Issuu on Google+

GODINA 1918. Zbornik radova

Zagreb, 2010.


Biblioteka Hrvatska povjesnica – Posebna izdanja – Zbornici radova Nakladnik: Hrvatski institut za povijest Opatička 10 Za nakladnika: dr. sc. Stjepan Matković Uredništvo: dr. sc. Zdravka Jelaska Marijan, dr. sc. Jure Krišto, dr. sc. Ivica Lučić, dr. sc. Andrej Rahten Glavni urednik: dr. sc. Zlatko Matijević Tajnica uredništva: mr. sc. Arijana Kolak Bošnjak Recenzenti: dr. sc. Edi Miloš dr. sc. Mato Artuković Lektura: Gordana Malnar, prof. Prijevod sažetaka na engleski: Joseph Kadazabek CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 750044 ISBN 978-953-6324-89-7 Prijelom i tisak: TISKARA ZELINA d.d. Sv. Ivan Zelina Naklada: 300 Nijedan dio ovoga zbornika radova ne smije se umnožavati, fotokopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja nakladnika Nakladnik i uredništvo Zbornika ne odgovaraju za navode i gledišta iznesena u pojedinim prilozima.


GODINA 1918. Prethodnice, zbivanja, posljedice

ZBORNIK RADOVA

S MEĐUNARODNOGA ZNANSTVENOG SKUPA održanog u Zagrebu 4. i 5. prosinca 2008.

Uredio Zlatko MATIJEVIĆ

Hrvatski institut za povijest Zagreb, 2010.


Godina 1918.

4


Godina 1918.

SADRŽAJ ORGANIZACIJA, SVRHA I PROGRAM RADA MEĐUNARODNOGA ZNANSTVENOG SKUPA GODINA 1918. – PRETHODNICE, ZBIVANJA, POSLJEDICE ........................................................................................................... 7 UMJESTO PREDGOVORA Ljubomir ANTIĆ GODINA 1918. I HRVATSKA DRŽAVA ............................................................. 17 RASPRAVE Ivan BULIĆ SAVEZ HRVATSKO-SRPSKE KOALICIJE I BANA IVANA SKERLECZA U UPRAVLJANJU HRVATSKOM U VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA – ZNAČAJ I POSLJEDICE.......................................................................... 23 Vijoleta HERMAN KAURIĆ OZRAČJE DOBROTVORNIH PRIREDBI ODRŽANIH U ZAGREBU TIJEKOM PRVOGA SVJETSKOG RATA............................................................ 49 Jure KRIŠTO SLUŠANJE DOBROGA ILI ZLOG ANĐELA: SVIBANJSKA DEKLARACIJA 1917. I PROPAST SREDNJOEUROPSKE MONARHIJE..... 73 Josip VRANDEČIĆ BRAČ U PRVOME SVJETSKOM RATU: PREMA AGRARNOM RASPLETU ............................................................................................................... 89 Zlatko MATIJEVIĆ GUSKE U MAGLI. Djelovanje članova Središnjega odbora Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba u Zagrebu (listopad 1918.–siječanj 1919.)........ 105 Stjepan MATKOVIĆ ISTRAŽIVAČKE DOPUNE O POBUNI 5. PROSINCA 1918. GODINE ....... 129

5


Godina 1918.

Zdravka JELASKA MARIJAN ZEMALJSKA VLADA ZA DALMACIJU (2. studenoga 1918.–20. siječnja 1919.)........................................................................................ 155 Mira KOLAR PRIVREDNI I SOCIJALNI RAZLOZI PROPASTI DRŽAVE SLOVENACA, HRVATA I SRBA........................................................................... 171 Husnija KAMBEROVIĆ BOŠNJACI I STVARANJE JUGOSLAVENSKE DRŽAVE 1918. GODINE ..... 195 Ivica LUČIĆ BOSNA I HERCEGOVINA U KRALJEVSTVU SRBA, HRVATA I SLOVENACA, S POSEBNIM OSVRTOM NA STANJE U HERCEGOVINI (1918.–1921.).............................................................................. 207 Andrej RAHTEN POLITIKA ZAPADNIH VELESILA PREMA JUŽNIM SLAVENIMA 1918. i 1919. GODINE ............................................................................................ 247 Zlata ŽIVAKOVIĆ-KERŽE PRILAGODBA OSJEČKIH GOSPODARSKIH KRUGOVA NA NOVONASTALE (NE)PRILIKE (Osvrt na dva desetljeća nakon 1918.).......... 257 Filip HAMERŠAK PRVI SVJETSKI RAT I HRVATSKA AUTOBIOGRAFSKA KNJIŽEVNOST (Stanje, naznake i mogućnosti istraživanja) ................................. 269 Ivica ZVONAR RUŠENJE AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE (1914.–1918.) Svjedočanstvo dr. Mate Drinkovića....................................................................... 299 Tihomir CIPEK IMPERIJALNI IMAGINARIJ 1918.–2008. Velikosrpstvo Radikalne stranke ............................................................................. 319 KAZALO OSOBNIH IMENA .............................................................................. 329 NAPOMENA UREDNIŠTVA............................................................................... 343

6


Godina 1918.

ORGANIZACIJA, SVRHA I PROGRAM RADA MEĐUNARODNOGA ZNANSTVENOG SKUPA GODINA 1918. – PRETHODNICE, ZBIVANJA, POSLJEDICE

7


Godina 1918.

HRVATSKI INSTITUT ZA POVIJEST

Međunarodni znanstveni skup GODINA 1918. PRETHODNICE, ZBIVANJA, POSLJEDICE

Organizacijski odbor: Husnija Kamberović, Arijana Kolak Bošnjak, Jure Krišto, Srećko Lipovčan, Zlatko Matijević, Stjepan Matković (predsjednik), Andrej Rahten Izvršni odbor: Arijana Kolak Bošnjak (tajnica), Jure Krišto (član), Zlatko Matijević (predsjednik)

Zahvaljujemo Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske na novčanoj potpori.

8


Godina 1918.

Zagreb, 4.–5. prosinca 2008. Zlatna dvorana Hrvatskoga instituta za povijest

Godina 1918. Prethodnice, zbivanja, posljedice

Godina 1918. i završetak Prvoga svjetskog rata predstavljaju prijelomnicu kako za europsku (i svjetsku), tako i za hrvatsku povijest. Veliki materijalni i ljudski gubitci te nestanak multinacionalne, multireligijske i multikulturalne Austro-Ugarske Monarhije s političkoga zemljovida Europe označili su kritični trenutak u povijesti naroda nastanjenih na njezinu jugu. Hrvati, Slovenci, Srbi i Bošnjaci, dotadašnji podanici crno-žute Monarhije, u kolopletu društvenih i političkih silnica napuštaju srednjoeuropski kulturni i civilizacijski krug i ulaze u balkanski geopolitički prostor, odnosno novonastalo Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca (Kraljevina Jugoslavija). Devedeseta obljetnica završetka Prvoga svjetskog rata prigodan je trenutak za promišljanje povijesti prvih desetljeća XX. st., i to napose s obzirom na činjenicu da aktualna hrvatska intelektualnopolitička elita priprema Republiku Hrvatsku za ulazak u Europsku Uniju. Moglo bi se reći da se radi o svojevrsnom hrvatskom povratku u prirodno geopolitičko okruženje nakon desetljeća iluzija, lutanja i bolnih otrežnjenja. Držimo da je ovaj znanstveni skup primjereno mjesto za sagledavanje novije povijesti Hrvatske i njezina neposrednoga okruženja (Republika Slovenija, Bosna i Hercegovina) u ozračju promijenjene znanstvene paradigme oslobođene ideoloških stereotipa.

9


Godina 1918.

10


Godina 1918.

PROGRAM RADA ZNANSTVENOGA SKUPA Četvrtak 4. prosinca 2008. SVEČANO OTVARANJE SKUPA 930 – 945 Pozdravni govor dr. sc. Stjepana Matkovića, ravnatelja Hrvatskoga instituta za povijest RASPORED IZLAGANJA 945 – 1100 PRVA SJEDNICA Predsjedaju: Zlatko Matijević i Zlata Živaković-Kerže Ljubomir Antić, 1918. I HRVATSKA DRŽAVA Srećko Lipovčan, UPOZORENJA KOJA U HRVATSKOJ NITKO NIJE HTIO ČUTI. PILAROV SPIS Svjetski rat i Hrvati (1915./1917.) Ivan Bulić, SAVEZ HRVATSKO-SRPSKE KOALICIJE I BANA IVANA SKERLECZA U UPRAVLJANJU HRVATSKOM U VRIJEME PRVOGA SVJETSKOG RATA – ZNAČAJ I POSLJEDICE Husnija Kamberović, BOŠNJACI I STVARANJE JUGOSLAVENSKE DRŽAVE 1918. GODINE Jure Krišto, DOPRINOS CRKVENIH KRUGOVA U STVARANJU DRŽAVE SRBA, HRVATA I SLOVENACA (1918.) 1100 – 1115 PREDAH 1115 – 1245 NASTAVAK IZLAGANJA Predsjedaju: Andrej Rahten i Jure Krišto Vijoleta Herman Kaurić, OZRAČJE ZAGREBAČKIH DOBROTVORNIH PRIREDBI ODRŽANIH TIJEKOM PRVOGA SVJETSKOG RATA 11


Godina 1918.

Zlatko Matijević, GUSKE U MAGLI. DJELOVANJE ČLANOVA SREDIŠNJEGA ODBORA NARODNOGA VIJEĆA SLOVENACA, HRVATA I SRBA U ZAGREBU (listopad 1918. – siječanj 1919.) Hrvoje Čapo, RASPORED I DJELOVANJE VOJSKE KRALJEVINE SRBIJE NA PODRUČJU HRVATSKE (studeni 1918.) Zdravka Jelaska Marijan, ZEMALJSKA VLADA ZA DALMACIJU (2. studenoga 1918.–20. siječnja 1919.) Ivica Lučić, BOSNA I HERCEGOVINA U RAZDOBLJU BEZUSTAVNOSTI KRALJEVSTVA SRBA, HRVATA I SLOVENACA (1918.–1921.) 1245 – 1400 DOMJENAK 1400 – 1600 DRUGA SJEDNICA Predsjedaju: Ljubo Antić i Vijoleta Herman Kaurić Mira Kolar, PRIVREDNI I SOCIJALNI RAZLOZI PROPASTI DRŽAVE SLOVENACA, HRVATA I SRBA Andrej Rahten, POLITIKA ZAPADNIH VELESILA PREMA JUŽNIM SLAVENIMA (1918. i 1919.) Igor Despot, „VELEIZDAJNICI“ AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE NAKON ULASKA U KRALJEVSTVO SRBA, HRVATA I SLOVENACA Aleksander Jakir, POGLEDI NA 1918. GODINU U MEĐURATNOM RAZDOBLJU U DALMACIJI Filip Hameršak, PRVI SVJETSKI RAT U HRVATSKOJ AUTOBIOGRAFSKOJ LITERATURI Josip Vrandečić, RATNI DNEVNIK IVA VOJNOVIĆA 1600 – 1700 RASPRAVA

12


Godina 1918.

Petak 5. prosinca 2008. 1000 – 1200 TREĆA SJEDNICA Predsjedaju: Josip Vrandečić i Hrvoje Čapo Ivica Zvonar, RUŠENJE AUSTRO-UGARSKE MONARHIJE (1914.–1918.): SVJEDOČANSTVO DR. MATE DRINKOVIĆA

Margareta Matijević, ŽUPNIK SV. MARKA I 1918. – POLITIČKO I CRKVENO DJELOVANJE SVETOZARA RITTIGA U DOGAĐAJIMA 1918. GODINE

Marko Trogrlić, JURAJ BIANKINI I „UJEDINJENJE“ 1918. GODINE

Ivica Vučak, DR. MILAN KOVAČEVIĆ I POLITIČKI SUKOB U ZBORU LIJEČNIKA KRALJEVINA HRVATSKE I SLAVONIJE (1918.)

Zlata Živaković-Kerže, PRILAGODBA OSJEČKIH GOSPODARSKIH KRUGOVA NA NOVONASTALE PRILIKE NAKON ZAVRŠETKA PRVOGA SVJETSKOG RATA (Osvrt na prva dva desetljeća)

Tihomir Cipek, IMPERIJALNI IMAGINARIJ 1918.–2008. GODINE (Velikosrpstvo Radikalne stranke) 1200 – 1230 RASPRAVA DOMJENAK

13


Godina 1918.

14


Godina 1918.

UMJESTO PREDGOVORA

15


Godina 1918.

16


Godina 1918.

Godina 1918. i hrvatska država Negdje u vrijeme kada se raspravljalo o potrebi organiziranja ovoga skupa, u jednim dnevnim novinama, u članku u kojem se davala hrvatska bilanca u XX. stoljeću, pročitao sam pitanja: „Komu je i zašto trebalo ujedinjenje s Kraljevinom Srbijom?“ te „Zašto već onda Hrvati nisu inzistirali na svojoj državi…?“ No to su za autora tek retorička pitanja. Na temelju „činjenica“ da se „Radić i njegova stranka s takvim razvojem događaja nisu slagali“ (tu se obvezno spominju guske i magla), a „Pravaši su se slagali još i manje“, autor, inače akademski građanin, zaključuje da novostvorenu državu treba „smatrati protupravnom okupacijom, a potpisnike veleizdajnicima“. Izlaganje započinjem ovom zgodom stoga što navedena pitanja i ocjene predstavljaju presjek mišljenja velikog dijela hrvatske javnosti o tim sudbonosnim zbivanjima. Priča o takvoj 1918. kod Hrvata gotovo se istrgla povijesnosti i ušla u mit o nama kao narodu koji, kad mu se ukaže prilika da bude neovisan, uvijek, pod utjecajem svoje pokvarene/veleizdajničke političke klase traži novoga gospodara. Što je pridonijelo takvim stajalištima kad znamo da činjenice koje je utvrdila historiografija govore drugačije? Odgovor je jednostavan: narodu koji je iskusio život u obje Jugoslavije trebala je priča koja mu na prihvatljiv način objašnjava izvorište teškog stanja. To je dio tipičnog preddržavnog govora u funkciji političke mobilizacije nacije potrebne za izlazak iz tog stanja. Danas kad imamo državu, historiografija više ne bi trebala samo slagati činjenice, nego i dati eksplicitan odgovor koji glasi: Hrvati 1918. nisu imali dostatno moći za formiranje vlastite neovisne države te su s tim u svezi oblikovali svoje ponašanje. Nadam se da se to može reći bez straha da budete etiketirani kao osoba s „patriotskim deficitom“. Moć je temeljni čimbenik politike, pa i života uopće. Ona se proteže do granice neke druge moći, kada dolazi ili do sraza i poraza jedne i prevlasti druge moći ili do uspostavljanja ravnoteže moći. Godine 1918. između hrvatske moći i drugih moći zainteresiranih za ovaj prostor jednostavno nije bilo mjesta za hrvatsku državu. Slabljenje hrvatske moći počelo je davno prije 1918. godine. Ključni događaj s tim u svezi, koji bitno određuje hrvatsku moć na kraju rata, zbio se 1905. s politikom „novog kursa“, što je tek eufemizam za kapitulaciju hrvatske politike pred srpskom politikom u Hrvatskoj. Ne mogavši se više odupirati na dvije fronte, hrvatska politička klasa povlači se na „rezervni položaj“, odnosno 17


Godina 1918.

do granica tadašnje hrvatske moći. Priznanjem Srba kao „naroda“ u smislu nacije, a ne kao etničke zajednice odnosno manjine u Hrvatskoj, Hrvatska je otada podijeljena nacija, nacija podijeljenog suvereniteta. Tada su – slikovito rečeno – Srbi ušli u (nepisani) hrvatski ustav i, posve logično, na svaki način htjeli u njemu ostati. Formalni izraz tog stanja jest Hrvatsko-srpska koalicija koja, kao vladajuća stranka u Hrvatskoj, igra presudnu ulogu u dramatičnoj jeseni 1918. godine. Svijest o moći/nemoći prožima cjelokupni život, kako pojedinca tako i zajednica. Moć/nemoć proizvodi stanja njihove svijesti kako prema sebi, tako i prema drugome. Stanje hrvatske moći/nemoći u odnosu na druge igrače na ovome prostoru (Germane i njihov Drang nach Osten te Talijane s pretenzijama na istočnu obalu Jadrana) stvara panična stanja. U toj situaciji traži se pojačanje koeficijenta sigurnosti (M. Krleža), a on se nalazi u povezivanju na slavenskome jugu: hrvatska moć nastoji se uvećati moću drugih južnih Slavena. (Danas bismo rekli da se vjeruje u sinergijski učinak.) Na tome nastaje jugoslavenstvo kao dominantna nacionalna ideologija kod Hrvata, koja se snažno manifestira upravo pred kraj rata, što moramo imati pred očima dok pratimo zbivanja u jesen 1918. godine. U tom je trenutku hrvatska moć takva da nijedna relevantna politička stranka, pa ni pojedinac, ne razmišlja o neovisnoj hrvatskoj državi, a ako se takva misao i pojavi, vjerujem da se od sebe tjera s obzirom na njezinu neostvarivost u tom vremenu. (Ivo Pilar je iznimka koja potvrđuje pravilo.) Predratni su strahovi u ratu samo produbljeni. U slučaju pobjede Austrije, od nje se nije moglo očekivati ništa dobro. Samo jedan primjer koji može služiti kao obrazac njezina ponašanja: dok Hrvati krvare na talijanskoj fronti, car i kralj Karlo, koji nam je navodno bio sklon, pregovarajući preko Siksta Burbonskog 1917. s Antantom o separatnom miru, ovome doslovce piše: „Što se tiče Srbije, bit će uspostavljena u svom suverenitetu, i, u znak naše dobre volje, spremni smo da joj osiguramo pravedan i prirodan izlaz na Jadransko more, kao i opsežne ekonomske koncesije.“ O djelovanju Londonskoga ugovora na stanje svijesti i političko ponašanje u Hrvatskoj u vrijeme Prvoga svjetskog rata, na ovome skupu jedva da je potrebno nešto reći. Ta nisu Dalmatinci (Trumbić, Supilo, Drinković, Tresić Pavićić, Meštrović, Smodlaka…) predvodili jugoslavensku koncepciju zato što su Hrvati u Dalmaciji „meki etnos“, nego upravo stoga da Dalmacija ne bude izgubljena za hrvatstvo. Treba li uopće isticati da bi u slučaju pobjede Antante položaj Srba u Hrvatskoj bio dodatno ojačan i da bi oni učinili sve da se priključe Srbiji? O tome je u jesen 1917. u Londonu neuvijeno govorio N. Pašić. U vrijeme sklapanja mira Hrvatska jednostavno nije imala ni fizičke niti diplomatske snage da spriječi takav razvoj. Ona je bila dio poražene strane u ratu na kojoj se provodio revanš. (Zbog iracionalnog revanša nad poraženima u Prvome svjetskome ratu, Guglielmo Ferrero govori o „tragediji mira“.) Hr18


Godina 1918.

vatska bi za pobjednike bila tek kompenzacijsko područje s kojim bi namirivali svoje interese pri preustroju ovoga dijela Europe. Stoga je imperativ hrvatske politike u vrijeme potpisivanja primirja i kasnijih mirovnih sporazuma bio da se Hrvatska nađe na strani pobjednika. S toga motrišta posve je prirodno što Jugoslavenski odbor predvode pravaši (Trumbić, Supilo), a nacionalnu koncentraciju u Zagrebu, s ciljem južnoslavenskoga ujedinjenja, pravaši-starčevićanci (M. Starčević, A. Pavelić st.). I Stranka prava („čista“, frankovci) pred kraj rata prihvaća politiku kao umijeće mogućeg. Dana 27. listopada 1918. ona podnosi molbu za prijam u Narodno vijeće, no unatoč potpori S. Radića, odbijena je većinom glasova. Da su pravaši mislili ozbiljno potvrđuje njihovo glasovanje 29. listopada za razrješavanje državnopravnih sveza s Ugarskom te izjava da će njihov saborski klub predložiti svom Vijeću da se Stranka prava raziđe, jer novo doba traži nove programe i nove stranačke tvorevine. Unatoč često navođenom Radićevu pozivu u Središnjem odboru Narodnoga vijeća da se ne ide u Beograd „kao guske u maglu“, ni on nije bio protiv ulaska u novu državnu zajednicu. Naglasak u njegovu pozivu nije na tome da se ne ide u Beograd, nego da se ne ide onako kako se odlazilo – bez jamstva da će se u novoj državi sačuvati hrvatska individualnost. Radić se u to vrijeme ne libi jugoslavenskoga imena pa tako na povijesnoj saborskoj sjednici 29. listopada podnosi prijedlog „da se svaki izvoz [životnih namirnica] izvan našeg jugoslavenskog narodnoga i državnoga područja bezuvjetno spriječi.“ Jugoslavenstvo kao nacionalnu ideologiju od početka stoljeća prihvatila je i Katolička crkva u Hrvatskoj. Na inicijativu zagrebačkoga nadbiskupa Antuna Bauera već 27. studenoga 1918. započela je s radom kasnija Biskupska konferencija Jugoslavije. Poznato je također da je tajnu vezu između Jugoslavenskoga odbora u Londonu i pristaša nacionalne koncentracije u Zagrebu u vrijeme rata održavao svećenik Fran Barac, rektor Zagrebačkoga sveučilišta, inače starčevićanac. Kada se poslože sve povijesne činjenice iz moderne hrvatske povijesti, proizlazi da je Jugoslavija bila točka kroz koju je Hrvatska jednostavno morala proći. Ona se kao opcija nametala po logici odnosa moći, koji je u jesen 1918. takav da se više nije mogla izbjeći. Hrvati tada jednostavno nisu mogli ići izravno prema cilju te su izabrali Jugoslaviju kao izlaz u nuždi. Kako to nije jednostavno prihvatiti, politička klasa Jugoslaviju racionalizira1 kao hrvatsku državu. Čime se nego samoobmanom može objasniti činjenica da se Hrvati u studenome 1918. subjektivno osjećaju kao pobjednici u ratu u kojem su uspješno ratovali na poraženoj strani. No Hrvati se pritom ne identificiraju sa Srbijom, nego se samoobmanjuju da su i Srbi Jugoslaveni odnosno da se i Srbija utapa 1 Racionalizacija je obrambeni mehanizam, jedna od tehnika samoobmane, u kojem se neprihvatljiva ponašanja ili osjećanja pokušavaju opravdavati kroz naoko racionalno ili logično objašnjenje i tako se izbjegava njihovo istinsko značenje.

19


Godina 1918.

u Jugoslaviju. To dobro ilustrira zgoda s Josipom Smodlakom. Nakon njegova poznatog sugestivnog govora na sjednici Središnjega odbora Narodnoga vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba, koji je, kako je zabilježeno, „mnoge ganuo do suza“, obratio mu se „suznih očiju“ starčevićanac Dragutin pl. Hrvoj s blagim prijekorom: „Što si, doktore, učinio? Uništio si 800-godišnju Hrvatsku“, na što mu je Smodlaka odgovorio: „Nisam uništio samo Hrvatsku nego i Srbiju, a mjesto njih imamo veliku Jugoslaviju.“ Zaključujem: Ići izravno prema cilju, neovisno o okolnostima, svojstvo je naivnih ili neodgovornih. Nasuprot tome, izabrati – u jednom trenutku – čak i vlastitu negaciju kao sredstvo za konačnu afirmaciju, mogu samo duhom jaki, veliki narodi. I upravo zato što smo takvi, bilanca hrvatske moderne povijesti naglašeno je pozitivna. Zasluga za to ide i njezinoj političkoj klasi – ma što mnogi, još uvijek, mislili o tome. Ljubomir ANTIĆ

20


Godina 1918.

RASPRAVE

21


Godina 1918.

22


94(497.5)’’1914/1918’’ 32(497.5:497.11)’’1914/1918’’ 929 Skerlecz, I.

Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza u upravljanju Hrvatskom u vrijeme Prvoga svjetskog rata – značaj i posljedice Ivan BULIĆ Beč Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza odredio je hrvatsku političku scenu u presudnom trenutku za njezinu budućnost, neposredno prije prijelomne 1918. godine. Tim je savezom institucionalizirana i osnažena politička koncepcija koja je prema Skerleczu i njegovim mađarskim nalogodavcima ispunjavala sve što bi pred nju postavili. Oni su im dali vlast, a na njima je bilo da je spretno održe do pogodnog trenutka. Time su iskazali više smisla za političku analitiku od svojih nalogodavaca. Doduše, u tom projektu nisu bili sami jer im je na raspolaganju bila politička i financijska potpora Kraljevine Srbije. Ključne riječi: Austro-Ugarska Monarhija, Banska Hrvatska, Hrvatsko-srpska koalicija, ban Skerlecz, Kraljevina Srbija.

