Jelena LUŽINA
HRVATSKA KNJIŽEVNOST U SUSJEDSTVU
me voliš“: kratka pjesma, pjesmuljak od samo dva katrena, sve pažljivo rimovano i raznježeno iznad svih očekivanja. Nisam je čitala još od studentskih godina, kad sam je smatrala nimalo tipičnom za Kaštelanov prilično „kamenit“ poetski opus. Iskreno rečeno, čudila me već i sama činjenica da se pjesnik Kaštelanova formata i ugleda uopće upustio u pisanje tako lirske, nujne, intimističke, „ženske“, gotovo pa šlagerske pjesme. Jure Kaštelan bio mi je profesor teorije književnosti, izniman profesor kojeg sam tada doživljavala gotovo pa spomenikom koji hoda! A sad, pola stoljeća kasnije, čitam bravurozni makedonski prijevod iste te pjesme i zaključujem, ne bez oduševljenja, kako je ezoteričniji i raspjevaniji (nježniji) čak i od hrvatskoga izvornika. I kako u njemu nema baš ničega šlagerskog, dapače! Chapeau, dragi Gane! ✽ ✽ ✽
Bivajući, desetljećima, profesorom novije hrvatske književnosti, Gane Todorovski posve je prirodno postao i dugih godina ostao najinformiranijim, najkompetentnijim i aspolutno najvažnijim – usudila bih se čak reći i najangažiranijim! – makedonskim arbitrom za sva moguća hrvatska, hrvatsko-makedonska i makedonsko-hrvatska književna i kulturna pitanja. Tu svoju neformalnu prokroatističko-kroatofilsku misiju obnašao je samoincijativno i entuzijastički, u dobroj vjeri i iz najčistijih, gotovo pa romantičarskih pobuda. Diskretno. Bez zere klijentelizma, danas uglavnom nezaobilaznog u prevoditeljskim i izdavačkim aranžmanima: ja ću prevesti i objaviti tebe, pa ćeš onda ti mene, pa ćemo onda iznova... Provjerila sam on-line katalog zagrebačke Sveučilišne knjižnice i nisam, ali zaista nisam našla ni jedan jedini dokaz ovakve sorte. A i kako bih našla, kad je Todorovski prevodio ili mrtve hrvatske klasike, ili pak hrvatske suvremenike i prijatelje koji makedonski jezik zasigurno nisu znali, pa s njega i nisu mogli prevoditi. Godinama, do kraja života, Hrvatska i hrvatski fenomeni, ne samo književni, bili su temama ili barem natuknicama u svim našim sporadičnim razgovorima. Kad sam ga, nekom davnom zgodom i u strogo privatnom kontekstu, kuražno proglasila Posljednjim strossmayerijancem, dosjetku je prihvatio s osmjehom i doživio je kao kompliment. Čak mi se tako i potpisao na jednoj od posljednjih svojih knjiga. Todorovski je, ne samo kao dugogodišnji profesor hrvatske književnosti već i kao naglašeno angažiran intelektualac (koji se, ranih devedesetih, jedno vrijeme aktivirao čak i u dnevnoj politici), decentno ali i ustrajno pridonosio naglašavanju dviju važnih kulturno-povijesnih činjenica na kojima se, unekoliko, temelje tradicionalno dobri makedonsko-hrvatski odnosi. Obje su činjenice knjiške, dakako i književne. Prva je iz lipnja 1861. godine, kad je đakovački biskup Josip Juraj Strossmayer omogućio tiskanje glasovitoga zbornika makedonskih narodnih pjesama što su ga
151