Page 1

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU ZBORNIK RADOVA

1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 1

10/11/11 7:39 AM


POSEBNA IZDANJA Knjiga 8 Izdavač: Institut za istoriju, Sarajevo Za izdavača: Dr. Husnija Kamberović Glavni i odgovorni urednik: Dr. Husnija Kamberović Lektura: Mr. Mirela Omerović

CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine, Sarajevo 930.85(497.6)(082) 323.1(497.6)(091)(082) IDENTITET Bosne i Hercegovine kroz historiju : zbornik radova / [glavni i odgovorni urednik Husnija Kamberović]. - Sarajevo : Institut za istoriju, 2011. - 2 sv. (339, 313 str.) : ilustr. ; 25 cm. - (Posebna izdanja / Institut za istoriju, Sarajevo ; knj. 8) Bibliografija i bilješke uz tekst. ISBN 978-9958-649-10-3 COBISS.BH-ID 19111686

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 2

10/11/11 7:39 AM


IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU ZBORNIK RADOVA

1

INSTITUT ZA ISTORIJU U SARAJEVU Sarajevo, 2011.

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 3

10/11/11 7:39 AM


IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 4

10/11/11 7:39 AM


SADRŽAJ

PREDGOVOR (Husnija Kamberović)................................................................. 7 •

Husnija Kamberović, O KONSTRUIRANJU IDENTITETA.....................9

Sonja Dujmović, “BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE” - SITUIRANJE IDENTITETA BOSNE I HERCEGOVINE KOD BOSANSKOHERCEGOVAČKIH SRBA (DO 1941. GODINE).................................................................................... 19

Suzana Leček, AUTOHTONO ILI MODERNO? OBLIKOVANJE KULTURNOG IDENTITETA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH HRVATA PREMA ZAMISLIMA SELJAČKE SLOGE 1935.-1941................................................................... 53

Eli Tauber, JEVREJI KAO NERAZDVOJNI DIO RAZVOJA PRIVREDE I KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI.........................87

Prilog: Jevreji u privredi Bosne i Hercegovine ...............................................97 •

Zoran Grijak, ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA U POLITIČKIM RAZMATRANJIMA ADALBERTA VON SHEKA I MORITZA VON AUFFENBERGA............................. 103

Edin Radušić, KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA? BOSNA, HERCEGOVINA I BOŠNJACI U BRITANSKOJ KONZULARNO-DIPLOMATSKOJ KORESPONDENCIJI OD 1857. DO 1878. GODINE................................................................... 131 IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 5

5

10/11/11 7:39 AM


Sadržaj •

Adin Ljuca, ČEŠKO VIĐENJE IDENTITETA BiH KROZ HISTORIJU.................................................................................... 157

Ema Neimarlija, IZMEĐU NACIONALIZMA I REGIONALIZMA: ISTRA I BOSNA I HERCEGOVINA...................................................... 177

Salmedin Mesihović, TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE................................ 191

Fahd Kasumović, PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA............ 215

Denis Bećirović, NORMATIVNI OKVIR I STVARNI POLOŽAJ ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI TOKOM PRVE DECENIJE NAKON ZAVRŠETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA........................................................................................................... 239

Amir Duranović, NA KRAJU DECENIJE: VJERSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI 1960. GODINE......................................... 257

Vera Katz, PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI DRUGA POLOVINA 20. STOLJEĆA...................... 273

Hannes Grandits, DRUŠTVENE DIFERENCIJACIJE U KASNOOSMANSKOJ HERCEGOVINI: POGLED NA ASPEKTE SOCIJALNE NEJEDNAKOSTI U GRADU I NA SELU...................... 295

Seka Brkljača, PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE.....................................................................................................309

INDEKS AUTORA.......................................................................................... 337

6

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 6

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


PREDGOVOR

I

straživanje identiteta sve više postaje sastavni dio naučnih projekata u historijskoj nauci u Bosni Hercegovini, premda mi u otvaranju novih tema i modela istraživanja obično kasnimo za razvijenijim evropskim historiografijama. Međutim, u istraživanju identiteta ne kasnimo puno, čemu je svjedočanstvo i međunarodna konferencija što ju je Institut za istoriju organizirao u Sarajevu 25. i 26. septembra 2009, a dvije godine poslije toga ovim zbornikom radova predajemo naučnoj javnosti referate sa te konferencije. S obzirom da je riječ o složenoj temi, te da su referati na konferenciji bili različitog kvaliteta, čak sa posve oprečnim tezama, odlučili smo objaviti sve referate ostavljajući autorima da u kasnijim eventualnim raspravama dalje argumentiraju svoje stavove. Samo tri referata sa koferencije nisu uvrštena u ovaj zbornik, što je rezultat ne našeg odnosa prema tamo zastupanim tezama, nego odnosa samih referenata prema svojim radovima. Ključno pitanje od kojega smo krenuli prilikom pripreme konferencije i ovoga zbornika uglavnom se svodilo na to da li pažnju usmjeriti na raspravu o identitetu Bosne i Hercegovine ili o identitetima u Bosni i Hercegovini. Dakako, smatrali smo da treba govoriti i o jednom i o drugom, kako bi se na kraju moglo razumjeti šta je Bosna i Hercegovina bila tokom povijesti i šta ona danas jeste. Vrijeme je da se konačno odbace pristupi koji govore isključivo o diskontinuitetima u bosanskohercegovačkoj povijesti, kao i teza o Bosni i Hercegovini kao “povijesnom krajoliku”, a ne zasebnoj državi i društvu. Ovaj zbornik bi mogao dati određeni doprinos tome, ali ostaje da se vidi koji će biti njegovi dometi i utjecaj na dalji razvoj naše historijske nauke. Važno je naglasiti da radovi u ovom zborniku sadrže stavove iznesene na konferenciji, te je već tada postojala mogućnost polemičkih odgovora na izneIDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 7

7

10/11/11 7:39 AM


• Predgovor Husnija Kamberović

sene teze. No, vrijeme za polemike nije bilo dovoljno, pa se nadamo da smo ovim zbornikom sada otvorili mogućnosti za širu debatu. Na kraju, želimo zahvaliti Ministarstvu obrazovanja i nauke Federacije Bosne i Hercegovine koje je finansijski podržalo konferenciju. Husnija Kamberović

8

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 8

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


Husnija Kamberović

O KONSTRUIRANJU IDENTITETA

L

isjen Fevr, za koga mnogi tvrde da je tvorac moderne historijske nauke, na jednom je mjestu zapisao: “Da biste se bavili historijom, odlučno okrenite leđa prošlosti i počnite da živite”, jer “nauka se ne pravi u kuli od slonovače, već od samog života. Prave je živi ljudi uronjeni u sadašnjicu.” Tu se, možda, krije i važnost bavljenja temama identiteta. Kako piše američki povjesničar John R. Gilis, pojam identiteta popularizirao je Erik Erickson kasnih pedesetih godina 20. stoljeća i od tada je taj pojam primio “začuđujući raspon značenja” postajući “najčišći od svih klišeja.” Gilis dalje piše: “Danas se čini da svatko zahtijeva pravo na vlastiti identitet. Pojedinci, podskupine i nacije, svi zahtijevaju identitet, kao da je u pitanju životna potreba. Identitet je zadobio status svetog predmeta, ‘apsolutne važnosti’, nečega što je vrijedno da se za njega borimo i umiremo. Onima koji vjeruju da ga nemaju, identitet se čini još jedinstvenijim i vrednijim. S druge strane, suvremeno društvo zahtijeva od nas da igramo toliko mnogo različitih uloga da su barem neki od nas u agoniji zbog (...) ‘multifrenije’ - stanja u kojem imamo previše sukobljavajućih ‘ja’, previše identiteta.”1 Pojam identitet je postao veoma moderan u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini, i u vezi s različitim poimanjem identiteta u posljednje vrijeme kod nas su vođene žestoke debate, u koje su bili uključeni i neki historičari. Polazeći od naprijed navednog stava Lisjena Fevra ja ću priču o identitetu Bosne i Hercegovine upravo početi uronjen u sadašnjost, iako to nije svojstveno John R. Gillis, “Pamćenje i identitet: povijest jednog odnosa”, Maja Brkljačić – Sandra Prlenda (prir), Kultura pamćenja i historija, Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2006, 172.

1

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 9

9

10/11/11 7:39 AM


Husnija Kamberović

mojem razumijevanju posla historičara. Ipak, “povjesničari su (...) samo ljudi koji i sami participiraju u punini društvenog života iz kojeg se ne bi mogli isključiti osim po cijeni ozbiljnog mentalnog poremećaja.”2 Naime, jedan dio sudionika u suvremenim debatama o identitetima, posebice u javnom diskursu u Bosni i Hercegovini, tvrdi kako je to u biti promašena tema i da o identitetima diskutiraju samo oni koji imaju problema sa vlastitim identitetom. S druge strane, prisutna je prilično masivna kampanja “konstruiranja” identiteta, koja je toliko intenzivna da se ponekad čini da živimo u nekom sasvim drugom svijetu, a ne onom kojega osjećamo oko sebe. To je dokaz koliko su u pravu oni koji tvrde kako identiteti nisu fiksni, nego “reprezentacije ili konstrukcije stvarnosti, subjektivni prije nego objektivni fenomeni.” To je kod nas dovelo do stanja gotovo općeg ludila; do stanja u kojemu “svi djeluju kao ludi, pa tako svako ludilo izgleda normalno”. Ilustrirat ću to primjerom iz sredinom 2009, kada je sarajevski novinar Josip Vričko u tekstu naslovljenom “Bošnjaci bi Bosnu bez Hrvata” za argumentiranje svoje teze o Bošnjacima u pomoć pozvao Samjuela Huntingtona, i tom je prigodom napisano: “Ne zaboravimo, iste te godine (govori se o 1994. godini kada je, navodno, Alija Izetbegović promovirao tezu o Bošnjacima kao temeljnom narodu u BiH, op. H.K.), sredinom travnja, kao što je to u knjizi Sukob civilizacija napisao Huntington, dvije tisuće ljudi prolazilo je središtem Sarajeva mašući zastavama Saudijske Arabije i Turske. Noseći te bajrake, piše Huntington (a Josip Vričko samo citira, op. H.K.) umjesto onih UN-a, NATO-a ili američkih, ti su se Sarajlije identificirali s ostalim muslimanima i rekli svijetu tko su im pravi, a tko ne tako pravi prijatelji.”3 Nekoliko mjeseci nakon toga, Vričko je tvrdio da su “usred izborne kampanje ‘96 nošeni naputkom radionice Latić(i) momci kojima je baš tada nestalo žileta, a u stanu izbila poplava tekbirali (... i slavili Homeinija) posred sarajevske Titove ulice. Čime su se stekli uvjeti da i on i Sarajevo uđu u glasovitu (i, dakako, kontroverznu) knjigu Samuela Huntingtona Sukob civilizacija, a slijedom čega je pisac (tj. Huntington, op. H.K.) zaključio tko se ovdje afirmira kao prijatelj Bosne. A i kakva se Bosna želi.”4 Očito je da je ovdje Vričko 2

Mladen Ančić, Što “svi znaju” i što je ”svima jasno”. Historiografija i nacionalizam, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2008, 77. 3

Josip Vričko, “Bosna izbliza. Bošnjaci bi Bosnu bez Hrvata”, Vijenac, br. 401-403, 16. travnja 2009. 4

Josip Vričko, “Široki i pod Brijegom”, Oslobođenje, Pogledi, 10. oktobar/listopad 2009, 31.

10

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 10

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


O KONSTRUIRANJU IDENTITETA

malo promijenio datum događaja kojeg je Huntington uveo u svoju knjigu, premještajući taj događaj iz aprila 1994. u 1996, jer mu se to, očito, ipak učinilo primjernijim vremenom. Suština poruke je međutim ostala ista. Sve je bilo usmjereno na konstruiranje slike koja pokazuje Sarajevo kao grad čijim se ulicama snažno valja talas “islamizacije” koji postaje prijetnja Gradu. Takvo konstruiranje identitetske slike nije nikakva novina, s obzirom da je to sasvim u skladu sa konceptom konstruiranja društvene stvarnosti, o čemu su pisali Peter L. Berger i Thomas Luckmann.5 Oni su, naime, utvrdili kako postoje situacije kada ljudi konstruiraju svijest o određenoj društvenoj stvarnosti, a potom tako konstruiranu društvenu stvarnost smještaju unutar objektivne društvene stvarnosti i na taj način postvaruju društveni i politički kontekst u skladu sa svojim političkim ili nekim drugim interesima. Tako se stvaraju stereotipi i na temelju njih vodi akcija radi postizanja određenih ciljeva.6 Šta pokazuje ovaj primjer? On pokazuje kako se konstruira identitetska slika i kako se tako konstruirana slika putem medija dalje distribuira u svijet, u ovom slučaju se kao posrednik za distribuciju tako konstruirane slike koristi printani medij. Da li, ipak, postoji neka veza između tako konstruirane identitetske slike i realne slike društvene stvarnosti? Važno je ovdje oslanjanje na Huntigntonovu knjigu, s ciljem postizanja dodatne težine iznesenim tvrdnjama. Doista je Huntington pisao o tome kako su “dvije hiljade” ljudi u Sarajevu 18. aprila 1994. mahali saudijskim i turskim zastavama i time iskazivali svoju identitetsku pripadnost muslimanima. Taj detalj iz Huntingtonove knjige iskoristio je Željko Ivanković u jednom eseju objavljenom u mostarskom časopisu Status početkom 2004, a potom i u knjizi Tetoviranje identiteta,7 gdje se navodi da je “dana 18. travnja 1994. godine dvije tisuće ljudi prolazilo [je] Sarajevom vijući 5

Peter L. Berger, Thomas Luckmann, Socijalna konstrukcija zbilje. Rasprave o sociologiji znanja. S engleskog preveo Srđan Dvornik (Izvornik: The Social Construction of Reality. A Treatise in the Sociology of Knowledge. London: Penguin Books, 1972), Zagreb : Naprijed, 1992. 6

Dobar uvid o tome može se vidjeti na temelju stereotipizacije “Turčina” u: Božidar Jezernik (ur.), Imaginarni Turčin. S engleskog preveli Alen Bešić i Igor Cvijanović (Izvornik: Imagining “the Turk”), Beograd: Biblioteka XX vek, 2010. 7

Željko Ivanković, Tetoviranje identiteta. Pohlepa za prošlošću (studije i eseji). Drugo izdanje. Sarajevo: Rabic, 2009, 206.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 11

11

10/11/11 7:39 AM


Husnija Kamberović

zastave Saudijske Arabije i Turske. Noseći te barjake, umjesto onih UN-a, NATO-a ili američkih, ti su se Sarajlije identificirali s ostalim muslimanima i rekli svijetu tko su im pravi, a tko ne tako pravi prijatelji”.8 U nastavku svoga eseja Ivanković naglašava da su te zastave bile “upravo ono što je iz Sarajeva obišlo svijet te 1994. godine, kao uostalom i Izetbegovićeva izjava o Bošnjacima kao temeljnom narodu u Bosni i Hercegovini ili Latićeve izjave tipa da mu je bliži musliman iz Indonezije, Pakistana ili Malezije od susjeda Hrvata i Srbina”.9 Mada se mora primijetiti da Huntington govori o identitetskoj slici Sarajlija koji nose saudijske i turske zastave, jasno je da se u kasnijim interpretacijama naglasak stavlja upravo na to da su upravo to slike koje su “iz Sarajeva obišle svijet”, pa je to, zapravo, identitetska slika Sarajeva, odnosno sarajevskih Bošnjaka. Pogledajmo najprije šta Huntington piše u svojoj knjizi. On navodi da se “On April 18, 1994 two thousand people rallied (podcrtao H.K.) in Sarajevo, waving the flags of Saudi Arabia and Turkey”.10 Mada može izgledati kao cjepidlačenje, ipak valja primijetiti da Huntington piše da se 18. april 1994. okupilo (rallied) “dvije hiljade ljudi” koji su mahali saudijskim i turskim zastavama manifestirajući svoju privrženost muslimanskim prijateljima. Zanimljivo je da Huntington na ovom mjestu nije uveo u priču Iran i Homeinijeve slike, ali će on to kasnije u knjizi pomenuti pišući o iranskoj podršci muslimanima u Bosni i Hercegovini. U hrvatskom prijevodu Huntingtonove knjige, što ga je koristio Željko Ivanković, a kasnije i Josip Vričko, naglašava se da je dvije hiljade ljudi toga dana prolazilo Sarajevom, za razliku od preciznog srpskog prijevoda, u kojem se navodi da se tada dvije hiljade ljudi okupilo u Sarajevu. Za Ivankovića i Vrička je bilo važno naglasiti upravo to da je u Sarajevu dvije hiljade ljudi prolazilo ulicama grada mašući saudijskim i turskim zastavama, jer je taj detalj 8 9

Ž. Ivanković, Tetoviranje identiteta, 206. (Ivanković upućuje na str. 35 prijevoda)

Ž. Ivanković, Tetoviranje identiteta, 207. Latić je kasnije u medijima nebrojeno puta objašnjavao šta je, zapravo, rekao, ali su mediji njegovu izjavu uvijek donosili u skrećenoj verziji i time joj davali sasvim drugi smisao.

10

https://webmail.bih.net.ba/uwc/webmail/attach/huntington__samuel_p_-_the clash _of_civilizations__1996_.pdf?sid=&mbox=INBOX&uid=11375&number=4&filename=h untington__samuel_p_-_the_clash_of_civilizations__1996_.pdf, 71; Samuel P. Huntington, Sukob civilizacija i preoblikovanje svetskog poretka. Drugo izdanje. Preveo s engleskog Branimir Gligorić, Podgorica-Banje Luka: CID-Romanov, 2000, 19.

12

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 12

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


O KONSTRUIRANJU IDENTITETA

važan za njihovu konstrukciju identitetske slike tih ljudi (a Izetbegovićeva i Latićeva izjava se tu pojavljuju samo kao dodatni argument, premda te izjave nisu izrečena u to doba) , s tim da je Vričko, u odnosu na Ivankovića, doprinio interpretaciji Huntingtonove misli precizirajući da je tih “dvije tisuće ljudi” prolazilo središtem Sarajeva, a ne bilo kojim dijelom grada. Kasnije je, kako smo vidjeli, Vričko tu sliku premjestio iz 1994. u 1996. godinu. Za našu temu je važno kako se Huntingtonova knjiga koristi kao argument za konstruiranje odgovarajuće identitetske slike, u ovom slučaju identitetske slike sarajevskih Bošnjaka, a posredno i Bošnjaka općenito. U kritičkom pristupu Huntingtonovoj tvrdnji o Sarajlijama koji sa saudijskim i turskim zastavama u aprilu 1994. navodno marširaju sarajevskim ulicama, valjalo bi malo pretresti okolnosti u kojima se okupila masa Sarajalija i 18. aprila 1994. demonstrirala gradom, i to u vrijeme opsade i svakodnevnog bombardiranja. Valjalo bi, dakle, kontekstualizirati taj događaj, kako bi se mogao shvatiti njegov pravi smisao. Šta se dešavalo tog 18. aprila 1994. u Sarajevu? Prije svega važno je imati u vidu da se sredinom aprila obilježavala druga godišnjica Armije Republike Bosne i Hercegovine, te da je tim povodom održano nekoliko manifestacija, a najveća svečanost je održana u Domu ljiljana (Dom Oružanih snaga), a čitava manifestacija je počela “dočekom ratne zastave i smotrom postrojenih jedinica (...) u Prvoj slavnoj motorizovanoj brigadi.”11 Centralna svečanost obilježavanja Dana Armije održana je u Narodnom pozorištu.12 U to je doba bila intenzivna ofanziva srpske vojske na Goražde, koja je počela 29. marta i trajala do 24. aprila 1994, pa je zbog toga jedno vrijeme bio zatvoren sarajevski aerodrom, jer su srpske snage pucale na UNPROFOR-ove helikoptere.13 Srpska ofanziva na Goražde nije naišla na adekvatan odgovor međunarodne zajednice, koja je, s druge strane, svojom politikom onemogućavala efikasno naoružavanje i efikasniju odbranu jedinica Armije Republike Bosne i Herce11

“Svečanost u Prvom korpusu. Potvrđeni motivi odbrane”, Oslobođenje, 15. april 1994, 5; Prva slavna motorizovana brigada. Spasioci Sarajeva”. Oslobođenje, 15. april 1994, 5. 12 13

“Centralna svečanost Dana Armije. Heroji čekaju pjesnike”, Oslobođenje, 16. april 1994,4.

U to su vrijeme ”zbog napada oko Goražda” sarajevski aerodrom koristili samo UNPROFOR-ovi avioni, ali je i na njih pucano, pa je aerodrome bio zavoren. “Zatvoren sarajevski aerodrom”, Oslobođenje, 15. april 1994, 3.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 13

13

10/11/11 7:39 AM


Husnija Kamberović

govine. U jednom trenutku Goražde se našlo na ivici kapitulacije, a predstavnici Međunarodnog komiteta Crvenog krsta i UNHCR su u panici čekali helikoptere da se evakuiraju iz Goražda. Gradsko jezgro Goražda je 17. aprila bilo izloženo paklenom granatiranju, a 18. aprila na Goražde je ispaljeno preko 1000 granata. Avioni NATO su nadlijetali grad, ali je srpsko granatiranje bilo najžešće upravo u to vrijeme. NATO avioni nisu na takvo što ozbiljno reagirali, a njihovo bombardiranje i uništavanje dva srpska tenka bilo je i više nego simbilična intervencija. Neki su smatrali da su i ta dva uništena tenka bile makete što su ih srpski vojnici podmetnuli NATO avionima. Nakon što je 16. aprila vojska Republike Srpske srušila jedan britanski avion koji je samo letio nebom iznad Bosne i Hercegovine, a borci Armije Republike Bosne i Hercegovine, pronašli i spasili pilota, jasno je bilo da neće doći do zaustavljanja srpske ofanzive na Goražde.14 U takvoj situaciji je 18. aprila 1994. u Sarajevu ispred Vječne vatre, “na mjestu gdje gori neugasivi plamen prkosa, u glavnoj sarajevskoj ulici”, održan veliki miting, s ciljem iskazivanja podrške Goraždu. Organizatori su bili Stranka demokratske akcije, Islamska zajednica, Liberalna stranka, “Merhamet”, Vijeće kongresa bošnjačkih intelektualavca i drugi. Oslobođenje piše da je mitingu proisustvovalo “više desetina hiljada Sarajlija”, a učesnicima se obratio i Alija Izetbegović, te niz drugih govornika (Mirhunisa Komarica, Nada Selimović, Nijaz Nurković, Nedžad Ibrišimović, Kemal Kurtović, dr. Salih Fočo, Dževdet Ibrišimović, Radoslav Marjanović, Salih Bajramović, Nedžad Kurto i Mujo Kafedžić). Svi su osuđivali napade na Goražde.15 Ključne poruke sa mitinga glasile su: NE FAŠIZMU i ODVEŽITE NAM RUKE, DA BISMO SE BRANILI. Glavni govornik je bio Alija Izetbegović, koji je rekao da se u Goraždu vodi bitka između dobra i zla: “Zato u ovoj borbi na sve ili ništa mi ćemo dobiti sve, a njima će ostati ništa. Svima je, valjda, jasno da je Goražde žrtva zavjere. Ovdje četnici sa svojim gvožđem, a tamo lažljivi svijet i to onaj dio sa svojim licemjerjem”. Izetbegović je dalje naglasio da za takav odnos prema Bosni i Hercegovini, a posebno u to vrijeme prema Goraždu, nisu krivi obični vojnici i oficiri UNPROFOR-a, nego “oni u vrhu Ujedinjenih nacija. Jer i njih ovdje ubijaju, zatvaraju, maltretiraju (...) Umjesto 14

Ofanziva je zaustavljena tek krajem aprila nakon ozbiljnih prijetnji što su ih SAD uputile Slobodanu Miloševiću, koji je potom naredio Ratku Mladiću da ne ulazi u Goražde. 15

“Miting za spas Goražda. Bošnjaci neće pokleknuti”, Oslobođenje, 19. april 1994, 6.

