MEDIJSKA PISMENOST U DIGITALNOM DOBU
Nakon pojave radija, filma i televizije, postajala je sve izraženija potreba da se uz klasičnu, čitanje-pisanje pismenost, razvija i audiovizuelna. “Na kulturne interese i mogućnosti napretka, rasta i ličnog razvitka, društvenog i političkog izražavanja i učešća, danas utiču i oblikuju ih informacione i komunikacione tehnologije u ekspanziji, sa dejstvom na recepciju programskih medija (radio, telelvizija), na radna mjesta, na ponašanje na radu i mogućnost zaposlenja, kao i na mogućnost djelovanja i forme saobraćaja u javnom i privatnom životu” (Diter, 2013: 13). Tradicionalni mediji, a prije svega televizija, sa sebi svojstvenom uvjerljivošću zasnovanoj na jeziku slike, brže nego ijedan medij pronašla je svoj put do recipijenata, zauzimajući centralno mjesto kako u njihovim domovima, tako i vremenskom rasporedu i u životima uopće. Gledatelj “svojim očima” svjedoči onom što se dešava miljama daleko od njega (kako u fizičkom smislu, tako i u prenesnom): hodu čovjeka po Mjesecu, radnom danu predsjednika svoje države, visokom naučnom eksperimentu. No, veća dostupnost informacija nije značila i da publika dobiva one informacije koje treba. Vremenom, informirajuća uloga medija sve više biva dovedena u pitanje, a nemogućnost stvarne reakcije na medijske sadržaje ukazuje na podređeni polažaj recipijenata. Odnos recipijenta s tradicionalnim medijima postavljen je na principu konzumiranja ponuđenih vijesti i informacija bez mogućnosti izražavanja potreba i stavova. Stavljajući sliku u središte društvenih odnosa, postaje jasno da televizija ne prezentira ljudima svijet kakav on jeste, nego kakav bi trebao biti iz perspektive interesa moćnih. Spektakl i zabava u drugi plan su potisnuli obrazovne, informativne i društvene potencijale medija. “Viši nivo medijske pismenosti omogućava vam da mnogo jasnije sagledate granicu između stvarnog sveta i sveta koji stvaraju mediji. Oni koji ne uspeju da se medijski opismene utopiće se u poplavi medijskih poruka. Imaće lažno osećanje da, samo zato što dobijaju tako ogroman broj informacija, znaju šta se dešava u svetu” (Poter, 2008:32). Televizija s komunikacijom “one-to-many” mijenja način komunikacije među građanima gušeći javnu sferu, doprinoseći stvaranju društva “komunikacijskih usamljenika”. Teorija o masovnom društvu koje se povezuje s pojavom i razvojem masovnih medija, govori o građanima koji postaju pasivni, izolirani, usamljenici u gomili (Risman, 1965.), o transformaciji publike u masu kojoj 34