abby i Esmée u daljini. Kad su se približile stisnula mi se čeljust. - Odlazite? - pitala je Esmée. - Aha, moram odvesti mamu doma. - Trebaš pomoć? - rekla je Siobhan. - A-a. Možemo Grace i ja same. - Naravno. Grace će ti bolje pomoći. Puno je krupnija od mene. - Ne budi zlobna. - Esmée podbode laktom Siobhan pod rebra. - Nisam. Hoću reći, snažnija je, to je sve. Kako bilo, najbolje je da vas pustimo na miru. Napravile smo nekoliko teturavih koraka s Lexie. - E da, Grace? - Okrenula sam glavu. Siobhan se prijeteći smiješila. - Pozdravit ću Dana u tvoje ime, može? - Kravo - promrmljala sam. - Ne obraćaj pažnju - rekla je Charlie dok su se udaljavale. - I Počinje mi ići na živce. Sigurno su joj se sise smrzle u ovoj minici. Ben kaže da se Danu uopće ne sviđa.


- Stvarno? - Charlie i Ben su ozbiljno hodali. Zamišljala sam ih kako su na duplom sudaru sa Siobhan i Danom dok ja sjedim doma u svojoj kariranoj pidžami, ponovno gledam snimku Bridget Jones i futram se Pringlesima s kiselim vrhnjem. Petnaest minuta koliko nam inače treba do Charlieine kuće potrajalo je gotovo pola sata s Lexie, koja bi se svako malo zaljuljala naprijed pa nazad. Dok smo stigle do Charlie, ruke su me već pekle od napora da održim Lexie uspravnom. Charlie nasloni Lexie na ulazna vrata. - Daj dohvati ključ, Grace. Podignem vrtnu figuru, koju smo zvali Brian. Prije mnogo godina baka je bila odvela Charlie u vrtni centar da izabere rođendanski poklon za Lexie. Lexie nije bila od biljaka i cvijeća. - Prokleti korov - znala bi reći. Ali se odmah zaljubila u figuru ribiča. Lexie je vrištala od smijeha kad ju je razmotala. - Toliko je ružan da ga nitko nikad neće ukrasti. Zato je i dobio ulogu čuvara rezervnog ključa. Charlie se polako unazad uspinjala stubištem, povlačeći objema rukama Lexie, koja ju je slijedila, dok sam ju ja gurala odostraga. - Oprostite mi - mumljala je Lexie u jastuk dok smo joj skidale cipele. - Sve je u redu, mama. - Charlie povuče prekrivač sve do Lexieine brade. - Moja odrasla cura. Voljela bih da nisi. Voljela bih da si još mala djevojčica. - Maškara joj je curila niz obraze u potočićima. - Samo se ti naspavaj, mama. - Život mi je koma. Kopala sam po džepu sve dok nisam pronašla maramicu ispod dopola pojedenog paketića keksa. Bila je čista, pa sam ju razmotala i pružila Lexie. Ispuhala je nos. - Nisam to htjela. Ne znam kako da to popravim. Ti znaš kakav je to osjećaj, zar ne, Grace? Kako je to kad pogriješiš. - Ujutro će biti dobro. - Neće. Ne može. Nisam... Lexie razjapi usta. Razmijenim zabrinuti pogled s Charlie, ali se Lexie strese i počne brkati. - Hvala ti, Bože. - Charlie ugasi svjetlo u sobi i tiho se spustimo u prizemlje. - Hoćeš da se vratimo na travnjak? - A-a. Radije bih ostala s mamom. Hoćeš da gledamo s uličnog dvorišta? Kimnula sam. Otvorile smo dvije šišteće limenke Stelle koje smo uzele iz hladnjaka i otišle sjediti van na zidić od cigle. Uzdisale smo oduševljeno sa svakom novom raketom koja bi se rasprsnula u milijune zlatnih i srebrnih iskri na nebu. Izgledalo je kao da netko s obje ruke razbacuje sjajilo. Uzdahnule bismo ponovno kad bi se nebom rasule sve dugine boje, bljesnuvši na tren, prije nego nestanu u crnilu. - Voljela bih biti vatromet - rekla je Charlie. - Zašto? - Ispalila bih se daleko odavde. - Što se događa? - iskapila sam svoju limenku i zdrobila ju. - Radi se o mami. Ne znam što ju je spopalo. Ovakva je već oko mjesec dana.


- Pijana? - Bez prestanka, manje-više. Charlie lupi petama o zidić otkinuvši komadić žbuke na pod. - Zašto mi to nisi rekla? Charlie slegne ramenima. - Valjda me je bilo sram. Prestala je izlaziti i stalno drži zavjese navučenima. U ponedjeljak se sva pobljuvala. Morala sam ju oprati pod tušem. Bilo je odvratno. Svejedno, ne želim stalno kukati. Nije ni tebi lako, zar ne? - Nije, ali i ti imaš pravo na svoje probleme. Što misliš da je razlog zbog kojeg pije? - Nemam pojma. Prolazi kroz neku fazu. - Spomenula je da si napunila osamnaest. Možda se brine da ćeš otići od kuće. Baka je isto takva. Misli da ću poslije srednje otići na faks i zaboraviti ih. Boji se da me više nikad neće vidjeti. - Možda. Možda samo želi da je još uvijek s tatom. Tkogod on bio. - Charlie skoči sa zidića i pljesne tenisicama o sivi beton. - A da odemo potražiti neke dečke? - A što s tvojom mamom? - Ma, nek’ se uguši. Briga me - odgovori Charlie. Znala sam, međutim, da ju je briga, a kad je praskanje vatrometa utihnulo i zamijenilo ga bolno vrištanje, Charlie je odjurila na kat mami.


ŠESNAESTO POGLAVLJE Sad

N

išta se ne da usporediti s buđenjem uz miris pržene slanine. Doručak u krevetu uvijek je bio posebna poslastica. Uspravim se na izdajničko škripanje pri vrhu stubišta, a zatim i škripanje vrata spavače sobe koja se otvaraju. Rukom otarem krmeljave ostatke sna iz kutova očiju. Popravim jastuke da se mogu nasloniti na njih i stavim ruke u krilo kao da sam u bolnici, a ona je posjetiteljica. - ‘Jutro - kaže Anna, s mojom pregačom na sebi. Doda mi pladanj uz zveckanje porculana. - Htjela sam ostaviti dobar dojam nakon prve noći ovdje. - To ti je svakako uspjelo. - Iskapim sok od naranče, čiji mi reski citrusni okus spere svu preostalu pospanost. - Slanina je hrskava - kaže Anna - a kruh blago prepečen, a imaš i smeđeg umaka koliko te volja. U čaju ima mlijeka i sladak je. - Baš kako volim. - Znam. Raspitala sam se kod Dana prije nego što je otišao na nogomet. Anna sjedne na rub kreveta i promatra me dok zagrizam u sendvič. miješaju se slani okus slanine i slatki umaka. - Uh, ovo je tako dobro. Hvala ti. - To je najmanje što mogu učiniti za tebe. Toliko sam ti zahvalna što si mi omogućila da ostanem kod vas. Već sad mi protekli mjeseci izgledaju kao ružan san. Dok žvačem Anna pregledava moje knjige na noćnom ormariću. Male žene. Zar su stvarno sve niske? Nasmijem se. - Nisi je pročitala? - Nisam. Zadnju koju sam pročitala bila je Pedeset nijansi sive. - Ova je malo drugačija. Radi se o sestrama. Najstarija, Jo March, moj je heroj. Stvarno snažna žena. - I ti si, Grace. Sigurno ti nije bilo jednostavno izgubiti najbolju prijateljicu. - Anna još malo prelista knjigu prije nego što ju baci na nepreglednu gomilu mojih nepročitanih knjiga. Gomila se zatrese i raspe. Moja bočica s tabletama zvekne na pod. - Oprosti - kaže ona i pokupi ih. - Tablete za spavanje - objasnim joj, premda me ništa nije pitala. - Nisam dobro spavala otkad je umrla Charlie. - Djeluju li? - I previše dobro. Da nije Dana, prespavala bih budilicu skoro svaki dan. Doktor baš nije sretan kad mi ih propisuje. Misli da bi bilo bolje prijeći na antidepresive. - Pa žalost nije bolest, ne misliš li? - Anna se naroguši. - Nemaš tu što ozdravljati kao kod kozica. Prošlo je mnogo godina otkad sam posljednji put vidjela roditelje, ali im i dalje želim


prepričati kad se nešto dogodi, dobro ili loše. Zaboravim da ih nema. Kad si mi rekla da se mogu doseliti, pomislila sam da moram reći mami i tati koliko si draga. Glupo, zar ne? - Mislim da je to normalno. Teško se nositi s činjenicom da više nikad nećeš vidjeti neke ljude. Naš um to jednostavno odbija. - Sjetim se dok spavam. - Anna sjedne na rub kreveta i spusti bradu na prsa. - Još uvijek imam noćne more o nesreći. O pogrebu. Čak i sada. Uzmem i posljednji zalogaj sendviča. Suh je i jedva ga uspijem progutati s gutljajem čaja. - Oprosti, ali moram ustati. Jutros izlazim. - Izlaziš? - Aha. Oprosti. Da sam znala da ćeš ostati ne bih se ništa dogovarala, ali sam obećala Lexie da ću je odvesti Charlie na grob. - Lexie? Charlieina mama? Kimnem. - Idem s tobom. Htjela bih je upoznati. Oklijevam. - Rado bih je upoznala. Ona je mama moje polusestre. Osim toga, htjela bih vidjeti gdje je pokopana Charlie. - Naravno - popustim. - Odvest ću te na groblje, ali ne danas. Lexie je krhka. Ne nosi se dobro s time. Nije ni svjesna da postojiš. - Možda se oraspoloži. Ja sam joj neka veza s Charlie. - Možda, ali bih prvo trebala o tome porazgovarati s njom. Pripremiti je. Ne mogu se samo pojaviti kod nje s tobom. Anna zagrize usnu, a lice joj se jedva primjetno smrači. Dodirnem joj ruku. - Žao mi je. Vratit ću se do podneva. Izvadit ću fotoalbume, pa ćemo provesti pravo djevojačko poslijepodne. - U redu. - Anna uzme poslužavnik. - Ionako se moram raspakirati.

Groblja nikad nisam u potpunosti poistovjećivala sa smrti. Baka i djed su me štitili koliko su mogli, ali dok sad stojim na ulazu u groblje, vrti mi se od pomisli na sva ta mrtva tijela. Ovdje smo se Charlie, Esmée, Siobhan i ja znale igrati lovice, penjati na drveće i praviti skloništa, i zbog toga me je sada sram što nismo imale više poštovanja - ne prema mrtvima, već prema ožalošćenima koji bi se skupili oko nadgrobnih spomenika s ukočenim i zbunjenim izrazima lica. Tko zna što su mislili, gledajući četiri kreštavice kako izlijeću iz grmlja igrajući se skrivača? Primim Lexie za lakat i povedem ju niz smrznuti puteljak kao da je slijepa. Hodamo pločnikom obraslim mahovinom spuštenih pogleda da ne vidimo još nečiju bol. Iza ploča koje propadaju i čiji su urezani datumi toliko izblijedjeli da se više ne da ju pročitati nalazi se veliki kvadratni komad zemlje načičkan križevima i blještavim pločicama posvećenim nedavno preminulima. Iznenadila sam se kad je Lexie izrazila želju da se Charlie ovdje pokopa. Nisam bila ni svjesna da ju je odgojila kao kršćanku. Crkva - čije je groblje ionako bilo pretrpano mogla je međutim ponuditi tek ukop kremiranih ostataka.


Lexie me čvrsto primi svojom koščatom rukom i jaju potapšem po njoj. Nema se tu što reći, ništa neće olakšati stvar. Voljela bih da joj mogu kazati kako je prvi posjet najteži, ali ne mogu jer to nije istina. Crna plastična vaza za cvijeće koju sam napunila za posljednjeg posjeta smrdi po ustajaloj vodi. Izvadim iz nje uvele grimizne ruže s kojih se osipa smeđe lišće. Donijela sam ih, nema tome ni tjedan dana, pa odlučim da više neću donositi ruže. - Brzo ću se vratiti. - Nisam sigurna da me je Lexie čula. Čini mi se da uopće nije primijetila da odlazim. Sa stražnje strane crkve stoji žuta kanta za uvelo cvijeće. Poklopac zjapi, pa tutnem ruže na vrh, bojeći se da ću se ubosti na trnje pokušam li ih pritisnuti. Sagnem se i isperem vazu na vanjskoj slavini i napunim ju vodom. Uspravivši se, ugledam nekoga navrh zaraslog puteljka: crni podstavljeni kaput, kapuljača koja sakriva lice. Crnih kaputa ima posvuda koliko hoćeš. Pomislim da se vjerojatno ne radi o liku koji me je promatrao preko puta kafića, ali se ukočim na mjestu. Ne znam što ću. Lik se ne miče, i premda mu ne vidim lice, imam snažan osjećaj da me promatra. Ne znam da li da mu priđem i suočim se s njim ili da bježim. Primijetim to da u ruci drži buket cvijeća okrenut naglavce. Došao je posjetiti grob. Nekoliko trenutaka kasnije - mada imam osjećaj kao da se radi o minutama - lik ispusti cvijeće iz ruke, okrene se i otrči niz puteljak sve do ulaza u groblje. Pričekam da se saberem prije nego što se vratim Lexie. Ona stoji gdje sam ju i ostavila, čvrsto držeći kiticu ružičastih karanfila u šaci. Nježno joj ih iščupam iz ruke i pokušam što bolje složiti u preuskoj vazi. - Eto, sad je malo veselije - slažem. Grobno mjesto i dalje se doima golo i crno poput praznine koju je ostavila Charlie. - Hvala ti što si me dovela, Grace - kaže Lexie tihim glasićem, pa se nagnem prema njoj da ju bolje čujem. - Nisam zaslužila toliku dobrotu. - Naravno da jesi. - Nisam. Bila sam odvratna. Sve je takva koma. - Pritisne obje stisnute šake na oči kao da želi promijeniti ono što vide. - Nisam dolazila još od pogreba. Grozno mi je to. Kimnem. Jest, grozno je. Riječi načrčkane na bezbojnom kamenu ne pružaju nikakvu utjehu. A i kako bi? Charlie nije tu. Moj razumni dio uma zna to dobro, ali ipak dolazim svaki tjedan, u strahu da ne pomisli kako sam ju zaboravila. - Hoćeš da pođemo kući? - Ne. - Suze joj se prospu po blijedome licu. - Možemo li otići na piće? - Samo jedno - kažem joj, ali se jedno pretvori u dva, dva u tri, tri u četiri, i tako, dok je ispratim kući već je gotovo pola pet. Dom miriše na utjehu. Podignem poklopac s lonca i udahnem miris domaće juhe. - Iskoristila sam sve povrće iz hladnjaka. Nadam se da se ne ljutiš. Trgnem se. Uopće nisam čula kad je Anna ušla u kuhinju. - Ma kakvi. Sjajno miriše. Mislila sam da ne znaš kuhati? Anna je skupila svoju plavu kosu navrh glave u punđu. Sad još zatakne za uho odlutali uvojak. - Nije da ne znam, samo ne kuham. Lijepo je kad ti skuha netko drugi. Htjela bih ovako zaraditi za uzdržavanje. Grozno mi je što ti ne mogu platiti najam.


- Ne pada mi ni na pamet uzeti novac od tebe. Ti si gošća. Osim toga, radi se o samo nekoliko dana. - Kako je Lexie? - Nije dobro. - Potpalim vatru pod kuhalom za vodu i izvadim šalice iz kredenca. - Oprosti što kasnim. Odvela sam je u pab na piće. Bogami, nije je bilo lako odvući. - Je li uvijek tako? - Ponekad. Prolazi kroz različite faze. Charlie je znala spomenuti da Lexie satima leži na podu dnevne sobe. Ne bi ju mogla probuditi, a previše se bojala ostaviti je samu. - Izgleda da joj djetinjstvo nije bilo bajno. - Nije oduvijek tako. Lexie je imala svojih slabih trenutaka, ali mi se činila u redu kad sam je upoznala pa sve dok nismo navršile osamnaest. Začudilo bi me da se uopće sjeća ičega iz te godine. - Što misliš, zašto? - Ne znam. - Pokušavam smiriti disanje. Ne želim razgovarati o toj godini, ne želim ni razmišljati o njoj, i ne samo zbog Lexie. - Ipak, dovela se u red i otada nije pila. Hoću reći, ne pretjerano. Sve dok Charlie... - Zar nema neke rodbine da joj pomogne? Tetke, strine, stričeve, ujake? - Nema.. Lexie se ovdje doselila kad je Charlie bila još mala. Nema nikakve obitelji. - Ali ima tebe. - Da. A pomognu joj i moji baka i djed. Moraš ih upoznati. Obožavali su Charlie. - Izgleda da su je svi obožavali. Gladna? - Anna kutlačom odvadi juhu u moju zdjelu. Malo mi prsne na majicu, pa ju upijem krpom za suđe, nadajući se da neće ostati mrlja. Juhu večeramo za kuhinjskim stolom koji se presijava na električnome svjetlu. - Zar si brisala prašinu? - Jesam. Htjela sam biti korisna. Nije mi trebalo mnogo vremena da se raspakiram. Kad povečeramo pokazat ću ti što sam napravila u vrtu. Klavir nisam laštila, izgleda stvarno staro. Nisam ga htjela oštetiti. - Bio je tatin. On me je naučio svirati. - Sviraš li dobro? Ja bih tako voljela da sam muzikalna. - Svirala sam. Sad već ne sviram godinama, ali ne mogu podnijeti pomisao da ga se riješim. - Kadgod pogledam na istrošeni kožni klavirski stolac gotovo da mogu osjetiti tatu, kako naslanjam svoje sitno tjelešce na njegovo veliko. Mogu osjetiti njegov losion poslije brijanja. Njegove prste kako dodiruju moje dok ih stavlja na ispravne tipke. Svirala ja Sjaji, sjaji, zvjezdice ili Odu radosti, on bi pljeskao s istim zanosom. Nakon što smo isprale zdjele i navukle kapute, krenem za Annom kroz francuski prozor u sumrak. Micika ostane sjediti u kući i prati nas pogledom, vlažeći njuškicom staklo. Prekoračimo stubište koje vodi do staklenika. Zaustavim se i uzmem zraka. Polako se okrenem na petama oko sebe, prekrivši usta dlanom. - Moji ivičnjaci! - Bili su u groznom stanju, zar ne? Uredila sam ih za tebe. - Anna pokaže prema grmlju i trajnicama koje je iščupala iz zemlje i ostavila ogoljenih korijena i usukanih listova.


- Anna, što si to učinila? Spustim se na koljena, podižući biljke kao što bih uzela u naručje ozlijeđeno dijete. - Sve je uvenulo, zar ne? - Anna klekne do mene. - Grace? - Nije uvenulo. Skoro sve si počupala. Trebale su mi godine da se uhvate. - Pokušavam suzbiti suze govoreći si da su to samo biljke, ali svejedno osjećam kako je ovo još jedan gubitak u mom životu. - Ali, pa nemaju cvijeća, nemaju boje. Izgledaju kao korov. - Zima je. Ovako one izgledaju zimi. - Jako mi je žao. Nikad nisam imala vrt. Možemo li ih vratiti nazad? - Možemo pokušati, ali mogle bi uvenuti od šoka, ako već nisu. Anna ustane, otresavši prljavštinu s koljena. - Donijet ću alat. Tlo je tvrdo i počinje padati mraz. Anna mi svijetli baterijskom lampom dok pokušavam, prvo jednom, a onda i drugom nogom zabiti vile u zemlju. Osjećam pulsiranje u križima i znojim se, usprkos večernjoj hladnoći. Čuvši Dana kako zaziva i ugledavši njegovu čvrstu figuru kako nam se približava gotovo da kriknem od olakšanja. Zahvalno mu dodam vile i dok on mrvi zemlju ja ju rukama razmičem da napravim rupu. Ne treba nam mnogo da vratimo bilje u zemljani dom, onakve usahle i uvenule. Anna se ne prestaje ispričavati sve dok, nogu podvučenih pod sebe ne sjednemo na pod u dnevnoj sobi pored pucketave vatrice s čašicama vinjaka u ruci i ja joj iskreno kažem da ne brine. - Samo si htjela pomoći. Jednom ćemo se smijati ovome. Ispričam joj kako mi je Charlie jednom htjela ispeći kolač. Pažljivo je odmjerila sve sastojke, stavila ih u blender i uključila ga, a da prije toga nije stavila poklopac. Čokoladne je kreme bilo posvuda. Djed je morao prebojati strop, a bakine zavjese još i danas imaju smeđe mrlje. Anna i ja se nasmijemo, dok Dan, zasjevši postrance, grije čašu rukom i izraza lica koji ne mogu pročitati. Prođe me jeza, a da nemam pojma zašto.


SEDAMNAESTO POGLAVLJE Onda

O

tvorila sam oči širom. Dan za koji sam mislila da nikad neće doći konačno je stigao. Napunila sam osamnaest! Iskočila sam iz kreveta i odskakutala niz stubište poput Tiggera. - Jutro. - Sretan rođendan, Grace. - Baka i djed stali su u red u kuhinji da mi udjele svoje poljupce s okusom kave. Stol je bio prekriven šarenim omotnicama, i dok je baka pripremala doručak, ja sam ih otvorila nožem, pročitala čestitke i proslijedila ih djedu. On ih je posložio između starinskog Wedgewood posuđa izloženog na komodi. - Navali - rekla je baka, stavivši preda me veliki tanjur natrpan slaninom, kobasicama, jajima, gljivama, rajčicama i grahom. - Hvala. - Primila sam u ruke pribor za jelo, pitajući se od čega da krenem. Kad sam završila s posljednjim zalogajem gljive i odgurnula tanjur, čeljust me je već boljela od žvakanja. - Nije ni čudo da ne stanem u odjeću s takvim porcijama - rekla sam zavalivši se na naslon stolca. - Sva sreća pa danas kupujem novu haljinu za večerašnji izlazak. - Današnje su žene premršave - rekla je baka. - Ti izgledaš baš kako žena treba izgledati. - 1950-tih možda. - Muškarci vole obline. Stvarno? Moj je ljubavni život bio živi očaj. Toliko sam se bila zakačila na Dana, da uopće nisam razmišljala o tome da izađem s nekim drugim. Ponekad bih se zapitala sviđa li mu se još uvijek Charlie, ali mi je ona rekla da ju je samo jednom pozvao van. Za Siobhan nije pokazivao zanimanje, Bogu hvala. Premda mu se besramno nabacivala. Svaki put kad bi mu nešto govorila nagnula bi se prema njemu da joj može zuriti u dekolte. Dodirivala bi ga po ruci i hihotala se svemu što bi rekao, čak i kad nije bilo smiješno. Charlie ju je stala nazivati zlom blizankom Jessice Rabbit. Uto na stražnja vrata bane Charlie. - Nemojte mi reći da sam propustila doručak? - Bila je crvena u licu i sva zadihana od tegljenja velikog poklona umotanog u točkasti papir. - Sačuvala sam nešto slanine i za tebe, mila - rekla je baka. - Moraš staviti malo mesa na te svoje kosti. S boka te jedva i vidim. - Charlie je doista izgledala kao da je svaki dan sve viša i tanja. Baka namaže maslacem debelu krišku bijelog kruha i prekrije ju slaninom i kečapom, baš kako je Charlie obožavala. - Sjedni. Sad ćemo otvoriti poklone. Charlie uz tupi udarac iskrca svoju kutiju na stol i gurne ju prema meni. Zatim uzme sendvič u ruku, odgrize zalogaj i poliže prste. Ja pažljivo odmotam ukrasne trake i vrpce, pa zgulim ljepljivu traku s papira, pazeći da ga ne poderem. Kanila sam kasnije zalijepiti papir i vrpce od svakoga poklona u svoju svaštaru i zapisati pojedinosti o poklonima i od koga sam ih dobila. Bilo mi je jako stalo da sačuvam svoje


uspomene. Tata je sačuvao toliko stvari. Nikad nisam saznala otkud mu ili što mu one predstavljaju, a dok je bio tu nisam mislila da je to važno. Poslije mi je bilo žao što znam tako malo o čovjeku za kojega sam mislila da ga dobro poznajem. - Ako tako nastaviš, navršit ćeš i devetnaestu. U kutiji je bio niz gramofonskih ploča Billie Holiday, Ette James, Bessie Smith. Bila je to glazba s kojom sam odrasla, a koja je Charlie bila prilično strana. Odmahnula sam glavom da progutam knedlu u grlu i ustala da ju zagrlim. Ona me je obujmila objema rukama, pazeći da me ne zamrlja masnim dlanovima. - Pa gdje si ih sve uspjela pronaći? - Na sajmištu, eBayu, Amazonu. Cijelu sam prošlu godinu štedjela od čuvanja djece. Djed je odnio albume do blagovaonice, a kad se vratio uz prve taktove Ette James koji su dopirali kroz otvorena vrata pružio mi je ruku. - Ginger? - Povukao me je na noge i hihotao se dok me je, poput Freda Astaira, vrtio po kuhinji u svojoj prugastoj pidžami. - Ovo ti je od djeda i mene - rekla je baka kad smo napokon bez daha sjeli na svoja mjesta. Gurnula je prema meni kutijicu umotanu u blještavi srebrni papir. Okretala sam ju, tražeći najpogodnije mjesto da ju otvorim. - Eto ti ga sad. Sve iznova - rekla je Charlie. - Nadam se da si svjesna da se dućani zatvaraju u pola šest. - Jako smiješno. - Izvukla sam poklon iz omota. Naušnice s dijamantima. - Pripadale su mojoj mami - rekla je baka. - Dala sam ih očistiti za tebe. Nagnula sam kutiju prema prozoru. Prabakine su naušnice bljesnule na suncu. Teško mi je bilo povezati nešto tako predivno s ranim sjećanjem na krhku staricu koja je mirisala na zubnu pastu. - Njih je dobila na poklon od tvoga pradjeda za vjenčanje. - Predivne su, hvala vam. - I kupi si nešto lijepo za večerašnji izlazak - dodao je djed, utisnuvši mi novčanice u dlan. Odjednom su me preplavili osjećaji. - Volim vas sve - rekla sam s knedlom u grlu. - I mi tebe volimo. - Baka me je zagrlila, a onda me potjerala iz kuhinje. - Hajde, sad se obuci, osim ako nećeš u kupovinu u pidžami. Pokupila sam papir za omot prije nego što ga je djed uzeo sebi za zamatanje i otrčala na kat da se obučem.

Kauč je bio težak. Charlie ga je gurala, a ja vukla. Zajedno smo ga odgurale do ugla sobe i prislonile stolić za kavu uza zid. Kredenac smo ispraznile, i ja sam rastresla stolnjak da ga prekrijem i postavim hranu za posluživanje. - Jesi li sigurna da mama nema ništa protiv da proslavim rođendan ovdje? - Ma kakvi. Veseli mu se. Natjerala sam ju da mi obeća kako me neće osramotiti.


Rasparala sam vrećice s grickalicama i sasula ih u zdjele dok je Charlie pripremala punč u ogromnoj staklenoj zdjeli koju sam uzela od bake. Kad je ulila voćni sok i promiješala tekućina je postala naranča. - Probaj ovo - rekla je, stavivši mi žličicu u usta, pa sam posrkala tekućinu. - Bogati, ovo je jako. Što si stavila? - Oči su mi zasuzile. - Sve. - Charlie se nacerila i odvrnula čep polupune boce džina koju je našla zaguranu u dnu kredenca. - Sva je sreća da ne dolaze moji baka i djed - rekla sam. Pozvala sam ih, ali su odgovorili da zabavu prepuštaju nama mladima.

Do devet mi se već vrtjelo, a korak mi je postao nesiguran. Pola četvrtog srednje natisnulo se u Charlieinu kućicu, a zidovi su se tresli od bubnjanja basova. Crvena, zelena i plava disko svjetla izmjenjivala su se u ritmu, a ja sam s osjećajem kao da sve gledam izvana promatrala tijela koja se njišu na improviziranome plesnom podiju na glazbu koju je izabrala Charlie. Dan je na Sex on Fire vukao noge, mašući limenkom piva po zraku, a Siobhan je visoko podigla obje ruke i mahala glavom s jedne strane na drugu i njihala grudima. Ispod topića s tankim naramenicama nije imala grudnjak. Drolja. Dohvatila sam koktel hrenovku i pregrizla ju napola, zamišljajući kako zabijam kolac u Siobhan. Rođendan je moj. Dan bi trebao biti sa mnom. Lexie je pored mene kutlačom trpala punč u staklenu kriglu: - Idi po njega, curo - rekla je, petljajući jezikom, i kimnula prema Danu. - Mlada si samo jednom. Samo nemoj ponoviti moju grešku, Grace. Nemoj zajebati stvar. - Kakvu grešku? Uto su zasvirale prve note Mamme Mie, pa me je Charlie povukla za ruku. - Ča-gaa. Iskapila sam ostatak pića i probila se do sredine dnevne sobe. Esmée me je primila za lijevu ruku, a Charlie za desnu. Siobhan sam izgubila iz vida, pa smo se stale vrtjeti i vrtjeti i letjeti i padati. Na kraju smo se sve tri našle na podu, jedna na drugoj, isprepletenih udova i stale se cerekati. Onda mi je postalo mučno. Red za zahod protezao se niz stubište, tako da sam se umjesto do njega progurala do Lexieine sobe u mraku. Krevet je bio zatrpan kaputima, pa sam sjela na pod, prekrižila noge i naslonila se dlanovima na daske ne bih li zaustavila sobu. Vrata su se otvorila uz tresak i osvijetlilo me četvrtasto svjetlo sa stubišta. Prišla mi je Charlie, teturajući. - Jesi dobro? - Aha. Bit će da sam popila previše punča. - protrljala sam oči. - Izgledam li kako se osjećam? Charlie upali svjetiljku pored kreveta. - Pomalo. - Stane kopati po Lexieinoj ladici i izvadi šaku šminke marke Rimmel. - Fali li ti tata, Charlie? - Od alkohola sam postala cmizdrava. - Meni moj nedostaje.


- Lice, to ti mogu popraviti - rekla je - ali to s tatom... - Znam - uzdahnula sam. - Dobro sam, uglavnom, ali na ovakve dane... Kako se ti nosiš s tim? Charlie slegne ramenima. - Kako mi može nedostajati nešto što nikad nisam imala? - Ali što bi bilo da ga pronađeš? Mogla bi imati još jednu potpuno novu obitelj. - To ne bi bilo loše. Mama se opet naroljala. - Primijetila sam. - Uvuci obraze. - Charlie umoči četkicu u puder. - Mogle bismo ga naći. - Kako? - Ne znam, ali sad imamo osamnaest. Možeš tražiti izvod iz matice rođenih, ako ti ga mama i dalje ne želi dati. Postoje organizacije koje ti pomognu naći roditelje. A tu je i Google. - Nisam sigurna. Sad bismo se trebale posvetiti maturi. Ovo nam je zadnja godina. S mamom i Benom i svime... - Ja ću to učiniti. Ionako nemam neki ljubavni život da mi oduzima vrijeme. Osjetila sam sve jače uzbuđenje. Evo nečega što mogu promijeniti. Nečega što mogu popraviti. - Dobro bi mi došlo nešto čemu se mogu posvetiti. Uto smo čule stenjanje s kreveta. Charlie razmakne kapute. - To je mama. Izvan stroja. Opet. Idemo dolje. Gužva se prorijedila. Charlie nestane u dnevnom boravku. Ja se zaputim hodnikom prema kuhinji, drobeći perece koje je netko prosuo po podu, pa si natočim vode u čašu. Poskočim kad iza sebe ugledam Dana u odrazu kuhinjskog prozora. - Gle. - Jednom me rukom obuhvati oko struka i pokaže na noćno nebo. - Ono je Orion. - Stisnem oči, pokušavajući ga uočiti u svoj sili zvijezda. Meni sve izgledaju isto. - Gdje? - Vidiš tamo onu skupinu što je svjetlija od ostalih, eno tamo? - Aha. - To ti je Orion. - Stvarno? - Nisam baš siguran. Za rođendan sam dobio teleskop, ali ga još nisam koristio. Ipak, impresionirao sam te, zar ne? Hajde priznaj. Zabila sam mu lakat među rebra, ali me nije puštao. Nagnula sam se nazad prema njemu, mumljajući u želji da mu kažem nešto zanimljivo. Požalila sam što sam toliko popila. Više nisam bila sigurna vrti li mi se u glavi od alkohola ili od strepnje što će se dogoditi. - Kako je na poslu? Nisam te vidjela godinama. - Poslu?! Koja glupača, pomislila sam. Nije ni čudo da Siobhan smota sve dečke. Gdje si ti naučila koketirati? - Dobro. Pokazujem ljudima kuće koje uglavnom ne namjeravaju kupiti. Fali mi škola i dobra zabava koju smo imali. Fališ mi ti. Promatrala sam njegov odraz u prozoru. Nisam mu mogla razaznati izraz na licu. - I ti nama fališ. - Hoću reći, stvarno mi fališ.


Imala sam dojam da lebdim, da ću odletjeti ako me pusti. - A Charlie? - zacičala sam. - Ne na taj način. Slušaj, Grace, ne mogu prestati misliti na tebe. Oduvijek si tu negdje u mom životu, i ja sam te uzimao zdravo za gotovo. Sad kad te nema, nedostaju mi naši razgovori. Charlie mi se u jednom trenutku sviđala, s njom sam mogao koketirati, zezati se. Ali ovo što osjećam prema tebi, to je nešto drugo. Stvarno. Prirodno. Želim biti s tobom. Želiš li i ti biti sa mnom? Okrenuo me je prema sebi i pogledao nježno u oči. Pokušala sam natjerati svoj živčani jezik da nešto odgovori. - Da - šapnula sam. Dan mi je odmaknuo kosu s lica i prstom mi pogladio obraz. - Sretan rođendan, Grace. - Usne su mu blago dodirnule moje. - Ne! Odskočili smo jedno od drugoga. Iza nas je stajala Siobhan s dlanovima na bokovima. - Siobhan - zaustila sam - ja... - Koja si mi ti kurčeva prijateljica, Grace Matthews. - Okrenula se na peti i potrčala niz hodnik prema ulaznim vratima. - Zažalit ćeš zbog ovoga - doviknula je preko ramena. Mene je presjekao osjećaj grižnje savjesti. Dobro sam znala da joj se Dan sviđa. - Idem razgovarati s njom - rekla sam. Dok sam izašla iz kuće vrata od dvorišta već su bila otvorena. Siobhan nigdje na vidiku. Naslonila sam se dlanom na kameni zidić da dođem k sebi i udahnem ledenog zraka. Mjesec sam vidjela mutno, pa oštro, pa opet mutno, i osjetila kako mi mučnina navire poput tornada. Kleknula sam na tvrdo i vlažno tlo i povratila Charliein punč na hortenziju. Zatim sam čula kako mi se približava kuckanje potpetica po pločniku i pomislila da se to Siobhan vratila naslađivati nad mojim jadom. Dvije su mi ruke zabacile kosu na zatiljak prije nego što sam ponovno povratila, a hladni vršci prstiju pomilovali čelo. - Baka mi je rekla da ću te ovdje pronaći, Grace. Podignula sam pogled i iznenađeno udahnula. Nije to bila Siobhan. Bila je mama.


OSAMNAESTO POGLAVLJE Sad

G

dje si ti bio sinoć? - Doručak je obilovao džemovima, marmeladama i optužbama. Dan odvrne poklopac s jedne teglice i zarine nož u nju. Suzdržim se od toga da mu prigovorim što prlja žele od naranče maslacem. Umočim čistu žličicu u džem od jagoda i naslonim na rub svog tanjura. - Otišao sam popiti jedno piće s dečkima. - Sve do ponoći? - Nije mi do svađe prije posla, ali mi glava pulsira, a oči su mi suhe od umora. Ležala sam u krevetu, napeta u tijelu, širom otvorenih očiju, sve dok nisam čula Dana kako bezuspješno pokušava ugurati ključ u bravu ulaznih vrata i njegov nesiguran korak dok se spoticao uza stube. Skidao se nevjerojatno dugo, a kad se izvalio na krevet, okrenula sam se na drugu stranu da ne osjetim alkoholna isparenja i ne započnem svađu. Bila sam svjesna da u susjednoj sobi spava Anna. - Zabrinula sam se, to je sve - rekla sam. - Mogao si ostaviti i poruku. - Mislio sam da nećeš ni primijetiti. - Što bi to trebalo značiti? - Većinu vremena provodiš s Annom pregledavajući fotoalbume. Kad bi ona toliko vremena provodila tražeći posao koliko ga provodi ispitujući te o Charlie, već bi odavna otišla. - Što, hoćeš da je izbacim iz kuće? - Ideja je bila da bude tu nekoliko dana, a već je prošlo tri tjedna. Još malo pa će ožujak. - Znam. - Natočim čaja. Ostavila sam ga da stoji predugo, i sad je pretaman i neprivlačan. - Samo sam se nadao da ćemo se više posvetiti jedno drugom. - Razgovarat ću s njom. - Nemoj. - Dan otpije gutljaj čaja i iskrivi lice. - Ja ću. Ti si već dovoljno pod stresom. - ‘Jutro. Oboje poskočimo. Anna obično ne ustaje prije nego što mi odemo na posao. Pitam se koliko je toga čula. Spustim glavu, tako da mi kosa padne preko zarumenjela lica, promatrajući stol kao da nikad nisam vidjela ništa zanimljivije. Dan odgurne stolac, zakopča gornje dugme i zategne čvor na kravati. - Vidimo se kasnije. - Grace, mogu li posuditi tvoj laptop? - kaže Anna. - Htjela bih poslati još životopisa i potražiti stanove za najam. Ne želim zlorabiti vaše gostoprimstvo. - Samo daj. A ostati možeš koliko želiš. - U mislima se ispričam Danu zbog ovoga dok istresam osjećaj krivice i mrvice prepečenca sa stola u dlan.


Poslije posla imamo sastanak osoblja, ali mi misli previše lete da bih se mogla usredotočiti na njega. Ne želim da se Anna odseli, ali Danu i meni bi dobro došlo da provedemo nešto vremena zajedno. Pitam se ne bi li bilo dobro rezervirati si neki izlet preko vikenda. Seksualni život nam je još uvijek na nuli. Bolno sam svjesna da Anna može čuti škripanje zaglavlja i opruga na krevetu. Dok vozim kući leđa su mi napeta. Kiša mi zalijeva vjetrobransko staklo i premda mi brisači rade ubrzano, jedva vidim van. Vozim polako. Uz rub ceste ima lokava koje zapljuskuju haubu automobila. Jednu ruku držim na otvoru za topli zrak koji se još nije zagrijao tako da se smrzavam. Jedva čekam da uđem u vruću kadu i sastružem slikarsku boju koja mi se zavukla pod nokte te sperem šljokice iz kose. Odlučim naručiti hranu iz kineskog restorana za objed. Možemo se skutriti na kauču i na laptopu pogledati ponudu hotela na selu. Anni bi moglo biti drago da ostane par dana sama. Osim toga, mogla bi pričuvati Miciku. Misli mi prekine blještavo bijelo svjetlo, natjeravši me da žmirkam. Jedva da vidim cestu. Zablendam vozaču koji mi dolazi ususret. Spusti svjetla, idiote. U retrovizoru primijetim da se auto zaustavio uz škripanje guma, okrenuo se i krenuo za mnom. Ugasim radio i usredotočim se na vijugavu cestu pred sobom. Čujem motor iza sebe kako turira i vidim kako mi bljeska dugim svjetlima. Sustigao me je. Toliko mi je blizu da se gotovo dodirujemo branicima. Dlanovi mi se orose od znoja. Dignem ruke s volana - prvo jednu pa drugu - i obrišem ih o traperice. Pritisnem papučicu gasa. Vozim slalom po seoskoj cesti koju dobro poznajem, ali mi je onaj auto i dalje za repom. Trubi. Blenda. A ja sam preplašena. Stvarno preplašena. Ne volim voziti brzo. Uopće ne volim voziti po mraku, naročito kad je loše vrijeme. A sad već idem osamdeset na sat. Prebrzo za ovako sklisku cestu s oštrim zavojima i rupama, ali se ne mogu natjerati da usporim. Ulazimo u zavoje uz škripu guma koje proklizavaju. Sjetim se filma koji sam jednom gledala, u kojem serijski ubojica proganja vozača, pa se nagnem naprijed, kao da ću time ubrzati auto. Stigavši do svoje ulice, nagazim na kočnicu, oštro zamotam udesno i zaustavim se uz škripu guma. Auto se zanese. Onaj drugi auto ne skrene za mnom, ali stane na dnu ulice s upaljenim motorom. Narančasto svjetlo ulične svjetiljke osvijetli mu haubu. Crvena je. Potpuno sam sigurna da se radi o istoj osobi koja me stalno prati. Lijevom se rukom držim za upravljač dok mi je desna na kvaki od vrata. Daj, daj, daj. Mogla bih izaći iz auta i pitati ga kakvu to kurčevu igru igra. Prsti mi se grče i bole me leđa jer sam se okrenula unazad i sva sam nekako iskrivljena na vozačkom sjedalu. Čujem neki zvuk. Lampica kabine od crvenog auta se upali kad se otvore vrata. Vidim njegovu sjenu kako se miče, ali s ovim pljuskom ne mogu mnogo razaznati. Znam da bi bilo pametno otrčati u kuću, ali sam se sva ukočila. Zmija i miš. Najednom se prolomi snažan zvuk trube. Autobus se jedva zaustavi iza crvenog automobila, a vozač stane nervozno trubiti. Vrata auta se zatvore i ugasi se svjetlo u kabini. Dok se auto udaljava, imam osjećaj da sam upravo izbjegla nešto, ali ne znam što. Nakratko naslonim čelo na upravljač. Zatim snagom volje pokrenem noge koje mi se tresu, pritisnem papučicu gasa i požurim prema kući.

- Dan! Čim gurnem ulazna vrata, dočeka me miris juneće pečenke. U dnevnoj sobi gore svijeće, a stol je postavljen za dvoje. Na stoliću je i velika vaza puna nježnih ružičastih ruža.


- Kasniš? - priđe mi brzo Anna, brišući ruke o pregaču. - Imala sam sastanak osoblja. Gdje je Dan? - upitam zadihano. - Izašao je. Samo smo nas dvije. - Je li ti rekao kamo ide? - Nije. Samo je rekao da ga ne čekam. Jesi ti dobro? Sva si problijedila. Zaustim da joj ispričam što se dogodilo, ali pomislim kako to glupo zvuči: Na cesti je bio još jedan auto, pa sam se preplašila. Mislim da me prate. Prebujna mašta, rekla bi baka. - Treba mi piće. - Na stolu je boca shiraza. Nije moje omiljeno vino, ali će poslužiti. Odvrnem čep, izlijem dio u oveći pehar i iskapim odjednom. Grlo me zapeče od alkohola, a u glavi mi se zaljulja. - Grace, jesi dobro? - Super. - Natočim još jednom. - Pogledaj kroz prozor, Anna. - Što da gledam? - Priđe prozoru i razmakne zavjese. - Auto. Ona pogleda lijevo, pa desno. - Vidim samo tvoj. - Odmakne se i pusti zavjese da se same zatvore poput magneta. Još se vidi traka uličnog svjetla, a ja se naslonim leđima na zid, plašeći se da netko ne vidi unutra. - Što se događa, Grace? - Zaboravi. Idem se presvući. - Na putu do stuba zastanem kod ulaznih vrata da provjerim jesu li zaključana. Nisam se popela ni tri stube, a evo me već nazad da ponovno provjerim kvaku i stavim lanac. Na sigurnom si. Na sigurnom si. Na sigurnom si. Od Dana nema ni propuštenih poziva ni SMS-ova - toliko o našem razgovoru i komunikaciji. Progutam komadić tablete, skinem vrtićku odoru, stavim ju u košaru za veš i uskočim pod tuš. Isperem hladni znoj i grozu koji su me oblili dok sam se vraćala kući. Do trenutka kad sam se osušila i obukla, obuzme me ona poznata, topla, tabletna tupost, a strah se povuče. Prihvatim čašu vina koju mi ponudi Anna. Malo mi se vrti, ali petak je. Svi petkom popiju piće, zar ne? - Dobar dan? - pitam Annu. - Produktivan. Dala sam molbu za popriličan broj poslova. Osim toga, našla sam i nekoliko zgodnih stanova na tržištu. Istina, treba dati oveći polog i platiti prvi mjesec najma unaprijed. - Mogu ti ja posuditi dio novca. - Ne budi blesava. Znam se brinuti za sebe. A sad... imam iznenađenje za tebe. Mali znak zahvalnosti za sve što si učinila za mene. Anna mi doda omotnicu. - O čemu se radi? - Otvori. Zaguram prst i otvorim omotnicu. U njoj je poklon bon za jedan dan u termama. - Vrijedi za sutra. Nadam se da nemaš previše posla. Dan kaže da ide na nogomet. - Nemam nikakvih planova. Ovo mora da je koštalo čitavo bogatstvo?


- Ma kakvi. Posebna internetska ponuda. Gotovo badava. - Hvala ti. - Ovo me stvarno oraspoloži. Pročitam naglas popis onoga što se nudi, a Anna posluži hranu. - Čokoladni tretman tijela, tretman lica ekstraktom naranče... - Krene mi slina na usta. - Ovo zvuči jako dobro za jelo. - Probaj onda ovo. - Juneća pečenka je ružičasta, krumpiri pečeni na guščjoj masti hrskavi. Dok jedem, ne pada mi ni na pamet da ću imati mjesta za desert, ali promijenim mišljenje kad mi Anna pokaže tiramisu obložen šlagom i posut čokoladnim prahom. Ukusan je baš koliko i lijep. - Dan nema pojma što propušta. - Traperice mi postanu preuske, pa se zavalim u stolac i otkopčam gornje dugme. - Nema. On je budala. - Nazirem ogorčenje u Anninom glasu, koje nisam ranije imala prilike čuti. - Grace, ne znam kako se ti nosiš s time, pa ću ti samo reći što imam. Uspravim se na stolcu. - Čula sam Dana kako razgovara s nekim na telefonu prije nego što je izašao. Kako s nekim dogovara susret. Ukočim se, ali se odmah priberem. Ne trči pred rudo s najgorim, Grace. Mirno pogledam Anne u oči. - Vjerojatno se radi o Harryju. - Zar uvijek Harryja zove mala? U sobi odjednom postane hladno, i ja se čvršće zaogrnem vestom. - Jesi li potpuno sigurna u ono što si čula? - Mislim da sam dobro čula. Nisam ti to namjeravala reći, ali sam pomislila, što bi na mom mjestu učinila Charlie? Vinjak i krema mi zaplešu u želucu i počnem osjećati mučninu. Zašto se uvijek prežderem? - Možda i jesam čula krivo. Televizor je bio upaljen. Oprosti što sam to uopće spominjala. - Anna skoči na noge i krene skupljati tanjure uz zveket pribora za jelo. Ja čvrsto zatvorim oči i kad ih ponovo otvorim ona je već nestala u kuhinji. Svijeća treperi i šišti, boreći se da nastavi gorjeti dok se topi u lokvici voska. Po zidovima pužu mračne sjene: stranci iz mojih noćnih mora, čudovišta koja se skrivaju ispod kreveta. Niz leđa mi krenu srsi od jeze, pa puhnem u svijeću i upalim žarulju. Anna nalijeva vodu iz slavine u zdjelu. Zdjela se divlje pjeni, baš poput mojih misli. Podignem poklopac kante za smeće i krenem bacati ostatke s tanjura u nju. Juneći loj i zalutala zrna graška padnu na komadić papira s crtama. Prepoznam Danov rukopis, pa ga izvadim i otresem zalijepljeni komadić krumpira. Idem na pivo s Harrpjem. Vidimo se kasnije x. - Anna, jesi li ti ovo bacila u smeće? Ona ga pročita i kaže: - Ne. - Pa zašto bi mi Dan napisao poruku i onda je bacio u smeće? - Možda se uplašio da ćeš provjeriti s Harryjem? Uhvatiti ga u laži? A možda ga je propuh bacio u kantu. Imala sam otvorena stražnja vrata dok sam kuhala, a poklopac je bio otvoren da mogu bacati kore od krumpira. Istina, vrata sam bila zatvorila kad mi se učinilo da sam vidjela neki lik u vrtu.


- Netko je bio u vrtu, a ti mi tek sad to kažeš? - obrecnem se, i stresem pribor za jelo u zdjelu. Voda s pjenom zapljusne pločice. Odem do stražnjih vrata, protresem kvaku da se uvjerim kako su zaljučana i provirim kroz prozorčić na vrt. - Mislila sam da mi se priviđa. Bilo je mračno. - Ipak bi znala da si vidjela nekog, zar ne? - Ili nešto. Nisam naviknuta na život na selu. Lako se prepadnem. Moglo se raditi o jazavcu koji se provlači ispod živice. Spustim roletu na stražnjim vratima i navučem kuhinjske zavjese. Dovršimo spremanje u tišini, a zatim odemo na kat u krevet. Dok čitam knjigu, a upravo sam stigla do dijela gdje gospodin Rochester rasplače Jane Eyre, začujem lupanje na ulaznim vratima. Sklopim knjigu uz tresak i odmjerim joj težinu u ruci, procjenjujući može li mi poslužiti kao oružje. Vratio se. Lik kojeg je Anna ugledala u vrtu. Trebala sam nazvati policiju. Još jedan udarac. Zatim tupi udarac o prozor. Glas. - Grace? To je Dan. Sjetim se da sam navukla lanac, pa poletim niz stubište da ga pustim unutra. - Zašto si navukla lanac? - A gdje si ti bio? - odgovorim protupitanjem, prekriživši ruke. - Vani s Harryjem. Ostavio sam ti poruku. Nisi je vidjela? - A Harryja zoveš mala, je li tako? - Naravno da ne. Otkud ti to? - Dan skine tenisice. - Jesi li ti u redu? Oči su ti krvave. - Umorna sam. - Sad više ništa nema smisla. - Anna te je čula kako nekoga na telefon zoveš mala. - A, tako? - Dan baci svoje tenisice na otirač i one se tupo odbiju od ulaznih vrata. Komadići blata raspu se po tepihu. - I ti sad od mene očekuješ da ja to usišem? - Ja od tebe ne očekujem ništa, osim da vjeruješ meni, a ne nekoj ludoj kučki koju poznaješ tek pet minuta. - Stišaj se malo. - Zašto bih? Da nas tvoja predraga Anna ne bi čula i izokrenut stvari? Vikat ću ako me je volja. Ovo je moja kurčeva kuća. - Naša kurčeva kuća. I onda, gdje si bio? - U klubu s Harryjem. Pitaj Chloe, ako mi ne vjeruješ. I ona je bila tamo. Još ima cura koje vole provoditi vrijeme sa svojim dečkima. - E pa, možda njihovi dečki ne idu po okolo nazivajući druge cure mala. - Odjurim bijesno uza stube i legnem ukočeno na krevet, osluškujući prigušene zvukove televizora koji dopiru kroz podne daske dok Dan gleda neki kasni film. Sve se svodi na škripanje guma i pucnjeve. Čini mi se da je prošla cijela vječnost prije nego što me savlada san. Snovi su mi prožeti poderanim porukama, crvenim Corsama i likom u crnom podstavljenom kaputu koji se skriva u grmlju.