Uvod Ivan Skerlecz Lomnički,1 kraljevski komesar i hrvatski ban, upravljao je Trojednom kraljevinom od srpnja 1913. do lipnja 1917. godine. Početak njegova vladanja u svezi je s posljednjim formiranjem hrvatske političke scene u sklopu austro-ugarskoga državnog ustroja, odnosno posljednjim saborskim izborima 1913. na kojima je Hrvatsko-srpska koalicija postala vladajuća stranka u banskoj Hrvatskoj. S njom će Skerlecz dijeliti vlast. On će, kao šef Zemaljske vlade, Dr. Ivan barun Skerlecz Lomnički rodio se 30. srpnja 1873. u Oroszlóu u Baranjskoj županiji, a umro je u Budimpešti 12. siječnja 1951. godine. Porijeklom je iz stare hrvatske, turopoljske plemićke obitelji koja se u Hrvatsku doselila iz Verone krajem XIV. stoljeća. Prvi se u obitelji spominje Antun Bernard Skalig Škrlec (Skerlecz), koji je u Turopolju stekao posjede Kaštel Komogovinu, Pastušu i Letovanić. U XVIII. se stoljeću obitelj Škrlec podijelila na ugarsku i hrvatsku lozu. Budući je ban pohađao studij prava, tj. studij državoslovnih nauka u Pečuhu i Budimpešti, gdje je i promoviran u doktora prava. Stupio je u državnu službu na mjesto pravnoga vježbenika u hrvatskome ministarstvu u Budimpešti (1896.). Na poziv mađarskoga ministra predsjednika Kolomana Szélla iste je godine postao tajnik u predsjedništvu mađarske vlade, gdje je obavljao i dužnost šefa predsjedničkoga ureda te perovođe ministarskoga vijeća. Brzi napredak u karijeri potvrđen je 1911., kada je uslijedilo imenovanje za ministarskoga savjetnika. Uspon na društvenoj ljestvici dodatno je potvrđen i brojnim odličjima. Tako je 1903. odlikovan Komturnim križem Reda Franje Josipa I., da bi 1912. bio odlikovan i Križem Leopoldova reda. U trenutku stupanja na dužnost kraljevskoga povjerenika za Hrvatsku i Slavoniju imao je 42. godine. „Promjene u Hrvatskoj“, Narodne novine, Zagreb, br. 167., 22. VII. 1913., 1.; također vidi Državni arhiv u Zagrebu, Zagreb, Obitelj Škrlec – Historijat stvaratelja fonda – 832. 1

23


Godina 1918.

voditi upravu zemlje, dok će mu Koalicija osiguravati zakonodavnu potporu. Obje su strane bile zadovoljne takvom podjelom vlasti. Skerlecz je mogao bez otpora provoditi volju mađarskoga državnog vodstva. Za analizu stvarnih političkih ciljeva Koalicije nije imao mandat. To pitanje nije postavljao ni njegov politički mentor, mađarski ministar predsjednik István Tisza, kada je sklapao sporazum s Koalicijom. Usmjerenost na mađarske posebnosti imala je prvenstvo u odnosu na hrvatske, ali i interese Austro-Ugarske Monarhije kao cjeline. Osim što je odigrao znatnu ulogu u kreiranju hrvatske političke pozornice, Skerlecz je tijekom mandata radio na političkoj održivosti Koalicije te sigurnosti njezinih vođa. Takvom zaštitom za nemirnih ratnih vremena očuvana im je pozicija vodeće političke stranke u Hrvatskoj. Time su osigurali mandat za državnopravne pregovore na kraju 1918. godine. Budući da su prethodna historiografska istraživanja toga povijesnog razdoblja bila usmjerena na problematiku određenu ulaskom u novu državnu zajednicu (Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenca), izostale su analize predratnoga razdoblja. S obzirom na to da je riječ o razdoblju koje je kompatibilno sa Skerleczovim upravljanjem Hrvatskom i Slavonijom, ni uloga hrvatskoga bana nije mogla biti sustavno istražena. Ako bismo napravili periodizaciju predratnoga i ratnog razdoblja, sukladno ratnoj dinamici i političkim interesima, bila bi očita podjela na razdoblje intenzivne zauzetosti države u postizanju ratnoga cilja i razdoblje obilježeno nastojanjem oko sklapanja mira i izlaska iz rata. U skladu s navedenom periodizacijom ban Skerlecz, kronološki i sadržajno, pripada prvom razdoblju. Potvrdu za tako postavljen istraživački okvir nalazimo u obnovi političkoga života u Austro-Ugarskoj Monarhiji, odnosno s ponovnim sazivom Carevinskoga vijeća u Beču (svibanj 1917.). Taj je događaj dodatno označen odlukom vladara o amnestiji političkih zatvorenika. U strukturalnom kontekstu Skerlecz je predstavljao izvršnu i sudsku vlast, dok mu je na zakonodavnoj razini potporu osiguravala Hrvatsko-srpska koalicija. Tim je savezom definirano političko usmjerenje hrvatske politike sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije. U skladu s navedenim spoznajama, upravo se kroz djelovanje jednoga od posljednjih hrvatskih banova u AustroUgarskoj Monarhiji, ali i njegova političkog oslonca – Hrvatsko-srpske koalicije – mogu znanstveno analizirati te na relevantan način prosuditi uzroci i posljedice preusmjeravanja Hrvatske iz srednjoeuropskoga u balkanski politički i društveni kontekst. O politici Hrvatsko-srpske koalicije uoči i tijekom rata u većoj mjeri prevladava mišljenje sudionika i podupiratelja njezine političke ostavštine. Stoga se ovom prigodom moguće suglasiti s Vasom Bogdanovim i njegovom interpretacijom izrečenom još 1957., po kojoj „uloga, što ju je Hrvatsko-srpska koalicija odigrala u rješavanju nacionalnog pitanja ide u red najsloženijih i najzamršenijih problema, i sve dosad ona historijski nije definitivno raščišćena“.2 Vaso BOGDANOV, Likovi i pokreti, Zagreb 1957., 239.

2

24


IVAN BULIĆ, Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza...

Nadopunjavajući navedenu tvrdnju potrebno je naglasiti da je ona i danas točna u dijelu koji se odnosi na politiku Hrvatsko-srpske koalicije uoči Prvoga svjetskog rata i za njegova trajanja. O prethodnim razdobljima obilježenima Riječkom rezolucijom, politikom „novog kursa“ i dolaskom Hrvatsko-srpske koalicije na vlast, hrvatska je historiografija ponudila više relevantnih znanstvenih radova.3 U razdoblju koje je uslijedilo dogodile su se različite modifikacije u sadržajnom i kadrovskom kontekstu. Hrvatsko-srpsku koaliciju napustio je njezin dotadašnji politički kreator Frano Supilo.4 On je svojim djelom Politika u Hrvatskoj skrenuo pozornost na unutarstranačke odnose i prevlast srpskoga krila Koalicije pod vodstvom Svetozara Pribićevića.5 Upravo je Pribićević, pod zaštitom mađarskoga političkog vrha te uz sugestije i pomoć iz Beograda, učinio sve da ne ugrozi vodeći položaj Koalicije. Na unutarstranačkoj razini neutralizirao je hrvatsku komponentu Koalicije, što je u konačnici utjecalo na sudbinu Hrvatske u državnopravnim promjenama s kraja 1918. godine.

Hrvatsko-srpska koalicija – ishodišta, metodologija i ciljevi Usmjerenost na ishodišta upućuje na niz događaja koji su početkom XX. stoljeća preusmjerili i za iduće razdoblje odredili političke procese u Hrvatskoj. Riječ je naime o osnivanju novih stranaka, promjeni čelnih ljudi u već postojećim strankama i novinskim redakcijama, što je konačno dovelo do promjene političke metodologije i stranačkoga izričaja. Promjene su bile očite kako na razini hrvatskih, tako i srpskih političkih struktura. Za političko organiziranje Srba u Hrvatskoj dva su događaja predstavljala prekretnicu: prvo, Srbobranova poruka: „do istrage naše ili vaše“, i drugo, žestoka reakcija hrvatskoga javnog mnijenja koja ih je uputila na decentniju političku metodologiju.6 Shvatili su da izravno suprotstavljanje ne može dati očekivane rezultate. Osim toga, ubrzo su ostali i bez potpore, kako su i sami voljeli reći, „srpskog bana Khuena“.7 U takvim je okolnostima politika „novog kursa“ za njih predstavljala dobar politički instrument. S hrvatske strane istaknuto narodno jedinstvo i ponovno aktualizirano jugoslavenstvo omogućilo im je idealnu političku kulisu. Iako su metodologiju modificirali, dio instrumentarija ostao je isti, posebice Srbobran. Jedno je vrijeme list prestao izlaziti, da bi već početkom 1903. 3 Vidi Mirjana GROSS, Vladavina Hrvatsko-srpske koalicije 1906–1907., Beograd 1960.; Rene LOVRENČIĆ, Geneza politike „novog kursa“, Zagreb 1972.; Tereza GANZA-ARAS, Politika „novog kursa“ dalmatinskih pravaša oko Supila i Trumbića, Split 1992. 4 Vidi Dragovan ŠEPIĆ, „Političke koncepcije Frana Supila“, Frano SUPILO, Politički spisi, prir. D. Šepić, Zagreb 1970., 7.-95. 5 Vidi Hrvoje MATKOVIĆ, Svetozar Pribićević: ideolog, stranački vođa, emigrant, Zagreb 1995. 6 Jaroslav ŠIDAK, Mirjana GROSS, Igor KARAMAN, Dragovan ŠEPIĆ, Povijest hrvatskog naroda g. 1860–1914., Zagreb 1968., 159. 7 Frano SUPILO, Politika u Hrvatskoj, Rijeka 1911., 157.

25


Godina 1918.

bio obnovljen kao Novi Srbobran. Starija srpska generacija pozvala je S. Pribićevića da preuzme uredništvo lista, a time i političko vodstvo Srba u Hrvatskoj. Nije to bila puka kadrovska promjena. Ona je uključivala i promjenu političke metodologije. Iskorišteno je Pribićevićevo sudioništvo u Ujedinjenoj hrvatsko-srpskoj omladini, ali i generacijska poveznica s grupom mladih povratnika sa studija iz Praga. Upravo je ta grupacija mladih postala relevantan politički čimbenik osnivanjem Hrvatske pučke napredne stranke. Političko je zajedništvo ostvareno 1905. osnivanjem Hrvatsko-srpske koalicije. I kada je njihov prvi projekt, politika „novog kursa“, doživio slom, ostao je trajni i funkcionalni plod politike zacrtane Riječkom rezolucijom – Hrvatsko-srpska koalicija. Ona je bila sastavljena od Hrvatske napredne stranke, Hrvatske stranke prava, Srpske narodne samostalne stranke te privremeno Srpske narodne radikalne stranke i Socijaldemokratske stranke.8 Postupno su iz Koalicije istupale pojedine stranke (najprije Socijaldemokratska), ali i pojedinci. Naposljetku se Koalicija sastojala od dva krila: hrvatskoga i srpskoga. Jedno je predstavljala Hrvatska samostalna stranka, koja je u jesen 1910. nastala fuzijom Hrvatske stranke prava s naprednjacima, dok je drugo krilo zastupala Srpska samostalna stranka.9 Od politike „novog kursa“ do ostvarenja konačnog cilja – stvaranja jugoslavenske države, Koalicija je promjenama političke metodologije, ovisno o trenutačnom odnosu snaga, postala nezaobilazan politički čimbenik u hrvatskim političkim procesima. Da je politika proklamirana Riječkom rezolucijom posjedovala interesni, pa i kompromisni karakter, kako s hrvatske tako i sa srpske strane, upozorio je Ivo Pilar. On je izrekao sud po kojemu se „sasvim sigurno može uztvrditi, da su Srbi pomagali Hrvate s obzirom na utjelovljenje Dalmacije, primivši od njih obećanje, da će se odreći svojih težnja za Bosnom i Hecegovinom i prepustiti te zemlje srbskoj interesnoj sferi“.10 Osobitost Pilarove interpretacije potvrđena je na primjeru potpuno suprotnih stavova kreatora politike „novog kursa“, F. Supila, u odnosu na državnu pripadnost Bosne i Hercegovine.11 Dok je politika „novog kursa“ na trenutnoj i kratkotrajnoj razini ponudila potporu mađarskoj antidualističkoj politici (koja je bila kratkotrajna), dotle je stvarna, dalekosežnija i politički konkretnija bila ponuda srpskoj politici u Hrvatskoj. Uostalom, ni Supilova idealizirana predodžba o Hrvatskoj kao mogućoj „velikoj centripetalnoj snagi za Slavenstvo na jugu monarkije“ nije im J. ŠIDAK, M. GROSS, I. KARAMAN, D. ŠEPIĆ, Povijest hrvatskog naroda, 223. Bogdan KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu. Hrvatsko-srpski politički odnosi, Zagreb 1989., 23. 10 L. V. SÜDLAND (Ivo Pilar), Južnoslavensko pitanje. Prikaz cjelokupnog pitanja, Varaždin 1990., 350. 11 Jure KRIŠTO, „Kad pravaši pođu različitim putovima: Frano Supilo i Josip Frank o ‘Novom kursu’“, Pravaška misao i politika, ur. Jasna Turkalj, Zlatko Matijević, Stjepan Matković, Zagreb 2007., 151.-153. 8 9

26


IVAN BULIĆ, Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza...

predstavljala problem.12 Toga je ubrzo i sam postao svjestan, pa je napisao: „Oni je ili nisu razumievali, ili su je shvaćali naopako, ili su se hotimice ili nehotice htjeli služiti s njome u sasvim druge svrhe.“13 Potpuno je jasno da su u provedbi politike srpskih interesa njezini protagonisti morali stvoriti određene preduvjete kako na unutarnjopolitičkom, tako i na vanjskopolitičkom planu. Povoljnu političku situaciju na unutarnjopolitičkom planu stvorili su spretnom političkom metodologijom. To se prije svega odnosi na slabljenje nositelja politike zagovornika hrvatskoga državnog prava. Već je Supilo ponudio objašnjenje za određena zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni. On je istaknuo „da je ono dotadašnje držanje Koalicije indirektno glavna sugestivna snaga bila, koja je učinila, da su se starčevićanci pod vodstvom dra. Mile Starčevića, ali pod faktičnim impulsom dra Ante Pavelića, nakon Rauchovih izbora i koalicijonog ožujskog manifesta odciepili od dra Franka.“14 I o odnosima unutar same Koalicije i potpore koju su srpski samostalci imali od članova Hrvatske napredne stranke Supilo je rekao: „Ti pokretaši su nekada mislili Radićevom glavom […] opetujuć njegove fraze. Onda su se umišljali da misle Masarykovom glavom te su se za ironiju čovjeku nazivali njegovim učenicima. Od riečke resolucije dalje mislili su mojom glavom […]. Poslie su ih Srbi gurnuli u Tomašića i onda su počeli mislit njegovom glavom. […] To njihovo narodno jedinstvo danas u politici znači klipsati za Srbima oko ‘Srbobrana’ koji ga u djelima i politici negiraju, te raditi ono, što oni hoće. Tako su klipsali i u ‘paktu’. I, obratno od drugih Hrvata, odmah producirali i tu svoj snobizam.“15

Hrvatsko-srpska koalicija između Budimpešte i Beograda Neosporno je da je s vremenom srpsko krilo zavladalo ne samo u Koaliciji, nego je utjecalo i na znatno šire političke procese. Dakako da se postavlja pitanje je li riječ o iznimnoj političkoj spretnosti ili su u pitanju drugi elementi, tada nepoznati službenim krugovima. Radi odgovora na to pitanje nužno je proniknuti u vanjskopolitičke kontakte. U politici Koalicije oni su od velike važnosti. Posjeduju dvostruki karakter: javni – prema Mađarskoj, i tajni – prema Srbiji. Mađarske političke elite, s uvijek prisutnim Khuenom, bile su im sklone sve do raspada Monarhije. Zauzvrat su u banskoj Hrvatskoj provodili ono do čega je Mađarima bilo najviše stalo – bespogovorno dualističko usmjerenje kojim su istodobno slabili otpornu snagu Hrvatske u odnosu na mađarski ekspanzionizam. Srpska politika u Hrvatskoj nikada nije ostala bez Khuenove potpore. I nakon razdoblja banovanja, kada su, u najmanju ruku, stekli materijalnu bazu, 14 15 12 13

F. SUPILO, Politika u Hrvatskoj, 140. Isto, 104. Isto, 141. Isto, 260.

27


Godina 1918.

Khuen se pri usmjeravanju hrvatskih političkih procesa uvijek oslanjao na srpsko krilo Koalicije. To je učinio za sklapanja pakta s Tomašićem, ali i 1913., kada je savjetovao grofa Tiszu u pogledu važnosti dovođenja Hrvatsko-srpske koalicije na vlast. Upravo je on uputio mađarskoga ministra predsjednika na suradnju sa S. Pribićevićem. Na taj način mađarsko-srpski politički aranžman nije odredio samo hrvatsku politiku toga vremena, nego je imao osobite posljedice i na monarhijskoj razini. Na njega je krajem Prvoga svjetskog rata upozorio Ivo Pilar. On je u „Spomenici“, koja je uručena Tiszi tijekom njegova posjeta Bosni i Hercegovini krajem Prvoga svjetskog rata, iznio prilično uvjerljivu genezu mađarsko-srpskih veza te iz njih proizišlih interesa, kao i njihove posljedice u odnosu na cjelovitost Monarhije. Pilar je naglasio: „Dualističkim preustrojem 1867./1868. stvoren je državnopravni položaj usmjeren protiv životnih interesa Hrvata. Da bi se održalo takvo stanje, moralo se štititi interese Srba i Talijana koji su sustavno radili na njezinoj destrukciji. Tako je na kraju došla u situaciju da se više nije mogla suprostaviti centrifugalnim snagama na Jugu, ponajprije velikosrpskoj iredenti.“ Nadalje je skrenuo pozornost na činjenicu da Mađari od 1880. opet vode oštriju politiku prema Hrvatima. Taj je put Kossuthova politika našla saveznika u Srbima. Zahvaljujući njoj, oni su znatno uvećali svoju moć u Hrvatskoj i Slavoniji u razdoblju Khuena Héderváryja. Iz toga je proizašao i konačni Pilarov sud po kojemu su Mađari svojim oslanjanjem na Srbe pridonijeli vjerojatnoj destrukciji Monarhije.16 Na negativne posljedice mađarske političke potpore Srbima upozoravao je i general Stjepan barun Sarkotić, zemaljski poglavar Bosne i Hercegovine. Za njega je u potpunosti neprihvatljiva Tiszina analiza političkih prioriteta vodstva Hrvatsko-srpske koalicije. Zato ga je nastojao uvjeriti u suprotno. Tiszinoj percepciji o ulozi Hrvatsko-srpske koalicije u zastupanju hrvatskih interesa suprotstavljao je svoje shvaćanje, po kojemu je njezino vodstvo permanentno provodilo srpske političke interese.17 Pilarova i Sarkotićeva stajališta imaju svoju potvrdu u analizi tajnih veza prvaka Hrvatsko-srpske koalicije s državnim vrhom službene Srbije. Primjera radi, već je Nikola Pašić uoči saborskih izbora 1908. poslao u Zagreb Jovana Tomića da „podseti“ hrvatske političare Hrvatsko-srpske koalicije da je „Srbija dala značajna sredstva za izbornu borbu Koalicije i da je pomogla hrvatskim političarima u Dalmaciji te da je zbog toga pozvana da vodi prvu reč u južnoslavenskoj zajednici.“18

16 Zoran GRIJAK, Politička djelatnost Vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb 2001., 552.-556. 17 Isto, 554. 18 Vaso KAZIMIROVIĆ, Nikola Pašić i njegovo doba 1845–1926., Beograd 1990.; Stjepan MATKOVIĆ, „‘Novi kurs’ Srba u Hrvatskoj“, Scrinia Slavonica, Slavonski Brod 2003., br. 3, 713.

28


IVAN BULIĆ, Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza...

Utjecaj Kraljevine Srbije na dolazak Hrvatsko-srpske koalicije na vlast 1913. godine U historiografiji je poznato da je državni vrh Srbije na izborima 1913. znatno djelovao na Hrvatsku preko Hrvatsko-srpske koalicije. Osobitost tih izbora očituje se u činjenici da je njihov ishod bio relevantan sve do raspada Austro-Ugarske Monarhije. Spoznajući njihovu važnost, Jaroslav Šidak i Bogdan Krizman skrenuli su pozornost na svjedočanstvo Adama Pribićevića, u kojem iznosi sjećanja na misiju koju mu je povjerio brat Svetozar da se u Beogradu konzultira s Pašićem u svezi s rješenjem političke situacije u Hrvatskoj. Tom prigodom Pašić savjetuje sljedeće: „Recite g. bratu: Narod voli opoziciju. Ali ne voli večite opozicije. Pristaše ne smeju nikad izgubiti nadu da i oni mogu doći na vladu. Inače umorniji ljudi jedan po jedan otpadaju. Ako ne budete o tom vodili računa, otpašće većina pristaša i vođstvo naroda preći će u ruke ljudi koji nisu u nacionalnom pogledu ispravni kao vi i na koje ne možemo računati. I zbog ovog je dobro da g. brat, s vremena na vreme dovodi svoju stranku na vlast. Tijekom razgovora Pašić će osobitu brigu pokazati za stanje oko Srbobrana.”19 O uspjehu svoje misije A. Pribićević rezimira: „Čim je Svetozar dobio ovo uputstvo, ubrzani su pregovori sa grofom Tiszom i postignut sporazum. Vraćeno je ustavno stanje i za bana je došao Škrlec. Grof Tisa je za ovo odao priznanje Svetozaru Pribićeviću, čudeći se što ranije nije doveden u vezu s ovim umnim, realnim i odlučnim čovekom, a ne sluteći da on ne radi samo po svojoj pameti, već i po uputstvima iz Beograda.“20

Konzularna izvješća iz Budimpešte Pašićeva metodologija u odnosu na Hrvatsku potvrđena je i u Izvješćima srpskog generalnog konzula iz Budimpešte. Izvješća se odnose na razdoblje od 1908. do 1918. godine.21 Od iznimne su važnosti za svaki državni vrh jer svojim obavještajnim karakterom posjeduju savjetodavnu i korektivnu funkciju u provedbi državne politike. Jednako su važni za povjesničara. Njihovom analizom spoznaju se opći interesi vlade koja ih naručuje i njima se služi. U ovom je slučaju riječ o predsjedniku „Ministarskog saveta i ministru Inostranih dela Kraljevine Srbije“, Nikoli Pašiću. Većina izvješća ne samo da prate situaciju u Hrvatskoj, nego i otkrivaju da je upravo Budimpešta, preko srbijanskoga generalnog konzula, predstavljala idealno mjesto za komunikaciju, tj. razmjenu informacija predstavnika srpskoga krila Koalicije sa službenom Srbijom. Ako toj činjenici dodamo državnopravnu upućenost Hrvatske na Mađarsku, jasno je da je u obavještajnom smislu srbijanska vlada upravo iz Budimpešte primala 19 Adam PRIBIĆEVIĆ, „Rad Hrvatsko-srpske koalicije i srpske vlade na sprečavanju rata 1913.“, Pravda, Beograd, br. 569-72, 6., 7., 8. i 9. I. 1937., 2. 20 B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 46. 21 Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje: HDA), Unutarnji odjel zemaljske vlade – Središnja defanzivno doglasna služba (dalje: UOZV-SDDS), fond. br. 79, 559/1918., kut. 40.

29


Godina 1918.

doista važne informacije. Obavještajni karakter srbijanskoga generalnog konzulata u Budimpešti potvrđen je na brojnim mjestima formulacijama poput: „jedan od istaknutijih političara Koalicije dr. Dušan Popović izjavio je jednom mom poznaniku“ ili „dr. Nikolić Podrinski je rekao jednom poznaniku da je on izneo grofu Tiszi predloge Koalicije za rešavanje krize u Hrvatskoj“.22 Dio izvješća iscrpno opisuje i proces dolaska Hrvatsko-srpske koalicije na vlast 1913. godine. Tako je istaknuto: „Po rečima dr. Bogdana Medakovića vidi se da kod Tisze, što se tiče hrvatskih stvari, još uvek igra veliku ulogu Khuenov upliv i da je Khuen njegov referent i informator za hrvatske stvari.“23 Uspoređujući Medakovićeve navode s onodobnim tiskom i arhivskim gradivom, doista se možemo uvjeriti u autentičnost konzularnih izvješća, pa i u pogledu Khuenove uloge u raspletu hrvatske krize 1913. godine.