14

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 14

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


O KONSTRUIRANJU IDENTITETA

da mobilišu svijet protiv zla, protiv ovog metafizičkog zla koje se sručilo na Bosnu, oni paralizuju mehanizam UN. Umjesto akcije nalaze izgovore, jer ne mogu da djeluju”. Na ovom je mitingu Izetbegović “podsjetio Bošnjake da prave razlike između četnika koji nas ubijaju s brda i Srba koji s nama, na slobodnoj teritoriji, dijele sve patnje. Razlikujte to zbog Bosne i Hercegovine, jer su oni, Srbi, naši saborci, u borbi protiv zla”. Oslobođenje je navelo da je taj dio Izetbegovićeva govora pozdravljen aplauzom. Treba naglasiti da su slični skupovi podrške Goraždu organizirani i u drugim gradovima (u Tuzli, na primjer), protestirao je vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić, a Ljekari bez granica, čija su dva ljekara u Goraždu bili svjedoci “sramotne kapitulacija međunarodne zajednice”, oglasili su se iz Pariza tražeći ostavku Jasušija Akašija osuđujući “laži UNPROFOR-a o situaciji u Goraždu”. Nije, međutim, bilo neke posebne koristi od toga.16 Još nešto treba ovome dodati: tadašnje sarajevske novine uopće ne spominju silne saudijske i turske zastave, nego se akcenat stavlja upravo na borbu “dobra i zla”, te naglašava nužnost zajedničkog otpora Bošnjaka i Srba fašizmu. To, naravno, ne znači da među zastavama nije bilo i tih koje spominje Huntington, mada Huntington ne navodi šta je njegov izvor. Ali, ako se ima u vidu povod za miting, te lijenost NATO i međunarodne zajednice u okolnostima jake ofanzive srpskih snaga na Goražde, teško je bilo očekivati da se baš vijore neke druge zastave.17 Ali, današnje navođenje propagandnih stavova Samjuela Huntingtona, u posve drukčijim okolnostima, jedino ima cilj “konstruiranje” identitetske slike u novim okolnostima na temelju starih argumenata, koja se potom plasira kao realna stvarnost. Historičar, ali i svaki drugi intelektualac, ipak mora smoći snage da odolijeva poplavi literature pisane radi manipulacije javnim mnijenjem. 16

“Fijasko UNPROFOPR-a u Goraždu. Srbi diktiraju uvjete”, Oslobođenje, 21. april 1994, 3; “Mladićeve horde ‘maljutkama’ razaraju Goražde. Ubijeno 7 civila”, Oslobođenje, 22. april 1994, 1; Tatjana Ljujić Mijatović kod Alojza Moka. Oštra osuda međunarodne zajednice”, Oslobođenje, 22. april 1994, 2.

17

Moglo bi se otvoriti pitanje jačanja religijskih identiteta u vrijeme rata i nacionalizacije vjerskih simbola ne samo među muslimanima u to vrijeme nego općenito u višeetničkim društvima. To je gotovo opća pojava, jer “u konfliktinim područjima religijski simboli postaju najrazvidniji, najjednostavniji i svima shvatljiv način prepoznavanja pripadnika ‘naše’ i ‘njihove’ etničke skupine. (Željko Boneta, “Konfesionalnost i (dez)integracija višeetničkih područja”. Migracijske i etničke teme, 23 (2007), 415.)

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 15

15

10/11/11 7:39 AM


Husnija Kamberović

Konstruiranje identitetske slike u novim društvenim okolnostima pozivajući se na stare argumente u ovom konkretnom slučaju ima cilj konstruiranje slike islamiziranog društva u Sarajevu, a ta slika se potom promovira kao društvena stvarnost. S druge strane, pak, mi, uronjeni u stvarnost, kako sugerira Lisjen Fevr, možemo slušati kako se za bajrame, kao najveće muslimanske vjerske praznike, organiziraju veliki koncerti po kafanama, kako se ti koncerti često završavaju neredima, tučnjavama i tako dalje. Nedavno je jedan profesor na televiziji predstavio svoj susret s momkom koji je sa ruksakom na leđima izlazio iz grada na bajramski party, kako je objasnio tom začuđenom profesoru. Zamislimo to “islamizirano” društvo u kojemu se čak i za Bajram “derneči” po kafanama , a bajramski party priređuju uz pune ruksake pive! Ili, na primjer, kada se u Sarajevu suočavamo sa napadima na organizatore qweer festivala – onda je to samo i isključivo posljedica “islamiziranog” društva, a kada se takvi ataci dešavaju u Beogradu ili Zagrebu, na primjer – onda je to rezultat slobode djelovanja pojedinaca. To je, također, primjer “konstruiranja” identitetskih obilježja jednog društva. Sve ovo sam naveo kako bih argumentirao tezu da mi ne možemo govoriti u jednini kada govorimo o identitetu, nego jedino u množini. Bosna i Hercegovina je tu dobar primjer čak u evropskom kontekstu. Identiteti nisu nepromjenljivi dio stvarnosti, oni se prilagođavaju stvarnosti; tu je prisutna često “selidba” identiteta. Migracije stanovništva su praćene i migracijom identiteta koji se u novoj sredini prilagođavaju starim i pretvaraju u novi identitet. Pri tome je jako važno kako se percipiraju ti identiteti. Tako se, na primjer, idenitet Bosne i Hercegovine tokom historije iz bošnjačke perspektive percipira kao manje više neprekinuti povijesni identitet (počevši od ranog srednjeg vijeka do najnovijega doba) kao jasno definiran regionalni identitetski subjekt (srednjovjekovno kraljevstvo, poseban ejalet u Osmanskom carstvu i tako dalje), dok se u srpskoj i hrvatskoj perecepciji Bosna i Hercegovina ne doživljava kao jasno definiran regionalni identitetski subjekt nego kao, uglavnom, središnji nacionalni postor. Ona u toj percepciji, dakle, nije središte niti izvor nikakvog regionalnog ili državnog identiteta nego središnji dio njihovog nacionalnog prostora.18 Na toj osnovi proizilaze i suvremene tvrdnje o tome kako je “za nas 18

Srećko M. Džaja, “Bosanska povijesna stvarnost i njezini mitološki odrazi”, Historijski mitovi na Balkanu. Zbornik radova. Sarajevo: Institut za istoriju, 2003, 39-66.

16

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 16

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


O KONSTRUIRANJU IDENTITETA

federacija Bosna i Hercegovina inostranstvo”, kao i suvremeno konstruiranje priča o reislamizaciji Federacije, u kojoj nema mjesta za one “druge”. Iz svega toga proizilazi jačanje nacionalnih identiteta, koji potiskuju sve ostale identitetske slojeve, čak obuhvataju i sažimaju se sa ostalim slojevima identiteta (religioznim identitetima, na primjer). Ostaje još da mi temeljitije istražimo povijesne aspekte razvoja nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini i njihovoga odnosa prema identitetu Bosne i Hercegovine. Suludo bi bilo tvrditi kako ti identiteti nisu postojali u povijesti, jednako kao što je suludo vjerovati da će nestajanje tih identiteta voditi ka jačanju identiteta Bosne i Hercegovine. Ali, mi smo bili svjedoci koliko su ti nacionalni identiteti, odnosno promoviranje tih identiteta, doprinijeli balkanskim ratovima koncem 20 stoljeća. Ti su identiteti natkrili sve druge slojeve identiteta (klasne, rodne, regionalne, religijske i slično). No, svako prenaglašavanje nacionalnih identiteta odličan je pokazatelj ozbiljne krize vlastitog identiteta. Posebno opasnim se pokazalo prenaglašavanje tih identiteta u rubnim nacionalnim područjima (bez obzira koliko neki nastojali rubni prostor pretvoriti u središnji nacionalni prostor). Povijest nam je pokazala kako su ekstremni nacionalizmi svoje središte imali upravo u rubnim nacionalnim prostorima. Ne zaboravimo, Bosna i Hercegovina tokom čitave svoje povijesti ipak je bila samo rubni prostor. “Ah, grdna rano, sjerotice Bosno i sestro nam tužna Hercegovino”.

ON CONSTRUCTING IDENTITIES (Summary) The Gathering of Sarajevans on the meeting of support in Goražde in April of 1994, which was used by Samuel Huntington in his book The Clash of Civilizations in order to send into the World a distorted identity picture of Sarajevo, was on many occasions utilised after the war for the construction of an Islamised identity picture of Sarajevan Muslims, in which Huntington’s interpretation of that event was used as the key argument. The author shows IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 17

17

10/11/11 7:39 AM


Husnija Kamberović

in this work that this is a completely distorted picture created with the aim of manipulating the public opinion and that constructing reality by referring to the propaganda opinions of Samuel Huntington also constitutes propaganda activity.

18

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 18

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”1* - SITUIRANJE IDENTITETA BOSNE I HERCEGOVINE KOD BOSANSKOHERCEGOVAČKIH SRBA (DO 1941. GODINE)

D

ilema da li potražiti odgovor na intrigantnu izjavu iz jednog izvještaja, izrečenu prije više od jednog vijeka, a koja je prouzrokovala niz nedorečenih i zbunjujućih asocijacija, razrješenje svoje našla je u profesionalnoj znatiželji i izazovu da se istoriografskom metodom, uzimajući u obzir problematiku identiteta, bude na tragu odgovora o odnosu bosanskohercegovačkih Srba prema Bosni i Hercegovini do 1941. godine i time ponudi razumijevanje. Ulaženje u raspravu o identitetu Bosne i Hercegovine najprije nužno nameće potrebu obrazloženja termina koji će se koristiti. Dakle, sintagma “identitet Bosne i Hercegovine”, kako se ovdje shvata i koristi, označava jednu jedinstvenu teritorijalnu, političku, državno-pravnu, administrativnu zaokruženu cjelinu i kao takva bit će predmetom zanimanja u misaonim sklopovima i sistemima pojedinih uglednih kulturnih, političkih i nacionalnih ličnosti, kao i stavovima političkih grupa i stranaka sa srpskim predznakom u Bosni

* Naslov je osmišljen kao modifikovana parafraza iz izvještaja poslanika Forgača upućenog baronu Erentalu iz Beograda 27. oktobra 1908. u kojem opisuje atmosferu u Srbiji nakon proglašenja aneksije 1908. godine (“Srbija ne može ni da živi ni da umre”), Österreich-Ungarns Aussenpolitik, I, str. 318. – prema: Milorad Ekmečić, Aneksija Bosne i Hercegovine 1908. i istorijske posledice, Naučni skup posvećen 80. godišnjici aneksije Bosne i Hercegovine, Posebna izdanja ANUBiH, XCIX, Odjeljenje društvenih nauka, knj. 29, Sarajevo, 1991, 24.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 19

19

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

i Hercegovini do 1941. godine. Učinit će se, dakle, pokušaj da se “identitet Bosne i Hercegovine” situira u “hijerarhiju identiteta”, koji su te ličnosti i grupe posjedovale, što je s obzirom na njihovu društvenu poziciju, naravno, imalo posljedice na političke tokove u Bosni i Hercegovini u budućnosti, a bez pretenzije da se na ovom mjestu obuhvate sve ličnosti i grupe koje bi to zasluživale. S druge strane, nužan je i osvrt na nacionalnu odrednicu analiziranih pojedinaca i grupa, a ona je srpska. Ta odrednica uvodi nas u problematiku nacionalnih identitetâ u Bosni i Hercegovini. Nacionalizmi u Bosni i Hercegovini, pa i srpski nacionalizam, proistekli su iz vjerske osnove i u tom preuzetom vjerskom konceptu nacije, koji teži identifikaciji vjere i etnikuma, može se naći osnova diobe bosanskohercegovačkih narodâ. Pripadnost različitim religijama je verifikovana i čuvana još u ustanovama socijalne podjele teokratskog osmanskog društva i ta dugovremenost vjerske identifikacije u višereligioznoj zajednici davala je ritam i u svim ostalim sferama života, određivala damar svakodnevici. Vjerski identitet kao višedimenzionalna pojava, koja uključuje pored vjerovanja i religijske prakse, znanja, sisteme vrijednosti i čitav spektar socijalnih manifestacija, konstantno je na taj način bio prisutan u životima stanovništva i veoma značajan zbog svog integrišućeg iskustva svake zajednice.2 On pokazuje izrazitu snagu i dubinu,3 te životnu utemeljenost, koja će biti odlučujuća u formiranju nacionalnih identiteta. Istovremeno, religiozna podjela je bila i temeljem ponajprije pravnog, pa s tim u vezi i ekonomskog i političkog statusa narodâ i odrednica razgraničenja stanovništva u cijelom Osmanskom Carstvu. Taj model podjele društva, ustanovljen još prije nacionalnih pokreta u predmoderno doba, postepeno su preuzeli rani nacionalizmi prvo u susjedstvu, a potom i na graničnom bosanskohercegovačkom prostoru tokom druge polovine 19. stoljeća. U to protonacionalno doba, a čini 2

”Karakteristično je da se pravoslavni Srbin, ma u kakvoj god divljini i pustoši odrastao, smatra živim članom crkve, prati bogosluženje i razume ga. Ova vrlo utešna pojava neobično je značajna, osobito kad imamo u vidu položaj u kome se pravoslavna crkva i njena pastva nalaze pod turskom i grčkom vlašću”. Vidi: Aleksandar Giljferding, “U Mostaru 1857”, Knjiga o Mostaru, Beograd, 1998, 30. 3

Sandra Prlenda, “Odnos između nacije i religije u hrvatskim nacionalnim ideologijama”, u: Thomas Bremer (ur.) Religija, društvo i politika. Kontroverzna tumačenja i približavanja, Bonn, 2002.

20

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 20

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

se da je to i danas slučaj, nedovoljno je bila izražena diferencijacija religijskog i etničkog. Prožimanje jednog i drugog koncepta pogodovalo je narastajućim nacionalnim pokretima, jer su vjerski osjećaji za nacionalizme, izgrađene “uz obilato korišćenje nasleđenih religijskih sadržaja, vrednosti i simbola”, “na istorijskom sećanju i kulturno-političkim modelima”,4 bili višestruko korisni za bržu prepoznatljivost i homogenizaciju vlastitih zajednica. Preuzimajući vješto postojeću religioznu simboliku, religiozne vrijednosti i nadograđene mitološke obrasce u daljem toku svoga jačanja, nacionalni pokreti su iskoristili te snažne osnove uzimajući ih pod svoje okrilje, a za što bolje vlastito utemeljenje. Nužno je napomenuti da je, bez obzira na sve uspostavljene granice, stanovništvo Carstva nosilo u sebi tradiciju zajedničkog življenja i uvažavanja drugih identiteta, dijeleći sa njima iste sisteme vrijednosti, istu kulturnu tradiciju i njima prepoznatljive kulturne kodove. Dok su mnoge putopisce zbunjivale, na primjer, mnogobrojne terminološke odrednice (Turci, Bošnjani, Latini, Grci, rišćani, kršćani, mohamedanci), kao i prisustvo mnogobrojnih neverbalnih etničkih simbola, domaći ih je svijet jasno raspoznavao i prema njima se s uvažavanjem odnosio, kao što su to činili i njihovi preci. U tom tradicionalnom, predmodernom društvu koga su kasnije “pokrile” nacionalne ideologije svakodnevno zajedničko življenje, mnogostruki tok ideja, mnogobrojna zajednička iskustva i civilizacijska praksa ipak su išli i preko religijskih i etničkih granica, uticali na njihovu propusnost i nisu mogli da potpuno unište međusobno razumijevanje, naročito u gradovima.5 4

Bojan Aleksov, “Viđenje verskih preobraćenja u formiranju srpske nacionalne svesti”, u: Thomas Bremer (ur.) Religija, društvo i politika. Kontroverzna tumačenja i približavanja, Bonn, 2002, 143, 166. 5

“Bio je to svet koji je imao svoje mišljenje i pevanje, poseban način svakidašnjeg života, svoje vrline i poroke, čudnu bliskost u ponašanju i pored svoje pripadnosti raznim verama i etničkim grupama. ... posredstvom pera pripovedača, kad je već bio na zaranku, taj svet je zapamćen kao dekadentan, obuzet truljenjem. [...] Levant i njegova kultura sačuvani su od zaborava, ali je do svesti baštinika stigla samo njihova pozna slika. [...] stanovnici balkanskih gradova postajali su, istovremeno, jedni drugima bliski i jedni na druge nalik. Iskazivali su to u onim trenucima kad bi naišla nevolja, ili kada nikakve nužde i prinude nije bilo, pa bi jedni druge snishodljivo oslovljavali, otvarali svoje riznice mudrosti i prepuštali se slatkorečivosti. To nije bio samo izraz ravnoteže interesa, koji su im, bar donekle, ipak bili zajednički, nego i konačno priznanje, do koga je ponekad ipak moralo doći, da uprkos svemu

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 21

21

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

Problem je nastao kada su nacionalne koncepcije, na tim istim religioznim osnovama, počele svoju borbu za zaokruživanje nacionalnih prostora,6 prema teritorijalizaciji, tj. prema stvaranju države, kada se krenulo od pretpostavke o nužnoj podudarnosti nacionalnih i političkih granica. Kao i kod drugih nacionalizama, u Bosni i Hercegovini u srpskom slučaju ta borba početno je krenula sa nacionalizovanjem kulture i sa još nedovoljno jakim neformalnim nacionalnim društvima.7 Potom je slijedila mnogo bolje organizovana borba za crkveno-školsku autonomiju (1896-1905),8 istovremeno osnivanje kulturnih društava (crkveno-pjevačkih društava, književnih časopisa, čitaonica9 i biblioteka), a i tajnih đačkih udruženja10 krajem 19. stoljeća, kao i štedionica i ipak pripadaju istom svetu i njegovim glavnim duhovnim osobenostima.” Vidi: Radovan Samardžić, Ideje za srpsku istoriju, Beograd, 1989, 79, 85. 6

Prvi sistematski rad na promovisanju ideje srpskog zajedništva potekao je iz Srbije, uobličen mrežom agenata, organizovanom od Ilije Garašanina, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova, čemu se kasnije pridružilo djelovanje prvih nacionalno svjesnih učitelja i trgovaca, crkveno-školskih opština, aktivnost srpskih škola osnovanih još tokom pedesetih godina XIX stoljeća, obrazovanih studenata, te dolazak štampe iz Srbije. Sve jasniji nacionalni iskazi mogli su se čuti već na proslavi Sv. Save (uspostavljenoj još 1851. godine), u Sarajevu 1860. godine “naše slavno otačestvo Srbija, mi srpski narod, mi smo dužni da učimo jer je to našim starim Srbima zavještao naš prosvetitelj sveti Savo”. U: Ibrahim Tepić, Bosna i Hercegovina u ruskim izvorima (1856- 1878), Sarajevo, 204. 7

Sarajevski Srbi su 1863. godine osnovali društvo koje se brinulo da iskorjenjuje podrugljivo ime Vlah, a da uvodi ime Srbin. Članovi ovog društva izlazili su na sarajevske carine i dočekujući seljake, objašnjavali im da treba da se zovu Srbi, a ne rišćani. U: Vl. Skarić, “Od 1850. godine Sarajevo je opet vezirska rezidencija”, Izabrana djela, knj. I, 246. U Tuzli se oko ”Srpske kafane” formira nacionalna grupa koja će se uskoro prozvati ”pelagićevcima” i koja će zastupati njegove ideje. U: Dragiša Trifković, “Djelovanje grupe pelagićevaca u Tuzli”, Tuzla u radničkom pokretu i revoluciji, Tuzla, 1984, 75. 8

Više o tome vidjeti u: Božo Madžar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu, Sarajevo, 1982. 9

U Banja Luci Vaso Pelagić je već 1868. godine osnovao Srpsku čitaonicu. Vidi: Mitar Papić, “O razvoju školstva u Banjoj Luci u XIX i prvoj polovini XX stoljeća”, Banja Luka u novijoj istoriji (1878-1945), Sarajevo, 1978, 59. 10

“U srednjoj školi opažamo bujan nacionalni život. 1895. godine osnovano je na sarajevskoj gimnaziji prvo tajno udruženje u BiH. Ono je pokrenulo i svoj litografisani časopis ‘Srpska svijest’ List je bio revolucionaran i pozivao u borbu protiv Austro-Ugarske. Iz sarajevske gimnazije pokret se raširio i u ostale srednje škole u Bosni. […] Za desetak godina stupiće

22

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 22

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

novčanih zavoda, da bi potom došlo i do organizacije prvih političkih stranaka i njihove štampe početkom 20. stoljeća.11 Sa postepenom modernizacijom društva, recimo ovdje da je to vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, i srpski nacionalizam odašilje misao o nacionalnom identitetu, kojom izriče imanentnu tezu svih nacionalizamâ, da je sudbina pojedinca vezana za život i sudbinu nacionalne, odnosno vjerske zajednice. On uspostavlja organsku vezu unutar srpskog naroda, već modeliranu religijskom pripadnošću, pri čemu je homogenizacija vjerske i etničke zajednice u ovom slučaju bila olakšana preuzimanjem prefiksa srpski iz pripadnosti Srpskoj pravoslavnoj crkvi.12 Proširenje nacionalnog identiteta, srpskog, a kasnije i drugih u Bosni i Hercegovini, njegova totalizacija, sa tako snažnom, vjerskom osnovom13 i otpornošću na druge identitete važan je faktor u razmatranju identiteta Bosne i Hercegovine. Možda nije izlišno napomenuti da je jačanje nacionalnog identiteta sastavni dio modernizacijskih procesa i sazrijevanja jednog društva, pri čemu je kolektivna nacionalna identifikacija rezultat socijalnog i političkog sazrijevanja naroda, kao i zahtjeva za bolju ekonomsku poziciju. Tom snažnom vezom, nacionalnom ideologijom, uspostavljen je faktor okupljanja, nezavisan i natkriljujući i nad svim već postojećim teritorijalnim – lokalnim i regionalnim identitetima. članovi ‘Srpske svijesti’ u javni život i povešće žestoku borbu protiv monarhije.” Ante Malbaša, Hrvatski i srpski nacionalni problem u Bosni za vrijeme režima Benjamina Kallaya, (18821896), Osijek, 1940, 60. 11

Srpska narodna organizacija, prva politička partija srpskog naroda u Bosni i Hercegovini, okupljena oko lista “Srpska riječ”, osnovana je na Mitrovdanskoj skupštini u Sarajevu 27-31. oktobra (10-14. novembra) 1907. godine. Kasnije će se ova grupa politički podijeliti i novoformirane struje će osnivati vlastite stranačke listove.