DEVETNAESTO POGLAVLJE Sad

S

ve je blještavo bijelo: moj mekani kućni ogrtač, papuče, pod i pločice na zidu. Da nije toliko toplo pomislila bih da sam na Sjevernom polu. Trpam svoje stvari u ormarić svlačionice i bacam ključ u platnenu torbu, koja je već nabubrila od ručnika i knjige, Jane Eyre. Vrata Annine kabine otvore se uz škripanje. Ona izađe potpuno izgubljena u prevelikom ogrtaču. Ja čvršće zategnem remen svojega. - Spremna? - Spremna. - Prvo sauna? - Ovo će mi biti prvi put. - Prvi put? Idemo onda. Ostavi ogrlicu ovdje. Metal se može zagrijati i opeći ti kožu. Dodirnem prstima zlatna srca. - Nikad ju ne skidam. - Primijetila sam. Što, Dan ti ju je kupio? - Ne. Charlie. - Bit će na sigurnom u tvom ormariću. Smetala bi ti i za masažu. Pažljivo skinem ogrlicu, ponovno ju zakopčam i stavim u džep jakne. - Idemo. Objesimo svoje torbe i ogrtače na vješalice pred saunom. Anna povuče staklena vrata. Navala vrućine iznutra oduzme mi dah. Vučem se kroz polumrak i imitiram Annu, koja raširi svoj ručnik na drvenoj klupi i skine papuče. - Jesi li dobro? - pita me. - Nisam očekivala da će ovdje biti tako vruće. - Začas ćeš se naviknuti. Nego, Grace, razmišljala sam bismo li sutra mogle otići posjetiti Lexie? - Oprosti, Anna, još nisam razgovarala s njom o tome. Hoću, obećajem, ali nisam imala prilike. - Zar je ne bismo mogle iznenaditi? - Mislim da to nije dobra ideja. Sad je u vrlo krhkom stanju. - Ali, zar ju ja ne bih razveselila? - Možda. Razgovarat ću s njom. Kako ti zvuči to da sutra dođeš na nedjeljni ručak kod mojih bake i djeda? Jedva čekaju da te upoznaju, a oni ti mogu ispričati mnogo anegdota o Charlie. - Dobro. - Anna se zavali i zatvori oči, pa ja učinim isto. Znoj mi se cijedi u potocima niz tijelo. Nekoliko minuta kasnije kad mi Anna predloži da malo otplivamo zamrači mi se pred očima kad ustanem. Primim se za klupu da uhvatim ravnotežu prije nego krenem dalje. Pravo


je olakšanje istuširati se i skočiti u hladnu bazensku vodu. Plivam cijelom dužinom, gore-dolje, sve dok me ne počne grebati u plućima, a zatim se okrenem na leđa i plutam. Anna iziđe iz bazena prije mene. Bedra su joj izbrazdana ožiljcima koje ranije nisam primijetila. Pitam se što joj se to dogodilo nakon što su joj umrli roditelji. Ponekad je strašno zatvorena. Hodam pažljivo pored bazena, svjesna da se mogu poskliznuti na pločicama. Mnogi su gosti donijeli vlastite japanke, pa odlučim da ću to učiniti i ja ako se ikad vratim. Toliko je toplo da uopće ne kanim brisati tijelo, ali obrišem kosu pored Annine ležaljke. - Mogu li te pitati nešto osobno, Anna? - Možeš pitati. Možda ti ne odgovorim. - Kamo si otišla? Nakon što su ti roditelji... - Dali su me neko vrijeme na usvajanje, ali to nije dobro prošlo. - Zašto? - Pretpostavljam da je neku djecu teško voljeti. Bila sam jako bijesna. Htjela sam mamu. Gladna? - Anna ustane i presavije ručnik u pravokutnik, a ja osjetim bol koju ne želi podijeliti sa mnom. Za ručak je bio švedski stol. Nakon plivanja osjećam se kreposno, pa stavljam u tanjur šarene salate i hladnu rižu. Ipak, ne mogu odoljeti stolu s desertima, pa pojedem dvije kriške torte od sira, opravdavajući se da ću to skinuti dodatnim plivanjem. Međutim, nakon kave i čokoladica s mentom, trbuh mi je toliko pun da se ne mogu naprezati, pa umjesto toga uronimo u jacuzzi. Voda mi dođe do brade. - Koliko si udomitelja promijenila? - pitam ju, ne mogavši si pomoći. - Ni blizu toliko koliko si ti kalorija pojela. Pogledaj ono tijelo. - Anna pokaže bradom prema momku koji ručnikom prekrije ležaljku. - Ima ogromne bicepse. - Sudeći po njegovim Speedo gaćicama, izgleda da nisu samo oni ogromni. Odvratim pogled. - Nije moj tip. - Ja zapravo uopće nemam neki tip. Samo da me zna nasmijati. - Dan je duhovit. - Ulovim pogledom blago preziran izraz na njezinom licu. - Ne, ozbiljno, obično je takav. Ili je barem bio - ne dam se ja, makar mi nije jasno otkud mi tolika potreba da se opravdavam. - Što hoćeš reći time da je bio? Što se dogodilo? - Nisam se mogla nositi s Charlieinom smrti. Dočekala me je potpuno nespremnom. Razmišljala sam jesam li prokleta. Nisam mogla spavati, nisam mogla jesti. Stalno sam se otresala na Dana, mrzeći ga jer mi ne zna pomoći. On je počeo izlaziti na piće svake večeri, samo da ne bude sa mnom. Istina, nikad nije volio razgovarati o osjećajima. Kako bilo, u posljednje se vrijeme stvar malo popravila. Treba vrijedno raditi na vezama i treba se jednako nositi s usponima i padovima, valjda. Želim da stvar funkcionira. Oboje to želimo. - Uvjerena sam da će vam uspjeti. - Koliko dugo si ti sama? - Prekratko! - odgovori ona igrajući se kosom. - Što, gadan prekid?


- Zar postoji nekakav drugi? Nisam sigurna da vjerujem u bajke o sreći za sva vremena. To ne ide tako u stvarnome životu, slažeš li se? Čuvam neka idilična sjećanja na svoje roditelje, ali možda su umrli prije nego što bi stvari krenule po zlu. Veze ne traju, zar ne? Bez obzira o kome se radi. - Zagleda mi se u oči. - Baki i djedu ide sasvim dobro. Ove godine navršavaju zlatni pir. - U tom slučaju, oni su posebni sretnici ili su možda snošljiviji jedno prema drugom nego mi ostali. Živjeti s nečijim manama, prihvaćati nečije pogreške, opraštati: to je prava ljubav, ne slažeš li se? - Valjda. - Pitam se treba li pristati na kompromis i prihvatiti nekoga kakav jest ili se tako pokušavaš zadovoljiti s manje od onoga što si htio? Ne znam odgovor. - A što je s tvojim roditeljima? - pita me Anna. Prije nego što joj odgovorim, priđe nam neka djevojka naglašeno elegantnim hodom, držeći u ruci blok s podloškom. Izgleda kao da je netom završila školu, a ja se pitam kako joj se ti debeli slojevi šminke ne rastope na ovoj toplini. Rijetko se gnjavim šminkanjem, ali kad si dam truda, začas mi nos zasjaji, maskara razmaže, a ruž prijeđe na zube. Sva sreća da se Danu više sviđam prirodna, ili muškarci tako samo govore? Žene se, čini se, ugledaju na one glamurozne i ultratanke komade iz modnih časopisa, filmova ili s ulice. Ja nisam ni blizu tome. Niti većina žena koje poznajem. - Grace Matthews? - Ta sam. Ona se nasmiješi i otkrije nemoguće bijele zube. - Ja sam Caroline. Ja ću Vam raditi aromaterapijsku masažu. Možete li poći za mnom? Prostorija je u polumraku. Zidne svjetiljke u obliku svijeća bacaju narančasto svjetlo na kauč za tretmane. Iz jedinice za spajanje iPoda vire cjevčice nalik panovoj svirali. Svučem se i legnem na trbuh na prekrivač čokoladne boje od lažnoga krzna koji mi škaklja kožu. Caroline me prekrije laganom, mekanom dekom, pa udišem eterična ulja, nadajući se da mi se stražnjica neće previše njihati kad krene masaža. Caroline protrlja ulje od lavande među dlanovima da ga zagrije, pa stane prstima rastvarati čvorove u mojim zapostavljenim mišićima. Dok dlanovima prelazi duž mojih leđa prestane me biti briga za celulit. Teški mi se kapci zatvore. - Grace, vrijeme je da se obučete - čujem šapat i osjetim ruku koja me nježno gurka. Uspravim se žmirkajući omamljeno, kao da sam upravo izišla iz kina u blještav sunčan dan. Caroline mi doda čašu vode i ja otpijem gutljaj. - Ovo je bilo čarobno. Hvala Vam. Imam osjećaj kao da lebdim do bazena. - Tvoj red - kažem Anni i sručim se u ležaljku. Više ne želim plivati da ne sperem eterična ulja s kože. Tako je mekana. Zatvorim oči i zadrijemam sve dok me Anna nježno ne probudi. - Vrijeme je da pođemo kući, spavalice. - Moramo li? - Zijevnem i uspravim se. - Mogla bih ovdje sretno provesti ostatak života. - Dosadilo bi ti. Nisam previše uvjerena da bi mi ovo ikad dosadilo, ali svejedno krenem za njom do svlačionice. Izvučem ključ iz torbe i otvorim ormarić, smotam svoje stvari i potražim praznu


kabinu. S teškom mukom uvučem ruke u rukave. Ne sjećam se da sam ikad bila ovako opuštena. Očetkam polako kosu i gurnem ruku u džep jakne da izvadim ogrlicu. Nema je. Nisam to srce skidala sa sebe otkad mi ga je Charlie poklonila za petnaesti rođendan. Zavrti mi se u glavi. Provjerim još jednom. Džep je prazan. Svi džepovi su prazni. Osjetim navalu panike. Gdje je? Utroba mi se zgrči od užasa, pa otvorim vrata kabine uz tresak i stanem pregledavati pod jureći nazad do svog ormarića. Nema je ni tamo. Zagrizem donju usnu. Misli, Grace. Prekopam svoju torbu. Sve ostalo je tamo. - Jesi li dobro? Anna se pojavi iza mene, još mokra od tuširanja, dok joj se voda cijedi se po podu. - Nema mi ogrlice. - Kako to misliš, nema? - Tako što je nema. - Zagrizem usnu još jače da ne počnem cmizdriti. - Ma mora biti tu negdje - kaže Anna i pogleda u moj ormarić i džepove. - Ne razumijem. Zar bi ju netko ukrao? - Kako? Vrata su bila zaključana. Ključ sam ostavila tebi kad sam išla na masažu. Jesi li mi ti otvarala ormarić? - pitam ju, prekriživši ruke na prsima. - Nisam. Naravno da nisam. Daj da razmislimo. Jesi li u bilo kojem trenutku ispustila ključ iz vida? - Ne. - Stropoštam se na klupu. - Istina, zaspala sam nakon masaže. Torba je bila pored mene. - Dakle, netko je ipak mogao uzeti tvoj ključ? - I ukrasti ogrlicu, ali ne i mobitel i novčanik, i još k tome vratiti ključ nazad prije nego se probudim? - Da, to ne zvuči uvjerljivo. Idemo se raspitati na recepciji. Stojim i topćem nogama čekajući da se Anna obuče, a zatim požurimo do ulaza kroz koji sam tako sretno prolebdjela prije samo nekoliko sati. - Sjedni - kaže mi Anna. - Ja ću pozvati upravitelja. Sjedim na rubu stolca s visokim naslonom i držim se rukama za stol pred sobom toliko čvrsto da su mi poblijedjeli zglobovi. Charlie, molim te oprosti mi. Anna tihim glasom nešto govori nekoj ženi u ravnoj crnoj suknji i bijeloj bluzi, a ova pogleda prema meni. Čelo joj je glatko i sjajno kao da su joj stavili Botox, a obrve se ukočile u luku. Uopće ne možeš razaznati je li iznenađena ili nije. Priđe mi lupkajući petama i ispruži svoju osunčanu ruku. - Ja sam Tina. Predlažem da se vratimo u svlačionicu, može? - Krenemo za njom. - Koji je vaš? Pokažem prstom na ormarić u donjem redu. - Gledajte. Između vrata i podnožja je sitna pukotina. Koliko je debela Vaša ogrlica? - Prilično je tanka. - Nije li u tom slučaju moguće da je pala kroz procijep, ako ju niste dobro stavili u džep ili ako je ispala kad ste izvlačili jaknu? Pregledavajući procijep, sjetim sam se kako sam odjednom izvukla svu onu nagužvanu odjeću i osjetim se potišteno. - Pretpostavljam da je.


- Mislim da je to jedino racionalno objašnjenje. Dosad još nismo imali iskustva s krađom. - Pa, kako ću do nje? - Je li jako vrijedna? - Sentimentalno sam vezana uz nju. - Budite uvjereni da ćemo je naći čim krenemo u renoviranje i zamjenu ormarića. Molim Vas da mi ostavite svoje ime i telefonski broj da Vam se možemo javiti. - Kad bi to moglo biti - pitam ju sva očajna. - Ne mogu Vam točno reći, ali stalno uvodimo nova poboljšanja. Upravo zato nam se gosti uvijek vraćaju. Jeste li već dobili od nas obavijesti za upis u članstvo? - Više ne mogu gledati taj blještavi osmjeh, pa okrenem glavu. Anna me protrlja po ruci. - Jako mi je žao, Grace. Znam koliko ti ta ogrlica znači. Kupit ćemo drugu. - Neće to biti isto. Više neće biti od Charlie. - Neće, ali će biti od mene - odgovori Anna uz smiješak, a ja osjetim zahvalnost prema njoj što je tu sa mnom i pitam se što bih ja bez nje.


DVADESETO POGLAVLJE Onda

M

ama i ja otišle smo s mog slavlja za osamnaesti rođendan kod Lexie u sitne jutarnje sate. Sjele smo za bakin drveni kuhinjski stol uz vruće šalice kave. Voda s isprane kose cijedila mi se na ramena, ali je sad barem mirisala na jabuke, a ne na rigotinu. Bilo mi je pomalo nelagodno u pidžami, pa sam navukla krajeve kućnog ogrtača preko koljena. Bilo je ledeno. Okrenula sam grijanje na najjače i slušala cijevi kako kuckaju zagrijavajući se. - Trebala bi osušiti kosu. Prehladit ćeš se. - Nisi bila doma deset godina i sad mi govoriš što da radim. - Ne. - Mama približi šalicu ustima i puhne. - Imaš pravo. - Zašto si došla? - Da razgovaramo. - Ne želim razgovarati. Nisam se u tom trenutku htjela još i s time nositi. Bilo me je sram i nisam bila sigurna je li to zbog onog što sam učinila te večeri ili zbog ovih riječi sada. Progutala sam kavu i pokušala se razbistriti. Tekućina mi je oprljila jezik, tako da sam poskočila sa suzama u očima. Brzo sam otvorila vrata ledenice i istrgla jednu kockicu iz podloška, pa ju stavila u usta. - E pa, ja želim. Mila, strašno mi je krivo što sam otišla, ali sad si dovoljno odrasla da shvatiš. Nije da te nisam željela. Nisam bila dobro. Bilo mi je teško nositi se s onim što se dogodilo. Što se dogodilo. Imala sam osjećaj kao da se napuhujem. Pluća su mi pritiskala rebra. Koža mi se rastezala. I onda sam se vratila u to doba. U doba kad sam toliko željela sve zaboraviti.

Probudila sam se okupana jantarnožutim svjetlom koje je prodiralo kroz tanke žućkaste zavjese. Još je bilo rano. Bilo je to uoči mog devetog rođendana i bila sam previše uzbuđena da bih spavala. Svukla sam pidžamu i navukla traperice i džemper, zategnula kosu u rep, i bosa se spustila niz stube. Mama je već bila u kuhinji i slušala drugi program radija dok je tukla kremu za jorkširski puding za ručak. - ‘Jutro - pozdravila sam ju kad sam ušla u kuhinju i krenula prema stolu za ručavanje i zvuku klavira. Sjela sam na ofucani klavirski stolac pored tate, naslonivši mu glavu na rame. - Hoćemo li danas do parka, tata? Preko naočala mi je uputio ozbiljan pogled medvjedića Paddingtona. - Ti bi zapravo trebala vježbati za ispit sljedeći tjedan, Grace. - Zar ne bismo mogli vježbati poslije ručka?


- No dobro. - Nasmiješio se. - Pojedi doručak i dobro se obuci. Vani je hladnije nego što se odavde čini. Otišla sam u kuhinju vukući noge i žvakala prepečenac sa slanim namazom dok je mama gulila pastrnjak za ručak. S radija je glas najavio pjesmu Mr Blue Sky od ELO-a. Tata mi je donio kaput i čizme. - Prekrasan je novi dan - zapjevao je uz radio. - Hej, hej. - Bili smo spremni za polazak. - Vratite se do jedan i ne napucajte se sladoledom - upozorila je mama. - O, tebi nećemo donijeti puding - odgovorili smo tata i ja uglas. Mama je poljubila tatu, a meni dala vrećicu sa starim kruhom za patke. Hodali smo među narančastim i smeđim lišćem, moja ručica udobno smještena u tatinoj šapi, i izmišljali priče. Ledeni me je zrak grizao za lice, ali mi je ostatak tijela bio čvrsto umotan u ružičastu pernatu jaknu. Hrabro smo krenuli niz ulicu u svojim gumenim čizmama, preskakujući svaku hrpicu lišća koja je nam se prepriječila na putu. I jedan i drugi imali smo moč prizvati portal koji bi nas odveo u drugi svijet. Bio bi to neki paralelni svemir - tako smo se dogovorili - s našim identičnim kopijama. - Ali bez škembice - rekao je tata, tapšući se po trbuhu. Došavši u park, zaputili smo se ravno prema jezercu s patkama i otvorili vrećicu s koricama staroga kruha. - Zbog vas se odričem svog pudinga od kruha - obratio se tata pticama koje su škljocale kljunom. - Nadam se da ćete to cijeniti. Ja sam se sakrila iza njegovih nogu, gledajući kako guske tjeraju patke s puta. Prošli me je tjedan jedna zgrabila za prst. Kruh je uskoro bio nestao, pa smo se uputili prema svojoj klupi i promatrali očeve i sinove kako daljinskim upravljačem voze svoje čamce po vodi, ostavljajući trag poput puža iza sebe. Tata je izvadio vrećicu karamela s jagodom, tako da smo neko vrijeme sjedili u tišini, cuclajući ih. Uto su crkvena zvona objavila da je podne, a navrh brdašca je bljesnulo žuto svjetlo. - Sladoled! - Pokvarit ćeš si ručak. - Samo jedan mali. Moolim? Tata namjesti naočale na nosu i kimne, a ja otrčim kao vjetar, mašući rukama naprijednazad i kližući se čizmama po mokroj travi. - Pričekaj me kod ceste - viknuo je tata za mnom. Kad sam stigla navrh brda više nisam imala daha. Kombi je stajao parkiran poprijeko i već se stvorio red. Pogledala sam lijevo, pa desno, i jurnula preko ceste. Čula sam škripanje guma i zabljesnulo me je srebrno svjetlo. Imala sam dojam da su mi se noge ukopale u pod. Nikad neću zaboraviti vozačevo lice: usta izvijena u nečujan krik dok se opire o naslon sjedišta i objema rukama čvrsto drži upravljač. Osjetila sam kako me je istodobno preplavio val vrućine i hladnoće. I onda sam poletjela. Okrenula sam se u zraku i tresnula. Rasula sam se po pločniku poderanih traperica i dlanova. Iza mene je na cesti ležao tata. Odgurnuo me je, ali se sad nije micao. Pod glavom mu se širila lokvica krvi. Pored njega su ležale slomljene naočale. Komadići stakla bljeskali su se na suncu.


Neka je žena u svjetlocrvenom šeširu potrčala prema tati. - Neka netko brzo pozove hitnu! - viknula je. Oko mjesta gdje je ležao tata učas su se skupili ljudi. Jedan bi drugoga primio za nadlakticu. Neki bi stavili ruku na usta, ne mogavši okrenuti glavu. Drugi bi prekrili oči i virili kroz prste, kao da gledaju hororac. Sve je stalo. Potpuna tišina. Čak je i vjetar prestao raspuhivati lišće. Sletjeli su golubovi i stali kljucati karamele koje su tati ispale iz džepa. Dopuzala sam do njega. - Probudi se - šapnula sam mu. Njegove slijepe oči, boje lješnjaka poput mojih, promatrale su me kao da mi žele reći još neke posljednje riječi koje ne znam odgonetnuti. Odjednom se zrak ispuni zavijanjem sirena i riječima O, moj Bože i Jeste vi to vidjeli, a mene je netko umotao u grubu narančastu deku i zagurao u stražnji dio hitne. Nije bio mrtav. Barem ne njegovo tijelo. Ali mozak mu je stradao, tako su rekli, a ja nikad nisam razumjela kako je mogao izgledati isto, djelovati isto, premda u njemu više nije bilo njegove biti. Kamo li je nestala? Mama je pristala na to da ga iskopčaju s aparata i otišla živjeti kod sestre. Tada sam imala osjećaj da sam ih oboje izgubila.

- Ja sam kriva - rekla sam šmrcnuvši. - Nije ni čudo da me poslije toga nisi mogla ni pogledati. - O, Grace, zar doista to misliš? Bila sam bolesna. S tvojim sam tatom bila od svoje šesnaeste godine. I sama pomisao na to da ću dalje morati bez njega bila mi je nepodnošljiva. Dodala mi je maramicu. Rukav joj se povukao prema gore i tad sam ga primijetila. Srebrnkasti ožiljak preko članka ruke. - Što, pokušala si se ubiti? - Iz mene je izbio vreli bijes. - Pa imala si dijete! - Imala sam živčani slom. Djed me je našao u kadi nekoliko tjedana prije nego što smo preselili. Baka me je poslala na kliniku. Nije htjela da ti budem u blizini. Već je jednom prošla živčani slom sa svojom mamom. Htjeli smo te zaštititi. A kad su me pustili iz bolnice otišla sam živjeti kod tete Jean. Stalno sam te nazivala, ali ti bi mi uvijek poklopila slušalicu, pa sam odustala. Nisam smjela. Oprosti mi. - Koja drskost, znala je reći baka, a ja sam mislila da kaže kako sam ja drska. - Nisam se mogla brinuti za tebe. - A poslije? Jesi li se oporavila? - Trebalo mi je mnogo vremena prije nego što sam ponovno bila u stanju biti tvoja mama, ali za to si se ti vrijeme već lijepo smjestila ovdje. Imala si svoj školu. Imala si Charlie. Bila si sretna. Razgovarali smo o tome da se doselim, ali znaš kakva je baka. Pravila bi probleme gdjegod stigne, petljala se u svaku odluku, i ja nikad ne bih imala onaj pravi osjećaj da sam ti mama. Zaboga, nisi htjela razgovarati sa mnom ni na telefon. Zato sam se vratila nazad u Devon. Osjećala sam da sam tako opet bliže tvom tati. - Ali dalje od mene? Njega više nije bilo. A ja sam i dalje bila tu. - Znam. Tada mi se to činilo ispravno. Za sve nas. Ali kad bih mogla vratiti vrijeme i promijeniti stvari, učinila bih to. Nije prošao niti jedan dan a da nisam mislila na tebe. Baka mi


je slala sve tvoje školske svjedodžbe, fotografije, kućne videosnimke Mogla sam te gledati kako odrastaš. Samo što ti toga nisi bila svjesna. - Ne mogu vjerovati da mi baka nijednom nije spomenula da me želiš uzeti k sebi. - Učinila je što je smatrala najboljim za tebe. Godinama je gledala svoju majku kako se liječi po klinikama. Nije htjela da ti prolaziš kroz ono kroz što je prolazila ona. Baka te voli. Svi te volimo. Pokušala sam nešto reći, ali mi je iz grla izašao samo jecaj. Godine potisnute tuge izlile su se iz mene. Plakala sam tako snažno da sam pomislila kako se neću moći zaustaviti. Mama je stajala pored mojega stolca držeći me u zagrljaju, privijajući mi glavu na grudi, gladeći mi kosu, bez kraja i konca. Mirisala je isto kao i uvijek. Na parfem Opium i lak za kosu Elmer. Nisam je htjela pustiti od sebe. - Ubila sam ga. Ubila sam tatu. - Nisi, Grace. Nikad se nemoj kriviti za to. Ali kako da se prestanem osjećati onako kako sam se sve to vrijeme osjećala? Mnogo mi je ljudi reklo da je sve to bila nesreća. I baka i djed i moja psihologinja i Paula, pa čak i Charlie. Ali ne i moje srce. Ono mi je govorilo suprotno. Osjećaj krivnje postao je dio mene baš kao i koža. Ušao mi je u kosti. - Samo da... - pokušala sam uhvatiti zraka. - Samo da nisam istrčala pred onaj kombi sa sladoledom. Da nije potrčao za mnom da me spasi, sad bih ja bila mrtva, a ne on. - On to ne bi želio. Ja to ne bih željela. Nitko od nas. - Mama pruži ruku prema meni preko stola, ali se ja odmaknem. - Ali, ja sam ga ubila. - Lupim šalicom o borovi stol i razlijem kavu. - Nisi. Ja sam ta koja je pristala da ga isključe s aparata. Nadam se da ćeš mi moći to oprostiti. - Mrzila sam te zbog toga. - Stisnula sam dršku šalice tolikom žestinom da je pravo čudo da mi nije puknula u ruci. - To mi je bila najteža odluka u životu. Sjedile smo neko vrijeme bez riječi. Ja sam maramicom upijala prolivenu kavu na stolu. Baka bi pobjesnila da se uvukla u drvo. Bilo je gluho doba noći, i čovjek bi očekivao da u to doba sve utihne i zamre. Čulo se, međutim, brujanje hladnjaka, kucanje sata, svijet koji se okreće. Moj se svijet rasuo u tisuće komada još davno, ali sam sad dobila priliku da ga zalijepim. - Oprosti mi što nisam poslije htjela razgovarati s tobom kad bi me nazvala. Mrzila sam samu sebe, a kad si ti nestala, mislila sam da me i ti mrziš. Slušajući me, mama je vrtjela vjenčani prsten oko prsta. - Kako bih te ikad mogla zamrziti, Grace? Ikad? - Gurnula je prema sredini stola ukrasnu vrećicu za poklone. - Ovo je za tebe. Sretan rođendan. U vrećici je bila jedna kutijica. Otvorila sam ju gurnuvši poklopac s oba palca prema gore. Na jastučiću od baršuna ležalo je nešto što nisam vidjela godinama. - Pa to je tvoj zaručnički prsten - rekla sam kroz suze, gladeći prstom blještavi dijamant. - Htjela sam da imaš nešto od svog tate, Grace. On bi se toliko ponosio tobom. Ja se ponosim tobom. Je li prekasno da krenemo iznova? - Ispružila je ruku prema meni preko stola.


- MoĹžemo pokuĹĄati. - Prsti su nam se isprepleli i ostali tako sve do jutra kad smo napokon prestale razgovarati.


DVADESET I PRVO POGLAVLJE Sad

K

oliko god si govorila da nije važno što sam izgubila ogrlicu, ogrlicu koja me povezivala s Charlie, s mojim uspomenama, ne mogu se oteti crnilu koje mi kola venama. Prije posla namjestim svoje veselo lice i smijem se i igram s djecom, ali mi to pretvaranje oduzima i posljednje atome energije. Dok stignem kući kapci su mi teški od iscrpljenosti, premda je samo šest popodne. Anna svaku večer nešto skuha, a Dan se trudi da završi posao ranije, ali je atmosfera u kući napeta i zagušljiva, a krivac sam uglavnom ja. Dan se otresa na Annu i znam ih čuti kako se došaptavaju po zakucima kuće, njihove bijesne i frustrirane razgovore koji prestanu čim uđem u sobu gdje su oni. Mislim da traže načina da me oraspolože i zahvalna sam im na brizi. Sinoć dok sam razgovarala s mamom na telefon raspala sam se. Gušila sam se u bijesnim jecajima koje sam držala u grudima. Mama me je pozvala da ju dođem posjetiti u Devon. Morski će ti zrak nevjerojatno goditi, rekla je, i premda žudim za slanim peckavim okusom na usnama, vjetrom koji mi šiba kosu, pijeskom koji mi ulazi u cipele, ne mogu ostaviti Annu. Pa tek sam ju pronašla. Lexie me je počela nazivati svaki božji dan. Ponekad je prisebna, ali mnogo češće govori nesuvislo, sporo i nerazgovijetno zbog alkohola. Ne prekidam vezu već slušam njezine bolne jecaje, svjesna da će deset minuta nakon što prekinemo razgovor potpuno zaboraviti da me je zvala i vjerojatno me opet nazvati. Danas sam se zaustavila pred kućom s olakšanjem što je petak. Zazvoni mi telefon. Zgrčim se od pomisli da opet moram razgovarati s Lexie i razmišljam o tome da se ne javim, ali se onda naljutim na sebe i posegnem za mobitelom. Na ekranu s olakšanjem vidim da piše Esmée. Drago mi je što mogu čuti novosti i od nekog drugoga. Njezin mi se život uvijek činio daleko uzbudljivijim od moga, čak i prije nego što se odselila u London. Veza je slaba, pa ugasim motor da ju bolje čujem. Esmée mi prepričava svoju najnoviju avanturu iz svijeta brzinskih spojeva tako da po prvi put nakon mnogo vremena osjetim kako mi se usne razvlače u osmijeh. - Baš lijepo što smo se čule, mila, ali zapravo te zovem s razlogom - kaže Esmée. - Nije ništa strašno, ali mislim da ti je netko hakirao račun na Hotmailu. - Kako to misliš? - Dobila sam od tebe nekoliko linkova. - Na što? - Pornjavu. Prilično tvrdu. Prvi put sam kliknula na link misleći da mi želiš pokazati neke cipele ili tako nešto. Sad sam ih sve obrisala, ali mislim da trebaš promijeniti lozinku, mila. Zgrozim se od pomisli koliko ljudi imam u e-mail adresaru. Baku i djeda, mamu. Jesu li i oni dobili te linkove? - Oprosti, Esmée.


- Nemaš se zašto ispričavati. Takve se stvari često događaju. Dogodilo se to i nama u galeriji prošli tjedan. Dvjesto potencijalnih kupaca primilo je od nas e-mail misleći da se radi o pozivu na izložbu, a onda bi otvorili ponudu za povećanje penisa upola cijene. Obećam Esmée da ću ju uskoro posjetiti, makar obje znamo da neću, i ostanem sjediti u hladnom i neudobnom autu, previše tupa da bih se pomaknula. Iz retrovizora me zabljesnu farovi, pa pričekam da Dan ugasi motor, otvori vrata i izvadi vreću za odijelo sa stražnjeg sjedišta. Uđemo u kuću zajedno. Anna briše prašinu s fotografija obješenih u hodniku. Ne sjećam se kad sam posljednji put ja pospremala po kući. - Novo odijelo? - pitam Dana. - Ma ne, dao sam očistiti staro u kemijskoj za sutra. - Što je sutra? - Pokušavam se sjetiti. - Godišnja večera prodavača nekretnina - uzdahne Dan. - Zabilježena ti je na kalendaru, Grace, a i spomenuo sam ti prošli tjedan. - Više ne znam ni koji je dan. Anna podigne obrvu. - Nadam se da ja zabavno kako zvuči. - To je formalna večera koja se svake godine održava prvog vikenda u ožujku. Dijele se nagrade najboljim prodavačima u zemlji i drže se govori. Užasno dugi govori. - Štipnem se palcem i kažiprstom za hrbat nosa. - Ova je večera važna. Ove bih godine trebao dobiti nagradu. Neugodno me zbuni činjenica da nisam imala pojma, pa sakrijem nelagodu hinjenim oduševljenjem. - Zaslužio si ju - kažem. - Bio si jako vrijedan. - Ali uopće se ne sjećam kad smo zadnji put proslavili neku njegovu prodaju. Ili mu posao ne ide ili mi je prestao govoriti o tome kako je proveo dan. Ili sam ga prestala slušati? - A što ćeš ti nositi, Grace? - Nisam sigurna da sam raspoložena za to. Što misliš da umjesto mene povedeš Annu? Ispunjava me užasom i sama pomisao na to da kroz tri slijeda jela moram voditi uljudne razgovore. Dan stisne oči. - Svi očekuju tebe, Grace. Bit će nam zabavno. Sjedimo s Harryjem i Chloe. - Moja haljina s djevojačke je potpuno uništena; nisam mogla skinuti onu mrlju od vina, a za ostale ne znam stanem li u njih. - Sjetim se onih praznih vrećica s keksima koje sam zagurala u pretinac od auta, torbicu, ladicu u noćnom ormariću, i zaključim da vjerojatno ne stanem. - Nemam ništa protiv - kaže Anna. - Ne - obrecne se Dan suho. - Pretpostavljam da moraš ispunjavati formulare molbi za posao. - Dan! - viknem postiđeno. Anna mi se nasmi ješi. - Nema veze. A što misliš o tome da sutra odemo zajedno u kupovinu, Grace? Znam nekoliko sjajnih butika, a usput mogu pitati treba li im prodavačica. Stvarno se trudim, Dan. - Aha - odgovori Dan vrativši odijelo nazad u vreću - stvarno se trudiš.


*** Svjetla u kabini za presvlačenje su prigušena i zlaćana, ali to ne ublažava užas koji osjećam dok u silnim ogledalima vidim i one dijelove tijela koje obično ne vidim i više uopće ne želim vidjeti. Moje gaćice i grudnjak u stilu Bridget Jones, koji su jednom bili bijeli, sad izgledaju sivlje nego kod kuće. Stavim obje ruke na trbuh, žarivši prste duboko u mekano meso i poželim da sam bilo gdje drugdje osim ovdje, onako polugola i u osobnoj pratnji koja me ocjenjuje. - Hm - kaže Tamsin, stilistica. - Kruška. Nema veze. Donijet ću ti par haljina u kojima ćeš izgledati fantastično, može? Zatvori baršunaste zavjese kabine pokretom mađioničara. Ja potonem na pozlaćeni stolac podstavljen smeđim baršunom i otpijem gutljaj soka od naranče. Ruka mi se zaustavi iznad tanjura s čokoladicama za kupce. - Nevjerojatno mjesto, je li? Osjećaš se kao zvijezda. - Anna bane u kabinu razmaknuvši zavjese donijevši pregršt trešnja-crvene svile i tafta veličine 36, kako već stoji na vješalici. Brzo povučem ruku s tanjura. Anna se svuče i klizne u finu tkaninu. - Kako izgledam? - Fascinantno. - To je istina. Zlatna joj se kosa bljeska na ramenima. Suze mi navru na oči pri pomisli na sve večernje haljine koje Charlie nikada neće obući. - Što misliš, odgovara li ogrlica uz to? - Idem pogledati što imaju. Zavjese se razmaknu i Anna izjuri baš u trenutku kad se vrati Tamsin noseći tri vješalice visoko iznad glave. Haljine su prekrasne, veoma elegantne i vrlo, vrlo skupe. Onakve kakve se viđaju u časopisima, a ne na vrtićkim odgajateljicama. - Koju ćemo prvu, Grace? Sve su nevjerojatne, ha? - Ne znam. Obično ne nosim ovakve stvari. - A gdje inače kupuješ? - Na eBayu, uglavnom. Tamsin se naroguši kao da je ugledala gusjenicu u salati. - Ne brini. Sad si tu. - Zatim skine maslinastozelenu dugačku haljinu s podstavljene vješalice. - Ovo je novi proljetni model. Pridrži miju da ju obučem. Ja se ispravim da mi zatvori prorez na leđima. Haljina je teška i steže mi grudni koš. - Moram jesti u tome, znaš. - Okrenem se prema ogledalu. Ugledavši svoj odraz, odmah prestanem misliti na hranu. - Dobro ti stoji, ha? Dobro sam izabrala. Ni Marylin Monroe mi nije ravna. Izgledam poput holivudske zvijezde staroga kova. S naglašenim oblinama i prikrivenim viškovima. - Nevjerojatna je. - Pogladim tkaninu. - Sama si nikad ne bih ovu izabrala. Mama nosi dosta zelenih stvari, ali mi nikad nije palo na pamet da mi ta boja pristaje. - Zato sam ja tu - kaže Tamsin. - eBay? Pih. A sad dodaci... Zakopča mi usku zlatnu ogrlicu i stavi odgovarajuću isprepletenu narukvicu.


Odiši samopouzdanjem, znala bi mi reći Charlie. Odigraj ulogu do kraja. Ova mi haljina definitivno ulijeva samopouzdanje. Dapače, osjećam se seksi. Tko bi rekao da te odjeća može toliko podignuti? Napravim selfi i odmah ga pošaljem Esmée s porukom. K vragu i finoća! Zavjese se opet razmaknu. - Gledaj, Anna - kažem, okrećući se. - Što misliš? - Iskreno? - Anna nabora nos. - Iskreno. - Rukama prekrijem trbuh kao da ću time spriječiti samopouzdanje da ne pobjegne. Odmjeri me od glave do pete. - Općenito mislim da se veće cure trebaju držati crnog. Više im odgovara. Zatvorim oči da se ne vidim u silnim odrazima. Kako sam mogla biti toliko glupa da pomislim kako sam nešto što nisam. - Ne slažem se s tobom - ubaci se Tamsin. - Ti samo pokušavaš prodati robu, nije li tako? Ja joj to kažem kao najbolja prijateljica. - Mislim da Grace ima krasnu figuru. Mnogi naši klijenti nose broj 42. - Graceina ljepota dolazi iznutra, a to je najvažnije. - Može li me neko otkopčati - obrecnem se. Vruće mi je i neudobno. Osjećam se poput pretrpane jastučnice: bezoblična i izvitoperena. - Probala bih nešto crno, molim te, Tamsin. U crnom se osjećam dosadnom. - Ovo ti sjajno stoji - kaže Anna. - Dobro ti skriva salo na trbuhu. Mislim da bi ju trebala uzeti. Uto zabruji mobitel. Esmée šalje poruku: Mila, izgledaš prelijepo. - Esmée voli zeleno. - Esmée nije tu - odgovori Anna. - Na fotki te ne vidi iz svih kuteva. Ali kako hoćeš, to je do tebe. Ja ti samo hoću pomoći. Crna će ti trajati godinama. Crna je klasik, a osim toga, u njoj ne izgledaš tako grbavo kao u zelenoj. - Ja kupcima ne da jem haljine u kojima izgledaju grbavo - nadoveže se Tamsin, prijekorno pogledavši Annu. - Ova haljina nije tako zanosna kao zelena - kaže Tamsin - ali je sasvim prihvatljiva, ne? - Meni se zelena svidjela. - Dobro je da imaš toliko samopouzdanja da ju staviš na sebe - kaže Anna. - Stvarno, Grace. Dan će biti ponosan na tebe, kako god izgledala. - Ako želite isprobati obje kod kuće, možete ih vratiti za četrnaest dana, samo ih ne nosite i ne skidajte etikete. - Uzet ću obje. Na blagajni su mi složili haljine, zamotali ih u mirisni tanki papir i spremili u kutije, čiji su poklopci bili posuti srebrnim zvijezdama. - Hoćeš li uzeti crvenu haljinu od svile? - upita Tamsin Annu. - Ne mogu si je priuštiti, a ne znam ni gdje bih je nosila. - Nikad nije naodmet imati pri ruci večernju haljinu za svaki slučaj. Ovo ti je jedinstvena prilika. Vrlo je lijepa, ha?


- Je. Ipak, neću je kupiti. - Dopusti mi da ti ju kupim ja - kažem. - Ne mogu ti do dopustiti. Već si i previše učinila za mene. - Ali želim. Kao znak zahvalnosti za sve što si ti učinila za mene. To što sam te upoznala već mi je popravilo raspoloženje, a onaj dan u toplicama bio mi je prekrasan. Sam Bog zna što bih večeras nosila da me nisi dovela ovamo. - Hvala ti, Grace. - Anna me zagrli i odjuri po svoju haljinu. - Dobre ste prijateljice, ha? - pita Tamsin. - Jesmo - odgovorim. Vrata butika zatvore se iza nas, a ja se zaustavim, žmirkajući na suncu, da udahnem svježega zraka, još uvijek ne vjerujući da sam upravo potrošila gotovo 300 funti. Samo se nadam da ću se prije Dana domoći računa kreditne kartice. - Idemo na kavu - kaže Anna. - Ja častim. - Aha. Hoćemo li... - ne dovršim rečenicu jer preko ceste ugledam lika u crnom kaputu koji me promatra. Je li to ona ista osoba koja je bila pred kafićem i na groblju kad sam bila s Lexie? Je li to vozač crvenog auta? Primim Annu pod ruku. - Ne pitaj me ništa, ali reci mi je li ono muškarac ili žena preko puta? - Pokažem joj. Anna stisne kapke da bolje vidi i spusti sunčane naočale s glave na nos. - Ništa ne vidim. Previše bliješti. Čekaj malo. - Pretrči cestu, ali dotad onaj lik nestane, a ja više nisam sigurna je li uopće i stajao tamo.


DVADESET I DRUGO POGLAVLJE Onda

U

z zveckanje vješalica izvadila sam iz ormara još jednu haljinu, prislonila je uz tijelo i bacila na pod. Mada sam bila neispavana - mama i ja smo razgovarale sve do zore - i mamurna, htjela sam se navečer pojaviti u najboljem izdanju. Tko bi pomislio da ću ipak završiti s Danom i k tome ponovno uspostaviti odnos s mamom, sve u jednom danu? Prislonila sam dva prsta na usne. Osjetila sam trnce u njima pri sjećanju na sinoćnji poljubac, a u meni je bubrila sreća poput šampanjca. Premda smo Charlie i ja dogovorile sastati se s Benom i Danom u lokalnom pabu, ipak sam si dala truda staviti šminku, naglasiti oči sjenilom i staviti sjajilo na usne. Makar je bila nedjelja, za mene je ovo bila posebna prilika, a povrh toga, prešla sam dobnu granicu nakon koje smijem piti. Više ne moram sjediti u kutu s kolom u ruci i kriomice, dok gazda Mike ne gleda, u čašu natakati votku iz boce koju je Charlie skrila u torbi. Začujem tiho kucanje na vratima. - Uđi. Mama je sjela na rub kreveta i potapšala mjesto pored sebe. - Mila, ja uskoro moram ići. Vožnja do Devona traje. - Voljela bih da možeš ostati. - Sjela sam pored nje i naslonila glavu na njezino rame. - Vratit ću se brzo - rekla je i zagrlila me. - Božić s mojom curom. Htjela sam ti reći da sad kad si punoljetna imaš pristup zakladi. Tata se dobro pobrinuo za nas u slučaju da se dogodi najgore. - Mama? - Da? - Kako ću znati da sam upoznala onog pravog? - Sjećaš se kad si išla na satove baleta, pa si tatu učila korake? - Aha. - Nasmiješila sam se pri pomisli na nas dvoje umotane u ružičaste zavjese iz spavaće sobe kako plešemo po boravku. - Taj veliki, snažni, muškarac bio nam je oslonac i uzor. Cijele bi dane provodio u ordinaciji dijagnosticirajući bolesti, spašavajući živote i slušajući priče usamljenih i bolesnih. Svi su ga jako poštovali. Stalno je skupljao priloge za selo i bio u mjesnom odboru. - Mama mi stisne ruku. - Onda bi došao kući, navukao ružičastu haljinicu i plesao Labuđe jezero, samo da nasmiješi svoju curicu. Jedino što je želio za tebe jest da budeš sretna, Grace. Zato, kad sretneš nekoga, samo se upitaj Hoće li on htjeti navući ružičastu zavjesu za mene? i nećeš puno pogriješiti. Zar si srela nekoga? - Aha, mislim. - Moram ti još nešto reći. - Pretpostavljala sam što. - I ja sam srela nekog. Zove se Oliver. Zastala sam, iščekujući da me prostrijeli snažna bol. Suze. Osjećaj da sam prevarena. Umjesto toga, u glavi mi se pojavila Danova slika kako radi piruete po boravku.


- Tati bi bilo drago. - Iskreno sam to mislila. Želio joj je samo najbolje. Objema. Uvijek. - Hvala ti, mila. Jako bih voljela da ga upoznaš. Mogla bih ga dovesti kad se vratim sljedeći mjesec? - Bilo bi mi drago. - I to sam iskreno mislila.

Nakon što je mama otišla, morala sam popraviti šminku i obrisati pruge od suza pamučnom vatom koju sam umočila u losion za bebe. Na kraju sam izabrala jednu od maminih starih tunika iz šezdesetih s akvamarinskim vrtlozima, koji su izgledali kao voda koja nestaje u odvodu. Okrenula sam se da provjerim kako izgledam odostraga, nadajući se da mi prekriva stražnjicu. Premda sam navukla svoje omiljene izblijedjele crne tajice i kožne čizme, nisam se osjećala ugodno, pa sam uvježbavala zabacivanje kose kako bih zračila samopouzdanjem koje nisam osjećala. Nokte sam nalakirala žarkocrveno, što je bilo prehrabro za mene. Puhala sam u njih da se što prije osuše, tako da mogu ponovno provjeriti mobitel. Toliko sam često dobivala poruke od Dana, da sam ga morala staviti na punjenje. Čula sam Charlie kako tutnji stubištem, a onda mi je banula u sobu s kutijom umotanom u srebrni papir za poklone pod rukom. - Ovo je za tebe. Našla sam ju na stubi. - Oh, zakašnjeli rođendanski poklon. Pitam se što je. Na papiru je grbavim slovima pisalo Grace. Rukopis nisam mogla prepoznati. - Mogla bi, recimo, otvoriti ga. - Samo malo. Nokti su mi još mokri. - Sjela sam na krevet i prekrižila noge, raširila prste i mahala. - Jedva čekam da vidim Dana. Cijeli dan si šaljemo poruke. - Izgleda da si se sinoć bolje provela od mene. Prokleta stara. Bila je pijanija od svih nas zajedno. - Kako je ona? - Stvarno je čudna. Nije htjela da izađem večeras. Ali zato je ona izašla. Hoćeš da ja otvorim poklon? - A-a. - Jastučićem kažiprsta provjerila sam koliko mi je ljepljiv nokat na palcu. Uzela sam poklon. - Lagan je. - Možda je pun poljubaca? - nacerila se Charlie. Dok sam iz ukrasnog papira nježno vadila kutiju za cipele, iz nje je izletjela bijela omotnica i sletjela na pod. - Cipele: jako pepeljugasto - rekla je Charlie. - Misliš da ih je poslao princ na bijelom konju? Odložila sam kutiju na krevet i iz omotnice izvukla list A4 papira. - Je li od Dana? Rukama sam se uhvatila za grlo. - Od koga je, Grace? Pružila sam Charlie papir, ne mogavši izustiti ni riječi. - Koji kurac?


Dok je čitala, grizla sam nokat na palcu. Za razliku od imena na poklonu, poruka nije bila pisana rukom. Slova su bile izrezana iz novina i časopisa i zalijepljena zajedno. Pisalo je KUČKO. Poruka je podsjećala na otmičarske. Zapravo je izgledala kao neka šala, ali mi nije bilo smiješno. - Otvori kutiju, Grace. - Ne mogu. Charlie se nagnula i podignula poklopac, a zatim se trgnula unatrag pred smradom psećeg izmeta. Brzo je poklopila kutiju, ali trapavo pa se prevrnula na stranu. Izmet je pao na moj prekrivač. Meni se digao želudac. Charlie je skinula prekrivač s kreveta, zgužvala ga u loptu i otrčala niz stube. Ja sam širom otvorila prozor i nekoliko puta duboko udahnula svježi zrak. Od vlage koja mi je preplavila pluća počela sam se gušiti. - Diši, Grace. - Toliko sam se izgubila u mislima da nisam ni primijetila kad se Charlie vratila u sobu. Protrljala mi je leđa i osjetila sam kako me njezin topli dlan opušta. - Gdje si ga bacila? - U kantu. Hoćeš da kažem baki i djedu? Šmrcnula sam. - Ne znam. Baka će primijetiti da nema prekrivača. Sama ga je izradila. - Što misliš, tko ti je to poslao? - Ne pada mi na pamet nitko kome sam mogla stati na žulj, osim... - Siobhan. - Da. Ali ona to ne bi mogla napraviti. Znam da joj se sviđa Dan, ali... - Sviđa joj se već godinama. Uhvatila vas je kako se ljubite. Onaj papir izgleda kao da je poderan iz radne bilježnice. - Što da radim? - Pitat ćemo je. Možda dođe večeras s Esmée. Zašutjele smo. Ja sam se stresla, pa zalupila prozor.

- Daj, bit će to dobro. - Charlie me primi za ruku i povuče kroz masivna drvena vrata i povuče u Hawley Arms. Dok smo hodale prema šanku, nisam dizala pogleda s poda, duboko udišući ustajao zrak. - Jazavčeva rit? - Charlie podigne obrvu promatrajući ponudu. - Smij se koliko hoćeš, ali ovdje imamo najbolji izbor pravog piva u cijelom okrugu - rekao je gazda Mike brišući krigle. Podigao je jednu prema svjetlu i krpom skinuo mrlju. - Tony je spomenuo da ćete možda doći. - Mike i djed godinama su bili prijatelji. - Danas te čeka prava poslastica. - Kako Vjeveričin rep ide s Jazavčevom riti? Mike se počeše po bradi i pogledom odmjeri Charlie prije nego što se nagne prema meni. Odjeća mu je vonjala po ustajalom dimu. - Karaoke. - Stvarno? - Svi u Londonu sad pjevaju karaoke. Moram držati korak s vremenom. Gledaj - pokazao je bradom iza sebe - sad proda jemo i pržene račiće, a ne samo čips. Danas su stigli.