Khuenove konzultacije Kada se uvidjelo da komesarijat Slavka Cuvaja ne daje očekivane rezultate, štoviše, da izaziva suprotan učinak, političke su središnjice odlučile uspostaviti ustavno stanje u Hrvatskoj. Iako je komesarijat trajao nepune dvije godine, ipak je određeni otklon od njega počeo već nakon nekoliko mjeseci. Tako je mađarska vlada već u prosincu 1912. za podbana imenovala Dragutina Unkelhäusera, a komesara Cuvaja poslala na dopust s kojeg se u Zemaljsku vladu više nije vratio. Time se, uz protuustavni čin uspostave komesarijata, dogodila još jedna posebnost. O njoj je Pavao Rauch napisao „da se je našao izlaz, kakovog do sada uopće nije bilo, da mu se je postavio tutor u osobi dra. Unkelhäusera. Čini se, da je ovaj imao zadaću, da koaliciji ponovno prokrči puteve. Barem na to imperativno upućuje njegova takozvana objektivnost […]. Sva njegova imenovanja u masama nose pečat najveće simpatije prema koaliciji.“24 Sklonost Unkelhäuserovu načinu vladanja potvrdio je jedan od prvaka Koalicije, Miroslav grof Kulmer. Po njemu je narod u Hrvatskoj bio zadovoljan Unkelhäuserovom upravom „jer je on skroz korektan čovjek koji ne trpi nikakva nasilja i bezakonja“. Za Kulmera nikakvo popuštanje ne dolazi u obzir.25 Daljnje su promjene ubrzane promjenom vlade u Mađarskoj. Mađarskim ministrom predsjednikom postao je István grof Tisza. Ovo mu je bilo drugo imenovanje na tu dužnost. Za prvoga mandata Tisza je pokazao iznimnu političku vještinu, čime je postao vodeći političar ne samo na razini Mađarske, nego i cijele Monarhije. Odlučnost u političkom nastupu pokazao je i tijekom rješavanja hrvatske krize. Već na prvoj sjednici zastupničke kuće budimpeštanskoga parlamenta Tisza je izrekao misao o pogrešnom političkom pristupu u odnosu na Hrvatsku.26 24 25 26 22 23

30

HDA, UOZV-SDDS, fond br. 79, 559/1918., kut. 40, Pov. No. 71/215, 15. VII. 1913. HDA, UOZV-SDDS, fond br. 79, 559/1918., kut. 40, Pov. No. 104/219. 10. X. 1913. V.(ećeslav) W.(ILDER), Dva smjera u hrvatskoj politici., Zagreb 1918., 98. HDA, UOZV-SDDS, fond br. 79, kut. 40, Pov. No. 46/210, 13. V. 1913. „Položaj u Ugarskoj“, Narodne Novine, br. 133, 12. VI. 1913., 1.


IVAN BULIĆ, Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza...

Dakako da ovakve proklamacije posjeduju deklarativni karakter. Naime, politika prema Hrvatskoj postala je monarhijski problem. Balkanski rat ostavio je dubok i trajan dojam na jugu Monarhije pa su zajednički ministri od ugarske vlade zahtijevali uklanjanje – iako ublaženog, ali ipak postojećeg – Cuvajeva kaznenog modela vladanja Hrvatskom.27 Tiszina odlučnost iz nastupnoga govora brzo je potvrđena i na djelu. To se uočava iz svjedočanstva glavnoga urednika Obzora, Milivoja Dežmana Ivanova. Naime, pred kraj komesarijata, točnije u srpnju 1913., Dežman je pozvan na konzultacije u Budimpeštu. Po sugestijama Tisze, trenutne hrvatske prilike trebao je procijeniti njegov stranački kolega i bivši hrvatski ban Khuen Héderváry. Dežmanova razmišljanja identična su s kasnijim raspletom hrvatske krize. Po njemu su najveća zapreka za rješenje krize bivši banovi kao vječni kandidati za još jedan banski mandat. Zato i sugerira da Hrvatska na čelu vlade treba „neutralnog čovjeka“ koji nije vezan ni za koga i koji nema nikakve „prošlosti“. Dalje Dežman ističe nužnost provedbe slobodnih izbora jer je samo ona stranka koja na slobodnim izborima dobije povjerenje izbornika ovlaštena za pregovore s mađarskim vodstvom. U suprotnom, tj. ako bi zajednička vlada u Budimpešti ustrajala na nasilnim izborima te time utjecala na imenovanje „protunarodnog režima“, zasigurno bi došlo do organiziranja većine hrvatskih političkih stranaka u jedan politički blok. Saslušavši Dežmana, Khuen je potvrdio opredijeljenost mađarskoga vodstva za razgovore s hrvatskim političkim strankama, što unaprijed otklanja mogućnost provedbe nasilnih izbora.28 U hrvatskoj je historiografiji poznato da je Dežman bio u pravu kada je kao glavni destabilizirajući čimbenik postkhueneovske Hrvatske označio vječno rivalstvo među potencijalnim banskim kandidatima. Kao primjer se može navesti i slučaj skupljanja novčanih sredstava 1905. za pokretanje unionističkoga glasila Dnevni list. Činjenica da je akciju vodio Nikola Tomašić bila je dovoljna da izostane pomoć braće Rauch i Erdödyja.29 Navedene konzultacije u Pešti imale su svoj odraz i na hrvatsku političku scenu. Naime, po povratku u Zagreb, Dežman je sa sadržajem sastanka upoznao Stjepana Radića i S. Pribićevića. Pritom je izrazio nepovjerenje prema mađarskom političkom vodstvu, smatrajući da će se oni ipak odlučiti za mađaronske grupacije s hrvatske političke scene. Uskoro se pokazalo da je Dežmanov obavijesni razgovor s hrvatskim političkim prvacima utjecao i na praktičnu stranu. Tako je S. Radić nastavio pregovore za izborni blok. No Koalicija se uspjela nagoditi s Tiszom. Tek je tada prekinula sve stranačke sporazume kako s pravašima, tako i s Radićevom Hrvatskom pučkom seljačkom strankom. Odlučila je ne dijeliti vlast. Riječ je o političkoj strategiji kojom se inzistiralo da Koalicija i nadalje ostane jedina politička stranka s kojom će Beč i Budimpešta pregovarati. 27 „Bečka i peštanska štampa o promjenama u Hrvatskoj“, Obzor, Zagreb, br. 200, 24. VII. 1913., 2. 28 „Obzor i koalicija“, Obzor, br. 79, 21. III. 1914., 2. 29 Josip HORVAT, Povijest novinstva Hrvatske 1771–1939., Zagreb 1962., 340.

31


Godina 1918.

Politički i osobni profil novoga kraljevskog komesara Ivana Skerlecza upućuje na vjerodostojnost Dežmanova iskaza o sastanku u Budimpešti.

Pregovori za rasplet hrvatske krize Usprkos priželjkivanim dogovorima s unionistima okupljenima oko N. Tomašića, ministar predsjednik Tisza morao je uzeti u obzir stvarni odnos snaga u Hrvatskoj. Jedino je dogovor s mjerodavnom političkom snagom mogao dovesti do potrebnog sporazuma između banske Hrvatske i Mađarske. Tko je ta snaga i na koji način s njom usuglasiti političke stavove bila je prva zadaća novoga komesara. Do imenovanja kraljevskim povjerenikom Skerlecz nije aktivno sudjelovao u politici. Bio je tek visoki vladin činovnik. U prve političke poteze može mu se ubrojiti učlanjenje u Tomašićevu Stranku narodnog napretka. Moguće je da je prve političke korake novog i neiskusnog komesara povlačio njegov mentor i predlagač na dužnost, Tisza. Na taj je način Skerleczovo javno iskazano političko opredjeljenje predstavljalo jasnu poruku hrvatskim političkim strankama koje su ga tih dana očekivale u Zagrebu. Odmah po dolasku u Hrvatsku organizirao je konferencije s hrvatskim političarima, raspravljajući o modalitetima za rasplet krize. Iako pozvana na konferenciju, Hrvatsko-srpska koalicija odbila je poziv. Svoj je nedolazak obrazložila političkom neprihvatljivošću određenoga broja pozvanih političara, većinom unionista pod vodstvom Tomašića, kao i skupine oko bivšega bana Pavla baruna Raucha.30 Skerlecz je uvažio Koalicijine prigovore, a Tiszi je predložio Hrvatsko-srpsku koaliciju kao najozbiljniju hrvatsku političku snagu za sklapanje sporazuma. Razgovori su nastavljeni s mađarskim ministrom predsjednikom te je u konačnici i postignut dogovor. Na taj se način Hrvatsko-srpska koalicija nametnula kao nezaobilazan politički čimbenik na hrvatskoj političkoj sceni.31 Budući da su pregovori između prvaka Hrvatsko-srpske koalicije i Tisze vođeni na osobnim razinama, tadašnje hrvatsko javno mnijenje i politički krugovi izvan Koalicije uskraćeni su za spoznaju o svim sastavnicama tih pregovora. Stoga će se od 1913. do 1918. u hrvatskome tisku, a posebice na sjednicama hrvatskoga Sabora, neprekidno zahtijevati odgovor o bitnim dijelovima pregovora. Dakako da je Hrvatsko-srpska koalicija odbijala dati odgovor.

Kraljevski komesar Iako pripadnici staroga hrvatskog plemstva, Ivan Skerlecz i njegova obitelj su se tijekom vremena do te mjere uklopili u mađarsko društvo da su toj či „Konferencije za rasplet hrvatske krize“, Obzor, br. 205, 29. VII. 1913., 2. Kosta MILUTINOVIĆ, „Josip Smodlaka i Jugoslavensko pitanje u Habsburškoj Monarhiji“, Rad Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Zagreb 1971., knj. 359, 242. 30 31

32


IVAN BULIĆ, Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza...

njenici dodali i konkretni znak – mađarizaciju prezimena – hrvatski su Škrleci postali Skerleczi. Analizirajući životni put I. Skerlecza jasno je da se potpuno integrirao u mađarske političke vladajuće krugove, čime je i stekao povjerenje grofa Tisze. On je prije svega bio činovnik koji ispunjava volju nadređenih. Osobitost njegova izbora za hrvatskoga bana očituje se u činjenici da je Skerlecz bio prihvatljiv kako mađarskom ministru predsjedniku, tako i Hrvatskosrpskoj koaliciji. Njegovim se izborom izbjegavala moguća politička kriza do koje je došlo nakon sporazuma s politički snažnim i samosvjesnim Nikolom Tomašićem. Tako se dogodilo da je nastojanje slabljenja pozicije hrvatskoga bana, što su Mađari provodili još od Hrvatsko-ugarske nagodbe, sada postalo prihvatljivo i dijelu hrvatskih političkih struktura. U tako zadanom političkom projektu Skerlecz je imao zadaću koordinatora provedbenoga dijela dogovora između mađarskoga ministra predsjednika Tisze i vodstva Hrvatsko-srpske koalicije. Ostvareni dogovor Hrvatskoj će donijeti ustavno stanje, a Skerleczu mjesto hrvatskoga bana. Sadržaj dogovora između hrvatske i mađarske političke elite upućuje na zaključak da su zahtjevi Hrvatsko-srpske koalicije bili formalne naravi. Naime, ukidanje željezničke pragmatike, u uvjetima kada su 73% željezničkih upravitelja i 40% drugih zaposlenika bili Mađari, govori o tome da to pitanje nije predstavljalo jedno od važnijih hrvatskih problema.32 Ono je bilo tek načelno pitanje. Stvarna i jedina korist za Hrvatsko-srpsku koaliciju bili su izbori kojima su došli na vlast u Hrvatskoj. Za razliku od Koalicije, koja je istaknula tek marginalna politička pitanja, ali svakako pogodna za umirenje javnoga mnijenja, Mađarska je i tom prilikom svoje zahtjeve digla na najvišu ekspanzionističku razinu. Tako je Koalicija osim bespogovornog pristajanja na produženje financijske nagodbe, unatoč burnim protestima diljem Hrvatske, odobravala Zakon o izvlastbi morske obale33 kojim je bilo utvrđeno da sva prava na morskoj obali imaju pripasti ugarskom ministarstvu trgovine.34 Iako je taj zakon bio još veća povreda Hrvatsko-ugarske nagodbe od svih prethodnih, Hrvatsko-srpska koalicija je na nj pristala.

Izbori za hrvatski Sabor 1913. godine Tek po ostvarenom sporazumu stekli su se uvjeti za provedbu novih izbora za hrvatski Sabor. Međutim, već su i suvremenici te izbore okarakterizirali kao „kompromisne izbore sa Skerletzovom vladom“.35 Na izborima za Sabor, održanima 16. prosinca 1913., od 208 411 upisanih birača glasovalo je njih 111 055, što znači da izborima nije pristupilo 97 356 osoba. Hrvatsko-srpska koalicija dobila je 43 645 glasova. Od toga je Hrvatska ujedinjena samostalna 34 35 32

33

Miro KOVAČ, Francuska i hrvatsko pitanje 1914.–1929., Zagreb 2005., 51. “Pokret protiv ekspropriacije”, Obzor, br. 82, 24. III. 1014., 2 “Zakonska osnova o izvlastbi morske obale”, Obzor, br. 65, 7. III. 1914. 1. Hrvatska riječ, Zagreb, br. 250, 25. IX. 1918., 1.

33


Godina 1918.

stranka (hrvatsko krilo Koalicije) dobila 30 343 glasova, što je pretvoreno u saborske mandate iznosilo 20 zastupničkih mjesta. Za Srpsku samostalnu stranku (srpsko krilo Koalicije) glasovalo je 11 704 glasača, odnosno osigurano je 17 zastupničkih mandata.36 Starčevićeva stranka prava, pod vodstvom M. Starčevića, dobila je 17 522 glasa, što joj je donijelo 11 zastupničkih mandata. Druga pravaška grupacija, Stranka prava koju su predvodili Aleksandar Horvat, Vladimir Prebeg i Ivica Frank, dobila je 15 834 glasa i 9 zastupnika u saborskim klupama. Za unioniste (mađarone) glasovalo je 15 117 birača te su u Saboru imali 12 zastupnika. Iako je Radićeva Hrvatska pučka seljačka stranka dobila 12 917 glasova, ipak je, zbog izborne geometrije, dobila samo 3 zastupnika.37 Analizom izbornih rezultata razvidno je da je saborska oporba (Hrvatska pučka seljačka stranka, Stranka prava i Starčevićeva stranka prava) osvojila ukupno 45 968 glasova, a Hrvatsko-srpska koalicija 44 447 glasova. Ipak, Koaliciji je to, u skladu s tada važećim izbornim zakonom, bilo dovoljno za preuzimanje vlasti.

Izborna geometrija Takva raspodjela mandata imala je svoje korijene u Khuenovoj izbornoj geometriji. Na njoj je počivala njegova dugotrajna vladavina s osloncem na srpsku komponentu pučanstva banske Hrvatske. Izborni zakon donesen 1910., za banovanja N. Tomašića, trebao je proširiti broj birača na oko 8,5% od ukupnog broja stanovnika. Poslije se pokazalo da je očekivani broj birača bio čak ispod 7%.38 Tomašićeva izborna reforma uključivala je još neke manje promjene, koje nisu bitno promijenile dotadašnji zakon jer je izborna geometrija ostala nedirnuta. I taj su put srpske političke snage, ali sada okupljene u Hrvatsko-srpskoj koaliciji, uvjetovale rješenje sukladno svojim interesima. U pokušajima objašnjenja loših posljedica aktualnih izbornih zakona najkonkretniji je bio Isidor (Iso) Kršnjavi. On je tumačio da Srbi u Hrvatskoj, sukladno broju svojih birača, imaju većinu tek u 22-24 kotara. No, važeća izborna geometrija omogućavala im je da steknu prevlast i u drugih 25-30 kotareva, koji su većinom bili hrvatski. Tako se dogodilo da Srbi u Hrvatskoj pobjeđivali polovicu izbornih kotareva, iako sačinjavaju četvrtinu stanovništva. Kršnjavi je to stanje htio revidirati na sljedeći način: „da srbski element ima svoje, a hrvatski svoje kotareve, da jedan drugom ne smeta.“39 Takvog su se rješenja Srbi doista bojali. U godinama kada se hrvatski otpor mađarskom ekspanzionizmu ravnao u odnosu na neprihvaćanje željezničarske pragmatike, kod Srba B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 383. Isto. 38 Konstatin BASTAIĆ, „Hrvatski sabor i Jugoslavenski odbor”, Jugoslavenski odbor u Londonu – u povodu 50-godišnjice osnivanja, (ur. Vaso Bogdanov, Ferdo Čulinović, Marko Kostrenčić), Zagreb 1966., 267. 39 F. SUPILO, Politika u Hrvatskoj, 243. 36

37

34


IVAN BULIĆ, Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza...

u Hrvatskoj bila je općeprihvaćena krilatica: „Zviždim ja na željezničarsku pragmatiku, samo neka mi Iso Kršnjavi ne pravi izbornu reformu.“40 Tako je i bilo. Kršnjavi nije napravio izbornu reformu, a Hrvatsko-srpska koalicija dobila je izbore 1913. godine. Daljnjom usporedbom stranačkih rezultata, ali ovaj put na unutarstranačkoj razini, vidljiv je još jedan nerazmjer. Naime Hrvatska ujedinjena samostalna stranka dobila je sa svoja 30 343 glasa 3 mandata više od Srpske samostalne stranke. Uskoro će se pokazati, usprkos znatno većem povjerenju glasača, da hrvatskom krilu Koalicije ni to nije bilo dovoljno da se izbori za prevlast unutar Koalicije. S takvim odnosom snaga, a sukladno kraljevu reskriptu od 22. prosinca 1913., sazvan je hrvatski Sabor na svoje prvo zasjedanje u novome sazivu.41 Ono je održano pet dana poslije u iznimno napetoj i, u određenim trenucima, incidentnoj atmosferi. Političke i ideološke razlike bile su velike, a temeljni državni ustroj primijenjen na Hrvatsku, u tek završenim pregovorima i postignutom sporazumu s mađarskim političkim vodstvom, zahtijevao je odgovore na mnoga pitanja. Na njih će odgovarati S. Pribićević, nastojeći im umanjiti značenje:42 „O tom sporazumu šire se čitave bajke i legende. Medjutim taj sporazum znači samo to, da su se riješili izvjesni preduslovi, koje je koalicija postavila za omogućenje normalnog rada našeg sabora.“43 Tek su mnogo godina poslije, pod okriljem jugoslavenske države koju su stvorili nakon završetka Prvoga svjetskog rata, prvaci bivše Hrvatsko-srpske koalicije, nastojeći podsjetiti na svoja životna postignuća, izrekli dio istine o proteklim političkim događajima. (Jedno od tih svjedočanstava spomenuti je članak A. Pribićevića iz 1937. godine.) Isti odnos prema prošlosti te sugeriranje vlastite uloge u određenim političkim procesima koristio je i prijeratni pripadnik Hrvatske napredne stranke Milan Marjanović,44 koji se prisjeća svoga izgnanstva iz Zagreba tijekom Cuvajeva komesarijata i boravka u Beogradu. U srbijanskoj je prijestolnici izradio memorandum o situaciji u Hrvatskoj s ciljem da beogradskom političkom vrhu sugerira „u kojem bi pravcu trebalo, da se vodi politika Srbije obzirom na pijemontsku ulogu, koju Srbija treba da zauzme i koju od nje očekivaju neoslobodjeni Slaveni“. Memorandum je izrađen za N. Pašića, srbijanskoga poslanika u Beču Jovana Jovanovića i princa Aleksandra Karađorđevića.45 Na Marjanovića i njegove političke aktivnosti upozoravala je vojna Isto, 242. „Otvorenje Sabora – Kraljevski reskript“, Obzor, br. 35, 27. XII. 1913., 2. 42 B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 27.-44. 43 Stenografski zapisnici Sabora kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije petogodišta 1913– 1918., Svezak I, godina 1913. i 1914., Zagreb 1914., 352. 44 Milan Marjanović (Kastav, 12. svibnja 1879. – Zagreb, 21. prosinca 1955.), hrvatski političar. Zbog sudjelovanja u protumađarskim demonstracijama istjeran je iz karlovačke gimnazije te u Pragu nastavlja daljnju izobrazbu. Uređivao je Smodlakine listove Sloboda i Pučka Sloboda kao i Crvenu Hrvatsku, Pokret i Novi list. Nakon Prvoga svjetskog rata bio je član mirovnoga izaslanstva Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Parizu, a nakon Drugoga svjetskog rata postavljen je čelo Jadranskoga instituta JAZU. 45 „Shvatanje, misli i predlozi iz g. 1913.“, Slobodna Tribuna, Zagreb, br. 371, 30. XII. 1922., 2. 40 41

35


Godina 1918.

kancelarija Franje Ferdinanda, što je konačno rezultiralo njegovim izgonom iz Zagreba.46 Marjanović je nakon rata saznao da je Beč bio upoznat s njegovim aktivnostima. Naime, za austrijskoga zauzeća Srbije 1915. austro-ugarske su obavještajne službe pronašle njegov memorandum. Dodatno su ga analizirale i služile se njime. U bečkim političkim središnjicama upotrebljavao se pod radnim naslovom ���������������������������������������������������������� Meinung über die Vorschläge für die Führung nationalen Politik unter den Kroaten.47 Pronašavši dokument nakon rata u prijepisu bečkog originala, Marjanović je dobio poticaj da podrobno objasni svoju savjetodavnu ulogu koju je neposredno prije saborskih izbora 1913. imao kod političkog vrha Kraljevine Srbije. Njegov slučaj upućuje na svu kompleksnost austrougarskoga dualističkog ustroja. Usprkos jasnim spoznajama o Marjanovićevu veleizdajničkom djelovanju, on se ipak mogao vratiti u Zagreb nakon što su vlast preuzeli Skerlecz i Hrvatsko-srpska koalicija. Iz toga je vidljivo da politički nacrti nasljednika prijestolja Franje Ferdinanda još nisu imali operativnu snagu u odnosu na mađarske vlastodršce poput Tisze. Njihova dualistička politika imala je zaštitu cara i kralja Franje Josipa I. Političkim analitičarima, kao i državnicima Tiszina formata, bilo je jasno da će promjenom na prijestolju uslijediti i pokušaji smanjenja mađarskih posebnosti. Sarajevski ih je atentat, na određeno vrijeme, oslobodio te brige. Tako su i za rata nastavili provoditi politiku koja je u svakom trenutku štitila mađarske interese.

Rat i ratni zakoni Kako je u tadašnjem javnom mnijenju postojalo uvjerenje da bi planovi Franje Ferdinanda ojačali Austriju, tako je i službena Srbija bila uvjerena da će u trenutku promjene na prijestolju provedba njezinih političkih planova biti u tolikoj mjeri ugrožena da se u potpunosti usmjerila na prijestolonasljednika. Stoga je u prenapetoj atmosferi mržnje prema susjednoj državi i osobi koja ju je uskoro trebala predstavljati trebao tek malen korak da dođe do umorstva.48 Razdoblje između Sarajevskoga atentata 28. lipnja 1914. i objave rata 28. srpnja 1914. obilježeno je iznimnim političkim, diplomatskim i vojnim aktivnostima. Sukladno s tim središnja je politička vlast detektirala vlastite propuste u suzbijanju različitih subverzivnih aktivnosti usmjerenih na rušenje Monarhije. Stoga je uz istragu o atentatu provedena i usporedna istraga o omladinskim organizacijama te velikosrpskoj propagandi u svim južnoslavenskim zemljama Monarhije.49 Osvrt na situaciju u Hrvatskoj i Slavoniji među prvima je ponudio Tisza, koji je 18. srpnja 1914. odgovorom na parlamentarnu interpelaciju naglasio da se u Hrvatskoj prema velikosrpskoj propagandi nije postupalo dovoljno energično. Kako se radilo o krajnje važnoj problematici, sazvana je i konferencija za tisak na kojoj je uz Tiszu sudjelovao i ban Skerlecz. Tiszine 46 K. MILUTINOVIĆ, „Josip Smodlaka i jugoslavensko pitanje u Habsburškoj monarhiji“, 246. 47 „Shvatanje, misli i predlozi iz g. 1913.“, 2. 48 Dr. JURIČIĆ (I. Pilar), Svjetski rat i Hrvati, II. izdanje, Zagreb 1917., 18.-20. 49 „Državni memoire proti Srbiji“, Narodne novine, br. 188, 13. VIII. 1914., 1.-4.