12

“U srpskom slučaju i nacionalno ime je trebalo da se rasprostre (u zavisnosti od političke potrebe), do granica vjere i jezika – koje nikada nisu mogle biti jasno obilježene.” Olivera Milosavljević, “Odnos religiozne i nacionalne pripadnosti – ideja i realnost (primer: srpska nacija)”, u: Thomas Bremer (ur.), Religija, društvo i politika. Kontroverzna tumačenja i približavanja, Bonn, 2002, 119. 13

Takav proces je i Kalaj uočio, pa je u austrijskoj delegaciji 1902. izjavio da u Bosni “konfesionalizam čini osnovu nacionalizma”, a da ime “Srbin” ili “katolik” ili “muhamedanac” označava ne samo konfesiju nego takođe i nacionalnost. Vidi: T. Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, Sarajevo, 1987, 278.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 23

23

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

Vezanost za određeni prostor, teritorijalna identifikacija, oblikovani i afirmisani lokalni identiteti, naravno, postojali su i na prostoru Bosne i Hercegovine. Pripadnost određenom geografskom području (Krajini, Hercegovini, Posavini, Podrinju i sl.) bitno je određivala karakteristike jezika, mentaliteta, svakodnevne kulture stanovništva i bila je prepoznatljiva u međusobnoj komunikaciji. Važnost lokalnog identiteta14 ogledala se i u činjenici da je narod bez obzira na religioznu pripadnost bio njegov postojani čuvar i njegova svijest o pripadnosti određenom kraju različito se ispoljavala, ali u svakom slučaju prvenstveno u solidarnosti sa stanovnicima određene teritorije, određenog kraja, zavičaja. Prostorno veliki konglomerati narodâ, u kojima je centralna vlast vrlo dalek pojam, posebno za ruralne zajednice, omogućili su da teritorijalna identifikacija bude vrlo izražajna – lokalna, pokrajinska, te da teritorijalna integrisanost pojedinih lokalnih zajednica igra veliku ulogu u raspoznavanju identičnih potreba i interesa.15 Potreba za užom vezanošću i solidarnošću vodila je tome da na neki način uži teritorijalni okvir16 bude u konkurenciji 14

“Prostorna dimenzija društvenosti oduvijek je imala veliku važnost u konstrukciji osobnih i kolektivnih identiteta, […] Društvena konstrukcija i kontrola prostora glavni su izvori moći u svakom društvu. Ali i više od toga, prostor je čimbenik koji društvenim odnosima daje konkretni, pa čak i materijalni oblik. Simboličko shvaćanje prostora i vremena osigurava društveni okvir u kojem pojedinac stječe iskustvo o vlastitu mjestu u društvu.” Vidi: Boris Banovac, Modernitet, prostor i konstrukcija identiteta, http://209.85.129.132/search?q=cache%3 A3enZYNgKiAJ%3Awww.hsd.hr%2Frevija%2Fpdf%2F3-4-2000%2F01-Banovac.pdf+Boris +Banovac+Modernitet&hl=hr&gl=ba “Čovjek je zarobljen svojim zavičajem. Ne toliko njegovim prostorom, ni samo vremenom provedenim u njemu. Ne jedino jezikom, niti samo srodstvom već prije svega mentalitetom.” Vidi: Dragan K. Vukčević, Razmeđa svjetova - http://www.yurope.com/zines/republika/ arhiva/97/173/173_17.HTM 10.10.2009. 15

Ovdje treba spomenuti i sljedeće svjedočenje: “Pravoslavac, za razliku od ovo dvoje (misli se na katolike i muslimane – op. a.) bi se možda vezao za širu slavensku narodnost od bosanske, ali ne posjeduju zbog toga ništa manje od onog lokalnog zavičajnog patriotizma koji je svojstven svim južnim Slavenima, osobito gorštacima. Vidio sam pravoslavne Bosance kako se, čak i u Srbiji, s ponosom pozivaju na svoje porijeklo. Postoje među Bosancima i Srbijancima one potcjenjivačke poslovice toliko svojstvene stanovnicima susjednih oblasti: ‘Treba četrdeset Bosanaca da bi se napravio je’an čovjek.’ ‘Ni od četrdeset Srbijanaca ne bi se napravio jedan Bosanac.’” Marssieu de Clerval, Putovanje u Bosnu 1855.g, Forum Bosne, Sarajevo, br. 5, 1999, 318. 16

“Krajina je moja otadžbina, tamo sam se rodio, tamo odrastao, tamo imam kuću, tamo

24

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 24

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

prema državnoj, “sultanskoj” ili “carskoj” teritorijalnosti, kao pravno važećoj teritorijalnoj cjelini. Ipak, u predmoderno vrijeme taj lokalni identitet predstavljao je statičan pojam i neutralan u pogledu potrebe za promjenama u društvu, ekonomiji, kulturi. On je bio prirodan u momentu kada još nema modernih procesa, u prvom redu modernih komunikacija, koji bi dubinski rastočili tu imanentnu izolaciju pojedinih teritorijalnih jedinica.17 S modernizacijom društva nacionalna podjela je destabilizovala postepeno, ali nikad do kraja, rastakanje svih tradicionalnih oslonaca identiteta, tako i snažnog teritorijalnog, lokalnog identiteta,18 koji je uključivao sve vjerske tradicije, te je on prestao biti konstanta, naročito u kasnijoj političkoj praksi i retorici, a svijest vezana za širu, nacionalnu zajednicu postepeno je jačala i preuzimala primat. Na ovom mjestu, a vezano za teritorijalni identitet, zanimljivo je pomenuti pitanje emocionalne pripadnosti, odanosti, ali i moralne kategorije koju nazivamo patriotizmom, odnosno pitanja lojalnosti pojedinca prema vlastitoj otadžbini, a pod pretpostavkom da je patriotizam privatno osjećanje, a ne, što je danas vrlo često slučaj, zvanična ideologija. Ono u ovom slučaju navodi na nedoumicu kome je tradicija patriotizma mogla biti upućena u slučaju bosanskohercegovačkih Srba, a i ostalih naroda u Bosni i Hercegovini, kada svi oni u nekih četrdesetak godina mijenjaju tri državno-pravna, politička i kulturna sistema. I kome biti privržen bez izrazitog interesa i težnji za ostvarenjem vlastitih ciljeva i da li je bilo moguće oduprijeti se narastajućem nacionalizmu imam dućan, tamo mi je sestra, zet, sestrići, kći udata, tamo su mi kumovi i prijatelji; a tamo imam ovaca i goveda.” Gavro Vučković, Robstvo u slobodi ili ogledalo pravde u Bosni. U tri sveske. Napisao Gavro Vučković bjegunac. Druga Sveska. Novi Sad, Srpska narodna zadružna štamparija 1872, 65; ili “...sutra dan stignem u Petrovac u moju staru postojbinu”. – ibid. 14. Kočić, na primjer, vidi kako je “vječno nemirna i nezadovoljna knežpoljska nacija”. Petar Kočić, “Naselja srpskih zemalja. Članci, prikazi, govori”, Sabrana djela Petra Kočića, knj. III, Glas – Banja Luka, Svjetlost – Sarajevo, 1986, 151. 17

“Naš nacionalizam ne ide dalje od granice pojedinih pokrajina, kao što ni naš umni horizont ne ide dalje od najbliže željezničke stanice. […] Regionalizam kao nužna posljedica današnjega kulturnoga stanja, ustupiće mjesto pravom nacionalizmu, a iz toga će se razviti potpuno novi unutarnji život u srpskom narodu.” Risto Radulović, “Srednji stalež kod nas, (1910)”, Izabrani radovi, Sarajevo, 1988, 92.

18

Ali i dan-danas određene grupe formiraju klubove i društva vezana za svoju zavičajnost. U međuratnom periodu (1918-1941), npr. u Sarajevu postoje organizovana udruženja Hercegovaca, Ličana, Crnogoraca, Dubrovčana, Beograđana.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 25

25

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

i zanemariti njegove praktične i pretpostavljene vrijednosti, nekim humanim i univerzalističkim, ali i imaginarnim vrijednostima u jednoj predmodernoj zajednici? Da li je patriotizam mogao da funkcioniše u jednom višereligioznom i višenacionalnom društvu sa svojim potpunim smislom i sadržajem, budući da po svom određenju odanost i solidarnost prema domovini “(građanska) ne nastaje iz univerzalističkih principa građanstva, već iz identifikacije sa konkretnom političkom i kulturnom zajednicom, koja se naziva nacijom”?19 Možda bi u traženju odgovora na to pitanje jedan od puteva bio krenuti od samog značenja riječi patriotizam (pater, lat. – otac; patriotizam – ljubav prema otadžbini, rodoljublje, a patriot – ocima ili precima svojstven, onaj koji voli otadžbinu, rodoljub),20 što upućuje na generičko, rodno porijeklo i krvnu vezanost i time se odnosi na lojalnost vezanu za krvno srodstvo, za rod, na narodnu zajednicu, kao i obaveze koje proizlaze iz narodne solidarnosti i koje se doživljavaju više kao moralne obaveze.21 Takav oblik patriotizma je patriotizam saosjećanja, “kompatibilan sa vjerom”,22 vjerom otaca, koji u sebi nosi snagu poniznosti i opet nas vraća na jednu religioznu komponentu u kojoj crkva i njena tradicija ima veliki udio. U našem slučaju patriotizam se tako pojavljuje kao odanost svom rodu, narodu, nacionalnoj zajednici ili užem teritorijalnom identitetu, zavičajnosti gdje je taj rod nastanjen (npr. selu, zavičaju, određenom kraju u Bosni ili Bosni kao posebnoj kategoriji), s obzirom da izvire iz pretpolitičkog života i etnokulturnog karaktera nacionalnog identiteta, odnosno, svoje izvorište ima u religioznoj kulturi i ruralnoj sredini, u kojoj dakle nema odanosti određenoj političkoj zajednici.23 Stoga, radi narastanja 19

Mauricio Viroli, Patriotizam bez nacionalizma, http://www.yurope.com/zines/republika/arhiva/96/153/153-42.html

20 21

Milan Vujaklija, Leksikon stranih reči i izraza, Prosveta, Beograd, 1970, 695.

Eugen Pusić, “Država i narod”, Erazmus, Časopis za kulturu demokracije, studeni 1993, br. 4, 9. 22 23

Mauricio Viroli, Patriotizam bez nacionalizma, ibid.

Možda je interesantno navesti i drugačiji primjer. U današnjem hrvatskom javnom i naročito političkom diskursu, na primjer, učestalo korištene riječi domoljub i domoljublje semiotički se smještaju u prostorni, ali državni identitet - domovinu i njima se daje značaj, kao i frekventnom pojmu “majke domovine” – Hrvatske. Iz ovakvih primjera može se očitati moć jezika kao jednog od sistema moći u društvu, kao jedne od mogućnosti promocije željenih političkih usmjerenja.

26

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 26

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

retorike nacionalizma, tradiciju patriotizma i njen sadržaj treba istražiti na marginama nacionalne političke ideologije. Stoga je, čini se, sasvim suvislo pitati se gdje je tu identitet Bosne i Hercegovine – gdje je identitet države, ili jedne zaokružene teritorijalne jedinice i kakav uopšte on ima status kada se poredi sa identitetima kojima religija ili zavičajnost daju unutrašnju otpornost i snagu.24 U slučaju Bosne i Hercegovine, u razmatrano vrijeme, ovaj identitet je bio daleka i maglovita kategorija, istorijsko iskustvo mu nije išlo u prilog i teško je nadilazio kategoriju ostalih identifikacija. Taj politički pojam, prema kome nije postojao izgrađen odnos, ušao je u javnu retoriku za vrijeme austrougarske vladavine,25 i kao političkom kategorijom se njime u to vrijeme počelo manipulisati. Iskustvo Bosne i Hercegovine, kao dviju graničnih pokrajina u Osmanskom Carstvu, bilo je produženo i na period vladavine Austro-Ugarske Monarhije, s tom razlikom da su se one u ovoj drugoj, novoj državno-pravnoj formi, počele promatrati i konstituisati kao posebna cjelina i kao takve se “Prema Kaiseru upravo konstruiranje koncepta “domovine” (homeland) ima strateško značenje u »nacionalizaciji« društvenoga (kulturnog) prostora i »teritorijalizaciji« nacije [...] Naime, upravo koncept domovine funkcionira kao glavna poveznica između sakralnih aspekata zajednice (krv i tlo) i mnogo neutralnijih, sekulariziranih projekata kao što je nacionalna država”. Željko Boneta, Boris Banovac: “Religioznost i nacionalizam na hrvatskoj periferiji – veliki scenariji za male zajednice”, Migracijske i etničke teme, god. 23, br. 3, 2007, 170. 24

“Tečajem 1863. zatraži Sultan Abdul Aziz od Bosansko Hercegovačkog guvernera, da mu u njegov dvor pošalje 10-15 odraslih prikladnih mladića iz sve tri vjere, i to onih, koji znaju turski govoriti, da ih u svoje tjelohranitelje uvrsti, te Topal Osman paša izabere 10 muslimana, 3 pravoslavna i 3 katolika, među kojima bješe 10 bošnjaka, i 6 hercegovaca te ih posla u Carigrad, godinu gdi su se uvrstili u tjelohranitelje Sultanove i dvije tri godine služili i brzo to vrijeme dobro turski naučili, gospodski i carski proživili i novaca se nagrabili, te se u domovinu zdravo i veselo vratili.” – Aleksa Popović Sarajlija, Zlatno doba u Bosni i Hercegovini 1860-1869, Historijski arhiv Sarajevo, ZV-107/110, 53-54. (podvukla S. D.)

25

Kalaj je kao “karakteristiku istočnog duha” vidio ”nedostatak domoljublja, koje bi prigrlilo svu državu, kao sveukupni pojam političkog, pravnog i narodnog jedinstva, a mjesto toga najviše tek oduševljavanje samo za rodno mjesto, pleme, za narodnost u najužem smislu,...” što je imalo za posljedicu odsustvo formiranja političkih naroda na teritorijama njegovog uticaja. “Nigdje ne vidimo, da iz raznijeh sojeva i narodnosti postaje politički narod i time primjerena država...” Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, 62.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 27

27

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

spominjati u pisanim djelima prvih bosanskohercegovačkih srpskih javnih pregalaca. Oni su u svojim stavovima bili potaknuti u početku idejom i mogućnošću, a poslije i realnošću promjene državno-pravnog okvira. U tim kriznim vremenima prelaza iz jednog u drugi ne samo državni nego i civilizacijski sistem sintagma Bosna i Hercegovina je novi pojam, proizveden tom velikom promjenom, pa shodno tome – onaj prema kome se tek uspostavljao odnos pripadnosti kao jednoj cjelini. U tom postepenom prepoznavanju bosanskohercegovačke cjeline, naraslom u nevolji i u otporu prema tada dobro organizovanom i u tome momentu snažnom katoličkom carstvu, nailazimo najprije na teritorijalno nedovoljno i različito definisanu konstrukciju o autonomiji ovih prostora. Osim toga, kod srpskih prvaka nalazimo i koncept dvojne lojalnosti, koji bi se mogao nazvati ambivalentnim – prema matičnom nacionalnom korpusu i prema Bosni i Hercegovini, što treba razumijevati kao susret konstrukcije kolektivne svijesti o etničkom zajedništvu i nove pravno-teritorijalne cjeline – mada se ta ambivalentnost uglavnom uvijek tumači i kao ”snalaženja u novom kontekstu, ili pak kao odraz ‘balkanske prevrtljivosti’ i nepouzdanosti uzrokovane nestabilnošću političkih, nauštrb etničkih veza i privrženosti”.26 Privrženost zavičaju, nekom užem teritorijalnom okviru unutar Bosne i Hercegovine i dalje je konstanta i kotira u misaonim sklopovima, promišljanim ovdje kao hijerarhijska skala identitetâ. Ideja o autonomiji postepeno je nastala u negiranju austrougarskog prava na bosanskohercegovački prostor, formirana više na negativističkom određenju spram austrougarske vlade, jednako onako kao što je u predustaničko vrijeme taj otpor bio izražen u izjavi hercegovačkih glavara “ispod Turčina ikad a ispod ćesara nikad.”27 Sa istom takvom mišlju je prevodilac i praktikant Katastralne turske kancelarije u Sarajevu Aleksa J. Popović dočekao generala Filipovića u Konaku: “...duboko se pred generalom poklonim, da se ne bih 26

Renata Jambrešić-Kirin, “Jugoslavenstvo osamdesetih: kriza višestrukih identiteta ili kriza kulture dijaloga”, u: Thomas Bremer (ur.) Religija, društvo i politika. Kontroverzna tumačenja i približavanja, Bonn, 2002, 68.

27

Izjava koju su ustaničke vođe Stevan Zimonjić i Luka Petković poslali 1874. godine Nićiforu Dučiću i Mići Ljubibratiću - Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878, 1960, Sarajevo, 51.

28

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 28

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

onako poklonio ni svome Sultanu, kome sam kao rođeni Sarajlija još i danas podanik”.28 Saglasan s ovom idejom, Kočić29 će kritikovati one poltrone novoj vlasti koje “će i svog dragog sultana za dobar bakšiš izdati”.30 Među prvim javnim osporavanjima austrougarske vlasti je i istupanje Srpske crkveno-školske opštine u Mostaru, u kojem se istovremeno priznaje sultanov suverenitet.31 Osim toga, pojam Bosne i Hercegovine postaje, dakle, nakon nestanka Osmanskog Carstva, a u Austro-Ugarskoj monarhiji, politički okvir u kome srpski nacionalni pokret u ovim pokrajinama, početno u memorandumima upućenim kako ruskim zvaničnicima i samom caru tako i mnogim čelnicima evropske diplomatije,32 a poslije u organizovanoj borbi za autonomiju crkvenoškolske opštine, nalazi uporište za zahtjeve o autonomiji ove političke cjeline pod sultanom. Tako formulisanim motivom borbe protiv novouspostavljene vlasti srpsko vođstvo nalazi partnera među muslimanskim prvacima, u čemu ima podršku i mlade srpske i prosrpske inteligencije koja se školuje po univerzitetima Carstva.33 Istoriografija je već usvojila stav “U srpskoj nacionalnoj 28

Hadži-Lojina buna u Bosni. Memoari Alekse J. Popovića Sarajlije, izdanje piščevo, Beograd, štampano u parnoj radikalnoj štampariji 1897, 58. 29

Petar Kočić (1877-1916) je književnik, politički radnik. Gimnaziju je pohađao u Sarajevu i Beogradu, a studirao u Beču slavistiku kod V. Jagića, apsolvirao 1904. godine. Jedno vrijeme bio je nastavnik Srpske realne gimnazije u Skoplju, poslije administrativni sekretar u Prosvjeti. Zbog učešća u štrajku 1906. protjeran je iz Sarajeva i odlazi u Banja Luku, gdje se nastavlja politički i književno angažovati putem lista Otadžbina (1907-1908, 1911) i Razvitak (1908). Više puta je osuđivan i zatvaran. Narodni predstavnik Srpske narodne organizacije od 1907, u Saboru 1910, gdje se najviše bavi agrarnim problemima sa manjom grupom poslanika tzv. “kočićevaca”. 30

Petar Kočić, “Članci, prikazi govori”. Sabrana djela Petra Kočića, knj. III, Glas – Banja Luka, Svjetlost – Sarajevo, 1986, 120.

31

32

Hamdija Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo, 1958, 65-84, 96-97.

Adresa upućena 18. juna 1880. engleskom premijeru Gledstonu od strane grupe mostarskih i sarajevskih Srba, uz žalbe na postupke okupacionih vlasti, u kojoj se traži intervencija Engleske i ostalih evropskih sila da Bosna i Hercegovina dobije autonomnu upravu. Hamdija Kapidžić, “Jedan dokument iz 1880. godine”, Godišnjak Društva istoričara Bosne i Hercegovine, II, Sarajevo, 1950, 257-265.