- Zaista napredno. Šutnula sam Charlie po nožnom članku. - To je odlično. Mike. Za početak ćemo uzeti dvije vrećice prženih račića i dva jabučna piva Strongbow, molim. Zagurala sam grickalice u torbu i uzela svoju kriglu. Bila je klizava od kondenzata i puna do vrha da sam morala otpiti gutljaj prije nego što sam ju odnijela do stola pored kamina. Dok smo pile, alkoholna se toplina širila mojim venama, a mišići su mi se počeli opuštati. Charlie me bubne pod rebra, tako da sam se zalila jabukovačom po ruci. Poližem ju i pogledam u koga ona to gleda za barom. Dan je vadio sitniš iz džepa da plati piće za sebe i Bena. Dok nam je prilazio pokušala sam odglumiti da ga ne primjećujem, ali sam osjetila kako me preplavljuje vrućina. - Ima li još mjesta za dvojicu? - Vas dvojicu? - odgovorila sam napuknutim, visokim glasom. - Ne. Mislio sam na onu dvojicu bradonja koji sjede za barom. Dan se stisne između Charlie i mene. Osjetim kako su mi se naježile dlačice na ruci kad su nam se dotakla bedra. Slali smo si poruke cijeli dan, ali sam ipak osjećala nelagodu od promjene u našem odnosu. Nisam znala kako da se ponašam, tko da budem. Iskapila sam i posljednju kap iz krigle i ustala da naručim još jednu. - Dopusti - rekao je Dan, dotakavši me po ruci. Sklonila sam prazne krigle na sredinu stola da napravim mjesta za pladanj s punim kriglama i čipsom koje je Dan pokušavao održati uspravnima. Zavrnuo je rukave svoje bijele košulje, tako da su mu se na podlakticama vidjele kovrčave tamne dlake koje ranije nisam bila primi jetila. Do devet navečer, kad su počele karaoke, više se nisam osjećala ukočeno i nelagodno. Siobhan se nije pojavila, a ja sam bedro prislonila uz Danovo i preglasno se smijala njegovim šalama. Charlie je skočila na noge da otpjeva pjesmu Pat Benatar Hit Me With Your Best Shot. Dok je marširala po improviziranoj pozornici, mi smo navijali za nju i zviždali. Potom je sjela Benu u krilo i usne su im se spojile, a prste mu je zarila u kosu. Dan se okrenuo prema meni. Idemo potražiti neko mirnije mjesto. Uzeo je naša pića i ja sam pošla za njim do jednog okruglog minijaturnog stola u kutu salona. - Pričaj mi o nečem što ne znam - rekao je kad smo se smjestili. - Znaš sve. Poznajem te već godinama. - Ne na ovaj način. - Dan obujmi moju ruku svojima, a ja osjetim trnce u prstima. - Pričaj mi o tvom tati, Grace. Mislila sam da to ne želim, ali jednom kad sam počela pričati, riječi su kuljale iz mene poput bujice. Kad je Mike zvoncem najavio fajrunt, Dan je već znao gotovo sve o meni. Niti koje su nas povezivale pretvorile su se u nešto što nisam bila u stanju razumjeti. Dok mi je palcem prelazio po zglobovima prstiju, osjetila sam sjetu kakvu nikad ranije nisam osjetila. - Mogu li te otpratiti kući? - Da, molim. - Što misliš o tome da uzmem par boca za van? Ako sad odemo, stići ćemo na ribu i krumpiriće prije nego zatvore.


- Odlično. - Doista sam bila gladna. Bila sam previše zauzeta razmišljanjem o rođendanskom slavlju da bih večerala. Dok sam gurala krumpir vilicom po tanjuru, baka je nezadovoljno gunđala. Javila sam se Charlie i rekla da odlazimo. Ona se nasmiješila i napućila usne. - Ne čini ništa što ne bih i ja. - To mi ostavlja mnogo slobodnog prostora. Nazvat ću te sutra. - Poljubila sam ju za laku noć i dok sam hodala prema vratima bila sam svjesna Danove ruke na mojim križima, koja me je grijala čak i kroz zimski kaput. Vani je bio mraz, pa sam ga uhvatila pod ruku i oboje smo požurili niz glavnu ulicu obasjanu svjetiljkama i plavičastim odsjajem televizijskih ekrana iz niza kamenih kuća s mrežastim zavjesama. Do nas je iz podnožja ulice dopro miris pržene ribe, pa sam stala razmišljati što ću naručiti. Uvijek mi je bilo teško odlučiti se između pirea od graška ili umaka od curryja. U zalogajnici je bilo toplo, premda su staklena vrata bila tek pritvorena, tako da sam skinula rukavice kad smo stali na kraj reda. - Što ti se sviđa? - pitala sam ga. - Ti - odgovorio je Dan, pridigavši mi bradu rukom i dotaknuvši mi usne svojima. - Krumpirići, Grace!? Zar nisi već dovoljno debela? Okrenula sam se. Iza mene je stajala Siobhan s rukama na bokovima, a grimizna su joj se usta izvitoperila u cerek. Nekoliko koraka iza nje se zahihotala Abby. - Siobhan, ja... - Grace nije debela i može jesti štogod hoće - odbrusio joj je Dan, zagrlivši me zaštitnički rukom. - To svakako. Ali ja ovdje ne bi jela krumpiriće. Imaju okus po govnu. - Siobhan se okrene i izleti van. Odjednom mi se u misli vrati živa slika kutije i tamnog izmeta koji se rasuo po njoj. Udahnula sam zrak prožet mirisom prženog ulja i želudac mi se okrenuo. - Sljedeći - zazvao je čovjek iza pulta. Ja sam teturajući izašla iz zalogajnice, presavijena u struku i ispovraćala svoje četiri krigle jabukovog vina na zaleđeni pločnik. - Ne zamjeraj se mojoj sestri - dobacila je Abby, marširajući niz cestu za Siobhan. - Pazi se, Grace.


DVADESET I TREĆE POGLAVLJE Sad

O

naj lik stoji kao kip i ne miče se. Usred bijela dana osjećam se nezaštićeno, bez obzira na sunce i na ljude oko sebe. Povučem Annu u najbliži kafić, koji se navečer pretvara u vinoteku. Uvalim se u separe podstavljen stavljenom kožom, obujmivši stvari koje smo kupile, i dok tako razmišljam što da učinim, Anna stane u red da naruči piće. - To je bilo brzo. - Anna mi doda šalicu vruće čokolade. - Ovdje poslužuju pravu čokoladu, a ne ono smeće od praha. - Hvala. - Nadam se da te nisam uvrijedila u butiku, Grace. Izgledala si ti fantastično i u zelenoj haljini. Jedino, meni se više svidjela crna. Jedva čekam da obučem svoju. Nikad nisam imala nešto tako prekrasno. - Sve je u redu. Ionako sam stalno napeta, Anna. Mislim da me netko prati. - Osjetim olakšanje što sam to rekla. Ne mogu pročitati Annin izraz lica. - Tko? Zašto? - Ne znam. Srknem pjenu s vrha šalice. Čokolada je gorka, za razliku od tatine, ali ju svejedno popijem jer ne želim ispasti nezahvalna. Ispričam Anni o osobi u crnom kaputu, crvenom autu, i kako me je netko lovio izvan kluba. - Trebala bi reći policiji. - Reći im što? Da... - zaustavim se i dodirnem usne. Osjećam trnce u njima. Protrljam ih prstima. Sad su već potpuno utrnule. Nos mi curi, a grlo mi nateče. Potisnem osjećaj panike kad shvatim što mi se događa. - Anna - kažem zadebljalim jezikom i počnem kašljati. - Jesi li dobro? - Alergija - uspijem kazati, pokušavajući udahnuti. - O, moj Bože! Da nazovem hitnu? Izokrenem svoju torbicu naopako. Sadržaj se prospe po stolu i po podu. Moj EpiPen se otkotrlja do ruba stola, ali ga zaustavim i odvrnem čep. Krajičkom oka primijetim figuru koja prođe pored mene i krckanje zdrobljene pudrijere na koju je stala. - Što da radim? Annin glas dopire do mene kao da dolazi iz tunela i ne obazirem se na njega, već obujmim rukom brizgalicu i zabijem ju u bedro. Čujem škljocaj, nakon kojeg mi epinefrin počne kolati tijelom. Bedro me zapeče kad izvučem iglu. Čelo mi se orosi kapljama znoja. Udahni... izdahni... - Mogu li ti pomoći? - pita me Anna. - Vode - odgovorim i zatvorim oči.


Nekoliko trenutaka kasnije Anna mi stavi hladnu čašu u ruku. - Izvoli. Jesi ti dobro? Stvarno si me uplašila. Nikad prije nisam vidjela alergijsku reakciju. Kimnem i otpijem gutljaj vode. Još kašljem i trese me zimica, ali najgore je prošlo. - Da odemo u bolnicu? - pita Anna zabrinutog, blijedog lica. - Zapravo bismo trebale, ali mislim da sam sad dobro. Imam još jednu brizgalicu zatreba li mi. - Ne bi li ipak bilo bolje da te pregledaju? - Ne želim propustiti večerašnji prijem. Dobro sam. Stvarno. Nije mi to prvi put. Ionako bi me liječnik nakon nekoliko sati pustio iz bolnice i dao mi antihistaminike, koje ionako već imam doma. - Je li sve u redu? - pita nas konobarica. - Je. - Pružim joj svoju praznu čašu. Čini se težom nego inače. - Mi sad idemo. - Anna nagura moje stvari nazad u torbicu, skupi vrećice iz kupovine i pridrži me za podlakticu dok ustajem. - Alergična sam na orašaste plodove - kažem konobarici. - Jeste li možda moj napitak napravili s mlijekom od lješnjaka? Imao je neki čudan okus. - Vruća čokolada? - namršti se ona. - Stavili smo sirup od lješnjaka. - Glupača. - Anna me gurne prema vratima. - Zamolila sam da stave sirup od lješnjaka u moju kavu. Ovdje više nećemo navraćati. - Ali... - zausti konobarica. Anna me već izvede van. - Blagi Bože, Grace. - Mogli su te ubiti. Mogli bismo ih tužiti. - Ma, dobro sam. Samo želim otići kući i malo odspavati. Možeš li ti voziti? - Osjećam se omamljeno i jedva držim oči otvorene. - Naravno. - Anna se zagleda u moje usne. - Malo nalikuješ Paji Patku. Šteta što ćeš propustiti večerašnji izlazak. - Vidjet ću kako se osjećam kad odspavam. - Svakako. Držim ti fige da budeš dobro. - Anna se nasmiješi i protrlja me po ruci. - Vodim te kući da se odmoriš. Noge me baš ne slušaju dok se spuštamo stubama višekatnice prema autu i samo se nadam da ne izgledam kao neki pijanac. Na parkiralištu pored moje Fieste je parkirana crvena Corsa. - Anna. To je taj auto! - viknem, uperivši prstom u njega. - Drži ovo - kaže Anna i uvali mi svoje torbe, pa potrči prema autu, ali prije nego stigne do njega, auto zabruji i zbriše uz škripanje guma.

Probudi me nečije tapšanje. - Grace? - Anna otvori vrata spavače sobe. - Donijela sam ti juhu od povrća. Preskočila si ručak. Zijevnem i dohvatim mobitel. Pet je sati.


- Hvala ti. - Stavim ruku na usta. - Kako izgledam? - Opet si normalna. Sva sreća. - Anna odloži pladanj na noćni ormarić. - Sve pojedi. Napravila sam je samo za tebe. Onda ću ti pomoći da se spremiš. Kako sam pokupila i posljednju kap juhe s tanjura gustim kruhom od pšenice, tako se Dan vratio kući. Razbjesni se kad čuje o nezgodi u kafiću. - Kako su mogli tako zajebati stvar? - Sjedne na krevet i obujmi mi ruku svojima. - Takve se stvari događaju, valjda. I oni su samo ljudi. - A jasno si im rekla da sirup ide samo u kavu? - Valjda. Anna je naručivala. - A tako? - Primijetim kako mu je vratni mišić zatitrao. - Razgovarat ću s njom. - Molim te, nemoj. Ionako je već i previše napetosti između vas dvoje. - Pogladim ga palcem po zapešću. - Znam da ti nije lako s njom dijeliti naš prostor, ali meni je drago što je ovdje. Ionako je sve u redu. Ja sam dobro, a moja haljina još bolje. Jedva čekam da me vidiš u njoj. Istuširam se vrućom vodom i obrijem noge prije nego što napravim piling cijeloga tijela. Koža mi je ružičasta dok sjedim umotana u ručnik za toaletnim stolićem i lakiram nokte svojim omiljenim lakom u boji trešnje, a Anna mi suši i izravnava kosu. Razmatramo koji miris da stavim. Pričam joj da je Charlie bila toliko opsjednuta Lexieinim sprejem za tijelo Impulse da ga više ne mogu osjetiti u zraku a da mi se stomak ne izvrne. Kao po uputi, odjednom mi se želudac zgrči i ja se presavijem u tijelu. Lak za nokte razlije se po prstu i nekoliko kapi crvene kapne s kista na tepih. Uspravim se, ali mi se želudac opet stisne i osjetim pobunu u crijevima. Skočim na noge i odjurim u zahod. Stignem u zadnji tren. - Grace? - pokuca Anna na vrata. - Nije mi dobro. - Tresem se od zime i znojim u isto vrijeme. Koja čudna kombinacija. Pružim ruku prema umivaoniku, dohvatim flanelsku krpicu, smočim ju, ocijedim i stavim na zatiljak. - Pozvat ču Dana. Zastenjem pod još jednim naletom bola. Naslonim laktove na bedra, pazeći na modricu od EpiPena. Bit će da mi tijelo na ovaj način izbacuje višak adrenalina. - Mala? - Mučno mi je, Dan. - Kako da ti pomognem? Uskoro moramo ići. - Mislim da nisam u stanju ići bilo kamo. Oprosti. Naslonim obraz na hladne pločice i pomislim na svoje prekrasne haljine. Još uvijek nisam odlučila koju bih obukla. Tek nakon pola sata želudac se prestane grčiti da skupim hrabrosti napustiti sigurnost zahoda. Noge su mi slabe, pa se moram čvrsto držati za rukohvat dok silazim niz stubište u smjeru povišenih tonova. Anna i Dan su u kuhinji. Anna izgleda nevjerojatno u crvenoj haljini. Kosu je uplela u šinjon, a slobodni pramenovi joj miluju obraze. - Što se ovdje događa?


- Grace. - Anna se zacrveni. - Mislila sam da bi Dan večeras cijenio društvo, a meni je ovo dobra prilika da obučem ovu haljinu. - Rekao sam ne - Dan odbrusi čeličnim glasom. - Ili idem s Grace ili sam. - Meni ne smeta. Imaš dvije karte, a Anna je spremna. Ja ću se okupati i rano otići spavati. - Hvala ti, Grace - kaže Anna i stavi torbicu pod ruku. - Jesi li spreman, Dan? Dan zausti da nešto kaže, ali se predomisli. Bijesno dohvati ključeve i novčanik i krene odlučnim koracima prema vratima. Mahnem im s praga dok se spuštaju niz ulicu. Sama sam. Zaključam vrata i navučem lanac, pa, makar sam maločas bila bolje, ponovno osjetim komešanje u trbuhu. Nije prestalo sve dok se nisu vratili kući.


DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

Onda

O

tvorila sam školski ormarić i stala kopati po hrpama papira, omotima od slatkiša i knjigama koji su se tamo nakupili tijekom polugodišta. Morat ću donijeti plastičnu vrećicu i očistiti ga prije nego što odem iz škole, a što je već za nekoliko mjeseci. Narančasti omot udžbenika iz engleskog privuče mi pogled, pa ga izvadim van. Mrzila sam kasniti. Iz njega izleti neka omotnica i odleprša na pod. Podignem ju i osjetim navalu vrućine kad prepoznam grbavi rukopis. Poruka je ovaj put bila duža, ali opet sastavljena od istih izrezanih slova: GUBI SE ODAVDE. Zgužvala sam pismo i osvrnula se uokolo. Hodnik je bio prazan. Sat je već bio počeo. Zalupila sam vratima ormarića i okrenula ključ u bravi. Koraci su mi odjekivali po parketu. Otvorila sam vrata učionice uz tresak i potonula u svoj stolac, znojna i bez daha. Ponos i predrasude bio je moj omiljeni roman, ali ni iz trećeg pokušaja da pročitam jedan te isti odlomak nisam uspjela razaznati riječi na papiru. Lupkala sam prstima po klupi kao da ću time natjerati kazaljke na satu da se malo brže okreću. Zvono je napokon zazvonilo, a ja sam ugurala stvari u svoju kurirsku torbu i kliznula prema vratima. Esmée i Charlie su me već čekale u zajedničkoj prostoriji. Charlie je nešto govorila i mahala bagetom, rasipajući komadiće rajčice i krastavca po podu. - Pogledaj ovo - gurnula sam joj poruku pod nos. - Što je to? Pokazala sam Esmée i ispričala joj sve o prvoj poruci i kutiji za cipele. Objasnila sam joj da sam mislila kako će se stvar na tome i zaustaviti, da ju neću morati uplitati i tjerati kako bi birala strane. - Ne mogu vjerovati da bi to Siobhan učinila. Poznajemo se od pete godine. - Pretvorila se u kučku otkad su Grace i Dan zajedno - rekla je Charlie. - Ionako joj nikad nisam bila draga - dodala sam tužno. - Istina, ali... Esmée se zaustavi, ugledavši nešto iza moga ramena. Okrenem se. Na vratima se pojavila Siobhan. - Donijela sam čips. - Siobhan se progura ramenom pored mene, pruživši dvije vrećice čipsa prema Esmée i Charlie. - Sir i luk ili piletina? - Od tebe neću ništa - odbrusila je Charlie i ustala. Esmée je grizla donju usnu i nije dizala pogled s poda, pokušavajući se držati po strani. - Koji je tvoj problem? - Siobban se ispravi, ali ju je Charlie i dalje nadvisivala.


- Ti. Koja šalješ Grace sranja poput ovog. - Charlie gurne poruku Siobhan u prsa, tako da se ova zateturala. Siobhan mi uputi bijesan pogled, pa otvori pismo. - Ja ovo nisam poslala. - Pretpostavljam da onda nisi poslala ni kutiju s govnima onu večer kad je bio Gracein tulum? Siobhan raširi oči u nevjerici. - Nisam. Ne mogu vjerovati da bi vam to uopće palo na pamet. Pa prijateljice smo godinama. Mnogo dulje nego što je ona tu. Charlieino se lice iskrivi u grimasu: - E pa, više nismo. Odjebi, Siobhan. Siobhan zaprepašteno zine, pa zatvori usta. Esmée se povuče unazad. - Esmée? Oči joj se ispune suzama. Slegne ramenima. Siobhan se okrene meni s takvom mržnjom da sam ju gotovo mogla opipati. - Ti stvarno hoćeš da ti ja budem neprijatelj, Grace? - rekla je otrovno. Naravno da nisam to htjela, ali sam znala da je sada prekasno. Naše krhko prijateljstvo nepovratno je uništeno i bilo me je strah pomisliti što će sljedeće učiniti.


DVADESET I PETO POGLAVLJE Sad

G

race, možeš li danas pomoći u jaslicama, molim te? Hannah je nazvala da je bolesna - rekla mi je Lyn. Zbrisala sam u plavu sobu prije nego se predomisli. Makar silno volim trogodišnjake i četverogodišnjake o kojima se obično brinem, oduševljena sam što mogu provesti dan s bebicama. Sarah je došla prva s Lily, Emilynom sestrom. Ovo joj je prvi dan u jaslicama. - Grace, baš mi je drago da si ti ovdje. Istina, Emily će biti luda bez tebe, jedino o kome govori si ti. Imam osjećaj da je još jučer bila ovako mala. - Sarah pokaže bradom prema Lily. - Znam, proleti u sekundi. Hoćeš li da ju preuzmem? Oči joj se ispune suzama dok mi preda je u ruke uspavani svežanj umotan u bež dekicu od flisa sa slikom medvjedića Winnieja i Praščića. Teža je nego što se doima. - Bit će sve u redu - pokušam ju umiriti. - Znam. Samo što ju nisam još namjeravala dati u jaslice, ali su mi ponudili dobar honorar da radim na jednoj knjizi - naravno inkognito - pa se s njom kod kuće ne bih mogla usredotočiti na posao. Nije baš lako biti samohrani roditelj. - Morat ćeš po nju i prije nego što se okreneš, ne brini. Uklonimo se u stranu pred rijekom majki s djecom. Sarah mi doda Lilynu torbu s pelenama i rezervnom odjećom te neobično dugim popisom uputa, pa poljubi kćer i ode. Hodam usporeno poput astronauta prema vrećama za sjedenje sa svojim vrijednim teretom. Milimetar po milimetar, da se ne probudi. Mišići mi se već trzaju od napora, pa pomislim kako se moram vratiti na jogu. Tamne trepavice dodiruju Lilynu porculanski bijelu kožu. Izvadim ju nježno iz dekice i ugledam savršene prstiće sa tankim noktićima. - Što li ćeš sve postići ovim ručicama? - pomislim naglas. Lily tiho hrče dok ju njišem privijenu na grudi i udišem njezin novi miris. Ne mogu odoljeti pomirisati joj potiljak, osjetiti taj savršeni miris bebe. Predivna je. Mama mi svaki put kad razgovaramo da je migove da bi voljela postati baka, ali ja još nisam spremna. Nije ni Dan. Lilyno se tijelo ukoči dok se proteže. Sad je gotovo dvaput duža. Zijevne i pokaže mi svoja širom otvorena, bezuba ružičasta usta. Počne cendrati, makar su joj oči još čvrsto zatvorene. Tepajući joj utješne riječi, odnesem je u čajnu kuhinju da joj zagrijem bočicu. Protresem ju i kapnem mlijeko na svoj zglavak da provjerim nije li prevruće. - Savršeno - kažem joj. Sjednem s njom u naručju i vrškom dude trljam joj donju usnu sve dok ne prestane plakati. Prstima snažno obuhvati moj, a ustima uvuče dudu i glasno i pohlepno siše kao da nije jela danima. Nakon što ju je ispraznila, odložim bočicu na pod. - To će te držati do ručka. - Nježno ju protrljam po leđima sve dok se glasno ne podrigne. - Lily! Sestra bi bila ponosna na tebe kažem joj. Malo joj ukiseljenog mlijeka klizne niz bradu, pa ga upijem njezinim podbradnjakom sa slikom Peppe Praščić.


Narednih sat vremena provedemo udarajući po plastičnim igračkama koje svijetle i puštaju preglasne zvukove ili čitajući priče koje još ne razumije. Svim silama se trudim pridobiti Lily da me nagradi svojim bezubim osmjehom. - Grace, možeš li na trenutak staviti Lily u krevetić i izaći van? Vani je dovoljno toplo da se djeca stignu malo istrčati prije ručka - kaže Lyn. - Cara će se sasvim dobro snaći sama unutra na pola sata. Položim Lily na žutu prostirku s kvadratnim uzorkom. - Prvo ćemo te prije spavanja presvući. Ona se migolji dok joj raskapčam dugmad na bodiju. Noge su joj ukočene i ne dopušta ih saviti u koljenima. - Ma daj, Lily, čekaju me vani. - Kreveljim se sve dok ne opusti noge da mogu maknuti pelenu. Smrad štipa za nos. - Lily, ne mogu vjerovati da si takva smrdljivica. Očistim ju, stavim čistu pelenu i puhnem u njezin nabrekli trbuščić proizvodeći smiješne zvukove. Ona se nasmije, pa ponovim to još jednom prije nego što joj zakopčam bodi i prsluk. Nosim ju prema krevetiću držeći joj glavu na svojem ramenu, dok mi ona čvrsto drži pramen kose među prstima. Miriše na dječji puder i šampon. Navijem sunce, mjesec i zvijezde koji vise iznad krevetića. Sjaji, sjaji, zvjezdice razlije se po sobi, a Lilyne se oči počnu boriti sa snom. Trgne ju vriskanje djece izvana, sva se zgužva i poljubičasti, a licem joj se razliju vrele suze. Zastanem na trenutak oklijevajući, prije nego što istrčim u dvorište. Djeca su se okupila oko ljuljački i plaču. Guram se među njima kako bih prošla naprijed i ugledam Emily kako leži na sintetičkoj podlozi s rukom neprirodno savijenom. Zamrači mi se pred očima. Emily me vrati godinama unatrag, pretvorivši se u moga tatu koji leži na ulici. Zaljuljam se i srušim na koljena. - Grace? Podignem pogled prema najbližem djetetu, što me podsjeti da sam ja ta odrasla osoba koja treba rješavati stvari. - Sve je u redu. Što se dogodilo? - Stala je na ljuljačku i pala - obavijesti me William. - Lyn zove hitnu pomoć. Emilyno je čelo orošeno znojem, pa joj odmaknem oznojenu kosu sa stisnutih vjeđa. Lice joj je samrtnički bijedo. - Emily, dobro je, sad će doći hitna. Samo budi mirna i sve će biti dobro. Emily prestane vrištati i počne jecati, što mi se čini još gorim. Nisam uopće sigurna je li svjesna da sam pored nje. Ne mogu ni zamisliti koliko ju boli i osjećam se potpuno bespomoćno. Pojavi se Lyn noseći deku. Pogledi nam se susretnu. - Pa gdje si ti? - šapne mi. - Morala sam Lily promijeniti pelenu. - Pokušavam nesuvislo utješiti Emily, ne dižući pogled, jer ne želim da Lyn vidi koliko se osjećam krivom. Obujmila sam joj onu zdravu ruku svojima pa ju trljam. Toliko je hladna, usprkos tome što je vani toplo. Osjećam trnce po čelu i ispod pazuha dok mi se adrenalin širi po cijelom tijelu. Ruke i stopala su mi potpuno utrnuli. - Sarah treba doći svaki tren - kaže Lyn. - Sreća pa žive odmah iza ugla. Idem pred zgradu dočekati nju i hitnu. Čujem zavijanje sirena. Znoj mi se slijeva niz tijelo, ali mi ne uspijeva saprati osjećaj žaljenja i ponovno probuđena sjećanja. Steže me u grudima i teško dišem. Dosad nikad nisam imala napadaj panike na poslu i pokušavam se smiriti jer su djeca ionako već u šoku.


Netko me potapše po ramenu. - Tko je ovdje pacijent? - pita me proćelavi bolničar i klekne pored mene, pa otvori kutiju s prvom pomoći. - Ovo je Emily - kažem mu. Njegovo lice vidim čas oštro, čas mutno. - Pala je s ljuljačke. - Zdravo, Emily, ja sam David. Ja ću se pobrinuti za tebe. - Emily! Emily! - čujem Sarah kako viče dok pritrčava kćeri. Ne usudim se ni pogledati prema njoj. Pazeći na jednu kćer zanemarila sam drugu. Počnem skupljati ostalu dječicu i voditi ih u zgradu. Neka još uvijek plaču. Gledamo kroz prozor dok podižu Emily na nosila i odvoze do kola hitne pomoći. - Hoće li umrijeti? - pita me neko dijete. - Hoće li je opet oživjeti? - Emily je dobro, samo je ozlijedila ruku - odgovorim, pokušavajući biti uvjerljiva, makar ni sama nisam uvjerena. - Hajd’mo svi u naš kutić za priče da izaberemo knjigu. - Nekako uspijem prehodati prostoriju, premda su mi noge kao od gume, i zavaliti se u vreće za sjedenje. Ponovno čitamo Grubzona. Glas mi je nesiguran, ali se unesem u priču, oponašajući lisicu, zmiju i sovu. Ako sam u čemu dobra, onda je to gluma.

Kad su djeca napokon otišla iz vrtića, pospremim razbacane knjige i obrišem ljepljive površine. Lyn me pozove u svoj ured. - Nazvala je Sarah iz bolnice. Emily je slomila ruku. Zadržat će je preko noći jer je udarila i glavu, ali će sve biti u redu. I Greg je tamo. Emily je vjerojatno oduševljena što su joj oba roditelja u istoj sobi. - Hvala ti, Bože. - Potonem u stolac jer me noge više ne slušaju. - Moramo napisati izvještaj o ovome što se dogodilo. Sarah će ga morati potpisati i onda ćemo poslati po primjerak u Ofsted i lokalnu agenciju za zaštitu djece. Sram me je pogledati ju u oči. - A poslije toga? - Doći će do istrage. Ako Ofsted zaključi da smo krivi, objavit će incident na webstranicama, kao i mjere koje namjeravaju poduzeti, odnosno što mi moramo napraviti da budemo u skladu sa zakonskim zahtjevima za registraciju. - Lyn, strašno mi je žao. Trebala sam odmah otići i paziti na djecu, umjesto da presvlačim Lily. - Daj, Grace, radi se o nezgodi. Dogodila bi se ona i da si bila vani. Ja znam koliko si dobra s djecom. - Ali Ofsted ne zna. - Emily će biti dobro, a to je sad najvažnije. Nadajmo se da neće utvrditi nikakvu pogrešku. Dosad još nismo imali nijednu nezgodu u vrtiću, ali ne bih se čudila da mnogi roditelji ispišu svoju djecu ako nas Ofsted javno proglasi krivima. - Jako mi je žao - ponovim, jer ne znam što drugo da kažem. Lyn pogleda na sat. - Bolje bi ti bilo da sad odeš kući. Prije nego što napišemo izvještaj morat ćemo razgovarati s djecom i ostalim osobljem. Ionako nam je rok za predaju četrnaest dana. - Idi ti doma, Lyn. Izgledaš iscrpljeno. Ja ću pospremiti do kraja i zaključati. - I inače često ostanem posljednja. - Ne. To ću ja - odgovori mi odlučnim tonom.


Želim ju pitati je li izgubila povjerenje u mene, ali me je previše strah odgovora. Uzmem svoju torbu i kaput, pa zbrišem van kroz glavna vrata. Na malome travnjaku ispred zgrade još se vide tragovi guma kola hitne pomoći. Iščupale su travu. Ona će se s vremenom oporaviti i neće biti vidljivih znakova današnje traume. Ali može li se isto reći i za Emily, pitam se. Ni moji se ožiljci više ne vide, ali ih i dalje nosim u sebi.

*** Kući se dovezem u polusvjesnom stanju, potpuno iznenađena što sam se našla pred njom, a da se uopće ne sjećam kako. Tek nakon trećeg pokušaja uspijem dovoljno smiriti ruku da stavim ključ u bravu ulaznih vrata. Pustim da mi torba padne na pod, skinem cipele na otiraču, bosa odem do kuhinje i natočim veliku čašu šardonea iznad sudopera. Drugu ruku držim na boci i promatram ptice na hranilici. Tako im zavidim. Mogu odletjeti kadgod požele i započeti iznova negdje drugdje. Kako da Lyn ponovno pogledam u oči? Razočarala sam Emily. Razočarala sam i sebe. Ispijem čašu i natočim novu. Mobitel mi uporno zvoni - nepoznati broj - ali se ne javljam. Muka mi je više javljati se, e da bi netko prekinuo vezu. Ulazna se vrata zalupe. Čim Dan uđe u dnevni boravak meni suze grunu na oči. - Grace, što se dogodilo? Ne znam što bih mu rekla. Preplašeno me odvede do boravka i posjedne na kauč, pa klekne pored mene. - Grace? - Lice mu je potpuno problijedjelo. - Radi se o poslu. On otpuhne. - I to je to? - To? Obrišem lice rukavom. - Nisam to tako mislio. Samo mi je drago da nije nešto ozbiljnije, da su ti baka i djed dobro. Što se dogodilo? Uto se nada mnom nadvije sjena. Uopće nisam čula Annu kad je ušla. - Grace. - Ona sjedne do mene i zagrli me rukom. Mišići su mi toliko napeti da mi to smeta pa joj ramenima stresem ruku. Zatim ispričam kakav sam grozan dan imala. - Pa nisi ti kriva - kaže mi Dan, stisnuvši mi koljeno u znak potpore. - E pa, zapravo na neki način je - kaže Anna. - Znam da nikad ne bi nekoga ozlijedila namjerno, ali si trebala biti vani i paziti... - Anna - presiječe ju Dan u pola rečenice. - Nezgode se događaju. Ponekad nitko nije kriv za njih. - Ima Anna pravo. Trebala sam biti vani - kažem, brišući oči. - Pa čak i da si bila vani, Emily bi opet stala na ljuljačku i pala. - Možda. - Gotovo sigurno. - Ne znam kako da bilo kome sutra pogledam u oči. - Visoko podignuta čela! Stvarno, Grace, nemaš se čega sramiti.


- O tome će odlučiti Ofsted. - Trgam komadiće maramice i puštam ih da odlepršaju na pod. Konfeti kada se nema što slaviti. - Hoće li vas zatvoriti? - pita me Anna. - Stvar se neće objaviti, hvala Bogu, osim ako ne zaključe da smo mi krivi za nezgodu. Ne bih mogla živjeti sa sobom ako ugrozim Lynino poslovanje. - Ali, roditelji će svakako biti obaviješteni, zar ne? Pretpostavljam da su im djeca ionako već ispričala da je bila hitna, pa ako nas pitaju, reći ćemo da se dogodila nezgoda. Za ostalo nisam sigurna. Lyn će odlučiti kako da to riješi. Ja se nadam da neće saznati, jer imaju povjerenja u mene. - Tako će i ostati - kaže Dan. - Pa ti si sjajna s djecom. Obožavaju te. - Hvala ti. - Nagnem se prema njemu i čela nam se dotaknu. - Volim te, Dan. - I ja tebe. Idi se sada okupati. Ja ću nešto smisliti za večeru. - Ti? - Da, ja. Sasvim sam sposoban za to. Neće mi biti prvi put. Tri porcije bakalara s krumpirićima, može?

Budilica najavljuje vrli novi dan, trgnuvši me iz nemirna sna. Provirim kroz teške kapke. Usta su mi suha, a okus u njima kiseo. Požalim što sam sinoć večerala masnu ribu, krumpiriće i vino. Dovučem se do kupaonice i dohvatim četkicu za zube. Diže mi se želudac svaki put kad ju gurnem dublje u usta. Ne mogu se ni pogledati u ogledalo: oči su mi krvave, lice mrtvački blijedo. Na trenutak pomislim da javim na posao da sam bolesna, ali se umjesto toga istuširam, obučem i poljubim Dana na izlasku. Annina su vrata zatvorena i zapravo mi je drago što još nije na nogama. Njezina sinoćnja reakcija me je povrijedila, makar je samo govorila ono što sam ja mislila, makar krivica stvarno bila na meni. U prizemlju razmaknem zavjese u dnevnom boravku, žmirkajući na sunčeve zrake koje prodru kroz prozor. Micika leži na kauču skutrena među omotima od pojedene ribe i krumpira. Na podu su dvije prazne boce vina. Zar sam ih obje popila? Pored njih leže prazne boce piva. Opet će nam boce viriti iz pretrpane kante za reciklažno staklo. Samo se nadam da radnici čistoće ne sude o nama na isti način na koji sama sudim o sebi. Vožnja do posla traje mi prekratko. Zabrinuta sam, kao da očekujem da će me dočekati gomila bijesnih roditelja koji stoje u špaliru i drže u rukama plakate na kojima piše Pravdu za Emily. Dakako, dočeka me samo još jedan radni dan. Parkiralište je prazno, ne računajući Lynin auto. Otključam prednja vrata, shvativši s olakšanjem da nisu promi jenili bravu. Još nisam prognana. - Dođi ovamo - dočeka me Lyn raširenih ruku. - Izgledaš grozno. Daj, molim te, ne brini se. To je bila nezgoda. Danas je novi dan. - Njezin mi osmjeh razbije strah u sitne krhotine koje se raspu po podu. Prijeđem preko njih i iskupljena zaronim u njezin zagrljaj. Jutro je nalik svakom drugom, osim što nema Emily. Djeca uopće ne spominju incident niti kola hitne pomoći. Sasvim običan dan. Za vrijeme ručka, Lyn i ja uz njezine sendviče s jajima prođemo kroz izvještaj. Jutros sam bila toliko utučena da nisam ni razmišljala o tome da pripremim neki obrok.


- Mislim da je stvar prilično jasna. Naš je omjer osoblja i djece dobar, a svi prethodni izvještaji su izvrsni. Oprema je u dobrom stanju. Nažalost, dogodilo se što se dogodilo, ali mislim da neće ići u postupak s time. - Nadam se. - Emily je dobro, a to je najvažnije. A ako ne pokrenu postupak i ako stvar ne ode u javnost, naš će ugled ostati netaknut. Nastavljamo raditi po starom. A sad idi i skuhaj nam kavu. Napravim kavu za Lyn i popijem dvije tablete paracetamola s velikom čašom vode. Većinu poslijepodneva provedemo izrezujući srca od kartona, koja ukrasimo šljokicama, papirom od maramica i bojom. Objesim ih na konopac da se osuše. Bole me ruke. Cijeli sam dan bila na iglama i sad sam potpuno iscrpljena. S olakšanjem zaključam vrata i pospremim. - Idem ja sad - javim se Lyn, provirivši kroz odškrinuta vrata njezina ureda. Lyn je blijeda i ukočena u licu. - Jesi li dobro? - Bolje dođi i sjedi. - Lyn kimne glavom prema stolcu, izbjegavajući me pritom pogledati u oči. Sjednem. Remen od sata mi se linja, pa nervoznom cupkam pamučne niti s njega. Promatram kako lepršaju na pod. - Moram ti ovo pokazati. - Lyn mi doda svoj iPad s otvorenim Twitterom. Nemarna djelatnica u vrtiću slomila djevojčici ruku. @malizirevi #izbacitegrace - Je li to... - Čitaj dalje. Ima još. Ne šaljite djecu gdje nije sigurno. @malizirevi #izbacitegrace Zašto niste otpustili Grace? @malizirevi #izbacitegrace Grace je mjesto u zatvoru. @malizirevi #izbacitegrace Tvit za tvitom traži krv. Moju krv. Neke su lokalne novine prenijele tvitove i stvarno ogavne komentare ljudi za koje nikad nisam čula. Postane mi mučno. Slova na iPadu mi se zamute. - Tko je to napisao? - Nemam pojma. Dolaze s novih računa. Nema osobnih informacija ili fotografija. - Je li moguće da dolaze od iste osobe. - Ne znam. - Lyn lupka kemijskom po stolu. - Pitam se, nije li možda Greg? - Možda. Zaprijetio mi je da ću požaliti. Nagao je, to znamo, a usto je i Emilyn tata. Što da radimo? - Ne možemo to pomesti pod tepih. Popodne sam primila nekoliko telefonskih poziva. Već se pročulo među roditeljima. Zabrinuti su. Šutim, čekajući da nastavi. Lyn se zavali u stolac i uzdahne. - Nazvali su iz lokalnih novina. Sutra će objaviti priču. Tražili su moj komentar. - Što si im rekla? - pitam ju glasom toliko slabim da jedva i samu sebe čujem.


- Rekla sam im da nije utvrđena ničija krivica, da je istraga u tijeku, ali i da si ti suspendirana sve dok Ofsted ne donese zaključak. Oči mi se napune suzama. - Žao mi je, Grace, ali ne mogu riskirati da roditelji povuku djecu. Prije svega moram misliti na dobrobit vrtića. - Znam. Oprosti. - Opet ta riječ, ali ne znam što bih drugo rekla. - Čim Ofsted donese odluku sve će opet biti po starom. Ovo će biti iza nas. Kopam po torbi i izvadim ključ. - Izvoli - pružim ga Lyn. - Zadrži ga. Trebat će ti kad se vratiš. A vratit ćeš se, Grace. Ustanem s teškom mukom. Imam strašan osjećaj težine u tijelu. Zbog krivnje. Dok prolazim kroz igraonicu, gledam ona srca od papira i osjećam kako se moje lomi.


DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE Onda

M

eđu božićne čestitke koje su tog jutra pale na otirač sletjelo je još jedno pismo. Tutnula sam ga u školsku torbu da ga pokažem Esmée i Charlie za vrijeme pauze za ručak. U blagovaonicu sam stigla prva. Pitala sam se zašto uvijek vonja po kuhanome zelju, jer nikad na jelovniku nije bilo povrća. Koliko god se pričalo o zdravom ručku, jedino što se dalo prepoznati od hrane koju su nam posluživale mrzovoljne tete u ružičastim odorama i kosom skupljenom u mrežici bili su hrenovke u pecivu i krumpirići. Izgledale su kao da bi radije bile bilo gdje samo ne gdje jesu. Izvukla sam iz hladnjaka za posluživanje neku bijednu izliku za salatu, koja se sastojala od kristalke, rajčice, krastavca i mrvicu tunjevine posute po vrhu. Od toga se neću najesti, ali sam namjeravala izgubiti šest kila do Božića. Znala sam da ću kad dođe Božić začas vratiti težinu trpajući se čokoladicama i pitama od mljevenog mesa. Čekajući u redu da platim, nisam mogla odoljeti a da ne stavim na pladanj i šalicu vruće čokolade. Napokon, zaslužila sam ju s obzirom na silne kalorije koje sam uštedjela salatom. Kad sam stigla do našeg uobičajenog stola, Esmée i Charlie su već sjedile ondje. - Jesi li čula za Siobhan? - pitala je Charlie, nemirno cupkajući na klupi. - Ne. - Izbačena je. - Ha? Zašto? - Siobhan je bila najpametnija među nama. - Zbog krađe jednog laptopa. - To je komično. Ona ga ne bi ukrala. Ima svoj. - Uhvatili su je na sigurnosnoj kameri. Već je bila i policija. - A što će biti s faksom? - Neće se upisati, jer neće moći na maturu. - Isuse - rekla sam šokirano. - Ne mogu vjerovati - dodala je Esmée grizući se za usnu. - Čini mi se kao da ju nikad nisam poznavala. - Pa i nismo - rekla je Charlie. - Evo, gledaj što je učinila Grace. - Još uvijek čini. Danas sam opet dobila pismo. - Kučka - rekla je Charlie. - Istina - složila sam se, ali kad sam pogledala prema Abby, ona je jecala u kutu zarobljena zabrinutim prijateljicama koje su se raspitivale o njezinoj odmetnutoj sestri. Usprkos svemu, bilo mi ju je žao.


Bilo mi je to pravo olakšanje da se ne moram svaki dan sretati sa Siobhan. Glasina je bilo napretek. Da pripada lancu organiziranog kriminala. Da joj je tata mafijaš. Stephen Brown iz mog razreda rekao je da mu je ponudila laptop za 100 funti. Nije si mogao priuštiti novi, ali nije imao pojma da će ga ukrasti. Taj dio sam povjerovala. Siobhan nije imala posao kao mi ostale. Ja sam subotom radila u kafiću, Charlie je čuvala djecu, a Esmée pomagala mami i tati dostavljati knjige za Avon. Siobhanini roditelji nisu željeli da je išta odvlači od učenja. Za što li joj je toliko trebao novac? Najvjerojatnije za uredski papir. Pisma sam dobivala gotovo svaki dan i već sam bila nervozna i umorna od njih. Charlie je htjela početi tražiti tatu, a ja sam pokušavala održati korak sa školskim obavezama. Nikako se nisam mogla usredotočiti na njih. Probale smo nešto natuknuti Lexie, praveći se da smo vidjele emisiju Jeremyja Kylea u kojoj je neka djevojka zahtijevala od majke da joj kaže tko je njezin biološki otac i smišljajući priču o djevojci u školi koja je nedavno ušla u trag ocu, ali bi Lexie samo zapalila novu cigaretu, natočila još jedno piće i pravila se da nas ne čuje.

Vraćajući se u petak kući iz škole, krenule smo prečicom kroz park. Na ljuljački je sjedila usamljena figura plavih uvojaka koji su se rasipali iz njezine svjetložute vunene kape s coflekom. Bila je to Siobhan. - Idemo na drugu stranu - rekla sam Charlie, povukavši je za ruku. - Nemam se što ja njoj sklanjati. - Charlie je odlučno koračala po travi prekrivenoj mrazom, ispuhujući paru. - Bok, lopino. Ukočila sam se, očekujući da Siobhan eksplodira, ali baš kad se okrenula ledeni me je zrak natjerao na kašalj. Oči su joj bile prošarane krvavim žilicama, a lice blijedo i pjegavo. - Nisam ništa ukrala. Charlie je pogleda duboko u oči. - Vjerujem ti. - Hvala. - Siobhan pruži ruku i Charlie ju pljesne na stranu. - Vjerujem ti kao što vjerujem da ne šalješ pisma Grace. - Ja... - Ne trudi se. Snimili su te na sigurnosnoj kameri. Trebala ti je lova za poštanske marke, ha? Kako si samo jadna. Dan voli Grace. Flundre poput tebe ga ne zanimaju. Siobhan šmrcne i obriše nos nadlanicom rukavice. - Molim te. Pa bile smo prijateljice. - Kad smo bile glupe. - Charlie me dohvati za zglavak. - 'Ajmo, Grace. Idemo se naći s ostalima. - Pustite me da i ja dođem - rekla je Siobhan, sklopivši ruke kao da moli. - Starci me mrze. Čak ni Abby ne želi razgovarati sa mnom. - Crkni, Siobhan - odbrusila joj je Charlie grubo, ali sam joj, dok smo se udaljavale, primijetila suze u očima.


DVADESET I SEDMO POGLAVLJE Sad

N

e mogu vjerovati da se sad moram vratiti kući i priopćiti Danu da sam najvjerojatnije ostala bez posla. S ključem u ruci i pognute glave požurim do parkirališnih mjesta rezerviranih za osoblje vrtića, gdje sam ostavila Fiestu. Bacim torbu na suvozačko mjesto, sjednem i povučem noge, pa zaključam sva vrata. Osjećam tjeskobu. Postoji netko tko me očito mrzi. Da nije Greg? Je li on ta osoba koja me prati? Ovo nije prvi put da imam neprijatelja. Kroz glavu mi sijevne sjećanje na vrijeme kad sam imala osamnaest. Sjetim se kako je to završilo i najradije bih se rasplakala. Nazovem mamu. Možda ako glasno izgovorim što me muči stvari više neće izgledati tako strašno i bit će mi ih lakše ponoviti Danu. Mobitel zvoni i zvoni. Pričekam da se javi glasovna pošta, ali se umjesto nje ipak javi mama. - Bok, Grace - dopro je do mene hrapavi glas kroz smetnje u vezi. - Jesi li dobro? - A ti? Zvučiš kao da si trčala. - Kod nas je Oliverova kći s djecom. Igramo se skrivača. Jesi li me trebala nešto? Ubode me žalac ljubomore. Sa mnom se nikad nije igrala, a sad se igra s Oliverovom unučadi. Makar razumijem, svejedno me to boli. - Ništa važno. - S naporom progutam slinu da mi ne pukne glas. - Vrati se klincima. Nazvat ću te sljedeći tjedan. Zaškrgućem zubima i pokrenem motor. Poskočim uplašena bukom koja grune u autu. Jutros sam glasno slušala lokalni radio koji je puštao hitove iz osamdesetih. Auto ispuni glazba pjesme Mr Blue Sky grupe ELO, pa lupim po prekidaču da ugasim radio i naslonim čelo na upravljač. Gotovo da mogu čuti tatin cvrkutavi glas: Novi je predivan dan, hej, hej. Kad bi barem on bio ovdje da mu se pojadam. Potpunu tišinu remeti tek moje hripanje, pa poželim da zauvijek ostanem učahurena ovdje u autu. Trgne me Lyn potapšavši rukom po mom prozoru, pa podignem glavu, nasmiješim se i kimnem glavom: - Dobro sam. - Ubacim u rikverc i krenem. Ako na cesti i ima drugih automobila, uopće ih nisam svjesna. Kotači se okreću i okreću, tjerajući me naprijed, i eto me već doma. Prerano. I prije nego što stignem do ulaznih vrata čujem povišene tonove iz kuće. Bacim ključeve u zdjelu za sitnice na telefonskom stoliću i glasno zazovem: - Zdravo! U boravku je upaljen televizor. Čuje se urlanje motora, a na ekranu formule jedan jure u krug. Dan sjedi na rubu kauča pognute glave s kontrolerom PlayStationa u ruci. Anna stoji iznad njega s rukama na kukovima. - Što se ovdje događa? - Dan ne zna gubiti. Ne voli igrati igrice, je li, Dan? - Ne, tvoje ne. - Pogled mu je mračan. Glas prijeteće tih.