36


IVAN BULIĆ, Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza...

primjedbe shvaćene su ozbiljno. Istoga dana kada je održavana konferencija, Milan Marjanović, urednik Narodnog Jedinstva, dobio je redarstvenu odluku da u roku od 24 sata napusti Zagreb.50 Odlukom o ulasku u rat politička akcija postaje bolje koordinirana te ima sve uvjete za primjenu unaprijed pripremljenih Iznimnih mjera za slučaj rata. Riječ je o nizu zakonskih propisa po kojima je trebalo živjeti za trajanja rata. Ovlaštenje da ih proglasi i dosljedno provodi hrvatski je ban dobio od vladara. U skladu s prenesenim ovlastima on je 27. srpnja 1914. te mjere i proglasio. Time se stekla zakonska podloga za proglašenje 18 banskih naredbi.51 Na području Trojedne kraljevine uspostavljen je čitav sustav zakona koje možemo objediniti terminom „ratni zakoni“. Dok je u poslovima zakonodavnoga ustroja ban Skerlecz imao ovlaštenja od samoga hrvatskog kralja, u izvršnome dijelu obnašanja vlasti mogao je računati na potporu mađarskoga ministra predsjednika Tisze. Takva mu je podrška bila potrebna jer su na početku rata odgođena zasjedanja hrvatskoga Sabora, pa se dogodilo da je vlada u sebi sjedinila sve sastavnice vlasti. Kako je Tisza predviđao da bi s početkom rata u Hrvatskoj moglo doći do nemira, zatražio je od bana da ga informira o raspoloženju stanovništva. Iz Skerleczova izvještaja sastavljenog na temelju obavijesti dobivenih od vladinih povjerenika doznajemo sigurnosnu situaciju na području Trojedne kraljevine prvoga mjeseca rata. U krajevima koji su po strukturi stanovništva označeni nestabilnima poduzete su sve mjere opreza: od kućnih premetačina do oduzimanja oružja i uhićenja.52 Takvim se mjerama u pozadini osiguravala austro-ugarska ofenziva na Srbiju, koja je počela 12. kolovoza 1914. prelaskom 5. armije preko Drine i 2. armije preko Save.53 Da su civilne vlasti od samoga početka nastojale održati određenu samosvojnost u odnosu na mjerodavne vojne uprave pokazuje brzojavka bana Skerlecza upućena Tiszi. Naime, na obavijest koju mu je telefonski priopćio vladin povjerenik Hideghety iz Vukovara, da je vojnička vlast uhitila zastupnike Anatolija Jankovića i Nikolu Petrovića, ban je reagirao iznimno brzo. On upućuje molbu Tiszi da intervenira kod vladina povjerenika za južnu vojsku Bele Talliana. Banova je procjena bila da uhićenike treba osloboditi. Nekoliko dana poslije Skerlecz je ponovno obavijestio Tiszu o saznavanju imena navodnih članova Narodne Odbrane. Kako su popisi sastavljani na temelju izvještaja raznih konfidenata, a za potrebe vojnih zapovjedništava, ban je izrazio skepsu glede njihove vjerodostojnosti.54 Usprkos procjenama vojnih vlasti o potrebnoj zaštiti u zaleđu mobilizirane vojske, Skerlecz je onemogućavao takve pokušaje koristeći se institutom civilne vlasti. To ga je dovelo u sukob s vojnim zapovjedništvima. Narodno Jedinstvo, Zagreb, br. 29, 18. VII. 1914., 1.-3. „Iznimne mjere za slučaj rata“, Narodne novine, br. 170, 27. VII. 1914., 6.-7. 52 „U prvoj godini rata – Vojničke vlasti i njihova politika“ Novosti, Zagreb, br. 136, 18. V. 1927., 4. 53 Slavko PAVIČIĆ, Hrvatska ratna i vojna povijest, Zagreb 1998., 281. 54 „U prvoj godini rata – Vojničke vlasti i njihova politika“, 4. 50 51

37


Godina 1918.

Sukob sa zagrebačkim vojnim zapovjedništvom Politička stabilnost Zemaljske vlade i čvrsta politička pozicija bana Skerlecza predstavljali su znatnu ravnotežu u djelovanju zapovjedništva XIII. vojnog zbora na području Trojedne kraljevine. Intonaciju takvom političkom usmjerenju odredili su mađarski predsjednik vlade Tisza i njegov pouzdanik za područje Hrvatske i Slavonije ban Skerlecz. Pripremajući se za obračun s Austrijom, pogotovo za slučaj dolaska Franje Ferdinanda na prijestolje, Tisza je spretnim kadrovskim rješenjima u vrhovima hrvatske vlasti osiguravao južno krilo mađarske politike. U provedbi tako zamišljenoga političkog cilja imao je oslonac u hrvatskome banu i S. Pribićeviću, vođi Hrvatsko-srpske koalicije. No rat je donio neočekivane promjene. Bansku je vlast u mnogim elementima ograničavalo zagrebačko vojno zapovjedništvo (Militärkomando), koje je pod svojom upravom držalo cijelo područje Hrvatske i Slavonije. Tako je prvih ratnih mjeseci ban Skerlecz redovito pozivan na sastanke kod načelnika stožera XIII. vojnog zbora Eugena Scheurea. Iako je takva suradnja stavljala bana i institucije vlasti Trojedne kraljevine u inferiorni položaj, ipak se na takav odnos početkom rata pristajalo radi izbjegavanja sukoba. O silovitosti vojnih vlasti govori podatak da je zagrebački vojni zapovjednik 7. kolovoza 1914. izdao nalog svim podređenim upravama o poduzimanju potrebnih mjera u svrhu očuvanja reda i mira među pučanstvom. Napomenuto je da se i kod najmanjih prijestupa treba postupati „najbezobzirnijom energijom“ (mit���������������� ��������������� der������������ ����������� r���������� ü��������� cksichtslosesten Energie), za što je dobio sva potrebna sredstva i pomoć od vrhovnoga vojnog zapovjedništva.55 Poradi iznimno energičnog postupanja i namjere da sebi podloži i civilnu vlast Tisza je kod Franje Josipa I. ishodio smjenjivanje Scheurea.56 Tako je na najvišoj razini utjecajni mađarski ministar predsjednik onemogućio namjere zagrebačkoga vojnog zapovjedništva. U situaciji kada je utjecaj vojnih uprava bio znatnije izražen, Skerlecz će zaštititi određen broj političkih zatvorenika njihovim odvođenjem na područje Mađarske. Treba napomenuti da je i S. Pribićević veći dio rata boravio u Budimpešti, pod zaštitom I. Tisze.57 Sukob zagrebačkoga vojnog zapovjedništva i bana Skerlecza predstavljao je političku i društvenu prijelomnicu u banskoj Hrvatskoj u vrijeme rata. Prema želji vojnih vlasti Skerlecz je trebao biti smijenjen, da bi na njegovo mjesto bila imenovana osoba iz kruga Glavnog stožera. Za Tiszu je takav odnos prema Ugarskoj i njezinim pravima bio nedopustiv i zato je kod vladara ishodio Scheureovo smjenjivanje. Tako snažna politička potpora omogućavala je Skerleczu da inzistira na očuvanju autoriteta državne vlasti. Tiszina je potpora bila dovoljna. Na Hrvatsko-srpsku koaliciju nije se mogao osloniti jer mu je zadaća ionako bila da joj pruža zaštitu. Isto. Isto. 57 B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 100. 55 56

38


IVAN BULIĆ, Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza...

Kako je ban Skerlecz u odnosima prema Mađarskoj bio strogi unionist, tako je u odnosima prema vojnim vlastima u svakoj prilici nastojao zaštititi autonomne poslove Trojedne kraljevine. Na taj su se način politički ciljevi Tisze i Skerlecza pokazali istovjetnima. Naime, Skerlecz je u velikoj mjeri obuzdavao vojničke pretenzije na upravno područje istovjetno kao i Tisza u Mađarskoj. Stoga su mnogi zahtjevi za progonima radi veleizdaje, koje je tražilo zapovjedništvo XIII. vojnog zbora na samom početku rata, neutralizirani i svedeni na mjeru koja je bila prihvatljiva za civilne vlasti. Postupno je civilnoj vlasti uspjelo čak i osloboditi pojedine političare iz internacije.58 Unatoč nastojanjima ban nije uspio zaštititi od vojnoga progona urednika zagrebačkoga Pokreta Antona Schlegela te, posebice, Milana Heimerla, koji je uslijed progona obolio i preminuo 1917. godine. Na bojišnici je život izgubio i urednik Obzora Zvonimir Butković.59 Nakon proglašenja mobilizacije uhićeni su vodeći članovi srpskoga Sokolskog društva Srđan Budisavljević, Laza Popović, Milan Metikoš te su presudom Sudbenoga stola u Zagrebu osuđeni na 14, 10 i 8 mjeseci teškog zatvora. Također je procesuiran određen broj zastupnika u hrvatskome Saboru. Politički odjel policijskoga ravnateljstva odmah na početku rata pokrenuo je istragu protiv Svetislava Popovića, Većeslava Wildera, Đure Šurmina, Ivana Lorkovića i Jovana Rajačića.60 Do toga je došlo jer je prvih ratnih mjeseci pozornost vojnih struktura usmjerena na potpuno eliminiranje mogućih veleizdaja, uhođenja ili bilo kakvih kontakata s neprijateljem. Osobiti senzibilitet za sigurnosne probleme potaknula je izdaja pukovnika Alfreda Redla, višegodišnjeg zapovjednika austro-ugarske obavještajne službe.61 Da bi se koliko-toliko umanjili učinci njegove izdaje, za austro-ugarske institucije bilo je neophodno nadzirati kako domaći tisak, tako i oglase objavljene u inozemnom tisku, čijim se sadržajem u obavještajnom kontekstu mogla destabilizirati Monarhija. Kao dobar primjer može nam poslužiti podatak da je Zemaljska vlada u Zagrebu bila upoznata s informacijama o oglasima tiskanim u američkim novinama, kojima se srpsko stanovništvo s područja Hrvatske poziva na iseljavanje u Srbiju. Oglasi su bili klasični propagandni pamfleti kojima se srpsko stanovništvo u Hrvatskoj uz obećanje besplatnog dodjeljivanja zemljišta od devet jutara poziva i na povratak u „staro gnijezdo“. Kako se slijedom takvih oglasa očekivalo proširenje aktivnosti putem srpskih agenata, Ze Novosti, br. 112, 24. IV. 1927., 4. Božidar NOVAK, Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću, Zagreb 2005., 97. 60 Arnold SUPPAN, Oblikovanje nacije u građanskoj Hrvatskoj (1835.–1918.), Zagreb 1999., 354. 61 Alfred Redl (1864.–1913.) prodao je Rusima detaljne planove austrijskih utvrda u Galiciji i odao imena austrijskih agenata u Rusiji. Posljedice te izdaje bile su tolike da je Austrija samo nekoliko mjeseci prije početka rata morala revidirati planove za obranu Galicije, kao i planove u svezi s napadom na Srbiju. Uz to je austrijska špijunska mreža u Rusiji bila u potpunosti uništena, pa je Glavni stožer austro-ugarske vojske u srpanjsku krizu 1914. ušao podcjenjujući rusku vojnu moć. Vlada je nastojala prikriti Redlovu izdaju, ali je praški socijalist i novinar Erwin Kisch ipak uspio objaviti neugodne činjenice. Redl je okončao život samoubojstvom. 58 59

39


Godina 1918.

maljska vlada u Zagrebu uputila je poglavare kotarskih oblasti i redarstvenih povjereništva da obrate pozornost na njihovu moguću pojavu. O uhićenjima navedenih agenata bilo je potrebno obavijestiti Državno odvjetništvo radi daljnje provedbe kaznenih mjera zbog prijestupa protiv obrambenog zakona iz prosinca 1899. godine. Same uhićenike trebao je predati nadležnom vojnom zapovjedništvu. S ciljem potpunog anuliranja mogućeg propagandno-obavještajnog djelovanja neprijateljskih agenata, Zemaljska vlada u Zagrebu izdala je upute podređenim državnim uredima. Sukladno uputama, zapovjeđen je nadzor kretanja svih austro-ugarskih državljana koji su 1913. i 1914. boravili u inozemstvu, a osobito u prekomorskim zemljama.62

Ratno zasjedanje hrvatskog Sabora Političko načelo izraženo sintagmom: „što pripada jednom dijelu zemalja krune sv. Stjepana ni drugom dijelu se ne može uskratiti“, omogućilo je ustavni život i za trajanja rata. To je uključivalo i obnovu rada hrvatskoga Sabora. Osobitu ulogu u održanju ustavnoga života u Hrvatskoj odigrao je Tisza. On je bio apsolutni protivnik povećanja nemađarskog stanovništva u državi. U skladu s tom koncepcijom Mađarima rat nije trebao. Stoga je Tisza i bio veliki protivnik u pregovorima za srpanjske krize. U odnosu na Hrvatsku Tiszi je trebala poslušna i dualistički usmjerena većina hrvatskoga Sabora. Za to se izborio u pregovorima s Hrvatsko-srpskom koalicijom nekoliko mjeseci prije rata. Početak rata obje je strane još više zbližio. Koalicija je podupirala Tiszu, podržavajući dualističko usmjerenje Sabora, a Tisza je sa svoje strane branio hrvatski ustav, legitimitet civilne vlasti i Koaliciju od progona. Bio je u stalnom kontaktu s vođama Koalicije. Odmah nakon Sarajevskoga atentata u Budimpešti je političku zaštitu u ime srpskoga krila Koalicije zatražio Dušan Popović, osoba od najvećeg Pribićevićeva povjerenja. Obećani je patronat na vodstvo Koalicije djelovao doista umirujuće. Nakon neizvjesnosti u prvih osam ratnih mjeseci, hrvatska se politička scena konsolidirala, što joj je omogućilo da u proljeće 1915. iznese ratne ciljeve hrvatske politike. Kako je održanje parlamentarnoga rada tijekom rata, u uvjetima kada vojna sastavnica želi što više vlasti za sebe, moglo dovesti do neusklađenosti u provedbi općih političkih i sigurnosnih ciljeva, trebalo je obaviti određene pripremne radnje. Stoga je ban Skerlecz neposredno prije prvoga zasjedanja vodio razgovore s oporbenim prvacima zahtijevajući mirno raspravljanje bez spornih elemenata „koje bi neprijatelji Monarhije mogli iskoristiti u narušavanju njene obrambene snage.“63 Političke razloge za sazivanje hrvatskoga Sabora treba promatrati i u kontekstu ulaska Italije u rat. Naime, teritorijalne pretenzije Italije na istočnu HDA, Osobni fond Đure Šurmine 1867.–1937. (833), br. 3670, kut. 27. Ivan PERŠIĆ, Kroničarski spisi, (prir. Stjepan Matković), Zagreb 2002., 189. Peršić se rodio u Zagrebu 1874. godine. Od 1891. aktivan je među zagrebačkim pravašima te će jedno vrijeme bio njihov zastupnik u Saboru. Isključen je sa Zagrebačkog sveučilišta zbog protumađarskih demonstracija. Peršiću je novinarstvo bilo glavno i jedino zanimanje. 62 63

40


IVAN BULIĆ, Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza...

obalu Jadrana moglo se neutralizirati jedino parlamentarnim putem. Iako su predstavnici oporbe razmatrali više političkih opcija, u konačnici su prevladali stavovi po kojima je obnova parlamentarizma bila prigoda da se nakon prvih osam ratnih mjeseci učinkovitije utječe na hrvatski politički život. Stoga je u obranu hrvatskoga etničkog i nacionalnog prostora hrvatski Sabor na prvu sjednicu pozvao zastupnike istarskoga Sabora Laginju i Spinčića te zastupnike dalmatinskoga Sabora Ivaniševića i Dulibića.64 Time je politika hrvatskoga Sabora prešla granice banske Hrvatske. Tri tjedna nakon talijanske objave rata, 14. lipnja 1915., sastao se Sabor na svom prvom ratnom zasjedanju. Upravo je ta sjednica najznačajnija u odnosu na cijeli saborski rad tijekom rata. Na njoj je postignut konsenzus o svim važnijim pitanjima. Natpolovičnom većinom prihvaćena je izjava potpredsjednika Sabora Pere Magdića, kojom je naglašen „neprekidan i stalni zahtjev za narodnim ujedinjenjem u jedno jedinstveno državno tijelo na osnovu narodnog načela i historijskog državnog prava“.65 S druge strane, saborska većina iz redova Hrvatsko-srpske koalicije zadovoljavala se održavanjem rada Sabora, provodeći politiku mađarskih vladajućih krugova koji su dopuštali njegov rad kako se njegovim zatvaranjem ne bi onemogućio i parlamentarni rad na području Mađarske. Održavanjem Sabora osiguran joj je legitimitet stečen posljednjim parlamentarnim izborima. Na njoj je bilo samo da ga u saborskome radu ne ugrozi. Zato su pripadnici Hrvatsko-srpske koalicije rijetko iznosili prijedloge, dok su sve opozicijske prijedloge odbijali preglasavanjem. Politička metodologija Koalicije tijekom rata funkcionirala je po načelu „što gore to bolje“, tj. vođena je željom poticanja što većega nezadovoljstva naroda Austro-Ugarskom Monarhijom.66 Tako je planirana pasivnost saborske većine otvorila veliki prostor za istupanja opozicijskih političara. Kako je u tisku vladala cenzura, a stranački su skupovi bili zabranjeni zbog ratnoga stanja, zastupnici opozicijskih stranaka koristili su Sabor za slobodnije iznošenje svojih političkih stajališta. Stoga je bilo moguće da S. Radić na drugoj sjednici Sabora, 16. travnja 1915., u vrlo oštrom govoru istakne zahtjev narodne politike za „sveukupnost naših zemalja“ te naglasi hrvatski karakter Dalmacije i Jadranskoga mora.67 Iz Radićeva govora uočava se da je hrvatska politička javnost znala za Londonski ugovor. Osim Radićevih istupanja u Saboru, na hrvatskoj se političkoj pozornici afirmirala pravaška politika. Ona je nakon dugih godina krize evoluirala te je tijekom prvih zasjedanja Sabora bila aktivna. Zastupnik Peršić, član Starčevićeve stranke prava (milinovci), kritički se osvrćući na produženje financijalne nagodbe, okomio se i na mađarsku politiku: „Tko će i dalje raditi na tome, da nas gospodarski i financijalno Mađari izrabljuju i zarobljuju, taj je veći neprijatelj hrvatskog naroda od onih, na koje sada moraju hrvatski vojnici na bojnim poljanama pucati.“68 Budući da je 64 J. HORVATH, “Hrvatska politika u svjetskom ratu”, Obzor, Spomen knjiga 1860–1935, Zagreb 1936., 61. 65 Isto. 66 Svetozar PRIBIĆEVIĆ, Diktatura kralja Aleksandra, Beograd 1953., 20.-23. 67 J. HORVAT, „Hrvatska politika u svjetskom ratu“, 61. 68 I. PERŠIĆ, Kroničarski spisi, 192.

41


Godina 1918.

trebalo spriječiti pojavljivanje Peršićeva i Radićeva izlaganja u tisku, reagirala je i cenzura. Tako je zagrebački Obzor 19. lipnja 1915. tiskan s velikim bijelim površinama na stranicama koje su trebale sadržavati spomenute govore.69 Uz to je poduzeta i mjera po kojoj se na sljedećoj sjednici zastupnicima nije dijelio ni tiskani dnevnik s prethodne saborske sjednice, što je bilo suprotno saborskoj proceduri.70 Unatoč važnosti navedenih saborskih izlaganja, ban Skerlecz zadovoljio se opomenom predsjedniku Sabora Medakoviću sa zahtjevom da se takva izlaganja ubuduće ne ponove. Upravo se na tom primjeru može uočiti temeljno usmjerenje Skerleczove politike koja se odnosi na zaštitu autonomnih prava Trojedne kraljevine. Održavanje rada hrvatskoga Sabora bio je znatan instrument za provedbu takve politike. Iskorišteno pravo na parlamentarni život pokazalo se važnim u rješavanju mnogih političkih neprilika s kojima je Hrvatska bila suočena. Već od prvih sjednica postalo je očito da se uključivanjem parlamenta u politički život dodatno slabila snaga vojnih vlasti. Tako je na zahtjev vojnoga zapovjedništva ban Skerlecz upozorio državnoga nadodvjetnika Hondla da je pariški dnevnik Le Temps u broju od 31. srpnja 1915. donio članak o prethodnome zasjedanju Sabora. Ponukan tim primjerom, ban je izdao naredbu da moguće reprodukcije toga članka ili moguće raspravljanje o njegovu sadržaju treba obvezno spriječiti.71 Obnova parlamentarizma omogućila je obuzdavanje stalno isticanoga mađarskog ekskluzivizma. Kada je na prvom ratnom zasjedanju 1915. Sabor trebao glasovati za prijedlog vlade o produljenju hrvatsko-ugarske financijalne nagodbe, S. Radić dao je protuprijedlog da se ta nagodba ne produžava, nego da se traži kraljeva arbitraža. Zahtjev je potkrijepio tvrdnjom da Hrvati za svoje velike žrtve u ratu i velike uspjehe u obrani interesa Monarhije imaju pravo na ostvarenje svojih interesa.72 Tako je bilo do kraja rata. Hrvatski je sabor predstavljao jedino mjesto gdje se nastojalo utjecati na rješavanje svih spornih pitanja koja je Hrvatska naslijedila iz predratnoga vremena (teritorijalna razjedinjenost) ili novonastalih problema (talijanske teritorijalne pretenzije, nepovoljne gospodarske prilike, represija prema političkim oponentima, mobilizacija vojnih obveznika itd).

Pokušaj političke preobrazbe Austro-Ugarske Monarhije Hrvatska je s navedenim problemima dočekala političku preobrazbu Monarhije. Ona je bila plod niza unutarnjih i vanjskih čimbenika. U vanjskopolitičke događaje ubrajaju se pad carizma i povlačenje Rusije iz ratnoga sukoba, Obzor, br. 181, 19. VI. 1915. I. PERŠIĆ, Kroničarski spis, 190. 71 HDA, Državno nadodvjetništvo, br. 1414, kut. 71, 10. VIII. 1915. 72 Branka BOBAN, „Stjepan Radić u Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije“, Radovi ZHP, Zagreb 1996., br. 29, 197. 69 70

42


IVAN BULIĆ, Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza...

što je olakšalo položaj Centralnih sila. No taj je dobitak uskoro postao irelevantan zbog ulaska Sjedinjenih Američkih Država u rat na strani Antante. Na unutarnjopolitičkom planu događaji su preusmjereni smrću Franje Josipa I. (21. studenoga 1916.) i dolaskom na prijestolje cara i kralja Karla I. (IV.). Ulazak u potpuno novo razdoblje dodatno su simbolizirali i događaji poput ubojstva austrijskoga predsjednika vlade Karla Stürgkha (1916.) te, u konačnici, uklanjanje Tisze iz mađarskoga političkog vrha. Stoga nas analiza navedenih događaja u potpunosti usuglašava s općeprihvaćenom historiografskom ocjenom da je smrt Franje Josipa I. na simboličkoj razini predstavljala kraj jedne epohe. Vrijedno je napomenuti da promjene koje su uslijedile nisu bile u izravnoj svezi s vladarevom smrću, nego je upravo u tom razdoblju počela dolaziti do izražaja problematika suprotna onoj iz prvih ratnih godina. Naime, sva pitanja koja su bila predmet interesa cenzorskih, obavještajnih, propagandnih i političkih uprava u potpunosti su počela izbijati na površinu. Politička središnjica na čelu s novim vladarom nije mogla, a ni htjela, zaobići rješavanje nagomilanih problema. Tako su u središtu političkog interesa počela prevladavati socijalna pitanja, poput pokretanja akcije prikupljanja sredstava za pružanje pomoći ratnim stradalnicima.73 Postavljanjem novih ljudi na čelne političke pozicije Karlo je nastojao osigurati potporu svojoj politici uspostave mira i političke preobrazbe AustroUgarske Monarhije. U prilog tim činjenicama dodatno govore i vladareve konferencije s političkim predstavnicima različitih naroda u Monarhiji i dopuštenje raspravljanja u tisku o ratnim ciljevima. Međutim, provedba sveobuhvatnih unutarnjih reformi u ratnoj situaciji, uz izrazito nepovoljne vanjskopolitičke odnose, načelno je bila nemoguća. Vođenje rata i istodobna demokratizacija društva bile su dvije oprečne opcije. U svakom slučaju jedna se od njih i mogla provesti, ali samo na račun druge. U konkretnim uvjetima s kojima je u tom trenutku bila suočena Austro-Ugarska Monarhija te dvije opcije nije mogao pomiriti ni vladar s mnogo većim iskustvom nego što ga je imao Karlo. On se već od sredine 1917. suočio s nizom problema diljem Monarhije, npr. brojnim štrajkovima. Upravo su se oni negativno odrazili na osnovni vladarev projekt u svezi s mirovnim pregovorima.74 Da je Karlo doista odlučio provesti sveobuhvatnu reformu svjedoči nam i otpuštanje mađarskoga političkog prvaka Tisze. Naime, njegov autoritet i stavovi koje je zastupao nisu bili kompatibilni s promjenom političkoga usmjerenja. István Tisza do kraja je ostao dosljedan politici zaštite mađarske državne posebnosti. Naime, njegovo stajalište u svezi s Osnovom o izbornoj reformi eksplicitno je isključivalo mogućnost demokratske izborne reforme jer bi se na taj način ugrozila prevlast Mađara. Time bi 73 Vrijedno je napomenuti da je Hrvatski povijesni muzej 14. prosinca 2006. postavio izložbu Dadoh zlato za željezo, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu 1914–1918. Naslov izložbe je zapravo geslo koje se upotrebljavalo u akciji skupljanja novčanih sredstava za pomoć ratnim stradalnicima i njihovim obiteljima. 74 HDA, Državno nadodvjetništvo, br. 91, kut. 72, 19. I. 1918.; B. KRIZMAN, Raspad AustroUgarske Monarhije i stvaranje jugoslavenske države, Zagreb 1977., 18.