33

Njihov prvi istup u javnosti vezan je za Kongres slovenskih novinara održan u Dubrovniku, gdje je usvojena rezolucija da se BiH pripoji Hrvatskoj. Povodom toga akademska omladina je u aprilu 1901. štampala rezoluciju kojom se protivila zaključku toga kongresa, čiji je tok

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 29

29

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

propagandi, sve do aneksije 1908. godine, istican je turski sultan kao legitiman suveren na Bosnu i Hercegovinu, a austrougarska okupacija tretirana je kao privremena.”, kao i: “Zahtjev za ostvarenje političke autonomije Bosne i Hercegovine pod suverenitetom sultana bio je znatno više prisutan i potpunije formulisan u autonomnom pokretu Srba i Srpskoj narodnoj organizaciji nego u muslimanskom pokretu i Muslimanskoj narodnoj organizaciji”.34 Isto tako, usvojen je stav da je “politička autonomija zemlje uz očuvanje sultanovog suvereniteta za srpsku opoziciju bila samo etapa na putu priključenja Bosne i Hercegovine Srbiji”,35 u vremenu kada je nacionalni identitet kriterij samoprepoznavanja zajednice. Ovakav stav o autonomiji Bosne i Hercegovine samo kao prelaznoj fazi ka srpskoj nacionalnoj integraciji, koja negira granice, gledajući iz diskursa problematike identiteta, očekivan je i razumljiv, čemu treba dodati da je takva i politika koju vodi bosanskohercegovački srpski nacionalni pokret, jer je nastao “konstituisanjem nacije nezavisno od države koja bi činila njen relevantni okvir, kao i njenim primarnim baziranjem na prednacionalnim elementima”.36 Istovremeno, takva politika se pojavljuje i kao mogućnost oponiranja pokušaju uvođenja oficijelne ideologije bošnjaštva,37 nauštrb uznapredovaloj kolektivnoj svijesti o srpskom nacionalnom zajedništvu. Autonomija, kao prelazno stanje ka ostvarenju nacionalnog jedinstva, zaista je usvojena kao prva stepenica ka konačnom političkom cilju. očigledno bio dirigovan od bečke vlade. Rezolucija je data u ime Srba i Muslimana, tj. 4/5 stanovništva. Kočić je bio glavni pokretač ove akcije. Potpisnici memoranduma - 20 studenata, među kojima su bili i Kočić, Vasilj Grđić, Lazar Dimitrijević, Nikola Stojanović, Milan Srškić. B. Madžar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu, 338, 342. 34

Dževad Juzbašić, “Jezik, pismo i nacionalni odnosi”, u: Nacionalno-politički odnosi u bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910-1914), Sarajevo, 1999, 23, 24.

35

Dž. Juzbašić, “Pokušaji stvaranja političkog saveza između vođstva srpskog i muslimanskog autonomnog pokreta u Bosni i Hercegovini”, Prilozi, Institut za istoriju Sarajevu, god. XIV, br. 14-15, 1978, 141.

36

O. Milosavljević, “Odnos religiozne i nacionalne pripadnosti”, u: T. Bremer (ur.), Religija, društvo i politika, Bonn, 2002, 117.

37

Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, Sarajevo, 1987.

30

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 30

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

Pozivanje na autonomiju i saradnja sa muslimanskim vođstvom svoju predistoriju ima u ustanku 1875-1878,38 a kojem je takođe prethodilo tajno organizovanje grupica i mreže povjerljivih ljudi, većinom trgovaca, još od tridesetih godina 19. stoljeća. “Preko tih organizacija pokret bosanskog stanovništva prestao je biti samo bosanska stvar. On se vezao za opšti srpski nacionalni pokret,”39 koji je bio u znaku nužnog provođenja “ideje izmirenja sa bosanskim muslimanima”, s obzirom na početni postulat politike – da su Bosna i Hercegovina srpske zemlje i da su muslimani Srbi islamske vjere, a da sve stanovništvo pokrajina govori jedan, srpski jezik.40 Ovakav stav je imao svoje uporište u jednoj od devetnaestovjekovnih ideja o nastanku nacije – ideji da je jezik duša, odnosno osnov nacije i da svi koji govore jedan jezik pripadaju jednoj nacionalnoj grupi.41 Njeni nosioci i propagatori u Bosni i Hercegovini bili su trgovci, članovi tajnih društava, vođe ustanaka i autonomne borbe, isti 38

U Sarajevu se to, između ostalog, na sljedeći način javno manifestovalo: ”Hadži-Lojo je u tome sa svojih 100 mladih gardista išao kroz Sarajevo. Pred kućom Petraki-ef. Petrovića se zaustavi. Hadži-Lojo javi domaćinu, koji se pojavio na prozoru, da je srušena otomanska vlada, a postavljena narodna, koja želi da joj Srbi budu braća. Tada Petrakija iznese jedan skupocjen, zlatom izvezen, ćurak - govorilo se da je to bio ćurak Husejin-kapetana Gradaščevića - i ogrnu njim Hadži-Loju, vičući: ‘Mi smo bir’, izvrši se ovdje bratimljenje muslimana i pravoslavnih. Od tada se Hadži-Lojo nije nikada mogao vidjeti bez toga ćurka.” Vl. Skarić, “Borba protiv austrougarske okupacije”, Izabrana djela, knj. I, 295.

39

40

Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1858, Sarajevo, 1960, 35.

“Taj rad na saradnji s muslimanima izvirao je iz samog duha Garašaninovog “Načertanija” i nije bio plod kasnije političke prakse”. Milorad Ekmečić, “Nacionalna politika Srbije prema Bosni i Hercegovini i agrarno pitanje (1844-1875)”, Radovi iz istorije Bosne i Hercegovine XIX veka, Beograd, 1997, 30.

41

“Etnički koncept dijete je srednjeevropskog modela nacionalne integracije gdje se nepodudaranje nacije i države javlja prije kao pravilo nego izuzetak. Ovdje nacija poprima ekstatično značenje zajedništva jezika, kulture i sudbine koja prelazi okvire države. Socijalne institucije smatraju se utemeljenim na kulturnom jedinstvu i nose obilježja kulturne specifičnosti zajednice. Država se vrednuje preko nacionalnih kriterija, tj. je li ona država “moje” nacije, štiti li ona njezin kulturni i politički opstanak. Privrženost državi stoga je prvenstveno simboličko-emotivne, a ne pragmatičke naravi. Ovaj koncept njeguje svojevrsno teleološko shvaćanje države kao apsolutne svrhe, kao cjeline koja po smislu i važnosti prethodi pojedincu. Zato ispoljava pozitivan odnos prema državi i sklonost autoritarizmu.” Vidi: Davorka Matić, “Nacije i nove demokracije”, Erasmus, Časopis za kulturu demokracije, Zagreb, lipanj 1994, br. 7, 44.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 31

31

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

oni koji su svoj socijalni status dijelili sa muslimanskim vođstvom. Možda bi se moglo reći da su ova vođstva tada predstavljala dvije porijeklom različite, ali ipak moćne “finansijske oligarhije” – s jedne strane srpska trgovačka i veleposjednička, a s druge strane muslimanska veleposjednička “oligarhija”. Oni, poštujući taj svoj status – ekonomski, ali rukovođeni i posebnim političkim interesima, koji je sa dolaskom austrougarske vlasti bio ugrožen,42 nisu bili u toj mjeri opterećeni religioznom podjelom, koja bi ih upućivala na religioznu netrpeljivost.43 Iz tih mnogostrukih zajedničkih interesa,44 a zanemarujući agrarni problem koji bi ih razdvajao, ta je saradnja bila prirodan, razvojni put ove politke, a srpski trgovci su i tako već od svojih sunarodnika bili okarakterisani kao “jedna kasta ljudi, koja se izbila iz mase naroda i skupila u varoši oko turaka, te s njima u dosluku i ortakluku, robi i otima od naroda i poslednju krajcaru.”45 Ova činjenica o motivima i djelovanju prvog srpskog vođstva nacionalnog pokreta predstavlja značajno mjesto u razumijevanju identiteta Bosne i Hercegovine. 42

“…za razliku od perioda turske uprave, uvedene nove mjere, koje odgovaraju potrebama moderne trgovine i razvoju saobraćaja kao što su: kredit, zakonitost u oblasti poslovanja, pravosuđa i uprave, itd., što je ovoj kasti (trgovcima) donijelo mnogo štete, jer su ranije imali neograničenu slobodu poslovanja.” B. Madžar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjerskoprosvjetnu samoupravu, 186.

43

Gligorije Jeftanović, trgovac i veleposjednik, istaknuti vođa borbe za crkveno-školsku autonomiju je 1903. godine svojim sagovornicima objašnjavao smisao buduće zajedničke saradnje ovako: “Ovaj rad, u koji treba sada zajedno da stupimo, ne tiče se džamije niti crkve, nego samo naše kože i kese”, te da će se vjerska pitanja “sada zaostaviti, pošto ste stvar doveli do Mešihata i mi Srbi do Sinoda i Patrijaršije.” Dž. Juzbašić, Pokušaji stvaranja saveza, 194.

44

“O turkofilskim raspoloženjima vodećih srpskih trgovaca govore i vođe političke propagande iz Srbije 1858. godine [...] izričito traže da se ‘strogo i konačno’ čuvaju ‘od velikih bosanskih trgovaca’, koji nikad nemaju patriotičeskih čuvstava i koji, bojeći se svakoga nemira, mogli bi stvar izdati neprijateljima.” Todor Kruševac, “Srpska realka – gimnazija u Sarajevu”, Glasnik arhiva i Društva arhivista Bosne i Hercegovine, god. II, Sarajevo, 1963, 103.

45

Izjava brčanskog prote Stevana Petkovića. M. Ekmečić, Ustanak, 49. Vaso Pelagić, koji je svojevremeno takođe bio jedan od agenata srpske vlade žalio se na njih da mu je “nesnosno što naši srpski bogataši i mlogi drugi, je sudba narodna povjerena, hladnokrvno narodnog preporođaja se laćaju, a još nemarnije na uskrsnuće premilog nam no užasno raskomadanog i podjarmljenog srpstva znatne žrtve čine”. Vaso Pelagić, “Istorija bosansko-hercegovačke bune (1879)”, Izabrana djela, III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, 53.

32

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 32

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

Mićo Ljubibratić,46 jedan od vođa hercegovačkog ustanka,47 veliki pobornik saradnje sa muslimanima, za njih predviđa jednak broj mjesta u svojim zahtjevima za zajedničkom bosanskom vladom,48 smatrajući da oni trebaju tražiti “da Švaba izađe iz Ercegovine i Bosne […] da Bosna, Ercegovina i Novopazarski Sandžak postanu autonomna država kojom će upravljati sinovi Bosne, Ercegovine i Novopazarskog Sandžaka, a da se plaća sultanu godišnji danak”.49 Na drugoj strani zemlje bosanske ustaničke vođe proglašavaju jedinstvo sa Srbijom 1876. godine,50 da bi sljedeće godine izrazile politički realizam, tražeći slobodu i samoupravu za bosanski narod, ali i dalje se ne odričući težnji i prava za postizanjem srpskog nacionalnog ujedinjenja.51 Po46

Mićo Ljubibratić (1839- 1889), hercegovački vojvoda i sekretar Luke Vukalovića u hercegovačkim ustancima 1857-1862, školovao se u Dubrovniku u klasičnoj gimnaziji. Rano je uspostavio veze sa oslobodilačkim pokretom u Italiji, osobito sa Garibaldijem. Emigrirao je poslije ustanka u Srbiju i kao povjerenik srpske vlade radio na pokretanju ustanka u Hercegovini, te je učestvovao kao jedan od vođa i isticao se u trebinjskom kraju. Njegov pokušaj stvaranja privremene ustaničke vlade i Narodne skupštine nije uspio. Uhvaćen od austrougarskih vlasti, interniran je u Linz, a zatim u Graz. U Beograd se vratio 1877. Bavio se i prevodilačkim radom, između ostalog, preveo je Kur’an 1895. godine.

47

48

Prostor ne dozvoljava da se ovom prilikom elaborišu raznovrsni uticaji i struje u ustanku.

H. Kapidžić, Hercegovački ustanak 1882. godine, Sarajevo, 1958, 180-181. Mićo Ljubibratić se u Carigradu krajem 1878. obratio ruskom poslaniku Meljnikovu i molio ga da ”na BiH budu primjenjene odredbe Sanstefanskog dogovora”, koje ovim dvjema provincijama obezbjeđuju autonomnu upravu. Ibrahim Tepić, “Austrougarske okupacione vlasti u BiH u izvještajima ruskog konzulata u Sarajevu 1879-1880”, Prilozi, Sarajevo, XXIII, 24, 1988, 126.

49

Dž. Juzbašić, “Jezik, pismo i nacionalni odnosi”, Nacionalno-politički odnosi u bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910-1914), Sarajevo, 1999, 147. 50

Proglas ujedinjenja Bosne i Srbije, 30. juna 1876. - ”...zakoniti pretstavnici srbske zemlje Bosne, posle toliko čekanja i bez nade na ikakvu pomoć rješavamo: da se od danas pa za navjek kidamo sa nehrišćanskom vladom carigradskom i želeći se braćom našom Srbima djeliti sudbinu, pa ma kakva ona bila”. M. Ekmečić, Ustanak u Bosni, 231. 51

To je i formulisala, izabrana od Skupštine, uz prisustvo oko 200 ljudi, Privremena narodna bosanska vlada koja je imala 14 članova. Na ovoj Skupštini u Kravjaku objavljena je Izjava i proglas bosanskom narodu – ”...da narod bosanski niti je kad želio niti pak želi da postane sastavi deo ma koje druge države [...] Narod bosanski proljeva svoju krv za oslobođenje svoje od turskog ropstva i želi da se ujedini sa ostalim srpskim zemljama. Ako li pak to ujedinjenje, današnje političke okolnosti Evrope, po našoj želji dopustile ne bi, onda narod bosanski želi imati svoju podpunu slobodu i samoupravu a bez da se odrekne za ubuduće svojih težnja

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 33

33

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

četkom marta 1878. godine 450 članova ustanka iz Bosne održali su narodnu skupštinu na kojoj su ponovili iste zahtjeve, protestujući protiv odredbi Sanstefanskog mira, navodeći na kraju da ”...mi Bošnjaci uvređeni uveliko cvilimo!”52, kao što će identične zahtjeve ponoviti u Memorandumu upućenom Berlinskom kongresu, koji te zahtjeve nije uopšte uzeo u razmatranje.53 Treba naglasiti da i pored pokušaja da se ustanak i zahtjevi ujedine na cijelom prostoru Bosne i Hercegovine do zajedničkih akcija hercegovačkih i bosanskih ustanika nije došlo.54 Teritorijalni je identitet, uz nacionalni, kod učesnika ustanka bio i dalje dominantan, pa se u tom smislu pojam Bosne i Hercegovine kao zajednice dviju pokrajina i ne spominje. Osim toga, iskazane razlike u tretiranju autonomije Bosne i Hercegovine ne potiru ono što im je zajedničko, a to je javni otpor protiv moguće okupacije Austro-Ugarske i vizija ujedinjenja sa Srbijom, kada se za to steknu politički uslovi. Jedan od prvih koji u svom radu i istupanju koristi sintagmu Bosna i Hercegovina je Vaso Pelagić (1838-1899).55 On predlaže ovakvo rješenje: i svoga historičkog i narodnog prava za ujedinjenje svoje sa ostalim srpskim zemljama u jednu državu koja bi mogla biti od velike koristi od za opšte slavensko pitanje.” Zastava, br. 159, 1877, prema: M. Ekmečić, ibid, 326-327. 52

53

M. Ekmečić, ibid, 327.

Ne uzimajući u obzir uticaje i interese, o nezrelosti društva govore i njegovi sudionici. Mićo Ljubibratić tvrdi da još nema političke svijesti koja bi bila baza jugoslovenskog okupljanja, nego se svi gube u religioznim i plemenskim predrasudama. Milorad Ekmečić, “Ustanak u Hercegovini 1882. i istorijske pouke”, Prilozi, Sarajevo, god. XVIII, br. 19, 1982, 11.

54 55

Vaso Čubrilović, Bosanski ustanak 1875-1878, Beograd, 1930, 126-128.

Vaso Pelagić (1838-1899) je bio publicista. Gimnaziju i bogosloviju pohađao je u Beogradu. Bio je učitelj Srpske osnovne škole u Brčkom 1860-1863, tamo je osnovao Srpsku čitaonicu, jednu od prvih u Bosni. Nakon toga proveo je u Rusiji dvije godine, gdje je na Univerzitetu u Moskvi slušao predavanja. Vratio se 1866, pa postaje upravitelj tek osnovane (S)rpsko-pravoslavne bogoslovije u Banjaluci. Zbog djelatnosti 1869. prognan je u Malu Aziju, odakle 1971. bježi u Srbiju. Djeluje u Ujedinjenoj omladini srpskoj. Živio je poslije i u Trstu, Grazu, Cirihu. Sa grupom socijalista učestvovao je u bosanskom ustanku 1875. i bio član ustaničkog odbora u Kostajnici; učestvovao je u radu ustaničke skupštine u Jamnici u decembra 1875. Rani je propagator socijalističke ideje, kao naglašeno antireligioznog stava. Neka od njegovih djela su: Istorija bosanskohercegovačke bune, Umovanje zdravog razuma, Stvarni domaći učitelj – tj. Narodni učitelj, njegovo najpopularnije djelo itd. U: Enciklopedija Jugoslavije, 6, Zagreb 1965, 460-461.

34

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 34

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

“...molimo vas i sve poštene ljude, u ime pravde i slobode, u ime mira i napretka, da odvažno podejstvujete kod vaših vlada da se Bosna i Hercegovina što prije oslobode austrijske okupacije, i da se narodu ostavi sloboda organizirati svoju državu prema svojoj potrebi ili, bar, da ove dvije nerazdvojne provincije sa okrugom Novopazarskim obrazuju jednu avtonomnu slobodnu državu, kao što je bila Istočna Rumelija. [...] Docnije, pod autonomnom upravom neka narod plebiscitom riješi s kojom državom hoće da se ujedini Bosna i Hercegovina”.56 Ovakvu viziju za Bosnu i Hercegovinu Pelagić obrazlaže na sljedeći način: ”...Urede li se Bosna i Hercegovina prema stvarnim potrebama narodnim onda se možemo nadati miru u ovim krajevima, i nikakve agitacije sa strane neće moći da dignu narod na oružje, jer narod hoće slobode i blagostanja, a ne Stevanove, Zvonimirove i Dušanove krune”.57 Osim toga, svjestan da seljaštvo nosi ustanak, navodi i sljedeći argument: “Za panslavizam težak bosanski ne bi dao ni svoje kokoši, a kamoli koju veću žrtvu činio, kao što je činio za oslobođenje i srećniji život”.58 U ustanku 1882. ponovljeni su zahtjevi za autonomijom, u saradnji sa muslimanskim vođama, pri čemu je zajedništvo proklamovano motom - “Za krst časni i vjeru Muhamedovu!”,59 razumljivim svakom učesniku ustanka. Držeći se tih osnova, autonomije i povremene međusobne saradnje, dva vođstva u ustancima poražena silom, oko granice vijekovimâ su tokom svoje borbe za vjersko-prosvjetnu samoupravu i vakufsko-mearifsku autonomiju i dalje sa promjenjivim intenzitetom sarađivali.60 Mada nije imao svoju praktičnu i 56

Vaso Pelagić, “Bosanskohercegovački memoar upravljen prijateljima slobode i pravde, članovima parlamenta i uopšte zastupnicima naroda i javnog mišljenja (1886)”, Vaso Pelagić, Izabrana djela, III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, 233. 57

Vaso Pelagić, “Austrija kao civilizator u Bosni i Hercegovini (1878)”, Izabrana djela, III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, 217. 58

Vaso Pelagić, “Istorija bosansko-hercegovačke bune (1879)”, Izabrana djela, III, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, 110.

59

60

Dž. Juzbašić, Pokušaji stvaranja političkog saveza, 147.

Više o tome: Božo Mađar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu, Sarajevo, 1982; Nusret Šehić, Autonomni pokret muslimana za vrijeme austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini, Sarajevo, 1980; T. Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, Sarajevo, 1987.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 35

35

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

uspješnu završnicu, čije razloge treba tražiti i van Bosne i Hercegovine, treba reći da iz tog vremena (1900) potiče i Nacrt ugovora među Srbima pravoslavne i muslimanske vjere u Bosni i Hercegovini, koji sadrži zahtjeve o autonomnom statusu.61 Ipak, organizovano formiranje grupe, koja je vodila borbu za crkveno-školsku autonomiju, bio je prvi vid političke borbe u austrougarskom periodu i kroz nju su iskazani u suštini politički interesi, odnosno srpski nacionalni pokret je tokom nje naučio da se identifikuje na nacionalno-političkom, a ne isključivo na religioznom fonu. Potaknuta tom promjenom, austrougarska vlada nakon trećeg memoranduma 1900. godine “ističe da srpska opozicija želi nacionalnu državu u kojoj bi vođstvo pokreta imalo vlast”.62 Na taj način je religiozni/nacionalni identitet postao politički faktor, sa mogućnošću njegove instrumentalizacije u političke svrhe. Politička škola koju su tokom autonomne borbe prošli bila je značajna za vođstvo i na osnovu nje lakše su uplovili u političke borbe koje su slijedile nakon osnivanja političkih stranaka. Srpska narodna organizacija (1907) nije u svoju politiku unijela ništa novo u pogledu na autonomiju Bosne i Hercegovine, te je i dalje podržavala ovaj kurs u svojoj politici.63 Sama aneksija potakla je i na zajednički Proglas sa muslimanskim prvacima objavljen 13. oktobra u ”Pester Lloydu”, u kojem je, u obraćanju “narodu u Bosni i Hercegovini”, naglašeno da se od borbe za autonomiju ne odustaje.64 Međutim, nakon aneksije muslimanski političari su napustili politiku opozicije prema vladi i 61

“&1. Uviđajući nepravdu i nepodnosivost današnjeg stanja, obavezujemo se raditi, i sav narod pozvati da na tom radi, da Bosna i Hercegovina dobiju svoju samoupravu pod vrhovnom vlasti svog suverena sultana”.... “&6. Za vrijeme dok traje današnja uprava osjećamo kao starosjedioci i sinovi Bosne i Hercegovine da imamo pravo i dužnost brinuti se za budućnost i sreću sveg naroda naše drage otadžbine.” Dž. Juzbašić, Pokušaji stvaranja političkog saveza, 197, 198.

62

B. Madžar, Pokret Srba Bosne i Hercegovine za vjersko-prosvjetnu samoupravu, Sarajevo, 1982, 327.

63

Uoči aneksije srpska i muslimanska vođstva istupila su zajednički sa zahtjevom za uvođenjem ustava bez izmjene međunarodnopravnog položaja zemlje, a u tom smislu je predan i memorandum Burijanu 7. septembra 1908. Hamdija Kapidžić, “Pripremanje ustavnog perioda u Bosni i Hercegovini”, Bosna i Hercegovina u vrijeme austrougarske vladavine, Sarajevo, 1968, 47-48.