- A to je zato što... - Umuknite oboje. Još mi samo ovo treba danas. - Uperim daljinski u televizor i isključim ton. - Suspendirali su me. - Sjednem do Dana i naslonim glavu na njegovo rame. Micika mi skoči u krilo, pa ju počešem po vratu, zahvalna što mi je odvratila misli s teme. - Što? Zašto? Ispričam im kako sam provela dan. - Ali Lyn je jako draga prema meni. Rekla mi je da zadržim ključ jer ću se već vratiti na posao. Samo je pitanje vremena. Ne znam, međutim. Sve ovisi o tome što će Ofsted reći. - Pa to je grozno - kaže Anna. - Netko ti stvarno hoće nauditi. Imaš li pojma tko bi to mogao biti? - Neko govno bez vlastitog života - kaže Dan. - Lyn misli da se radi o Gregu, Emilynom tati. Prije nekoliko tjedana sam se sukobila s njim. - Ali ti ne misliš? - Ne znam. Već neko vrijeme imam dojam da me netko prati. Dan me sumnjičavo pogleda. - Jesi li sigurna? Znaš koliko možeš biti... sumnjičava. - Istina je. Vidjela sam ga - kaže Anna. Trčala sam za autom. - Zašto mi to prije niste rekle? - bijesno će Dan. - Nisam htjela da se brineš. - Ako uhvatim nekoga da te prati, imat će posla sa mnom. - Pravi si princ na bijelom konju, je li? - kaže Anna. - Anna? - Reci, Dan? - Začepi labrnju. - Hoćete li se vas dvoje više smiriti? - Nastupi teška i neugodna tišina, još gora nego vikanje. - Hoću se okupati i provesti mirnu večer. - Ja ti neću biti ovdje. Imam nogometni trening. - I ja idem van večeras - kaže Anna glasom kao da se buni. - Na neko lijepo mjesto? - pitam ju. - Zapravo na spoj. Dan ustane, a mišići na vratu mu se trzaju. - Šteta što nije još jedan razgovor za posao. Vidimo se kasnije. - Poljubi me u potiljak. Pokušam ga uhvatiti za ruku, ali on samo nestane kroz vrata. - Oprosti što si nas ovako zatekla, Grace. Ja sam prilično natjecateljski tip. - I Dan je takav - odgovorim, duboko uzdahnuvši. - Mislim da mu teško pada što mora dijeliti prostor. meni je prekrasno što si ovdje, oboma nam je drago, ali bi bilo lijepo da znamo kakvi su tvoji planovi. - Ma, svakako. Oprosti. Svjesna sam da ne mogu ovdje ostati unedogled. Uskoro ću nešto smisliti. Obećajem. Ipak, strašno mi je drago što sam vas upoznala i saznala mnogo o


Charlie. Samo bih još htjela upoznati Lexie. Čuti od nje priče kad je Charlie bila beba i vidjeti neke fotke. No dobro, idem ti napuniti kadu. Imam neko fino ulje koje će te opustiti. - Hvala, Anna. Ona ode na kat i napetosti u dnevnom boravku nestane. Zatvorim oči i pogladim Miciku, koja me polako uspavljuje svojim predenjem. - Što bih ja bez tebe? Uopće te nije briga što ljudi govore, je li? - Ona me potapše po ruci svojom mekom šapom. - Kada je spremna - zazove me Anna. Uto mi mobitel javi da sam primila poruku. Od Dana. Ona mora otići. Jedva čekam da sperem ovaj dan sa sebe.

Anna je odnekud iskopala dušice, tako da cijela kupaonica treperi nježnim svjetlom. Preko radijatora je prebačen mekani bijeli ručnik, a moj kućni ogrtač visi na vratima. Na prozorskoj dasci stoji čaša ohlađenog vina, a pored nje moj iPod i slušalice. - Izvoli - kaže Anna, pruživši mi Jane Eyre. - Trebaš li još nešto? - Čini mi se da si mislila na sve. Ovo je fantastično. Osjećam se kao u romantičnoj komediji. - Svima nam tu i tamo treba malo pažnje. - Hvala ti. - Nema na čemu. Hoćeš li da ti naručim nešto za jelo prije nego odem? - Ne treba, hvala. Ima pizze u frizeru ako ogladnim. S kime imaš spoj? - S nekim momkom kojeg sam upoznala na internetu. Idemo na večeru u Beefeater. - Uživaj. Ne čini ništa što ne bih i ja. - Gdje je tu zabava? - Nasmiješi se i ostavi me samu u kadi s mojim tvrdim i grubim mislima. Voda je poput brusnog papira: zagladi ih i omekša, tako da napokon mogu zatvoriti oči i opustiti se. Ležim u kadi sve dok voda ne postane hladna, a moji prsti se smežuraju. Emocionalno potpuno iscrpljena, preskočim večeru, odem ravno u krevet i zaspem duboko, bez snova. Nisam čula ni Annu ni Dana kad su se vratili kući.

Dan baci ručnik na pod i povuče košulju s vješalice. Ne sjećam se kad sam ga posljednji put vidjela golog. Obično na posao odem prije njega, a vikendom se on često oblači u kupaonici i rano ode na nogometni trening. Postane svjestan da ga gledam, pa se okrene. - Razgovarala sam jučer s Annom - šapnem, premda je malo vjerojatno da nas može čuti. - Uskoro će otići, a onda možemo... - Možemo - prekine me on i priđe krevetu. Stavi mi dlanove na ramena i nježno gurne natrag na jastuk. Ljubi me po vratu i zavlači ruku pod majicu. - A što s Annom? - A što s nama? Prošlo je već previše vremena.


Povuče mi donji dio pidžame, a ja mu zarijem nokte u leđa, grizući si unutrašnju stranu obraza da ne zastenjem. Progutam krv, tamnu i slanu. Sve je gotovo za nekoliko minuta, ali sam sva omamljena od olakšanja da me još uvijek želi. I da ja želim njega. Dan sjedne i makne mi kosu s očiju. - Nedostajalo mi je to. - I meni. Volim te. - I ja tebe. - Dan mi pogladi usne palcem. - Mogli bismo kasnije ponoviti? - Mogli bismo. - Trebali bismo uzeti neki odmor. Otići na produženi vikend kod tvoje mame. Imam prekovremenoga na poslu. Što misliš o prženoj ribi i krumpirićima na rivi? - A što sa svim ovim što se dogodilo u vrtiću? - Trenutno ne možemo ništa učiniti po tom pitanju. Ako ništa drugo, signal kod tvoje mame je tako loš da nećeš svakih pet minuta moći provjeravati ima li novih tvitova. - Nazvat ću je onda kasnije i sve dogovoriti. Pozdravimo se dugim poljupcem, kako treba, a ne kratkim kako smo se već navikli pozdravljati. Besmisleno je i nadati se da bih mogla biti sretna sa svim ovim što mi se događa na poslu, ali mi je barem lakše. Ponovno smo tim. Štogod da se dogodi, znam da ćemo se s time nositi zajedno. Preda mnom je dugi dan i razmišljam o velikom proljetnom pospremanju. Bessie Smith mi pjevuši Downhearted Blues, pa joj se pridružim dok jednom rukom držim kauč, a drugom usisavam ispod njega. Ima dovoljno dlake za još jednu mačku. Srce mi skoči u grlo kad me netko potapše po ramenu. Okrenem se oko svoje osi i ugledam Annu kako isključuje usisivač iz zida, pa izvadim slušalice iz ušiju. Iza nje stoje dva policajca. Soba se zaljulja i imam dojam kao da sam otputovala nazad kroz vrijeme. - Je li Dan dobro? - Grace Matthews? Ja sam policijski časnik Dunne, a ovo je časnik White. - Mahne mi značkom pred očima. Ja bez riječi kimnem, držeći se rukama za obraze. - Možete li nam reći gdje ste bili sinoć? - Sinoć? - ponovim pitanje napuknutim glasom. Pokušam jezikom ovlažiti usta, pa krenem ispočetka: - Sinoć? Bila sam ovdje. - Je li itko bio s Vama? - Nije. Zašto? - Pretpostavljam da radite u Malim Žirevima? Kimnem potvrdno. - Sinoć je netko provalio u vrtić. - Molim? Tko? - To tek trebamo otkriti. Nije bilo znakova provale. Tkogod je to učinio, imao je ključ. Imate li Vi ključ, gospođice Matthews? - Imam - odgovorim piskutavim glasom. - Možete li provjeriti je li još kod Vas? Krenem u hodnik u njihovoj pratnji. Uzmem svežanj u ruku i izdvojim onaj od Malih Žireva.


- Evo ga. - Trebali biste poći s nama u postaju da date izjavu. Možete li se obući? Anna mi donese tenisice. Tek iz drugog pokušaja uspijem ugurati noge, ali mi se ruke toliko tresu da ih ne mogu zavezati. - Dopusti. - Anna klekne i zaveže ih. - Hoćeš li da nazovem nekoga? Gledam ju blijedo. - Ne znam. - Gospođice Matthews? - pozove me časnik White, otvorivši ulazna vrata. Izađem i odem do policijskog auta, pored redova narcisa i zvončića koji se naginju preko ruba staze. Gospođa Jones stoji na kućnom pragu. - Je li sve u redu, Grace? Ne odgovorim joj. Sjednem na stražnje sjedalo, još uvijek u nevjerici da sam ponovno u policijskom autu. Dok prolazimo seoskim krajolikom, koji me inače smiruje, vrate mi se u misli sjećanja. Danas je krajolik hladan i odbojan. Zatvorim oči i u mislima vidim kako je zasvijetlio tvit: Grace je mjesto u zatvoru.


DVADESET I OSMO POGLAVLJE Onda

S

niježilo je, pa sam rukavicom obrisala vjetrobran. Baka i djed su mi kupili rabljenu Fiestu za Božić. Bila sam oduševljena. Auto je bio siv - suri, prozvao ga je Dan i našalio se da jedino ne leti poput orla. Ispod brisača nalazilo se pismo. Prošli su me žmarci i osvrnula sam se oko sebe da provjerim gleda li me netko prije nego što zaguram omotnicu u džep. Nakon kutije za cipele više nisam primila nijedan poklon, ali su pisma neprekidno stizala, svako s još gorom prijetnjom od prethodnoga. Vraški sam se trudila da me te prijetnje ne pogode. Nije mi bilo jasno zašto Siobhan ne prekine s time, ali barem ju više nisam morala gledati u školi. Zavjese u dnevnom boravku su se pomaknule i provirilo je bakino izborano lice. Razvukla sam usta u kiseli osmijeh i mahnula. Pisma joj nisam pokazivala. Bila je dovoljno zabrinuta time što sad vozim. A nisam htjela ni da mama sazna. Bilo nam je lijepo zajedno za Božić, ali je naš odnos još uvijek bio svjež. Krhak. Nisam ga htjela opterećivati. Bojala sam se da ju ponovno ne izgubim, pa sam se veselo smiješila njezinim vicevima i pazila da razgovori budu vedri. Dok sam milila kroz selo, držeći se za upravljač kao da se utapam, imala sam osjećaj da su mi se mišići na leđima pretvorili u kamen. Danu je bilo smiješno to što se bez iznimke držim ograničenja brzine, ali on je imao godinu dana više vozačkog iskustva od mene. Kornjača uvijek stigne na cilj, znala je reći baka. Dala sam žmigavac prije skretanja u Charlieinu ulicu, makar su ulice bile puste. Ne gaseći motor provjerila sam u retrovizore prati li me tko, pa tek onda izašla iz auta i požurila stazom do kuće. Stalno sam bila na rubu živaca i trzala se i na najmanju sitnicu: drvo u prednjem dvorištu koje je bacalo čudne sjene na moju sobu ili lavež. Pokušavala sam se uvjeriti da mi ta pisma ne mogu ništa, ali se tjeskoba za stalno uselila u moj želudac, ostavljajući jako malo mjesta hrani. I tako sam napokon počela gubiti kile. Kristalići leda rasuli su se po drvenom podu kad sam otresla čizme. - Ja sam - zazvala sam i krenula u kuhinju. Lexie si nije mogla priuštiti da plaća grijanje za cijelu kuću od jutra do mraka, ali je ventilator puhao topli zrak u kuhinji, paleći se i gaseći cijelo vrijeme zbog regulatora temperature. - Dobila sam još jedno - rekla sam bacivši omotnicu na stol, a zatim se srušila na drveni stolac, koji nije bio ništa manje neudoban nego što je izgledao. - Što piše? - Charlie ga uzme u ruke. - Nisi ga još ni otvorila? Razreže omotnicu, izvuče A4 papir s crtama i zaravna ga. - ODLAZI ILI ĆEŠ POŽALITI. Slova su neujednačena i izrezana iz časopisa, baš kao i kod ostalih pisama. - Jebena Siobhan! - Charlie baci pismo na stol. - Kaže da nije ona. - A što bi ti očekivala da će reći? I tko bi drugi mogao biti?


- Za tebe. - Lexie prolije malo čaja s mlijekom iz skrhane šalice na stol. Ja se malo povučem unazad na stolcu i okrenem glavu od njezinog kiselog alkoholnog zadaha. Gurne prema meni paketić s keksima. Primijetim da joj se ruka toliko trese da je pravo čudo da nije zdrobila te kekse. - Mora da ti je jebeno grozno. Uopće mi nije jasno kako se možeš usredotočiti na ispite. - Ne mogu - zijevnem. Lexie primi pismo u ruku. - A zašto ne bi? - Što zašto ne bi? - Otišla? Ne mislim zauvijek, ali bi mogla otići živjeti s mamom u Devon i dati toj Siobhan vremena da se smiri? - Neću. Ne mogu ni zamisliti da sam tako daleko od Dana. To su samo riječi, a riječi ne bole ili tako nekako. - Uopće se ne odvaja od Dana. U posljednjih par tjedana jedva da sam je i vidjela - kaže Charlie i u pravu je. - Pretvaraš se u one cure koje napucaju prijatelje čim si nađu frajera. - Ne pretvaram se. Samo što... - Izgledaš potpuno smoždeno, Grace. - Istina, ali ovo je važna godina. Imam ispite. Mogu se nositi s par pisama. - Osim toga, obećala mi je pomoći kod nečeg važnog. - Charliein glas postane mekan. Zapravo, mama, želim... - Sranje! - vikne Lexie za šalicom koja se otkotrlja po podu. Dohvati sivu krpu koja je jednom bila bijela i spusti se na koljena da pokupi kavu. Ustane zatim i ocijedi blatnjavo smeđu vodu iz krpe po tanjurima sa skorenim kečapom u sudoperu. - Idemo mi sad - kaže Charlie i pomakne stolac unazad uz škripanje. - Imamo neki dogovor. - Stvarno? - Aha. Hoćeš li ostaviti auto ovdje? U gradu će biti gužva zbog rasprodaja, a ti se ne znaš parkirati. - Baš ti hvala. Dobro. Idemo na bus.

Skutrila sam se na klupi u glavnoj ulici, lupkajući nogama po podu da se zagrijem. Charlie je u zadnji tren skočila s autobusa, jer je doma zaboravila svoju torbicu. Nadala sam se da će stići otrčati do kuće i vratiti se na stanicu na vrijeme da uhvati novi bus. Jedan je upravo milio prema meni. Stao je na ugibalištu, a meni je laknulo kad sam kroz prozor ugledala Charlie kako mi maše. U gradu je bila prava ludnica. Ljudi su srljali iz jednog dućana u drugi u nemogućoj potrazi za savršenom odjećom za doček Nove godine. Onom koja će sakriti sve te gomile pojedenih mesnih pita. Trgali su s vješalica odjeću na pedesetpostotnom popustu i nosili u naramcima na blagajnu. Charlie se probijala kroz gomilu. Pratila sam ju s teškom mukom, pokušavajući ne izgubiti iz vida njezinu zelenu kapu. Nije mi htjela reći kamo idemo.


Zaustavila se pred tirkiznoplavim vratima. Iznad njih je pisalo treperavim neonskim svjetlom: Salon za tetovažu. - Zafrkavaš me? - Mislim da si trebamo napraviti iste tetovaže. - Aha. I pustiti brade - odgovorila sam. - Ništa muškobanjasto. Gledaj, nacrtala sam ovo. - Charlie izvuče komad papira iz džepa i razmota ga. Na njemu je bio nacrtan leptir. - Možemo ga staviti negdje gdje ne upada u oči. Na primjer na rame? - Ti to za ozbiljno? - Nije mi padalo na pamet da se tetoviram. Nikad. Tu uopće nisam imala dvojbe. - Nego što? Nova godina, novi početak. - Što će ti mama reći? A Ben? - Napucala sam ga. - Što? Zašto? - Reagirala sam sebično, ali sam se razočarala što više nećemo moći izlaziti na zajedničke spojeve. - Bacila sam oko na nekog novog. - Koga? Ben je tako dražestan... - Ali dosadan. - Charlie bljesne osmijeh na licu i gurne vrata da ih otvori. Prijamni je pult bio sav u bijelom, kao u nekoj klinici. S radija je treštala božićna glazba. - Charlie Fisher? - Ne mogavši si pomoći, zabuljila sam se u ženu za pultom. Poput vinove loze tetovaže su joj se penjale golim rukama i plele oko vrata. - Ta sam. - Bok. Ja sam Nancy. Imate zakazano za dvije male tetovaže, je li tako? - Samo jednu - rekla sam, sjela na klupu i prekrižila ruke. - Charlie mi je spomenula da ćeš se možda predomisliti. - Predomisliti? - ponovila sam. - To podrazumijeva da sam prije htjela. - Izdajice. - Charlie pokaže svoj crtež Nancy. - Zgodno. Sama si ga nacrtala? - Aha. Htjela sam nešto što predstavlja slobodu. - Uđi unutra - rekla je Nancy, pa se okrenula meni: - Možeš gledati ako želiš. - Zar ćeš ti to raditi? - Bila sam zatečena. Očekivala sam nekog muškarca u crnoj majici s bezbroj pirsinga. - Aha. Koga si ti imala na umu? Posramljeno sam odmahnula glavom. Pokrajnja soba nije bila skučena i prljava, kakvom sam ju ja zamišljala. Na blještavo bijelim zidovima visjeli su u inoks uokvireni posteri djevojaka iz pedesetih godina. Dok se Charlie namještala da legne na trbuh na crnu kožnu klupu, Nancy je navukla kirurške rukavice. Kad joj je iglom dotakla kožu, Charlie se trznula i oštro udahnula. - Boli? - Bila sam opčinjena. - Aha. Ne razmišljaj o tome. Što si radila sinoć?


- Bila sam s Danom. - Čovjek ne mora biti Einstein da bi to pretpostavio. - Odnijeli smo njegov teleskop u šumu. Noć je bila prilično vedra. - Bit će da ste se smrzli. - Zapalili smo vatru i pekli sljez. Grijali jedno drugo... - Uopće ne sumnjam! Izgledate mi stvarno sretni. - I jesmo. Mislila sam da će nam biti čudno od prijatelja postati cura i dečko, ali nije. Znam da smo još premladi, ali čini mi se da je Dan onaj pravi, Charlie. - O, Bože. Pričekaj još koju minutu i dat ćeš si tetovirati njegovo ime. Sat vremena kasnije, Nancy je završila posao. Zavalila se u svoj stolac, skinula rukavice i bacila ih u kantu za otpad, objašnjavajući na što sve treba paziti nakon tetovaže. Charlie otpije gutljaj vode, a boja joj se polako vrati u obraze. - A što je s tobom? - obrati mi se Nancy. - Jesi li u iskušenju? - Mislim da to nije za mene, ali izgleda jako lijepo. - Raširi svoja krila, Grace, i poleti - rekla je Charlie. - Možda jednog dana - rekla je Nancy. - Možda. - Makar, sumnjala sam u to. Sviđalo mi se što s obje noge čvrsto stojim na zemlji.

Skočile smo s autobusa s punim torbama koje su nam lupale o bedra. Sve novce koje mi je mama dala za Božić potrošila sam u Topshopu na ljubičastu haljinu koja otkriva ramena, a koju ću sutra nositi za doček Nove godine u pabu. Jedva sam čekala da me Dan vidi u njoj. Charlie si je kupila žarkocrvenu haljinu od likre i ruž u istoj boji. - Ideš kod mene? - pitala sam Charlie. - Aha. Pričekaj me da uzmem stvari i kažem mami. - Pričekat ću te u autu. Izvukla sam ključ iz torbe, obišla auto da otvorim vrata na vozačevoj strani i stala ukopana. Netko je na vratima urezao riječ KUČKO nepravilnim slovima.


DVADESET I DEVETO POGLAVLJE Sad

T

rebam li odvjetnika? Nadam se da je Anna nazvala Dana i rekla mu gdje sam. Ne znam imam li pravo u ovakvim situacijama na jedan telefonski poziv ili je to samo u filmovima. Od blještavog umjetnog svjetla me boli glava, a miris sredstava za čišćenje stvara mi mučninu. Zrak u ovoj sobi bez prozora je ustajao i pretopao za zimski dan. Ni u najluđim snovima nisam mislila da ću ponovo završiti u sobi za ispitivanje. Čekam da mi se netko obrati. Listaju neko vrijeme papire i onda podignu glave. - Gospođice Matthews, Vi zapravo niste uhapšeni. Zasad nam samo pomažete u istrazi. Zasad. Posegnula sam za plastičnom šalicom pred sobom. Izvana do nas dopre zvuk lupanja i vikanja. Problijedim. Voda se prolije po stolu i stane kapati po sivom linoleumu. - Oprostite. - Krenimo od početka. Odgovorite iskreno na sva pitanja, a ako koje ne razumijete, recite, pa ćemo ga ponoviti. Je li Vam sve jasno? - Jest. - Moram im reći istinu. Nemam što skrivati. Već sam jednom sjedila u ovoj sobi i lagala policiji. Živjela u strahu da će me otkriti. Neću to više ponoviti. - Koliko dugo radite u Malim Žirevima? - Sedam godina. - Možete li nam opisati događaje od prije nekoliko dana? Ispričam im o Emily, kako nisam odmah izašla van kad me je Lyn zamolila, i kako je Emily pala. Nisam im rekla da još čujem njezine krikove kad zatvorim oči, da još uvijek vidim njezino iskrivljeno i blijedo tijelo kako leži na tlu. - Pretpostavljam da je onda uslijedila neka reakcija usmjerena protiv Vas? - Da. - Imate li ideju tko je to pokrenuo? - Zapravo, prije nekoliko tjedana izbio je jedan incident s Emilynim ocem. - Ispričam im što se zbilo. - Postoji li možda još netko tko Vam nešto zamjera? - Ne. - Želim im reći da me netko prati, ali se bojim da će misliti da izmišljam. - Ima li još netko koga poznajete bilo kakav razlog da provali u vrtić? - Ne. - A Vi ste jučer navečer bili sami kod kuće? - Da.


Ponovimo cijelu priču nekoliko puta, a potom me ostave samu u sobi. Izvadim maramicu iz rukava, obrišem znoj ispod pazuha i pitam se da li me sad promatraju ili su skriveni prozori i lažna ogledala samo u filmovima i serijama. Položim dlanove na stol i zatvorim oči. Iz hodnika čujem kako se približavaju koraci i otvore se vrata. - Hvala Vam, gospođice Matthews. Slobodni ste, zasad. Zasad.

Dok izlazim iz policijskog vozila koje me dovezlo pred kuću, primijetim da su se pomaknule mrežaste zavjese kod gospođe Jones. Požurim puteljkom do vrata, ljuteći se na sebe što nisam ponijela mobitel. Vrata su zaključana. Pozvonim, pa provirim kroz otvor za poštu. Anna ne otvara. Stanem bijesna lupati šakama po tvrdom drvetu sve dok me ne zabole, a onda klonem na prag, tresući se od zime u svojoj majici s kapuljačom. Što da radim? Nemam snage suočiti se s gospođom Jones i njezinim pitanjima ako mi otvori vrata. Makar je to besmisleno, odlučim se sakriti, otrčavši pored kuće do crnih vrata stražnjeg dvorišta. U stakleniku je ledeno. Sjednem na pod prekriživši noge i osjetim kako mi vlaga prodire kroz trenirku. Nedugo zatim osjetim kako mi je utrnula stražnjica. Dan se prvi vrati kući. Čujem brujanje njegovog Land Rovera i potrčim prema prednjoj strani kuće. - Grace, zar si išla trčati? Bacim mu se u naručje. - Grace, pa ti se treseš. Idemo unutra. Odvede me do kauča. Grude komposta padnu s moje trenirke na tek usisani tepih, ali me nije briga. - Grace, strašno mi je žao. - Anna uleti u kuću u kaputu i čizmama. - Nisam mogla ući. - Oči su mi pune suza. - Tražila sam Miciku. - Molim? - Pogledom pretražujem boravak ne bih li ugledala ono vječno prisutno sivo klupko dlake. - Kad si otišla, došla je gospođa Jones i počela postavljati pitanja. Nisam je htjela pustiti unutra, pa sam stajala pred otvorenim vratima. Micika je istrčala van. Nisam je mogla uloviti. - Micika nikad ne ide van. - Znam. Valjda je vidjela zeca ili nešto. - Što si to učinila, prokleta kučko? - tiho je rekao Dan i krenuo prema njoj. Anna se povuče prema vratima. - Nezgode se događaju. Ponekad nitko nije kriv za njih. Čujem njezine glasne korake i vrata koja se zalupe. - Dan? Dan nasloni bradu na moj potiljak. - Oprosti, oprosti, oprosti - šapne mi u kosu. Odgurnem ga od sebe. - Što se događa? Gdje je Micika? On me primi za ruku. Dlan mu je znojan. - Grace...


TRIDESETO POGLAVLJE Onda

M

oj prekrasni novi auto bio je uništen. Cesta mi se mutila pred očima, a Charliein glas sam čula kao kroz vatu, ali sam nas ipak uspjela sretno dovesti do kuće i parkirati auto tako da se iz kuće ne vidi oštećena strana. Nisam htjela da baka i djed saznaju. Izule smo se i šutnule cipele na otirač, pa na vršcima prstiju krenule uz stubište kad smo čule škripu vrata od boravka. - Hoćete li šalicu čaja vas dvije? - pitao je djed. Zaustila sam da odgovorim, ali su mi riječi zapele u grlu, zaustavljene jecajem. - Što se dogodilo? Odmahnula sam glavom. Charlie je primila djeda za ruku, odvela ga van, a ja sam kroz zavjesu promatrala kako djed prelazi prstima po slovima urezanima u lak. Po Charlieinom divljačkom mahanju rukama zaključila sam da mu govori o pismima i najvjerojatnije o tome kako me je Siobhan zatekla da se ljubim s Danom. Bilo me je sram. Krenuli su nazad prema kući, a ja sam se odmaknula od prozora i vratila na kauč, prekrivši rukama lice. - Idemo - rekao je djed oštro. Raširila sam prste i pogledala ga kroz njih. - Žao mi je. - Idemo do Siobhan - rekla je Charlie. - Što? - ruke su mi pale na krilo. - Zašto? - Ima da plati za popravak, eto zašto. - Zar to ne pokriva osiguranje? - Prezirala sam se jer želim izbjeći sukob, ali nisam si mogla pomoći. - Pa da nam skoči premija? Progutala sam knedlu. Baka i djed su prodali svoje najbolje obveznice da bi mi kupili auto. Bilo bi nepošteno očekivati od njih da sad još pokriju i ovaj račun. - Ja ću platiti. Sad imam novac od tate. - Nećeš ti ništa platiti. To ti je budućnost. Ja vozim. Bilo je takvih trenutaka kad nema prepirke s djedom. Ustala sam i stavila mu ključ od auta na dlan. Vrpoljila sam se u sjedalu dok smo se u tišini vozili kroz selo do Siobhanine kuće, koja se nalazila u novosagrađenom naselju. Živjela je u velikoj samostojećoj kući, sagrađenoj toliko blizu susjednima da se mogla smatrati kućom u nizu. Pred isturenim prozorom kuće stajala je jela ukrašena žaruljicama koje su se palile i gasile kao da šalju SOS poruku. Kad je djed pozvonio na vrata, Charlie mi je stisnula ruku da me ohrabri. Zvono je odsviralo melodiju pjesme Dobri kralj Vjenceslav, a Charlie se jedva suzdržala da ne prasne u smjeh.


Vrata je otvorila Siobhanina mama. Kad me ugledala, ljubičasta su joj se usta izvila u prezirni osmjeh. - Što hoćete? - Ovdje smo zbog pisama koja Siobhan šalje Grace i zbog štete na autu - odgovorio je djed odlučnim glasom. - Ona nije slala nikakva pisma. - Možemo li razgovarati s njom? - Nije ovdje. - Jako zgodno. - Rekla mi je za tvoje optužbe. - Siobhanina mama uperila je prst u mene i ja sam se povukla. - Kako si sve okrenula protiv nje. Bila je strašno uznemirena. Ti si kriva za to što je izbačena iz škole. Što je uzela taj laptop. Nije bila pri zdravom razumu. - Grace nema ništa s tim - usprotivila se Charlie, koraknuvši naprijed pored djeda. - Ovdje smo zbog auta - nepokolebljiv je bio djed. - Netko ga je danas namjerno izgrebao. - Danas? - frknula je nosom Siobhanina mama. - Da. - Siobhan je cijeli dan u Brightonu s Jeremyjem. - Jeremyjem? - Njezinim dečkom. Makar se to vas ne tiče. Zgrčila sam se kad je zalupila vratima. Vrativši se u auto, Charlie je cijelo vrijeme petljala po mobitelu dok smo se u tišini vračali kući. - Odnio me vrag! - rekla je ispruživši mobitel prema meni. - Gledaj tko je Jeremy! Siobhan je na Facebook stavila svoj selfi s vođom grupe klinaca koje smo prozvali Živi Mrtvaci. Slika ih prikazuje zagrljene na brightonskom molu, dok mu tirkizno obojena kosa leprša na vjetru, a prazni pogled luta po horizontu. Nijedno se ne smješka. - Ako je u Brightonu, onda ti nije mogla poslati ona pisma. - Nije. - Stresem se sa zebnjom. Tko je to onda učinio?

Pripremajući se za doček Nove godine u pabu, dala sam sve od sebe da korektorom Touché Eclat, koji mi je mama kupila za Božić, sakrijem tamne podočnjake, ali sam i dalje izgledala kao da sam partijala cijelu noć. Koliko god mi Siobhan nije bila draga, osjećala sam da sam joj dužna ispriku zbog optužbe da mi je slala ona pisma. Bit će mi, međutim, problem razuvjeriti Charlie. Ona je prezirala lažljivce. Lexie joj je godinama uskraćivala istinu i to je ostavilo traga. Bez obzira što nije slala ona pisma, nije bilo sumnje da je krala - to se jasno vidjelo na sigurnosnoj snimci. Čula sam zvono na vratima i dubok Danov glas. Još jednom sam zapeglala kosu, premda sam bila svjesna da će se do kraja večeri pretvoriti u kovrčavo riđe gnijezdo, i našpricala parfem


s mirisom vanilije na zapešća. Stala sam pred ogledalo i uvukla trbuh. Sad je kasno žaliti zbog onog zadnjeg komada božične torte. Bila sam spremna za polazak. Dan je ispustio zvižduk dok sam se nesigurno spuštala stubištem, zbog čega sam se zarumenjela i spustila pogled. Dan je obećao djedu da me neće voziti kući, budući da namjerava piti. Na putu prema pabu smo pokupili Charlie. Dan je spustio prozor da udahne svježeg zraka. Charlie je uvijek pretjerivala sa svojim sprejem za tijelo. Parkiralište je bilo puno, pa je Dan ostavio auto na ulici ispod svjetiljke. - Vidimo se sutra, mila - rekao je, potapšavši haubu, a ja sam zakolutala očima. Zatim smo se nekako probili do šanka kroz tri sloja ljudi, tako da smo odmah naručili dvije runde da ne moramo ponovo čekati. Naravno, popili smo ih duplo brže nego da smo naručili jednu rundu. Večer je proletjela u hipu. Dan je prepričao kako je taj tjedan pokazivao kuću nekom starijem paru. Mislili su da je prazna i onda naletjeli na vlasnika kako se ševi u spavaćoj sobi. - Ne bi bilo tako nezgodno da se radilo o njegovoj ženi! - nasmijao se Dan. - Baš lijepo što smo svi skupa - rekla sam. - Hoću reći, skoro svi. - Esmée je svoje Božiće provodila u Francuskoj i trebala se vratiti tek sljedeći tjedan. - Što misliš da pozovemo Siobhan? Da se ispričamo? - Ne - odbrusila je Charlie, lupivši kriglom po stolu. Jabukovo vino joj se razlilo po prstima, ali se nije obazirala. - Ali ona nije poslala pisma. - Optužili smo Siobhan za nešto što nije učinila. Svi su je zbog toga prezirali. Usprkos tome kako se odnosila prema meni godinama, morio me snažan osjećaj krivice koji sam sve teže ignorirala. - U to još nismo sigurni. - A kako bi to učinila, ako je bila u Brightonu? - Abby nije. Ona je luda za Siobhan. Mogla je bez problema ostaviti pismo i izgrebati ti auto. Zamislila sam se. - Možda si u pravu, ali Siobhan je priznala da nitko od njezine obitelji ne razgovara s njom, uključujući Abby. - Pa čak i da nije Siobban ili Abby, to ne mi jenja na stvari da je lopov i lažljivac. Prestani se zalagati za nju - ubacio se Dan. - Previše si dobra prema njoj. - Pretpostavimo na trenutak da nije ona - rekla je Charlie. - Tko bi onda mogao biti? Uznemirila me i sama pomisao da se radi o nekom drugom. Nekom tko me mrzi. Nekako je bilo jednostavnije vjerovati da se radi o Siobhan. - Dobro, a sad dosta o tome. - Zavalila sam se u stolac i otpuhnula zrak. Ovo je trebala biti noć za slavlje. Za nove početke. - Idem piškiti - rekla je Charlie, ustavši nesigurno. Pratila sam ju pogledom dok se probijala kroz gomilu. Polovicu ljudi uopće nisam poznavala. - Znaš li ti zašto su Charlie i Ben prekinuli? - pitala sam Dana. - Ne. Ali znam da je potpuno slomljen. Nije htio doći večeras. Ne želi ju više ikad vidjeti. - To će biti malo teže u ovom selu. - Namjerava otići u Afriku nakon ispita. Radit će kao dobrovoljac na izgradnji neke škole. Nakon toga ide ravno na faks.


- Baš šteta. - Nisam bila sklona promjenama. Valjda sam ih imala previše u životu. - Charlie kaže da je snimila nekoga drugog, ali mi nije htjela reći koga. Charlie se brzo vratila za stol. - Koja blesava gužva. Otišla sam u muški. - Strovalila se na stolac i dohvatila kriglu. Uto je zazvonilo zvono. - Zatvaram bar zbog odbrojavanja - viknuo je Mike, prekrivši aparate za točenje krpama. - Ponovno poslužujemo nagodinu. - Nagodinu? - viknuo je netko. - Aha. Za otprilike šezdeset sekundi. - Mike uperi daljinski prema televizoru iznad šanka. Trg Trafalgar bio je prepun. - Deset... devet... osam... - A s kim ću se ja poljubiti? - rekla je Charlie iznenađeno, pa stala na stolac da bolje vidi ima li kakvo muško na raspolaganju. - Morat ćemo podijeliti Dana. - Sedam... šest... pet... - Dan mi obujmi ruke svojima. - Tri... dva... jedan... - Usne nam se spoje. Oko nas nastane buka i zviždanje, a kad se sve smirilo jedino što sam mogla čuti bilo je lupanje mog srca. Kad sam otvorila oči, Charlie više nije bilo s nama. Uto me je za ruku povukla Mikeova žena Liz, a za drugu neki muškarac, kojeg sam prepoznala kao našega poštara, ali mu se nisam mogla sjetiti imena. Zavrtjelo mi se u glavi, pa sam bokom udarila u rub našega stola i prevrnula svoje piće. Prije nego što sam stigla uspraviti čašu, ruke su mi se našle prekrižene preko tijela, koje je letjelo po pabu uz zvukove Auld Lang Syne. Više nisam vidjela ni Dana. Mrzio je pjevanje, pa se vjerojatno negdje sakrio. Pjevala sam - kreštala zapravo - samo prvi stih pjesme, koji sam jedino i znala, ali to izgleda nikom nije smetalo. Raspoloženje je bilo na rubu mahnitosti. Nikad dotad nisam doživjela išta slično. Obično bismo ostali budni do ponoći, nazdravili novoj godini, baka šerijem, djed portom, a ja vrućom čokolado, i otišli ravno u krevet. Uvijek bih bila nekako razočarana. Svo to iščekivanje da kazaljke na satu otkucaju ponoć, kako bih shvatila da, usprkos posve novoj godini, stvari i dalje ostaju iste. Baka bi prije spavanja isprala šalice, djed bi joj zagrijao vodu za bocu za spavanje, a mene bi podsjetili da operem zube kao i svake druge večeri. Prvi dan u godini bio je manje-više isti kao i svaki drugi, osim što bismo za ručak uvijek imali pečenog janjca. Ali ovo? Ovo je bilo fantastično. Imala sam osjećaj da lebdim. Da sam nepobjediva. Osim toga, tko bi rekao da znam pjevati? Pjesma je završila, pa je Mike pustio svoju kompilaciju s CD-a. Revala sam refren Destiny’s Childa I Am a Survivor i spoticala se po pabu, smijući se i grleći nepoznate ljude sa širokim osmjehom i zacakljenim očima. Ali Dana i Charlie nije bilo. Netko me je primio za ruku i zavrtio, uživajući u mojoj pažnji. Svi su htjeli pričati sa mnom. Svaki bi dan trebao biti Nova godina. Preda mnom se odjednom našla Abby, strašno zabrinutog lica. - Daj se razvedri! - rekla sam joj. Bila je to noć kad se svi vole. - Nova je godina! Zateturala sam unatrag i naslonila se na zid da ne padnem. Imala sam dojam da mi se pod miče pod nogama. - Jesi li vidjela Siobhan? - Vjerojatno je s Jeremyjem Paunovom Glavom - odgovorila sam i zahihotala. Shvatila sam da ne samo da znam pjevati već i da znam biti zabavna. Zbog ovog sam otkrića pomislila kako me čeka najbolja godina dosad.


- Grace. - Abby me primila za ramena i protresla. U želucu sam osjetila bućkanje svega što sam u njega utrpala i odjednom mi više nije bilo tako dobro. - Siobhan je nestala. Ako je vidiš, molim te, reci joj da me nazove, može? Bila sam prava kučka prema njoj i sad sam zabrinuta. Odjednom mi je Abbyno lice postalo mutno i podijelilo se na dvoje. Želudac mi se okretao poput onog vatrometnog kotača koji smo promatrali s travnjaka u selu. Začepila sam usta s oba dlana i jurnula prema zahodu. U hodniku sam zatekla Charlie i Dana. Dan ju je držao u zagrljaju. Kad bi mene zagrlio, glavu bih mu naslonila na prsa, ali je Charlie bila toliko visoka da su im se dodirivala čela. - Reći ću to Grace sutra - rekao je Dan. Odšuljala sam se nazad do vrata. Nisam htjela čuti što ima za reći. Nisam htjela vjerovati u ono što vidim. Dan i Charlie? Što mi to sutra ima za reći? Dok sam se probijala prema izlazu tuđe su me ruke hvatale za struk i pokvareno zahtijevale novogodišnji poljubac. Izašavši iz topline paba, bila sam zatečena udarom hladnoće u prsa. Nagnula sam se naprijed stavivši ruke na koljena, očekujući da ću se ispovraćati. Ipak, nekoliko trenutaka kasnije mučnina me je prošla, ali bi mi sljepoočnice proparao bol čim bih pomakla glavu. Obećala sam si da više nikad, ali nikad, neću piti. Imala sam osjećaj da mi je tijelo teško i ukočeno kao da sam Limenko iz Čarobnjaka iz Oza. Za razliku od mene, on je bio sretnik što nema srce, jer nikad neće osjetiti bol koju sam ja u tom trenutku osjećala. Moj dečko s mojom najboljom prijateljicom? Dio mene očajno je htio da im sve stresem u lice, a dio da odem kući, zavučem se pod pokrivač i više nikad ne izađem van. Zašto me svi ostavljaju? Tata, mama... Hoće li me i Dan ostaviti? I Charlie? Osjetila sam takvu slabost. Nikako nisam mogla razumjeti kako je to moguće da sam prije samo deset minuta uživala kao nikad dotad. Krenula sam nesigurno niz glavnu ulicu. Imala sam dojam da su mi pete više nego kad sam došla. Poput hodača na žici raširila sam ruke da održim ravnotežu. Makar sam s onom riđom kovrčavom kosom vjerojatno više nalikovala na klauna. Kuća mi nije bila daleko, ali je bilo kasno. I mračno. A nepoznat netko me mrzi i hoće da odem. Većina taksista slavi u pabu, a ne bi bilo u redu gnjaviti djeda da me vozi nakon porta s limunom. Sve će biti u redu, razmišljala sam. Pa koliko sam već puta pješice išla kući? Odjednom čujem lom i ugledam sjenu. Netko se pomaknuo na ulazu u poštanski ured. Ukočim se na mjestu. Imala sam osjećaj da ću eksplodirati. Mjehur mi je bio pun, a srce lupalo suludom brzinom. Ugledam zelene oči u sjeni. Iz ulaza jurne mačka preko ceste. Odmahnem glavom, ljuteći se na sebe kako sam glupa, ali onda primijetim još neko micanje. Netko zastenje. Pročisti grlo. Izujem cipele i potrčim. Zamaknem za ugao u Zelenu ulicu, pljeskajući čarapama po pločniku. Mada nisam vidjela nikakvo slomljeno staklo, osjetim kako mi se nešto urezalo u meso, pa kriknem od bola i padnem na koljena. Topla krv prolije se po pločniku, a ja zacvilim, pokušavajući ustati. Zazujalo mi je u ušima i trebalo mi je nekoliko trenutaka da shvatim da se radi o mobitelu. Nadala sam se da je djed. Ili Dan. Netko tko će me odvesti kući. Željela sam se zavući u svoj sigurni i topli krevet. Bila je Siobhan. Bol u stopalu samo je potpirila moj bijes. Što sad hoće ona? Dan i Charlie su me optužili da sam slabić jer joj hoću oprostiti. Zašto se onda čudim što su otišli zajedno? Za sve je ona kriva. - Pusti me na miru! - viknula sam u slušalicu.


- Grace - čula sam jecanje s druge strane. - Molim te, ne prekidaj vezu. Pomozi mi. Ne osjećam se dobro. - Tako ti i treba - rekla sam i prekinula vezu. Odšepesala sam do kuće, oslanjajući se na petu ranjene noge, pazeći da ne stanem na jastučiće. Mobitel je ponovo zazvonio i nastavio zvoniti unedogled, ali se nisam javila.


TRIDESET I PRVO POGLAVLJE Sad

D

an mi je obećao pomoći potražiti Miciku. Tražimo ju već satima. Nebo mi jenja boje; prvo je plavo, pa ružičasto, pa sivo, a sad je crno. Zvijezde su sakrili nevidljivi oblaci. - Idemo doma, Grace. Prehladno je i premračno da išta vidimo. Proljetna je toplina nestala sa suncem, tako da mu se vidi para kad izdiše. - Hoću pronaći Miciku. - Znam to, ali si iscrpljena. Nisi ništa pojela cijeli dan. Večerat ćemo nešto i ići rano spavati. Sutra ćemo ponovno u potragu čim se probudimo. - Mi? - Mogu bez mene na poslu jedan dan. Tebi sam potrebniji. Gurnem ruku u njegov dlan i stisnem mu prste. Nakon tumaranja po mraku pravo je olakšanje vidjeti našu kuću. Otvorim vrata Annine sobe. Uredna je, a krevet pospremljen. Otvorim ladice. Odjeća je uredno složena, čarape uparene. Ne znam što tražim, ali ne mogu vjerovati da je Micika samo istrčala iz kuće. No zašto bi ju Anna namjerno pustila van? To nema nikakvog smisla. Stanem pod tuš. Imam osjećaj da mi se miris sredstava za čišćenje u policijskoj postaji uvukao u svaku poru, pa se trljam sve dok mi koža ne postane ružičasta. Stresem se od zime kad izađem iz kade, brzo se obrišem i požurim u prizemlje. Dan podgrijava juhu od rajčice i reže kruh. Previše sam nervozna za žvakanje krute hrane, ali sam mu zahvalna na pažnji. Sjedimo za stolom i u tišini stavljamo u usta vrelu tekućinu. Dok večeramo čuje se samo zveckanje žlica o zdjele. Odgurnem svoju. Odmahnem glavom kad mi Dan ponudi još. - Što misliš, gdje je sad Anna? Dan umoči komad kruha u juhu, koji promijeni boju iz bijele u narančastu. - Daleko odavde, nadam se. - Misliš li ti da bi Micika mogla istrčati na ulazna vrata? - Ne znam. Čudno mi je to. - Idem je nazvati. Naslonim dlanove na rub stola s namjerom da se odgurnem i ustanem, ali mi Dan prekrije ruke svojima. - Nemoj večeras, Grace. Probajmo se naspavati, tako da sutra izađemo još u zoru. O Anni ćemo razgovarati kako spada kad nađemo Miciku. - Dobro. Vjerojatno je tako najbolje. Ionako ne znam što bih joj rekla. Ne znam ni što da mislim.


Ujutro kad se probudim još je mračno i hladno. Kiša udara u prozore. Zamišljam Miciku kako je mokra i trese se, skrivena negdje u grmlju, potpuno izgubljena. Protegnem ledene noge tražeći Danovo toplo tijelo, ali ga nema. Spustim se nesigurno niz stube i zateknem ga kako sjedi zgrbljen za stolom nad laptopom, koji mu osvjetljava lice. - Što to radiš? - Gledaj. - Okrene zaslon laptopa prema meni. Na njemu Micikina slika s naslovom NESTALA. Ispod slike je tekst u kojem se mole ljudi da ju potraže u svojim šupama i garažama i naš telefonski broj. - Možemo ih polijepiti po cijelom selu, a isprintat ću i letke koje možemo gurnuti kroz otvore za pisma. Ja napravim čaj i pustim ga da odleži sve dok se na površini ne napravi pjena. Sjedim na kauču i slušam zujanje i kuckanje pisača, koji izbacuje Micikino dražesno lice jedno za drugim. Kad svane istuširam se i odjenem, pa se natjeram da prožvačem i progutam tost. Danas će mi trebati mnogo energije.

Po glavnoj ulici glisiraju automobili s upaljenim farovima. Vozači nestrpljivo lupkaju po upravljačima čekajući da se kamion gradske čistoće pomakne. Gdjegod da pogledam vidim opasnost za mačku koja nikad ne izlazi van. Baka i djed nas dočekaju pred vratima poštanskog ureda trljajući ruke u rukavicama i cupkajući u čizmama. Baka mi djeluje tako sitno onakva umotana u previše slojeva odjeće. Zagrlimo se u pozdrav i podijelimo bunt papira na dva dijela. Dan odmota jedan list koji je izvukao iz džepa. To je karta sela. - Mislio sam da vi preuzmete ulice koje sam označio žutim, Tony - kaže Dan. Djed prijeđe prstom preko ulica označenih fluorescentnom bojom i kimne s odobravanjem. Baka skine torbu s ramena i gurne miju u ruke. - Keksi s cvebama. Da vam ne padne šećer. Postere lijepimo na izloge dućana i ulične stupove i pričvršćujemo na oglasne ploče u mjesnoj zajednici i knjižnici. Za ručak Dan i ja kupimo sendvič sa šunkom i salatom u pekarni i prošećemo parkićem. Iskrenem ljuljačku i rukom stresem kaplje vode, pa stavim torbu preko sjedala da si ne smočim traperice kad sjednem. Hranu stavim na koljena, pazeći da se ne prevrne. - Koliko je samo vremena prošlo otkad smo zadnji put bili ovdje - kažem. - Sjećaš li se kakve si sve gluposti radio ne bi li ostavio dojam na Charlie? - A što da ti kažem? Bio sam glup. To se nije promijenilo. - Dan provuče prste kroz kosu. - Ne zamjeram ti što s iju volio. To nije bilo teško. Nedostaje mi. - Nisam ju volio. Radilo se o blesavoj, djetinjastoj zaljubljenosti. Ti si jedina cura za mene. Nadam se da si toga svjesna. Čupne komadić kore od kruha i baci ga golubu koji mu se gega pored nogu. - Mislila sam da će Anna biti poput Charlie. Htjela sam da bude poput nje, ali nije, zar ne? - Nije - odgovori grubo. - Idemo. - Ustane i zgužva vrećicu od sendviča u šaci. - Idemo dalje. Pokušat ćemo se raspitati od vrata do vrata.


Šest je navečer i još ju nismo našli. Potrošili smo sve postere i pokucali na mnoga vrata, tako da nas već bole i ruke. Djed mi je poslao poruku da su se vratili kući i da će me nazvati kasnije. Kiša opet pljušti, odbija se o pločnik i u potocima naplavljuje gradski odvod. - Dosta je za danas. Naručit ćemo hranu za van. Sutra ćemo probati ponovno. U kineskom je restoranu toplo i zapareno. Iz pušećih vokova šire se ugodni mirisi. Odmotam šal, otkopčam jaknu i sjednem, pa listam novine dok Dan naručuje hranu na pultu. Zazvoni zvonce i otvore se ulazna vrata. Navala ledenog zraka natjera me da podignem pogled. To su Harry i Chloe. Chloe se smiješi i privuče stolac kako bi sjela nasuprot meni. Harry se nasloni na pult pored Dana i obojica okrenu glave prema ogromnom televizoru iznad blagajne na kojem se prikazuje sportski program. - Kako si? - pita me Chloe. Kažem joj da cijeli dan tražimo moju mačku. - Pa to je strašno. Jeste li stavili sliku na Facebook? - Još nismo. - Pošalji mi je. Proslijedit ću ju ostalima. Kasnije ću staviti na zid i slike s godišnje večere prodavača nekretnina. Šteta što ste je propustili. - Nisam se dobro osjećala. - Znam, rekla mi je Anna. Bila sam malo zatečena kad sam je vidjela s Danom. - Zar je poznaješ? - Samo iz kluba. - Kojeg kluba? - Nogometnog kluba. Radila je za šankom. Mislila sam da si ju tako upoznala. - Kad je to bilo? - Počela je raditi prošlu jesen, onda kad nisi izlazila, nakon... Znaš već, Charlie. Ali više ne radi. Nisam znala da je Dan ostao u kontaktu s njom. - Hoćeš reći da ju Dan zna već mjesecima? - Aha. Znači, već su se poznavali kad sam ih predstavila jedno drugom, a ipak su se pravili da se ne poznaju. Ne mogu disati. Skočim sa sjedala i krenem prema vratima gotovo se spotaknuvši o šal koji mi klizne s koljena na pod. Gazim kroz lokve ne obazirući se što mi ruke udaraju o bokove. Ledeni mi zrak dere pluća, ali ne usporim sve dok ne stignem do naše ulice. Jedino što želim je biti u kući. Sabrati se prije nego što se suočim s Danom. Svom snagom gurnem vrata dvorišta i stanem kopati po džepovima da nađem ključ. _ - Grace, mila. - Ugledam gospođu Jones na njezinom pragu. - Svjetlo iz njezina hodnika osvjetljava joj prilazni puteljak. Dogega prema meni i pruži mi preko ograde malenu kartonsku kutiju. - Jako mi je žao, srce. Poštar ju je našao pored ceste. - NE! - Pritisnem dlan o dlan kao da se molim.


- Mislila sam da bi je Dan mogao pokopati. A ja bih najradije pokopala Dana. I Annu. Najradije bih se i sama zavukla u rupu i više nikad ne bih izašla iz nje. Uzmem kutiju bez riječi i unesem mačku u kuću. Mačku koja me je voljela, koja nikom ništa nije nažao učinila.