43


Godina 1918.

bio doveden u pitanje i nacionalni karakter mađarske države. Tisza je odbio vladarev zahtjev za proširenje izbornoga prava te je 21. svibnja 1917. podnio ostavku, koja je bila i prihvaćena.75

Ostavka bana Ivana Skerlecza Hrvatski je ban u svim elementima i u svakom trenutku svoga upravljanja Trojednom kraljevinom bio tek pouzdani provoditelj Tiszina političkog programa. Banov odlazak iz vrha hrvatske politike bio je povezan sa sudbinom njegova političkog mentora. Skerlecz i nije imao nekih posebnih razloga za odstupanje s banske časti jer se tijekom ugarske krize hrvatska saborska većina postavila prilično nezainteresirano, smatrajući da situacija i nije u tolikoj mjeri povezana s Hrvatskom. U skladu s takvom ocjenom saborska većina na dnevni red nije stavila pitanje odstupa bana Skerlecza. No kada nije reagirala saborska većina, reagirao je sam ban te je od Tisze zatražio mišljenje u vezi s vlastitom političkom sudbinom. Iako mu je savjetovano da sačeka razvoj prilika, Skerlecz se požurio u Budimpeštu ne obavijestivši o svojoj nakani ni predstavnike saborske većine. S obzirom na to da je novi mađarski ministar predsjednik Sándor Wekerle takav čin shvatio kao solidariziranje s Tiszinom politikom i svojevrsnu provokaciju, ostavku je uistinu i prihvatio. Iako se nakon povratka u Zagreb u Skerleczovim izjavama očitovala pritajena želja da ostavku kralj ipak neće prihvatiti, što bi mu omogućilo ostanak na banskoj stolici, do toga ipak nije došlo. Tih je dana Skerlecz spominjao određena politička rješenja, poput stvaranja višestranačke vlade, pri čemu bi svaka stranka dobila jedno odjelno predstojništvo.76 No provedba tih političkih ideja dočekala je novoga bana jer je za Skerlecza i njegove planove bilo prekasno. Na 165. saborskoj sjednici 12. srpnja 1917. ban Skerlecz obavijestio je Sabor da su on i vladini odjelni predstojnici (Fodroczy, Broschan, Tropsch i Žepić) podnijeli ostavke na svoje dužnosti. Te su ostavke prihvaćene 29. lipnja 1917. godine. Istoga dana, na prijedlog ugarskoga ministra predsjednika Wekerlea, kralj Karlo imenovao je Antuna Mihalovicha za novoga hrvatskog bana.77 Postavlja se pitanje što je ban Skerlecz htio postići svojom ostavkom? Jedini je zaključak da nije poslušao savjet svojega mentora Tisze neka pričeka s razvojem događaja. Stoga ga je nedovoljna upućenost u konkretna zbivanja na razini političkih središnjica navela na pogrešan korak.78 „Pad grofa Tisze“, Hrvatska njiva, Zagreb, br. 13, 27. V. 1917., 226.-227. „Promjena režima u Hrvatskoj“, Hrvatska njiva, br. 19, 10. VII. 1917., 335.-336. 77 Ivo PERIĆ, Hrvatski državni sabor 1848.–2000. Drugi svezak 1868.–1918., Zagreb 2000., 401. Antun Mihalovich, (Feričanci, 1868. – Zagreb, 1949.), za zastupnika u hrvatskome Saboru izabran je 1908. kao izvanstranački kandidat. Jedno je vrijeme bio veliki župan Virovitičke županije, a 29. lipnja 1917. imenovan je za hrvatskoga bana te je tu funkciju obnašao do siječnja 1919. godine. 78 Za buduća historiografska istraživanja o Hrvatskoj u Prvome svjetskom ratu svakako će biti potrebno pregledati Obiteljski fond bana Skerlecza, koji se nalazi u Mađarskome državnom 75 76

44


IVAN BULIĆ, Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza...

Zaključna razmatranja U rezimiranju Skerleczova upravljanja Trojednom kraljevinom u vrijeme Prvoga svjetskog rata potrebno je istaknuti činjenicu da je sve do svoje ostavke ban u svojim rukama imao sve ovlasti. Zemaljska je vlada, zajedno s odjelnim predstojnicima i ratnim vladinim povjerenicima, predstavljala tek servis za provedbu svih banovih zamisli u djelo. U skladu s time ban je isključivo na sebe i svoje odjele preuzeo veliku većinu zakonodavne i izvršne, kao i dio sudske vlasti. Drugi dio sudske vlasti bio je u rukama vojne vlasti. U skladu s navedenim možemo reći da je u odnosu na praktičnu politiku utjecaj Sabora bio u velikoj mjeri ograničen jer je zakone, naredbe i različite propise donosio isključivo ban Skerlecz, dok ih je Sabor primao tek na znanje. Kako se održavanje parlamentarizma u Hrvatskoj u vrijeme rata ne može pripisati Skerleczu, jer su okolnosti u vezi s održanjem Sabora bile dio širega političkog plana njegova političkog mentora Tisze, ipak je potrebno napomenuti da je on svojim očuvanjem statusa quo u osnovi očuvao ustavni život u onolikoj mjeri koliko mu je to dopuštala ratna situacija. Osim toga u najvažnije značajke Skerleczova upravljanja banskom Hrvatskom treba ubrojiti i nastojanje da u teškim prilikama zaštiti zemlju od političkih kriza i progona stanovništva. Da je provedba takve politike doista izazivala sukob s vojnim vlastima vidjelo se i na primjeru sukoba sa zagrebačkim vojnim zapovjednikom Scheureom. Nije se radilo o klasičnom sukobu interesa. Naime, Scheure je svim silama nastojao utjecati na smjenjivanje bana Skerlecza te je s drugim visokim časnicima predao memorandum Stranke prava (frankovaca) Franji Josipu I. No Tiszina iznimna politička pozicija ishodila je povlačenje Scheurea iz Hrvatske.79 U raščlambi političkoga djelovanja i upravljanja Trojednom kraljevinom bana Skerlecza možemo istaknuti upravo one elemente koje su i Tiszi bili značajni da upravo Skerlecza odredi za provoditelja vlastite politike. Skerlecz nije bio kreator politike, nego vjerni službenik i provoditelj volje mađarskoga predsjednika vlade Tisze. Njegovim imenovanjem mađarska je politika još jednom potvrdila svoje prvenstvo u translajtanskom dijelu Austro-Ugarske Monarhije. Uz Hrvatsko-srpsku koaliciju, koja se nametnula u političkim procesima, te banovima postavljanim iz Budimpešte, utjecaj bečkih političkih i vojnih središnjica bio je ograničavajući na ozemlju Trojedne kraljevine. Prisjetimo se da su politički interesi onoga dijela Koalicije koji je posjedovao političku snagu usklađeni s Pašićevim sugestijama „da se Svetozaru (Pribićeviću) saopšti i ovaj savet: nesme se biti u večnoj, načelnoj opoziciji i neka se Svetozar bez odlaganja sporazume sa grofom Tiszom, pod uslovom da Hrvatsko-srpska koalicija bude pri vladi, ako baš ne na vladi, ako dođe do rata i zaštiti naš narod.“80 Poslije će se pokazati da je Hrvatsko-srpska koaliarhivu u Budimpešti. 79 Iso KRŠNJAVI, Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, sv. II., Zagreb 1986., 742.-743. 80 B. KRIZMAN, Hrvatska u Prvom svjetskom ratu, 46.

45


Godina 1918.

cija postupala upravo po tim napucima. Tako su se cijelog rata držali savjeta da po svaku cijenu ostanu na vlasti. Korist je bila dvostruka. Za trajanja rata vođe Koalicije koristili su političku zaštitu mađarskoga vrhovništva, da bi u konačnici osigurali mandat za daleko važnije sudjelovanje u državnopravnom ustroju i sudbini Hrvatske za dugi niz godina. Na taj dio mađarsko političko vrhovništvo nije računalo. Ono je prije svega bilo usmjereno na činjenicu da se pomoću poslušne i kooperativne Koalicije može lako prelazili preko hrvatskoga državnog prava, ali i onih autonomnih prava proisteklih iz Hrvatsko-ugarske nagodbe (1868.). Takav odnos Koalicija je u potpunosti kapitalizirala već za Skerleczova nasljednika Antuna Mihalovicha. Kako se Mihalovich još 1913. otvoreno deklarirao pristašom Hrvatsko-srpske koalicije, njegovim imenovanjem stekli su sve sastavnice vlasti u Hrvatskoj. S tim političkim kapitalom koalicionaši su ušli u 1918. godinu. Krajem te sudbonosne godine Hrvatskosrpskoj koaliciji ništa neće stajati na putu da utječe na sudbinu Hrvatske.

46


IVAN BULIĆ, Savez Hrvatsko-srpske koalicije i bana Ivana Skerlecza...

Ivan BULIĆ: The Alliance between the Croat-Serb Coalition and Ban Ivan Skerlecz in administering Croatia during the First World War – Its meaning and consequences At the end of the First World War an attempt was made to put into effect political projects which had been defined in an earlier time period. The 1913 parliamentary elections signified an end to previously irreconcilable political notions of solving the Croatian question which resulted in a suspension of constitutionality, the introduction of a commissariat, and assassinations. A change in policy toward Croatia was expressed through two actions: an agreement with the Croat-Serb Coalition and the nomination of Ivan Skerlecz as commissar. Upon becoming Ban (governor), the prospect of an agreement with the Coalition provided him with a significant influence on the government. The politics of the Croat-Serb Coalition during the First World War can be viewed on various levels. Accepting the terms of an agreement with the Hungarian government ensured it of a political position, which in the end enabled it with a mandate in constitutional discussions. The conditions surrounding Skerlecz’s administration of Croatia can be evaluated against internal and external political factors which placed him and the Coalition in the midst of key processes during the First World War.

47


Godina 1918.

48


06.074(497.5 Zagreb)''1914/1918''

Ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom Prvoga svjetskog rata Vijoleta HERMAN KAURIĆ Hrvatski institut za povijest, Zagreb – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, Slavonski Brod U radu se prikazuje ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom Prvoga svjetskoga rata, koje su služile za iskazivanje patriotizma, ali i prikupljanje novčanih sredstava u različite ratno-pripomoćne svrhe. Unatoč brojnim različitostima, najveći se dio njih odvijao u pretežito hrvatskom ozračju, ali s iskazivanjem posebnog poštovanja kralju Franji Josipu I. Sve se to odvijalo uz posvemašnju odsutnost ugarskih nacionalnih boja, koje se uopće ne spominju. Ključne riječi: Prvi svjetski rat, Zagreb, dobrotvorne priredbe, ozračje, hrvatstvo

U vrijeme Prvoga svjetskog rata u Zagrebu je društveni život bujao mnogo intenzivnije negoli u mirnodopskim uvjetima, što se u prvi tren čini teško mogućim s obzirom na to da je istodobno bio na snazi niz redarstvenih mjera koje su ga nominalno zatirale. Redarstvene mjere proizlazile su iz Zakona o iznimnim mjerama za slučaj rata donesenoga 1912. kojim je, između ostaloga, bilo predviđeno davanje izvanrednih ovlasti banu Kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije za trajanja rata. Franjo Josip I. izdao je takvo rješenje hrvatskom banu Ivanu barunu Skerleczu1 22. srpnja 1914., a ono je stupilo na snagu 27. srpnja s danom objave u službenim Narodnim novinama.2 Istoga je dana uvedeno ograničenje rada ugostiteljskim objektima, koji nisu smjeli početi raditi prije 6 ujutro, a navečer su morali biti zatvoreni u točno određeno vrijeme, ovisno o vrsti objekta.3 Izvan snage stavljena je odredba zakona o pravu okupljanja građana na javnim mjestima iz 1875., obustavljeno je djelovanje građanskih 1 Ivan barun Skerlecz de Lomnicza (Oroszló, 1873.–Budimpešta, 1951.) završio je studij prava u Pečuhu i Budimpešti, nakon čega je radio kao pravni vježbenik u ministarstvu za Hrvatsku u Budimpešti te kao tajnik u predsjedništvu ugarske vlade. Godine 1911. postao je ministarski savjetnik, a 1913. zamijenio je Slavka pl. Cuvaja na dužnosti komesara za Hrvatsku i Slavoniju. Ukidanjem komesarijata obnašao je čast hrvatskoga bana do 1917., kada je dao ostavku. Hrvatski leksikon (dalje: HL), gl. ur. Antun Vujić, 2. sv., Zagreb 1996.-1997., 2: 528. 2 „Iznimne mjere za slučaj rata“, Narodne novine (dalje: NN), Zagreb, 80/1914., br. 170, 27. 7. 1914. 3 Rakijašnice i kavotočja smjela su raditi do 18 sati, krčme do 20, gostionice do 22, a kavane do 23 sata. „Naredba bana kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 27. srpnja 1914. broj 4221/Pr.…“, NN, 80/1914., br. 170, 27. 7. 1914.

49


Godina 1918.

društava, uvedena je cenzura svih tiskovina te je zabranjeno tiskanje i raspačavanje pojedinih novina.4 Ovlasti domobranskoga kaznenog sudstva proširene su na građanske osobe uz proglašenje prijekoga suda za cjelokupno područje Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Procese prijekoga suda mogao je provoditi odgovarajući vojni sud u nedostatku dostatnoga broja domobranskih sudova. Uslijed toga pred prijekim su sudom civili mogli odgovarati za teške zločine poput pobune, bjegunstva ili uhođenja, ali i uvrede C. i Kr. Veličanstva te ometanja javnoga reda i mira.5 Osim toga u službenim je novinama objavljen niz redarstvenih i nadzornih mjera s ciljem posvemašnje kontrole gospodarskoga i javnog života. Prvobitno oduševljenje ratom6 ubrzo je zamijenila gruba stvarnost, jer je postalo jasno da cjelokupno društvo mora uprijeti svim raspoloživim snagama, a posebice novcem, kako bi se istodobno moglo pomoći vojnicima na bojištima, ranjenicima u bolnicama, brojnoj siročadi te još brojnijoj sirotinji koja je odlaskom hranitelja u rat ostala bez osnovnih sredstava za život. Stoga je bilo potrebno organizirati prikupljanje pomoći, o čemu su se lako mogla brinuti postojeća građanska društva, jer je taj segment građanskoga života u gradu Zagrebu bio vrlo razvijen. Štoviše, Zagreb je 1905. imao više registriranih članova društava negoli stanovnika, jer je 114 društava okupljalo 85 170 članova, dok se broj žitelja tek 1910. približio brojci od 80 000.7 Ali banskom naredbom br. 4232/Pr. bio je obustavljen rad svih društava čija su pravila bila odobrena od Kr. zemaljske vlade te je do daljnjega bilo zabranjeno osnivanje novih društava i njihovih podružnica. Bilo je zabranjeno sazivanje bilo kakvih skupština i prisustvovanje na njima, uključujući i sjednice upravnoga odbora, a prekršiteljima je prijetila kazna zatvora do dva mjeseca uz izricanje novčane kazne u maksimalnom iznosu od 600 kruna. Unatoč tome već je § 3. iste naredbe otvarao mogućnost iznimki: ondje stoji kako ban može 4 „Naredba bana kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 27. srpnja 1914. broj 4235/ Pr.…“, NN, 80/1914., br. 170, 27. 7. 1914.; „Naredba bana kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 27. srpnja 1914. broj 4237/Pr.…“, NN, 80/1914., br. 170, 27. 7. 1914.; „Naredba bana kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 27. srpnja 1914. broj 4232/Pr.…“, NN, 80/1914., br. 170, 27. 7. 1914.; „Naredba bana kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 27. srpnja 1914. broj 4295/Pr.…“, NN, 80/1914., br. 170, 27. 7. 1914. 5 „Naredba bana kraljevina Hrvatske, Slavonije i Dalmacije od 27. srpnja 1914. broj 4241/ Pr.…“, NN, 80/1914., br. 170, 27. 7. 1914.; „Prilog k naredbi kr. ug. ministarstva br. 5491 M. E.“, NN, 80/1914., br. 170, 27. 7. 1914. 6 O tome više vidi Damir AGIČIĆ, „Civil Croatia on the Eve of First World War“, Povijesni prilozi, Zagreb, 14/1995., 301.-317. 7 Iskra IVELJIĆ, Očevi i sinovi. Privredna elita Zagreba u drugoj polovici 19. stoljeća, Leykam International, Zagreb 2008., 363.; Agneza SZABO, „Grad Zagreb i njegovo građanstvo na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće“, Spomenica Zvjezdarnice Zagreb 1903.-2003.: povodom stote obljetnice, ur. Tatjana Kren i Dragan Roša, Zagrebački astronomski savez, Zagreb 2003., 9.-31.; Boris VUKONIĆ i suradnici, Tempus fugit: Povijest turizma Zagreba, HAZU-AGM, Zagreb 1994., 21.; Božena VRANJEŠ-ŠOLJAN, Stanovništvo gradova banske Hrvatske na prijelazu stoljeća (Socijalno-ekonomski sastav i vodeći slojevi 1890–1914.), Školska knjiga-Stvarnost, Zagreb 1991., 147.

50


VIJOLETA HERMAN KAURIĆ, Ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom I. svjetskog rata

uvažiti preporuke županijskih ili gradskih oblasti te uz dogovor s nadležnim vojno-teritorijalnim zapovjedništvom dopustiti nastavak djelovanja pojedinoga društva.8 No ban Skerlecz dopuštao je vladinim povjerenicima već 22. rujna 1914. samostalno odobravanje rada dobrotvornim društvima za podupiranje i prehranu djece te potpornim društvima za slučaj bolesti ili smrti. Odstupanje od prvobitne naredbe ban Skerlecz branio je tako što je tvrdio kako se tom naredbom ne izlazi izvan okvira prethodne naredbe o zabrani rada društava, štoviše, da odredbe druge samo razrađuju prvu naredbu.9 Pretpostavljam kako je do nove naredbe došlo zbog velikog broja molbi upućenih od različitih društava, koja su uglavnom navodila kako će pomagati mobilizirane članove društva i njihove obitelji, pa je odobravanje nastavka rada bila samo stvar formalnosti koju su zbog opterećenosti bana važnijim poslovima uredno mogle provoditi niže upravne oblasti. Smatram da su vlasti bile primorane postupno dopustiti rad sve većega broja društava kako bi se ublažile očite posljedice rata, koje bi u suprotnom trebalo u potpunosti financirati iz državne blagajne. Državi je bilo u interesu što više smanjiti opterećenje blagajne, što bi se aktivnošću društava barem donekle provelo, ali su se društva zauzvrat morala obvezati na djelovanje strogo unutar odobrenih društvenih pravila. Time je otvoren prostor za široku društvenu aktivnost jer je, prema mojem istraživanju, u Zagrebu tijekom svih ratnih godina djelovalo najmanje 80 građanskih društava. Taj je broj sigurno još i veći jer među arhivskom građom nisam pronašla molbe društava za odobrenje nastavka rada upućene vladinim povjerenicima. Društva su organizirala više od 800 različitih kulturnih i prosvjetnih događanja dobrotvornoga karaktera, koja su ostala zabilježena u dnevnome tisku, a sve u nastojanju prikupljanja novčanih sredstava za različite ratno-pripomoćne svrhe.10 Koliko su u tome uspijevali s obzirom na rastuće potrebe, to je posve drugo pitanje. Prve godine rata održan je mali broj priredbi općenito, a njih je uglavnom organiziralo Društvo „Crvenoga križa“ ili državna tijela i institucije, jer su ostali bili u iščekivanju skoroga završetka rata (vidi tablicu 1). Koncertne priredbe različitih vrsta bile su jedne od najčešće organiziranih humanitarnih društvenih događaja, budući da je na njih otpadalo više od trećine (34,66%) svih dobrotvornih priredbi održanih u gradu Zagrebu tijekom Prvoga svjetskog rata. Slijedila su zabavno-obrazovna predavanja s 19,57% udjela u svim održanim priredbama, kazališne i kinopredstave s 9,54%, različiti sportski događaji sa 7,97%, među kojima je najviše nogometnih susreta, te pučke veselice sa 7,13%, koje su obuhvaćale više oblika zabave u jednome (vidi tablicu 2). „Naredba… br. 4232/Pr.…“, NN, 80/1914., br. 170, 27. 7. 1914. Zbirka zakona i naredaba, koje su u svezi s ratom izdane u kraljevinama Hrvatskoj i Slavoniji., Kr. zemaljska tiskara, Zagreb 1915., 58. 10 O tome više vidi Vijoleta HERMAN KAURIĆ, „Koliko je društava djelovalo u Zagrebu za vrijeme Prvoga svjetskoga rata?“, Historijski zbornik, Zagreb, 62 (2) (2009.), u tisku; ISTA, Za naše junake… Rad dobrotvornih humanitarnih društava u gradu Zagrebu 1914.–1918., Zagreb 2007. (doktorska disertacija obranjena na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu). 8 9

51


52        

   

12 27

1

5

 

   

 

 

8

11

30

25

13

19

2

10 18 29 28 1     1 6 2 3 4 3 16 2   4 8 3 6 7 13 14 7 9 7 3 3 19 11 8 17 24 68 23 45 170 268 200 163

26

21

29

2,99

5,50

15,00

11,66

1,23

8,46

6,76

10,87 0,24 1,81 2,66 2,54 4,95 2,66 6,64 20,77 100,00

15,29

7,84

12,50

90 18,52 5,88 6,72 14,50 17,18 2 0,00 0,59 0,00 0,00 0,61 15 0,00 3,53 0,75 1,50 2,45 22 3,70 1,76 5,97 1,00 0,00 21 0,00 2,35 2,98 1,50 3,68 41 0,00 4,12 4,85 7,00 4,29 22 0,00 5,30 2,61 1,50 1,84 55 0,00 11,18 4,10 4,00 10,43 172 44,45 14,12 25,37 11,50 27,61 828 100,00 100,00 100,00 100,00 100,00

0,00

58

0,00

10,82

7,00

0,00

70

0,00

7,98

0,00

56

1914. 1915. 1916. 1917. 1918. UKUPNO 1914. 1915. 1916. 1917. 1918. UKUPNO 1 39 36 34 9 119 3,70 22,94 13,43 17,00 5,52 14,37 5 3 10 6 7 31 18,52 1,76 3,73 3,00 4,29 3,75 3 19 21 9 2 54 11,11 11,18 7,84 4,50 1,23 6,52

IZVOR: Hrvatski državni arhiv, Zagreb (dalje: HDA), Zbirka stampata; Državni arhiv u Zagrebu (dalje: DAZ), Liga za zaštitu djece; DAZ, Hrvatski glazbeni klub „Lisinski“; Narodne novine, 80/1914.–84/1918.; Jutarnji list, 3/1914.–7/1918.; Obzor, 54/1914.-59/1918.

ORGANIZATORI PRIREDBE Društvo za prehranu Državna društva i institucije Odbor zagrebačkih gospođa Odbor za liječenje i naobrazbu invalida Odbor za pripomoć bolnicama CK Odbor za priređivanje sportskih utakmica Ostala društva Institucije u privatnom vlasništvu Pjevačka društva Privatne osobe Prosvjetna društva Zitin dom Više organizatora Ostale institucije Nepoznato UKUPNO

Tablica 1. Organizatori i udio pojedinih društava u organizaciji humanitarnih priredbi u Zagrebu od kolovoza 1914. do studenoga 1918. godine

Godina 1918.


5 1 29 5 170

3 2 3 4 27

17 10 13 6 268

7 13 11 3 14 200

9 26 13 8 2 163

4

4,50

7,13 7,97 3,98 2,66 100,00

2,61

59 7,41 0,59 6,35 6,50 15,95 66 11,11 17,06 3,73 5,50 7,98 33 14,82 2,94 4,85 1,50 4,91 22 0,00 0,00 2,24 7,00 1,23 828 100,00 100,00 100,00 100,00 100,00

2,94

3,38

11,11

2,45

28

1914. 1915. 1916. 1917. 1918. UKUPNO 1914. 1915. 1916. 1917. 1918. UKUPNO 1 7 7 6 2 23 3,70 4,12 2,61 3,00 1,23 2,78 31 4 1 36 0,00 18,24 1,49 0,50 0,00 4,35 1 44 107 72 63 287 3,70 25,88 39,93 36,00 38,65 34,66 1 7 13 8 4 33 3,70 4,12 4,85 4,00 2,45 3,98 20 61 54 27 162 0,00 11,76 22,76 27,00 16,56 19,57 12 21 23 9 14 79 44,45 12,35 8,58 4,50 8,59 9,54

IZVOR: HDA, Zbirka stampata; DAZ, Liga za zaštitu djece; DAZ, Hrvatski glazbeni klub „Lisinski“; Narodne novine, 80/1914.–84/1918.; Jutarnji list, 3/1914.–7/1918.; Obzor, 54/1914.-59/1918.

VRSTA PRIREDBE Izložbe Kinopredstave Koncert Posebni dani Predavanja Predstave Priredbe povodom rođendana i imendana članova kraljevske obitelji Pučke veselice Sportski događaji Ostale priredbe Nepoznato UKUPNO

Tablica 2. Vrste i udjeli pojedinih vrsta humanitarnih priredbi u Zagrebu od kolovoza 1914. do studenoga 1918. godine

VIJOLETA HERMAN KAURIĆ, Ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom I. svjetskog rata

53


Godina 1918.