64

H. Kapidžić, “Pripremanje ustavnog perioda u BiH (1908-1910)”, Bosna i Hercegovina u vrijeme austrougarske vladavine, Sarajevo, 1968, 54.

36

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 36

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

koncepciju autonomije Bosne i Hercegovine65, te je srpska strana ostala bez političkog partnera.66 Ipak, na sastanku upriličenom 7. januara 1909. godine u svrhu ustavne ankete okupljeni članovi SNO-a su opet podržali autonomno uređenje Bosne i Hercegovine,67 a isti stav su zadržale i sve tri frakcije Srpske narodne organizacije, formirane već nakon careve Uredbe 1905.68 Formirane su grupe okupljene oko listova: Srpska riječ (G. Jeftanović, V. Šola i M. Srškić)69, Narod (K. Kujundžić, N. Stojanović i V. Grđić)70 i Otadžbina (P. Kočić i Ž. 65

“Für die bisherigen Bündnispartner, die Mohammedaner, bedeutete die Annexion, daßman mit einer Verbindung mit dem Osmanischen Reich nicht mehr rechnene konnte. Das Einige Bindeglied zwischen Serben und Mohammedanern – dio Opposition zu ÖsterreichUngarn – ging verloren, weil die Mohammedaner ihre weitere politische Einflußmöglichkeit nur im Einvernehmen mit der Verwaltung gesichert sahen”. Karl Kaser, ”Die serbische bürgerliche Politik in Bosnien und der Hercegovina vom Ende der Anneyionskrise bis zum Ende der ersten Saborsession (1909-1911)”, Prilozi, god. XXI, br. 22, 1986, 88.

66

U narednom vremenu oslabljenu političku poziciju SNO je pokušala neuspješno uspostaviti sa vladi lojalnom grupom Lazara Dimitrijevića, ali i sa hrvatskim političkim vođstvom.

67

Srpski predstavnici su odustali od ustavne ankete, pa je Benko nastavio rad sa ostalima. N. Stojanović, “kao predsjednik srpske narodne organizacije”, zabilježio je njihove zahtjeve: ”Potpuna avtonomija, to je jedino pravilno riješenje bosansko-hercegovačkog problema, jer jedino ona Bosance i Hercegovce, vezane zajedničkom prošlosti i porijeklom, osigurava od sveze s raznovrsnim elementima i garantuje nedjeljivost Bosne i Hercegovine […] S opšteg stanovništa, avtonomija je također vrlo korisna, jer otklanja opasnost budućih zapleta. Staru opreku između istoka i zapada ona svodi na jedno usko polje. Bosna i Hercegovina, prožeta ljubavi prema zajedničkoj otadžbini i zajedničkoj narodnosti, lakše će bez tuđeg upliva ovu borbu iskoristiti i postati kopča između istoka i zapada, mjesto što je do sada bila dio njihove bojne linije. … Da li to uviđaju austro-ugarski državnici, da li znaju, da sad mora nastupiti neizostavno naš svestrani i jaki pokret za ostvarenje našeg cilja, za potpunu avtonomiju Bosne i Hercegovine, da to mora biti naš odgovor na ovakav “ustav” […] Zahtjev potpune avtonomije naša je samoobrana, kategorički imperativ našeg samoodržanja.” Nikola Stojanović, Autonomija Bosne i Hercegovine. Jedan nedržan govor, Štampa Srpske štamparije u Zagrebu, s.a., (1909), 13, 15. 68

Ovom uredbom su crkvi i školi data ograničena prava, čime mlađi i radikalniji članovi srpskog vođstva nisu bili zadovoljni, kao ni vođenim oportunističkim sužavanjem političkog programa.

69

70

Grupa “starih” vođa, koja je “iznijela” autonomnu borbu.

“Srpski poslanički klub (u Saboru – op.a.), a naročito intelektualci iz ranije grupe oko lista Narod nastojali su da okupe sve političke snage na platformi očuvanja istorijsko-političke

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 37

37

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

Nježić). Navedeni članovi ovih frakcija jesu one ličnosti koje će nakon predstojećeg rata imati glavnu riječ u vođenju srpske bosanskohercegovačke politike. Jedan, koji to nije dočekao, Petar Kočić, mada optuživan da su mu “noge u Bosni a glava u Srbiji”,71 bio je stanovišta: “I Bosna i Hercegovina treba da postanu samostalna upravna oblast sa svima obilježjima države, čuvajući svoju jedinstvenost i istorijsko-političku individualnost.”72 Iste stavove je zastupao i Nikola Stojanović,73 naglašavajući autonomno uređenje Bosne i Hercegovine kao jedinstvenog i nedjeljivog entiteta.74 Sa svojim stavom o autonomiji srpska individualnosti BiH i izgradnju njene autonomije....To je došlo do izražaja i u stanovištu koje je iznio dr Nikola Stojanović da će potpuna autonomija Bosne i Hercegovine biti korisna za one koji žele trijalizam, jer bi mogla da znači početak procesa federalizacije, odnosno zametak trijalizma. Međutim, on je, kao i ostali srpski i muslimanski poslanici, bio protiv da se aktuelizuju historijsko-pravne pretenzije, ističući da BiH treba najprije da učvrsti i ojača svoj položaj i da tek onda kad se osigura samoopredjeljenje njenog stanovništva moguće debatirati o daljoj budućnosti.” Dž. Juzbašić, Jezik, pismo i nacionalni odnosi. Nacionalno-politički odnosi u bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910-1914), Sarajevo, 1999, 66. 71

“Obrana g. Josipa Milakovića (1906)”, Petar Kočić, “Članci, prikazi govori”. Sabrana djela Petra Kočića, knj. III, Glas – Banja Luka, Svjetlost – Sarajevo, 1986, 39. 72

O programu obnovljene ”Otadžbine”, Sarajevo, 24. avgusta 1911. Petar Kočić, “Članci, prikazi govori”. Sabrana djela Petra Kočića, knj. III, Glas – Banja Luka, Svjetlost – Sarajevo, 1986, 172. 73

Nikola Stojanović (Mostar, 1880 – Beograd, 1964) pravnik je i političar. Školovao se u Beogradu, pravne nauke i doktorat završava u Beču. Osnivač je opozicionog lista Narod. U Cirihu 1908. objavio je knjigu na njemačkom jeziku Autonomija Bosne i Hercegovine. Poslanik je Bosanskog sabora od 1910. Jedan je od osnivača Jugoslovenskog odbora. Učestvovao je na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1919. godine. Od 1920. radi kao advokat. Počasni je član Srpskog kulturnog kluba osnovanog 1937. godine. Ban je Vrbaske banovine, imenovan od Vlade Cvetković-Maček. Za vrijeme II svjetskog rata boravi u Beogradu, ali je i član Centralnog nacionalnog komiteta. Uhapšen je od Nijemaca, interniran u Francusku, gdje je dočekao kraj rata, da bi se nakon toga prijavio novim vlastima i bio osuđen, te izgubio građanska prava u trajanju od deset godina. 74

“On the eve of the promulgation of a constitution for Bosnia-Hercegovina following the annexation the Bosnian Serb representative Nikola Stojanovic (Stojanović) denounced the curial system of voting for the Bosnian parliament, demanding instead that Bosnia-Hercegovina be governed according to majority rule and be granted complete autonomy as a unitary and indivisible entity.” Marko Attila Hoare, “The national identity of the Bosnian Serbs and World War II”, Dijalog povjesničara – istoričara, 3, Pečuj, 12-14. maja 2000; (ur. Hans Georg Fleck, Igor Graovac), Zagreb, 2001, 123.

38

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 38

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

građanska politika u Bosni i Hercegovini udaljila se i od srpske politike u Monarhiji, predvođene Srpskom samostalnom strankom u Hrvatskoj, koja je bila za trijalizam, a koju su u Bosanskom saboru podržavali provladini ljudi advokat dr Danilo Dimović75 i ljekar dr Milan Jojkić. Političke nesuglasice, kako u srpskom taboru tako i među nacionalnim grupama, u Saboru su nekoliko godina poslije dodatno zakomplikovali i pojačali drugi događaji - Balkanski ratovi,76 uvođenje vanrednih mjera (raspuštena su i suspendovana sva srpska društva i organizacije) povodom Skadarske krize,77 te ukidanje rada Sabora 3. maja 1913. Ova dešavanja, politička kretanja među Južnim Slovenima, opijenost srpskog naroda uspjesima Srbije i Crne Gore, kao i sve izrazitije opredjeljenje omladine, i ne samo nje, za jugoslovensku ideju vodili su i srpske političare tome da sačekaju rasplet koji će donijeti 1918. godina. Autonomna politika u nastupajućem periodu više neće biti u fokusu njihovog razmišljanja, niti političkog djelovanja. Uz sve do sada navedene izjave i akta opredjeljenja za autonomiju Bosne i Hercegovine, a podrazumijevajući snagu religijskog i nacionalnog identiteta, Takođe vidi: N. Stojanović, Ustav Bosne i Hercegovine, Beograd, 1909. 75

Dimović Danilo (1875-1950) bio je advokat, političar i publicista. Bio je za lojalnu saradnju sa austrougarskim vlastima. Nakon izlaska grupe oko Srpske riječi iz Sabora 1913. godine pokrenuo je list Istina i osnovao Srpsku narodnu stranku, koja je popunila prazninu u Saboru. Na listi Hrvatsko-srpske kolacije 1915. izabran je za zastupnika Hrvatskog sabora. Na veleizdajničkim procesima protiv Srba u BiH tokom I svjetskog rata glavni je branilac uz V. Andrića. Poslije rata je član Narodne vlade za BiH i PNP KSHS. Karijeru nastavlja kao javni bilježnik u Zagrebu.

76

Povodom ulaska srpske vojske u Skoplje upućen je pozdravni telegram nasljedniku srpskog prijestola Aleksandru od sve tri srpske političke grupacije u bosanskom Saboru i objavljena je Deklaracija u sva tri srpska lista, kojom se izražavaju podrška i simpatije prema ovom događaju. Mitropolit Letica nije potpisao deklaraciju podrške, ali jesu “Arbeitswillige Serben”: Jeftanović, Šola, Srškić, Stokanović i mitropolit Zimonjić iz Mostara, Popović iz Banja Luke, te tuzlanski Radonić. Srpsko stanovništvo u Sarajevu, a i u drugim gradovima je organizovalo antiaustrijske demonstracije. Nakon toga su vlasti provocirale proaustrijske demonstracije muslimanske čaršije u kojima je aklamiran car i gdje su se mogli čuti antisrpski povici. Hamdija Kapidžić, “Previranja u austrougarskoj politici u BiH 1912. godine”, Bosna i Hercegovina u vrijeme austorugarske vladavine, Sarajevo, 1968, 120-125. 77

Grupa oko Jeftanovića poslije Skadarske krize podnijet će interpelaciju Srba poslanika kojom se tražilo objašnjenje zašto je došlo do izvanrednog stanja i tražiti odgovornost, pa i ostavku Potioreka. H. Kapidžić, “Previranja...”, 184.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 39

39

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

mora se podvući i onaj teritorijalni identitet, lojalnost spram svoje zavičajnosti, “uže otadžbine”, Bosne ili Hercegovine. Mada se naklonost i osjećanje privrženosti ne mogu direktno iščitati iz zvaničnih političkih spisa, ona se redovno pojavljuju u mnogim drugim tekstovima srpskih nacionalnih pregalaca. Ovako tu privrženost Bosni i saosjećajnost prema njoj izriče Vaso Pelagić: “Bosna ponosna”, “plodorodna Bosna”, “majušna Bosna,” “junačnija Bosna”, gdje “Bosanci su se pokazali kao drugi Kartaginci”,78 sebe nazivajući “sinom Bosne”,79 radeći na boljitku Bosne kao jedan od “poštenih sinova ponosne Bosne i Hercegovine”80 i braneći “državicu bosansko-hercegovačku”.81 Sličnim riječima progovara i Petar Kočić. “Mi, rođena djeca ove naše dobrosretne majke zemlje” (vidimo) “u ovoj dobroćudnoj zemljici”, “u ovoj žalosnoj zemlji ... u ovoj pometenoj zemlji gdje se kojekakve beskičmene šuše busaju u prsa, stavljajući se sa beskrajno komičnom pozom na neko vrhovno nacionalno gledište, u nečasnoj namjeri da obmanu se i pod sobom i okolo sebe.” “To nas, kao stare i dobre Bošnjane mora boljeti”, te brinući se za “svoju nesrećnu i potištenu domovinu”, “ja kao dobri Bošnjanin apelujem na sve one koji iskreno ljube ovu zemlju” i osjećaju “sav jad i čemer, tugu sinju i nevolju ljutu moje uže podmuklo zarobljene i pritisnute Otadžbine” da iskažu patronatski odnos “prema mojoj ojađenoj zemlji” pozivajući ih na “svijetlu i uzvišenu službu zemlji i narodu”.82 Istovremeno, njihov se nacionalni identitet time ne poništava, već jasno iskazuje. “Sinovi Bosne i Srpstva nek produže moj posao, neka me zamijene, a ja hoću da stupim u borbu protivu krvopija narodnih, pa ma mjesto vladičan78 79

Vasa Pelagić, “Istorija bosanskohercegovačke bune”, Izabrana djela, III, 39, (99), 147, 149.

Vasa Pelagić, “Bosanska skupština u Sarajevu” Izabrana djela, III, 203. U raspravi Istorija bosansko-hercegovačke bune V. Pelagić takođe kaže: “Sinovi Bosne i Hercegovine neka ova data imaju vazda na umu (“kako Bosna bolje stoji od Srbije u nekim strukama rada i proizvodnje”), pa neka uređuju svoju otadžbinu tako kako će doći u bolje a ne u gore stanje”. – Izabrana djela, III, 65. 80 81

V. Pelagić, “Istorija bosanskohercegovačke bune”, Izabrana djela, III, 89, 90.

V. Pelagić, “Javno pismo Gledstonu engleskom ministru spoljnih poslova”, Izabrana djela, III, 220. 82

Navodi preuzeti iz: Sabrana djela Petra Kočića, knj. III i IV: III, 21, 22; III, 38; III, 86; III, 243; IV, 14; III, 329; IV, 53; IV, 54; III, 61.

40

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 40

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

stva dobio vješala ...”83 To su riječi koje ostavlja u amanet Pelagić, a Kočić u svom pismu ocu poručuje da sve “ono što je u meni najsvetije bilo, je i biće, dok sam živ. Ta moja svetinja jeste: na prvom mestu oslobođenje moje domovine i ujedinjenje raskomadanog srpstva”.84 Ovim se potvrđuju teorije koje ističu složenu strukturu identitetâ, ističu da su pogrešne predodžbe o stalnim, jednoznačnim i isključivim identitetima i naročito naglašavaju istovremenost postojanja više identitetâ. Tokom Prvog svjetskog rata autonomija nije više bila primarni politički cilj kao do tada, ali je posebnost Bosne i Hercegovine kod srpskog vođstva, mada različito sagledavana kod pojedinih političara, bila i dalje prisutna. U Jugoslovenskom odboru iz Bosne i Hercegovine našla su se dva ”narodovca” - Dušan Vasiljević i Nikola Stojanović, te Milan Srškić, koji su možda najjače osjećali prelamanje vlastitog nacionalnog i teritorijalnog identiteta sa novim jugoslovenskim na vidiku i sa ulogom Bosne i Hercegovine u budućoj državi. “Mi Srbi Bosanski i Hercegovci (jedini Srbi u početku, članovi JO, [...] kao i svi ostali naši saplemenici zaneseni opštim patrijotskim poletom, bili smo bezuslovne pristalice jugoslovenskog pokreta, a imali smo i jedan specijalan razlog da to budemo: Bosna i Hercegovina su geografski centrum projektovane Jugoslavije, pa mi nismo mogli dozvoliti da bosanski problem bude odvojeno srpski ili hrvatski da se eventualno Bosna cepa, [...] i naš je lokalni interes, dakle zahtevao da idemo do kraja u odbrani teze Jugoslovenstva, nedozvoljavajući nikakvu diskusiju o tome čija je Bosna i Hercegovina, da li je srpska ili hrvatska. Smatrali smo, pored toga, za dužnost da, služeći lojalno jugoslovenskoj tezi, zadržimo za budućnost Bosne i Hercegovine jednu posredničku ulogu u eventualnom sporu između srbijanske i hrvaćanske koncepcije o državi”,85 riječi su člana JO dr Nikole Stojanovića, ali su i drugi savremenici imali potrebu da ostave ocjenu njihove nezavidne pozicije86 i sta83 84

Vaso Pelagić, “Iz autobiografije Vase Pelagića Rad u Banjaluci”, Izabrana djela, III, 241.

Petar Kočić, “Pismo Gerasimu Kočiću u Gominicu”, 15. 4. 1898, Prepiska Hronologija života i rada. Bibliografija. Rječnik, Sabrana djela Petra Kočića, knj. IV, str. 15. 85

Dr Nikola Stojanović, Jugoslovenski odbor (Članci i dokumenti), Izdanje Nove Evrope, Zagreb, 1927, 21. 86

”Položaj Srba Bosanaca u Jugoslovenskom oboru postajao je kadšto i psihološki težak, između dve vatre: s jedne strane privrženost bosanskog Srpstva prema Srbiji do u mučeništvo;

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 41

41

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

vova.87 Neslaganja je bilo i u odnosu bosanskih Srba sa Nikolom Pašićem,88 naročito kada ovi nisu pristali da izdvoje bosansko pitanje kao posebno međunarodno, nego samo u sklopu rješavanja cjelokupnog jugoslovenskog pitanja.89 Istovremeno, u Bosnu i Hercegovinu su stizali političari iz Monarhije da izvide političko raspoloženje. Septembra 1917. godine Antun Korošec se u Sarajevu sastao, između ostalih (M. Jojkić, V. Andrić, R. Hadžidamjanović), i sa mitropolitom Leticom, koji je imao svoje ideje o budućnosti Bosne i Hercegovine.90 Izvještaj grofa Tise iz septembra 1918. godine govorio je da se i u s druge strane zahtevi Jugoslovenskog odbora koji su im izgledali umesni iako ih je predsednik srpske vlade odbijao, a koji su opet kašto mogli i da pređu meru koja je njima izgledala prava.” Pero Slijepčević, “Bosna i Hercegovina u Svetskom ratu”, u: Napor Bosne i Hercegovine za oslobođenje i ujedinjenje, Sarajevo, 1929, 264. 87

Mada se Trumbić žalio B. Vošnjaku da bosanska skupina u Odboru hoće da bude više srpska od samih Srbijanaca, ipak su se sve više trudili da ne dovedu u pitanje svoju solidarnost s Odborom. Po Gazarijevoj ocjeni, M. Srškić, a naročito N. Stojanović, pripadali su onoj grupi koja ”valjda i protiv svojoj želji i uslijed promišljanja – bila bi čak i za federaciju”, mada se za to niko od njih, pa ni jedan od članova Jugoslovenskog odbora nije izjasnio tokom Krfske konferencije. Dragoslav Janković, Jugoslovensko pitanje i Krfska deklaracija 1917. godine, Beograd, 1967, 140, 232.

88

“Nikola Pašić se početkom novembra 1918. žalio regentu Aleksandru kako su ‘naši Srbi u Jugoslovenskom odboru izgubili svaki karakter i postali više Jugosloveni’, a N. Stojanović navodi da ‘…Pašić nastoji nagovoriti Bosance da oni, tražeći odvojeno i jedino oslobođenje Bosne i Hercegovine, naruše jedinstvo JO, koji je propovedao integralno oslobođenje i ujedinjenje svih Jugoslovena. […] (NP radi i na organizovanju plebiscita u BiH- op.a) […] Odbijanje te inicijative Pašićeve značilo je, stoga, jedan od najvažnijih momenata u našoj spoljnoj politici za vreme Velikog Rata’. […] ‘Ne’ koje smo se tad usudili izgovoriti ja i moji prijatelji, u odgovor na predlog o posebnoj bosanskoj akciji, i ‘ne’ zvaničnih poslanika Kraljevine Srbije, bilo je u mnogom presudno u našoj tadašnjoj nacijonalnoj politici. I ja ovde moram, i po cenu da izgledam neskroman, otvoreno reći, da više upisujem sebi u zaslugu to odlučno ‘ne’ nego sve ostalo što sam možda učinio pozitivno za narodnu stvar. […] Kako bi svaki Srbin izgledao formalno izdajica onog velikog jugoslovenskog programa uz koji je cela naša nacija ušla bila u svetski okršaj godine 1914!’ ‘A mi smo svi bili i tada, kao i sada, duboko uvereni, da takva politika, u osnovi, jedna antisrpska politika, iza tolikih napora za Jugoslovenstvo izgledalo nam je izdajstvo govoriti samo o Srpstvu…’” - N. Stojanović, Jugoslavenski odbor, Zagreb, 1927, 57-58, 64.

89

90

P. Slijepčević, BiH u svetskom ratu, 266; D. Janković, Jugoslovensko pitanje, 360, 414.

U toku razgovora sa Korošecom on je izjavio: “Ja sam oduvijek bio protivnik ideje da svi Južni Slaveni, koji se nalaze pod vlašću Habsburške dinastije, ujedine sa Srbijom i Crnom

42

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 42

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

Sarajevu formirala snažna jugoslovenska grupa, koja se sastojala od srpskih i hrvatskih političara koji su Memorandumom od 21. septembra 1918. istakli potpunu saglasnost naroda u Bosni i Hercegovini sa ostalim jugoslovenskim narodima i odbili prisajedinjenje Ugarskoj.91 Srpski i hrvatski političari iz Bosne i Hercegovine prisustvovali su sastanku u Zagrebu 2. marta 1918,92 kada je izraženo načelo nacionalnog samoopredjeljenja i tražena ”na demokratskim temeljima uređena država Slovenaca, Hrvata i Srba”. Deklaracijom od 19. oktobra Narodno vijeće je izjavilo da je na osnovu punomoći svih stranaka preuzelo u svoje ruke vođenje narodne politike i postavljen je zahtjev o ujedinjenju Jugoslovena u zasebnu državu i njihovom zastupanju na mirovnoj konferenciji.93 Sa 1918. godinom završava se jedna faza u politici srpskog nacionalnog i političkog vođstva u Bosni i Hercegovini. Autonomija, kao moguća opcija, potpuno nestaje iz njihove percepcije. Nakon ove granične godine i obrazovanja Kraljevine ona je potpuno isljučena iz političkih ciljeva, čak postoji izričiti otpor prema mogućnosti da se možda politički ili administrativno uspostavi. Gorom”. On se tada osvrnuo i na pritužbe srpskog naroda i Korošeca zamolio da od austrougarskih vlasti traži odobrenje za ponovo sazivanje bosanskog Sabora, te da se donese odluka o opštoj amnestiji svih političkih zatvorenika. U svojoj čestitki kralju Petru Letica će kasnije, pored izjava lojanosti kralju i novoj državi, poželjeti dobre odnose između države i (c)rkve. – Ranko Pejić, “Političari iz Bosne i Hercegovine o ideji ujedinjenja jugoslovenskih naroda tokom Prvog svjetskog rata”, Jugoslovenski istorijski časopis, god. XXX, br. 2, Beograd, 1997, 53, 59. 91

“Mi osjećamo jednako sa svom svojom istokrvnom braćom Hrvatima, Srbima i Slovencima, da smo jedno tijelo, ma gdje oni bili [...] Naše narodno pitanje ne može se rješavati bez naroda, ono se ne smije samo djelomično riješavati, nego u cjelini i to na temelju prava narodnog samoodređenja. […] Svako drugo riješenje […] bilo bi nasilje.” Građa o stvaranju Jugoslovenske države, priredili: dr D. Janković i dr B. Krizman, knj. I, Beograd, 1949, 296.

