Klod Levi-Stros - Tuzni tropi

Page 117

232

Klod Levi-Stros

Ja sam ih upoznao u vreme kad su ih bolesti dobijene od belaca već desetkovale, ali kad - posle prilično humanih Rondonovih nastojanja niko nije pokušavao da ih potčini, i želeo bih da zaboravim ovaj žalosni opis i da zadržim u sećanju samo sliku koju sam skicirao u svojoj beležnici jedne noći pri svetlosti džepne lampe: "U mračnoj savani sijaju logorske vatre. Oko ognjišta, jedine za­ štite od sve veće noćne hladnoće, iza slabašnog zaklona od palmi i grana na brzinu pobodenih u zemlju na onoj strani odakle prete vetar i kiša; pored košara napunjenih sirotinjskim predmetima koji predstavljaju sve zemaljsko blago; polegali po goloj zemlji koju priželjkuju druge, jedna­ ko neprijateljski raspoložene i plašljive družine, supružnici ispreplete­ nih udova izgledaju kao jedini oslonac i uteha jedno drugom, jedina po­ moć u borbi protiv svakidašnjih teškoća i sanjarske sete koja, s vremena na vreme, obuzme nambikvarsku dušu. Posetioca koji prvi put logoruje sa Indijancima u šikari obuzimaju strepnja i sažaljenje dok posmatra te ljude potpuno lišene najosnovnijih sredstava za život; kao da ih je na tlu te neblagorodne zemlje smrvila neumoljiva kataklizma; goli, drhte od hladnoće kraj treperavih vatri. Oprezno se kreću kroz grmlje da ne po­ vrede ruku, mišicu, grudi čiji se topli odsjaji naziru pri svetlosti plame­ na. Ali tu bedu oživljavaju došaptavahja i smeh. Parovi se zbijaju kao da žale za izgubljenim jedinstvom; ne prekidaju milovanja ni kad naiđe stra­ nac. U svima njima naslućujemo ogromnu dobrotu, duboku bezbrižnost, bezazleno i očaravajuće životinjsko zadovoljstvo i, kao zbir tih različitih osećanja, nešto što izražava najdirljiviju i najverodostojniju ljudsku nežnost."

xxvin

ČAS PISANJA Želeo sam da, barem posrednim putem, saznam približan broj nambikvarskog življa. Godine 1915, Rondon gaje procenio na dvadeset hi­ ljada, stoje verovatno bilo preterano; ali, tad su skupine imale više sto­ tina članova i sva obaveštenja sakupljena na liniji svedoče o brzom opa­ danju: pre trideset godina, poznati deo grupe Sabane činilo je više od hiljadu pojedinaca; kad je grupa posetila telegrafsku stanicu u Kampos Novosu 1928. godine, u njoj su bili 127 muškaraca, žene i deca. Među­ tim, u novembru 1929, dok je grupa logorovala u mestu Espiro, izbila je epidemija gripa. Bolest se razvila u neki oblik plućnog edema i za četr­ deset osam sati umrlo je trista Indijanaca. Grupa se raspršila ostavljajući

Nambikvara

233

za sobom bolesnike i samrtnike. Od hiljadu poznatih Sabanea godine 1938. ostalo je samo devetnaest muškaraca sa ženama i decom. Pored epidemije, tu brojku objašnjava i činjenica da su Sabanei pre nekoliko godina zaratili sa istočnim susedima. Ali, jednu veliku grupu nastanjenu nedaleko od mesta Tres Buritis pomorio je grip 1927. godine; ostalo je samo šest ili sedam osoba od kojih su 1938. godine bile žive još tri. Grupa Traunde, nekad jedna od najvećih, brojala je 1936. dvanaest mu­ škaraca (i njihove žene i decu); tri godine kasnije od te dvanaestorice ostala su četvorica. Koliko ih ima danas? Ne više od dve hiljade urođenika raspršenih po čitavoj teritoriji. Nisam mogao ni da pomišljam na sistematski popis zbog trajnog neprijateljstva nekih grupa i zbog opšte pokretljivosti u nomadskoj sezoni. Ali, pokušao sam da ubedim svoje prijatelje u Utijaritiju da u svojim selima upriliče sastanak s drugim srodnim ili saveznič­ kim grupama i da povedu i mene; na taj način mogao sam da procenim tadašnju brojnost jednog takvog skupa i da je uporedim s onom koja je ranije opažena. Poglavica je oklevao: nije se mogao pouzdati u svoje zvanice, a ako bismo moji saputnici i ja nestali u tom području u koje belac nije kročio od ubistva sedam radnika na telegrafskoj liniji 1925. godine, krhki mir bi mogao biti trajnije narušen. Konačno je prihvatio pod uslovom da smanjimo svoju pratnju: po­ veli bismo samo četiri vola natovarena poklonima. Čak i uz to ograniče­ nje morali smo da odustanemo od uobičajenih staza koje vode kroz doli­ nu jer su one bile zakrčene rastinjem i neprohodne za naše tovarne živo­ tinje. Valjalo je ići preko visoravni i tražiti najpogodniji prolaz u datim okolnostima. To opasno putovanje danas mi izgleda kao groteskna epizoda. Tek što smo napustili Žuruenu, moj brazilski kolega primetio je odsustvo žena i dece: pratili su nas samo muškarci naoružani lukovima i strelama. U putopisnoj literaturi ta okolnost najavljuje skori napad. Išli smo, da­ kle, s pomešanim osećanjima, opipavajući s vremena na vreme svoje revolvere smit i veson (naši pratioci su izgovarali šemit vešton) i karabi­ ne. Uzaludno strahovanje: oko podneva smo se sreli sa ostatkom družine koji je poglavica poslao napred znajući da naše mazge idu brže od žena koje tegle košare i mališane. Međutim, malo kasnije Indijanci su zalutali; nova putanja nije bila tako jednostavna kao što su zamišljali. Predveče smo morali da se zau­ stavimo u šikari; uvereni da će biti divljači, urođenici su računali na naše karabine i nisu poneli nikakvu hranu, a mi smo imali samo pomoćne zalihe koje nisu bile dovoljne za sve. Stado srna koje je paslo kraj jednog izvora razbežalo se čim smo se približili. Sutradan ujutru zavladalo je opšte i neprikriveno nezadovoljstvo upereno na poglavicu koga su srna-


Issuu converts static files into: digital portfolios, online yearbooks, online catalogs, digital photo albums and more. Sign up and create your flipbook.