Unatoč tome što su različiti organizatori mogli organizirati priredbe u različite svrhe, sumarna analiza svrhâ za sve ratne godine daje gotovo istu sliku. Najveći broj priredbi išao je u korist Društva za prehranu te za „Crveni križ“ i invalide, pri čemu je mala razlika u postotku. Raspon je od 18,60% preko 16,55% do 14,37%, dakle samo nešto više od 4%. Za razliku od toga, priredbe s ciljem pomaganja djeci i siročadi bile su na četvrtome mjestu sa samo 8,59% (vidi tablicu 3). Tablica 3. Udio svrha održavanja humanitarnih priredbi u gradu Zagrebu od 1914. do 1918. godine SVRHA PRIREDBE Crveni križ Dobrotvorne svrhe Društvo za prehranu i Vojnički dom Invalidi Više namjena Za djecu i siročad Za obitelji Za ostale namjene Nepoznato UKUPNO

1914. 25,93 3,70

1915. 20,59 5,29

1916. 12,31 17,54

1917. 17,50 1,50

1918. 16,56 1,84

UKUPNO 16,55 7,61

3,70

32,35

14,55

17,00

15,34

18,60

0,00 12,35 17,16 19,00 8,59 18,52 7,65 9,70 5,50 3,07 0,00 2,94 5,97 8,00 20,86 7,41 4,71 3,36 1,00 1,84 22,22 5,88 2,24 3,00 2,45 18,52 8,24 17,16 27,50 29,45 100,00 100,00 100,00 100,00 100,00

14,37 7,25 8,57 2,90 3,86 20,29 100,00

IZVOR: HDA, Zbirka stampata; DAZ, Liga za zaštitu djece; DAZ, Hrvatski glazbeni klub „Lisinski“; Narodne novine, 80/1914.–84/1918.; Jutarnji list, 3/1914.–7/1918.; Obzor, 54/1914.-59/1918.

No analizom svrha za svaku pojedinu godinu može se vidjeti promjena središta interesa u rješavanju trenutačno najvažnijih društvenih problema. Tako je 1915. problem prehrane bio uvjerljivo na prvome mjestu, da bi već sljedeće godine pao na peto, jer se pojavio ogroman broj invalida koje je trebalo zbrinuti i osposobiti za život. Godine 1917. prehrana je bila na četvrtome mjestu, dok je 1918. na trećemu, jer je posljednje godine rata najviše priredbi bilo organizirano za zbrinjavanje siromašne djece i siročadi poginulih vojnika. Problem ratne siročadi i njihova zbrinjavanja prepoznat je tek 1917., dok mu se prvih godina rata posvećivala slaba pozornost, barem ako je suditi prema svrhama organizacije priredbi. Za razliku od navedenih svrha, Crveni je križ svih ratnih godina bio neprestano na drugom ili trećem mjestu (vidi od tablice 4 do tablice 7).

54


VIJOLETA HERMAN KAURIĆ, Ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom I. svjetskog rata

SVIBANJ

LIPANJ

SRPANJ

KOLOVOZ

RUJAN

LISTOPAD

STUDENI

5  

6 1

2 2

6  

1  

2  

4 2

4  

2  

1  

  35 4 9

2

 

1

17

28

1

2

 

1

3

1

1 57

            4

    5 3 2         1       1 4 3 4 12 1       1   1     1     8 12 40 39 10

  3               8   4 4 21

      1 2 1 9

2 3 3   8 4           2 1 3 1   2 6 8 18 21

UKUPNO

TRAVANJ

2  

PROSINAC

OŽUJAK

Crveni križ Dobrotvorne svrhe Društvo za prehranu i Vojnički dom Invalidi Više namjena Za djecu i siročad Za obitelji Za ostale namjene Nepoznato UKUPNO

VELJAČA

SVRHA PRIREDBI

SIJEČANJ

Tablica 4. Svrha održavanja humanitarnih priredbi u gradu Zagrebu po mjesecima 1915. godine

21 13 5 23 17 14 194

IZVOR: HDA, Zbirka stampata; DAZ, Liga za zaštitu djece; DAZ, Hrvatski glazbeni klub „Lisinski“; Narodne novine, 81/1915.; Jutarnji list, 4/1915.; Obzor, 56/1915.

OŽUJAK

TRAVANJ

SVIBANJ

LIPANJ

SRPANJ

KOLOVOZ

RUJAN

LISTOPAD

STUDENI

PROSINAC

UKUPNO

Crveni križ Dobrotvorne svrhe Društvo za prehranu i Vojnički dom Invalidi Više namjena Za djecu i siročad Za obitelji Za ostale namjene Nepoznato UKUPNO

VELJAČA

SVRHA PRIREDBI

SIJEČANJ

Tablica 5. Svrha održavanja humanitarnih priredbi u gradu Zagrebu po mjesecima 1916. godine

  2

  4

1 1

6  

1 2

19  

1 24

16 13

2  

2 1

1  

3  

52 47

 

 

5

5

2

3

6

2

4

7

4

5

43

2 3 3 2 7 5 6 2 21 8 4 3 66 2 5 14 36 2         1 2   62       4 3 6   1 1     1 16     2 2 1 1     1 1   1 9     2 1 1     1       1 6 3 4 6 3 1 1 4 5 3 36 5 4 75 9 16 34 59 20 35 41 40 32 56 16 18 376

IZVOR: HDA, Zbirka stampata; DAZ, Liga za zaštitu djece; DAZ, Hrvatski glazbeni klub „Lisinski“; Narodne novine, 82/1916.; Jutarnji list, 5/1916.; Obzor, 57/1916.

55


Godina 1918.

OŽUJAK

TRAVANJ

SVIBANJ

LIPANJ

SRPANJ

KOLOVOZ

RUJAN

LISTOPAD

STUDENI

PROSINAC

UKUPNO

Crveni križ

VELJAČA

SVRHA PRIREDBI

SIJEČANJ

Tablica 6. Svrha održavanja humanitarnih priredbi u gradu Zagrebu po mjesecima 1917. godine

4

4

5

1

3

1

3

11

4

1

2

2

41

Dobrotvorne svrhe           2           1 Društvo za prehranu i Vojnički 1 3 3 4 4 5 2 1 3 2 6 1 dom Invalidi 4 2 6 1 8 18 2 1 4 4 3 1 Više namjena 3 1 1 1     1     1 2 1 Za djecu i siročad 2 1 2 2 1 5         1 28 Za obitelji     1 15                 Za ostale namjene       1       1 2     2 Nepoznato 1 6 4 6 12   2 2 2 2 6 12 UKUPNO 15 17 22 31 28 31 10 16 15 10 20 48

3 35 54 11 42 16 6 55 263

IZVOR: HDA, Zbirka stampata; DAZ, Liga za zaštitu djece; DAZ, Hrvatski glazbeni klub „Lisinski“; Narodne novine, 83/1917.; Jutarnji list, 6/1917.; Obzor, 58/1917.

SIJEČANJ

VELJAČA

OŽUJAK

TRAVANJ

SVIBANJ

LIPANJ

SRPANJ

KOLOVOZ

RUJAN

LISTOPAD

STUDENI

PROSINAC

UKUPNO

Tablica 7. Svrha održavanja humanitarnih priredbi u gradu Zagrebu po mjesecima 1918. godine

Crveni križ

1

1

3

4

3

 

1

17

2

1

 

 

33

Dobrotvorne svrhe

1

 

 

 

 

2

 

 

 

 

 

 

3

Društvo za prehranu i Vojnički dom

2

2

3

2

1

3

4

4

3

4

1

 

29

2         1 8

  2         3

            0

14 5 35 21 4 54 198

SVRHA PRIREDBI

Invalidi Više namjena Za djecu i siročad Za obitelji Za ostale namjene Nepoznato UKUPNO

1 1   3 2 2 1   2           1 1 1   2 5 7 5 3 5 2 3 3           19   1 1       1 1 1 1     10 18 11 2 8 1 1   2 17 27 24 17 18 34 11 26 13

IZVOR: HDA, Zbirka stampata; DAZ, Liga za zaštitu djece; DAZ, Hrvatski glazbeni klub „Lisinski“; Narodne novine, 84/1918.; Jutarnji list, 7/1918.; Obzor, 59/1918.

56


VIJOLETA HERMAN KAURIĆ, Ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom I. svjetskog rata

Raspodjelom pojedinih događaja po mjesecima i godinama dobiva se očekivana slika intenzivnijih zbivanja tijekom toplijih mjeseci, posebice s dolaskom proljeća (od ožujka do svibnja), nakon čega je bilo kratko zatišje do kolovoza, kada je središnji događaj bio kraljev rođendan, da bi se aktivnost intenzivirala tijekom studenoga i prosinca. No, takva čista shema vrijedi samo za 1915. (vidi tablicu 4), jer je zbog općenitoga povećanja aktivnosti slabije izražena u sljedeće dvije godine prepune događanja kroz cijelu godinu (vidi tablice 5 i 6). Ali mnogo važnijom smatram činjenicu da se broj održanih priredbi u vrijeme intenzivne društvene djelatnosti, koje obuhvaća razdoblje od veljače 1916. do lipnja 1917. bez ikakvih prekida, kretao od priredbe svaki drugi dan do dva događaja dnevno, što dostatno nije moglo financijski pokriti ni gospodarski snažnije društvo od hrvatskoga. U stvarnosti su zbivanja bila još intenzivnija jer u izračun nisu uključene izložbe s nepoznatom dužinom trajanja, među kojima je najpoznatija i najdugotrajnija „Spomen-lipa“,11 te redoviti kazališni i koncertni program koji se izvodio svih ratnih godina. Kao povod za organiziranje priredbi korišteni su postojeći državni praznici, poput rođendana12 i imendana13 članova kraljevske obitelji, te crkveni blagdani – primjerice Svi sveti ili Božić. Razlog za proslavu bio je i dan osnutka društva, kao što je „Dječji dan“ sekcije „Za našu djecu“ Udruge učiteljica, ili blagdan sveca zaštitnika sv. Vida, koga je slavilo istoimeno društvo zaduženo za skrb o slijepim vojnicima. Iako su goleme potrebe potisnule u drugi plan povod priredbe, jer je svaki dan postao pogodan za dobra djela, najglamuroznije su se svečanosti održavale za kraljev rođendan i na datume ustaljene prije rata. 11 „Spomen-lipa“ naziv je za akciju koju je pokrenuo Odbor zagrebačkih gospođa za ratnu pripomoć sredinom veljače 1915., a po uzoru na sličnu akciju u Beču. Svi zainteresirani mogli su platiti određenu svotu za zabijanje čavla u deblo lipe smješteno na Trgu bana Jelačića, a prikupljena su sredstva išla u korist siročadi i udovica poginulih vojnika. Svečano otvorenje paviljona s deblom lipe zbilo se 2. svibnja 1915., ali nije poznato do kada je akcija trajala, jer nikada nije službeno proglašena završenom. „Spomen-lipa“ sigurno je postojala još početkom lipnja 1916., jer su se građani žalili uredništvu Jutarnjega lista zbog neestetičnosti oko paviljona lipe, budući da su sa stupova visjeli ostaci vijenaca i užadi te izblijedjela i zamazana zastava postavljena za otvorenja. „Spomen-lipa“, NN, 81/1915., br. 85, 14. 4. 1915.; „Spomen-lipa“, Jutarnji list (dalje: JL), Zagreb, 4/1915., br. 1092, 15. 4. 1915.; „Za spomen-lipu“, NN, 81/1915., br. 91, 21. 4. 1915.; „Spomen lipa“, NN, 81/1915., br. 95, 26. 4. 1915.; „Spomen-lipa“, JL, 4/1915., br. 1104, 27. 4. 1915.; „K odkriću spomen-lipe“, NN, 81/1915., br. 97, 28. 4. 1915.; „K odkriću spomen-lipe“, JL, 4/1915., br. 1106, 29. 4. 1915.; -a, „Sličice iz ratnog Zagreba“, Obzor, 56/1915., br. 144, 15. 5. 1915.; „Spomen-lipa“, NN, 81/1915., br. 101, 3. 5. 1915.; „Spomen-lipa“, JL, 4/1915., br. 110, 4. 5. 1915.; „Spomen-lipa Odbora zagrebačkih gospodja za ratnu pripomoć“, NN, 81/1915., br. 195, 23. 8. 1915.; „Spomenlipa Odbora zagrebačkih gospodja za ratnu pripomoć“, JL, 4/1915., br. 1226, 24. 8. 1915.; „Neestetičnost oko paviljona ‘Spomen-lipe’“, JL, 5/1916., br. 1509, 3. 6. 1916.) 12 Rođendan kralja Franje Josipa I. bio je 18. kolovoza, prijestolonasljednika i potom kralja Karla IV. dan prije (17. kolovoza), kraljice Zite 9. svibnja, a prijestolonasljednika Franje Josipa Otta 27. studenoga. 13 Kralj Franjo Josip I. imao je imendan 4. listopada, prijestolonasljednik a zatim kralj Karlo IV. 4. studenoga, a kraljica Zita 27. travnja. Treba napomenuti da se imendani novoga kraljevskog para nisu raskošno obilježavali dok su bili samo prijestolonasljednici. („Naredba o imendanima i rodjendanima Njihovih Veličanstava kralja i kraljice“, JL, 6/1917, br. 1834, 20. 4. 1917.)

57


Godina 1918.

U pravilu je na tim priredbama bilo više elemenata podaničke vjernosti negoli na priredbama organiziranima zbog prešne potrebe, koje su činile veliku većinu. Razlog tome vjerojatno je visoka razina organizacije, s kojom je usko povezana i podrobnost izvještaja objavljenih u novinama. Najdetaljniji su, naravno, izvještaji s velikih i dugo pripremanih priredbi, u koje su organizatori uložili izniman trud i prilična novčana sredstva. Takve su se priredbe najavljivale mjesecima unaprijed u nastojanju poticanja što većega zanimanja građana, a sve u očekivanju velike financijske koristi, pa su i detaljni izvještaji svojevrsna kulminacija za čitateljstvo. Posebice šturi izvještaji objavljivali su se posljednjih godina rata, kada su nestašica papira i eskalacija društvenih problema diktirale uređivačku politiku novina, zahtijevajući sve više novinskoga prostora. Zbog svega navedenoga, što dovodi do velikoga rasapa podataka, teško je napraviti podrobniju statističku analizu zbivanja u Zagrebu tijekom Prvoga svjetskog rata te egzaktno procijeniti koliko su priredbe bile isplative. S obzirom na to da su se priredbe organizirale po istom obrascu, pri čemu je proslava rođendana kralja Franje Josipa I. predstavljala vrhunski domet kojemu su težile sve ostale priredbe, smatram kako je isticanje reprezentativnih primjera dostatno za prikazivanje ozračja u kojem je održano osamstotinjak dobrotvornih priredbi. Kraljev rođendan i imendan bili su državni praznici obilježavani širom Austro-Ugarske Monarhije svečanim službama božjim u bogomoljama svih vjera. Središnjoj državnoj misi u zagrebačkoj katedrali morali su prisustvovati svi vojni i državni službenici, kojima je ban cirkularno slao odgovarajuću okružnicu. Proslava je započinjala večer uoči rođendana mirozovom vojničkih glazbi u 20 sati te kazališnom predstavom u Kraljevskom hrvatskom zemaljskom kazalištu (danas: Hrvatsko narodno kazalište). Nastavljala se idućega dana u 5 sati budnicom vojničkih glazbi po gradskim ulicama, u 9 je počinjala svečana služba božja, po završetku koje je slijedila cjelodnevna pučka svečanost.14 Isto je vrijedilo za rođendane i imendane ostalih članova kraljevske obitelji, ali u nešto skromnijem obliku.15 Kada je prijestolonasljednik Karlo postao 14 „Okružnica“, NN, 80/1914., br. 185, 10. 8. 1914.; „Previšnji rodjendan. Izraelitska bogoštovna općina…“, NN, 80/1914., br. 190, 17. 8. 1914.; „Proslava Previšnjeg rodjendana. U katedrali“, NN, 80/1914., br. 191, 18. 8. 1914.; „Proslava kraljeva rodjendana. Svečane službe božje“, JL, 3/1914., br. 753, 19. 8. 1914.; „Svečana služba božja u grčko-iztočnoj crkvi“, NN, 80/1914., br. 192, 19. 8. 1914.; „Proslava kraljeva imendana“, JL, 3/1914., br. 829, 6. 10. 1914.; „Okružnica“, NN, 81/1915., br. 184, 9. 8. 1915.; „Rodjendan kraljev u izraelitskoj bogoštovnoj općini“, NN, 81/1915., br. 186, 11. 8. 1915.; „Kraljev rodjendan“, NN, 81/1915., br. 191, 17. 8. 1915.; „Kraljev rodjendan. Proslava Prev. rodjendana u katedrali“, NN, 81/1915., br. 192, 18. 8. 1915.; „Kraljev imendan“, NN, 81/1915., br. 229, 2. 10. 1915.; „Kraljev imendan“, NN, 81/1915., br. 230, 4. 10. 1915.; „Banska okružnica povodom pretstojećeg kraljevog rodjendana“, JL, 5/1916., br. 1578, 11. 8. 1916.; „Proslava kraljevog rodjendana“, NN, 82/1916., br. 188, 18. 8. 1916.; „Proslava kraljevog rodjendana“, JL, 5/1916., br. 1585, 18. 8. 1916.; „Okružnica“, NN, 82/1916., br. 219, 25. 9. 1916.; „Boravak Leopolda Salvatora u Zagrebu. Proslava kraljeva imendana“, NN, 82/1916., br. 230, 7. 10. 1916. 15 „Rodjendan priestolonasljednika“, NN, 80/1914., br. 190, 17. 8. 1914.; „Rodjendan nadvojvode priestolonasljednika“, JL, 3/1914., br. 752, 18. 8. 1914.; „Proslava imendana kraljice“, Obzor,

58


VIJOLETA HERMAN KAURIĆ, Ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom I. svjetskog rata

kralj, zaželio je da se njegovi rođendani ne proslavljaju bučnim i rastrošnim svečanostima, no želja mu nije poštovana. Štoviše, službenome su protokolu dodani počasni topovski plotuni, po 24 hica u 5, 9 i 14 sati.16 Smatram da ovakva odluka graniči s čistim ludilom i pokazuje posvemašnje nerazumijevanje okolnosti, jer je istodobno topništvu na bojištima kronično nedostajalo streljiva. Prvi ratni rođendan kralja Franje Josipa I. prema njegovoj je želji bio proglašen „Danom naših vojnika“, u čiju je korist išao cjelokupni prihod svih svečanosti i svi sabrani prilozi. Zagrebački nadbiskup Antun Bauer17 proglasio je prvi kraljev ratni imendan „Danom molitve i dobrih djela“, tijekom kojeg su se u crkvama skupljali milodari u korist ranjenika i siromašnih vojničkih obitelji.18 Ova dva osnovna mota održala su se tijekom svih ratnih proslava rođendana i imendana, tek uz manje varijacije, ovisno o trenutačnim potrebama, s time što je 1916. godine tjedan u kojem je bio kraljev rođendan bio proglašen „Tjednom Crvenoga križa“, pa su sredstva prikupljena na središnjoj svečanosti išla u korist isključivo toga društva, koje se ionako brinulo za vojnike i ranjenike.19 Rođendani su ujedno bili idealni datumi za početak rada dobrotvornih društava i institucija. Tako je 1915. otvorena Pučka radionica Odbora zagrebačkih gospođa za ratnu pripomoć,20 a novoosnovano društvo „Ratno kumstvo“21 58/1917., br. 110, 22. 4. 1917.; „Proslava kraljičinog imendana“, NN, 83/1917., br. 97, 27. 4. 1917.; „Proslava kraljičina imendana“, NN, 83/1917., br. 98, 28. 4. 1917.; „Proslava kraljičinog imendana“, JL, 6/1917., br. 1842, 28. 4. 1917.; „Rodjendan Njez. Veličanstva“, NN, 83/1917., br. 106, 8. 5. 1917.; „Povodom Previšnjeg rodjendana Njezinog ces. i kral. Veličanstva kraljice Zite…“, JL, 6/1917., br. 1852, 8. 5. 1917.; „Rodjendan Njez. Vel. kraljice Zite“, NN, 83/1917., br. 107, 9. 5. 1917.; „Rodjendan Njez. Vel. kraljice Zite“, JL, 6/1917., br. 1854, 10. 5. 1917.; „Proslava kraljeva rodjendana“, NN, 83/1917., br. 189, 18. 8. 1917.; „Proslava rodjendana Nj. Vel. cara i kralja“, JL, 6/1917., br. 1954, 18. 8. 1917.; „Svečana proslava kraljeva rodjendana“, NN, 84/1918., br. 187, 17. 8. 1918. 16 „Proslava Previšnjeg rodjendana“, NN, 83/1917., br. 187, 16. 8. 1917.; „Kraljev rodjendan 17. kolovoza 1887.–17. kolovoz 1917.“, NN, 83/1917, br. 188, 17. 8. 1917.; „Proslava kraljeva rodjendana“, NN, sv. 83/1917., br. 189, 18. 8. 1917.; „Proslava rodjendana Nj. Vel. cara i kralja“, JL, 6/1917., br. 1954, 18. 8. 1917.; „Svečana proslava kraljeva rodjendana“, NN, 84/1918., br. 187, 17. 8. 1918. 17 Antun Bauer bio je zagrebački nadbiskup od 1914. do 1937. godine. 18 „Dan za naše vojnike“, NN, 80/1914., br. 190, 17. 8. 1914.; „18. kolovoz – dan naših vojnika“, JL, 3/1914., br. 752, 18. 8. 1914.; „Previšnji imendan“, NN, 80/1914., br. 253, 30. 9. 1914. 19 „Dobrotvorna svečanost na kraljev rodjendan“, JL, 5/1916., br. 1549, 13. 7. 1916.; „Sedmica ‘Crvenog križa’“, NN, 82/1916., br. 170, 27. 7. 1916.; „Dobrotvorne priredbe na rodjendan Nj. V. kralja“, JL, 5/1916., br. 1563, 27. 7. 1916. 20 Pučka radionica trebala je omogućiti zaradu ženama mobiliziranih vojnika obavljanjem različitih sitnih poslova poput šivanja vreća za pijesak, čihanja perja za punjenje jastuka ranjenicima, krpanja i pletenja rublja za vojnike te prekrajanja odijela za sirotinju i obitelji vojnika. („Pučka radionica za ratnu pripomoć“, NN, 81/1915., br. 195, 18. 8. 1915.; „Iz odbora zagrebačkih gospodja za ratnu pripomoć“, NN, 81/1915., br. 225, 28. 9. 1915.; „Iz pučke radionice“, NN, 81/1915., br. 241, 16. 10. 1915.; „Iz odbora zagrebačkih gospodja za ratnu pripomoć“, NN, 82/1916., br. 6, 10. 1. 1916.; „Iz Odbora zagrebačkih gospodja za ratnu pripomoć“, JL, 5/1916., br. 1367, 11. 1. 1916.; „Izvještaj rada pučke radionice odbora zagrebačkih gospođa za ratnu pripomoć“, NN, 82/1916., br. 36, 15. 2. 1916.) 21 „Ratno kumstvo“ skrbilo se o trudnicama tijekom posljednjih tjedana trudnoće, rodiljama

59


Godina 1918.

prvi se put predstavilo javnosti 1917. na rođendan prijestolonasljednika Franje Josipa Otta.22 Iskazivanje podaničke vjernosti bilo je sastavni dio svih proslava, a posebice prigodnih, ali su proslave rođendana najviše odisale kultom našega nadasve ljubljenoga kralja i gospodara. Pripreme su počinjale nekoliko dana unaprijed stavljanjem u izloge trgovačkih radnji kraljevih slika i poprsja, potom kićenjem izloga zastavama, cvijećem i zelenilom te svečanim rasvjetljavanjem električnom rasvjetom. Posebno za tu prigodu stavljana je rasvjeta na javne zgrade te zgrade u vlasništvu bankarskih i trgovačkih kuća.23 Godine 1915. pripreme za velebnu proslavu kraljeva 85. rođendana započele su mjesec dana unaprijed u organizaciji 16 dobrotvornih i ratno-pripomoćnih društva24 grada Zagreba. Sukladno važnosti proslave pokroviteljstvo su preuzeli najmoćniji ljudi u zemlji – ban Skerlecz, zagrebački nadbiskup Bauer te zapovjednici zagrebačkih vojnih zborova, generali Gjuro Žunac25 i Joseph Seipka.26 Kao mjesto održavanja zbog prostranosti su odabrani Trg Nikole Šubića Zrinjskoga, Akademički trg (danas: Trg Josipa Jurja Strossmayera) i Trg Franje Josipa (danas: Trg kralja Tomislava), koji su bili svaki zasebno ograđeni žicom postavljenom na vanjskim rubovima drvoreda nekoliko dana uoči priredbe. Ulaznica se mogla kupiti po cijeni od 40 fil. za svaki dio zasebno, a oni koji su željeli uživati u svemu pripremljenome tijekom cijeloga dana, i majkama s malom djecom putem novčanih potpora te pribavljanjem hrane potrebne majkama i bebama. Žene su zauzvrat morale ići na redovite mjesečne liječničke preglede i same se, bez dojilje, primjereno skrbiti za dijete, inače su gubile potporu. („Ratno kumstvo“, NN, 83/1917., br. 135, 14. 6. 1917.; „Skrb za majke te suzbijanje pomora dojenčadi“, NN, 83/1917., br. 147, 28. 6. 1917.; „Skrb za majke te suzbijanje pomora dojenčadi“, Obzor, 58/1917., br. 176, 29. 6. 1917.; E. S., „Ratno kumstvo“, NN, 83/1917., br. 189, 18. 8. 1917.; „Ratno kumstvo“, NN, 83/1917., br. 221, 27. 9. 1917.; „Kraljica pokroviteljica ratnog kumstva“, JL, 6/1917., br. 1995, 28. 9. 1917.; „Borba protiv pomora dojenčadi u Zagrebu“, JL, 6/1917., br. 2036, 8. 11. 1917.) 22 „Opet jedan korak dalje!“, NN, 81/1915., br. 192, 18. 8. 1915.; „Ratno kumstvo“, NN, 83/1917., br. 221, 27. 9. 1917.; „Kraljica pokroviteljica ratnog kumstva“, JL, 6/1917., br. 1995, 28. 9. 1917. 23 „Previšnji rodjendan“, NN, 80/1914., br. 190, 17. 8. 1914.; „Proslava kraljeva rodjendana“, JL, 3/1914., br. 752, 18. 8. 1914.; „Proslava Previšnjeg rodjendana“, NN, 80/1914., br. 191, 18. 8. 1914.; „Proslava kraljeva rodjendana“, JL, 3/1914., br. 753, 19. 8. 1914.; „Razsvjeta Kamenitih vrata uoči Previšnjeg rodjendana“, NN, 80/1914., br. 194, 21. 8. 1914. 24 Među organizatorima pojedinačno se navode: Odbor zagrebačkih gospođa za potporu obitelji mobilizovanih, njihovih udovica i siročadi; Društvo za prehranu obitelji mobilizovanih vojnika; podružnica Društva „Crvenog križa“ za Kraljevine Hrvatsku i Slavoniju; Građanski odbor, koji je skupljao prinose i uzdržavao kuhinju u „Merkuru“; Gostioničarski savez; Udruga učiteljica, sekcija „Za našu djecu“; Patronaža za zaštitu mladih djevojaka; „Dobrotvor“; Društvo sv. Vida; „Hrv. Zitin dom“; Odbor za potporu domaćih pukovnija; Zemaljski odbor za liječenje i naobrazbu invalida; Zemaljska udruga za zaradu ženskinja i promicanje narodnog veziva te Liga za zaštitu mobilizovanih. („Za kralja, za dom“, NN, 81/1915., br. 185, 10. 8. 1915.) 25 Podmaršal Gjuro Žunac bio je zapovjednik VI. domobranskoga okružja. 26 Generalmajor Joseph Seipka zamijenio je na dužnosti podmaršala pl. Scheurea u ožujku 1915. godine. Prije toga bio je zapovjednik pješačke pukovnije br. 65, odnosno pukovnije nadvojvode Ludwiga Viktora. („Novi zagrebački vojni zapovjednik“, NN, 81/1915., br. 66, 20. 3. 1915.)