92

Iz Bosne su bili prisutni: Danilo Dimović, Đuro Džamonja, Kosta Majkić, dr Jozo Sunarić i Vojislav Šola.

93

Dušan Vasiljević je rekao na jedanaestoj sjednici Pariške konferencije: “Mi u Bosni ne možemo da dopustimo da budemo odvojeni od Srbije. Srbija je državotvorni faktor za sve južne slovene kao jedan narod. Ako smo jedan narod, onda treba država koja će taj jedan narod ujediniti da bude jedinstvena.” Krfska konferencija, Beograd, 1924, 60-61. Prema: Nikola Babić, “Bosna i Hercegovina u koncepcijama građanskih političkih snaga i KPJ do 1941”, Prilozi, Institut za istoriju radničkog pokreta Sarajevo, god. III, Sarajevo, 1967, br. 3, 233.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 43

43

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

Negiranje bosanskohercegovačke političke posebnosti karakteriše čitavo međuratno razdoblje, pa tako iskazani stavovi srpskog vođstva prema formativnim događajima ovog perioda94 (1918. – godina ujedinjenja, 1924. – ukidanje pokrajinske autonomije, 1939. – Sporazum Cvetković–Maček) ilustrativno to pokazuju. Stvaranje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca ovako je prokomentarisano u radikalskoj Srpskoj riječi: “Ovaj veliki dan došao je, zahvaljujući nadčovječanskim žrtvama naše majke Srbije, koja nas je oslobodila. Mi smo slobodni. Slobodu nam je donio bijeli orao i mi treba da se pokažemo dostojni te slobode. Ono što je junačka i nepobjediva srpska vojska izvojštila krvlju svojih najboljih sinova mi treba da iskoristimo i da kulturno i ekonomski podignemo srpski narod. […] Tražimo da se stvori jaka centralna vlada u Beogradu, koja će energično pobijati sve ‘autonomističke’ (čitaj frankovačke) zahtjeve. Za nas je Beograd kulturno i političko središte bilo uvijek pa i danas je. Samo jaka, centralna vlada, osnovana na načelu demokratskom može da unaprijedi našu domovinu.”95

U tekstu Jedan istoriski dan istog radikalskog lista može se naći istovjetan stav, a izrečen je povodom ukidanja Pokrajinske uprave za Bosnu i Hercegovinu: 94

“The establishment of the Yugoslav Kingdom in 1918 paradoxically weakened the Bosnian Serb position in relation to the Muslims, for the latter closed ranks while the Bosnian Serbs fractured [...] and difficulty of the Radicals as the principal Bosnian Serb party in competing with the JMO produced a shift in the traditional Bosnian Serb attitude toward the Bosnian question. Far-sighed Bosnian Serb nationalist politicians and intelelecuals realized that a unified Bosnia-Hercegovina could never be won for the Srb nation; they therefore shifted to supprot for Bosni-Hercegovina’s partition.” (1929) “Milan Srškić, the leading Radical politician in Bosnia-Hercegovina, played a key role in the Dictatorship of King Aleksandar and as Minister of Justice in 1929 engineered the division of Yugoslavia into nine provinces, or banovinas. […] Srskic sholud be credited with preventing the separation of Bosnia-Hercegovina from Serbia and the reestablishment of a border on the Drina.” (1935) “Stojadinovic chose the Bosnian Muslims as his preferred partners. His Yugoslav Radical Union incorporated the JMO and allowed the latter to achieve political hegemony in Bosnia-Hercegovina up until his fall at the start of 1939”. Marko Attila Hoare, ”The national identity of the Bosnian Serbs and World War II”, Dijalog povjesničara – istoričara, 3, Pečuj, 12-14. maja 2000, (ur. Hans Georg Fleck, Igor Graovac), Zagreb, 2001, 125, 126.

95

Srpska riječ, u programskom tekstu Naš list, br. 1, 2/15. mart 1919.

44

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 44

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE” “Dne 25. o.m. izvršena je potpuno likvidacija pokr. uprave za BiH. Od toga dana preuzeli su dodeljenu im vlast po oblastima ovih pokrajina veliki župani i tim je danom izvršen onaj vekovima očekivani akt ujedinjenja Bosne i Hercegovine sa majkom Srbijom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Tim je danom porušen ipak nakon punih pet godina iza Oslobođenja onaj kineski zid, koji je srpski narod ovih pokrajina rastavljao od njegove braće preko Drine, Save i Dunava. Tim su danom pale u vodu i sve one težnje naših separatista, autonomista i federalista, jer se našoj velikoj Otadžbini dao centralistički oblik, oblik jedinstvene države koja seže od Triglava do Đevđelije. Taj istoriski dan naročito je važan za nas Srbe u Bosni i Hercegovini, jer je njegovim svitanjem došlo ono toliko vekova željkovano ujedinjenje Srpstva. Danas su pale sve one prepreke, koje su nas razgrađivale, odvajale. Danas smo postali potpuno svoji i prava braća, koja vekovima čeznuše za toplim bratskim zagrljajem. I taj veliki i svetli dan u istoriji našeg naroda biće urezan zlatnim slovima, on će da bude ona sveta nevidljiva kopča naših srca i naše ljubavi, a naše zavetne misli vidni i sveti poklič njinog rođenja, njenog ostvarenja!”96

Sporazum Cvetković–Maček prouzrokovao je buru reakcija u cijeloj državi, a u prvom redu pokret muslimana za autonomiju Bosne i Hercegovine. Izričito se protiveći ovoj političkoj opciji, radikali će, između ostalog, izreći: “Braćo Srbi, bez razlike partije, svi na okup pod jednu zastavu, jer samo tako mogu Srbi u državnom životu Jugoslavije doći do onoga izražaja na koji imaju prava po svojim moralnim i intelektualnim sposobnostima, po svom kulturnom progresu, kao i po svojim velikim žrtvama koje su dali za bolju sudbinu i slobodu svih Srba i Hrvata i Slovenaca, i za stvaranje današnje velike i moćne Jugoslavije. Svi na okup, u borbu protiv svih koji hoće da kroz Bosnu i Hercegovinu povuku granicu između Srba i Hrvata, u borbu protiv onih koji hoće da Drina opet bude granica između Bosne i Srbije. Živela Jugoslavija! Živeo Kralj!”97

Iste godine u svojoj brošuri Zašto smo protiv granice na Drini i protiv cepanja Bosne i Hercegovine dr Branko Kaluđerčić98 će napisati: 96 97 98

Srpska riječ, br. 41, 28. februar 1924. ABiH, KBUDB – Pov. DZ.,1675/1939.

Dr Branko Kaluđerčić (1891- 1983) bio je advokat. Povjerenik je društva Prosvjeta, član češkog sokola, kao student glavni sekretar društva Rad. Tokom rata optužen je za veleizda-

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 45

45

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović “Politika Srbije koju je ona u toj nameri vodila kroz jedno celo stoleće prema Austro-Ugarskoj, može se okarakterisati sa dve reči, kao Politika Bosne. Svi prirodni putevi, sve doline bosanskih reka, tekle su prema Savi i Dunavu, prema Beogradu, koji je kao veliki magnet privlačio i okupljao sve zdrave narodne snage Bosne i Hercegovine.”

Nešto ranije, gatački narodni poslanik Risto Grđić, govoreći o prilikama u Bosni i Hercegovini i o “besmislenom rušenju autoriteta kod nas”, pita: “Zar Bosna i Hercegovina, kojima je Berlinski kongres odredio sudbinu a baron Filipović omeđio granice, zar je to za nas pretstavljalo riješenje naših nacionalnih ideala? I zar to riješenje, koje nam je tuđin nametnuo, ikada može za nas pretstavljati svetinju i osnov uređenja našeg nacionalnog i državnog života.”99

Ovakav stav prema Bosni i Hercegovini direktna je posljedica uspostavljanja Kraljevine SHS/J, u kojoj je srpska nacionalna zajednica oživotvorila svoj religijsko-nacionalni i državni okvir, ostvarila nacionalnu integraciju, pa su ostali identiteti za srpske stranke,100 a među njima i uži, teritorijalni – pripadnost Bosni i Hercegovini – pali u drugi plan. I mada je sāmo vođstvo uoči proglašenja ujedinjenja, i pored akcija širom Bosne i Hercegovine koje su ne samo u ime srpskog naroda u BiH već u ime cjelokupnog stanovništva “bez obzira na vjeru i pleme” proglašavale ujedinjenje sa Srbijom,101 iz obzira prema ju. Član je Narodnog vijeća 1918. Član je Radikalne stranke, narodni poslanik i predsjednik Zakonodavnog odbora za donošenje beglučkog zakona za BiH. Nakon osnivanja JRZ u njenom je Glavnom odboru. U periodu od 1935. do 1937. bio je ministar PTT-a u vladi Milana Stojadinovića. Od 1950. ponovo se aktivirao u državnoj službi. 99

Jugoslovenski list, 21. februar 1938, 1.

100

U nacionalno fokusiranim stavovima izuzetak čini Težačka organizacija/Savez težaka za BiH/Savez zemljoradnika za BiH, čije negiranje Bosne i Hercegovine polazi od pretpostavke da za potrebnu buduću zadružnu državu, sa kraljem na čelu, nije potreban posrednik između seljaka i kralja, ni u kakvom obliku. 101

Godinama poslije tražio se krivac za propušteni čin direktnog ujedinjenja sa Srbijom: “Ko je spriječio da se Bosna ujedini sa Srbijom? - Da se ovo prisajedinjenje ne ostvari, da Bosna ne priđe Beogradu, nego Zagrebu, i da stupi u onu novoosnovanu državu sa središtem u Zagrebu, ova su tri Srbina iz Bosne krivi: dr Nikola Stojanović, dr Dušan Vasiljević i Vasilj Grđić.” Prva dvojica bili su u Jugoslovenskom odboru, pa ‘čuvši za glasanje Bosne, i savjetovali (Grđiću), da se Bosna ne prisajedinjuje Srbiji i ovaj treći je spriječio prisajedinjenje Bosne

46

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 46

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

ostalim članovima Narodne vlade bilo suzdržano i nije insistiralo na direktnom prisajedinjenju Srbiji,102 očigledno je bilo da su sa prvodecembarskim aktom 1918. godine nacionalni ciljevi bili ispunjeni. Snaga nacionalnog identiteta koja poriče sve granice, pa i one Bosne i Hercegovine, i koja nije u vremenu kada je srpski nacionalni korpus ostvario svoje nacionalno zaokruženje u jednoj državi više vidjela svrhu zalaganja za neki vid autonomije kao politički cilj, jedan je od razloga za navedeno držanje prema “užoj domovini”. Primat nacionalnog identiteta, sa religioznom utemeljenošću, održao se, a njegov kontinuitet nanovo se potvrdio kao najotporniji, natkriljujući sve ostale identitete, čak je i snažio u novoj državi, a naročito u Bosni i Hercegovini, u kojoj su se na najekstremniji način prelamali svi politički i nacionalni sukobi u državi, dodatno opterećeni i narastajućim zahtjevima hrvatske i muslimanske novoformirane i osnažene nacionalne opcije. Sva tri nacionalna identiteta bila su u stanju da u punoj snazi mobilišu svoj religijsko-nacionalni korpus. Sljedeći razlog za ovakav stav prema Bosni i Hercegovini je generacijska i strukturalna smjena srpske političke elite. Srpsku politiku više ne vode izrazito bogati pojedinci, samostalni od vlasti, kao što su to do 1918. godine u velikoj mjeri bili i sa ekonomskim interesom koji bi ih vodio unapređivanju Srbiji bez ikakvih pogađanja i cjenkanja. Zbog osude na smrt u banjalučkom procesu imao je Grđić veliki ugled u Bosni poslije rata, i taj je ugled upotrijebio da spriječi spajanja Bosne s Srbijom bez ikakvih cjenjkanja i pogađana. [...] Bilo bi s gledišta našega narodnog jedinstva izvanredno značajno i mnogo bolje, da se prisajedinjenje onda izvršilo.’” – Jugoslovenski list, br. 2, 3. januar 1937, 3. 102 ”And the Bosnian Serb politicians who took Bosnia into Yugoslavia in 1918 rejected the idea that Bosnia should first unite with Serbia, fearing that such a step would be divisive both for Bosnia and for the South Slavs generally.” – M. A.Hoare, ”History and the rebirth of Bosnia”, Bosnia Report, The Bosnian Institute in London, New Series No:49-50, December- March 2006, http://www.bosnia.org.uk/bosrep/report_format. cfm?articleid=3047&reportid=170 Takvu politiku podržavala je i srpska vlada. B. Terzić javlja Ž. Mišiću da ”…prilike današnje u Bosni i Hercegovini upućuju Vladu na veliki takt i obazrivost, te da se ne prenagli u ovom pogledu, naročito iz obzira prema Hrvatima, kojih ima i u narodnoj vladi u Sarajevu. Radiće se indirektnim putem da stvar sazri; većina Hrvata za to ujedinjenje. […] Muslimani su za nas i priznaju dinastiju Karađorđevića i izjavili su, da će biti lojalni građani.”- Građa o stvaranju Jugoslovenske države, priredili: dr D. Janković i dr B. Krizman, knj. II, Beograd, 1949, 664-665.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 47

47

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

ekonomskih i socijalnih pretpostavki i time ih bar interesom vezivao s elitom druga dva naroda unutar Bosne i Hercegovine. Novu srpsku nacionalnu “elitu”, koja u stvari to više nije, ne sačinjavaju ekonomski samostalni političari, nego državni činovnici koji dobrovoljno predaju svoje nacionalno vođstvo u nacionalni, srpski centar, ujedno i centar nove države. Makar se u mnogim potezima s nacionalnim centrom i ne slagali, a čiji je zahtjev išao za centralizacijom države, ali i u velikoj mjeri za real-politikom “mirne Bosne” i dogovora političkih vođstava unutar nje, ipak je bezuvjetna odanost, ali i uslovljenost pozicije pojedinaca na političkoj hijerarhijskoj ljestvici bio odlučujući za gubitak političke orijentacije i realno sagledavanje istinske pozicije unutar nove države. Pritisnuti zavisnom, drugostepenom provincijalnom ulogom u političkom životu i zahtjevima centra sa jedne strane i zahtjevima glasačkog tijela sa druge strane oni su se u nemoći grčevito držali nacionalne koncepcije. Razumijevanje snage iskazane kolektivne privrženosti nacionalnim i nauštrb anacionalnim i nadnacionalnim identitetima može se naći i u narednoj činjenici koju smatramo veoma bitnom, čak i dominantnom u ovoj promjeni odnosa prema Bosni i Hercegovini, a to je ulazak seljaštva u politiku, ostvaren putem prava glasa. Očekivanja srpskog seljaka u novoj državi koju vodi “srpski kralj” i “srpska dinastija” bila su jako velika i on istovremeno računa na srpskog političara iz Bosne i Hercegovine, koji treba da sprovodi “srpsku politiku” i radi na poboljšanju njegovog ekonomskog položaja. Svako spominjanje autonomije Bosne i Hercegovine njega podsjeća na stari socijalni status i na mogućnost ponovne ekonomske zavisnosti. Seljak, taj “najzdraviji” dio nacionalnog tijela, 1918. godine postaje značajna socijalna sila u društvu, glasačka mašina, te je tako došlo do toga da se u novoj državi sa demokratizacijom društva izgubio čitav spektar njenog modernog značenja, jer se narod pri ostvarenju demokratskih prava tokom ovog perioda iscrpljivao u “borbi za pravo nacije na slobodu”.103 Ova činjenica104 je, takođe, vrlo značajna u razu103

Davorka Matić, “Nacije i nove demokracije”, Erasmus, Časopis za kulturu demokracije, Zagreb, lipanj 1994, br. 7, 40. 104

Na opasnost od uvođenja seljaka u aktivni politički život upozorio je još 1910. Risto Radulović Rinda. “Kod nas od nazad nekoliko godina pokušavano je angažovati aktivno našega težaka u politiku. [...] Po mome dubokom uvjerenju, takva politika nanijeće nepredvidnih nesreća srpskom narodu. [...] Prava demokracija mora da bude selekcija ... ili ona je vladavina najsitnijih i najprimitivnijih strasti. [...] jer, nacionalizam, kao i svaka veća ideja,

48

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 48

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

mijevanju nesamostalnosti političkog djelovanja srpskog političkog vođstva u Bosni i Hercegovini i u tom smislu, nezaobilazno je ponuditi moguće obrazloženje – a to je da se politička ideologija svakog nacionalnog pokreta, pa i srpskog zasniva na kulturnoj baštini donjih slojeva stanovništva. A njome, u prvom redu, dominiraju religijska i epska tradicija. Oslonjenost na religijske osnove, s obzirom na dugovremenu socijalnu zavisnost i podložnost hrišćanskog stanovništva, njenu ritualnu praksu i njen simbolički jezik, bile su integrativni elemenat vjerske zajednice i temelj opstanka identiteta, svijesti o zajedničkoj pripadnosti.105 S druge strane, epska narodna pjesma, usmena narodna književnost, čija je karakteristika i njegovanje religijskih, tradicionalnih i kolektivističkih vrijednosti, onih koje su izdržale iskušenje vremena, održava svijest o solidarnosti i narodnom jedinstvu. Držeći se tih zacrtanih puteva, seljak je osnovni čuvar ideje o srednjovjekovnoj srpskoj državi, nosilac konstruisane mitologizacije srpske prošlosti, njenog stradanja i herojstva. Njegov konzervativizam utvrđuje osnove tradicionalnog društva uz koje ide i negativan stav prema novim društvenim strujanjima, te pretpostavljanje religioznosti svjetovnim interesima. Ove karakteristike kulturne tradicije istovremeno ojačavaju nacionalnu homogenizaciju, utvrđuju kolektivne ciljeve i proizvode strah od mogućeg gubitka prilikom modernizacije društva, a u slučaju stvaranja Kraljevine – od mogućeg gubitka u procesima državne integracije. Ovakav tip religiozno i epsko orijentisane svijesti rezultat je tradicionalističkog, nerazvijenog društva u kome je očigledan nedostatak sekularnih osnova za političku mobilizaciju. Ali, na kraju, uzrok su činjenice da “političke elite, ako žele održati pozicije moći, moraju svoje djelovanje usmjerivati prema tim vrijednostima i uzeti ih u zaštitu.”106 Ovim se u osnovi problematizuje struktura srpske elite u Bosni i Hercegovini i njeno političko djelovanje proizvod je vaspitanja i obrazovanja, a nikako primitivnosti, kako se to kod nas vrlo često misli i vjeruje.” Risto Radulović, “Seljak i politika”, Izabrani radovi, Sarajevo, 1988, 94-95.

105

Michael Mitterauer, “Religije u Jugoistočnoj Europi: historijskoantropološki pristup, Migracijske i etničke teme, god. 24, br. 1-2, 2008, 13.

106

“Takve su pojave tipične za multikonfesionalna društva u kojima se etničke, religijske i političke granice ne preklapaju u potpunosti.” Željko Boneta, Boris Banovac, “Religioznost i nacionalizam na hrvatskoj periferiji – veliki scenariji za male zajednice”, Migracijske i etničke teme, Institut za migracije i narodnosti (IMIN), god. 23, br. 3, 2007, 168.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 49

49

10/11/11 7:39 AM


Sonja Dujmović

i postavlja pitanje da li je u međuratnom periodu taj socijalni stratum, pored toga što je bio nosilac ideje nacionalnog jedinstva, bio i nosilac progresa ili je, što će prije biti, “religiozno uslovljena kutura postala opšte ideološko vodstvo za savremenu politiku.”107 Očigledno je da je nedostatak kulturne dimenzije i liberalnih ideja, i pored školovanja na evropskim univerzitetima, uz sačuvani tradicionalni mentalitet, bila karakteristika bosanskohercegovačke srpske elite. Postavši odgovorna seljačkoj populaciji108 nakon 1918. godine, a ispunjena vlastitom konzervativnošću, oportunizmom i lojalnošću svom socijalnom i političkom statusu, ona u dodvoravanju svojoj glasačkoj bazi ne bez svoje volje prihvata stazu koju u donjim slojevima karakteriše “nedostatak demokratske tradicije u nacionalnoj prošlosti.” Na toj stazi, kojom zajedno ide sa seljaštvom,109 sada zajednički osnaženi nacionalnim jedinstvom, bilo je malo prostora za neki drugi identitet osim nacionalnog. *** Nacionalni identiteti koji poriču teritorijalne granice, pa i srpski nacionalni identitet u razmatranom periodu, bili su moćniji i natkriljujući nad identitetom Bosne i Hercegovine kao teritorijalne konstrukcije višenacionalnog zajedništva. Identitet Bosne i Hercegovine kao državno-pravni okvir nije oči-

107

Milorad Ekmečić, “Šta je bilo evropsko u balkanskim nacionalnim pokretima 17901918”, u: Srbi na istorijskom raskršću, SKZ, Beograd, 1999, 256.