TRIDESET I DRUGO POGLAVLJE Onda

T

oliko o novoj godini i novom početku. Uspravila sam se u krevetu i otvorila oči. Oštra svjetlost noćne lampe zarežala mi se u mozak poput vrele žice. Izgleda da sam zaspala s upaljenim svjetlom. Ugasila sam ga prije nego što otkrije baka i stane mi objašnjavati da u Africi ima sela koja uopće nemaju struju. Mobitel mi je bio ispod jastuka pa sam ga izvukla. Devet propuštenih poziva. Preletjela sam prstom preko svih novogodišnjih SMS čestitki, tražeći Danovu poruku. Oprosti mi. Nazovi me. Poslao mi je istu poruku šest puta. Sve sam ih obrisala. Bilo je poruka i od Charlie. Pitala me gdje sam nestala, ali od Siobhan nije bilo ničega. Osjećala sam se grozno što sam ju onako ignorirala i prekršila obećanje koje sam dala Abby. Trebala sam joj javiti da me je kontaktirala njezina starija sestra. Zato sam sad samoj sebi obećala da ću im se kasnije javiti. Odgovorila sam na maminu poruku i poželjela njoj i Oliveru sretnu novu godinu. Zatim sam bacila mobitel na noćni ormarić. Jezik mi se zalijepio za nepce. Posegnula sam nespretno za čašom i srušila ju na pod uz tresak. Ustala sam da uzmem krpu. Kako sam nogom dotakla pod tako sam vidjela sve zvijezde od bola. Samo da krhotine stakla nisu ostale u stopalu. Navukla sam kućni ogrtač i nesigurno poput Bambija se spustila u kuhinju. _ Djed je sjedio za stolom, a baka miješala nešto u tavi. Od mirisa pečene slanine usta su mi se napunila slinom i jedva sam stigla do sudopera da ne povratim po podu. Izbacila sam apsolutno sve iz sebe. Ostao mi je samo gorak i peckav okus u grlu. - Gracie? - Baka je namočila kuhinjsku krpu sa slikom zgrade Empire State i prislonila mi ju na čelo. - Nije mi dobro - rekla sam, kao da to nije bilo jasno iz priloženog. - Mislim da sam se otrovala hranom. - Prije će biti alkoholom - coknula je jezikom baka. - Čuli smo te kako pokušavaš gurnuti ključ u bravu. Vrati se nazad u krevet. Natjerala sam se nekako nazad uza stubište i srušila se na meki madrac. Ne skidajući ogrtač, čvrsto sam stisnula kapke, moleći Boga da se svijet prestane vrtjeti, makar na tren.

Iz nemirnih me snova probudilo otvaranje vrata. - Jesi li budna? - pitala je baka. - Donijela sam ti nešto za ručak. - Pogledala sam na sat i iznenadila se da je već jedan i pol. Baka mi je pružila poslužavnik, s kojeg se širio miris instant juhe od rajčica. Miris utjehe. Žmirkajući sam zaustavila suze - netko me još uvijek voli - i uspravila se, namjestivši jastuke iza leđa. Znojna mi se pidžama zalijepila za tijelo, pa sam odvezala pojas ogrtača da ga skinem s ramena.


- Napunit ću ti kadu dok jedeš. Ovdje smrdi po pivnici. - Baka odškrine prozor. Provjerim ima li što novo na mobitelu. Opet sam primila cijelu salvu poruka od Dana. Nisam mu odgovorila. Charlie se više nije javila. Juha je bila toliko vrela da sam opekla jezik, ali sam pozdravila taj oštar bol, jer mi je odvukao misli od samosažaljevanja. - Kupka je spremna - zazvala me je baka, pa sam odložila polupraznu zdjelu na noćni ormarić. Voda je bila vruća. Od pare mi je ponovo postalo mučno, pa sam se požurila oprati i skinuti sasušenu krv sa stopala. Posjekotina nije bila onoliko strašna koliko sam se bojala. Ustavši iz kade, počelo mi se vrtjeti u glavi. Primila sam se za držač za ručnike i ostala tako sve dok mi se nije vratio osjećaj ravnoteže. Dok sam prala zube, susprežući se da ne povratim svaki put kad bi četkicom otišla malo dublje na vrata je pokucao djed. Zgrčila sam se od lupanja koje mi je probadalo sljepoočnice. - Dan je u prizemlju - najavio je. Oteturala sam u prizemlje i pozvala Dana kroz kuhinju u ostavu, u kojoj smo jedino mogli biti nasamo. Baka nije dopuštala da mi dečki ulaze u sobu. - Izgledaš onako kako se ja osjećam - rekao je provukavši prste kroz kuštravu kosu. Slušaj, Grace, ono sinoć... - Znači, ti si taj? - prekinula sam ga hladno, odmaknuvši se od njega. - Koji taj? - Onaj zbog kojeg je Charlie napucala Bena. - Što? Ne! - Vidjela sam vas u hodniku. Zagrljene. - Mili Bože, Grace. Kako si to uopće mogla pomisliti? Ja volim tebe. Charlie je tvoja najbolja prijateljica. Bila je žalosna. Lexie je potpuno izgubila kompas. To je bio prijateljski zagrljaj. Ništa više od toga, kunem se. Pružio je ruku prema meni, ali sam ju odgurnula. - Zašto mi onda šalješ SMS-ove s isprikama? - Zato što mi nije bilo jasno zašto si otišla. Budući da sam muško, pretpostavio sam da sam ja negdje zaribao. Da sam te nekako uznemirio. Stvarno sam bio zabrinut za tebe, pa sam te došao vidjeti. Vidio sam da ti gori svjetlo, pa sam te zvao, ali se nisi javljala. Čak sam i bacio kamenčić na tvoj prozor. - Samo jedan? - Nisam htio riskirati da probudim tvoju baku. Naslonila sam se na sušilicu za rublje. U ostavi je bilo zagušljivo. Koža mi je bila vlažna i ne bih se bila iznenadila da mi se kroz pore počelo cijediti jabukovo vino umjesto znoja. Želudac mi se okretao u ritmu bubnja u perilici rublja, a u glavi mi se previše mutilo da razumijem ono što sam vidjela. Sjećala sam se samo onoga što sam čula. Zar sam to mogla krivo razumjeti? - Rekao si Charlie Reći ću Grace sutra. Što ćeš mi to reći?


Dan je obrisao čelo rukavom i skinuo džemper preko glave. S džemperom mu se podigla i majica. Poželjela sam dodirnuti njegovu golu kožu. Umjesto toga, okrenula sam se i odškrinula prozor. - Nisam ti to htio reći ovako. Ideja je bila da ti danas priredim fini ručak, da budem malo romantičan. Našao sam jednu kuću u selu. Treba je preurediti, ali se prodaje po povoljnoj cijeni. Vlasnici odlaze u dom, pa je žele brzo prodati. - Pa što s tim? Kakve to veze ima sa mnom? - Pitao sam Charlie misli li da bi se ti htjela doseliti sa mnom. - Molim? - Poznaje te bolje od svih. I ako ti to išta znači, rekla mi je da je to sjajna ideja. Čak je spomenula da bi mogla od nas unajmiti jednu sobu. Zamisli sebe, mene i Charlie kako živimo zajedno. Što kažeš? Osjetila sam se posramljeno. Kako li sam samo mogla pomisliti da bi me mogla izdati cura koja se založila za mene prvog dana škole, moja najbolja prijateljica? Duboko u srcu sam dobro znala da ne bi. - Ali, pa ne možemo samo tako kupiti kuću - rekla sam. - Možemo. Mnogo sam razmišljao o tome. U ovim krajevima nekretnine nisu često na tržištu, to znaš i sama, posebno tradicionalne kuće poput ove. Dao sam je procijeniti i napravio neke fotke. Uz malo truda mogla bi ispasti fantastično. - Ali ja još idem u školu. - Znam, ali je ona gotova u svibnju, ako zanemarimo ispite, i onda imaš posao u vrtiću. - Ah, kad će to biti? Za milijun godina. Trenutno zarađujem samo od povremenog posla u kafiću. - Moja osnovna plaća možda nije velika, ali imam dobru proviziju za svaku prodanu nekretninu, a posao mi dobro ide. Charlie će već negdje naći posao. - Zar ne bismo morali podići kredit s hipotekom? - Zapravo ne. Sad kad si punoljetna imaš pravo raspolagati s tatinim životnim osiguranjem, a moji bi nam roditelji mogli posuditi nešto novca za uređenje. - Hoćeš da potrošim svoj novac? - pobunila sam se instinktivno. Znala sam da Dan govori o našoj budućnosti zajedno, ali mi je taj novac bio jako bitan i nije mi se svidjelo što Dan samo tako određuje kako ću ga potrošiti. - Ne, ako to ne želiš. Ja međutim znam što ja želim, Grace, i zabrinut sam zbog tebe. Zbog svih tih pisama i oštećenog auta. Što je sljedeće? Kad bismo živjeli zajedno, mogao bih se brinuti za tebe kako spada. Pobrinuti se da si na sigurnom. Tvoji baka i djed bi vjerojatno dobili malo vremena i za sebe. Znam da bi moji roditelji to htjeli. Doista? Nikad nisam o tome razmišljala na taj način i pomalo me plašilo da je to možda istina. - Morala bih razgovarati o tome s mamom. To bi svakako bilo u redu, budući da je to tatin novac. - Znači li to da ćeš razmisliti o prijedlogu? - Od gledanja nema štete. - Nisam, međutim, mislila da ću pristati.


_ - Stvarno? - Dan me podigne i zavrti oko sebe. Primim se grčevito za njegova ramena i zabijem glavu u njegov vrat, moleći Boga da mi ne pozli. - Mirišeš po Polu - kažem mu. - Potrošio sam pola boce gela za tuširanje s mentom i oprao zube tri puta. Smrdio sam. Da znaš samo kako sam se gadno osjećao jutros. - I ja. Još uvijek. Spustio me je i pljesnuo po stražnjici. - Idi obuj cipele, ženo. Moramo pogledati kuću. - Sad? - Svježi će ti zrak rastjerati mamurluk. Sad je uvijek najbolje vrijeme. Sinovi ono dvoje staraca hoće je što prije prodati. Najbolje da pođemo pješice. Mislim da i dalje imam previše alkohola u krvi. Krenemo li okolnim putem, malo ćemo se otrijezniti i svratiti do ureda po ključeve. Hoćeš li pozvati Charlie? Reći joj da se nađemo tamo? Kroz selo smo hodali polako. Baka mi je previla stopalo i dala mi paracetamol, tako da više nisam osjećala bol. Iza mene ostajali su tragovi gumenih čizama u djevičanskom snijegu između ogoljelog drveća i djece koja kriče i vuku plastične saonice za sobom. Činilo mi se nevjerojatnim da idemo pogledati kuću koja bi mogla postati naš zajednički dom. Charlie se nije javljala na mobitel. Gdje li je? Vjerojatno još mamurna leži u krevetu, ali je Dan rekao da ako mi se kuća svidi, Charlie ju može pogledati sutra. Kristalno svježi zrak izvjetrio je moju glavobolju i onda smo se našli pred dvije kućice smještene podalje od ruba sela. S nadstrešnica su im visjele ledene sige. Dan je uz škripu otvorio dvorišna vrata. Vrt ispred kuće bio je prekriven snijegom. Nije se vidjelo raste li što u njemu, ali se vidjelo drvo za koje sam pomislila da je jabuka, a sa svake strane izblijedjelih crvenih vrata stajali su drveni rešetkasti potpornji za biljke penjačice. - Jesu li to ruže? - Vjerojatno, ako se zove Ružina Kućica. Pljesnula sam rukama, potpuno zaboravivši na mamurluk. - Ionako je to tvoje područje. Žena vrtlarica. Muškarac majstor. Dan se stane udarati po prsima poput Tarzana, a zatim okrene ključ u škripavoj bravi. Stresem snijeg s čizama i prekoračim prag, pa stanem na kameni pod. Hodnik je bio uzak i pljesniv, a izblijedjele žute tapete visjele su sa zidova. Na mjestima gdje su nekad stajale slike tapete su bile žarkije žute boje. Mogla sam zamisliti redove fotografija bucmastih dječačića koje su nekad krasile te zidove. Gegavce koji su postali cijenjeni ljudi koji bacaju u zrak svitke diploma i sveučilišne kape. Preda mnom se našlo stubište, ali sam se uputila niže kroz mračni prolaz i ušla u sobu slijeva. Dnevna je soba bila veća nego što sam očekivala i puna svjetla, usprkos niskome stropu. Zimsko je sunce prodiralo kroz francuske prozore i osvjetljavalo prašnjavu rešetku pravoga kamina. Svijetla ljeti i udobna zimi. Obilazila sam kuću poskakujući na prstima. Bilo je dovoljno mjesta za solidan stol i stolce, a isto tako i za knjižnicu i kauč. Kupimo li kauč na rastezanje, mama će moći prespavati kod nas. Već sam u glavi vidjela kredenc u kojem ću držati svoje ploče. Bila je savršena. Vrt je bio uzak, ali dugačak, a u njegovom dnu stajao je staklenik.


- Baka i djed će biti oduševljeni. - Tu negdje pod snijegom je i povrtnjak. Kuhinja je bila nasuprot dnevnome boravku. Nije bila velika jer se nalazila pod stubištem. Sudoper je stajao pod prozorom koji je gledao na popločani trijem i kućicu za ptice. - Možeš gledati ptice dok pereš suđe - nacerio se Dan i podigao ruke u obranu prije nego što sam ga stigla mlatnuti. - Šalim se. Kupit ću nam nevene. Na katu je bila spavaća soba ijedna manja gostinska soba koja bi mogla biti Charlieina, zatim kupaonica sa samostojećom kadom i malom, ostakljenom tuš-kabinom u kutu. - Ne mogu ni zamisliti da je to moje. Osjećala bih se tako odraslo. - Pa ti i jesi odrasla. - Dan je stao iza mene i gurnuo mi ruku pod majicu. - Sviđa li ti se? - Malo je reći. - Ovo je bilo mjesto gdje bih se mogla skrasiti. Gdje bih mogla voljeti. - Tako sam i mislio. Ako želiš, možemo dati ponudu. Pogledala sam praznu spavaću sobu i zamislila kako nedjeljom ležim na krevetu s Danom i čitam novine i jedem sendviče sa šunkom i tako do kraja života. Uopće nisam sumnjala da je Dan onaj pravi. Sjetila sam se maminih riječi. - Dan? Bi li ti za mene obukao ružičastu baletnu haljinicu? - Ha? Zašto? Primila sam ga za ruku. - To mi je jako važno. Bi li? Ako bih te zamolila? - Za tebe bih obukao ama baš sve... ali ne u javnosti. Nacerila sam se. - Kad se možemo useliti? - Ne još nekoliko tjedana, ali ju već sad možemo krstiti. I bi tako da nije samo drveni pod te večeri bio gol.

Rastali smo se uz poljubac na glavnoj ulici. On je još htio otići do ureda i nazvati prodavača. Držimo fige da prihvate našu ponudu. Bila sam tako uzbuđena. Skližući se u čizmama trčala sam prema parkiću da skratim put kući. Znala sam da će mi bridjeti pete, ali me nije bilo briga. Htjela sam čim prije doći kući, ali kad sam zamaknula za ugao, naglo sam stala i umalo pala. Na ulazu u parkić stajao je policajac s rukama na leđima. Preko ulaznih stupica bila je rastegnuta žuta ljepljiva traka s natpisom Zabranjen prolaz. Na glavnoj se cesti snijeg polako pretvarao u bljuzgu, koja mi je ulazila u čizme dok sam koračala pločnikom. Traperice su mi već bile natopljene kad sam ušla u svoju ulicu. Ispred kuće stajao je policijski auto. Premda je bilo hladno, oblio me panični znoj i potrčala sam prema ulaznim vratima. Kad sam banula u kuću baka i djed su sjedili na kauču. Pored kamina su stajala dva policajca. Poželjela sam da me baka ukori što nisam skinula čizme i što prljam tepih, ali je ona samo buljila u svoje ruke na krilu. Prvi je progovorio djed. - Sjedni, Grace. Moramo ti nešto reći.


TRIDESET I TREĆE POGLAVLJE Sad

N

a stolu nepomično stoji mala kartonska kutija. Kada je Micika prvi put došla kući u sličnoj kutiji, ova se sva tresla, jer se malo mače rastezalo i vrpoljilo u njoj želeći izaći van i istražiti svoj novi okoliš. Ti su dani istraživanja sada svršeni. Gutam suze i peku me oči. Neću se slomiti. Još ne. Otrčim na kat i banem u Anninu sobu. Nekako mi je drugačija. Otvorim širom vrata ormara i ugledam prazne vješalice. Isto je i s ladicama. Ostao je samo papir za podstavljanje ladica s mirisom ruže koji sam kupila baš za nju. Zazvoni mi mobitel. Dan je. Odbijem poziv i pokušam dobiti Annu. Mobitel joj je isključen. Uto čujem kako su se dvorišna vrata otvorila uz tresak pa pojurim u prizemlje. Sjednem na kauč. Taman se priberem dok Dan otključa ulazna vrata. Izvana sam smirena, ali iznutra osjećam da bih ga mogla ubiti. - Grace?Jesi li dobro? - Chloe mi je rekla da izgledaš kao da ti je muka. Bijesno ga pogledam: - Da muka mi je. Muka od tvojih laži. Dan odloži hranu iz kineskog restorana na stol pored Micikine kutije. Mast probija kroz papirnatu vrećicu, a miris chow meina mi počne izazivati mučninu. - Što se događa? - To ti reci meni, Dan. - Hladna sam k’o špricer. On petlja prstima po ključevima, gleda u tepih i ne govori ništa. Dam mu mig. - Chloe mi je rekla da je Anna radila za šankom u baru nogometnog kluba. Dan se spusti u fotelju i nagne naprijed, zabivši glavu među ruke. - Dan, ti si je poznavao još prije nego što je došla ovamo? - Da - odgovori jedva čujno. - Molim? Što si rekao? Nisam te čula. - Da, Grace, ja... - Je li ona doista Charlieina sestra ili je i to laž? Dan nešto promrmlja, ali ne razumijem što govori. - Tko je ona, Dan? - prasnem. Danu se ramena počnu tresti. Pritisne lice na dlanove, a ja mu ih na silu razmaknem, zarivši mu nokte u kožu na zapešćima. - Tko je, pička ti, Anna? - Oprosti mi, Grace, molim te. - Ovaj put suze nisu moje. Čučnem na pete. Još ne mogu vjerovati, a ne mogu ni shvatiti što se događa. Dan obriše nos rukavom. - Idem nam po piće.


Previše sam ošamućena da ga zaustavim. Dok se vraća s dvije čaše i bocom merlota scena izgleda kao da se radi o još jednoj udobnoj večeri kod kuće, naravno, ako zanemarimo mrtvu mačku na stolu. Sjedimo na suprotnim krajevima kauča. Dan natoči vino koje ispijem u trenu i gurnem čašu kako bi mi dopunio. Šutnja me guši, pa svučem nervozno džemper preko glave. - Počni pričati. Ruka kojom drži bocu mu se trese dok puni čašu. Pomislim kako me ta ruka dodirivala. Je li tako dodirivala i Annu? Dođe mi da vrištim. - Znaš, nije mi bilo jednostavno kad si se potpuno raspala nakon Charlie. - Ma jadan ti - kažem mu otrovno. - Grace, poslušaj me, molim te. Zbog tebe nisam htio pokazivati kako mi je, ali mi je bilo teško kad je umrla. Poznajem ju barem toliko dugo koliko i ti. Čak i duže. - Znači, krivica je moja jer sam žalila za najboljom prijateljicom, ili je možda njezina jer je umrla? - Nijedno - uzdahnuo je. - Sjećaš li se kako je to bilo odmah nakon što je umrla? - Naravno. - Stvarno se sjećaš? Jer, većinu si vremena bila pod lijekovima, pa stvarno ne mislim da se sjećaš. Tjednima si samo ležala u krevetu. Vikala kad bih ti prišao, plakala kad bi ostala sama. Uopće nisam znao što da radim kako bih ti pomogao. Prestala si kuhati, čistiti, čak se nisi mogla sjetiti ni kako se namješta perilica za rublje. Ovo mi zvuči kao da govori o nekom drugom. Zar je stvarno bilo tako? Istina, lijekovi i šok idu ruku pod ruku, a sjećanje mi je toliko mutno da jedva nešto razabirem iz tog doba. Znaš da je nešto bilo, ali uopće nisi siguran što. - Ne krivim te zbog toga, Grace. Doista. Ali, i meni je nedostajala Charlie. I meni je bila prijateljica. A ni tebe nije bilo i nisam imao s kime razgovarati. - I onda si sreo Annu? Dan kimne. - Tada je počela raditi za šankom u klubu. Bila je stvarno prijateljski raspoložena i s njom je bilo lako razgovarati. Počeo sam ostajati sve duže, a ona me je slušala. Stvarno slušala. Zaškrgućem zubima pri pomisli na noći koje sam provela ležeći budna u krevetu i čekajući da Dan dođe kući. - Znači, prevario si me. - Pomaknem se i sjednem na ruke da umirim bijesni grč u njima. Da mu ne iskopam oči. - Ne. Nije bilo tako. - Dan prođe prstima kroz kosu. - Samo smo bili prijatelji, ali mi se onda počela nabacivati. Komentirati me. - Pa nisi mogao odoljeti, ha? Gadiš mi se. - Nije bilo tako. Sjećaš li se kad smo dobili utakmicu i ja sam te nagovarao da dođeš u klub? - Sjećam se. - To je bilo istog dana kad sam iskopala kutiju s uspomenama. Kako bih mogla zaboraviti?


- Toga sam dana sam imao strašnu potrebu za samosažaljevanjem. Chloe i druge cure su došle u klub. Bit će da sam popio previše. Ne sjećam se. Stvarno se ne sjećam. Jedino čega se sjećam su razbacani djelići večeri. Osjećao sam se grozno kad sam shvatio što sam učinio. - Tako grozno da si ju doveo u našu kuću? Dopustio mi da vjerujem kako se radi o jebenoj Charlieinoj sestri? - nisam mogla suspregnuti bijes. - Ja to nisam htio. Ja nju mrzim. Ucjenjivala me je. Rekla mi je da mora negdje prenoćiti nekoliko dana dok joj ne urede novi stan. Ne dulje od tjedan dana. - Ne vjerujem ti. - Ali to je istina. Sjećaš se da sam te večeri izgubio mobitel? Ona ga je uzela. Snimila nas je dok se ševimo i prijetila da će svima na popisu kontakata poslati filmić. Nisam htio da ti to vidiš. Ili moj roditelji. Ili tvoji baka i djed. Tvoja mama. Moj šef. Kako bismo to preživjeli? Nisam te htio izgubiti, Grace. Izgubiti sve. Morao bih otići iz sela. Naći novi posao. Isprepleteni prste na rukama, zarijem dlanove u trbuh i presavijeni se u struku. Imam osjećaj kao da me udario šakom u njega, brzo i snažno. - Ali zašto... Charlie? - Znao sam da ćeš joj dopustiti da ostane ako povjeruješ da je povezana s Charlie, a doista, pomalo joj i sliči. Nisam znao kako drukčije da opravdam njezin dolazak. Strašno me je sram, Grace. Mislio sam da će nestati nakon nekoliko dana, da ćemo je otpisati kao luđakinju i nastaviti tražiti pravu Charlieinu obitelj. Nije mi bila nakana da se vežeš uz nju. Još onda dok sam je smatrao prijateljicom ispričao sam joj o tvome tati. Nisam ni sanjao da će za sebe izmisliti sličnu priču samo da ti se svidi. - A ja ne mogu vjerovati da možeš biti tako okrutan. Ispričao si moje intimne stvari potpunom strancu. A znao si koliko mi to znači, pronaći Charlieina oca. Dan me pogleda molećivo: - Znam. Još uvijek ga možeš pronaći. Mi ga možemo pronaći. - Nema tu više nikakvog mi. Gotovo je. - Grace, molim te. Nisam ti trebao lagati, ali sam se prepao. Učinio sam to zbog tebe, zbog nas. - Jesi li i nju jebao zbog nas? Obrazi su mu mokri od suza. - Molim te, to se dogodilo samo jednom. - I ja bih ti trebala vjerovati? Vjerojatno si to radio svaki put kad bih izašla van. U našoj kući. U NAŠEM KREVETU! - Ne! Kunem se. Samo taj jedan put. Bio sam glup. Čak se ni ne sjećam. Da mi nije pokazala filmić nikad ne bih povjerovao da se to dogodilo. Zar ne možemo zajedno nekako prebroditi sve to? - Ne - odgovorila sam suzdržano. - Možda bismo mogli da si mi odmah priznao, ali lagao si mi, varao me i manipulirao sa mnom. Kladim se da ste mi se smijali iza leđa, je li? - Ne. Mrzio sam što je ovdje. Kad sam vidio da se vežeš uz nju, probao sam je natjerati da ode, ali nije htjela. Stvar je potpuno izmakla kontroli, a ja nisam znao kako da je zaustavim. Ne boli me toliko činjenica da je Anna spavala s Danom i ucjenjivala ga, već njegove laži. To što je pustio da povjerujem kako sam našla nekoga tko razumi je kako je to izgubiti roditelja s devet godina. Taj potpuni očaj i gubitak. Taj nerazumni osjećaj krivice i napuštenosti. Takve


stvari nisam rekla nikome drugom. Nikad mi nije palo na pamet da bi to netko i razumio. Sve dok nisam srela Annu. Mislila sam da imamo toliko toga zajedničkog, ali je sve bila laž. Glava mi odjednom postane teška i naslonim ju na dlanove. - Zašto? Zašto je htjela biti ovdje? Zar nema svoju obitelj? Prijatelje? - Rekla je da nema. Možda je bila ljubomorna što te toliko volim. Ne znam. Izopačena je. Kad sam posumnjao da ti hoće nauditi... - Kako to misliš? - Ali već dok postavljam to pitanje, sjetim se na koje mi je sve načine život krenuo po krivu otkad se Anna doselila. Krađa ogrlice, provala u elektronsku poštu, kampanja na Twitteru. Da mi nije ona uzela ključeve i provalila u vrtić? Grozim se na samu pomisao. - Kad ti je stavila sirup od lješnjaka u kavu, tad sam se stvarno uplašio. - Mogla me je ubiti, ali ti si joj svejedno dopustio da ostane. Isuse, vjerojatno mi je otrovala i juhu, Dan. Ti si obična kukavica. - Znam. Nisam znao kako da je istjeram. Nisam znao što je sve sposobna učiniti. - Ja znam. Dan podigne glavu. Njegove se oči, vlažne i crvene, po prvi put sretnu s mojima. - Pogledaj u kutiju, Dan. - Što je u njoj? - Samo pogledaj. - Glas mi je čelično hladan. On klekne pored stolića za kavu i podigne poklopac kutije. Umalo ne povrati. - Grace... - Gubi se, Dan. - Ali mi... - Gubi se odavde! - Zavitlam vinsku čašu iz sve snage prema njemu, ali mu promašim glavu za dlaku. Merlot se poput krvi razlije po svjetlokrem zidu. Krhotine se stakla raspu po tepihu Zabrinem se da će se Micika porezati, ali se sjetim da joj više ništa ne može nauditi. - Gubi se! - dreknem, poprskavši Danovo lice slinom i otrovom. Dan pokupi ključeve i pokunjeno krene prema vratima. Stojim na prozoru i gledam mu leđa kako se udaljavaju. Najradije bih mu zarila nož u njih.

Micika ima toliko igračaka - miševa, punjenih ribica i svjetlucavih loptica. Pospremim ih zajedno sa zdjelicama u njezinu kutiju. Potom ju nježno pokrijem njezinom dekicom od flisa s otisnutim šapicama, makar više nikad neće osjećati zimu. Dok iznosim kutiju van imam dojam kao da samu sebe promatram odozgo, s neba. Borim se sa zemljom pokušavajući ju načeti vilama. Tvrda je poput kamena bez obzira na kišu. Ponovo zabadam vile u zemlju, pa još i još, a udarci se prenose u moje ruke i na kralježnicu. Ne čini mi se tako davno kad sam dobila žuljeve dok sam presađivala grmlje za koje mi je sada jasno da ih je Anna namjerno iščupala ili kad su me boljela ramena dok sam iskopavala kutiju s uspomenama. A sad zakapam jednu sasvim drugu kutiju s uspomenama. Pokušam odagnati suze izazvane slikama Micike kako me nježno šapom tapše po obrazima ili prede dok tare svoju njuškicu o moje lice.


Zabadam ašov u zemlju poput noža, zamišljajući da se radi o Anni. Da joj nanosi istu onakvu bol kakvu je ona nanijela meni. Pitam se gdje li je sad i hoće li ju Dan opet vidjeti i pitam se marim li uopće. Zaslužuju jedno drugo. Spustim se na koljena i grebem zemlju rukama da napravim rupu. Sad je dovoljno duboka. Poljubim kutiju i položim ju pod krušku. - Zbogom, Micika. - Bacim šaku zemlje preko kartona i zatrpam rupu. Zatim doguram tešku keramičku teglu u kojoj držim minijaturnu ružu u cvatu. Ruža se njiše dok centimetar po centimetar navlačim teglu na grob. Teža je nego što izgleda. Ružino lišće pada poput suza na zemlju. Ošamućena od napora, sjednem na mokro tlo prekriživši noge. Napokon mogu plakati. Ali uto čujem oštro lupanje na ulaznim vratima kuće.


TRIDESET I ČETVRTO POGLAVLJE Onda

S

iobhan je bila mrtva. Našli su ju u parku s porezotinama na ruci. Policija je htjela razgovarati sa mnom, budući da sam bila posljednja osoba koju je nazvala. Djed me odveo u postaju i poslao poruku Danu, Charlie i Esmée. Ono što je napisao potpuno me iznenadilo. Dan se ponudio da me dočeka, ali sam mu rekla da ću ga nazvati kad se vratim kući. Esmée je bila potpuno shrvana i bespomoćna. Zapela je u Francuskoj. Od Charlie nismo dobili odgovor ni kad smo stigli u postaju. Ostavila sam djeda na tvrdoj drvenoj klupi u prijamnoj sobi, a mene su odveli u sobu za razgovore. Imala sam užasan predosjećaj da ga više nikad neću vidjeti. Dok sam sjedila u onoj sobi bez prozora jedva sam susprezala suze. Kad bih barem mogla vratiti vrijeme. Jesam li ju mogla spasiti? Pomisao da jesam ugnijezdila se u meni, kao da joj je tu mjesto jednako kao i mojim kostima, bubrezima, plućima. Koža mi se može ljuštiti, glava gubiti kosu, jetra se popraviti. Tijelo će mi se osvježiti i obnoviti kroz godine, ali što je s osjećajem krivice? Znala sam da ga se neću riješiti. Ostat će dio mene zauvijek. Policajci su bili ljubazni. Donijeli su mi vodu, pružili maramicu. Žalila sam za gubitkom one djevojčice Siobhan koja je nekad bila, ne za onom kakvom je postala. Djevojčice koja me je pobjeđivala u školici, koja bi vrtjela konopac s Esmée dok smo ga Charlie i ja preskakivale. Ali moje suze nisu bile samo zbog Siobhan. Bile su zbog svih nas. Zbog odrastanja. Zbog razdvajanja. Naša se četvorka raspala i rasula i više se nikad neće sastaviti. Dani silovitog rukovanja - tako da su nas boljela ramena - sve je to bilo iza nas. Osim toga, ostalo nas je samo troje. Policija je smatrala da se radi o slučajnom predoziranju. Priveli su na ispitivanje Jeremyja i ostatak Živih Mrtvaca. Jeremy je priznao da je natjerao Siobhan da ukrade laptop kako bi ga mogli prodati i kupiti drogu tim novcem. Netko iz bande je rekao da Siobhan nije htjela probati heroin, ali da joj je Jeremy zaprijetio da ako ga ne proba više se neće moći družiti s njima. Pravi prijatelji. Jeremy joj je snažno stegnuo remen oko ruke da joj iskoči vena, ali je ona podivljala kad joj je ubrizgao drogu, pa su se svi razbježali i ostavili ju samu. Otišli su na neki tulum kao da ne postoji. A sad više i nije postojala. Rekla sam policiji da je bilo prebučno kad me Siobhan nazvala i da nisam imala pojma da je u nevolji. Bila sam uvjerena da ću zbog te laži završiti u paklu. Vjerojatno sam to i zaslužila. Kad su me napokon odveli do prijamnog pulta imala sam osjećaj kao da sam u sobi za razgovore bila danima. Dočekao me djed. Privinuo me je na grudi. Dugmad njegove košulje utisnula mi se u obraze dok sam jecala. Gladio me je po kosi i tješio, makar to nisam bila zaslužila. Nazvao je mamu da joj kaže što se događa, a ona se ponudila doći, ali sam ja odmahnula glavom. Više ništa nije mogla učiniti. Odvezli smo se kući. Kad smo otvorili ulazna vrata, na smeđem jutenom otiraču ležala je bijela omotnica. Molim te, ne još jedno pismo. Ne danas. Podigla sam ga i okrenula. Omotnica nije bila uobičajene veličine i nije ju poslala ista osoba. Sprijeda je napisano moje ime


rukopisom koji sam ovaj put prepoznala. Izvukla sam papir. Na njemu se nalazilo sedam riječi napisanih Charlieinim vitičastim rukopisom: Žao mi je, Grace. Oprosti, molim te. Mobitel joj je bio isključen. Otrčala sam do svog auta i povukla vrata. Motor se zakašljao i pljunuo par puta prije nego se zatresao i oživio, a ja se izvezla unazad valjda brže nego što sam ikad vozila naprijed u životu. Jurila sam kroz selo uz škripanje guma koje su se jedva držale za podlogu. Žao mi je, Grace. Oprosti, molim te. Što bih joj to trebala oprostiti? Razbijala sam glavu pokušavajući otkriti što je to Charlie učinila. Nisam vjerovala da se išta zbilo između nje i Dana. Nijedno mi ne bi to htjelo učiniti. Prema Siobhan se nije odnosila ništa gore nego itko od nas. Charlie bi prva rekla da je ono što se dogodilo strašna nesreća. O čemu se onda moglo raditi? Na privremenom se semaforu na raskršću upalilo crveno svjetlo, a ja sam bijesno pljesnula dlanovima o upravljač. - Ma daj. - Ulice su bile prazne. Izgledalo je kao da se cijelo selo liječi od novogodišnjeg mamurluka, pa sam pritisnula papučicu gasa i uz škripanje prošla kroz crveno. Pogled sam skrenula s ceste na mobitel i pritisnula tipku za ponovno zvanje, pa bacila mobitel na stražnje sjedište kad se javila glasovna pošta. Ostavila sam auto ispred Lexieine kuće i popela se skliskim prilaznim putem. Zaustavila su me ulazna vrata u koja sam udarila ramenom misleći da su otključana. Snažno sam zalupala po njima, pa rastvorila i stisnula šaku da ublažim bol. - Charlie! - Ovaj put sam udarila po vratima dlanom. - Charlie! - Nestrpljivo sam cupkala, čekajući da se vrata otvore. Lexie u to doba gotovo uopće nije izlazila. Provirila sam kroz otvor za poštu. Vidjelo se svjetlo iz kuhinje. - Lexie! - Ponovno sam stala lupati šakama po drvetu. - Otvori! Svjetlo se ugasilo. - Molim te. Znam da si tu. Vidjela sam te. Čula sam ju kako se šuškajući primiče vratima poput zombija. - Jesi ti dobro? - pitala sam ju kad je napokon otvorila. Oči su joj bile staklene kao u svjedoka neke prirodne katastrofe. Lice joj je bilo bez šminke i izgledalo nekako mlađe bez onog sloja crvenog ruža koji joj je inače prekrivao usne. - Što je za to tebe briga? - promumljala je. Nagnula sam se da ju bolje čujem. - Gdje je Charlie? - Otišla je. - Kamo? K meni? - Na put. - Kako to misliš? - prasnula sam, razdražena njezinim jednosložnim odgovorima. Lexie zapali cigaretu. - Spakirala je ruksak i otišla. Otišla. - Nije mogla otići. Siobhan je mrtva. - Pa? - Kako to misliš pa? Je li Charlie uopće zna? Poslala sam joj poruku, ali mi nije odgovorila.


- Zar je to važno? - Naravno da je važno. Ne bi samo tako otišla. Nijednom nije spomenula da ide na put. - Ti ne znaš sve. - Znam da ne bi otišla a da mi ne kaže... - Zašto? Zato što si ti neka jebena velika faca? Oh, oprosti, zaboravila sam da se svijet vrti oko tebe, Grace. Umalo mi je zatvorila vrata u lice, ali sam gurnula nogu. - Ostavila mi je poruku - rekla sam. - Moli me da joj oprostim. Za što? Ne razumijem. Reci mi što se događa. - Nije ona ta koja je napravila nešto loše - rekla je Lexie i pljunula. - A sad, odjebi. Povukla je vrata prema sebi i onda zalupila njima što je snažnije mogla. Trgnula sam nogu da me ne udari i sjela na prag. Charlie me je ostavila, baš kao i mama. Baš kao i tata. Ni Siobhan više nema. Sjedila sam nepomično dok je snijeg padao iz čelično sivog neba sve dok nisam osjećala više ništa ni izvana i ni iznutra. Prevrnula sam se na koljena i viknula kroz otvor za poštu: - Molim te. Molim te, Lexie. Moram znati istinu. Što je to Charlie učinila?


TRIDESET I PETO POGLAVLJE Sad

K

uc-kuc-kuc. Gubi se, Dan. Kuhajući od bijesa protutnjim hodnikom i širom otvorim ulazna vrata. Nije on. Niz prilaz žuri onaj lik u crnom kaputu prema svojoj crvenoj Corsi parkiranoj na ulici. - Čekaj! - viknem za njim puna bijesa koji ne mogu usmjeriti na Dana ili Annu, pa izađem iz kuće. Lik nastavi bježati. Vlažni mi pločnik promoči čarape. Gledajući ga kako petlja s dvorišnim vratima, po prvi put sam Bogu zahvalna što je reza pokidana. Pružim ruku i uhvatim lika za kaput i zarinem mu prste u rame. Lik krikne od bola i padne mu kapuljača, oslobodivši silnu, dugu plavu kosu. Povučem ruku kao da sam dodirnula nešto vrelo i primim se za zglavak ruke. Nemoguće! Ona se okrene. Naravno, to nije Siobhan. Kako bi mogla biti? Ali sličnost im je tolika da imam osjećaj kao da sam odletjela kroz vrijeme. Gledamo se zažarenih očiju. Abby i ja. - Znači ti me pratiš. - To nije bilo pitanje. - Da. - Skrene pogled i ja se sjetim sramežljive curice koja se šuljala iza mene školskim hodnikom spuštene glave, s ruksakom na ramenu. Ta se bez starije sestre nije usuđivala otvoriti ni usta, ali sad se, čini se, ipak morala naučiti nositi sa svijetom sama. Bila je tri razreda niže od nas u školi, što znači da sad ima dvadeset i dvije godine. Što hoće od mene? Osvetu? Samo daj. Gore od ovoga kako se sad osjećam ne može biti. - Htjela si me preplašiti? Ubiti me? Što? - unesem joj se u lice. - Daj sve od sebe. Ona se povuče. - Htjela sam razgovarati s tobom. - Pa si zaključila da je najbolji način taj da me stalno pratiš? Špijuniraš? Činiš ludom? Nisam ni primijetila kad sam počela vikati, ne mareći hoće li me čuti gospođa Jones. Uhvatim Abby za kaput i snažno ju gurnem. Dosta mi je igrica za cijeli život. Abby se sruši na vrata ograde. - Odjebi, Abby. - Grace, molim te, pomozi mi - zapišti Abby i korakne prema meni dok izgovara identične riječi koje mi je rekla njezina sestra prije sedam godina. Koliko god ju htjela otjerati, sad ne mogu. Stojimo u vrtu. Vjetar udara o dvorišna vrata, koja se napokon otvore i udare Abby u leđa, tako da ona padne na tlo. Abby digne pogled. Kosa joj je slijepljena i kiša joj se slijeva niz lice. - Uđi u kuću - kažem joj i krenem unutra. U kući se Abby skutri u Danovoj fotelji, zapravo mojoj, i plače kao netko slomljenoga srca. Ja petljam po kuhinji da ukradem nešto vremena za razmišljanje. Kiptim od bijesa, ali nisam sigurna koliko je Abby kriva za to, a ne Dan i Anna. Bit će da je mješavina svo troje, ali jedino je Abby ovdje i plače u boravku. Naposljetku, ona je ta koja je izgubila sestru i ne bi bilo pošteno iskaliti se na njoj. Najmanje što mogu učiniti za nju je da ju saslušam. Stavim kuhati vodu u čajniku i polako vadim šalice iz kredenca da prigušim zvuk njezinoga jada iz druge sobe.


Vrativši se u dnevni boravak, položim pladanj na stol i pročistim grlo. Abby šmrcne u rukav svog džempera. - Oprosti mi, Grace. - Ne znam misli li na to što me nasmrt prepala ili što sad plače, pa joj, umjesto da odgovorim, šutke natočim čaj koji se još nije slegao i dodam malo mlijeka. Gurnem joj Šalicu zajedno sa zdjelicom za šećer i žličicom. - Zašto si ovdje? - pitam ju. - Doselili smo se natrag u selo. Djed ima Alzheimera, pa je mama htjela da smo mu bliže. - Ne mislim na selo, već tu kod mene. - Pokažem rukom na sobu. - Što hoćeš od mene? - Povratak je probudio u meni mnoga sjećanja. Htjela sam s tobom razgovarati o Siobhan. - Razgovarati? - Da. - Uzme šalicu, ali joj se ruka toliko trese da se zalije po krilu. Stavim na stol pred nju kutiju s papirnatim maramicama. - Pa zašto onda nisi razgovarala sa mnom, umjesto da me uhodiš? - Nisam znala što bih ti rekla. Bila sam grozna prema tebi u školi i znam da ti nije bilo lako. Čula sam. Za Charlie. Jako mi je žao. Kimnem suzdržano. - Ovaj sam govor uvježbavala dugo u glavi. Svaki put kad bih te nazvala i čula tvoj glas premrla bih od straha. Povratak. Mislila sam da će biti lakše, ali nije. Nisam se mogla natjerati da ti pokucam na vrata. Bilo me je i previše strah da ćeš mi ih zalupiti u lice. - Zamalo si me izgurala s ceste, Abby. Mogla si me ubiti. - Kad sam te prošla shvatila sam da je to tvoj auto i skupila hrabrosti da te pitam. Odlučila sam da se ovaj put neću pokolebati. Stvarno sam se nabrijala. Bilo je to glupo i drago mi je da nisam izazvala nesreću. Nikad ti nisam htjela nauditi, Grace. - Lice joj je umrljano i prošarano suzama. Uzdahnem. - Pa, evo nas sad ovdje. Što si me htjela pitati? - Grace, je li me Siobhan spomenula kad te je one noći nazvala? Ovo je jedan od onih trenutaka kad nemaš vremena za razmišljanje kojim ćeš putem krenuti, a štogod odlučio, povratka nema. Abby širom rastvori oči puna nade. Što da joj kažem? Da sam joj odbila pomoći? Da sam prekinula vezu? Da me to progoni i dan-danas? Da sam ju saslušala, Siobhan bi možda sada bila živa Mogla bih reći Abby da sam u krajnjoj liniji ja kriva što joj je sestra mrtva. Ali kakva korist od takvih priznanja? Ona neće vratiti Siobhan. Napokon odlučim: - Da. Je li laž i dalje laž ako donosi utjehu? Vjerojatno jest, ali bez obzira na to nastavim izmišljati, pitajući se činim li to da utješim Abby ili da umirim vlastitu savjest. - Rekla sam joj da si je tražila i da ti je bilo krivo zbog nje. Abby se nagne prema meni, gužvajući maramicu u ruci. - I što je rekla? - Rekla je da nije važno. Da te svejedno voli. Da će te potražiti. Jedna laž za drugom. Mogla bih od tih cigala sagraditi zid. Abby potone i ja ju primim u naručje da se dobro isplače. Potom joj donesem još maramica i još čaja dok razmjenjujemo


sjećanja o starijoj sestri koju je toliko obožavala. Nisam imala pojma da je Siobhan kao mala curica išla na step. Abby nije imala pojma da je Siobhan prva na našoj godini zažvalila frajera. Svi mi imamo više lica i naličja. Stvari za koje se zna. Stvari koje skrivamo. Dobre stvari i one loše. Istine i laži. Dan je već odmakao i osjećam se iscrpljeno. Ponudim Abby da prespava u gostinskoj sobi, ali ona odbije rekavši da se hoće vratiti roditeljima. Jako se brinu kad im predugo nije na oku. Ne mogu reći da ih ne razumijem. Opak je ovaj svijet, ali sada bar znam da se oko kuće više neće motati mračne sjene niti će crvene Corse čekati u ulici. Nisam to sve umislila. Veliko je olakšanje shvatiti da sam, bez obzira kakve nuspojave mojega lijeka navodi Google, ipak uspjela sačuvati osjećaj za stvarnost. - Ako opet želiš razgovarati, nazovi me - kažem Abby dok navlači kaput. - I ovaj put ne prekidaj vezu. - Neću. Hvala ti, Grace. Ne mogu ti reći koliko mi znači to što znam da mi je Siobhan oprostila. Ostanem pratiti pogledom Abby naslonjena na dovratniku sve dok crvena Corsa ne nestane iz vidika. Ponekad i nije tako grozno lagati, pomislim. Istina boli, zar ne? I premda sam još daleko od toga da mu oprostim, počinjem razumijevati zašto mi je Dan lagao. Stresem se, međutim, pri pomisli na Annu. Zaključam ulazna vrata i navučem zasun. Čujem želudac kako mi zavija od gladi pa uzmem onu vrećicu s kineskom hranom koja je još uvijek na stoliću za kavu. Ne bacaj, pa ćeš imati, znala je reći baka. Izvadim malo chow meina u zdjelu i stavim u mikrovalnu. Dok se hrana grije zapalim par svijeća i stavim ploču na gramofon. Zasvira Nat King Cole uz pucketanje Možda je to zato što te previše volim. Ovi me stihovi potpuno slome. Rane koje mi je nanio Dan, Dan i Anna, još su previše svježe. Uto se javi mikrovalna. Izvadim ručak, koji se puši, i stavim prvu viljušku tjestenine u usta. Ali nisam više gladna. Odmaknem iglu s ploče i ugasim pojačalo, pa puhnem u svjećice i poželim želju. Nekoliko puta provjerim jesu li prednja i stražnja vrata kuće dobro zatvorena, pa se napokon popnem stubištem i provirim u Anninu sobu da se uvjerim kako je nema. Borim se sa snom pokušavajući zaustaviti zijevanje, ali si ipak dam truda da maknem posteljinu s našeg kreveta - moga kreveta - jer više ne želim spavati u Danovom mirisu. Navučem plahtu preko madraca i dobro ju zategnem, gurnem poplun u čistu navlaku i zavučem se u hladni krevet. Sva se skutrim. Stopala su mi ledena i bez obzira na sve poželim da se mogu priviti uz Dana.

BAM. Širom otvorim oči i gledam lijevo-desno ne bih li razaznala nešto u mraku. Zavjese nisu dokraja navučene, tako da mjesečeve zrake prodiru u sobu i bacaju svakojake sjene. Stresem se ugledavši neki oblik u mraku, ali shvatim da se radi o zrcalu na toaletnom stoliću. Nikad dosad nisam živjela sama, tako da mi srce hoće iskočiti iz grudi dok razgrćem pokrivač i izvlačim noge iz kreveta. Do prozora nema ni dva koraka, ali i to mi da je dovoljno vremena da zamislim bandu provalnika kako su napravili lanac i iznose stvari iz kuće. Virnem kroz prozor. Ulica je mračna i pusta, a moj auto jedino vozilo u vidokrugu. Poskočim od straha kad se nešto pomakne, pa shvatim da je to vjetar zanjihao dvorišna vrata i zalupio ih. Ljutim se na sebe što sam takva strašljivica i zavučem se nazad u krevet. Srce mi


još uvijek lupa. Strah je otjerao pospanost, pa upalim noćnu lampu, škiljeći zbog narančastog svjetla. Otvorim knjigu i obećam si da neću pročitati više od dva poglavlja. Nađem mjesto na kojem sam stala i riječi me s njega odnesu u neko drugo vrijeme. Srce se uspori, a kapci otežaju. Uto začujem novi udarac. Ne radi se o dvorišnim već o ulaznim vratima. Ukočim se i čvrsto primim knjigu, gužvajući joj stranice. Noćna se lampa ugasi i soba utone u mrak. Stanem jecati i prekrijem usta objema rukama da se ne odam. Zgrčena lica osluškujem kad ću čuti izdajničko škripanje stuba, ali je u kući tiho. Uspijem se nekako uspraviti u krevetu, makar sam ukočena od straha i ne usuđujem se micati jer neću da me izda škripanje madraca. Osjećam bol u križima pa malo prebacim težinu, mršteći se na škripanje podnice kreveta. Zaustavim dah pitajući se tko bi to mogao biti i je li me čuo. Ne čuju se nikakvi koraci i hodanje na prstima po stubama. Jedino što čujem je bubnjanje krvi u mojim ušima. Baš kad sam se počela pitati da možda nisam umislila cijelu stvar uhvati me kašalj. Dim. Vrijeme se uspori, razum me napusti i imam dojam da sjedim nepomično cijelu vječnost prije nego što ispružim ruke i stanem pipati po mraku da nađem mobitel. Srušim čašu s vodom i zalijem si rukav pidžame, a noge mi urone u mokri tepih kad ustanem iz kreveta i pojurim prema vratima. Spotaknem se palcem o drveni prag uz bolni krik i padnem na koljena i ruke. Uspravim se nekako, i pritisnem prekidač, nadajući se da je na lampi samo pregorjela žarulja, ali soba ostane potpuno mračna. Srce mi lupa u ušima, a dlanovi su mi znojni kad posegnem za kvakom od vrata. Zastanem prije nego što ju dodirnem, ali je, srećom, hladna. Na trenutak pomislim da je sve u redu, ali čim otvorim vrata počnem se gušiti od oštroga dima koji mi uđe u grlo, nos i pluća. Zapeku me oči, pa zalupim vratima i naslonim se na njih kao da ću time spriječiti požar da prodre unutra. Presavinem se od silovitoga kašlja, ali se ipak bacim naprijed, dovučem poplun s kreveta i kleknem na koljena da zatvorim prorez između vrata i praga. Pidžama mi se cijedi od znoja na prsima i leđima. Tu kod poda dim se ne čini toliko gust, pa otpužem na trbuhu do prozora, uhvatim se za radijator i podignem na noge, makar imam osjećaj kao da su od gume. Prozor se zaglavio. Nisam ga otvarala od ljeta. Zaurlam od bijesa i stanem uporno gurati kvaku dok ne popusti. Nagnem se naprijed, dopola viseći kroz prozor, da udahnem svježega zraka, poput psa koji ljeti gura glavu kroz prozor pregrijanog auta. Ulica je tiha i neosvijetljena. Samoća koju inače toliko volim sad mi djeluje prijeteće. Dozivam gospođu Jones, makar znam da to nema smisla jer ili spava ili me ne može čuti od televizora. Umrijet ću. Grmlje se pomakne pa ugledam neki lik kako se šulja u sjeni. Protrljam oči crvene od dima, ali u međuvremenu lik nestane. Sve u tijelu mi govori da ostanem tu pored prozora i udišem svježi zrak, ali moram pronaći mobitel. Vratim se četveronoške do kreveta i pipam po vlažnom tepihu koji sam zalila vodom, moleći Boga da je mobitel suh i da radi. Pipam uokolo. Grlo me grebe od kašlja i baš kad pomislim da ne mogu više izdržati ruka mi dodirne nešto tvrdo i hladno: moj mobitel. Palcem pritisnem tipku i zaslon zasvijetli. Umalo kriknem od olakšanja. Vratim se četveronoške nazad do prozora - sada već sporije - i udahnem kisik koji me vraća u život. Pritisnem 112. - Hitni pozivi, koju službu trebate? Zaustim da odgovorim, ali mi od sreće što čujem ljudski glas riječi zapnu u grlu i neće van. - Molim Vas, koju službu trebate? Vatrogasce, policiju ili hitnu pomoć?