60


VIJOLETA HERMAN KAURIĆ, Ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom I. svjetskog rata

mogli su kupiti passepartout za 1 krunu. Kao glavna atrakcija bile su najavljene gimnastičke vježbe mladeži u izvođenju stotinu djevojčica i isto toliko dječaka. Uvježbavanje djece bilo je povjereno sekciji „Za našu djecu“ Udruge učiteljica, a dobrovoljci su se mogli prijaviti u Dječjem domu društva.27 Opsežne pripreme provodile su se i u trgovačkim krugovima, budući da je Organizacijski odbor zamolio vlasnike trgovina da daruju stvari za dobrotvornu lutriju, ali i da rade skraćeno kako bi njihovi namještenici mogli što više doprinijeti uspjehu priredbe. Gradonačelnik je pozivao sve javne lokale da skrate radno vrijeme do podneva, čemu su se odazvale gradske brijačnice, dok su novčarski zavodi odlučili raditi do 11, a trgovine do 10 prijepodne.28 Građani su pak zamoljeni da dovoljno rano daruju boce za vino i vodu kako bi ih se moglo na vrijeme poslati na punjenje, a iste su boce nakon upotrebe trebale biti ustupljene na korištenje Crvenome križu. Vlasnici vrtova zamoljeni su da daruju sve vrste cvijeća, a posebice ruže, ivančice, karanfile, krizanteme i katarinčice, te neka ga dostave u Umjetnički paviljon večer prije proslave ili rano ujutro. Ujedno su svi stanari i vlasnici lokala oko prostora za proslavu zamoljeni neka na taj dan ukrase prozore sagovima, cvijećem te hrvatskim trobojnicama i carskim crno-žutim zastavicama. Svi zainteresirani mogli su zastavice nabaviti uz simboličnu cijenu na dan proslave od 8 ujutro u posebnom paviljonu smještenom na Zrinjevcu.29 Gradonačelnikov proglas zrcalo je patriotskih fraza plasiranih za poticanje građanstva na što veće novčane doprinose. Građanstvo je podsjećano na spremni odaziv Hrvata na glas bojne trublje i odlazak u sveti boj za obranu priestolja Uzvišenoga svoga kralja i mile domovine Hrvatske, gdje svojom div-borbom zadivljuju cieli sviet, a neprijatelju zadaju strah i trepet. Prema tolikim žrtvama krvi i života, neznatne su žrtve koje se traže od onih koji su ostali kod kuće, ali 27 „Za kralja i dom“, NN, 81/1915., br. 167, 21. 7. 1915.; „Za kralja i dom. – Priprave za proslavu kraljeva rodjendana“, JL, 4/1915., br. 1192, 22. 7. 1915.; „Za kralja i dom“, NN, 81/1915., br. 169, 23. 7. 1915.; „Za kralja i za dom“, JL, 4/1915., br. 1194, 24. 7. 1915.; „Za kralja i dom“, NN, 81/1915., br. 179, 3. 8. 1915.; „Za kralja i za dom“, JL, 4/1915., br. 1205, 4. 8. 1915.; „Za kralja i dom“, NN, 81/1915., br. 183, 7. 8. 1915.; „Što će sve biti na proslavi dne 18. kolovoza“, JL, 4/1915., br. 1210, 8. 8. 1915.; „Za kralja, za dom“, NN, 81/1915., br. 185, 10. 8. 1915.; „Raspored proslave Previšnjeg rodjendana“, NN, 81/1915., br. 190, 16. 8. 1915.; „Raspored proslave kraljeva rodjendana“, JL, 4/1915., br. 1219, 16. 8. 1915.; a., „Velika zabava na kraljev rodjendan“, Obzor, 56/1915., br. 242, 19. 8. 1915. 28 „Humanitarna proslava kraljeva rodjendana“, NN, 81/1915., br. 174, 29. 7. 1915.; „Svečana proslava rodjendana Njegovoga Veličanstva“, NN, 81/1915., br. 181, 5. 8. 1915.; „Proslava kraljeva rodjendana. – Načelnikov proglas“, JL, 4/1915., br. 1208, 6. 8. 1915.; „Zatvaranje dućana na Previšnji rodjendan“, NN, 81/1915., br. 187, 12. 8. 1915.; „Naši trgovci i proslava kraljeva rodjendana“, JL, 4/1915., br. 1212, 10. 8. 1915.; „Kraljev rodjendan i novčani zavodi“, NN, 81/1915., br. 189, 14. 8. 1915.; „Zatvaranje novčanih zavoda za kraljev rodjendan“, JL, 4/1915., br. 1216, 14. 8. 1915.; „Zatvaranje brijačnica na kraljev rodjendan“, JL, 4/1915., br. 1216, 14. 8. 1915. 29 „Zagrebačkom gradjanstvu“, NN, 81/1915., br. 181, 5. 8. 1915.; „Za kralja i dom!“, NN, 81/1915., br. 187, 12. 8. 1915.; „Darujte cvieće ‘za kralja i za dom!’“, JL, 4/1915., br. 1215, 13. 8. 1915.; „Kraljev rodjendan“, NN, 81/1915., br. 191, 17. 8. 1915.; „Za proslavu kraljevog rodjendana“, NN, 81/1915., br. 189, 14. 8. 1915.; „Za proslavu kraljevog rodjendana“, JL, 4/1915., br. 1217, 15. 8. 1915.

61


Godina 1918.

će biti zato vidalice težkih boli, rana i patnja. Žrtve bi trebalo podnositi za sveti oltar domovine kao najbolji dokaz naše nepokolebive sinovske ljubavi i vjerne odanosti našemu siedomu vladaru, te za naše hrvatske sinove koji ginu vjerni hrvatskoj junačkoj prošlosti. Iako je vladarski lik središnji lik cijeloga proglasa, nezaobilazno je pozivanje na iskrenu ljubav prema rodjenoj hrvatskoj grudi, te spominjanje naših hrvatskih sinova, naše braće, naših junaka, hrvatskih junaka i naših palih junaka (podcrtala: V. H. K.).30 Na ovakvim se pučkim svečanostima uobičajeno nudila hrana, piće, kava i cigarete, odnosno sve ono što je običnome puku bilo teško dostupno u svakodnevnome životu obilježenom ratnom nestašicom i oskudicom svega potrebnoga za normalan život. Osim toga bila je pripremljena „Ratna šaljiva lutrija“ s više stotina osobito aktuelnih predmeta, među kojima se posebno isticao „Top Presečkijeve moštarde“31. Poznato je tek nekoliko nagradnih predmeta, glavninu kojih su činile košarice s bocama različitih vina te gdjekoji jastuk, šešir i sag, uza svu silu zamotanih škatulja. Kao čudesna suprotnost istaknuta je prekrasna košara od majolike32 puna cvijeća, dar tvrtke F. Stern. Organizatori su za posjetitelje pripremili luku i kolo sreće, streljanu, vrtuljak, bacanje prstena, igru s loncima (vačmana), nabacivanje s korijandolima, utrku u vrećama i slične tada vrlo popularne igre za mladež. Organizirala se također šaljiva utrka na biciklima, u kojoj se nagrađivao najsporiji natjecatelj.33 Iz službenih se izvještaja objavljenih u Narodnim novinama može iščitati kada su pojedini dijelovi priredbe održani i tko se od važnih javnih ličnosti pojavio, ali istinski život pršti iz izvještaja objavljenoga u Obzoru. Njegov je sastavljač sigurno muškoga roda, jer se nadasve divio ljepoti zagrebačkog ženskog svijeta, koji je svojim šarmom izmamljivao više novca od posjetitelja negoli je bila nominalna cijena proizvoda za prodaju kojih su krasotice bile zadužene. Unatoč raznovrsnoj ponudi svega i svačega, počevši od pjenušca „Bakarske vodice“, preko raznih vrsta piva, hrane i cvijeća, apsolutni hit priredbe bilo je bijelo, fino bijelo pecivo. Od bijeloga peciva prodavane su kaiserice, po cijeni od 1 forinte za komad, štručice s makom, kifli i salcštangli, a ljudi su se bacili na pecivo kao da su pet dana postili. S obzirom na cijenu pecivo je uskoro dobilo naziv luksus-pecivo, ali unatoč tome prodaja nije opadala jer je bilo teško odoljeti gospođicama u bijelini sa bijelim kapicama na glavi, a košaricama u ruci, u „Svečana proslava rodjendana Njegovoga Veličanstva“, NN, 81/1915., br. 181, 5. 8. 1915. „Top Presečkijeve moštarde“ bila je velika boca vina stavljena poput topovske granate u izrađeni model teške haubice promjera 420 mm. 32 Majolika je naziv za pocakljenu i ošaranu glinenu robu ili tzv. poluporculan, nazvan prema talijanskom nazivu otoka Majorke, iako je ispravniji naziv za tu tehniku obrade gline fajansa, prema francuskom gradu Fayence. 33 „Kraljev rodjendan u Zagrebu“, NN, 81/1915., br. 188, 13. 8. 1915.; „Pripreme za proslavu kraljeva rodjendana u Zagrebu“, JL, 4/1915., br. 1216, 14. 8. 1915.; „Velika pučka svečanost na trgu Franje Josipa“, NN, 81/1915., br. 204, 2. 9. 1915.; „Velika pučka svečanost na trgu Franje Josipa“, JL, 4/1915., br. 1237, 3. 9. 1915.; a., „Velika zabava na kraljev rodjendan“, Obzor, 56/1915., br. 242, 19. 8. 1915. 30 31

62


VIJOLETA HERMAN KAURIĆ, Ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom I. svjetskog rata

kojima se smiješi bijelo svježe pecivo. Pritom kupac u prvi čas ne zna što bi prije gledao – gospođice ili pecivo, pa se morao latiti kompromisa – kupiti pecivo i gledati gospođice. Tijekom cijeloga dana trgovi su bili puni ljudi, a oko 18 sati ljudi su se jedva micali oko Trga Franje Josipa. Kad bi pogledao izdaleka, činilo se, da je netko oko perivoja ovjesio vijenac od šarenoga živog cvijeća. Hodajući vijenac! A bilo je u njemu pupoljaka svih vrsti, ruža, rascvatenih i uvelih, a nije falilo ni trnja „vražjeg stričeka“ i tko bi znao, kako se sve zovu te rasline muškog spola. Bez sumnje je riječ o slikovitom opisu žena različite dobi i ljepote, ali, čini se, i o spomenu prisutnosti homoseksualaca u Zagrebu. Dobro raspoloženje vladalo je svugdje osim oko paviljona s četkarskim proizvodima slijepih vojnika, gdje je vladala opipljiva sućut. Ljudi gledaju i šute. Tu moraš stati. Nešto te zaustavlja. Izravni most između građanstva i ratnih stradalnika čine fotografije dvojice nesretnika, Tome Petrekovića i Marka Gjuraševića, koji su izučili zanat u zagrebačkom Zavodu sv. Vida i ovom su prigodom prodavane njihove rukotvorine. A publika kupuje. Čovjek toliko toga kupuje, što ne treba – a četke su uvijek potrebne. Iako se čini sve kako bi se zaboravilo na rat, drugi izravni dodir okupljenoga mnoštva s ratištem bili su cvjetovi runolista (Edelweiss)34 zamotani u prašnjave i blatnjave novinske papiriće u kakvima su ih s ratišta poslali vojnici. Pisac izvještaja s proslave svjestan je činjenice da je blato na papiru blato iz rovova smrti, ali je također priznao kako je lako sjetiti se rata ovako u perivoju uz svirku glazbe, svježu pivu i hladovite vodoskoke. Ili pak nije bilo, nije bio siguran.35 Središnja točka cijele proslave bila je gimnastička vježba mladeži, koju je izvodilo stotinu djevojčica u dobi od 10 do 15 godina i isto toliko dječaka u dobi od 8 do 12 godina, a nastup su uvježbavali svakodnevno gotovo mjesec dana pod vodstvom Ivane Hirschmann.36 Djeca su nastupala uz pratnju vojničke glazbe na pločniku pred ulazom u Umjetnički paviljon, pored kojeg je napravljeno gledalište za odabranu publiku s posebnim ulaznicama, dok su ih ostali mogli vidjeti ako su imali dosta jaka rebra i laktove pa su se uspjeli progurati u prve redove. Djevojčice su plesale kolo s narodnim vrpcama (pod34 Koliko je meni poznato, ovo je prvi slučaj prodaje runolista u humanitarne svrhe tijekom Prvoga svjetskog rata. Godinu dana poslije runoliste je prodavalo Društvo Crvenoga križa za svoje potrebe, a cvjetove su dobili od Kr. oružničkog zapovjedništva. („Društvo ‘Crvenog križa’…“, NN, 81/1915., br. 213, 5. 10. 1915.) 35 a, „Velika zabava na kraljev rodjendan“, Obzor, 56/1915., br. 242, 19. 8. 1915. 36 Ivana-Nannete Hirschmann (Donja Zelina, 1866. – Auschwitz, 1943.), pedagoginja. Osnovnu, višu djevojačku školu i preparandiju polazila je kod sestara milosrdnica u Zagrebu. Godine 1885. završila je za učiteljicu gimnastike u višim djevojačkim školama, a od 1894. do 1896. polaznica je tečaja u Zagrebu za učitelja gimnastike na srednjim školama, po završetku kojeg je postala prva žena kvalificirani učitelj tjelovježbe u Hrvatskoj. Radila je u Liceju u Zagrebu, gdje je buduće učiteljice pripremala, između ostaloga, i za sportske igre poput kriketa, kroketa, tenisa i sličnih. Napisala je brojne članke i brošure o higijeni te tjelesnom odgoju, a autorica je prvih priručnika na hrvatskome jeziku o podučavanju gimnastike i povijesti te discipline. (Podatke ustupio prof. dr. sc. Ivo Goldstein.)

63


Godina 1918.

crtala: V. H. K.) i vježbale s kolutima vježbu „U znaku crvenoga križa“, dječaci su glumili male vojnike vježbajući sa sabljicama, dok su u završnoj slici „Živio kralj!“ nastupali svi. I dok su obični ljudi hvalili ozbiljnost dječjega pristupa i dražesnost izvedbe, stručna je javnost isticala korisnost ovakvih vježbi za tjelesni razvoj djece u vrijeme praznika. Mali izvođači bili su pohvaljeni za uloženi trud, a djeca iz Dječjeg doma za izradu rekvizita.37 Prihod od proslave rođendana procijenjen je na više od 20 000 Kr., ali u isto su vrijeme organizatori molili neka im se jave svi koji su imali neka potraživanja prema Organizacijskom odboru. Premda točan završni račun nije objavljen, smatran je sjajnim, a kao najzaslužnije osobe za to u javnim su glasilima istaknuti ban Skerlecz kao pokrovitelj, Miroslav grof Kulmer38 kao predsjednik Odbora za organizaciju i Šandor A. Alexander.39 Zasluga sve trojice bila je u dobrim vezama, ali je ovaj posljednji vjerojatno jedini stvarno radio na priredbi, jer su hvaljene njegove financijske sposobnosti. Kao jedina zaslužna tvrtka bio je istaknut Zagrebački paromlin, koji je na nagovor Š. A. Alexandera darovao 20 vreća bijeloga brašna. Istinski radnici mogu se naći tek na kraju liste zaslužnih, a to su cijeli Gospojinski odbor, Srećko Pavleković40 iz Gostio37 „Za kralja i dom“, NN, 81/1915., br. 167, 21. 7. 1915.; „Za kralja i za dom. – Priprave za proslavu kraljeva rodjendana“, JL, 4/1915., br. 1192, 22. 7. 1915.; a., „Velika zabava na kraljev rodjendan“, Obzor, 56/1915., br. 242, 19. 8. 1915.; „Naša djeca u proslavi ‘za kralja i za dom’“ NN, 81/1915., br. 186, 11. 8. 1915.; „Naša djeca u proslavi ‘za kralja i za dom!’…“, JL, 4/1915., br. 1213, 11. 8. 1915.; „Uspomene na ‘slikovite vježbe mladeži’“, NN, 81/1915., br. 196, 24. 8. 1915. 38 Miroslav grof Kulmer-Šestinski (Šestine, 1860. – Zagreb, 1943.), pravnik. Bio je zastupnik II. zagrebačke izborne jedinice u hrvatskome Saboru od 1885. te zastupnik u zajedničkom saboru u Budimpešti kao virilist. Najvažnije mu je djelovanje na unapređenju gospodarskoga života u sklopu Hrv.-slav. gospodarskoga društva, čiji je predsjednik od 1902. do 1925. godine. Zahvaljujući tome 1913. postao je carev tajni savjetnik za poljoprivredu. Bio je predsjednik društva „Uboški dom“ te odbornik društva „Čovječnosti“ i pučke kuhinje, a uza sve to obavljao je dužnost mjesnoga suca u upravnoj općini Šestine. Za svoje zasluge dobio je tijekom 1917. Velekriž Reda Franje Josipa. HL, 1: 662. 39 Šandor A. Alexander (Zagreb, 1866. – Beograd, 1929.) bio je veletrgovac i kr. savjetnik, član uprave Trgovačko-obrtničke komore, potpredsjednik Trgovačkoga doma u Zagrebu te doživotni predsjednik Hrv. trgovačkog društva „Merkur“. Bio je član gotovo 60 društava u kojima se isticao konkretnim dobrotvornim radom, ali i davanjem velikih novčanih svota u humanitarne svrhe. Organizirao je i u najvećem dijelu snosio troškove „Odbora za potpomaganje nezaposlenih i invalidnih namještenika trgovačko-industrijskih struka i novčarskih zavoda“, poslije prozvanoga „Prehrana“. U jesen 1914. osnovao je javnu kuhinju za prehranu obitelji mobiliziranih vojnika i ostalih siromašnih građana grada Zagreba. Nosio je titulu kr. savjetnika od 1909., a za svoj rad dobio je 1917. Ratni križ za građanske zasluge II. razreda. (Ivan MIRNIK, „Obitelj Alexander ili kratka kronika izbrisanog vremena“, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, Zagreb, 28/1995., 105.106.; I. MIRNIK, „Obitelj Alexander ili povijest jedne zagrebačke obitelji u pluskvamperfektu“, Obitelj, pr. Jasminka Domaš Nalbantić, Kulturno društvo „Miroslav Šalom Freiberger“ - Novi liber, Zagreb 1996., 41. 40 Srećko Pavleković bio je tajnik Gostioničarskoga saveza tijekom istraživanoga razdoblja te glavna osoba za provedbu mnogih dobrotvornih priredbi u gradu Zagrebu. No unatoč tome o njemu sam nakon pomne potrage uspjela saznati tek da je živio u Kačićevoj ulici 19. Adresar. Sveobći stanbeni obavjestnik svih oblastih, ureda, društava, zavoda, tvorničara, trgovaca, obrtnika, kućevlasnika i inih stanovnika slobodnoga i kralj. grada Zagreba., pr. Vilim Eisenstädter, Naklada knjigotiskara Vilima Eisenstädtera, Zagreb 1911., 118.

64


VIJOLETA HERMAN KAURIĆ, Ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom I. svjetskog rata

ničarskoga saveza te gđica Magdić i g. Majer iz Prehrane, kojima do danas nije ostalo sačuvano ni ime.41 Čini se vjerojatnim, iako se rijetko spominje, da su priredbe počinjale intoniranjem „Carevke“ ili „Kraljevke“,42 a potom „Lijepe naše“. Posebice to vrijedi za organizatorima važne događaje poput prvoga ratnog koncerta Hrvatskoga glazbenog kluba „Lisinski“, gdje se neizostavno našlo i kraljevo poprsje, te dobrotvorne priredbe Odbora zagrebačkih gospođa za ratnu pripomoć održane u Kr. hrvatskom zemaljskom kazalištu. Kod ove posljednje izvođači su tijekom izvođenja himni uprizorili Bukovčev znameniti „Hrvatski preporod“.43 Kakvu je važnost imala glazba pri otvaranju dobrotvornih svečanosti možda najbolje ocrtava svečano otvorenje paviljona „Spomen-lipe“, gdje je u trenutku dolaska na mjesto događaja bana i ostalih uglednika domobranska glazba svirala „Kraljevku“, ban je uz zvukove „Lijepe naše“ zabijao prvi zlatni čavao, a za trajanja zabave orkestar je u pozadini svirao hrvatske davorije.44 Spoj hrvatskoga i carskoga bio je prisutan na svakom koraku, a posebice na oznakama službenih osoba. Tako su zagrebački skauti45 na lijevom rukavu nosili podramenu pasicu crno-žute i narodne boje, dakle hrvatsku trobojnicu, isto kao i popisivači Lige za zaštitu djece, koji su trebali izraditi prvi popis obitelji mobiliziranih vojnika i istražiti njihove imovinske prilike.46 Velike akcije skupljanja cigareta za našu vojsku provodile su se prve tri ratne godine, a kraj akcije svečano je obilježen 1915. jer su organizatori bili ponosni na činjenicu što su na vrijeme skupili planiranih milijun cigareta za hrvatske pukovnije. Prije slanja na bojište javnosti je bilo izloženo 10 000 sanduka s cigaretama poslaganih u obliku rimskoga Koloseja oko biste kralja Franje Josipa I., koju je pak krasila hrvatska zastava. Cigarete su se dijelile i postrojbama prilikom prvih svečanih postrojavanja uoči odlaska na ratište. Razlika je u tome što su 41 „Odbor za svečanu proslavu kraljeva rodjendana…“, NN, 81/1915., br. 194, 21. 8. 1915.; „Odbor za svečanu proslavu kraljeva rodjendana…“, JL, 4/1915., br. 1224 (greškom stoji 1223), 22. 8. 1915.; „Sjajan uspjeh dobrotvorne proslave kraljeva rodjendana“, JL, 4/1915., br. 1224 (greškom stoji 1223), 22. 8. 1915. 42 Sigurno je riječ o istoj pjesmi, samo što su je različito nazivali. Različitost proizlazi iz tituliranja vladarske osobe, koja je u austrijskome dijelu Monarhije nosila titulu cara, a u ugarskome titulu kralja. 43 „Koncertna zabava ‘Lisinskog’“, NN, 81/1915., br. 37, 15. 2. 1915.; „Dobrotvorna predstava odbora zagrebačkih gospodja za ratnu pripomoć“, JL, 5/1916., br. 1495, 20. 5. 1916. 44 „Spomen-lipa“, NN, 81/1915., br. 101, 3. 5. 1915. 45 Skautska udruženja okupljala su srednjoškolsku mladež, koja je dobrovoljno provodila po gradu vojne obveznike, opskrbljivala pitkom vodom prolaznike na željezničkim kolodvorima, pribavljala dopisnice, papir i pribor za pisanje vojnim obveznicima te umjesto njih obavljala korespondenciju ako je bilo potrebno. S vremenom se širio obim ratnih poslova skauta u samome gradu, a upućivani su i na obavljanje poljoprivrednih radova na gospodarska dobra u okolici Zagreba. „Hrvatski skauti“, JL, 3/1914., br. 735, 2. 8. 1914.; „Služba skauta“, NN, 80/1914., br. 179, 3. 8. 1914.; „Zagreb i ratno stanje“, JL, 3/1914., br. 737, 3. 8. 1914. 46 „Služba skauta“, NN, 80/1914., br. 179, 3. 8. 1914.; „Hrvatske djačke skautske družbe…“, NN, 80/1914., br. 179, 3. 8. 1914.; „Hrvatski skauti“, JL, 3/1914., br. 738, 4. 8. 1914.; „Liga za zaštitu djece…“, NN, 80/1914., br. 181, 5. 8. 1914.; „Liga za zapuštenu djecu“, JL, 3/1914., br. 741, 7. 8. 1914.