108

Dok je “učena elita srpskog društva htela jedno, srpsko seljačko te ciljeve svelo na svoju pravoslavnu i uže srpsku meru.” – Milorad Ekmečić, “Nacionalna politika Srbije prema Bosni i Hercegovini i agrano pitanje (1844-1875)”, Radovi iz istorije Bosne i Hercegovine XIX veka, BIGZ, 1997, 9. 109

Seljačkoj masi i inteligenciji zajedničko je bilo i iskustvo poniženja i progona tokom netom proteklog rata, kao i zahtjevi za priznanje podnesenih žrtava za novu državu. “Traume doživljene tokom Prvoga svetskog rata su ostavile isuviše duboke tragove, pa se odricanje srpskog identiteta i eventualna zamena nakim drugim činila kao izdaja sopstvene suštine, […] Odnosno, srpski identitet je u sebe uključio epitete oslobodioca i ujedinitelja, a u njegovoj novoj kući pripadala mu je uloga prvoga među jednakima”. Maja Miljković, “Nacionalni identitet Srba i Hrvata u Mostaru u međuratnom periodu”, Dijalog povjesničara – istoričara, 3, Pečuj, 12-14. maja 2000, (ur. Hans Georg Fleck, Igor Graovac), Zagreb, 2001, 109, 110.

50

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 50

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


“BOSNA I HERCEGOVINA NE MOŽE NI DA ŽIVI NI DA UMRE”

gledno imao specifično mjesto u formiranju srpskog nacionalnog identiteta, on je postao faktor nezavisan od već postojećeg nacionalnog. Bosanskohercegovačka istorijska politička praksa pokazuje da izgradnje lojalnosti prema državnosti Bosne i Hercegovine do 1941. godine nije bilo, pri čemu se misli na plansku političku (demokratsku), socijalnu, kulturnu i obrazovanu sistematsku akciju koja bi bila natkriljujuća nad već postojećim snažnim religioznim i nacionalnim identitetima. U navedenom vremenskom periodu, a kratkom istorijskom vremenu, ne može se naći sistematskog napora ni izgrađenog jezika simboličke prakse koji bi iznutra osnažili bosanskohercegovačku individualnost i učinili višenacionalni kolektivni identitet stabilnom kategorijom.

”BOSNIA AND HERZEGOVINA CAN NEITHER LIVE NOR DIE” SITUATING THE IDENTITY OF BOSNIA AND HERZEGOVINA WITH THE BOSNIAN-HERZEGOVINIAN SERBS (UNTIL 1941) (Summary) Considering the longevity of the religious identity which was the basis of Serb national identity, the position of identity of Bosnia and Herzegovina, as one unique territorial, political, state and legal, administrative unit, in the imagined hierarchy of identities did not assume a prominent position in the mentioned period. Political requests for autonomy of Bosnia and Herzegovina at one time were only a phase in the struggle for national integration. The reason for this is the fact that Bosnia and Herzegovina as a state, political and territorial unity did not have a specific place in the formation of Serb national identity, and that the political practice in the mentioned timeframe shows that there was no planned political action nor will to strengthen the identity of Bosnia and Herzegovina as a multinational collective identity over the existing religious and national identities. IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 51

51

10/11/11 7:39 AM


IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 52

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

AUTOHTONO ILI MODERNO? OBLIKOVANJE KULTURNOG IDENTITETA BOSANSKOHERCEGOVAČKIH HRVATA PREMA ZAMISLIMA SELJAČKE SLOGE 1935.-1941.

Seljačka sloga i Hrvatska seljačka stranka

N

akon što je u novostvorenoj državi Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedeno opće pravo glasa za muškarce, Hrvatska (pučka, republikanska) seljačka stranka (dalje: HSS) postala je najjačom hrvatskom strankom već na prvim poratnim izborima 1920. Od tada pa do 1941. bila je i glavna oporbena stranka u državi. Na državnoj je razini stranka vodila, nama razmjerno poznatu, borbu za federalizaciju.1 Ono što se odnedavna otkriva jesu njene brojne i dobro osmišljene djelatnosti “na terenu”, kojima je u svega nekoliko godina stvorila masovni pokret, što je zadirao u sve životne sfere. Oni su ga sami nazivali “hrvatskim seljačkim pokretom”, a mi ga možemo s pravom gledati kao na stvaranje ‘države u državi’. Upravo u ovim specijaliziranim organizacijama i njihovom korisnom radu - koji im je pribavio masovno članstvo – počinjemo prepoznavati stvaran razlog popularnosti HSS-a kod 90% hrvatskih birača. 1

Hrvatska pučka seljačka stranka (HPSS) promijenila je 1920. ime u Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS), a 1925. u Hrvatska seljačka stranka (HSS). O povijesti stranke u: Hrvoje Matković, Povijest Hrvatske seljačke stranke. Zagreb: Naklada Pavičić, 1999.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 53

53

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

Posebice se to osjetilo u 1930-im, kada je mobilizacija cijelog društva dosegla vrhunac. Tada se oko HSS-a, kao vodeće oporbene snage, okupila široka lepeza hrvatskih političkih stranaka i opcija, a svoje su “zlatno doba” doživjele i spomenute organizacije, čije se djelatnosti počinju nazivati “granama” jedinstvenog pokreta koji je težio sveobuhvatnoj preobrazbi društva. Seljačka sloga bila je jedna od njegovih ”grana” uz onu političku (HSS), gospodarsku (Gospodarska sloga), žensku (ženske organizacije HSS-a i Hrvatsko srce), radničku (Hrvatski radnički savez) i zaštitnu (Hrvatska seljačka / građanska zaštita), te uz zaseban pravni pokret (sudovi dobrih i poštenih ljudi) i borbu za lokalnu samoupravu (oblasti, općine).2 Seljačka sloga osnovana je radi prosvjetnog i kulturnog djelovanja u seli3 ma. Njen program nalikovao je brojnim sličnim društvima, no niti jedno se s njome nije moglo mjeriti po broju ogranaka i članstva, opsegu rada, ali utjecaja, koji se zahvaljujući podršci organiziranog masovnog pokreta širio i daleko izvan njene organizacijske mreže. Kako je bila vezana uz oporbenu stranku, sve su njene djelatnosti (kao i drugih navedenih organizacija) bile zasnovane na načelu samopomoći.4 Nakon prvih uputa koje bi im dali stručnjaci, seljaci su sve radili sami, dragovoljno, a sami su se morali pobrinuti i za financiranje (od, primjerice, putovanja na smotre do izgradnje domova kulture). To se 2

O Gospodarskoj slozi vidjeti u: Ivica Šute, Organizacija i djelovanje Gospodarske sloge (1935.1941.), neobjavljena doktorska disertacija obranjena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2006.; o Seljačkoj slozi u: Suzana Leček, Seljačka sloga u Slavoniji, Srijemu i Baranji 1925.1941. Slavonski Brod: Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje, 2005.; o ženama: S. Leček, ’Dosada se samo polovica hrvatskog naroda borila’. Hrvatska seljačka stranka i žene (1918.-1941.). Zagreb: Historijski zbornik, Društvo za hrvatsku povjesnicu, 59/2006., 93-130.; o HRS-u: Bosiljka Janjatović, Politika Hrvatske seljačke stranke prema radničkoj klasi. Hrvatski radnički savez 1921-1941. Zagreb: Centar za kulturnu djelatnost, 1983.; za općinsku samoupravu: S. Leček, “Borba Hrvatske seljačke stranke za općinsku samoupravu 1936.-1939.” Zagreb: Časopis za suvremenu povijest (dalje: ČSP), 40/2008., br. 3, 999.-1032. 3

R. Herceg, Što je i što hoće Seljačka Sloga. Zagreb: Seljačka sloga, 1938.; R. Herceg, Seljačka Sloga - idejno čistilište hrvatskog i razsadište svjetskog seljačkog pokreta. Zagreb: (nepoznat izdavač), 1940. Seljačka sloga je osnovana 1925., prestala je s radom u vrijeme diktature kralja Aleksandra, a obnovljena je u jesen 1935.

4

Izidor Škojač, Kulturan i prosviećen narod ne da se slomiti. Zagreb: Seljačka sloga (dalje: SS), Seljačka sloga, 3/1938., br. 3, 78.-79.

54

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 54

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

nije bitno promijenilo niti uspostavom Banovine Hrvatske, kada je Seljačka sloga do izvjesne mjere uključena u institucionalizirane napore oko unapređenja prilika na selu. Upravo je o tome govorio Juraj Krnjević, tajnik HSS-a i odbornik Seljačke sloge, na jednom od njenih velikih skupova. Naglasio je da seljaci i dalje trebaju sami raditi kako bi zadovoljili svoje potrebe, a pomoć od općine ili banovine (makar i “naše”) ne bi trebali očekivati “bez skrajnje potrebe”. Naveo je i preduvjete: prosvijećenost i upornost (bez očekivanja čuda u kratkom roku) s kojima se može napraviti “doslovno sve” što se želi. Na istom je skupu Perica Čubela (Grgurić, Livno) to isto izrekao jednostavnijim riječima: “Uzdaj se u se i u svoje kljuse”.5 U teškim prilikama uzrokovanim ratom u Europi, banovinske su mogućnosti doista bile sužene, pa je sve do prestanka djelovanja Seljačke sloge u travnju 1941. većina toga što se postizalo po selima ovisila o radu samih seljaka.

Osnivanje ogranaka u Bosni i Hercegovini Seljačka sloga započela je djelovati u Bosni i Hercegovini tek nakon svoje obnove u jesen 1935.6 Od osnivanja prvog ogranka u veljači 1936. (a bio je to ogranak Kovači u duvanjskom kotaru) pa do posljednjeg za kojeg imamo pisano izvješće u glasilu Seljačka sloga iz srpnja 1940. (Papratnica-Ravne iz žepčanskog kotara), ukupno je ovdje osnovano najmanje 153 ogranka.7

5 6

Hrvatski seljački prosvjetni sabor. SS, 5/1940., br. 12, 314.-362.

Od ukupno 216 ogranaka Seljačke sloge tijekom 1920-ih u Bosni i Hercegovini su osnovana samo dva, u Buni/Mostar (15.3.1927.) i Banjoj Luci (1928.). S. Leček, “Organizacija i oblici djelovanja Seljačke sloge (1925.-29.)”. ČSP, 28/1996., br. 3, 357.-378.

7

Izvješća za Bosnu i Hercegovinu nisu pouzdana, jer su vrlo rijetko (ili nikako) slali pisana izvješća središnjici. Primjerice, A. Martinović bio je uvjeren da se u Bosni i Dalmaciji ništa ne radi, jer nije bilo izvješća, ali kada je osobno obišao tamošnja sela, uvjerio se da rade “mnogo, često puta neobično mnogo”. Deseta redovita glavna skupština Seljačke Sloge (31.3.1940.), (dalje: Deseta skupština). SS, 5/1940., br. 4, 90.-91.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 55

55

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

㄀㘀  ㄀㐀  ㄀㈀  ㄀   㠀  㘀  㐀  ㈀ 

㄀   㠀  㘀  㐀  ㈀   

  ㄀㤀㌀㘀⸀

㄀猀 琀 儀琀爀

㄀㤀㌀㜀⸀

㄀㤀㌀㠀⸀

㌀ 爀搀 儀琀爀

㄀㤀㌀㤀⸀

䔀愀猀 琀 圀 攀猀 琀 一漀爀琀栀 ㄀㤀㐀 ⸀ 唀欀甀瀀愀渀 戀爀漀樀 漀最爀愀渀愀欀愀

Slika 1. Rast broja ogranaka u Bosni i Hercegovini 1936.-1941.

Prvi veliki val osnivanja potaknula je velika kampanja opismenjivanja tijekom zime 1937.-1938. Tada je od rujna do travnja osnovano četrdesetak ogranaka. Prema izvješću pokrajinskog povjerenika Marka Čondrića na godišnjoj skupštini Seljačke sloge u veljači 1938., prednjačilo je Livno, u kojem je u njegovih 46 sela osnovano čak 28 ogranaka (kasnije se spominje manji broj, pa vjerojatno neki od ogranaka zapravo nisu zaživjeli).8 Livno se tada neočekivano popelo na visoko peto mjesto na listi kotareva prema broju ogranaka, a još je više začudilo što je zadržalo to mjesto do rata.9 8

Osma redovita glavna skupština Seljačke Sloge. SS, 3/1938., br. 3, 92.-93. Javila se i tekstom: Hrvatskim ženama. SS, 3/1938., br. 9, 282.; Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 94.

9

Kotarevi prema broju ogranaka: Bjelovar (45), Karlovac (31), Sisak (28), Velika Gorica (26), Livno (21). Slijede kotarevi s područja na kojem je HSS najduže djelovao i razvio najgušću mrežu svojih organizacija (središnja Hrvatska i Slavonija), a daleko iza njih (od kotareva u BiH): Duvno (9), Travnik (7), Banja Luka (5), Prozor (4), Ljubuški, Odžaci, Zenica (3), Derventa, Jajce, Sanski Most, Brčko (2), Bihać, Doboj, Fojnica, Gradačac, Stolac (1). SS, 3/1938., br. 6, 198.; Tajničko izvješće, Deveta redovita glavna skupština (11.6.1939.), (dalje: Deveta skupština), SS, 4/1939., br. 7, 180.-181.; Tajničko izvješće. Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 83.-84.

56

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 56

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

㘀  㔀  㐀  ㌀  ㈀  ㄀   

㄀㤀㌀㘀⸀

㄀㤀㌀㜀⸀

㄀㤀㌀㠀⸀

㄀㤀㌀㤀⸀

㄀㤀㐀 ⸀

䈀爀漀樀 漀猀渀漀瘀愀渀椀栀 漀最爀愀渀愀欀愀

Slika 2. Broj osnovanih ogranaka prema godinama

Drugi veliki val osnivanja može se opaziti nakon ustrojavanja Banovine Hrvatske, znači tijekom zime 1939.-1940. Ovaj put iznenadio je kotar Prozor, u kojem je potkraj 1939. osnovano 15 ogranaka.10 Osobitosti rada u Bosni i Hercegovini

Usprkos zaprekama, pritiscima, prekidu u radu i tome da je na kraju (ukupno) djelovala nepunih devet godina, Seljačka sloga je do 1941. godine imala ogranke u više od 1.200 sela u svim krajevima gdje su živjeli Hrvati, a prema procjeni središnjice, početkom 1939. imala je oko 45.000 članova. Članstvo je raslo iz godine u godinu, pa možemo pretpostaviti da pred rat Seljačka sloga nije imala manje od 60.000 djelatnih članova.11 Osim toga, budući da su 10

Uz Prozor najveći broj novih ogranaka zabilježen je u Tuzli (13) i Bugojnu (7), a započelo je osnivanje u kotarevima Glamoč, Visoko (po 1), Kotor Varoš (2), Prijedor (3). SS, 5/1940., br. 1, 30. Tajničko izvješće. Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 83.-84. 11

Seljačka sloga je 1937. imala preko 20.000 članova, 1938. oko 34.000, a 1939. oko 45.000 članova u 865 ogranaka. Vjerojatnih 60.000 djelatnih članova bio je izuzetan uspjeh za zemlju s 3,7 milijuna stanovnika i za prosvjetno-kulturnu organizaciju koja je djelovala na selu. Prema: Seljačka sloga nosilac hrvatske narodne kulture. Izvještaj tajnika Božidara Ma-

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 57

57

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

ogranci neke djelatnosti dijelili sa susjednim selima, možemo reći da je gotovo svako selo aktivno ili pasivno sudjelovalo u njenom radu ili barem bilo upoznato s njime. Osnivanje ogranaka u Bosni i Hercegovini imalo je neke posebnosti. Prema izvješćima onih koji su bili zaduženi za širenje ideja i organizacijske mreže Seljačke sloge, ogranci su se (barem tamo gdje je politički pritisak na organizaciju vezanu uz oporbenu stranku bio manji ili HSS-ov politički pokret jači, pa državna tijela nemoćnija12) širili iznenađujućom lakoćom. Zanimljivo je svjedočanstvo velikog aktivista Ante Martinovića, kojem se učinilo pravim čudom da su njegov dolazak (naglasio je kako ga seljaci prije toga nisu osobno poznavali) i sat-dva razgovora mogli “probuditi čitava sela”. Zaključio je stoga da je Bosna bila spremna za rad i da su ga ogranci samo organizirali i ubrzali. I sam zatečen, iskoristio je ovu spremnost na rad na koju je nailazio po selima, kako bi upozorio na duboku i nepravednu predrasudu koju grad gaji prema selu. Upravo područja koja su držali najzaostalijima, najviše su iznenadila angažiranošću, sviješću i razmjerno najvećim napretkom. Čak i uoči rata, kada se kriza počela osjećati i u radu ogranaka, mnogi bosanskohercegovački su nastavili djelovati unatoč zimi, “ratnoj psihozi”, čak i gladi.13 Bosna i Hercegovina pokazala je još jednu osobitost – u rad Seljačke sloge uključilo se neformalno (bez osnivanja ogranaka) znatno veći broj sela nego što je to bilo u drugim krajevima. Primjerice, na smotri u Slimenima (Travnik) u ljeto 1940. sudjelovalo je 25 zborova. Iako su inače u pravilu na smotre dolazili samo zborovi ogranaka, ovdje je nastupilo 13 ogrankovih zborova, a 12 zborova nije imalo i službeno provedenu organizaciju.14 Rođendan braće Radić 1940. proslavili su u prozorskom kotaru sijelima u ograncima, ali i u govca, Sedma skupština. SS, 2/1937., br. 2, 34.-35.; Razvoj Seljačke Sloge od 13.II.1938. do 11.VI.1939. Tajnički izvještaj, Deveta skupština. SS, 4/1939., br. 7, 181. 12

Prema izlaganju Miška Babića (Fojnica) na Drugom seljačkom saboru 1940., vlada je branila osnivanje ogranaka, ali su i bez njih počeli s nekim djelatnostima. Hrvatski seljački prosvjetni sabor. SS, 5/1940., br. 12, 314.-362. 13 14

Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 90.-91.

Nastupili su ogranci: Guča Gora, Pećine, Zlosela, Bistrica, Livno, Čelebić, Stolac, Bistarac, Pasci, Živinice, Raspotočje, Visoko, Ovčarevo, te druge skupine: Imljani, Bugojno, Kupres, Carevo Polje, Cazin, Vrboci, Carevo Selo, Derventa, Maglaj, Žepče, Zenica, Visokovci. SS, 5/1940., br. 8-9, 237.-238.

58

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 58

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

selima (zaseocima) koji se inače ne spominju kao ogranci, poput Lapsunja, Škrobučani-Tolovca, Rumboca.15 Kada je započela velika kampanja osnivanja seljačkih sudova (sudovi dobrih i poštenih ljudi), razna su izvješća potvrdila da oni djeluju i u selima bez ogranaka.16 Koliko sam broj ogranaka ne mora izravno govoriti o kvaliteti rada, svjedoči i primjer Mrkonjić Grada, koji je sa svoja 3 ogranka bio drugi po redu po “gustoći” ogranaka na broj stanovnika (1 ogranak na 811 stanovnika).17 Nositelji djelatnosti

Seljačka sloga bila je zamišljena kao isključivo seljačka organizacija, čiji su članovi samo iznimno mogli postati i tzv. “prijatelji”, odnosno inteligencija koja je bila voljna zajedno sa seljacima unapređivati život sela. No, ideje koje je promicala osmišljavali su intelektualci vezani uz HSS i središnjicu Seljačke sloge u Zagrebu. Oni su najčešće bili inicijatori rada na nekom području, u čemu su im odlučujuću podršku u svome kotaru pružali narodni poslanici HSS-a.18 Tako je u kolovozu 1936. tajnik Seljačke sloge Božidar Magovac imao “turneju” kroz Bosnu i Hercegovinu i Dalmaciju.19 U drugoj polovici srpnja 1937. predsjednik Rudolf Herceg obišao je zapadnu Bosnu i Dalmaciju,20 a oko Uskrsa 1938. središnju Bosnu i Hercegovinu.21 Nakon njihovih dolazaka na pojedinom bi području oživio rad, osnivani su prvi ogranci ili znatno proširivana mreža. 15 16

SS, 5/1940., br. 8-9, 236.

Prema izlaganju Miška Babića (Fojnica) na Drugom seljačkom saboru 1940. Hrvatski seljački prosvjetni sabor. SS, 5/1940., br. 12, 314.-362.

17

Prvi je bio Vojnić s 1 ogrankom na 663 stanovnika, a iza Mrkonjić Grada slijedili su: Pisarovina, Livno i Valpovo. Tajničko izvješće, Deveta skupština. SS, 4/1939., br. 7, 180.-181.

18 19

Primjerice, djelovanje Bariše Smoljana u Hercegovini. SS, 2/1937., br. 1, 20.

Obišao je Trn (tom je prilikom osnovan ogranak) i ogranak Dragočaj (Banja Luka), Jajce, Turbe, ogranak Ovčarevo, Travnik, Bugojno, Kandiju, Duvanjsko polje (ogranak Kovači). SS, 1/1936., br. 12, 291. 20 21

Banja Luka, Jajce, Travnik, Bugojno, Duvno, Livno. SS, 2/1937., br. 7, 181.

Sarajevo, Mostar, a posjetio je i Cecelu, u kojoj je bila najavljena velika smotra. SS, 3/1938., br. 5, 172.-173.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 59

59

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

Slika 3. Predsjednik Seljačke sloge Rudolf Herceg na smotri, Kupres 1939.

U promoviranje novih ideja bili su uključeni i razni suradnici Seljačke sloge. Primjerice, glazbenik i njen dugogodišnji simpatizer Rudolf Matz, zapisao je kako je prilikom jednog od svojih boravaka u Travniku, zajedno s prijateljima Ivanom Banom i Martinom Ragužom potaknuo osnivanje dvaju ogranka. U kraćem je napisu o tamošnjim događanjima istaknuo da je presudno bilo ono što je i inače privlačilo ljude HSS-ovim organizacijama – njihovo djelovanje. U ovom je slučaju to bila Zagrebačka smotra seljačkog stvaralaštva, na kojoj je 1936. sudjelovao zbor iz okolice Travnika, predvođen narodnim poslanikom Nikom Ljubičićem. Tamo su osobno doživjeli iskustvo o tome što može napraviti “prosvjetno organiziran” narod, a po povratku “nisu imali dosta riječi da opišu veličanstvenu seljačku smotru”. Uslijedilo je osnivanje ogranka u Ovčarevu, da bi (kako je netko primijetio) jednom radili i za sebe. Zanimljivo je da su odmah razmišljali o širenju djelatnosti (u kojima se mislilo “iskoristiti školovane sinove”) i o suradnji sa susjedima (muslimanima).22 22

Rudolf Matz, Seljačka Sloga – u Bosni. SS, 1/1936., br. 8, 186.-187.