- Vatrogasce. Molim vas. Hitno - odgovorim promuklo. Dam im svoje ime i adresu. Operaterka provjeri moje podatke. Kaže mi da se zove Mia i da je pomoć krenula. Opišem joj raspored u kući, tako da zna u kojoj se sobi nalazim. Mijin je glas blag i utješan, pitanja pažljiva, ali ja se toliko gušim da ne uspijevam na sva odgovoriti. Prebacim desnu nogu preko ruba prozora kao da jašem konja i promatram crnilo pod sobom. Kažem Miji da ću skočiti. Ona me uvjerava da su vatrogasna vozila već blizu, možda još koju minutu od kuće, ali mi se svaka stanica u tijelu bori za opstanak. Gurnem mobitel između uha i ramena, uhvatim se za prozorsku dasku i pokušam podići lijevu nogu. Pokreti su mi spori unatoč tome što iznutra vrištim od užasa. Imam osjećaj kao da sam zapela u živom pijesku. Isprva se sirene jedva čuju. Teško ih je razaznati kroz hripanje, ali tad ugledam plava rotirajuća svjetla u ulici. Povičem upomoć i dignem ruke da im mahnem i uto osjetim kako kližem. Kriknuvši, sručim se u crnilo.


TRIDESET I ŠESTO POGLAVLJE Sad

V

ruće mi je. Gorim. Koža mi se guli, meso topi i cijedi s kostiju. Otvaram širom usta, ali mi nešto ne da da kriknem. Gušim se i hvatam za grlo, vrpoljim lijevo-desno, samo da me prestane pritiskati u grudima. - Grace. - Tople ruke prime moje i nježno ih stisnu. - Grace, čuješ li me? Baka? Napor mi je otvoriti i oči. Suzne su i smeta im neonsko svjetlo. Sve je blještavo i bijelo. Zamotana sam u krevetu u krutu i čvrstu posteljinu. - Bio je požar. Ti si dobro, ali smo mislili... - glas joj zadrhti. Pokušam osloboditi ruke kako bih se uspravila i počupala cjevčice iz grla. - Ne miči se, zlato. - Djed me nježno zadrži pritisnuvši mi ramena. - Pozvat ću doktora. Uskoro će ti doći mama. Liječnik mi izgleda premlad za svoj posao. Dječačić u prevelikoj bijeloj kuti i naočalama s okruglim okvirom od kornjačevine. Baci pogled na karton na dnu kreveta i pročisti grlo kao da se boji da će mu glas puknuti u pola rečenice. - Grace, imala si sreće. Ne mogu mu odgovoriti, a da mogu, nisam sigurna da bih se složila. - Ne brini se za cjevčice. Dušnik ti je malo natekao od udisanja dima, pa smo se pobrinuli da bude prohodan. U plućima nemaš viška tekućine niti infekciju. Kako sada stvari stoje, izaći ćeš iz bolnice za četrdeset i osam sati. Baka me ritmički gladi palcem po dlanu, a ja se bezuspješno trudim ostati budna.

Budim se i ponovo padam u nemiran san. Vidim plamen i dim koji se izvija. Baka mi stavi vrećicu suhe lavande pod jastuk, ali ma koliko duboko udahnula osjećam samo miris gareža. Nikad nisam sama. Pored kreveta je fotelja i svaki put kad se probudim sva znojna i u strahu, netko sjedi u njoj: baka ili djed, mama, Lyn. Misli mi se stalno vraćaju na kuću. Sjećam se da sam bila zapalila svijeće, ali se ne sjećam da sam ih ugasila. Misli mi se izvijaju poput tornada da me iščupaju iz Kanzasa. Tako bih voljela da mogu triput lupiti petama i vratiti se kući .Jesam li ja kriva?Jesam li uvijek ja kriva? Kad su mi maknuli cjevčice ispovraćala sam žuč prošaranu krvlju u kartonsku zdjelu. Trbuh me boli i izvana i iznutra. S velikim olakšanjem skinem svrabljivu bolničku halju i stanem pod tuš. Pločice na podu nekad su bile bijele. Fuge su sad golubinje sive. Pažljivo pipam ljubičaste modrice na trbuhu i prsima, a suze mi se slijevaju niz lice pri pomisli što bi se dogodilo da vatrogasci nisu stigli na vrijeme, da me nisu odnijeli na sigurno kad sam se onesvijestila na podu u sobi. Rastreseni čistu spavaćicu koju mi je donijela baka i prinesem nosu da provjerim je li mi se vratio osjet njuha. Namirišem omekšivač. Baka je sitnija od mene. Njoj je spavaćica do poda, a meni tek malo ispod koljena i steže me u rebrima. Pitam se jesu li mi sve stvari izgorjele, ali se ne usuđujem pitanje postaviti naglas.


Posuđene ružičaste papuče padaju mi dok vučem noge po odjelu. Osjećam se kao da trčim maraton, kao da će mi netko pritrčati i umotati me u srebrnu termo deku. Pluća mi škripe i grebu me i probada me u prsima. Baka namjesti posteljinu, izudara jastuk da bude mekši i pomogne mi vratiti se u krevet. Mama me umota kao nekad kad sam bila mala. - Znam da još ne možeš normalno gutati, ali bit ćeš zdrava k’o dren dok si rekao keks. Baka skine poklopac s Tupperware kutije i pokaže mi debele kriške torte od limuna sa šećernom glazurom. Citrusni me miris natjera na kašalj, pa mi baka obriše oči i pruži papirnatu maramicu da obrišem nos. Maramica pocrni i ja ju zgužvam u lopticu i naciljam prema noćnom ormariću. - Hoćeš li moći sama nekoliko sati? Denise se ne osjeća dobro i ne može poslužiti obroke starcima. Obećala sam joj pomoći. Ide i tvoja mama. Djed je otišao po auto. Makar ima sedamdeset i dvije godine, baka pomaže starcima kad god može. Kimnem. - Ako želiš, ja mogu ostati - kaže mama, ali ja odmahnem glavom. Ne govorim jer me grlo još uvijek jako boli. Gledam kako žurno odlaze s odjela kroz dvokrilna vrata. Legnem na bok i zatvorim oči. Snovi su mi vedri i živahni. Nosnice mi zagolica miris spreja Impulse i sanjam kako Charlie i ja trčimo kroz šumu. Grane se svijaju i šušte lišćem da mi šapuću tajnu. Naćulim uši kako bih razaznala što to prigušeno govore. Probudim se potpuno suhih usta, pa se uspravim i posegnem za vrčem vode. Na ormariću je poklon umotan u svjetlucavi, zlatni papir. Na papiriću je moje ime napisano rukopisom koji mi je nekako poznat, ali ne mogu se sjetiti čiji je. Nešto u kutiji zazvecka kad ju protresem. Osvrnem se po odjelu da provjerim gleda li me tko, pa odlijepim traku sjedne strane, odvojim papir i izvučem poklon. Trgnuvši se, bacim ga na krevet kao da je zmija koja se sprema ugristi me. Odmaknem se, jače se naslonivši na jastuk i gledam s užasom u kutiju čokoladnih pralina s brazilskim oraščićima. Samo jedna osoba mi je mogla donijeti oraščiće jer ih je već jednom bila kupila za mene. Anna.

Baka mi umota noge u pletenu ljubičasto-ružičastu deku, makar je u dnevnom boravku barem dvadeset i pet stupnjeva. U tu me je deku baka umatala kad sam imala ospice i upalu krajnika. Povučem je do brade. Pritisnem tipku na daljinskom. Televizor se probudi uz galamu. Potražim tipku za stišavanje. Vjerojatno ga je djed posljednji gledao. Baka izvuče iz seta najmanji stolić od mahagonija i privuče ga kauču, pa na njega stavi čašu soka od borovnice i tanjur okruglih keksa. Ponašaju se prema meni kao da mi je šest godina, ali sam im zahvalna što sam ovdje i što sam sinoć spavala u svojoj staroj sobi daleko od zveckanja stolova za posluživanje na kotačiće i glasnog šaptanja medicinskih sestara. Mama se vratila u Devon nakon što se uvjerila da neću imati trajnih posljedica. Barem ne onih fizičkih. Dok cuclam keks, a u ustima mi se topi slatka ružičasta glazura, oduševljeno pratim seriju Jeremy Kyle istodobno užasnuta i opčinjena dramom. Baka se pravi da ne gleda već samo plete, ali svako toliko igle prestanu kuckati i čujem njezino neodobravajuće coktanje jezikom.


Netko pokuca na vrata natjeravši baku da s mukom ustane sa stolca. Čini mi se kao da se postarala u ovih nekoliko dana. Zatvori za sobom vrata dnevnog boravka, ali se iz hodnika čuje muški glas, pa zagladim kosu i stresem mrvice sa spavaćice, pomislivši da se radi o Danu. Huknem u dlanove da provjerim jesam li jutros oprala zube kad se već nisam istuširala i obukla. Dok se vrata otvaraju ja se namjestim na kauču. Smiješna sam samoj sebi što još uvijek želim da mu budem privlačna. - Grace... - baka pokaže na ljude iza sebe. Ne prepoznajem ih. - Idem po djeda. - Grace, ja sam policijski narednik Harry Mills i vodim istragu o uzroku požara u Ružinoj kućici - kaže viši od dvojice. - Ovo je moj kolega istražitelj Mick Walker iz vatrogasne i spasilačke službe Oxfordshirea. I on ima neka pitanja za Vas. Stisnem se u sebe poput djeteta pred ravnateljem škole i povučem deku još više prema bradi. - Jeste li bili sami u kući? - Da. - A kad ste otišli iz dnevne sobe, jesu li sva svjetla i uređaji bili ugašeni? Je li Vam sve izgledalo normalno? - Odgojili smo je da se ne rasipa strujom - umiješala se baka. Primim djeda za ruku. - Bila sam uvjerena da sam sve ugasila, uključujući i svijeće... - Spustim pogled na tepih. Djed mi stisne ruku. - Gdje su se nalazile te svijeće? - Na polici iznad kamina. - Požar je krenuo iz kante za papir pored stola. Jeste li tamo imali koju svijeću ili drugo sredstvo za potpalu? - Nisam. - U kanti smo našli ostatak šibice. Pušite li, Grace? - Ne. - Odmahnem zbunjena glavom. - U kući ne držim šibice i nikad ih ne koristim. - Jeste li znali da u dimnom alarmu u hodniku nije bilo baterije? - Ne... - Ali, pa bila je tamo - umiješa se djed. - Redovito ga provjeravam. Zamijenio sam bateriju prije par tjedana. Stavio sam Duracell. Za osjećaj sigurnosti vrijedi platiti malo više. - Je li kuća bila zaključana kad ste otišli u krevet? - Je. Provjerila sam vrata više puta. - Vatrogasci su morali provaliti. - Što hoćete reći? Mick skine naočale sa srebrnim okvirom i zagleda mi se u oči. - Mislimo da je požar podmetnut. To što je kuća bila zaključana kad ste otišli u krevet i takva ostala dok nisu došli vatrogasci ukazuje na to da je vatru podmetnuo netko tko je cijelo vrijeme bio u kući ili je imao drugi ključ. Na ulaznim vratima je zasun bio navučen, tako da je netko ušao s druge strane. Tko ima ključ od stražnjih vrata, Grace? Sva se naježim i osjetim ledene pipke kako mi dodiruju zatiljak. - Anna - šapnem. - Anna ga ima.


TRIDESET I SEDMO POGLAVLJE Sad

D

jed izvuče i rastrese maramicu iz džepa da obriše baki suze. Ona mu je istrgne iz ruku. - I ovako imam dovoljno bora, hvala ti lijepa. Ne treba mi da mi još i ti nažuljaš koju. - Djed joj isplazi jezik iza leđa. Premda se sve stubokom promijenilo, lijepo je, ma koliko naivno bilo, vjerovati da se neke stvari nikad neće promijeniti. Razglas na željezničkoj postaji jedva razumljivim glasom najavi polazak mog vlaka. Premda je nevelik, s naporom podignem svoj teški putni kovčeg. Potapšem se po džepu u kojem mi je karta. - Ne moraš ići - kaže mi baka. - Ja se te Anne ne bojim. - E, pa trebala bi se. - Mogla bi ipak ostati - kaže djed. - Bolje ne. Barem dok je policija ne uhvati. - Zagrlim ih slobodnom rukom. - Poslat ću vam SMS kad stignem. Ukrcam se s prtljagom na vlak, osvrćući se da provjerim prati li me netko, pa zastanem na vratima vagona tražeći uvojak svijetle plave kose među putnicima. Zadovoljna što Anna nije ovdje, maknem sa sjedišta zaboravljene novine s rupama od cigarete, makar na prozoru stoji znak da je pušenje zabranjeno. Sjednem. Pod je siv od prljavštine. Stavim svoju torbicu u krilo, a kovčeg na prazno sjedište pored sebe. Vrata vagona se zatvore. Zrak je u njemu zagušljiv, prožet cigaretnim dimom, parfemom i tjelesnim mirisima. Pogledam kroz prljavi prozor i mahnem svojima. Vlak se pokrene uz štropot i stane sve brže klopotati. Naslonim glavu na prljavo staklo i promatram polja kako prolaze. Izgubljena u mislima, uopće ne otvorim knjigu sve dok ne stignemo do stanice King’s Cross. Dok vlak usporava, ustanem da skupim svoje stvari, pokušavajući održati ravnotežu. Siđem s vlaka i čvrsto primim drške svoje prtljage sudarajući se ramenima s prolaznicima. Svaki je centimetar prostora popunjen. Trzam se sa svakim sudarom, strahujući da se radi o Anni. Uto osjetim ruku na svom ramenu i okrenem se s krikom. - Ja sam. - Esmée me čvrsto zagrli svojim tankim ručicama. Snažnija je nego što izgleda. Ostale smo samo nas dvije. Nisam ju vidjela još od Charlieinog sprovoda, ali je ipak ne zagrlim. Odlučila sam da neću pokazivati osjećaje na prometnom peronu. Bojim se da ću ako pustim tuzi na volju poplaviti tračnice i sve koji se nađu na putu. Toliko sam tužna. - Sad si na sigurnom - šapne mi ona u kosu, a ja pokušam prizvati neka sretna sjećanja da ne zaplačem. - Idemo doma - kaže Esmée, pa mi iz ruku uzme kovčeg. Lakne mi što se mogu prepustiti. Putovanje me je potpuno iscrpilo. Mislim da se nisam dovoljno oporavila od požara.


Esmée se u podzemnoj odlično snalazi. Tko bi rekao da je to ona stidljiva djevojčica koju sam poznavala. Strovalim se na sjedište i umorno promatram kartu na zidu. Crveni, plavi i zeleni špageti vijugaju glavnim gradom. Još jedna od stvari s kojima se ne snalazim. Mogla bih već napraviti popis. Zatvorim oči. Treskanje me umiruje, pa zijevnem. - Silazimo na sljedećoj stanici - kaže Esmée, potapšavši me po koljenu. Ustanem i poletim naprijed, pa se uhvatim za njezinu ruku kako bih se ispravila. Osvrnem se oko sebe, ali me nitko ne gleda. Odgovarat će mi ova anonimnost. Hodamo ulicama punim otpadaka. Stisnula sam se uz Esmée u strahu od kakofonije automobilskih truba. Udišući smrad ispušnih plinova i restorana brze prehrane zažalim za čistim seoskim zrakom. Esmée uspori pa stane pred nizom dućana. - Dome, slatki dome. Nemoj suditi po vanjštini. Lijevo od automatske praonice rublja su žarko žuta izguljena vrata išarana grafitima. Esmée gurne ključ u bravu, okrene ga i šutne nogom donji dio vrata. - Svaki put se zaglave. Dok se penjemo uskim stubištem udaram kovčegom po zidu. Toliko je mračno da jedva vidim kamo idem, bez obzira na golu žarulju koja se njiše sa stropa. Esmée otključa čvrsta siva vrata na vrhu stubišta i napokon uđemo u stan. Stan je minijaturan poput kutije šibica i obojan u nježnu krem boju. Esmée je od svoje majke Parižanke naslijedila jednostavan ali profinjeni ukus. Dnevna soba, blagovaonica i kuhinja su u jednoj prostoriji. Esmée priđe prozoru u četiri koraka i uz malo napora podigne donji dio okvira. Topli zrak prostorije pomiješa se s još toplijim zrakom izvana. - Imaš sreće što si došla u proljeće. Zbog sušilica u prizemlju ovdje je uvijek vruće. Zimi je ugodno, ali je ljeti prilično nepodnošljivo. Međutim, danju sam rijetko u stanu. Razgledaj ga malo dok nam spremim čaj. - Esmée požuri u kuhinju. - Uzmi moju sobu, mila. Ja ću spavati na kauču na rastezanje. - Ja se pobunim, ali Esmée odmahne rukom, a drugom izvuče dvije sjajnocrne šalice iz kredenca. Otvorim prva od dvojih vrata u boravku. Svi su zidovi kupaonice u bijelim pločicama, a pod je kao šahovska ploča. Vrata se mogu zatvoriti tek kad se uvučeš između umivaonika i zahodske školjke. Da ispružim obje ruke gotovo bih mogla dotaknuti suprotne zidove. Staklena tuš kabina sva sija. Nakrcana je proizvodima za tuširanje i njegu kože, tako da se odjednom osjetim prljavom od puta. Izađem i otvorim vrata druge sobe. Zidovi su joj u boji ljuske jajeta, ormar je s ogledalom, a krevet presvučen u tirkiznu svilu. To će biti moja čahura. Možda iz nje izađem kao leptir. - Imam sreću što sam našla stan sa zasebnom spavaćom sobom. Mnogi je nemaju. Esmée se pojavi iza mene, a ja se trgnem. Prihvatim šalicu koju mi je pružila. - Naravno, kod kuće bih za istu cijenu dobila kuću u nizu s tri spavaće sobe, ali tko želi ostati u mjestu prevelikom za selo, a premalom za grad, gdje je najuzbudljiviji događaj kad puknu cijevi u školi pa dobijemo cijeli tjedan slobodno? - Slegne ramenima. - Ovo ti je London, mala. Svaki put kad izađem van vidim nova lica, a ako kihnem, ne nahrupi mi odmah na vrata troje ljudi noseći složenac i ogovarajući me uokolo da imam kugu. - Savršeno je, Esmée. Puno ti hvala - kažem joj od srca. - Ali, zar ti uopće ne nedostaje dom? - Pomislim kako ja više volim kad poznajem sve svoje susjede. I trač i opću pobunu kad poštanski ured odluči prorijediti prikupljanje pošte najednom dnevno. Jedino se o tome


pričalo tjednima. Neki bi rekli da je to dosadno, ali ja se tamo osjećam sigurnom. To jest, osjećala sam se. Prije nego što se pojavila Anna. - Ponekad da, ali ovdje mi je lijepo. Strašno je živahno. Stalno se nešto događa. Na selu mi ionako više nije bilo isto bez Siobhan. A sad i Charlie... Ne mogu uopće zamisliti kako se vraćam za stalno. Ovo je sad moj dom. - Ja više ne znam gdje je moj. - Srknem malo čaja da zaustavim drhtanje u glasu. - Mogu li se istuširati? - Nemoj me to ni pitati. Mlaz vode iz tuša je toliko snažan da hvatam zrak dok ispirem oči. Pritisnem tipku da smanjim protok. Esméein šampon miriše na đumbir, ali koliko god puta istrljala vlasište ne mogu ukloniti jedva primjetni dašak dima iz kose. U spavaćoj se sobi obrišem ručnikom mekanim poput vate i pregledam sadržaj svog kovčega na krevetu. Pomislim da bih se mogla obući u nešto normalno, ali se ipak odlučim za pidžamu. Tepih joj je mekan, pa izađem bosa u dnevni boravak. Kasnije jedemo lazanje od špinata iz tanjura koje držimo u krilu i cerimo se na reprizu serije Prijatelji, čudeći se kako Jennifer Aniston skoro pa uopće nije ostarila. Zahvalna sam Esmée za ovaj osjećaj svakodnevice, za ovu našu igru u kojoj se pravimo da sam svratila u posjet. Oglušivši se na njezino prigovaranje, stanem pored nje u kuhinju i brišem savršeno oprano suđe, pa ga uredno slažem na usku radnu površinu. - Onda, kako si zapravo? - pita me brišući ruke, pa mi natoči čašu pinota i odvede do kauča. - Dobro sam. Esmée podigne obrvu. - No, dobro - udahnem. - Bila sam i bolje. Prije samo par mjeseci imala sam sjajan posao, sjajan dom i dečka kojeg sam voljela. Stvarno sam ga voljela. - Esmée mi sućutno stisne ruku. - Svratio je do bake i djeda da me vidi - nastavim. - Djed je jedva spriječio baku da ga ne odalami valjkom za tijesto. - Kad je kreten. - Znam, ali je bio moj kreten. Stalno me naziva. - Da ti kaže što? - Ne javljam se. - Tako i treba. - Šalje mi i poruke. Hoće se naći sa mnom. Da mi objasni. Esmée sad podigne obje obrve. - Nema objašnjenja za ono što je učinio. To uopće nije onaj Dan kojeg sam mislila da poznajem. - Ni ja. - Naslonim glavu na njezino rame. - Ne mogu vjerovati da je to učinio i ne razumijem zašto me je Anna toliko mrzila. - Osvrnem se po sobi, u strahu da ne iskoči iza namještaja. - Ne znam. Možda je bila ljubomorna, mila. Zaljubljena u Dana?


- On me uporno uvjerava da je to bilo samo jednom. Da mu nije ništa značilo. Pa čak i da je to istina, to ne isključuje da se zaljubila u njega. - Možda nije mogla podnijeti da ju netko odbije? - Možda. Sad mi je tako drago što ju nisam upoznala s Lexie. Zamisli kako bi se osjećala, misleći da je djelić Charlie još uvijek živ, a onda saznala da je sve samo laž? - Anna nije normalna. Ali ne moraš više brinuti zbog nje. Obje, međutim, znamo da to nije istina. - Spremit će je iza brave na dugo vremena, vidjet ćeš, Grace. Nitko se ne može samo tako izvući s pokušajem ubojstva. Stresem se. - Navodno se radi o paležu s namjerom ugroze života. - Isto sranje. Luda kučka. - Samo bih voljela da je policija pronađe. Esmée iscijedi posljednje kapi vina u moju čašu, a zatim ode po drugu bocu u kuhinju i istrese čips u zdjelu. - A što je s kućom? Je li sve izgorjelo? - Hvala Bogu da nije. Ugasili su požar. Izgorio je tepih, oštećen je dio namještaja, ali je najveća šteta uglavnom od dima. Baka mi je triput prala odjeću iz garderobe, ali... - pukne mi glas. - Bilo je toliko dima. - Stvarno imaš sreće. - Već sam to čula. - I što sada? - Kuću su zapečatili. Vrijedne je stvari djed stavio u svoju garažu. Policija ima sve što im treba, a ostalo je u rukama osiguravajućeg društva. Proći će još mjesec dana dok se kuća ne uredi. - Ovdje si dobrodošla koliko god želiš. - Hvala ti. Nisam htjela ići mami. Oliverova kći je cijelo vrijeme kod njih s djecom, a ionako im je tijesno. Vratit ću se kad uhvate Annu. Bit ću kod bake i djeda. Policija veli da sad imam povlašteni tretman ako ih ponovo nazovem, ali nisam uopće htjela riskirati. Ne želim da još netko strada. - Peče me grlo od soli i octa u čipsu. - Anna me ovdje sigurno neće tražiti. - Naravno da neće - odgovori Esmée. Neko vrijeme pijemo vino u tišini. Vani se oglasi alarm u nekom autu, a ja se pokušam smiriti tješeći se da sam na sigurnom i da me Anna ne može pronaći. Svejedno se pitam gdje je sad ona.


TRIDESET I OSMO POGLAVLJE Sad im proključa kava u džezvi nalijem ju u Esméeinu putnu termosicu i pružim joj bananu. Ona iskopča mobitel s napajanja i stavi u prostranu torbu. - Kakvi su tvoji planovi danas? Ovdje ti neće biti jako udobno. Najavili su na prognozi manji toplinski udar. Tipično. U travnju kuha, a kad budem slobodna u kolovozu, onda će najvjerojatnije padati kiša. - Možda izađem van - lažem joj. Svaki dan isti scenarij. Pričekam repliku u kojoj mi Esmée poželi ugodan dan da bih joj sa širokim osmjehom odgovorila da će mi biti. Danas, međutim, pljesne po radnom stolu s popisom za trgovinu. - Hoćeš li mi onda kupiti par stvari, mila? - Nisam sigurna... - Grace, u Londonu živi oko deset milijuna ljudi. Pa čak i da Anna zna kako si ovdje, a ne zna... - To ne možeš znati. - Ovdje si skoro tjedan dana. Da te je namjeravala pronaći već bi to učinila. - Ti ju ne poznaješ. - A očito ni ti. Što ćeš učiniti ako je nikad ne ulove? Ostati vječno u kući? Stanem gristi nokat na palcu. Esmée uzdahne, paukovim prstima dohvati popis i zgužva ga. - Oprosti mi, Grace. Ne želim te tjerati ni na što. Samo mi te je teško gledati ovakvu. Prekrijem rukom njezinu. - Ostavi popis. Probat ću. - Ali ne moraš... - Znam. A sad briši ili će ti pobjeći vlak. Pognute glave izravnam zgužvani papir dok ona uzima ključeve i kavu. - Želim ti lijep dan, Grace. Slobodno mi prekopaj garderobu, pa si nađi nešto ljetno. Odagnam suze i široko se osmjehnem. - Hoću. Esméeine potpetice lupkaju niz drveno stubište, a ja zatvorim vrata stana i navučem lanac. U toster stavim kruh sa sjemenkama, prosuvši neke po radnoj površini. Pokupim ih u dlan i bacim u sudoper, pa pregledavam Esméeine DVD-ove dok se tost ne ispeče: Isijavanje, Poltergeist, Petak 13., sve filmovi koje bih u najboljem slučaju gledala skrivena iza jastuka. Kriška iskoči iz tostera, preplašivši me. Izvadim ju palcem i kažiprstom, namažem na nju debeli sloj maslaca i slanog namaza. Jedem stojeći, držeći dlan pod bradom da ne mrvim uokolo. Preda mnom je dug i usamljen dan. S posljednjim zalogajem doručka odem isprati prste. Mobitel mi zabruji i stane bježati po pultu. Dan. Pozivi su mu se prorijedili, ali me i dalje naziva najmanje triput na dan. Nikad se ne javljam. Mobitel se umiri, a baterija mu je skoro na

Č


izdisaju, makar ga nisam nijednom koristila otkako sam došla. Nemam svoj punjač, a Esméein nije za moj mobitel. Prozori se tresu u ritmu ulične bušilice. Protrljam sljepoočnice da ublažim glavobolju koja mi se poput zmije uvukla u glavu. Pregledavam kartu koju mi je Esmée ostavila, prateći kažiprstom linije podzemne željeznice. Pokušavam shvatiti koja mi je linija potrebna ako ipak odlučim izaći van. Ako. Skutrim se na kauču i ukucam broj u Esméein fiksni telefon. - Grace, kako si? - Dobro. Ima li kakvih novosti? - Djed svaki dan zove policiju. - Još nema, ali već će je uloviti, ne brini. - Zakašlje se, a ja odmaknem slušalicu od uha. - Jesi li ti dobro? - Super. Oboje smo se malo prehladili, ali nam nije ništa. Baka razvrstava robu za dobrotvorni dućan. Pal aje gospođa Jones. - Oh, nadam se da je sve u redu? - Treba joj novi kuk. Srećom, majstori u tvojoj kući su je čuli kako lupa štapom o zid. Sad je u Sv. Ani. Neću joj ići u posjetu da joj ne donesem svoje klice. - Ja ću je otići posjetiti čim se vratim doma. Danas možda izađem van. - Pričekam da se djed pobuni jer, kao, nije sigurno. - Svježi zrak će ti dobro doći - odgovori mi djed. Očito nikad nije bio u Londonu. - Ovdje zrak... - zaustim, ali s druge strane čujem samo zujanje, a potom više ništa. - Djede? - Tišina. Nazovem ga ponovo, ali se ne javlja. Uto netko zalupa na vrata u prizemlju. Poskočim od straha i padnem na koljena, ispustivši telefon na kauč. Začepim si usta dlanovima. Lupanje postane glasnije. Odšuljam se na sve četiri do prozora. Pridignem se i provirim preko prozorske daske. Vidim neku figuru ispod s bejzbolskom kapom. Ispod oznake kluba New York Yankees viri zlatnoplavi uvojak kose. Preplavi me vrućina. Lik ponovno zalupa na vrata, pa se odmakne od njih i pogleda gore prema meni. Bacim se na pod, ali nedovoljno brzo. Vidio me je, jer sam ja vidjela njega. Spustim se niz stubište i odškrinem vrata. Kimnem radniku koji mi kaže da zamjenjuju kablove i da mi nakratko možda neće raditi telefon. Zatvorim i zaključam vrata. Pitam se kad sam postala takva strašljivica. Je li to samo zbog Anne ili taj strah ima dublje korijene? Imam dojam da se nisam sigurno osjećala otkad je umro tata. Stalno sam osjećala neku nelagodu. Sjetim se bake koja se ne da smesti - usprkos Anni, usprkos bolesti - i poželim da se može ponositi sa mnom koliko se ja ponosim njom. Kroz tijelo mi prostruji neki osjećaj odlučnosti. Možda ovaj novi život nije bio moj izbor, ali bi se mogao pokazati dobrim za mene. Esmée u ormaru ima dugačku haljinu s cvjetnim uzorkom koja mi dobro pristaje. Obujem i njezine sandale. Pokušam presaviti kartu kako je bila, ali mi ne uspije, pa ju presavijem kako znam i umijem i uguram u svoju kurirsku torbicu. Skupim ključeve i hrabrost da se po prvi put sama upustim u avanturu po londonskim ulicama. Leđima se čvrsto naslonim na zid od cigle, susprežući poriv da se vratim kući. Dosad još nikad nisam vidjela toliko ljudi da se bore za mjesto. Nitko nikoga ne gleda u oči, svi nekamo


žure, a još nisam stigla ni do središta grada. Primičem se podzemnoj puževim korakom. Ljudi ne obraćaju pažnju na moje preplašene i pretiho izgovorene isprike. Treba mi cijela vječnost da stignem na stanicu. Propustim dva vlaka prije nego što smognem hrabrosti da jurnem u jedan trenutak prije nego što se zatvore vrata. Ukotvim se u sredini vagona, raširivši noge da uhvatim ravnotežu i primim se za štangu objema rukama. Kretanje vlaka me jedva zaljulja, što si zabilježim kao prvu današnju pobjedu. Korak po korak, Grace. Prigušeni glas najavljuje da smo na postaji Charing Cross. Krenem za gomilom prema izlazu, sudarajući se s laktovima i aktovkama, a zatim me stube odvedu na dnevno svjetlo. Zabljesnuta sunce žmirnem. Netko me gurne, pa čvrsto primim svoju torbu. London je pun džepara, Grace, sjetim se bakinog upozorenja. Pljeskam po pločniku u posuđenim sandalama. Nemam nekog cilja, niti posla. Osjećaj je istodobno oslobađajući i nelagodan. Ulicama se nižu svakojaki dućani. Aroma mirisnih štapića mi ješa se s onom hamburgera i sapuna marke Lush. Ugledam dućan s mobitelima preko ceste, pritisnem tipkalo na semaforu i pričekam da se pojavi mali zeleni čovjek. - Htjela bih novi iPhone. - Svakako, gospođo. Želite li zadržati postojeći broj? - Nikako ne. Dok lutam gradom, zapanjena sam količinom ljudi koji se gužvaju na ovom prostoru i ne mogu se oduprijeti dojmu da me netko prati. Učini mi se da sam nekoga primijetila krajičkom oka. Dlake na zatiljku mi se naježe. Stanem na mjestu i okrenem se oko svoje osi, ali ne vidim ništa drugo osim mora nervoznih lica koja prolaze pored mene. Prestani biti toliko paranoična, pomislim. Golubovi mi šeću oko nogu dok sjedim na stubama Trafalgarskog trga. Bacim im malo krumpirića. U bateriji mog starog mobitela ima još taman toliko struje da prođem kroz kontakte i prebacim na novi mobitel brojeve koje želim zadržati. Njima pošaljem poruku kako bi imali moj novi broj. Stigavši do Danova broja, osjetim grižnju savjesti, ali se sjetim razloga zašto sam uopće uzela novi mobitel, pa se oduprem nagonu da mu pošaljem poruku. Novi početak. S lakoćom skinem poklopac sa starog mobitela i izvadim SIM karticu, zdrobim ju u praznom omotu nove kartice i bacim u najbližu kantu za smeće. Nikada ne pamtim brojeve i premda mi neće biti teško pronaći Danov, bude li mi stvarno trebao, osjećam kao da sam krenula dalje. Teško je povjerovati da je tek travanj. Vrućina je teška i ne popušta. Sandale me stišću koliko su mi otekle noge. Prođem na stubištu pored nekog čovjeka koji se skutrio sa svojim stvarima. Pred njim je kapa na čijem dnu leži sitniš i zgužvani omot od žvakaće gume. - Hoće li Vam ovo koristiti? - pitam ga, pružajući mu svoj stari mobitel. - Ovo je posljednji Samsungov model. Možete li ga založiti? Nemam punjač, ali... Čovjek bez riječi zgrabi mobitel i strpa ga u svoj ruksak. Zateknem se pred kafićem. Uđem i sjednem za okrugli stol u sjeni suncobrana s plavobijelim crtama. Pijuckam smuti od šumskih bobica i zabavljam se s novim mobitelom. Gotovo je. Dan i Anna me više ne mogu nazvati, ne mogu me naći. - Zagušljivo je danas, zar ne? - obrati mi se konobarica brišući čelo pregačom. - Trebate li još nešto? - Ne, hvala - odgovorim. - Imam sve što mi treba.


Premda bih još željela vidjeti Big Ben, Londonsku tvrđavu i sve druge atrakcije o kojima sam čitala, iscrpljena sam, oteklih i vrućih nogu, a usto još moram potražiti stvari koje mi je Esmée stavila na popis za kupovinu. Koračam prema podzemnoj i primijetim ružičasto neonsko svjetlo kako bljeska pozivajući na tetovažu. Otvorim vrata. Došlo je vrijeme da raširim svoja krila. - Možete li me ugurati u raspored makar nemam dogovoreno? - pitam, prekriživši prste iza leđa, makar nisam sigurna kakav odgovor želim čuti. - Što biste htjeli? - Malu tetovažu leptira, ovdje - pokažem na gornji dio lopatice. - Aha, nema problema. Pregledajte si ove albume s crtežima dok pijem kavu. Možda Vam se nešto svidi. - Hvala. - Prelistavam stranice s vitičastim crtežima, keltskim pleterima i kaligrafijama i zaustavim se kad ugledam tetovažu sličnu Charlieinoj. - To je ta - kažem, lupnuvši kažiprstom po slici. - Lijepo i jednostavno. Ja sam Rick. Pođite za mnom. Prostorija za tetovažu je mala i skrivena od pogleda, pa otkrijem rame i legnem na trbuh. U kutu zuji ventilator i svakih nekoliko sekundi me zapuhne toplim zrakom. - Spremna? - pita me Rick. - Da - odgovorim. I stvarno jesam. Igla mi dotakne kožu i ja se ukočim. Boli, ali je podnošljivo. Opustim šake i duboko udahnem kroz nos nekoliko puta. Charlie, gledaj me kako letim.

Pecka me rame, i ne mogu odoljeti a da se ne potapšem po gazi koja ga pokriva, odajući si tako priznanje da sam bila hrabra. Kad sam izgubila nevinost, mislila sam da će svi to odmah vidjeti na meni, da sam drugačija. Da sam se promijenila. Tako se osjećam i sada dok stojim na peronu i čekam na postaji podzemne željeznice. Nelagodno svjesna sebe, ali ponosna. I to je nekakvo postignuće. Osvrnem se uokolo kao da očekujem da će mi netko prići i početi me ispitivati o zavoju na ramenu, ali nisam više kod kuće. U gradu ljudi ne započinju razgovor tek tako. Smješkam se nekom paru koji stoji do mene. Oboje imaju tetovaže. Gledajte, obratim im se u mislima, i ja sam jedna od vas. Upravo u tom trenutku ugledam nju kod prolaza. Samo titraj blještave plave kose i svjetloružičastu kožnu jaknu. I onda nestane. Anna. Izdignem glavu i stanem na prste, ali mi se od straha zavrti u glavi pa se zateturam unazad. Bubnjam prstima po bedru i govorim si, misli, Grace, misli. Osvrćem se mahnito i pokušavam smiriti disanje tako da duboko udahnem, nabrojim do pet i dugo izdišem. Govorim si da se ne smijem bojati, barem ne ovdje među toliko ljudi. Sigurnost je u velikim brojkama. Bojati se trebam kad sam sama. Kad iza svake sjene vreba opasnost.


Ne vidim ju više. Tražim plavuše u gomili. Nijedna ne nosi ružičastu jaknu. Nijedna nije Anna. Lupanje srca se uspori. Možda sam pogriješila. To nije bila ona. Nije mogla biti. Ali onda ponovo ugledam plavi uvojak kako se njiše. Ružičasti odbljesak. Krv mi proključa od bijesa i potopi strah. Ona mi je ubila mačku. Ona mi je razorila dom. Uništila vezu. Što još hoće? Prebacim torbu ukoso preko ramena i proguram se između putnika ne misleći na svježu ranu od tetovaže dok se sudaram ramenima. Lovina je postala lovac. Ispružim obje ruke pred sebe poput egipatske mumije i razmičem gomilu razmišljajući što ću joj učiniti ako je uhvatim, ali odagnam tu misao. Izgubila sam ju, ljudi me gledaju mrko i psuju što ih guram, a adrenalin se povukao. Zaustavim se, odjednom svjesna da si mrmljam u bradu i da izgledam kao luđakinja. Možda i jesam. Vrijeme je da odem, pomislim. Odjednom se sve zatrese popraćeno velikom bukom i naletom zraka. Potrčim prema vlaku koji juri prema meni. Približim se rubu. Jedva čekam da se vratim u stan. Zdesna iz mraka poput rakete primiču se svjetla. Neke me ruke uhvate iza leđa za ramena i gurnu prema rubu. Instinktivno se oduprem, pokušavajući se ispraviti, ali prekasno. Poletim naprijed mašući rukama dok padam. Vidim tračnice pod sobom i čvrsto stisnem oči.


TRIDESET I DEVETO POGLAVLJE Sad

E

smée nervozno šeće po tepihu dok se rastežem i uzimam šalicu čaja u ruke, pokušavajući se smiriti. - Kažeš da te je netko namjerno gurnuo?

- Da. - Dakle, nije bilo slučajno? Na peronima zna biti velika gužva. - Mislim da sam vidjela... - Grace, ne sumnjam da ti se prividjela, ali budimo realni, u Londonu ima tisuće, zapravo milijuni plavuša. - Okrene se prema meni. - Jesi li sigurna? Zatvorim oči i vidim more plave kose i ružičastih jakni. Ali ma koliko se trudila, ne vidim joj lice. - Bila sam uvjerena. - Grace. - Esmée čučne pred mene kao što sam ja znala čučnuti pred djecu. - Ako misliš da se radi o njoj moramo obavijestiti policiju. - I reći im što? Znate, mislim da me je netko pokušao ubiti, ali nisam vidjela tko, svjedoka nema, a ja sam dobro? - A što je s onim momkom koji te je spasio? Tko bi i pomislio da će mi tinejdžer s pirsinzima, kakve inače zaobilazimo u luku, spasiti život? Uhvatio me je za kurirsku torbicu i zaustavio poput lutke na koncu. Još osjećam kako mi se naramenica urezala u kožu kad me povukao na sigurno. - Zbrisao je na vlak i prije nego što sam mu se stigla zahvaliti. - Daj da nazovemo djeda. Da čujemo što on o tome misli. - Ne. Ne osjeća se dobro, a ni baka. Samo bismo ga zabrinule. I nju. Esmée pritisne kapke korijenom dlana. - Takve bi stvari htjeli znati. A što je s tvojom mamom? - Previše je zauzeta Oliverovom obitelji. Slušaj me, ja sam dobro. Vjerojatno me netko u gužvi slučajno gurnuo, baš kao što si ti rekla. Ionako sam prilično napeta. - Odložim šalicu. Čaj se ohladio i više me ne privlači. Izvijem usta u osmjeh. - Radilo se o nesretnom slučaju. Anna ne zna da sam ovdje. Nema načina da to sazna. Međutim, dok namještam jastuk kako bih se naslonila na njega, osjetim otiske prstiju na leđima. Trenutak kad me je gurnula. Pad. Strah.

Dižem i spuštam donji dio kralježnice dok izvijam tijelo u položaju psa. Prošlo je mnogo vremena otkad sam posljednji put radila jogu. Već sam zaboravila kakav mi je užitak pružala. Izdahnem i prijeđem u položaj djeteta. Tijelo mi se polako opusti, a disanje uspori i izjednači.


S iPoda dolazi šum valova koji udaraju o obalu, a s otvorenog prozora topli vjetrić. Udahnem i pripremim se za prelazak u položaj mačke. Uto začujem lupanje na ulaznim vratima u zgradu koje mi poremeti mir. Pokušam se ponovno usredotočiti na disanje i smiriti se iznutra. Zatvorim oči i slušam valove. Tkogod bio, otići će. Nakon nekoliko trenutaka tišine ponovo čujem lupanje. Četveronoške odem do prozora i pružim ruke da spustim prozorski okvir. Ponovo netko pokuca. Pogledam dolje i smrznem se prepoznavši šaku koja se približi vratima. Zaboravim spustiti ruke. - Dan - izgovorim mu ime prije nego se stignem zaustaviti. On podigne glavu. Blijed je i neobrijan. - Kako si saznao da sam ovdje? - Nazvao sam Esmée. - I rekla ti je? - Rekla je da te nije vidjela, ali je tako šturo odgovarala da joj nisam povjerovao. - Što hoćeš od mene? - Hoćeš li me pustiti unutra? - Ne. Nemam ti što kazati. - Onda me samo poslušaj. Molim te, Grace. - Ne. - Volim te. Uhvatim u mislima te riječi poput papira, zgužvam ga i bacim nazad: - Ja tebe mrzim. - Ne, ne mrziš, a ja se ne mičem dok ti ne kažem što ti imam za reći. - Kako hoćeš. - Pokušam zalupiti prozorskim okvirom, ali se ne pomakne. Da bih ga spustila, moram ga polako povlačiti prema dolje, prvo sjedne, pa s druge strane. Dok me Dan zaziva, osjećam kako mi gori lice. Glas mu postaje sve tiši kako se prozor spušta. Navučem zavjese i sjednem na pod prekriženih nogu, leđima naslonjena na radijator. Dio mene želi čuti što mi ima za reći, ali se ne pomaknem kako bih ga pustila u stan. Premda je tek dva popodne u stanu postane mračno i bljesak munje praćen grmljavinom rasvijetli sobu. Kiša šiba po prozorima, pa razmaknem zavjesu i provirim na mračnu ulicu. Dan stoji vani, prebacujući se s noge na nogu, ruku zavučenih u džepove. Kosa mu se slijepila uz glavu. Pored njega projuri bijeli kombi i zalije ga vodom preko glave. On ispljune vodu i obriše oči. - Molim te - kažu mi njegova usta kad me spazi na prozoru. Pokolebano kimnem i stavim majicu s kapuljačom, očetkam kosu i otvorim vrata. Dan skine slijepljenu majicu sa sebe i obriše se energično ručnikom. Ja se pravim kao da moram napuniti čajnik vodom, makar znam da je već ima dovoljno za čaj. Ne želim mu vidjeti prsa. Pjegice koje sam ljubila. Ramena na kojima sam plakala. Odložim šalice na stolić za kavu i sjednem na drugi kraj kauča. Prostorija se ispuni tišinom koja istisne sav zrak iz nje. Grizem se za unutrašnju stranu obraza. Nemam namjeru govoriti prva. Smireno ću ga poslušati, a potom dostojanstveno ispratiti. Dan iskapi šalicu i nasloni se na kauč ispreplevši prste iza glave. Izgleda opušteno, ali ga oda je desno koljeno koje skakuće gore-dolje, pa znam da se grči u sebi. Pročisti grlo. - Nema isprike za moje ponašanje.


- Na koju točno stvar misliš? To što si me pustio da vjerujem kako sam pronašla Charlieinu sestru ili to što si mi doma doveo ljubavnicu? - Nikad mi nije bila ljubavnica, Grace. Bili smo zajedno samo jednom. Pogriješio sam. - Ali sam ja platila tu pogrešku. Ti si mi ubio mačku, razorio dom. Zamalo sam poginula. Jesi li to htio? Da me se riješiš? Dan me pogleda u nevjerici. - N-ne. Nisam. Ja želim... - Nije me briga što želiš - odbrusim mu. Dosta mi je isprika. - Ne zamjeram ti... - Kako velikodušno! - Grace, molim te... - Molim te, što? Molim te, oprosti mi što sam lažljiva, kurviška svinja? Zašto... si... ovdje? - Srce mi počne brže lupati. Nagnem se naprijed. - Koji kurac hoćeš od mene? - Imam osjećaj da mi kroz žile teče vulkanska magma. - Hoću razgovarati s tobom. - Ali ja te ne želim slušati! - Bojim se onoga što bi mi mogao reći, ali i očajnički želim to čuti. Izgubljena sam. - Pa zašto si me onda pustila u stan? Slušaj, znam da sam bio.. - ne dovrši rečenicu jer mu pukne glas. Udahne duboko, pa krene ispočetka: - Znam da sam bio kreten. Kimnem potvrdno. Barem je taj dio istinit. - Kad je umrla Charlie ti si se potpuno povukla u sebe. Udaljila si se. Nisam znao kako da doprem do tebe. - Joj, molim te, oprosti što mi je umrla najbolja prijateljica... - stanem sarkastično siktati. - Ali nije bila samo tvoja prijateljica, zar ne, Grace? Ali, koga je onda bilo briga kako se ja osjećam. Sve se vrtjelo oko tebe. Naslonim se, zatečena njegovim riječima. - Ne kažem da je to nešto loše. Znam da ti je Charlieina smrt probudila sjećanja na oca. Morala si se nositi s puno toga, ali sam morao i ja. Stisnem maramicu u ruci. - Samo se sjeti, Grace. Sjeti se kako je to bilo. Potpuno si se odvojila od svega. Pokušao sam ti pružiti emocionalnu podršku, vodio sam brigu o kući, kuhao, a znaš kako loše kuham. Bojao sam se uzimati slobodne dane, jer su na poslu otpuštali višak ljudi. Nisam znao hoćeš li se više ikad vratiti na posao i brinulo me da ćemo morati živjeti od samo jedne plaće. Bio sam pod velikim stresom. - Nikad nisi ništa rekao - promrmljala sam. - Nikad me nisi ni pitala kako sam. Niti jednom. Podignem pogled i oči mi se sretnu s njegovim krvavim očima s podočnjacima. Istim onim očima koje su me gledale dok sam odrastala, gledale moju bol, upijale moje golo tijelo. - Žao mi je - kažem mu potišteno. - Ali... Anna... - Anna mi nije značila ništa. Posluživala je piće i slušala me, a godilo mi je da me netko hoće saslušati. Da želi razgovarati o Charlie i pokazati zanimanje... - Zanimanje za tebe.


