rasipanja srdžbe u razdoblju sredine
naštetiti cjelokupnom sistemu, iako brojna poduzeća i gospodarstva stalno stradavaju. Promatrano u cjelini pritisak dugova tjera čitav proces novčane privrede na stalno obnavljanje i rast. Prinuda ekspanzije i inovacije, karakterističan za kapitalistički način proizvodnje, proizlazi dakle iz Ponzi-faktora koji je na spretan način ograđen ali nikada posve uklonjen.179 Kompleks kapitalističke novčane privrede stvara svjetsku mrežu operacija za pomicanje brda dugova. No i najbolje kompenzirani Ponzijev sistem dugoročno ne može ništa drugo nego da na neodređeno vrijeme odgađa trenutak istine – u najboljem slučaju do trenutka kada je put ekspanziji zapriječen jer više nema novih igrača koji bi se mogli pridružiti igri. Aktualni svijet vjerojatno još nije tako daleko pa zasada još nije opravdana neka finalna hektika. Nemogućnost da se odredi trenutak razotkrivanja sudionicima igre još dopušta da sa stanovitim pravom govore o otvorenoj budućnosti. Ipak bi klijente valjalo upozoriti na stav manjine eksperata koji tvrde da se efekt otvorenosti – privid neograničene mogućnosti napredovanja u igri pod današnjim uvjetima - može održavati samo još nekoliko desetljeća. Drugi interpretatori daju igri znatno više vremena, naročito oni koji su dovoljno optimistični pa kraj fosilne energije smještaju tek u 22. stoljeće. Što se tiče psihologijskih pretpostavki Charlesa A.Ponzija, one se u ovih gotovo stotinu godina, koje su prošle od njegovog Bostonskog poduhvata 1919., nipošto nisu pokazale netočnima. Možemo dakle prihvatiti da su vrlo točna karakterizacija psihomotorike kapitalističkoga privređivanja. Čak je i u moralno svakodnevnim i ekonomski solidnim manifestacijama sistema neophodna stanovita mjera temeljnih odluka na osnovi dinamike gramzljivosti. Ta je dinamika pokrenuta snažnim ekspanzivnim tendencijama koje sve dublje prodiru u životne forme kulture koja ih nosi, tehnički rečeno u psihosemantička gospodarstva suigrača – u pravilu obilazno preko kulturnih medija romana , kazališta, filma i televizije. Mediji sinergetski proizvode klimu stalne liberalizacije – i ta se a la longue, kako potvrđuju sva iskustva, može održati i protiv konzervativnih reakcija. U tom kontekstu ne može se precijeniti recepcija moderne umjetnosti, koja ima sistemsko značenje, budući da dosljednim uvježbavanjem onoga anything goes djeluje kao centar obuke za avangardnu potrošnju. Ono što rade avangarde, »mase« će u pravilu ubrzo oponašati. 179 Ova sinergija između usporavanja sloma i mobiliziranja kompenzirajućih dostignuća danas je doduše već narušena u osjetljivom pod-sistemu kapitalističkih nacionalnih država: sve više građana u zemljama Europe počinje shvaćati da država blagostanja a naročito njezina jezgra, sistem mirovina, nalikuje na piramidalnu igru gdje najstariji krepko grabe a već u trećoj rundi nema ničega. Uz to su i državne blagajne u većini zemalja jako zadužene pa imaju »Ponzi« značajke zasnovan na tomu da većina vjerovnika ne može zamisliti državu koja ne plaća pa se kvazi-religioznu pouzdaju u nju (iako krize insolvencije u Argentini i Rusiji jasno pokazuje što je sve moguće).
181