sam i plavu somotsku vrpcu za vrat. Poželela sam da i dalje imam kameju s grbom Drejkovih; u inat bih je okačila o vrpcu. A možda bi me i ohrabrila. Iako sam bila jaka na rečima, zapravo sam osećala slabost u kolenima, kao da su od vode, i bilo mi je muka. Uspela sam da prikrijem paniku, ali pra la me je tiho i neprimetno nikad me sasvim ne obuzimajući, ali nije ni nestajala. Stoga sam stvarno pomislila da haluciniram kad se Konan vratio. U Nikolasovu ćeliju bacili su Kirana, krvavog, izubijanog lica, dok mu je leva ruka visila preko grudi kao da je slomljena. Ali ono što mi je zapravo privuklo pažnju bilo je telo u Konanovim ogromnim rukama koje je nežno spus o na ležaj pored mene. Solanž.