- Nije bilo tako. Volio bih da nisam... - Pojebao Annu? - Da. - Dan, zašto je Charlie tako naglo otišla kad smo imali osamnaest godina? Što je htjela reći onom porukom? Za što je tražila oprost? Znam da sam te to već pitala, ali mi nisi htio odgovoriti. Sad mi moraš reći. Dan se zbunjeno namršti. - Ne znam, ali... - Zašto si mi Annu doveo u kuću? - ispaljujem pitanje za pitanjem, ne dajući mu vremena da razmisli. Inače kad laže sklopi dlanove kao da se moli, ali ih ovaj put drži na koljenima. - Nisam to želio. Preplašio sam se da će svima poslati filmić. Tebi je krenulo nabolje: vratila si se na posao, ponovno smo se počeli približavati. Nisam to htio uništiti. - Pa zar ona nema obitelj? Prijatelje? Zar nikad nije čula za hotel? - Rekla je da nema nikoga. Razmišljao sam da joj platim pansion, ali bi to vidjela na izvatku od kreditne kartice. Kako bih ti to objasnio? - Pa ste glumili da je ona Charlieina sestra? To je stvarno bilo okrutno. - Uspaničio sam se. Nazvala me je one večeri kad smo postavili blog. Nisam znao kako da je drugačije predstavim. Rekao sam joj da može ostaviti stvari i spavati u gostinjskoj sobi, ali da ti se ne približava. - Približava? Zamalo me ubila. - Ono što je učinila je neoprostivo, ali... - Ono što ste oboje učinili je neoprostivo. - Znam. Nikad te nisam htio povrijediti. Mislio sam da će ostati par dana dok se ne snađe i onda otići. Tako nikad ne bi saznala za nas. Došao sam ti reći da mi je jako, jako žao. Dan zabije lice u šake i znam da sad plače, ali ga nemam snage tješiti. Jednostavno nemam. Pokupim šalice i stavim kuhati novu vodu. Kad se smirio vratim se nazad do kauča. - Dan, vrijeme je da pođeš. - Vrati se kući sa mnom. - Ne mogu. Opasno je. Makar, nije ni ovdje sigurno. - Što to govoriš? Čelo mu se mršti dok mu prepričavam što se dogodilo na postaji podzemne. - Oh, moj Bože. Vrati mi se, Grace. Dopusti mi da se ja brinem za tebe. Molim te. Primi pramen moje kose i zatakne mi ga za uho, pa mi vršcima prstiju krene niz obraz. - Dan... - Ustuknem, ali mi on obuhvati lice dlanovima i nasloni čelo na moje. Ne mičem se više, ne mogu. Dišem isprekidano, a soba mi nestaje iz vidnog polja sve dok u njemu nije samo Dan. Usne nam se dodirnu nježno, poput dodira pera. Pusti mi lice iz dlanova, ali se ja i dalje ne mičem. Samo uzdahnem kad me primi za bradavice. Bedra su mi vlažna i vrpoljim se na mjestu. Strgamo odjeću sa sebe i bacimo ju na pod. Zajašem ga, a on me primi za struk. Brzo je gotovo. Izgovori muklo moje ime i privuče me k sebi. Ne mogu vjerovati što se upravo dogodilo. Pokupim odjeću i pokrijem se njome kao štitom.


- Već sam zaboravio koliko si lijepa - kaže Dan. - Nemoj se oblačiti. Gdje je spavaća soba? Legnimo malo zajedno. Legnimo me zvukom podsjeti na laganje, koje mi pukne u ušima kao šamar. Bez obzira što se dogodilo i zašto, namjerno je htio prikriti povezanost s Annom i to mu ne mogu oprostiti. - Ne mogu. - Uskočim u gaćice i zakopčam grudnjak. - Ovo je bila greška. - Meni nije tako izgledalo. Odgovaramo si zajedno. - Mora postojati nešto više od dobroga seksa... - Odličnog seksa... Zakopčam majicu s kapuljačom. - Između nas stvari nisu dobro već dugo vremena, Dan. Ne radi se samo o Anni. - Znam. Tu je i Charlie... - Dan navuče majicu. - Ne radi se ni o Charlie. Udaljili smo se. Ja volim ostajati kod kuće, a ti obožavaš ići van. Ja volim red i čistoću, a ti misliš da imam opsesivno-kompulzivan poremećaj. Ja sam se ovisnički vezala za tebe jer sam se užasavala ostati sama i grozila se pomisli da te izgubim kao što sam izgubila tatu. - Nisi me izgubila... - Jesam. I znaš što? Svijet se zbog toga nije prestao vrtjeti. Evo me, još sam tu i mislim da mi je, usprkos svemu, dobro. Mislim da mi je ovo bilo potrebno. Da budem sama. Da razmislim o tome što je ono što stvarno želim. Hajde, budi iskren: jesi li ti bio sretan prije ovoga, prije Charlie? Riječi mi teku iz usta i pretvore se u veliki upitnik pred Danom. Zahtijevaju odgovor. Dan šuti duže nego inače: - Ne, nisam. U tišini koja je nastala čuje se samo naše disanje. Naša srca, koja su nekada kucala zajedno, sad kucaju različitim ritmom. Stranci postanu prijatelji, pa ljubavnici, pa sve i sva - a potom više ništa. Puni krug. - Trebaš poći. - Imam osjećaj da bih mogla spavati tjedan dana. Dan ustane. - Žao mi je, Grace. Zbog svega. - Znam - odgovorim i kimnem glavom. - Ali kod jedne stvari si u krivu. - Koje? - Živjela si u uvjerenju da ti trebam. Da se ne bi mogla nositi sa svijetom ako te ostavim, kao što te je ostavio tata, kao što te je ostavila Charlie. Ali koliko god ti je to jezivo i strašno, ti uvijek ideš dalje. Nikad se ne predaješ. Nisi ti trebala mene, Grace. Ja sam trebao tebe. Ti si ta koja je bila snažna u našem odnosu. Ti možeš sve. Zato prestani svaljivati krivicu na sebe. Ništa od ovoga nije tvoja krivnja. Njegove me riječi pogode kao šamar i zavrti mi se dok širi prema meni ruke za koje nekad nisam htjela da me puste od sebe. Uđem u zagrljaj i udahnem njegov miris. Gotovo je između nas i oboje smo toga svjesni. Sjećanja na zajednički život još će neko vrijeme biti tu dok potpuno ne izblijede, i Dan postane još samo jedan dečko kojeg sam poznavala. - Prijatelji? - šapne mi u kosu. - Možda.


Očiju punih suza pratim ga pogledom niz ulicu dok ga ne izgubim iz vida. Mobitel mi zabruji, pa pomalo s nadom pomislim da je on, da se želi vratiti, ali se onda sjetim da ne zna moj novi broj. Poruka je od Lexie, pa pritisnem tipku da ju pročitam. - Hitno je. U bolnici sam. Možeš li doći?


ČETRDESETO POGLAVLJE Sad

V

lak se kotrlja kroz ponoćno plavi krajolik, ali uopće nemam pojma gdje smo. Gledam kroz prozor i jedino što vidim je blijedo, zabrinuto lice u odrazu. Skupim ruke ispreplevši prste na krilu i pokušam se opustiti. Kad sam ju nazvala, Lexie je bila strašno uznemirena. Rekla mi je da je pala niz stube, ali da je dobro. Samo jedva čeka da ju puste kući. Hitnu su pozvali susjedi, koji su ju čuli da viče. Podstanar nije bio kod kuće. Rekla je da joj je već pun kurac sestara koje se motaju oko nje i kurčeve bolničke spavaćice koja ju grebe i ničeg pod milim kurcem da radi. Rekla je da mi mora reći nešto važno, ali ne preko telefona, već licem u lice. Radi se o Charlie, rekla je. Dok stignem vrijeme će posjeta već odavno proći, ali nije htjela popustiti mom nagovaranju i reći bilo što preko telefona, već da se vidimo sutra ujutro u deset. Nazvala sam baku iz vlaka da joj kažem da sam na putu doma, ali se nije javila. Nekoliko minuta kasnije primila sam poruku. - Ne mogu razgovarati. Ostali smo bez glasa. Zavukli smo se u krevet x. Odgovorila sam joj sljedeće: - Trebate li nešto? x - Ne, imam vrući grijač, uskoro ćemo ići spavati x. - Noć xx. Odlučila sam ne reći im da se upravo vraćam. Makar se ne osjeća dobro, baka bi ustala, promijenila posteljinu i vjerojatno ispekla kolač. Pustit ću ih da se odmore i svratiti sutra. Ugodno ih iznenaditi. Koliko čujem, u kući se može biti. Prizemlje su potpuno završili. Djed je nadgledao uređenje i dodijavao majstorima dok čiste i liče. Projekt menadžer, tako se prozvao. Baka ga svako jutro šalje u kuću s Tupperware zdjelom punom uštipaka i palačinaka da se malo umili majstorima. Naslonim glavu, zatvorim oči i slušam kako mi tijelo vibrira u ritmu vlaka. Shvaćam zašto se maloj djeci spava u vozilima u pokretu. Čini se da nije prošao ni trenutak kad trgnem pospanu glavu kao da me stresla struja. Vlak se ne miče. Obrišem usta u strahu da nisam slinila u snu, protegnem se i, pogledavši kroz prozor, prepoznam natpis na željezničkoj postaji. - Sranje. - Brzo dohvatim torbu i sjurim se niz stubište. Dom. Povučem patentni zatvarač na jakni, smjestim na klupi i nazovem taksi. U Esméeinom se stanu uvijek čuje neka buka: zujanje bubnjeva sušilica u prizemlju, zujanje vozila u prolazu - čak i u gluho doba noći se čuju sirene - balavci koji se vraćaju kući i dovikuju, igrajući usput nogomet praznim konzervama. Za razliku od grada, na selu je sve tiho i nepomično. Kao da je nastupila zombi apokalipsa i svi su se stanovnici razbježali. Većina kuća je u mraku. Kasno je, ali nisam umorna pa zamolim taksista da me odbaci do Lexiene kuće. Ako je ostavila ključ skriven na starome mjestu, pokupit ću njezinu spavaćicu i higijenski pribor, neke trač časopise koje guta i odnijeti joj kad je sutra posjetim. Lampa na mobitelu osvijetli patuljka


Briana. Onakav tupav i okrhan, vječno se ceri dok peca. Podnožje mu je obraslo u korov, pa ga moram snažno potegnuti da ga pomaknem s mjesta. Pronađem srebrni ključ na svom mjestu. Prevrnem hladni metal na dlanu prije nego što otključam vrata. Pritisnem prekidač. Na slabašnom svjetlu plešu zrnca prašine. Uputim se ravno na kat. Vrata Charlieine sobe su odškrinuta, ali se oduprem napasti da provirim u nju, sjetivši se da je tu sad netko drugi. Lexieina je soba ostala ista: odjeća joj je razbacana posvuda baš kao i onda kad smo se igrale oblačenja. Sjećam se Charlie kako se uvlačila u minicu od likre i isprobavala grudnjak, puneći ga toaletnim papirom. Gledaj me, draga. Izgledam fahn-tas-tič-no. Pomislim kako će mi sad navrijeti suze i stisnuti me u grlu, ah se umjesto toga zateknem kako se smi ješim dragoj uspomeni. Pod Lexieinim jastukom pronađem uske, čipkom rubljene gaćice, pa stanem otvarati ladice da nađem nešto prikladnije za bolnicu. Nešto što će joj pokriti barem stražnjicu. Odjeća u ladicama je uredno složena, očito jedva nošena. Pronađem veliku bijelu majicu na kojoj velikim crnim slovima preko grudi piše OPUSTI SE. Na podu je lanena vreća, u koju stavim majicu, čisto rublje i higijenski pribor, posljednji primjerak Cosma i, budući da se ipak radi o Lexie, ruž za usne i četku za kosu. Na izlazu iz kuće, baš kad sam namjeravala zatvoriti vrata za sobom, sjetim se papuča. Nisam ih vidjela kod kreveta, pa se pokušam sjetiti gdje sam ju ono viđala u papučama. Mislim da je nikad nisam vidjela u njima, ah se sjetim da joj je baka svojedobno kupila mokasinke za Božić. Kladim se da ih nikad nije obula. Vrativši se nazad na kat, otvorim vrata ormara i ustuknem pred lavinom odjeće koja se sruči s gornje police. Složim ju, uredno složim na mjesto i kleknem potražiti kutiju za cipele u kojoj su papuče. Dublje u ormaru pronađem nekoliko kutija, izvučem ih van i skinem poklopac. Neke cipele, poput onih lakiranih crvenih s remenjem i visokim petama i zlatnih gladijator sandala, izgledaju potpuno novo. Skinem poklopac i sa zadnje kutije. Iz nje se raspu papiri i padnu na pod. Skupim ih na hrpu i stanem vraćati kad primijetim rodni list. Rastvorim ga. Na njemu piše: CHARLOTTE ELIZABETH FISHER. ROĐENA 1. RUJNA 1990. MAJKA - ALEXANDRA CLAIRE FISHER. OTAC - PAUL MICHAEL LAWSON. Smotam papir onako kako je bio ranije, ali onda primije tim isto takav komad žućkastog papira. Bit će da je ovo Lexiein rodni list. S nevjericom pročitam jedno sasvim drugo ime: ANNABELLE LAURA FISHER. ROĐENA 1. RUJNA 1990. MAJKA - ALEXANDRA CLAIRE FISHER. OTAC - PAUL MICHAEL LAWSON. Isti datum rođenja kao kod Charlie. Annabelle. Belle. Pa ona postoji! Charlieina izmišljena prijateljica. Belle. Annabelle. Belle. Charlieina sestra. Anna. Prevrnem kutiju i prospem pisma po izlizanome tepihu. Dohvatim najbliže i izvadim papir iz omotnice. Mama, zašto mi ne odgovaraš na pisma? Što sam ti ja u životu loše učinila? Zašto me nisi zadržala? Belle x


Zatim pročitam još jedno. Draga Kučko, znam da si bila tamo kad sam te došla posjetiti. Zašto nisi otvorila vrata? Imaš li ti uopće pojma koliko košta karta za vlak? Mrzim te. Belle Imam osjećaj kao da se vozim u lunaparku. Vrti mi se u glavi i ne mogu se sabrati. Čučnem na pete. Anna. Annabelle. Belle. Otipkam broj Lexieina mobitela - ovo ne može čekati do jutra - ali se javi glasovna pošta. Nazovem bolnicu. Kažem im da se radi o hitnoj stvari i da moram vidjeti Lexie ili barem razgovarati s njom, ali me oni pitaju tko zove, pa se zbunim i počnem mucati. Prekinem bijesno vezu. Trebala sam pripremiti priču. Ne znam lagati. Za razliku od Lexie. Za razliku od Anne. Kuhinja smrdi po pokvarenoj hrani, ali me nije briga. Stol je zatrpan otpacima. Potezom ruke bacim hrpe neplaćenih računa, lakova za nokte i praznih cigaretnih kutija na pod. Usput razbijem i jednu staklenu pepeljaru, čije se krhotine prospu kao konfeti. Nije me briga, neću počistiti. Hladnjak je prazan, ali nađem bocu votke u ledenici. Isperem čašu i stanem kašljati kad mi se ledeni alkohol spusti niz grlo. Sjednem tek na polovici druge čaše i stanem proučavati poštanske datume na omotnicama te slagati pisma po starosti. Krenem s najstarijim. Draga mama, nadam se da možeš pročitati moj rukopis - ruka mi se trese od uzbuđenja!!! Napokon osamnaest!!!! Sigurno si čekala ovaj dan s istim nestrpljenjem kao i ja. Znam da me nisi smjela kontaktirati prva i kladim se da ti je vrijeme jako sporo prolazilo. One svinje iz službe za usvajanje nisu mi htjele dati podatke o tebi, pa sam bejbisitajući skupila novac i platila privatnog istražitelja baš kao u filmu! Odmah su saznali tvoju adresu. Koštalo me je to malo bogatstvo, ali sve će biti dobro kad budemo zajedno, zar ne? Nemam mnogo sjećanja na tebe, ali se sjećam da sam ti sjedila u krilu i da mi je tvoja ružičasta kosa škakljala vrat dok si mi pjevušila. Ne znam ni jesu li usvojili moju sestru ili je samo predana skrbnicima kao i ja, ali možda će agencija koju sam angažirala za tebe pronaći i nju ako ne znaš gdje je, pa ćemo sve biti zajedno? Jedva čekam da budemo obitelj. To je jedina stvar koju sam ikad željela. Sanjala sam o tome CIJELI ŽIVOT!!!! Piši mi i javi kad mogu doći. Već sam se spakirala!!! Šaljem ti mnogo poljubaca, Tvoja kćer Belle Sva su pisma različita. Neka su puna ljubavi, neka preklinjuća, a neka puna mržnje. Očito je da Lexie nije odgovorila ni na jedno. Od posljednjeg se pisma naježim.


Misliš da se možeš praviti da ne postojim? E, pa varaš se.


ČETRDESET I PRVO POGLAVLJE Onda

S

pustila sam se u prizemlje u spavaćici i pokupila poštu s otirača. Među njom je bila razglednica s Fontanom Trevi. Na poleđini je pisalo: Vratila sam se u Rim, ne da mi vrag mira! Puno te voli tvoja Charlie xxx. U kuhinji sam postavila plutenu oglasnu ploču samo za razglednice koje su mi redovito dolazile od Charlie u posljednjih šest godina otkako je otišla. Svaki put kad bi nekamo došla osjetila bih olakšanje što je još uvijek živa i ljutnju što se nikad nije vratila kući. Razglednice su bile naslagane jedna na drugu, tako da su ih pribadače već jedva držale. Ne jednom sam ih našla rasute po kuhinjskome podu. Nisam ju vidjela od svoje osamnaeste godine. Nikad nisam saznala zašto je otišla ili što je to učinila da traži oprost, ali sam pratila njezine putešestvije iz zemlje u zemlju. Uvijek je bila na putu i nekako mi je postala nestvarna. Dakako, s veseljem sam iščekivala svaku sljedeću razglednicu. Prijeteća pisma prestala sam dobivati otkad je Charlie otišla i trudila sam se o tome ne razmišljati previše. Trudila sam se ne brzati sa zaključcima. Razmotri činjenice, znala mi je reći moja stara psihologinja Paula. Siobhanini su roditelji odselili nekamo daleko odmah nakon sprovoda i odveli Abby sa sobom. Nekamo gdje su mislili da će biti na sigurnom. Postoji li uopće takvo mjesto? Nasula sam zobene pahuljice u zdjelu i dodala mlijeko. Doručak koji odgovara izazovu koji mi donosi današnji dan. Dok su pahuljice bubrile razmaknula sam zavjese u dnevnom boravku i pokupila prazne limenke piva i kartonsku kutiju od pizze. U vruću sam kašu usula borovnice i promiješala ih, pa si natočila sok od naranče i odnijela doručak van pod sjenicu. Kolovoz je bio sumoran, ali je rujan donio bablje ljeto. Nebo je bilo plavo poput akvamarina, a oblaci bijeli poput vate. Danas malo puše, što će boravak vani učiniti ugodnijim kad zatopli. - Idem. Dan proviri kroz francuski prozor. - Mislila sam da danas ne ideš. - Subotom je uvijek utakmica. - Mislila sam da ćeš biti sa mnom da me podupreš. - Sponzorirao sam te, zar to nije dovoljno? Koliko si ti mene puta došla gledati kako igram? - Da imam više vremena, umjesto da ga provodim čisteći za tobom, možda bih i stigla. - Molim te, ne započinji - uzdahne on. Bacila sam žlicu u zdjelu i kliznula pored njega. - Vidimo se onda kasnije. Zbrisao je prema ulaznim vratima da ne vidi moje suze. Popela sam se na kat vukući noge kao da su od olova. Ovo neprestano prepucavanje s Danom postalo je iscrpljujuće. Bi li stvari bile drukčije da je Charlie ostala ili bi pobjegla zbog naših neprestanih svađa? Pretpostavljam da čak i da je ostala to ne bi značilo da želi zauvijek


živjeti s nama. Dosad bi možda već nekoga upoznala i udala se. Istina, teško mi je bilo zamisliti Charlie u braku. Zapravo kao bilo koga drugog osim osamnaestogodišnjakinje koja se voli popeti na barsku stolicu, mahati bocom jabukovog vina i pjevati uz Madonnu dok Mike viče na nju da makne svoje blatnjave noge s njegovog namještaja. Ujelo me je za srce kad sam pomislila da više nisam dio Charlieinoga života. Vjerojatno si je našla i novu najbolju prijateljicu. Tek nakon trećeg pokušaja sam uspjela podići donji dio prozora u spavaćoj sobi. Gurnula sam glavu kroz prozor i pustila da mi topli povjetarac mrsi kosu. Već godinama nije bilo tako toplo u rujnu. Sjetila sam kad je zadnji put bilo tako toplo. Trebali smo se vratiti u školu, ali smo umjesto toga Charlie, Esmée, Siobhan i ja otišle u šumu, močile noge u potoku i stavile na hrpu svoje pakete sa školskim obrokom. Osjećala sam se tako smiono što markiram. Baka je, naravno, saznala za to i zabranila mi izlazak dva tjedna, ali tada sam mislila da nema toga što ne mogu, samo da imam podršku svojeg društva. A sad kad je Siobhan mrtva, Charlie Bog te pita gdje, a Esmée u Londonu, ostala sam samo ja i shvatila da uopće nisam tako hrabra. Koliko li sam puta poželjela da spremim stvari u ruksak i posjetim mjesta na Charlieinim razglednicama. da ju pokušam naći. Znala sam, međutim, da neću. Bojala sam se da je neću naći. Bojala sam se da hoću. K tome, tu je bio Dan, i usprkos tome što me je izluđivao jer nije zatvarao pastu za zube i spuštao zahodsku dasku, voljela sam ga i nadala se da i on mene voli. Stala sam pod hladan tuš, nasapunala gelom za tuširanje s mirisom lavande i obrijala noge. Više se nisam toliko zamarala brijanjem nogu, ali danas ću ih pokazivati. Dok sam navlačila majicu preko mokre glava osjetila sam miris omekšivača. Gumicu za kosu sam navukla na zglavak poput narukvice za kasnije i uputila se u seoski park. Tamo sam zatekla baku, djeda i mamu kako sjede za klimavim stolom od dasaka i izdaju naljepnice s brojevima trkačima koji čekaju u redu. Bilo mi je drago što je mama došla. Njoj je bilo tako lijepo s Oliverom da bih ponekad pomislila kako je zaboravila tatu, ali kad sam joj izložila svoj plan bila je oduševljena i rekla da to ne bi ni za što propustila. - Jutro. Danas je odaziv jako dobar. - Zasjenila sam dlanom oči da bacim pogled po parku. - Dosad ih se prijavilo pedeset. Tko bi i pomislio da će prve seoske igre privući toliku gomilu? Ovo ti je bila fantastična ideja, Grace. - Hvala. Mislim da bi još više pomogao šator s pivom. Drago mi je da je Lexie pristala pjevati. - S godinama se Lexie smekšala u odnosu prema meni i sad smo se ponašale kao poznanice. Nisam htjela još i nju izgubiti. - Bit će sjajno. Gdje je Dan? - Na utakmici. Doći će kasnije - rekla sam prekriživši prste iza leđa.

Naslonila sam se rukama na grubu hrastovu koru i istezala kad me je netko dodirnuo po ramenu. Uspravila sam se. - Grace? - čula sam tihi glas. Ne skidajući pogleda s debla, osjetila sam navalu adrenalina u tijelu. Nemoguće. Nisam se usudila okrenuti. - Grace? Ipak jesam, polako.


Kutovi Charlieinih usana su se iskrivili u osmjeh, ali se oči nisu zacaklile, a lice je ostalo mirno. S kukova su joj visjele kratke hlačice, a ispod prsluka isticale se ključne kosti. Na podu pored nje ležao je izlizani ružičasti ruksak. - Ta-da! - rekla je, mahnuvši s obje ruke kao na sceni. Osmjeh je nestao. - Daj, reci nešto. Zaustila sam da joj odgovorim, ali sam se predomislila. - Barem zagrljaj onda? - Prišla mi je i raširila ruke. Zagrlila sam ju i osjetila srce kako joj lupa i njezina mršava rebra. Tijelo joj se treslo. Majica mi je na ramenu postala mokra. Odgurnula sam ju jače nego što je trebalo. - Zašto si otišla? - Zabila sam nokte u dlanove. Pokušala sniziti ton. - Nijedan jebeni telefonski poziv... - Komplicirano je. - Da čujem - rekla sam, prekriživši ruke. - Sve ću ti objasniti, obećajem. Nedostajala si mi. - Nestala si bez traga. Zbrisala čim je Siobhan umrla. - Ruke su mi se trzale i nisam znala hoću li ju ošamariti ili zagrliti. - Nisam znala što da ti kažem. - Zar nisi nešto stigla smisliti u ovih šest godina? - S vremenom je postalo sve teže. - Prva utrka na 200 metara počinje za pet minuta. - Djed je na razglasu zvučao kao robot Dalek. - Moram ići. - Onda sam malo mekšim glasom rekla: - Slušaj, hoćeš li ostati i pogledati utrku? Poslije ćemo razgovarati kao ljudi. Poslije ti nastupa mama. Zna li ona da... - Ne zna. - Charlieino se lice smrači. - Ali gledaj - pokaže prema okupljenoj gomili - ovo je, čini se, pravi događaj, ha? - Baka i ja smo ga organizirali. Nisam očekivala da će biti tako dobro prihvaćen. - O čemu se radi? - O dobrotvornom događaju. Za ozljede glave. - Tvoj tata? Kimnula sam. - Uskoro će biti petnaest godina od, znaš već. - Trčat ću s tobom. - Stvarno? Izgledaš kao da se rušiš od umora. - Htjela bih, osim ako se ne bojiš da ćeš izgubiti. - Charlie se naceri, pa se nacerim i ja, makar nisam htjela. To je ona ista vražja Charlie. I vratila se. Sve ćemo razjasniti kasnije. - Samo ti daj, ako si u stanju - odgovorim. - Čak ću te i sponzorirati. Charlie i ja smo se progurale do same startne linije. Sagnula sam se da zavežem vezice u dupli čvor. - I ti bi trebala - kažem joj, kimnuvši prema njezinim nogama. Ona odmahne glavom i stane skakutati na mjestu. - Jesi li se vratila za stalno? - pitam ju.


- Nadam se. Nikad nisam željela otići, ali sam osjećala da moram. - Ugrizla se za usnu. Grace, učinila sam nešto strašno. Nadam se da ćeš mi oprostiti. Kad je pištolj označio početak utrke poletjela sam iz sve snage kao da lovim njezine riječi. Osjećala sam kako mi kosa svezana u rep šiba po vratu. Nebo je bilo bez oblačka, zrak sparan. Čulo se navijanje gomile. Nisam se osvrtala. Gledala sam samo u Charlie u strahu da će nestati prije nego što mi sve objasni. Što je to učinila? Bila je brža od mene. Zanemarujući šav koji me je grebao po boku, tjerala sam se naprijed. - Grace, hajde, Grace! - cvrkutala je baka hrabreći me. Cilj je bio blizu. Produžila sam korak i gotovo se poravnala s Charlie. Još jedan korak i preteći ću ju. Obje smo ispružile ruke. Odjednom krajičkom oka primijetim da je pala. Lijepo sam joj rekla da zaveže vezice. Rukama udarim po žutoj ciljnoj traci i protrčim kroz cilj. Osvrnuvši se iza sebe izgubim ravnotežu i rastepem se po podu. Lijevi mi skočni zglob prostrijeli užasan bol. Dok sam si masirala oteklinu i cvilila u travi, ugledala sam djeda kako trči prema meni, ali ne zastane. Okrenula sam se i vidjela da Charlie i dalje leži nepomično na podu. - Zovite hitnu! - viknuo je netko u gomili, a ja sam se s naporom uspravila i odšepala do Charlie. Možda sam ja bila ta koja je viknula. Charlie je bila mirna. Premirna. Lexie me odgurnula u stranu i kleknula pored kćeri. - Charlie? Koji kurac? Daj se digni. Digni se. Nečija me je ruka obgrlila oko ramena. Dan je ipak došao gledati utrku. Otresla sam mu ruku i kleknula pored svoje najbolje prijateljice. Sve što sam naučila o prvoj pomoći u vrtiću isparilo mi je iz glave, ali sam joj se sjetila provjeriti bilo i onda mi se sve vratilo. Upuhivala sam joj zrak u usta i pritiskala prsni koš. Jedan, dva, tri, četiri, pet. - Što je s hitnom? Gdje je jebena hitna? - čula sam Lexie kako vrišti, ali se nisam dala smesti u brojanju dok sam puhala u Charlieina suha usta. Jedan, dva, tri, četiri, pet. Bez uspjeha. Koža joj je bila kao u voštane figure i, premda je sunce pržilo, postajala je sve hladnija. Lexie je jecala, a ja sam brojala. Ja sam brojala, a Charlie se nije micala. Napokon su došli bolničari i preuzeli ju, a kad su naposljetku prestali i odmahnuli glavama, ja sam i dalje brojala.


ČETRDESET I DRUGO POGLAVLJE Sad

K

ad sam zaključala Lexieina ulazna vrata i vratila ključ pod vrtnog patuljka bilo je dva ujutro. Dok jurim kroz selo između dva parkirana auta mi iskoči mačka. Svugdje vidim Annu: stoji iza grana koje se njišu na vjetru, čuči u sjeni grmlja, vreba iz mračnih veža. Semafori postanu rjeđi nakon što sam prošla centar, a do periferije ih potpuno nestane. Zastanem na vrhu svoje ulice. Pruža se poda mnom poput otvorenih crnih usta. Nebo je zastrto oblacima, zbog čega ne vidim svoju kuću. Uto začujem pucanj kao iz nekog oružja i koljena mi klecnu. Taman da ču pobjeći, kad se pucanj ponovi i ja shvatim da su to moja dvorišna vrata. Prokleti Dan. Potrčim iz sve snage, stišćući šake, spotičući se o rupe na cesti, s torbom punom pisama koja mi lupa o bedra. Bacim se na ulazna vrata i guram ključ u bravu. Promašim jednom, dvaput, triput, i napokon sam unutra. Zalupim vratima za sobom, naslonim se na njih i pričekam da mi prođe grebanje u plućima. U kući je zagušljivo od nedavnog ličenja. Odvučem se na kat i otvorim prozor svoje spavaće sobe. Ne miriše na dom. Baka je skinula zavjese da ih opere. Moje dizajnerske tapete su čađave i gule se. Svjetložuto i krem-bijelo, cvijeće se uopće ne da prepoznati, ali ja to sve jedva primjećujem dok sjedim prekriženih nogu na golom madracu umotana u poplun bez navlake. Prebirem po pismima pokušavajući shvatiti neki vremenski slijed. Anna je prvo pismo napisala Lexie nekoliko tjedana prije nego što je navršila osamnaest. Koliko se sjećam, nekako u to vrijeme se Lexie promijenila. Ako je prije pila samo u društvu, sad je od jutra do mraka bila pijana, otresita i plačljiva. U to sam vrijeme počela primati i prijeteća pisma. Zar je moguće da su bila od Anne? Anna je slala pisma Lexie oko šest mjeseci i pokušala ju posjetiti, a onda je sve stalo. I ja sam prestala primati prijeteća pisma. Zašto? Je li Anna srela Lexie? A Charlie? Je li zato Charlie nestala? Grace, učinila sam nešto strašno. Nadam se da ćeš mi oprostiti. Te mi riječi plutaju pred očima dok ih pokušavam držati otvorenima. Po drugi put u minuti oduprem se porivu da zijevnem, pa navučem pidžamu koja miriše na bakin deterdžent, prevalim se u krevet i ugasim sva svjetla. Kad sam bila mala i nisam mogla spavati tata bi sjedio na rubu moga uskog kreveta, lica obasjanog narančastom noćnom lampicom, i gladio me po kosi. - Nabroj si u mislima deset lijepih stvari koje su ti se danas dogodile - znao bi mi reći, a ja bih nabrajala jednu po jednu a da mu nijednom nisam dala do znanja da je najljepša od svih stvari bio osjećaj što smo nas dvoje jedini budni na cijelome svijetu, ugodno učahureni u sigurnosti moje sobe boje suncokreta. Večeras nemam ni blizu takav osjećaj. Usprkos iscrpljenosti koja mi se uvukla u kosti i količini alkohola koju sam popila, san nikako da dođe. Nagnem se preko ruba kreveta i počnem kopati po svojoj torbi ne bih li našla tablete za spavanje. Istresem jednu. Sjetim se zatim kako sam provela dan i istresem još jednu. Zamislim se, međutim, kad pročitam upozorenje na bočici. Popila sam votke više nego što bih inače. Ipak ubacim obje tablete u usta i progutam s


ostatkom ustajale vode iz boce koju sam kupila na željezničkoj postaji. Legnem, čvrsto se umotam u poplun, pokrivši ramena i dišem polako sve dok me san ne odnese. Kad smo Charlie i ja imale četrnaest godina, moji baka i djed su nas odveli na Otok Wight. Vjetar mi je štipao obraze i bacao kosu u usta dok sam se ljuljala na palubi trajekta ispruženih ruku i lizala morske kapi s usana namazanih balzamom boje trešanja. Sjećam se koliko sam bila izgubljena u prostoru: poda mnom je bila tvrda podloga i izgledalo je kao da se jedva krećemo, a ja sam bila potpuno izbačena iz ravnoteže. Slina mi je krenula na usta, a Charlie mi je držala kosu iza glave dok sam ispaljivala salve želučanog sadržaja u zapjenušano zelenosivo more. Na trenutak pomislim da sam opet na tom brodu. Imam taj isti osjećaj kretanja, nepomičnosti i mučnine. Nježni prsti miluju mi kosu i topli dah grije uho. Nosnice udišu miris Impulse spreja za tijelo. - Grace - kaže mi umirujući glas. Charlie? Svjesna sam da sanjam. Crnilo me ponovo uvuče u svoj vir.

Kroz prozor prodiru zrake dnevnog svjetla, pa protrljam oči vršcima prstiju, pokušavajući odagnati mamurluk. Miris emulzije i laka je nepodnošljiv - gotovo da osjećam okus boje. Grlo me peče, a sljepoočnice bolno pulsiraju. Do moje sobe, međutim, dopre još neki miris. Pomislim da mi se pričinja, pa duboko udahnem kroz nos. Ne, istina je. Miris pržene slanine. Trgnem glavu, uspravim se, podignem koljena i spustim noge s kreveta. Nešto hladno stegne mi desni skočni zglob. Maknem poplun s nogu. Usta mi se osuše kad ugledam željezni okov s lancem pričvršćenim za dno kreveta. Pomislim da još uvijek sanjam pa se snažno uštinem za trbuh, ali se ne probudim. Skočim na koljena i povučem lanac objema rukama. Teži je no što izgleda i zvecka dok ga povlačim, ali ne popušta. Zakvačen je kroz drvorez za okvir kreveta. Vidim još jedan lanac s istim takvim okovom, ali slobodnim. Čemu je namijenjen? Mojoj lijevoj nozi? Što se ovdje događa? Posegnem za mobitelom, ali ga nema. Nema ni moje noćne lampe. Nagnem se preko kreveta i zavrti mi se u glavi. Nema ni moje torbe. Uto začujem tupe korake na stubištu. Vrata sobe se širom otvore. - Dobro jutro, Grace. - Anna se izazovno prošeće preda mnom s doručkom na poslužavniku. Jedino što to nije ona ista Anna. Kosa joj je svijetla, gotovo bijela i odrezana do uha. Na sebi nosi Charlieinu narančastu majicu spiralnog uzorka i - premda je vani ledeno njezine superkratke hlačice od bijelog trapera. Izgleda baš poput Charlie s fotografije u prizemlju. Uspaničeno se povučem unatrag na sve četiri i naslonim leđima na uzglavlje. - Sok od svježe cijeđenih naranči, baš kako voliš. Stavila sam ti smeđeg umaka u sendvič. Htjela bih kriknuti od užasa, ali mi se grlo tako stisnulo da samo zacvilim poput udarenog šteneta. - Jesi li ti dobro? Kasno si sinoć legla. Ove stvarno ne bi trebala uzimati - kaže i protrese moju bočicu s tabletama. - Tako se ne spava prirodno. Anna se nagne da položi pladanj na pod, a s vrata joj bljesne privjesak s dvije polovice srca. - Kučko odvratna! - viknem, obuzeta bijesom. Zbog njega zaboravim na strah i bacim se prema njoj, ali su mi refleksi spori i otupjeli. Anna samo napravi korak u stranu prema vratima.


Lanac zvecne i povuče me za nogu. Uz bolni jauk srušim se na pod pored doručka. Okov mi se urezao u kožu, a koljena izribala na tepihu. Od mirisa slanine mi se digne želudac pa se ispovraćam po poslužavniku. - Kakva jebena nezahvalnost - prasne Anna i izjuri iz sobe, ostavivši vrata otvorena. Ostanem na koljenima i laktovima, ne mičući se sve dok se soba ne prestane okretati. Zatim sjednem i obrišem usta rukavom. Uhvatim lanac s obje ruke i čupam iz sve snage sve dok me ne počnu peći mišići u ramenima. Ali puno jelovo drvo kreveta koji su mi djed i baka poklonili za useljenje ne popušta ni milimetra. Dan je htio krevet od lažne kože na kojem se na pritisak gumba podiže televizor. Vidio je takav u MTV-jevoj emisiji Gajbe (Cribs). Meni je to bilo neukusno i potpuno odudaralo od stare seoske kuće. Sad bih više voljela da sam ga poslušala. Voljela bih da je ovdje. Kad već ne ide s lancem, pokušam se osloboditi okova. Pronađem gdje je spojen i pokušam ga razdvojiti, ali mi samo pukne nokat do mesa. Želudac mi se ponovo digne, pa gurnem glavu među koljena. Dišem prebrzo i preplitko. Pitam se hoće li se Anna vratiti. Grozim se te pomisli, ali se grozim i pomisli da neće. Snagom volje uspijem se smiriti. Opet čujem korake kako se penju uza stube i osjetim klupko strave kako mi raste u želucu. - Na. - Anna mi gurne bež kantu koja se dokotrlja do mene, prosipajući usput pijesak po tepihu. Dan mi se smijao što držim kantu za gašenje požara vani kod stražnjih vrata, ali su me njegovo kremiranje hrenovki i hamburgera na roštilju i gusti oblaci dima činili nervoznom. - Da mi ne kažeš kako se nemaš gdje popišati - doda smijuljeći se, a ja se sva naježim. Usput očisti i nered koji si napravila. - Dobaci mi smotuljke crnih vreća koji se u zraku rastvore i tupo slete na pod pored poslužavnika. - Anna, to je izvan svake pameti. Oslobodi me, pa ćemo razgovarati. - Glas mi je miran i odmjeren dok susprežem suze i pokušavam izviti usta u nešto nalik osmjehu. - Bilo bi mi zadovoljstvo - odgovori ona i posegne u džep traperica, pa izvuče srebrni ključ i zanjiše ga. - Čim sredimo neke stvari. Prošli put smo loše krenule, ali bih voljela da budemo prijateljice, Grace. Čak i sestre. Obitelj je najvažnija, slažeš li se? - Da. - U tom bih se trenutku složila s apsolutno svime. - Možemo krenuti iznova. Biti prijateljice. Samo me oslobodi. - Ne mogu, još. - Možeš. Šteta još nije napravljena. Znam da je ono s Micikom bila pogreška. Sve je u redu, stvarno... - Riječi teku iz mene nezaustavljivo, ne mogu se zaustaviti. - Ali ne radi se samo o Miciki, je li, Grace? Radi se o tome da si mi ukrala život. - Ne raz... - Ja sam trebala biti ta koja je odrastala s Charlie, a ne ti. Ja! Lupi se po prsima, a ja se povučem. - Žao mi je. - Tek će ti biti. - Ako me ne pustiš, vrištat ću. - Samo daj. - Anna prekriži ruke. - Upomoć! Upomoć!


Derem se iz sveg glasa sve dok me ne zaboli grlo i oblije znoj. Glas mi se pretvori u hripanje dok iscrpljeno hvatam zrak. - Jesi li završila? - Usta joj se iskrive u cerek. - Što si mislila, da će te netko čuti? Subota je i radnici ne dolaze. Gospođa Jones je u bolnici. Ovuda nitko nikada ne prolazi. A ja sam mislila da mi želiš biti prijateljica. - Ali želim - šapnem iznemoglo. - Ako mi želiš biti prijateljica, morat ćeš se iskupiti. - Kako? - Vidjet ćeš. - Okrene se na peti i ode. - Anna, vrati se - zakreštim za njom. Ali ostala sam sama.


ČETRDESET I TREĆE POGLAVLJE Sad

V

rtim u glavi što mogu učiniti. Lanac je prekratak da stignem do prozora. Mogu vikati cijeli dan, ali Anna ima pravo - nitko me neće čuti. Moja ulica ne vodi nikamo. Nitko njome ne prolazi samo tako. Što da radim? Jedva progutam kiseli okus u ustima. Posegnem za sokom od naranče, a ruka mi se trese. Vrtim polako šalicu i pregledavam ima li u soku rigotine koja se cijedi niz njezine stijenke. Čini se u redu, pa otpijem gutljaj i progrgljam kao da sam upravo oprala zube i pljunem. Nema šanse da ću išta popiti. Vjerojatno je natrpala mljevenih oraha. Pritišće me mjehur, ali ne želim pišati u kantu. Ponovo pogledam zelenu plastičnu šalicu. To je ona koju držim duboko zaguranu u kredencu za slučaj da dođu prijatelji s malom djecom. Sendvič mi je donijela na papirnatom tanjuru koje držimo u smočnici za neplanirane roštilje. Ovaj tanki plastični pladanj je Anna donijela iz staklenika. Na njega obično slažem presadnice. Nije htjela riskirati s teškim posrebrenim poslužavnikom s kojeg brišem prašinu kad mi dolaze gosti. Nema ničeg teškog ili oštrog. Ničeg što bi mi poslužilo kao oružje. Kako li je Anna mogla znati da ću biti ovdje za vikend? Nije mogla, osim ako... Osim ako Lexieina nezgoda nije bila nezgoda. Koliko će vremena proteći prije nego što itko shvati da me nema? Prije nego što me pronađu? Radnici dolaze u ponedjeljak, pa neću umrijeti od gladi. Što to Anna ima na umu? Ne dajem si mašti na volju. Bavi se činjenicama koje znaš, korak po korak, znala je govoriti Paula, moja stara psihologinja. I pokušavam, ali se stalno vrtim, kao da sam na sajamskom ringišpilu. Pritisnem snažno očne duplje dlanovima. Misli, Grace. Ustanem. Krv mi šikne u glavu pa raširim ruke da uhvatim ravnotežu. Zakoraknem naprijed lijevom nogom i povučem desnu da vidim koliki mi je radijus kretanja. Mogu li dohvatiti ladice i naći u njima nešto korisno? Lanac se zategne i trgne me nazad, a okov pritisne kost. Pokušam zatim potrbuške vukući se na laktovima naprijed centimetar po centimetar. Kad bih barem mogla dohvatiti donju ladicu. Ispružim prste, ali nisam ni blizu. Otpužem natrag na krevet. Pregledam okov, pa pokušam saviti stopalo tako da izvučem nogu. Pitam se otkud joj to s okovom i sjetim da je čitala Pedeset nijansi sive pa se stresem. Pokušam ponovno, gurajući hladni metal prema peti sve dok ne ogulim kožu i krv ne počne kapati po madracu. Nema šanse da ću to uspjeti skinuti sa članka. Uhvati me jeza sjetivši se kako smo Charlie i ja jedan dan poslije škole gledale Misery na videu. Kad je Kathy Bates maljem zdrobila stopala Jamesa Caana, ja sam prekrila lice jastukom. - Čulo se krckanje kostiju - ciknula je Charlie. Glava mi klone na koljena. Provlačim prste kroz kosu i slučajno skinem gumicu koju sam sinoć bila preumorna skinuti. Kako je pala na madrac tako se u meni probudi nada. Skočim na nju i stanem izravnavati metalnu spojnicu na njoj. Pokušavam umiriti ruke dok guram spojnicu u bravicu okova i tražim mehanizam. Daj, hajde. Obrišem znoj sa čela. Idemo ponovo. Koliko


sam to puta vidjela u filmovima. Ne može biti teško. Biceps mi gori od umora dok pokušavam držati ruku mirnu, ali se ne čuje spasonosni klik. Okov se ne otvori. Povlačim ruku niz lanac sve dok ne stignem do okvira kreveta, pa prstima prođem preko rezbarenoga dijela. Pokušavam rasklimati drvo na dijelu kroz koji je provučen lanac. Nije tako čvrst kao noge. Rezbarijaje najslabiji dio kreveta. Možda mi uspije slomiti drvo. Odvučem se prema uzglavlju, legnem na leđa, ruke stavim uz tijelo, podignem koljena i udahnem duboko kao da se pripremam za novi položaj u jogi. Zatim iz sve snage s oba stopala udarim u drvo i vrisnem od bola koji mi dopre sve do kukova. Mislim da će mi opet pozliti. Drvo se nije slomilo - nije čak ni napuklo. Okrenem se na bok i pričekam da me prođe mučnina. Naćulim uši, očekujući da ću čuti ljutite korake na stubištu, ali je u kući tiho. Jedini zvuk koji razaznajem je lupanje moga srca u grudima. Prekrijem ga s obje ruke kao da tješim malu preplašenu životinjicu. Skvrčim se u loptu. Ne znam je li to zbog stresa ili je posljedica alkohola i tableta za spavanje, ali kapci su mi teški i utonem u nemiran san.

Premda je svjetlost žarulje mutna zbog dima i čađe, svejedno me probudi. Zatrepćem i skvrčim se u loptu. - Napravila sam ručak - kaže Anna i stavi pladanj pored kreveta, pa se odmakne prije nego što se uspravim. - Anna - zakreštim. Ne mogu ni govoriti. Grlo mi je upaljeno od sveg onog vikanja. Molim te, pusti me. - Pašta - kaže ona kao da me uopće nije čula. - Što hoćeš od mene? Kako si znala da sam ovdje? - Bila sam sinoć kod Lexie. Spavala sam u Charlieinoj sobi. Slijedila sam te doma. - Lexie ti je dala ključ od kuće? - Ne. Susjeda me je pustila. Rekla sam joj da sam njezina nećakinja. Rekla je da sam nevjerojatno slična obitelji. - Anna malo podigne pa spusti kosu. - Što ti misliš? Meni se to čini prekratkim. - Mislim da si luda. Pusti me - odgovorim joj i mlitavo povučem lanac. - Još ne. - Djed me očekuje danas na večeri - pokušam blefirati. - Ako se ne pojavim, znat će da nešto nije u redu. - Stvarno? Kimnem. - Baš zanimljivo. - Izvuče moj mobitel iz džepa. - Budući da leži bolestan u krevetu i misli da si ti još uvijek u Londonu. - Esmée... - ...misli da si kod bake i djeda.


Mahne mojim mobitelom. - Gle, čak si joj poslala i poruku da si sretno stigla. Nije li to pažljivo od tebe? A sad pojedi ručak prije nego što se ohladi. I počisti za sobom ovaj nered. Ovdje smrdi. - Anna. Anna. Molim te! - DAJ ZAČEPI! - drekne i zalupi vratima. Tresem se dok osluškujem kako joj se koraci udaljavaju. Imam osjećaj da mi se mjehur pretvorio u vodeni balon kakve smo bacali po školi. Prepun i samo što ne eksplodira. Pogledam prema kanti i stanem plakati od očaja, ali nemam izbora. Siđem s kreveta. Noge mi se tresu - ne znam je li od iscrpljenosti ili straha - ali moram sjesti da bih mogla skinuti donji dio pidžame. Čučnem nad kantom i pustim mlaz mokraće dok mi znoj izbija na kožu. Zakunem se sama sebi da ovo nikome neću spominjati, a zatim pomislim tko zna hoću li uopće imati takvu priliku. Ponovo navučem donji dio pidžame i legnem na krevet jecajući u jastuk da me Anna ne čuje.

Ne mogu vjerovati da sam opet zaspala, ali očito je da jesam, jer je nebo zaliveno mjesečinom. Sad mi je drago da nemam zavjese, jer mogu gledati zvijezde kako trepere, shvatiti koliko je lijep ovaj svijet. Želudac mi zakrči, pa shvatim da nisam jela duže od dvadeset i četiri sata. Podignem plastičnu zdjelu s tjesteninom i stanem trpati u svoja suha usta hladne fusille i skrutnuti sir. U susjednoj sobi čujem puštanje vode u zahodu i grlo mi se stisne. Ispustim zdjelu na pod i skutrim se pod poplunom kao da će me sloj pamuka i perja zaštititi. Grozno je kad se ne osjećaš sigurno ni u vlastitoj sobi, pa se zapitam hoću li se morati nakon ovoga odseliti. Ako nakon ovoga uopće dođe. Odmahnem glavom da otresem pomisao. Kažem si da moram misliti pozitivno. Anna me mora pustiti, zar ne?


ČETRDESET I ČETVRTO POGLAVLJE Sad

Z

rak u sobi vonja trpko i kiselo po mješavini povraćanja i mokraće. Pidžama mi je slijepljena uz kožu starim znojem, a ja bih se htjela dočepati prozora i udahnuti svježeg zraka. Kiša bubnja po staklima i zove me van da osjetim kaplje vode kako mi se odbijaju o lice i cijede niz vrat. Baka i djed se vjerojatno vesele pljusku. Baka je već bila zabrinuta da suša traje predugo, a već je vrijeme da djed posadi lukovice. Ako se danas bude dobro osjećao, zemlja će mu biti dovoljno mekana. Pitam se kako su njih dvoje i hoću li ih ikada više vidjeti. Zamuti mi se u glavi pa stisnem u šakama poplun kako bih odagnala osjećaj da lebdim. Uto u susjednoj sobi zaškripi krevet. Čujem Annine korake na odmorištu i škripanje kupaonskih vrata dok ih otvara. Srce mi stane kucati dvostruko brže. Još nisam pospremila sinoćnji nered, a ne želim ju još više razljutiti. Brzo se uspravim i spustim noge na pod. Tijelo me boli kao kad sam počela vježbati jogu, a pokreti su mi grčeviti dok prilazim kanti. Kvadricepsi mi se tresu dok čučim i piškim. Gurnem kantu što mogu dalje od kreveta, dohvatim svežanj crnih vreća za smeće i otrgnem jednu. Gurnem pladanj u vreću i zavežem ju. Pomislim da ju bacim na drugu stranu sobe, ali ju ipak gurnem ispod kreveta. Nije teška, ali bih možda mogla njome odalamiti Annu, iznenaditi ju i uzeti joj ključ. Ovu pomisao spremim zajedno sa svežnjem drugih slamki spasa. Zgrče mi se svi mišići kad se otvore vrata. - ‘Jutro - pozdravi Anna sa smiješkom. - Jesi li dobro spavala? Jedva se suspregnem da joj ne odgovorim sarkastično. - Znaš, razmišljala sam. Što misliš o tome da danas posjetimo Charliein grob? Ti i ja. A možemo povesti i Lexie, ako želiš. Nije u redu da... - To zvuči sjajno - ozari se Anna. - Stvarno? - Ne - odreže ona. Srušim se nazad na jastuk. - A mogu li barem dobiti šalicu čaja? - Mogla bih ju baciti joj u lice, ako ništa drugo, pomislim. Anni se oči suze. Podigne kantu i ode bez riječi. Čuje se puštanje vode u zahodu i kako se sjurila niz stube. Koliko god prezirala tu kantu, uplašim se da ju više neću dobiti natrag. Zatvorim oči i naćulim uši da čujem što sad radi. Čujem vodu u cijevima dok pušta vodu iz slavine u kuhinji. S tako istančanim osjetilima osjećam se poput Spidermana. Anna se vrati noseći na sebi moju pregaču s plastičnom čašom u jednoj ruci, a kantom u drugoj. Ja cupkam pamučne niti s poruba popluna i promatram je krajičkom oka. Kako će mi donijeti čaj bez pladnja? Ona polako priđe krevetu. Osjetim navalu adrenalina. Položim dlanove na madrac, neprimjetno prebacim težinu i okrenem noge, spremna da je udarim njima što jače mogu. Ona se zaustavi i spusti kantu. Ruku zavuče u džep od pregače i izvadi nožić za guljenje. Bljesne oštrica, a ja osjetim kako mi se diže žuč.