65


Godina 1918.

ovoga puta duvanice bile zavezane isključivo vrpcama u boji hrvatske trobojnice, koje su vojnici vrlo brzo privezali na puške te tako okićeni ponosno stupali do željezničkoga kolodvora.47 Sveprisutnost hrvatskih nacionalnih boja obilježje je svih dobrotvornih priredbi održanih u gradu Zagrebu tijekom svih ratnih godina. Iako je brojnost hrvatskih zastava svih veličina najočitiji pokazatelj količine nacionalnoga naboja na pojedinim priredbama, to nikako nije bilo jedino mjerilo. Primjera je mnogo, ali ću ovom prigodom spomenuti samo neke. Prilikom slaganja programa pomno se pazilo na zastupljenost hrvatskih autora, bilo prokušanih i/ili suvremenih, a isti je obrazac vrijedio i za umjetnike hrvatskoga podrijetla koji su se u međuvremenu proslavili na europskim i svjetskim pozornicama.48 U tom su se slučaju skladbe hrvatskih autora izvodile kao posebni dodatak za domaću publiku s ciljem izazivanja posvemašnjega oduševljenja posjetitelja.49 Narodni su napjevi bili vrlo popularni, kao i pjesme suvremenih skladatelja temeljene na zapisima autohtonih narodnih pjesama. Zanimljivo je da se 1917. i 1918. povećao udio narodnih napjeva iz Međimurja, koje u to vrijeme nije bilo u sastavu Kraljevine Hrvatske.50 Nošenje odjeće s motivima preslikanima s hrvatskih narodnih nošnji zagovarala je Udruga za uščuvanje i promicanje narodne umjetnosti, a proizvodi njihovih štićenica mogli su se pronaći na gotovo svakoj zajedničkoj dobrotvornoj priredbi. Na taj je način Udruga nastojala priskrbiti dodatnu zaradu seljankama čiji su muževi poginuli u ratu, pa su sve izložbe organizirane u njihovoj režiji bile prodajne.51 Štoviše, ako je postojalo veliko zanimanje za neke od izlo „Jedan milijun cigareta izložen na javni uvid“, NN, 81/1915., br. 302, 30. 12. 1915.; „Dar odlazećim vojnicima na ratište“, NN, 81/1915., br. 86, 15. 4. 1915. 48 Zvijezde hrvatskoga podrijetla koje su nastupale u Zagrebu tijekom Prvoga svjetskog rata bile su pjevačice Lucija baronesa Ožegović, Anka Horvat i Milka Trnina, violinist Zlatko Baloković, violončelist Juro Tkalčić te pijanisti Herman Gruss, Antonija Geiger i Gizela Beck. 49 „Koncert u korist ‘Hrv. Zitin-doma’“, NN, 81/1915., br. 217, 18. 9. 1915.; „Koncerat u korist ‘Hrv. Zitin-doma’“, JL, 4/1915., br. 1253, 19. 9. 1915.; „Gdja Anka Horvat za odbor zagrebačkih gospodja za ratnu pripomoć“, NN, 81/1915., br. 286, 10. 12. 1915.; „Svečani dobrotvorni koncert Udruge učiteljica, sekcije ‘za našu djecu’“, NN, 84/1918., br. 16, 19. 1. 1918.; „Musica sacra (U stolnoj crkvi 15. travnja 1916.)“, NN, 82/1916., br. 92, 21. 4. 1916.; „Koncert Zlatka Balokovića“, NN, 80/1914., br. 282, 21. 10. 1914.; „Koncerat Zlatka Balokovića“, NN, 81/1915., br. 62, 16. 3. 1915.; „Koncerat u korist obitelji mobilizovanih“, JL, 4/1915., br. 1064, 17. 3. 1915.; „Koncert Zlatka Balokovića“, NN, 81/1915., br. 254, 2. 11. 1915.; „Veliki umjetnički koncert za ratnu pripomoć“, NN, 83/1917., br. 120, 25. 5. 1917.; „Veliki umjetnički koncerat za ratnu pripomoć“, JL, 6/1917., br. 1870, 26. 5. 1917.; „Koncert Jure Tkalčića u kr. hrvatskom zemaljskom kazalištu“, NN, 81/1915., br. 9, 13. 1. 1915.; „Veliki dobrotvorni koncert Tkalčić-Gruss“, NN, 81/1915., br. 253, 30. 10. 1915.; „Koncerat Tkalčić-Gruss“, NN, 82/1916., br. 217, 22. 9. 1916.; „Koncerat Tkalčić-Gruss“, JL, 5/1916., br. 1624, 24. 9. 1916.; „Gizela Beck“, NN, 83/1917., br. 27, 3. 2. 1917.; „Pianistica Gizela Beck“, JL, 6/1917., br. 1757, 2. 2. 1917.; „Veliki umjetnički koncerat ‘Prehrane’ i ‘Vojničkog doma’“, NN, 83/1917., br. 111, 14. 5. 1917. 50 Ta se tvrdnja temelji na istraživanju glazbenoga repertoara Hrvatskoga glazbenog kluba „Lisinski“ provedenoga za potrebe sudjelovanja na znanstvenome skupu „1918. u hrvatskoj povijesti“, održanoga u Zagrebu 29. i 30. listopada 2008. u organizaciji Matice hrvatske. 51 Prva izložba organizirana je uoči Uskrsa i trajala je od 28. ožujka do 12. travnja 1915., druga je bila uoči Božića 1915., a treća ponovno uoči Uskrsa 1917. (od 1. do 15. travnja). „Izlož47

66


VIJOLETA HERMAN KAURIĆ, Ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom I. svjetskog rata

ženih radova (posebno su bile tražene paška i lepoglavska čipka), a raspoloživi su primjerci bili rasprodani, moglo ih se naručiti naknadno. Izložbama se nastojalo pokazati i dokazati kako se narodni motivi mogu uklopiti u suvremenu žensku odjeću i modne dodatke, a posebice na svečane haljine. Ujedno se nastojalo utjecati na svijest posjetiteljica da na taj način iskazuju patriotizam i pomažu dobrotvorne svrhe.52 Toga su se držale domaćice pojedinih priredbi, osobito ako su počasni gosti bili članovi kraljevske obitelji.53 Hrvatskim nacionalnim ponosom odisala je planirana kolekcija dobrovoljnih ratnih biljega, na kojoj je svoje mjesto trebala naći plejada istaknutih povijesnih ličnosti – Nikola i Juraj Zrinjski, Ivan Drašković, Nikola Jurišić, Franjo barun Trenk i Josip Jelačić. O izdavanju biljega počelo se razmišljati početkom studenoga, a po uzoru na Austriju i Ugarsku koje su od početka rata bile preplavljene sličnim biljezima. Izdavanje je na sebe preuzela Družba Braće hrvatskoga Zmaja.54 No čini se kako se ta ideja ostvarila samo u manjoj mjeri, jer sam pregledavajući građu naišla jedino na biljeg s likom Nikole Zrinjskoga. Prema mnogima najznačajniji događaj likovnoga i kulturnoga života Hrvatske tijekom prve polovice XX. stoljeća bio je Hrvatski proljetni salon,55 koji je našao mjesto u ovome radu više zbog svoga imena negoli zbog neospornih umjetničkih dosega. To je naime jedini dobrotvorni događaj održan u Zagrebu u vrijeme Prvoga svjetskog rata u čijem je imenu pridjev hrvatski tako istaknut. Tu činjenicu smatram dobrim pokazateljem razine nacionalne svijesti kod osnivača Salona, jer imenom nisu pratili svoj uzor – Pariški proljetni salon. ba narodnog veziva“, NN, 81/1915., br. 70, 26. 3. 1915.; „Izložba narodnih veziva“, JL, 4/1915., br. 1074, 27. 3. 1915.; „Otvorenje izložbe narodnog veziva“, NN, 81/1915., br. 279, 1. 12. 1915.; „Otvorenje izložbe narodne umjetnosti“, NN, 83/1917., br. 69, 24. 3. 1917.; „Produženo otvorenje izložbe narodnog veziva“, NN, 83/1917., br. 83, 11. 4. 1917.; „Produženo otvorenje izložbe narodnog veziva“, JL, 6/1917., br. 1826, 12. 4. 1917. 52 „Izložba udruge za uzdržavanje i promicanje narodne umjetnosti“, NN, 81/1915., br. 72, 29. 3. 1915.; „Izložba udruge za uzdržavanje i promicanje narodne umjetnosti“, JL, 4/1915., br. 1077, 30. 3. 1915.; „Izložba naše narodne umjetnosti…“, NN, 81/1915., br. 77, 3. 4. 1915.; „Izložba Udruge za promicanje narodne umjetnosti“, JL, 4/1915., br. 1082, 4. 4. 1915.; „Izložba udruge za promicanje narodne umjetnosti“, NN, 81/1915., br. 78, 6. 4. 1915.; „Izložba udruge za uzdržavanje i promicanje narodne umjetnosti“, NN, 81/1915., br. 282, 4. 12. 1915.; „Izložba udruge za promicanje narodne umjetnosti“, NN, 81/1915., br. 285, 9. 12. 1915.; „Izložba narodne pučke industrije i obrta“, NN, 83/1917., br. 75, 31. 3. 1917.; „Otvorenje izložbe hrvatske narodne umjetnosti“, JL, 6/1917., br. 1816, 2. 4. 1917.; „Izložba ‘Udruge za čuvanje narodne umjetnosti i obrta’“, NN, 83/1917., br. 80, 6. 4. 1917.; „Izložba ‘Zagrebačke udruge za uščuvanje i promicanje narodne pučke umjetnosti’“, Obzor, 58/1917., br. 96, 8. 4. 1917. 53 „Nadvojvoda Leopold Salvator u Zagrebu“, NN, 82/1916., br. 227, 4. 10. 1916.; „Boravak Leopolda Salvatora u Zagrebu“, JL, 5/1916., br. 1635, 5. 10. 1916.; Dr. V. N., „Dobrotvorni koncert u počast Nj. ces. i kralj. Visosti nadvojvode Salvatora“, NN, 82/1916., br. 227, 4. 10. 1916. 54 „Ratni dobrovoljni biljezi“, JL, 3/1914., br. 888, 8. 11. 1914.; „Ratni biljezi“, JL, 3/1914., br. 898, 14. 11. 1914. 55 Proljetni salon 1916–1928. (katalog izložbe), ur. Radovan Vuković, Umjetnički paviljon u Zagrebu, Zagreb 2007., 6., 10.

67


Godina 1918.

Naime Hrvatski proljetni salon pokrenut je krajem ožujka 1916. na poticaj Tomislava Krizmana56, s namjerom razbijanja svojevrsnoga mrtvila prisutnoga u umjetničkim krugovima te zapostavljenosti mlađih hrvatskih autora. Program Salona bio je zamišljen kao višeslojni umjetnički događaj čiju osnovu čini izložba slikarskih i kiparskih radova, uz održavanje koncerata mladih skladatelja te stručna predavanja o umjetnosti. Čisti prihod cjelokupne manifestacije trebao je ići u korist Društva sv. Vida u Zagrebu i Doma hrvatskih invalida u Osijeku.57 Prvu izložbu postavljenu pod tim nazivom otvorio je 25. ožujka 1916. ban Skerlecz i publici je bilo predstavljeno 120 radova 14 umjetnika.58 Iako je prvobitno bilo najavljeno da će izložba trajati samo do 15. travnja, na kraju je zbog velikoga interesa javnosti bila produžena do 26. travnja. Do Uskrsa (23. travnja) izložbu je vidjelo oko 2 500 posjetitelja, što je bilo prilično iznenađenje za organizatore, pa su odlučili raditi i na inače neradni Uskrsni ponedjeljak. U mjesec dana trajanja izložbe Ullrichov je salon posjetilo 4 328 osoba te je prodano umjetnina u vrijednosti 5 560 kruna. No čisti je prihod bio vrlo skroman, samo 553 Kr. 93 fil., jer se čini da su troškovi izložbe i održavanja koncerta predstavljali zamjetno opterećenje za ukupni proračun.59 Iako je prvi komorni koncert mladih skladatelja u okviru Hrvatskoga proljetnog salona imao neizbrisiv utjecaj na hrvatsku klasičnu glazbu, bilo je znatnih problema prilikom dogovaranja termina, jer su jednostavno svi ostali dobrotvorni događaji bili važniji. Na kraju je koncert održan 2. svibnja u Hrvatskome zemaljskom glazbenom zavodu (danas: Hrvatski glazbeni zavod), a program su činile praizvedbe skladbi sedmorice suvremenih hrvatskih autora60, gotovo nepoznatih široj javnosti, u izvođenju već renomiranih 56 Tomislav Krizman (Orlovac kraj Karlovca, 21. 7. 1882. – Zagreb, 24. 10. 1955.), grafičar i slikar. Studirao je u Beču i usavršavao se u Münchenu te je bio član grupe „Medulić“. Od 1912. bio je nastavnik u Obrtnoj školi, a od 1922. na Akademiji likovnih umjetnosti, gdje se zauzimao za obnovu umjetničkoga obrta. Premda se koristio svim likovnim tehnikama, najvažniji mu je opus grafika, a opremao je knjige i časopise te izrađivao plakate i scenografije. HL, 1: 646. 57 „Hrvatski Proljetni Salon“, NN, 82/1916., br. 46, 26. 2. 1916.; „Izložba Hrvatskog Proljetnog Salona…“, NN, 82/1916., br. 52, 4. 3. 1916.; „Hrvatski Proljetni Salon“, NN, 82/1916., br. 59, 13. 3. 1916.; „Hrvatski Proljetni Salon“, JL, 5/1916., br. 1427, 12. 3. 1916.; „Izložba mladjih umjetnika“, NN, 82/1916., br. 70, 27. 3. 1916. 58 Najviše radova izložio je Tomislav Krizman (18), a slijedili su Ivo Kerdić (15), Anka Krizmanić (14), Ferdo Ćus (10) i Branimir (Branko) Petrović (9). Po pet radova izložili su Jerolim Miše i Zlatko Šulentić, po četiri Ljubo Babić, Zoe Borelli-Vranska i Dušan Kokotović, po tri Hinko Juhn, Iva Šimonović i Joza (Josip) Turkalj, dok je Manda markiza Strozzi izložila jedan rad. „Izložba mladjih umjetnika“, NN, 82/1916., br. 70, 27. 3. 1916. 59 „Hrvatski Proljetni Salon“, NN, 82/1916., br. 69, 24. 3. 1916.; „Izložba mladjih umjetnika“, NN, 82/1916., br. 70, 27. 3. 1916.; „Iz Proljetnog Salona“, NN, 82/1916., br. 93, 22. 4. 1916.; „Iz Proljetnog Salona“, NN, 82/1916., br. 106, 9. 5. 1916.; „Čisti prihod Hrvatskog Proljetnog Salona“, JL, 5/1916., br. 1485, 10. 5. 1916. 60 Bili su to Franjo Dugan st., Antun Dobronić, Krešimir Baranović, Oskar Jozefović, Božidar Širola, Jure Tkalčić i Dragan Plamenac.

68


VIJOLETA HERMAN KAURIĆ, Ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom I. svjetskog rata

umjetnika61. Premda je zanimanje publike za koncert navodno bilo poprilično, izvedene skladbe ipak nisu bile za široku publiku. Štoviše, čak je i izvjestitelj s koncerta V. N-k. nakon izvedbe Plamenčeva „Gudačkog kvarteta u d-molu“ rekao kako ne razumije taj novi smjer u glazbi zvan impresionizam, jer se na skladateljev način ne može nikako iskazati suglasje lijepih osjećaja i duševnoga raspoloženja s iskazanim vanjskim formama. Mladom je skladatelju priznao neosporan talent, ali mu je sugerirao izražavanje u malo razumljivijem obliku.62 Unatoč različitim mišljenjima suvremenika,63 Hrvatski proljetni salon bio je prekretnica u umjetničkome životu Zagreba, jer su nakon toga uslijedile samostalne izložbe pojedinih autora, ili manje grupe njih, pod spomenutim nazivom. Prva je bila izložba Tomislava Krizmana od 14. travnja 1916., slijedila je zajednička izložba kiparice Ive Šimonović64 i slikarice Zdenke Pexidr-Sieger65 od 11. do 24. lipnja 1916. te kolektivna izložba Jerolima Mišea66 od 16. rujna do 7. listopada 1916. godine kao posljednja u nizu izložbi pod tim nazivom. I dok su umjetnice darovale čisti prihod izložbe u korist Crvenoga križa, J. Miše odlučio je pomoći dalmatinskim invalidima.67 Zanimljivo je što su organizatori različitih priredbi cijelo vrijeme pozivali građane da svojim novčanim doprinosom pomognu domaćim hrvatskim pukovnijama i njihovim obiteljima. Pod tim se gotovo isključivo mislilo na domobranske pukovnije, premda su se ljudstvom iz hrvatskih područja popunjavale i postrojbe zajedničke vojske (K. u. k. vojske), ali u znatno manjoj mjeri. No unatoč tome što su narodu najbliže postrojbe bile formalno u sastavu ugar61 Izvođači su bili Marta Pospišil-Ivanova, Ivan Levar, Zlatko Baloković te Miroslav Schlick, Ivan Herzog, Rikard Rosskamp i Ljudevit Čulumović, koji su činili kvartet Hrvatskog proljetnog salona. 62 „Komorni koncert ‘Hrvatskog Proljetnog Salona’“, NN, 82/1916., br. 85, 13. 4. 1916.; „Komorni koncert ‘Hrvatskog Proljetnog Salona’“, JL, 5/1916., br. 1459, 13. 4. 1916.; V. N-k., „Komorni koncert mladjih hrvatskih skladatelja. (2. svibnja 1916.)“, NN, 82/1916., br. 103, 5. 5. 1916. 63 Proljetni salon, 8.-10. 64 O Ivi Šimonović nisam uspjela pronaći biografske podatke. Štoviše, njezino se ime ne spominje u katalogu izložbe o Proljetnom salonu. 65 Zdenka Pexidr-Srića (Novi Vinodolski, 5. 7. 1886. – Zagreb, 30. 5. 1972.), slikarica, udana Ostović Pexidr-Srića. Bila je polaznica Više škole za umjetnost i obrt u Zagrebu i Akademije u Münchenu. Slikala je, najčešće u akvarelu i pastelu, krajolike, portrete i prizore sa zagrebačkih ulica. Izradila je scenografiju za operu B. Širole „Citra i bubanj“ iz 1930. te je izlagala do 1947. u Zagrebu i Osijeku. HL, 2: 216. 66 Jerolim Miše (Split, 25. 9. 1890. – Split, 14. 9. 1970.), slikar. Studirao je u Rimu i Firenzi od 1911. do 1914., a zatim je od 1923. do 1927. bio nastavnik u Krapini, Slavonskome Brodu i Zagrebu. Izlagao je samostalno, ali češće u sklopu povremenih slikarskih skupina poput Grupe nezavisnih umjetnika i Grupe četvorice s Babićem, Becićem i Vankom. HL, 2: 115. 67 Andrija MILČINOVIĆ, „Utješljive pojave“, NN, 83/1917., br. 13, 17. 1. 1917.; „Umjetnost Tomislava Krizmana“, NN, 82/1916., br. 86, 14. 4. 1916.; „Iz Proljetnog Salona“, NN, 82/1916., br. 127, 3. 6. 1916.; „Izložba Simonović-Pexidr-Sieger“, NN, 82/1916., br. 135, 14. 6. 1916.; „Kolektivna izložba Jerolima Miše-a“, NN, 82/1916., br. 212, 16. 9. 1916.; „Izložba Proljetnog Salona“, NN, 82/1916., br. 132, 9. 6. 1916.; „Izložba Proljetnog Salona“, NN, 82/1916., br. 211, 15. 9. 1916.

69


Godina 1918.

skoga domobranstva, ni na jednome mjestu nisam pronašla bilo kakav spomen o isticanju ugarske zastave ili bilo čega u ugarskim nacionalnim bojama. Ako je takvih slučajeva i bilo, to se nije našlo u novinskim izvještajima. S vremenom je u repertoaru dobrotvornih koncerata sve više slavenskih, pa južnoslavenskih napjeva i skladbi, dok se u Zagrebu nisu počela izvoditi djela srbijanskoga autora Petra Konjovića68 u izvedbi prve neslužbene postave Zagrebačkoga kvarteta.69 Početkom 1918. gostovala su braća Milan i Duško Jovanović, umjetnici iz Srbije, čiji je nastup bio toliko uspješan da su posjet ponovili u rujnu.70 Iste je godine tiskana serija razglednica u dobrotvorne svrhe s reprodukcijama 30 slovenskih, hrvatskih i srpskih slikara.71 U glazbenome se klubu „Odeon“, otvorenom 1916. kako bi poslužio kao javna vježbaonica budućega hrvatskog simfonijskoga orkestra, moglo čuti bosanske narodne pjesme.72

Petar Konjović (Čurug, 5. 5. 1883. – Beograd, 1. 10. 1970.), srbijanski skladatelj i dirigent. Nakon Drugoga svjetskog rata djelovao je niz godina u Zagrebu i Osijeku. HL, 1: 620. 69 „Kompoziciona večer grofice Pejacsevich“, NN, 84/1918., br. 70, 26. 3. 1918.; „Prvi hrvatski gudački kvartet“, NN, 84/1918., br. 71, 27. 3. 1918.; „Komorna glazba“, NN, 84/1918., br. 77, 4. 4. 1918.; K-ć., „Hrvatski kvartet. (Kompoziciono veče grofice Dore Pejacsevich.)“, NN, 84/1918., br. 78, 5. 4. 1918. 70 „Prihod komornog koncerta braće Jovanovića“, NN, 84/1918., br. 23, 28. 1. 1918.; „Koncerat braće Jovanović“, NN, 84/1918., br. 207, 11. 9. 1918. 71 „Umjetničke razglednice“, NN, 84/1918., br. 18, 22. 1. 1918. 72 “Narodne pjesme i plesovi u ‘Odeonu’”, NN, 84/1918., br. 191, 23. 8. 1918. 68

70


VIJOLETA HERMAN KAURIĆ, Ozračje dobrotvornih priredbi održanih u Zagrebu tijekom I. svjetskog rata

Vijoleta HERMAN KAURIĆ: The Atmosphere of Benefit Concerts held in Zagreb during the First World War That more than 800 benefit concerts were held in Zagreb during the First World War bears witness to the care its citizens felt toward the soldiers and their families, especially the invalids and orphans of the war. Fellowship in the Croatian national body was often emphasized with pride, but it was tied to the faithfulness of Croats to the royal crown and the Habsburg dynasty. The total predominance of Croatian national colours along with the royal colours, but the noticeable absence of Hungarian ones, even though the military units, which the people without reservation considered their own, were within the framework of the Hungarian home guards, speaks to the conditions within the lands of the crown of St. Stephen at the time.

71


Zbornik 1918 pdf page 1 71