Ivo RUNTIĆ
STUDIJE, OGLEDI I ZAPISCI
Njihov je obrat i meni proširio vidike. Putovalo se. Tek sad su se zapažale one jednoobrazne stambene kućerine na rubovima ili izvan gradova, razvijene u nizovima poput zastava, valjda radi evidencijskog pregleda, mimohoda, zborova, prozivaka... Fasadne freske u amblematici divovskih raketnih, avionskih, galebovih, cvjetnih, napose suncokretnih maskota sugerirale su njihov bolji život. A do njih nastambe s krovnom katranskom ljepenkom, što je u nas rijetka i kao garažni pokrov. Dobro je vjerovati da su sve to porušili; misao neugodna, no svejedno ugodnija od sumnje da bi takve gradske vizure kiča mogle ostati jer ne znam kako su mogle nestati, ali nadam se rješenjima, meni nepredvidivima. Onako, primjerice, kako mi se 1963. ukazao Münster bez ratnih ožiljaka ili kako ih je iste godine istočni Berlin bio pun? Zato je dobro to što mi je Berlin bio zadan samo jedanput. Ne mogu, naime, zamisliti, od kakve je to druge jedinstvenosti sad njegovo urbano tkivo, ako nije sve od samih smionih raznolikosti... Sutradan se odlazilo. Nisam tad ni htio ni mislio dolaziti ponovno. A ipak sam od one spomenute devedesete godine ondje bio još tri puta. Predmetni je faktor otad napredovao, a ljudski ga je forsirao, servisirajući valjda i sam sebe u napredovanju prema demokraciji. Ne mogu bez sarkazma govoriti o tome: jesu li u Rostocku mijenjali ljude ili su se ti isti ljudi mijenjali. Zacijelo je mojim dolascima i svim tim promjenama kumovao i Hans Joachim Bernhard. Valjda su pozivi domaćina bili druga riječ za ispriku jer je ja drugačije nisam dočekao, baš kao što se oni nikada nisu odavali ni žalopojkama ni sramom. Najdalje je u tome otišla Ilse Antov, čija je bolja polovina mudrosti bila u prilagodbi, kad je ono – ne pomjerivši izraza lica – znala reći: „Pa mi smo svi morali biti u partiji.“ – To njihovo bezuvjetno sljedništvo pomaže mi razumjeti narod, čiju sam kulturu prigrlio, čije poučke o sljedništvu nikad neće moći prihvatiti netko s toliko puntarskog inata u sebi. Oni su, pak, tako jedinstveni u svojim propastima, jednako kao i u pobjedama. Još smo prethodne večeri za svaki slučaj porušili nekoliko zidnih cigala, stavivši ih na svoju stranu. Rekli smo im, naime, ponovno da se ne vraćamo putom kojim smo došli, već trajektom do danskoga Gedsera, pa zračnim mostom od Kopenhagena kući. Ispratili su nas do Travemündea. Otamo su istočni Nijemci, kao i svih tih dana, mahali svim brodovima, kao što su valjda i taj put „Kralju Frederiku“, u čije je potpalublje neobično tihih kotača s nama sišao vlak, nakon tri sata čekanja, kontrola, provjera, šikaniranja s policajkama opasanih strojnicama, s vučjacima, zaključanim WC-ima čitavo to vrijeme. – Napokon je i Bernhard u suzama probio sigurnosni kordon, ne samo da nam mahne. Stvari su otad postale predvidljive – i u Njemačkoj, a drugačije i kod kuće. Sluteći našu domaću krizu, u takoreći inzularnome Dubrovniku s kolegom Krogollom iz Haburga organizirao sam jednotjedni simpozij pod znakovitim naslovom Utopija i
257