- Za slučaj da ti nešto padne na pamet. - Odloži čaj na noćni ormarić i povuče se netremice me promatrajući. Ja prva svrnem pogled i primim šalicu, ali ne uspijevam zaustaviti ruku da ne drhti. Kremasta tekućina prolije mi se po bedru. - Hladan je - kažem i otpijem gutljaj kako bih provjerila. Rizično je popiti bilo što iz njene ruke, ali sam toliko žedna da ispijeni šalicu do posljednje kapi. - Naravno. Zar misliš da sam glupa? - Ne. Mislim da si uzrujana, što je sasvim razumljivo. Pusti me, Anna. Neću reći nikome. Sutra ionako dolaze majstori. - Glas mi je cendrav kao u tek prohodale djece koju čuvam u Malim Žirevima kad su preumorni, ali ne mogu si pomoći. - Ne brini, Grace. - Anna potegne prstom duž tupoga dijela noža i priđe mi korak. Uskoro će sve biti gotovo. Imam dojam da mi se zidovi primiču, a strop spušta, kao da će me zdrobiti. Nema zraka. Kad je umrla Charlie, jedino što sam htjela bilo je da budem s njom, ali sad me pomisao na smrt toliko preplaši da shvatim koliko želim živjeti. A onda netko pozvoni na vratima.

Anna požuri iz sobe i zalupi vrata za sobom, a ja kleknem na krevet i stanem luđački vrištati sve dok se skoro ne onesvijestim. Čuvši dva para nogu kako se penju stubištem zavrti mi se od olakšanja da me netko ipak čuo i da će me izbaviti. Stavim ruke na bokove i nagnem se naprijed, hvatajući zraka kao da sam upravo istrčala maraton. Vrata se širom otvore i na dovratku se pojavi Lexie s rukom u marami. Jedan obraz joj je poplavio od modrice i natekao. Izgleda mi sitno i krhko. Njezine tanke gole noge vire iz nečega što je nekad bila bolnička halja. Iza nje Annin obris. - Grace - kaže Lexie i krene šepati do mene. Smrzne se kad primijeti lanac koji ide od moga gležnja do okvira kreveta. - Belle, koji to kurac radiš? Oslobodi ju. - Ne dok ne porazgovaramo. Duguješ mi neke odgovore, mama. - Razgovarat ćemo onda kad Grace više ne bude u lancima kao jebena živina. - O, jadna Grace. Nju svi vole, zar ne? - Ona tebi ništa nije kriva. - Nije me htjela upoznati s tobom. Trebala si me upoznati preko nje, zavoljeti me i onda bih ti rekla tko sam zapravo. Mogle smo biti prava obitelj, ali ne. Grace te je htjela zadržati samo za sebe. - Nije bilo tako... - Začepi - prekine me Anna i priđe prijeteći. - Željela sam da mi se svidiš, Grace. Stvarno jesam. Pokušala sam biti dobra prema tebi, ali si mi stalno dizala tlak. Što sam više slušala tvoje priče o tome koliko si voljela Charlie, to sam te više mrzila. Svi vole Charlie. Svi vole Grace. A tko voli mene? Ali... - usta joj se izviju u osmjeh - spremna sam ti pružiti drugu priliku. Charlie više nema, ali mi i dalje možemo biti obitelj, nas tri, zar ne? - Ne - odbrusi Lexie hladno i grubo. - Pusti je ili ću zvati policiju.


- Samo daj. Dok ti odšepesaš do prvoga telefona, ja ću već biti daleko, a Grace? - Izvuče moj nožić iz džepa na pregači i zamahne oštricom po zraku. - Grace bi mogla i ostati. Bar neki njezin dio. A sad se penji na krevet. - Anna uperi nož u Lexie kao da tjera stoku. Lexie se ne pomakne, ali kad joj oštrica probije rame i krv natopi haljinu, ona zatetura natraške. - Anna, ubola si ju - viknem, pokušavajući dohvatiti Lexie, ali mi je lanac prekratak. - Ubola sam ju... Ta ti je dobra. Lexie se popne na krevet pokraj mene. Anna ju uhvati za lijevu nogu, gurne ju u okov i zaključa joj ga oko gležnja. - Što ti zapravo hoćeš, Belle? - Hoću provesti vrijeme sa svojom majkom. Tražim li možda previše? Skuhat ću sad nešto fino, pa ćemo sve tri sjesti i upoznati se kako Bog zapovijeda. Na izlasku zalupi vratima za sobom. - Krvariš - kažem Lexie i pružim joj ruku, ali ju ona odgurne. - Dobro sam. Od pogleda na grimiznu mrlju koja se širi meni se cijela soba počne vrtjeti sve dok mi periferni vid ne nestane. U ušima mi šumi kao da slušam valove u školjci. - Diši, Grace. - Lexie mi protrlja leđa sitnim kružni pokretima. - Samo udišeš. Izdahni. Ispušem zrak i pišteći ga ponovno udahnem. Čujem Lexieino mrmljanje, osjećam njezinu toplu ruku na leđima i tijelo mi se, malo po malo, prestane tresti. Vid mi se vrati. - U redu? - Lexie me čvrsto zagrli rukom. - Da. - Dobro - kaže i pusti me. - Bez uvrede, ali smrdiš. - Zatim se odmakne. Srušim se nazad na jastuk dok Lexie poteže lanac svojom zdravom rukom. - To sam već probala. Lexie se ispruži na leđima. Skine cipele i nasloni se stopalima na rezbareni dio okvira. Ja joj se primaknem i stavim svoja stopala do njezinih. - Spremna? - pita me. - Na tri. Udaramo i vučemo lanac sve dok nas bedra toliko ne zabole da ih ne možemo micati. Deremo se iz petnih žila tako da nam zvoni u ušima. Ali na drvetu ne napravimo ni najsitniju napuklinu. - Jebote - kaže Lexie trljajući si stopala. - Kako ćemo se izvući iz ovoga? Pogledam ju u oči i prepoznam vlastiti strah u njima. - Ne znam.


ČETRDESET I PETO POGLAVLJE Onda est dana od Charlieine smrti, jutro je bilo sivo i crno poput ljute modrice. Magla je prekrila crkveni toranj koji se inače vidio kroz prozor. Sve se činilo nekako utišanim, zatomljenim. Čak su i ptice bile neobično tihe. S Charlie je nestalo i sunca. Dan mi je donio čaja koji mi nije imao okusa i tosta koji nisam mogla progutati. Sad bih se trebala oblačiti za Charliein rođendanski tulum - dvadeset i peti - a ne nositi crno za njezin pogreb. Kratka haljina koja mi je bila malo uska kad sam ju kupila za prošli Božić sad se lako zakopčavala. Tkanina mi je padala niz tijelo umjesto da se prilijepi uz njega. Nisam gotovo ništa stavila u usta otkad je Charlie umrla. Dan je obukao svoje poslovno odijelo i posudio crnu kravatu. Izgledao je poput dječaka kojega su preozbiljno odjenuli. Do Charlieine kuće smo došli taksijem jer smo bili previše potreseni da vozimo. Budući da nije imala drugu obitelj, dogovoreno je da se mi pridružimo Lexie u pogrebnom vozilu. Mama i Oliver su se sami dovezli do krematorija, gdje će nas dočekati s bakom i djedom. Otvorila sam vrata kuće koja mi je nekad bila drugi dom i krenula za cigaretnom maglicom. Lexie je sjedila za kuhinjskim stolom s jednom rukom u krilu, a drugom držeći cigaretu. Buljila je u prepunu pepeljaru. Dotakla sam ju po ramenu, a ona mi je odgurnula ruku. Pogledala sam bijesno prema Danu. Reci nešto. - Skuhat ću nam čaja - rekao je. Dok je čajnik bio na vatri, ja sam pustila vrelu vodu u masni sudoper i počela prati prljave šalice i tanjure koji su prekrili svaki komadić kuhinje. Bućkanje vode i zveket posuđa ispunjavali su tišinu. Dan mi je donio mlijeko i pružio prema licu da ga pomirišem. Frknula sam nosom. Izlio je žućkastu želatinu u sudoper, a ja sam ju žličicom gurala u odvod. Donio nam je vreloga crnog čaja koji nismo popili. Ja sam obrisala suđe, a Dan ispraznio smrdljivu kantu za smeće i iznio prazne vinske boce i vreće limenki van za reciklažu. Nije nam preostalo ništa drugo nego čekati. Sjedili smo za kuhinjskim stolom šuteći i izbjegavajući poglede. S olakšanjem smo dočekali kucanje na vrata. Dan je skočio da otvori. Lexie me u tom trenutku prostrijeli pogledom. Kuhala je u sebi od bijesa, koji je zapljusnuo moju tugu. - Trebam zraka - rekla sam joj i pridružila se Danu u uskom hodniku, primivši ga za pojas iza leđa dok smo razgovarali s vozačem kako mi ne bi odletio u zrak poput tužnog balona. Na blistavim mrtvačkim kolima ležao je lijes od hrastovine, a bijelim je karanfilima bilo ispisano Charlieino ime. Djed je pomogao Lexie oko organizacije. Mislim da joj je pomogao i financijski. Lexie nikad nije bila vješta s novcem. Ona je prva ušla u auto, potom Dan i onda ja. Gledala sam kroz prozor cijelo vrijeme našeg sporog putovanja čiji je cilj bio oprostiti se od nekoga tko je bio tako pun života. Još nisam mogla vjerovati da je nema. Promatrala sam ljude na ulici. Pričali su i smijali se. Činilo mi se nemogućim da se ovo njih uopće ne tiče. Za njih je ovo bio još samo jedan običan dan. Zavidjela sam im.

Š


Nebo je bilo željeznosivi plašt protkan bijesom i suznim oblacima. Pred hrastovim dvokrilnim vratima kapele dočekala nas je velika gomila ljudi, mahom u crnom. Brisali su oči i noseve, proučavali vijence i čitali posljednje pozdrave. Svi su mi izgledali ošamućeno, kako sam se i sama osjećala. Pričekali smo u autu da svi uđu, a zatim je došao pogrebnik da nas uvede. Do tog trenutka nisam plakala. Sve mi je izgledalo nestvarno. Prehodali smo sumorni prolaz do krematorija uz glazbu Eve Cassidy, koja je najavljivala vedrije nebo. Somewhere Over The Rainbow je bio Lexiein izbor. Charlie bi vjerojatno napravila facu: A što fali Madonni?. Sjeli smo na tvrde drvene klupe, napravljene da nam stražnjica utrne jednako kao i srce. Pred oltarom visjele su teške grimizne zavjese od baršuna sa zlatnim porubom, a ispred njih stajao je odar s Charlieinim lijesom. Na lijesu je stajala srebrno uokvirena fotografija s nasmijanom Charlie na plaži Cromer. Sjetila sam se da ju je to djed uslikao. Obred je vodio sredovječni muškarac koji - to je bilo očito - nikad nije ni upoznao Charlie. Izgovarao bi opća mjesta s riječima poput topla, zabavna i draga, a onda je došao red na mene. Nekako sam se uspjela dotjerati do govornice na svojim teškim nogama i suočila se s redovima i redovima suznih očiju. - Charlie je bila moja najbolja prijateljica - tako sam započela. Zatim sam prepričala dan kad smo se prvi put srele i kako je usula kečap u Danov sendvič s džemom. Tu i tamo netko bi se nasmijao. Rekla sam kako sam od toga trenutka znala da će mi biti jedna od najvažnijih osoba u životu. - Zašto onda? - ubacio se hrapavi Lexiein glas, odjeknuvši krematorijem. Zvučala je kao da je palila cigaretu na cigaretu od dana kad je Charlie umrla. Zabezeknula sam se i zanijemila. - Zašto? - Lexie je sad ustala, a glas joj je bio snažniji. Lice mračno i izobličeno. - Zašto? - ponovila sam, ne shvaćajući što me uopće pita. Okupljeni su promatrali Lexie pa mene, kao da prate neki mrtvački teniski dvoboj. - Zašto si ju ubila? Lexie me je strijeljala pogledom punim mržnje, tako da sam zateturala unatrag. Dan mi je priskočio pomoći. Iskrenula sam onaj isti gležanj koji sam pozlijedila na utrci, ali nisam jauknula od bola. - Lexie, razumijem da se danas ne osjećaš dobro - umiješao se djed mirnim i staloženim glasom. - Ne osjećam se dobro svaki dan jer mi je ova jebena kučka ubila kćer. Ubila je i Siobhan. Sve je to njezino maslo. Sve. - Nisam... Ne razumijem... - pogledom sam poput preplašene zvijeri među okupljenima tražila odgovor. - Siobhan je umrla od slučajnog predoziranja. Kako to može biti Graceina krivica? umiješao se Dan, naslonivši mi vreli dlan na leđa. - A nije mi jasno kako možete Grace kriviti za Charlie. - Da Charlie nije otišla... - A zašto je otišla, Lexie? Tvoja je kćer - daj nas prosvijetli. - Govorio je sve glasnije, pa mu je djed poklopio ruku dlanom da se smiri. - Nije ni vrijeme ni mjesto, sinko. Lexie, ne bi li izašla sa mnom malo van na svježi zrak?


- Neću na kurčev zrak. Hoću nazad svoju jebenu kćer! - Srušila se na koljena i počela ridati. Pogrebnik nam se nasmiješio, ali su mu oči bile hladne. - Mislim da trebate otići. Ljudi su se vrpoljili na svojim mjestima i izvijali vratove da bolje vide što se događa. Ja sam se tresla. Dan me je pridržavao kao da imam devedeset godina, jednom rukom oko struka, a drugom za lakat, i polako me vodio prema vratima. - Neću ti to nikad oprostiti, Grace - vikala je hrapavim glasom Lexie za mnom. Kad smo izašli van, naslonila sam se na Danovu ruku. - Idem po auto - rekao je djed i odjurio do parkirališta dok mi je Dan trljao leđa. Mama, Oliver i baka skutrili su se zajedno, previše zbunjeni da išta kažu. Dok smo stigli doma, već sam potrošila sve maramice iz torbe. Grlo mi je bilo upaljeno, a oči pune pijeska. - A što ćemo s karminama? - Želiš li ići? - pitao me je djed. - Ne - rekla sam hrapavim glasom. - Ali Charlie... - Charlie te je voljela. Razumjela bi. - Izašla sam iz auta i osovila se na noge koje kao da nisu bile moje. - Idete li unutra? - pitala sam. - Trebali bi otići do paba i vidjeti kako je Lexie - odgovorio je djed. - Zajebi Lexie - grubo je rekao Dan. - Nema nikog drugog - objasnio je djed. - Ali ako želite, ostat ćemo. Odmahnula sam glavom. Djed je izvezao auto, praćen Oliverovim. - Vratit ćemo se u posjet prije nego što krenemo za Devon - dobacila je mama kroz prozor. Stajali smo u hodniku ne znajući što sad da činimo. - Čaj? - predložio je Dan. - Nešto jače. - Htjela sam se opiti do obamrlosti. Skinula sam haljinu koja je mirisala na kapelu i umotala se u prekrivač od flisa. Premda je u kući bilo dvadeset stupnjeva, potpuno sam se ohladila. Dan mi je dodao votku i kolu, pa smo sjedili na kauču jedno pored drugog i nazdravljali djevojci koja će vječno ostati dvadesetčetverogodišnjakinja.


ČETRDESET I ŠESTO POGLAVLJE Sad

P

retpostavljam da nemaš pljugu? - upita me Lexie. - Ne. - Nisam ni mislila. - Ležimo tako u nekakvoj omamljenoj tišini. Između nas je zid neodgovorenih pitanja, a ja se pitam na kojem mjestu da ga počnem rušiti. - Znala sam da nešto nije u redu kad jučer nisi došla u posjet. Čim sam jutros dobila tvoju poruku... - Nije bila moja. - Hoću reći, s tvog broja ...da dođem k tebi, dala sam petama vjetra. Dovezao me neki pekar u kombiju. Znači, ti poznaš moju Belle? - Annu. - Annu? - Dan... - Dan? Curo, kakve to gluposti pričaš. Daj više, pljuni to van. - Dan je... prevario me je. - Dok sam to izgovarala, želudac mi se sve jače stiskao u čvor. Lexieine oči me gledaju sa zanimanjem dok se vraćam na početak i prepričavam koliko je Charlie htjela pronaći svog oca. Čelo joj se namršti kad joj priznam da sam od nje ukrala Paulovu fotku i pokušala ga naći putem društvenih mreža, ali šuti i miruje. Međutim, kad sam došla do toga kako se Anna zaposlila za šankom u baru za koji je znala da tamo zalazi Dan, kako ga je zavela i ucijenila, kako se doselila k nama i obmanula me da je Charlieina polusestra, Lexieino lice problijedi poput jastuka na kojem je ležala. - Hoćeš reći da je namjerno pikirala na Dana? - Da. Snimila ih je kako se ševe. Dan kaže da se uopće ne sjeća te noći. Tada mu nisam vjerovala, ali sad mu vjerujem. Mislim da je dovoljno luda da mu nešto stavi u piće. Vjerojatno je pretpostavila da ćeš ju ignorirati ako ti bude pisala... po tko zna koji put. Lexie se trgne. - Mislim da mi duguješ objašnjenje. Sudeći prema rodnim listovima, Belle i Charlie su blizanke? - Aha. - I Charlie nikad nije saznala? - Ne. - Zašto? - Komplicirano je - obrecne se Lexie. Uhvati među prste labavu nit na zavoju i stane ju čupati sve dok ne pukne. - Komplicirano? - puknem. - Ja ću tebi reći što je komplicirano. Zbog tvoje sam kćeri izgubila posao, uništila mi je vezu, ubila mačku, a onda me pokušala zapaliti u vlastitoj kući.


- Što? Kako se to... Podignem ruke s dlanovima okrenutim prema njoj, kao da joj dajem do znanja da će se njene riječi samo odbiti od njih. - Počni. Govoriti. Lexie tako snažno udahne da joj se cijelo tijelo strese. - Znaš, rekla sam ti istinu - počne prigušenim glasom, tako da se moram nagnuti prema njoj. - Paul joj je stvarno bio tata. Ali nije znao da sam trudna. Nije zbog toga otišao. Otišao je jer je mislio da je njegova bivša trudna s njim i htio ju je nagovoriti da ode na abortus. - Zašto? Lexie zastane, a ja je poželim zgrabiti za ramena i istresti istinu iz nje. - Jesi li ikad čula za Marfanov sindrom? - Ne. - To je nasljedna bolest. Paul je prenosi. Zbog toga nije htio imati djece. da je ne prenese na njih. Nisam znala mnogo o tome, ali je rekao da može izazvati naglo zatajenje srca, naročito kod napora. - Charlie. Utrka. - Prekrijem usta rukama. - Aha. Zato sam tebe okrivila. Da nije išla trčati vjerojatno ne bi umrla. Barem ne tada. - Ali nisam to znala... - Znam. Nije ni ona. Ja sam kriva. Bilo mi je lakše kriviti tebe nego sebe pogledati u oči. Nisam ni ja znala ima li ju. Postojali su neki simptomi, kao što je ta visina... - Da, stvarno je bila visoka. - Ali nije bila div, zar ne? Nije se umarala. Nije se žalila na bolove. Nije imala strije. Nije imala nikakvih znakova. Niti jedan. - Zar ne postoji neki pregled? Nisu li je mogli testirati? - Nisam to htjela spominjati doktorima. Bila sam mlada i zasrana od straha. Pravila sam se kao da nisam trudna. Nisam išla na preglede, a bila sam ogromna. Izgledala sam kao kurčeva lubenica u džemperu. Starci su me izbacili iz kuće i nikad više nisu htjeli razgovarati sa mnom, tako da sam do poroda spavala kod prijatelja po kaučima. To mi je bilo najgore iskustvo u životu. A onda, čim je jedna izašla van opet su započeli trudovi, pa su mi rekli da je još jedno dijete na putu. Jebeni blizanci! Imala sam sedamnaest godina. Bez stana i bez novca. Ali sam se zaljubila u njih čim sam ih vidjela. - I što je onda bilo? - Dobila sam kuću od općine, socijalno, a nešto sam zarađivala i od čišćenja za keš. Padala sam s nogu od umora, ali smo se snalazile. Međutim, stalno me proganjalo to da će biti bolesne. Dovoljno mi je već teško bilo nositi se s dvije zdrave bebe. Nisam znala što ću učiniti ako se pokaže da je jedna bolesna. - A Belle? Je li ona bila bolesna? - Ona je bila drugačija. Ne znam je li to zbog bolesti. Nikad nije bila zadovoljna. Kad je bila beba plakala je cijelo vrijeme, a kako je rasla tako je imala sve veće ispade bijesa. - To nije neobično. - Razbijala je stvari po kući i lagala mi u lice da nije. Nisam mogla ni spavati ni jesti.


- Jesi li bila kod liječnika? - Aha. Doktorica mi je rekla da sam potištena. Da će Belle to proći. Ali onda je i Charlie postala zločesta, što prije nikad nije bila. Rekla bi mi da joj Belle govori što da radi. Kad god bih izgrdila Belle, ona bi ozlijedila Charlie. Ugrizla bi ju ili udarila. Jednom sam ju uhvatila kako se igra s mojim pljugama i šibicama. Isprašila sam je rukom po nogama. Onda, dok sam vani vješala veš, osjetila sam miris dima. Iz kuće je istrčala Belle. Charlie je ostala gore na katu. Zatekla sam je na prozoru. Mislila sam da je gotova... - Lexiein glas pukne i gotovo da se sažalim nad njom, ali se onda sjetim kako je pobjesnila kad sam ju pitala o vatri koje se Charlie sjećala. Kako mi je lagala u lice. Kako je uvjerila Charlie da ima bujnu maštu i da su sva njezina sjećanja lažna. - Onda se uplela socijalna služba. Belle su privremeno smjestili kod skrbnika da se odmorim, ali je sve bilo toliko lakše bez nje. A Charlie je bila sretnija. I ja sam bila sretnija. Nisam je htjela uzeti natrag. Pravila sam se kao da ne postoji. Svaki put kad bi je Charlie spomenula rekla bih joj da je Belle izmišljena prijateljica, a ne stvarna. - Ne mogu vjerovati da je nasjela na to. - Sjećaš li se ti sebe sa četiri godine? Nakon kraćeg promišljanja odgovorim: - Ne. - Djeca imaju kratko pamćenje. Vjeruju što želiš da vjeruju. - Znači, kad se je Anna javila... - Jebeno sam se prepala... Uspaničila sam se. Nisam znala što da radim. Kako da kažem Charlie da sam joj sve ove godine prešućivala da ima sestru. Pa sam sve pokušala utopiti u cugi. - Mislim da me je Anna uvukla u priču onda kad nije dobila ništa od tebe. Sjećaš li se onih poruka koje sam dobivala? Lexie šuti, a potom uzdahne. - Nije ti ih slala Belle. - Nećeš valjda reći da je Charlie? - užasnem se. - Učinila sam nešto strašno. Kako li je samo mogla? - Ne. - odmahne Lexie glavom. - Poruke sam slala ja. - Ti? - trgnem se kao da me je stvarno udarila. - Oprosti mi, Grace. - Ti? Ti si mi poslala kutiju s psećim govnom? Zašto? Tresem se od bijesa, pa sjednem na šake da joj ne počupam tu neurednu kosu. - Tada sam bila baš u komi. Za tvoj osamnaesti rođendan ušla si u moju sobu dok sam pijana ležala na krevetu. Čula sam te kako govoriš Charlie da ćeš joj pomoći pronaći tatu i kako ju ohrabruješ, pa sam se uspaničila. To je bila zadnja stvar koju sam tada trebala. Mislila sam da ću ti porukama odvući pažnju i da ćeš uskoro zaboraviti. Ali nisi. Sva ta sranja iz Jeremyja Kylea. Razgovori o djevojci iz razreda koja je pronašla tatu. Zar si mislila da sam glupa? Nakon prvog pisma nisam se mogla zaustaviti i stvar je izmakla kontroli. Nisam htjela da ga Charlie upozna. Da sazna da možda ima bolest koja bi ju mogla ubiti. Da pronađe rodne listove i sazna za Belle. Nisam htjela da me zamrzi. Toliko sam je voljela. Ali sam ju otjerala od sebe. - Zašto je otišla? Što si joj učinila? - viknula sam, ali me nije briga.


Lexieino je lice bijelo poput kosti, a obrazi upali. Na gornjoj joj se usni nakupio tanak sloj znoja. Uopće mi nije žao što izgleda onako kako se ja osjećam. - Charlie je nakon novogodišnjeg slavlja spremala moje cipele u ormar i tamo pronašla nedovršena pisma koja sam ti namjeravala poslati zajedno s izrezanim slovima i ljepilom. Nije se mogla smiriti. Obećala sam joj da ću prestati. Molila ju da ne kaže nikome. Rekla je da me neće izdati, pa sam pomislila da će sve biti u redu, ali je onda morala umrijeti Siobhan. - Nije samo tako umrla. Predozirala se jer je bila usamljena. Svi smo je krivili zbog tih pisama i nitko nije htio razgovarati s njom. Oni džankiji su joj bili jedini prijatelji. - Charlie i Siobhan bile bi sad žive da ja nisam poslala ta pisma. Bila je bijesna. Grozila sam se što će se dogoditi ako se uplete policija i istina izađe na vidjelo. Preklinjala sam Charlie da mi obeća kako nikome neće ništa reći, a naročito ne tebi, Grace. - Prezirala je lažove, a ti si je pretvorila u jednog. - Nije ti htjela lagati. Htjela ti je reći istinu, ali sam je ucijenila. Rekla sam joj da bira. Ili ti ili ja. Onda mi je obećala da nikad neće reći, ali da ne može ostati. Ne može me živu vidjeti. Ili se suočiti s tobom. Grace, učinila sam nešto strašno. Nadam se da ćeš mi oprostiti. Njezino obećanje. Njezina tajna. Kako sam uopće mogla i pomisliti da mi je ona slala ta pisma? - Odvratna si. - Znam, Grace, ali... Pruži mi ruku, ali ju ja odgurnem, pljesnuvši ju po njoj. - Da me nisi ni takla! - Dobro. - Obje se zamislimo na nekoliko trenutaka. - Daj da sad prvo zbrišemo odavde - kaže Lexie. - O, pa to mi uopće nije palo na pamet. Što bih ja bez tebe? - Prestani s time, Grace. Ne priliči ti. Moramo smisliti plan. Surađivati. Neugodnu šutnju povremeno prekidaju Annini koraci u kuhinji u prizemlju. - Što možemo učiniti? - pitam. - Drvo očito ne možemo pokidati. Nitko ne čuje naše vikanje. Ne mogu obiti bravicu na okovu. - Obiti bravicu? - Gledaj. - Izvadim gumicu s metalnom spojnicom ispod jastuka. Lexie je zgrabi. - Već sam pokušala. - To je umjetnost. Koju me naučio Dagenham Dave. - Dok pokušava napipati mehanizam u bravici, Lexie plazi jezik među zubima kao da će joj to pomoći. - Jesam te. - Lexie rastvori okov i oslobodi gležanj. - Još uvijek mi ide, čak i samo s jednom rukom - naceri se i ja joj uzvratim osmjeh, usprkos sebi. - Hajde sad i moju. Požuri. Lexie se nagne i počne petljati sa spojnicom. Čuje se klik i ja umalo ne kriknem od olakšanja što mi okov više ne steže gležanj. - Idemo. Međutim, upravo u tom trenutku čujemo korake sa stubišta i počnu se otvarati vrata sobe.


ČETRDESET I SEDMO POGLAVLJE Sad

L

exie je već spustila noge na pod, ali ju primim za ruku i namrštim se. - Nož - prosikćem. - Pričekajmo. - Lexie kimne. Zabaci noge na krevet, a ja prebacim poplun preko naših nogu u nadi da Anna neće provjeriti jesmo li vezane. Srce mi počne divlje lupati kad Anna uđe u sobu. Osjećam Lexieinu napetost i molim se Bogu da ne učini nešto nepromišljeno. Anna spusti pladanj na toaletni stolić, pa uzme nožić u jednu ruku, a zdjelu u drugu. - Tjestenina - objavi, dodavši zdjelu Lexie. Odmakne se i uzme drugu zdjelu za mene. Želudac mi se skvrči od mirisa parmezana i češnjaka. Mljeveno se meso slijepilo u grude, a mast isplivala na površinu. Anna privuče stolac od toaletnog stola vratima i posadi se na moju presvlaku s cvjetnim uzorkom. Bila sam oduševljena kada sam otkrila taj stolac u jednom dućančiću rabljene robe na glavnoj ulici. Koliko li sam samo vremena provela skidajući brusnim papirom staru boju i lak i ponovno ga lakirajući, a zatim birajući tkaninu u John Lewisu za podstavu. A sad bih ga najradije spalila. Anna uzme treću zdjelu i stane vilicom trpati tjesteninu u usta. - Jedi - promumlja. Primim zdjelu i stanem vrtjeti špagete po zdjeli. Samoj sebi obećam da više nikad neću ni okusiti tjesteninu ako se izvučem odavde. - Nije mi do jebenog jela - odbrusi Lexie i zavitla zdjelu preko sobe. Zdjela ne stigne do Anne. Umak od rajčice natopi već dimom natopljeni tepih. - Ti. Jednostavno. Ne. Znaš. Biti. Pristojna. Je li? - Anna tresne svojom zdjelom o toaletni stolić. Ja osjetim kako mi se cijedi znoj između grudi. - Pristojna? Pa zavezala si me za krevet. - Barem te nisam dala nekom drugom. - Annini prsti poput paukovih nogu krenu po nožu, pa se skupe oko crne drške. - Napokon je prešla na stvar - kaže Lexie. - Što hoćeš? Ispriku? Evo, žao mi je, u redu? - Hoću... - udahne Anna tresući se. - Htjela sam imati jedan obrok s mamom. A sad je i to propalo. - Podigne nož. Ja privučem koljena spremna da skočim Lexie u pomoć, ali Anna zarije oštricu u vlastito bedro. Krv grimizno oboji Charlieine bijele hlačice. U tom trenutku shvatim da su oni ožiljci koje sam vidjela na Anni u toplicama nastali samoranjavanjem. - Belle! Anna podigne nož i ponovno ga zarije, napravivši savršen križ. Lice joj je bijelo kao što su nekad bile te kratke hlače. - Belle, nemoj. Oprosti, žao mi je - zavapi Lexie. - Zašto me nisi voljela? - očajno će Anna. Ma koliko bih ju htjela mrziti, sad mi ju je žao.


- Voljela sam te. I sad te volim. Mislila sam da je tako najbolje - odgovori Lexie nesigurnim glasom. - Mislila sam da će ti život biti bolji. - Zašto si ostavila mene a ne nju? Što sam ti tako strašno učinila? Lexie ispruži ruku i primi moju. Dlan joj je potpuno mokar. - Ne znam. Oprosti. Nisam se mogla nositi s obje. - Nitko se nije mogao nositi sa mnom. - Jesu li oni ljudi što su stradali u nesreći bili tvoji usvojitelji? - pitam. - U nesreći? - Automobilskoj, na putu na more. - To sam izmislila da bi suosjećala sa mnom. Nije bilo nikakvih usvojitelja. Šetali su me s kraja na kraj. O, Belle sve pokvari. O, Belle loše utječe na druge. Kad sam navršila dvanaest, više me nitko nije htio. Htjeli su one dražesne. Živjela sam u sirotištu kao jebeni Oliver Twist. Imate li vi pojma kako su depresivna ta mjesta? Jedino svoje što sam imala bila je fotka koju si mi ostavila. Izgledale smo tako sretne na njoj: ti, ja i Charlie. Spavala sam s njom pod jastukom. Nikako nisam mogla dokučiti gdje je krenulo po zlu. - Oh, Belle, ja sam ta koja je zajebala. Svjesna sam toga - odgovori Lexie - ali ovo nije način, da nas držiš zatočene. - To je bio jedini način da te natjeram da me poslušaš. Mama, jedina stvar koja me godinama držala u životu bila je pomisao da ću te pronaći kad navršim osamnaest. Da ćemo zajedno potražiti Charlie. Ali Charlie je sve to vrijeme bila s tobom. Nju si zadržala i sjajno se provodila s njom, dok sam ja... - Nisam se sjajno provodila. Dala sam te od sebe jer sam bila u depresiji... - Jesi bila u depresiji i nakon osamnaest godina? Zašto mi nisi odgovorila na pisma? - Bio je to šok za mene. - Tada sam te mrzila, htjela sam te povrijediti, htjela sam da patiš... - Zašto nisi? - prekinem ju. - Prestala si slati pisma i nisi se javljala šest godina. Zašto? - Zato što mi više nije trebala. Imala sam vlastitu obitelj. Ljude koji su me voljeli. - Imaš svoju obitelj? - Udala sam se za dečka iz doma. Zove se Sam. Bili smo tako sretni. Našli smo stan. Nije čak bio ni socijalni. U prizemlju, s vrtom. Ukrasila sam ga kamenjem. Posadila biljke. - Anna se zagleda u daljinu kao da vidi nešto što mi ne vidimo. - Sam je htio mali ribnjak, ali sam ja htjela mačkicu. Jednoga mi ju je dana donio s posla. Uvijek bi mi popustio. Bila je crna s bijelim šapicama. Zvali smo ju Čarapa. On na kraju nikad nije dobio ribnjak. Bojao se da će mačka pojesti ribu. - Sam se čini kao dobar čovjek - kažem mekim glasom. - Bio je. Štedjeli smo za vlastitu kuću. Stan je postao premalen kad je došao Lucas. - Anna zatvori oči. - Lucas? - Lexie mi tako čvrsto stegne prste da sam pomislila kako će mi ih slomiti. - Imali smo toliko igračaka za bebe. Jedva si se mogao kretati po kući. Nisam mu mogla prestati kupovati stvari. Sam me grdio. Trebali smo štedjeti za kuću, ali sam ja toliko voljela Lucasa. Htjela sam da ima sve što ja nisam imala.


- Što se dogodilo, Anna? Gdje je sad Lucas? - pitam ju sa zebnjom jer već znam odgovor. Lexie se stisne uz mene. Osjećam kako se trese. - Išli smo plivati - kaže Anna jedva čujno, stisnuta grla. - Obožavao je vodu. Stavila bih ga u njegov narančasti šlauf s patkicom i on bi mlatarao nogicama i smijao se kao lud. Još dok smo se vraćali kući zaspao je u autobusu. Odnijela sam ga u krevet i uključila monitor za bebe. Mislila sam da sam mu zatvorila vrata. Namjeravala sam peglati, ali sam bila umorna. Uvijek sam bila umorna. Legla sam na kauč i zatvorila oči na tren. Nisam se probudila sve dok se Sam nije vratio kući. Prepala sam se kad sam shvatila koliko je sati. Lucas danju nikad nije spavao duže od sat vremena. - Anna zastane, a ja zaustavim dah. - Otrčala sam u njegovu sobu. Bio je miran. Moj predivni dječak. Čarapa je prela pored njega u krevetiću. Sam je vikao da mačka ne smije biti u dječjoj sobi. Podigao je Lucasa iz krevetića. Bio je mlohav. Puhao mu je u usta, ali... - Anna se potpuno ukočila. Zadihala se. - Odnijeli su ga. Nisam htjela da ga odnesu. Lexie prekrije usta rukama, ali ne uspije zadržati bolni jecaj. - Ja sam bila kriva. Trebala sam biti pažljivija. Sam me ostavio. - Dok je to govorila tijelo joj se grčilo u jecajima. - Svi me ostave. Samo sam htjela mamu. Samo sam trebala mamu. Anna prekrije lice rukama, a nož joj klizne na tepih. Ljulja se naprijed-nazad i jauče poput ranjene životinje. - Jadna moja djevojčice - jaukne Lexie i siđe s kreveta. Klekne pred Annu, skine maramu koja joj drži slomljenu ruku i primi Annu u naručje. - Tu sam, Belle, s tobom. - Mama. - Ššš. Nisi ti za to kriva. Vjerojatno je nešto nasljedno. Postoji jedna bolest, nasljedna bolest. Charlie ju je imala, mogla sije imati i ti i prenijeti dalje. Ništa se tu nije moglo. - Nasljedna? Znači, ti si kriva za to? TI SI MI UBILA BEBU? - vrisne Anna i nasrne na Lexie, koja se prevrne na leđa. Ja neodlučno ostanem visjeti u zraku poput lutka na koncu kojeg sam nekad imala. Konci me čvrsto drže na mjestu. Lexie vrisne, a ja se sjetim Danovih riječi: ti možeš sve. Odbacim pokrivač i skočim s kreveta. Krivo doskočim i kroz gležanj mi sijevne isti onaj bol kakav sam osjetila kad sam ga iskrenula utrkujući se s Charlie. Prospem se po podu. Gležanj mi gori i na trenutak se vratim u onaj dan kad je Charlie ležala na podu. Sjetim se onoga straha. One panike. Ali onda posegnem za ladicama, osovim se na noge i krenem prema Anni. Ruka joj se nadvije nad nožem, a prsti dohvate dršku, ali se bacim naprijed i uhvatim ju za zglob. Oštrica mi zasiječe bedro, ali osjetim samo pritisak a ne i bol, iznenađena što vidim grimiznu crtu kako natapa moj svjetloružičasti donji dio pidžame. Zgrabim dršku noža preko Anninih prstiju i ne puštam, ali se ipak odmaknem kad poleti kroz zrak. - Sve je u redu, mila. - Lexie se primi za Annu poput majmunčeta koje se objesilo mami oko vrata. - Mama je s tobom. - Mama. - Stisak na drški joj popusti, a jecaji joj stanu potresati tijelo. Izvučem nož iz njezine ruke i bacim ga. Šepajući se spustim u prizemlje da potražim telefon.


EPILOG Pet mjeseci kasnije

Z

atvorim oči i pustim prste da klize po tipkama dok uvježbavam Beethovenovu Mjesečevu sonatu. Tati je ona bila jedna od omiljenih kompozicija. Na vratima zazvoni netom prije nego sam ju završila, pa poklopim tipke i ustanem. - ‘Jutro. Hoćeš da to odmah stavim u auto? - pita me Lexie i protrese staru kutiju čipsa u ruci. - Molim. Ja sam već svoje stavila. - Uperim daljinski prema svojoj novoj Hondi osluškujući hoće li se otvoriti prtljažnik. Moji novi susjedi ulaze u auto, pa im mahnem. Ona je bolničarka, a on policajac. To mi da je osjećaj sigurnosti, ali se nadam da mi neće trebati po svojoj službenoj dužnosti. Gospođa Jones sad živi sa svojim kćerima, ali ju često posjećujem. Torba mi je u dnevnom boravku. Sagnem se da ju pokupim i pogladim crno-bijelu mačkicu koja se skutrila na toplom klavirskom stolcu. - Bok, Micika. Vidimo se kasnije. Budi dobra. Bacim svoje stvari na suvozačko mjesto i okrenem se Lexie. - Hoćeš li se snaći sama? - pita me. - Aha. - Belle se jučer raspitivala o tebi. - Kako je ona? Lexie ju često posjećuje na odjelu, ali ja je ne želim vidjeti. Barem ne još. A možda neću nikad ni poželjeti. Još pokušavam oprostiti Lexie. Krenula je na psihoterapiju, prestala piti i pokušava se iskupiti za grijehe iz prošlosti. Biti dobra mama. Trudim se potisnuti onaj dio mene koji mi govori kako su stvari mogle biti potpuno drukčije da nije slala one poruke. Da Charlie nije otišla. Ne možeš živjeti u prošlosti, stalno mi govori baka, a ja sam konačno shvatila da sam upravo tamo provela najviše svoga vremena. Žaleći što stvari nisu drukčije. Kriveći samu sebe. Pomisao da sam mogla umrijeti trgnula me je i vratila u sadašnjost i tu želim ostati. Imam toliko razloga za život. - Omamljena je. Prima neki novi lijek, ali je jučer razgovarala sa psihologom, što inače ne čini. I to je kakav-takav napredak. Htjela bih ohrabriti Lexie. Reći joj da će Belle biti dobro, ali mi riječi zapnu u grlu. Znam koliko žalost može izopačiti čovjeka, pritisnuti mu dušu osjećajem krivice. Ne mogu ni zamisliti kakav je to užas izgubiti vlastito dijete. Stavim ruke na trbuh i oštro udahnem. - Jesi li ti dobro? - pita me Lexie. - Momčić se rita.


- Momčić? - Aha. Jučer sam bila na još jednom ultrazvuku. Potvrdili su da je dječak. - Kladim se da je Dan sretan. Kimnem. Mislila sam da više nikad neću vidjeti Dana nakon susreta u Esméeinom stanu, ali kako mi mučnine nisu prestajale, liječnik se sjetio da se možda ne radi samo o tjeskobi i bio je u pravu. Promeškoljim se na još jedan udarac lakta ili stopala. Dan je bio oduševljen kad sam mu javila vijest. Odmah me zaprosio i sad to čini svakoga tjedna, ali meni je sasvim dobro samoj, barem zasad. Ovakav mi je život donio slobodu i mir kakve prije uopće nisam mogla zamisliti. Riješila sam se sveprisutnog osjećaja gubitka koji mi je zasjenio pola života i sad sam sretna. Ne znam hoćemo li Dan i ja ikad više biti zajedno prođe li previše vremena, ali sad smo prijatelji i nadamo se da ćemo biti najbolji mogući roditelji, a to je već nešto. - Izabrali smo ime. - Daj mi reci. - Charlie. Lexie kimne, a oči joj zasuze. Stisne mi ruku. - Sretan ti put. Uđem u auto. Navučem sigurnosni pojas preko svoje sve veće izrasline.

Na autocesti je mirno. Satelitski navigator mi kaže da ćemo stići za sat vremena. Upalim radio. Iz zvučnika se čuje ELO-ov Mr Blue Sky, pa se nasmiješim sjetivši se tate i pojačam zvuk. Pridružim se pjesmi: - Prekrasan novi dan, hej, hej. Mislim da sam stigla. Skrenem na prašnjavu cestu i truckam se prema farmi, pa parkiram auto iza karavana marke Volvo. Neki mi crno-bijeli pas ponjuši gležnjeve mašući repom. Otvorim prtljažnik. - Ti si sigurno Grace. - Pogled mi se susretne s poznatim zelenim očima. Kosa mu je sijeda i nosi bradu, ali je sličnost s Charlie nevjerojatna. - Paul Lawson - kažem uz osmjeh. Pratila sam objave na društvenim mrežama i baš kad sam izgubila nadu da ću ga pronaći stigao mi je odgovor. Lexie je isprva bila gnjevna, ali je napokon priznala da ima i on pravo znati što mu se dogodilo s kćerima, tako da sam provela sate i sate s njim na telefonu. Naravno, razljutio se. Shrvalo ga je kad je saznao za Charlie i za Lucasa. Sljedeći tjedan se sprema u posjet Anni, hoću reći Belle, moram se naviknuti na to ime. Danas sam, međutim, došla zbog Charlie. Paul uzme kutije iz auta i stavi ih na ogroman seoski stol. Ja skinem džemper jer je u sobi toplo i raspakiram hrpe fotografija i videovrpci te izvadim Tupperware zdjelu s tortom. - Baka ju je ispekla - objasnim. - Budući da bi danas bio Charliein dvadeset i šesti rođendan. Donijela sam i djedov stari video-rekorder u slučaju da Paul nema svoj, ali eno ga u kuhinji, odmah pored naslaganih epizoda Montyja Pythona. Paul gurne kazetu u otvor. Čuje se zujanje i pucketanje, a na ekranu se prvo pojavi snijeg, a zatim slika. Isprva je mutna, ali postane oštrija. Na njoj je snimljeno školsko natjecanje talenata. Charlie je na pozornici, odjevena u svjetlucavi srebrni triko, ružičaste tajice i ljubičaste dokoljenke bez stopala. Pleše disko po pozornici, visoko bacajući noge i izbacujući svoja ravna prsa sve u šesnaest.


- Nije baš bila sramežljiva! - Ni najmanje. Ovo je trebao biti duo, ali sam se ja tresla od straha iza zavjese. Pobijedila je na tom natjecanju. Ekran poplavi na trenutak, a zatim prikaže Charlie i mene na plaži kako gradimo ogroman gliser od pijeska. - Uvijek je išla s nama na ljetovanje - objasnim Paulu. - Bila je sretna. Malo se smijemo, pa malo plačemo prolazeći kroz rođendane, Božiće, potrage za uskrsnim jajima i piknike, a kad ponestane vrpci za gledanje, ja zapalim svjećice na torti i zajedno otpjevamo Sretan rođendan djevojci koja je samo željela oca koji će stajati pored nje dok puše u svjećice. Svjećice umjesto nje ugasi Paul zacakljenih očiju. Pronašle smo ga, Charlie. Pronašle smo ga.

SVRŠETAK


PISMO OD LOUISE Pozdrav, velika vam hvala što ste pročitali moj prvijenac Sestru. Istodobno sam oduševljena i prestravljena činjenicom da sam pustila svoju prvu knjigu u svijet i doista sam vam zahvalna što ste odlučili potrošiti svoje dragocjeno vrijeme s Grace i Charlie. Sestra se rodila iz zadatka koji sam dobila na tečaju kreativnog pisanja. Dobili smo deset minuta i tri riječi i tako je nastao kostur prvog poglavlja. Vozeći se kući, glava mi je bila puna pitanja: Kakvu to tajnu skriva Grace? Kako je umrla Charlie? Što je to bilo u ružičastoj omotnici? Te noći mi san nije dolazio na oči jer se Grace ustobočila i zahtijevala da ispričam njezinu priču, a sutradan ujutro, dok sam još zijevala, krenula sam priču stavljati na papir, istražujući posljedice Lexieine laži. Bilo bi prekrasno da čujem vaše mišljenje. Jeste li na kraju suosjećali s Annom? Je li vam bilo žao Lexie? Treba li Grace pružiti novu priliku Danu? Strašno mi je neugodno što moram spomenuti i recenzije, ali one su jako važne, pa ako ste uživali u Sestri, užasno puno bi mi značilo da mi pošaljete svoju. Možete me kontaktirati i preko bloga na kojem redovito objavljujem književne crtice i ideje te opažanja iz života pisca. Na kraju, iskreno se nadam da ćete mi se pridružiti i s drugim naslovom, Dar. Želite li saznati više o njemu, pridružite se mojoj mailing listi na: http://www.bookouture.com/louise-jensen/ Voli vas vaša Louise xx Twitter: @Fab_fiction Facebook: fabricatingfiction www.louisejensen.co.uk


ZAHVALE Tolikima se želim zahvaliti da ne znam otkud bih krenula. Prije svega, ogromno, ogromno hvala cijeloj ekipi Bookouturea, a posebno mojoj urednici Lydiji Vassar-Smith zato što je dovoljno vjerovala u mene da mi pruži ovu priliku. Hvala Natashi Hodgson i ostalim autorima Bookouturea za fantastičnu potporu. Hvala Louise Walters, mojoj mentorici u okviru sjajnog projekta WoMen-toring, zbog čije sam podrške skupila dovoljno hrabrosti da napišem roman. Hvala i blogerskoj zajednici na Wordpressu i njihovim dobronamjernim kritikama, koje su mi omogućile da se razvijeni kao književnica, a posebno Lyn Churchyard (znat ćeš zašto!). Hvala Micku Roddenu iz vatrogasne službe Northants na vrijednim savjetima vezanim uz scene požara i bolnice. Ima li kakvih pogrešaka, one su samo moje. Hvala Andrewu Lockhartu na riječima mudrosti, Garyju Tippingu zato što mi je pomogao mirno preskočiti posljednju prepreku te Jane Isaac zato što mi se uvijek javljala na telefon i odgovarala na moja mahnita pitanja. Hvala i mojim prvim čitateljima Leah Gee, Ceri Wickens, Michele Harris i Karen Coles, a posebno rođakinji Lee Harris na sjajnoj redakturi. Micku Wynnu hvala što smo zajedno prevrtjeli svu silu ideja. Mislim da je zapravo on rukopis pročitao puno više puta od mene. Prelijepoj Bekkii Brigdes hvala što mi je pomogla oko kraja. Hvala mojoj dražesnoj prijateljici Natalie Brewin, kojoj nije bilo teško čitati rane inačice i koja je više no jednom saslušala moje djetinjasto kukanje. Svojoj sestri Karen Appleby sam zahvalna na (često okrutno iskrenom) mišljenju i mami što nas je obje rodila! Hvala Timu, vjerojatno najstrpljivijem mužu na svijetu, koji se nikad nije žalio što mora djecu odvesti u školu ili skrpati obrok u zadnji tren jer ja moram završiti »još samo ovu stranicu«. Hvala ti što si čvrsto vjerovao da ću uspjeti. l jesam! Hvala mojim predivnim dečkima, Callumu, Kaiu i Finleyju, jer su oni motivacija za sve što činim. Volim vas i ponosna sam na sve vas. Na kraju, hvala Ianu Hawleyju, koji me uvijek ohrabrivao u svemu što sam poželjela raditi. Oduvijek si mi govorio da znam napisati knjigu. Voljela bih da si još tu kako bi je pročitao.

Louise jensen sestra  
Louise jensen sestra  
Advertisement