68 Rat
terenu u sredini i masa vojnika u bazi. Tradicionalna vojska time tvori organsko borbeno tijelo, s generalima kao glavom, zapovjednicima kao torzom i običnim vojnicima i mornarima kao udovima. Tradicionalno, vojska općenito djeluje iz uporišta svoga suverenog teritorija prema relativno jasnim i utvrđenim linijama borbe, tako da se glava vojnog tijela može držati na sigurnom podalje od linija fronte. Tradicionalna vojna struktura je, dakle, u tom pogledu potpuno raspoznatljiva. Gerilske organizacije pak, barem iz perspektive vladajuće sile, čine se potpuno nevidljivima. Gerilci općenito nemaju suverenog teritorija niti sigurnih zona, oni su mobilni i teže djelovati isključivo na neprijateljskom teritoriju. Iako gerilci mahom djeluju na skrovitom terenu, u džunglama i gradovima, ta nevidljivost nije dovoljna da ih zaštiti. Njihovoj zaštiti služi i sam njihov organizacijski oblik, jer gerilske organizacije teže razviti policentričke oblike zapovjedništva i horizontalne oblike komunikacije, u kojima male skupine ili sektori mogu nezavisno komunicirati s brojnim drugim skupinama. Gerilska vojska stoga nije jedno tijelo, već nešto što više sliči čoporu vukova, odnosno brojnim vučjim čoporima koje protupobunjeničke snage moraju loviti. Mrežni oblik je iz perspektive protupobune proširenje i dovršenje tendencije opisane evolucijom od tradicionalnih prema gerilskim organizacijama. Koraci u tom napredovanju čine se kao kretanje prema sve kompleksnijim tipovima mreža. Tradicionalna vojna struktura može se opisati kao stjecište pravaca ili zvijezda, mreža u kojoj se sve komunikacijske i zapovjedne linije protežu iz jedne centralne točke duž fiksnih linija. Gerilska struktura navodi na policentričku mrežu, s brojnim, relativno autonomno centriranim klasterima, poput sunčevih sistema, gdje svako stjecište zapovijeda svojim vanjskim čvorovima i komunicira s drugim stjecištima. Krajnji model u tom nizu je distribuirana ili punomatrična mreža, mreža u kojoj nema centra i svi čvorovi mogu direktno komunicirati sa svima drugima. Ako je tradicionalna vojska poput jedinstvenoga naoružanog tijela, s organskim i centraliziranim odnosima među svojim jedinicama, a gerilska vojska poput čopora vukova, uz relativno autonomne klastere koji mogu djelovati neovisno ili u koordinaciji, onda se distribuirane mreže mogu zamisliti kao roj mrava i pčela – prividno amorfna mnogostrukost koja sa svih strana može udariti u jednu točku ili raspršiti se u okruženju postajući gotovo nevidljiva.75 Teško je uloviti roj. Jasno je da stare protupobunjeničke strategije neće biti djelotvorne protiv roja. Primjerice, uzmimo “dekapitacijski model” protupobune,
konceptualno utemeljen na organskom poimanju da ako ustanku odsiječete glavu, usahnut će i umrijeti tijelo. U praktičnom smislu “dekapitacija” znači protjerivanje, pritvaranje ili ubijanje pobunjeničkog vo dstva. Ta metoda ekstenzivno je korištena protiv nacionalnih oslobodilačkih vojski i gerilskih pokreta, ali pokazuje se sve neučinkovitijom kako pobunjeničke organizacije poprimaju više policentričan ili distribuirani oblik. Na užas protupobunjeničkih strategija svaki put kada se odsječe glava namjesto nje iznikne nova glava kao kod čudovišne Hidre. Gerilska organizacija ima mnogo glava, a roj uopće nema glavu. Druga protupobunjenička strategija zasniva se na modelu “okolišne deprivacije”. Ta strategija priznaje da neprijatelj nije organiziran poput tradicionalne vojske i da ga se ne može jednostavno dekapitirati. Ona čak prihvaća da ne može adekvatno poznavati neprijatelja i njegov organizacijski oblik. Međutim, takvo znanje nije nužno da bi se provela ta metoda: suverena moć izbjegava da je sputava ono što ne može znati i fokusira se na ono što može znati. Uspjeh ne iziskuje napad na neprijatelja izravno, već uništavanje okoliša, fizičkog i društvenog, koji ga uzdržava. Uklonite vodu i ribe će umrijeti. Ta strategija uništavanja uzdržavajućeg okoliša dovela je, primjerice, do neselektivnog bombardiranja u Vijetnamu, Laosu i Kambodži, do rasprostranjenog ubijanja, mučenja i zlostavljanja seljaka u Centralnoj i Južnoj Americi te do represije protiv aktivističkih skupina u Europi i Sjevernoj Americi. Napalm bi se mogao metaforički shvatiti kao paradigmatsko oružje strategije okolišne deprivacije. To je svjesno i nužno bezobzirna i neprecizna strategija. Mnogobrojni civili koji trpe ne mogu se nazvati kolateralnom štetom, jer su oni ustvari izravni ciljevi, čak i ako je njihovo uništavanje zapravo samo sredstvo da se napadne primarnog neprijatelja. Ograničeni uspjeh te protupobunjeničke strategije biva sve manjim kako pobunjeničke skupine razvijaju sve kompleksnije, distribuiranije mrežne strukture. Kako neprijatelj postaje raspršeniji, lokacijski neuhvatljiviji i neprepoznatljiv, uzdržavajući okoliš postaje sve veći i nerazlučiviji. Suočena s tom tendencijom suverena, tradicionalna vojna sila dolazi u iskušenje da skrši svoje ruke i zavapi iz očaja, poput izluđenog antijunaka u romanu Josepha Conrada: “Istrijebite sve divljake!” Ovdje postaje jasno da se protupobunjeničke strategije više ne mogu oslanjati samo na negativne tehnike, kao što su odstrel pobunjeničkih vođa i masovna hapšenja, već također mora stvoriti “pozitivne” tehnike. Drugim riječima, protupobunjeničko djelovanje mora ne uništavati
69 Protupobune