60

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 60

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

Smotre su bez sumnje imale veliku privlačnu moć, čega su bili svjesni i u središnjici. Stoga su prve dvije (1936. i 1937.) snimljene na film, koji je pokazivan po svim hrvatskim krajevima. Film o smotri 1937. bio je znatno duži i za njega je organizirana velika turneja po svim gradovima, a kada je nabavljeno posebno platno, i po manjim mjestima i selima.23 Prema načelima Seljačke sloge, na samim je seljacima bilo da ideje s kojima ih se upoznalo provedu u djelo. Međutim, važnu je ulogu u tome odigrala i domaća inteligencija. Dala je organizacijsku podršku (posebice Društvo Napredak), a osobnim angažiranjem omogućila uspješno provođenje nekih kampanji. Između brojnih građanskih i crkvenih intelektualaca, koji su pomagali Seljačkoj slozi, svakako treba istaći Antu Martinovića. Ovaj bivši kustos Sarajevskog muzeja obilazio je sela, poticao rad ogranaka, uz etnologe Milovana Gavazzija i Branimira Bratanića ili glazbenika Zlatka Špoljara davao je stručni sud o lokalnim smotrama, a toliko je predano i uspješno djelovao u kampanji opismenjivanja u Bosni i Hercegovini da je ubrzo postao članom Upravnog odbora Seljačke sloge. Konačno je 1940. ‘povučen’ u Zagreb kao glavni stručnjak za opismenjivanje da bi odatle vodio cijelu nacionalnu kampanju.24 Presudnu su ulogu ipak odigrali sami seljaci, bez čijeg masovnog uključivanja i požrtvovnog rada zamisli Seljačke sloge ne bi bile ostvarive. Među njima se posebice isticao Marko Čondrić (Rapovine, Livno). Bio je pokrajinski povjerenik za širenje i rad ogranaka u 6 kotareva na tromeđi Bosne, Hercegovine i Dalmacije, a pokazao je izuzetnu agilnost i uspio uspostaviti dobru mrežu ogranaka.25 Stoga je na godišnjoj skupštini Seljačke sloge 1938. izabran 23

U Bosni i Hercegovini prikazivan je u proljeće 1938. po ovom rasporedu: Mostar (8.5.), Travnik (15.5.), Banja Luka (22.5.), Brčko (29.5.), Tuzla (5.6.). Nakon osnivanja Banovine Hrvatske turneja je ponovljena s integralnom verzijom filma (u prvoj su varijanti morali izrezati scene s Mačekovim govorom na smotri, iako je u njemu bilo govora samo o kulturnom identitetu). SS, 2/1937., br. 12, 270.-271.

24 25

Pojačanje pokreta za pismenost. SS, 5/1940., br. 10-11, 265.

Primjerice, Čondrić je nakon skupštine 1938. u mjesec dana obišao svoje kotareve i pripremio smotru. U tih je mjesec dana održao 40-ak sastanaka, davao upute i poticao na rad. Navode se: Gučja Gora, Brajkovići, Pokrajčići, Bila, Ovčarevo, Priče, Vidoševići, Bonja, Jankovići, Paklarevo, Koričani, u prozorskom kotaru: Gmiće, Proslap, Ščit, Zama, Rumbok, Kanj Dolac, Jaklić, Lapsunj, Šlimac, Družinovići, Ripci, Sopat, Podbor, Ploča, Miuša, Kovačevo Polje, Orošac, Kopčić, te Čapljina, Trebižat (Stolac), Vitina (Ljubuško), Klobuk, Šipovača, Orahovlje, Grab, Grabovnik. SS, 3/1938., br. 4, 138.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 61

61

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

u Upravni odbor, a na skupštini 1940. postao je potpredsjednikom Seljačke sloge.26 Poseban, čak i u okvirima cijele organizacije usamljen slučaj bila je izuzetna žena Boja Čurak. Ova samouka seljanka postala je jedinom ženskom predsjednicom nekog ogranka Seljačke sloge, a k tome bila je i povjerenik za Gospodarsku slogu. Ovi izuzetni ljudi ne bi mogli napraviti sve što se napravilo bez rada brojnih anonimnih i požrtvovnih ljudi, ponajviše samih seljaka, koji su – kako je prilikom posjete Bosni 1938. zapisala Mara Matočec - radili na prosvjeti, bez slave, interesa ili plaće.27 Ogranci su obavili ono što im je bio cilj – pokazali su i samim seljacima i građanima da seljaci shvaćaju moderne potrebe, da cijene prosvjetu i vlastitu kulturu, te da poslove, koji su držani presloženima za njih, uspješno obavljaju sami. (Martinović je s neprikrivenim zadovoljstvom zabilježio kako su mu jednom, kada se ispričavao što ne može doći na sastanak, seljaci odgovorili da nema veze, jer su već sami napravili što je trebalo.).28 “Obični” seljaci vodili su ogranke, poučavali nepismene, sabirali izvorne pjesme, sakupljali novac kako bi njihov zbor mogao otputovati na smotru ili predstavljali svoje ogranke na godišnjim skupštinama Seljačke sloge u Zagrebu. Kada je prosvjetni i kulturni rad na selu prerastao okvire rada jednog društva i postao pokretom, uz skupštine (kojima je ostavljen uži, organizacijski dio posla), Seljačka sloga počela je organizirati prosvjetne kongrese. Na dva kongresa održana u posljednjim godinama pred rat, na trodnevnim se zasjedanjima u Zagrebu susrelo po 300 seljaka, koji su tamo mogli razmijeniti iskustva, postaviti pitanja, razmisliti kako rješavati zajedničke probleme i, vjerojatno najvažnije, doživjeti masovnost pokreta i prenijeti svojim suseljanima dojam snage ujedinjenog i složnog seljaštva. Među njima aktivno su sudjelovali i predstavnici ogranaka iz Bosne i Hercegovine, koji su govorili o poseb26

Osma redovita glavna skupština Seljačke Sloge. SS, 3/1938., br. 3, 92.-93.; Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 94.

27

M. Matočec, Moj put po Bosni. SS, 4/1939., br. 6, 152.-154. Na skupštini 1939. raspravljalo se i o potrebi za većim brojem kotarskih prosvjetnih povjerenika. Naime, oni su često držali i po nekoliko sastanaka dnevno, a sela na svom području obilazili danima. Bio je to ogroman posao i teret, jer su većinom bili seljaci, koji nisu mogli toliko izbivati od kuće. Tajničko izvješće, Deveta skupština. SS, 4/1939., br. 7, 177.-178., 188.

28

Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 90.-91.

62

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 62

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

nostima rada u svojem kraju, uspjesima i problemima koji su još stajali pred njima. Uglavnom su spominjali teške prilike, visoku nepismenost (ali zato i izuzetno jaku kampanju opismenjivanja), rad sa ženama, te nastojanja da se uspostavi suradnja s muslimanima (pa je na Prvom prosvjetnom saboru Cazin predstavljao Alija Omanović) i Srbima (prema Juri Mikuliću iz Bugojna, Srbi su sve više pristajali uz seljački pokret ili su bili, prema riječima Nikole Buntića iz Stolca, zainteresirani za prosvjetni rad).29 Nakon Drugog sabora u prosincu 1940. mreža se proširila, pa je najavljeno održavanje regionalnih prosvjetnih sabora, koji bi okupljali 100-400 sudionika i na regionalnoj razini raspravljali o temama o kojima se prethodno govorilo na glavnom nacionalnom saboru. Do ožujka 1941., kada je sastavljeno posljednje izvješće o radu Seljačke sloge, bilo ih je održano deset (od trinaest predviđenih); na njima se za riječ javilo preko 200 govornika, a okupili su ukupno 3.000 sudionika, muškaraca i žena. Od toga su u Bosni i Hercegovini održana dva, na kojima su glavne teme bile teške prilike (nema iseljavanja, cijene duhana) i prosvjetni rad (opismenjivanje, žene, nošnja).30 29

Predstavnici Bosne i Hercegovine na Prvom prosvjetnom saboru (kongresu) 8.-10.12.1939.: Mato Marić (Kotor Varoš), Alija Omanović (Cazin), Franjo Pavić (Gradačac), Jure Mikulić (Bugojno), Nikola Buntić (Stolac), Marko Čondrić (Rapovine, Livno). O saboru vidjeti u: Imbro Štivić, Već prvi prosvjetni sabor ili kongres hrvatskih seljaka – dobro uspio. SS, 5/1940., br. 1, 7.-13.; Tajničko izvješće. Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 86. Mato Marić je na skupštini Seljačke sloge 1940. izabran za zamjenika odbornika Upravnog odbora. Deseta skupština. SS, 5/1940., br. 4, 94. Predstavnici Bosne i Hercegovine na Drugom prosvjetnom saboru (kongresu) 6.-8.12.1940.: izvjestitelji prema regijama – Perica Čubela (Grgurić, Livno), Miško Babić (Fojnica), Pejo Ravlić (Modran, Derventa), Anka Crvenković (Poljane, Tuzla), Ivo Gagulić (Brčko), Mato Kajić (Žepče). Diskutanti na specijaliziranim zasjedanjima: a) sudovi: Ivo Drasović (Brčko), Pero Čubela (Livno), Alojzije Takač (Žepče); b) zdravlje djece: Boja Čurak (Odžaci), Anka Crvenković (Tuzla), Boja Šuker (Poljana, Livno); c) opismenjivanje: Pajo Ravlić (Modran, Derventa), Perica Čubela, Pero Klepica (Doljani, Prozor), Ivo Gagulić (Tramošnica, Brčko), Mato Kaić (Žepče), Miško Babić (Tetina, Fojnica), Joso Jurić (Osova, Žepče), Marko Čolić-Banović (Pogorioc, Tuzla); d) organizacija ogranaka: Mato Kaić, Pavao Sarat (Jajce), Pero Klepica, e) smotre: nisu navedeni poimence; f) krš: Ivan Čelan, M. Čondrić (Livno). Hrvatski seljački prosvjetni sabor. SS, 5/1940., br. 12, 314.-362. 30

Održani su za Hercegovinu 23.2.1941. i u Tuzli (za SI Bosnu) 16.3.1941. Za treći, koji je bio zakazan za 23.3.1941.u Livnu (za Z Bosnu), više nema izvješća. SS, 6/1941., br. 1-2, 42.; A. Martinović, Pokrajinski prosvjetni sabori. SS, 6/1941., br. 3, 63.-65.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 63

63

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

Ideologija Kulturni nacionalizam

Iako u povijesnim istraživanjima 20. stoljeća politika još uvijek ima staro prvenstvo, a kultura i njene sastavnice ostaju prepuštene srodnim humanističkim znanostima, sve se više uviđa da se ona ne može promatrati odvojeno od suvremenih ideologija, ali i obrnuto, da kulturne koncepcije čine važnu sastavnicu tih istih ideologija. To vrijedi i za dominantnu ideologiju europskog međuraća – nacionalizam. Naime, opća “nacionalizacija društva” karakteristična je za sve narode i zemlje Europe, koji su iz Prvog svjetskog rata izašli s dubokim traumama i koji su oko nacionalnih ideala uspjeli okupiti i one koje nisu mogli do tada - seljaštvo i žene. Ideja nacije prožela je sve aspekte života, pa neki govore kako je “nacionalizam moderna kultura”.31 Stoga su za istraživanje povijesti toga razdoblja izuzetno poticajne teorije koje ukazuju na ulogu kulture unutar nacionalnih pokreta. Među njima izdvojila bih samo one koje su najavile odlučan preokret u razmišljanjima o nacionalizmu. Bili su to radovi koji su ukazali na modernizacijsku ulogu kulturnog nacionalizma, što ga se u opreci s “naprednim” političkim nacionalizmom Francuske i Engleske držalo iracionalnim i bijegom od stvarnosti. Pomnija je analiza dokazala da je on jednako modernizirajući, te da priča o autentičnoj kulturi i velikoj prošlosti služi održanju samopoštovanja i vlastitog identiteta, i na taj način pomaže, a ne odmaže, prihvaćanje neizbježne modernizacije.32 Ove nam teze omogućuju da na novi način sagledamo hrvatsku međuratnu povijest, te da više ne previđamo kako se uz bok političkom pokretu ravnopravno vodila borba za vlastitu kulturu i identitet. Ovu je borbu unutar pokreta predvođenog HSS-om nosila upravo Seljačka sloga. Njen je posao bio poučiti seljaka i uvesti ga u moderan svijet, ali uz priznavanje tradicionalnih vrijednosti, odnosno vlastitog identiteta. Upravo ono što se ovakvoj ideologiji zamjeralo, a to je bilo isticanje tradicije, imalo je poticajne učinke. 31

Liah Greenfeld, “Nationalism and the mind”. London: Nations and Nationalism, The Association for the Study of Ethnicity and Nationalism (ASEN), 11/2005., br. 3, 326.

32

J. Hutchinson, The Dynamics of Cultural Nationalism. London: Allen & Unwin, 1987., 12.-19., 30.-36.; John Hutchinson, “Nations and Culture”. u: Montserrat Guibernau, John Hutchinson (ur.), Understanding Nationalism. Cambridge, Oxford, Malden Ma.: Polity Press, Blackwell Publishers Ltd, 2001., 74.-96.

64

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 64

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

Njene su poruke bile prilagođene seljačkom svjetonazoru, donosila je nešto korisno bez osuđivanja dotadašnjeg načina života, a seljake je uključivala u moderne procese kao ravnopravne suradnike. Kako su često isticali njeni ideolozi, problem nije bio u prihvaćanju tuđega (uostalom, u samim temeljima nacionalnih ideologija je ideja doprinosa boljitku svjetske zajednice naroda, znači podrazumijeva se da se od drugih prihvaća ono dobro što su oni osmislili). Problem je, prema njima, bilo nekritično (“ropski”) prihvaćanje tuđega i vlastita pasivizacija, kao posljedica privikavanja na kopiranje drugoga. Cilj im je bio aktivizacija, koja je uključivala aktivno prihvaćanje (odabir) i aktivno stvaranje novoga.33 Seljačka sloga i “politika kulture”

Kako se radilo o seljačkoj stranci i pokretu, u oblikovanju kulturnog dijela seljačke ideologije posegnulo se za onim iz bogatog repertoara nacionalnih ideologija, što je bilo najlogičnije – seljačkom kulturom. Ona je sa svojim “kultom traženja istinskog sebe”, izvornosti bila sastavnicom nacionalizama od 19. stoljeća, no sve do pojave agrarnih stranaka ostajala je u sjeni zanimanja za povijest.34 Naime, imati povijest postalo je preduvjetom i opravdanjem postojanja moderne nacije shvaćane kao vječne i iskonske zajednice.35 Osim davanja legitimiteta, povijest je oblikovala i potvrđivala identitet, davala dignitet, ali i mobilizirala i davala model (i program) koji je nacija trebala ostvariti. Pritom je opis izgubljenog “zlatnog doba”, koji je postao sastavnim dijelom svih nacionalnih ideologija, trebao pokazati kako je određena nacija sposobna ostvariti bolje društvo (jer ga je jednom već imala), te je objašnjavao zašto je došlo do ‘pada’ (davao konkretnu kritiku postojećeg poretka) i detaljno navodio što sve treba ‘obnoviti’ (predlagao konkretni program akcije).36 33 34

Izidor Škojač, Kulturan i prosviećen narod ne da se slomiti. SS, 3/1938., 3, 78.-79.

Anthony D. Smith, “Authenticity”. u: Athena S. Leoussi (ur.), Encyclopaedia of nationalism. New Brunswick, London: Transaction Publishers, 2001., 13.-14.; Anthony D. Smith, Chosen Peoples. New York: Oxford University Press, 2003., 37.-43.; Athena S. Leoussi, The ethno-cultural roots of national art. Nations and Nationalism, 10/2004., br. 1-2, 151.-153.

35

36

A. D. Smith, National Identity. Reno, Nevada: University of Nevada Press. 1993., 97. A. D. Smith, Myths and Memories of the Nation. New York: Oxford University Press, N.Y.,

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 65

65

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

Demokratizacija i opće pravo glasa, koji su nakon Prvog svjetskog rata u javni život konačno povukli i seljaštvo, te pojava seljačkih stranaka, koje su vladale ili barem znatno utjecale na političku scenu srednje-istočne Europe, doveli su i do ideološkog pomaka. U središte je došlo selo, koje “nije imalo povijest” (kako je to ustvrdio još Antun Radić), pa je (seljačka) kultura preuzela njeno mjesto. Ona je trebala seljaštvu dati novi osjećaj samosvijesti, jer netko tko je sposoban stvarati takvu kulturu u stanju je suočiti se sa svim izazovima suvremenosti. Osim toga, ideološko tumačenje kulture davalo je tada nužan povijesni legitimitet (zato ustrajanje na drevnosti), objašnjavalo sadašnje probleme (odnos prema “tuđem”), davalo program rada i ciljeve. Kako je rekla Boja Ćurak, sada vidimo “od kuda smo došli, kako nam je, kamo idemo…”.37 Izjednačavanje seljačke kulture s nacionalnom kulturom (jer selo je ono koje je očuvalo izvornu nacionalnu kulturu i identitet) trebalo je pomoći zbližavanju i međusobnom uvažavanju tada kulturološki razdvojenih svjetova sela i grada. Doista, seljačka umjetnost predstavljena na smotrama Seljačke sloge ili na izložbama seljačkog rukotvorstva dobila je očekivano priznanje domaćeg građanstva. Ono je masovno prisustvovalo tim manifestacijama, predvođeno tadašnjom političkom i kulturnom elitom. Primjerice, na smotre Seljačke sloge u hramu građanske kulture, Hrvatskom narodnom kazalištu, redovno je dolazio Vladko Maček, a s njime svi politički uglednici i osobe iz javnog života koje su bile bliske seljačkom pokretu. Na najveću smotru u Bosni i Hercegovini, održanu u Duvnu 1938., došlo je preko 30 najistaknutijih osoba seljačkog pokreta iz svih hrvatskih krajeva, pa je ona bez sumnje izlazila iz čisto kulturnih okvira i dobivala znatno šire dimenzije.38 1999., 68.-69., 82.; Miroslav Hroch, Das Europa der Nationen. Die moderne Nationsbildung im europäischen Vergleich. Göttingen: Vandenhoeck & Ruprecht, 2005., 150.-151. 37

38

SS, 3/1938., br. 4, 117. (naslovnica).

Prisustvovao je velik broj narodnih poslanika: Juraj Šutej (Duvno); Ivan Čelan (Livno), Bariša Smoljan (Ljubuški), Marko Suton (Mostar), dr. Grgurić (Prozor), Ante Budimirović (Bugojno), Pavao Krce (Sinj, naglašeno da je bio u narodnoj nošnji), Bjelovučić (Metković), Stipe Matijević (Makarska), Paško Kaliterna i Joso Mratinović (Split), Dane Škarica (Šibenik), Banković (Karlovac), Karlo Mrak (Pisarovina, i on u narodnoj nošnji), Dane Malić (Krapina), Torbar (Zlatar), Tomo Jančiković (Novi Marof), Mihovil Pavlek Miškina (Koprivnica), Luka Ileković (Bjelovar), Ivan Robić (Velika Gorica, tada je ujedno i predsjednik Gospodarske sloge), Ivan Martinčić (Sisak), Stjepan Tonković (Petrinja), Mato Mikić (Gra-

66

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 66

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

Osim što je tako sagledavana seljačka kultura dobivala priznanje vlastitog građanstva, i time ubrzavala željenu društvenu integraciju, ona je shvaćana i kao sredstvo promocije pred međunarodnom zajednicom. Naime, tada su sve europske nacije nastojale pred drugima potvrditi vlastite vrijednosti, pa je “kulturna individualnost” posvuda postala važnim političkim oružjem, a za male nacije bez vlastite države ona je najčešće ostala i jedinim načinom međunarodnog predstavljanja.39 Stoga se prilikom svake smotre posebno isticalo kako je pobudila i zanimanje stranaca ili stranih novinara.40 Bez sumnje je ovako oblikovan identitet bio nov (moderan), no treba istaknuti da je istovremeno bio i složen. Naime, kulturna koncepcija Seljačke sloge u sebi je uspješno objedinjavala razne razine novog identiteta - nacionalni (hrvatski), socijalni (seljački) i rodni (ženski) identitet, što je u skladu s dinamičnom i pluralnom naravi nacionalizma.41

Djelovanje Seljačke sloge Seljačka sloga je nastojala na selu postati nekom vrstom ‘krovne udruge’ u kojoj bi se objedinilo ono što su u gradu činila različita društva – pjevačka, predstavljačka, prosvjetna, karitativna ili gospodarska. Pa iako su za većinu svojih djelatnosti imali predložak u radu starijih građanskih društava, koja su prije njih došla i do nekih sela, nikome do tada nije uspjelo postići takvu raznolikost djelovanja, masovnost članstva, pa i zanimanje onih koji nisu izravno sudjelovali u njezinom radu, kao što je to uspjelo Seljačkoj slozi. dačac), Živan Kuveždić (Šid), Gvozdić (Stara Pazova), te senator Pernar. Osim toga došlo je 7 predstavnika kotarskih organizacija HSS-a (Gospić, Đurđevec, Sv. Ivan Zelina, Bjelovar, Karlovac, Vinkovci, Županja). Iz središnjice Seljačke sloge: predsjednik Herceg, potpredsjednik Mato Mandić, tajnik Ante Premužić, odbornica Mara Matočec, etnolog Branimir Bratanić, te sveučilišni profesor Dinko Tomašić, iz Sarajeva potpredsjednik Napretka Milan Martinović (s nekoliko odbornika), te niz prosvjetnih povjerenika Seljačke sloge. Na smotri su bili i pjevači “Zore” iz Chicaga. SS, 3/1938., br. 7, 220. 39

Usp. R. Herceg, Etnografija i etnologija kao znanosti, Seljačka Sloga kao pokret. Zagreb: (nepoznat izdavač), 1941., 3. 40 41

Stručnjaci i novine o seljačkoj smotri. SS, 3/1938., br. 9, 267.

Nacionalizam nigdje nije jedinstven pokret, unutar jedne nacije redovno postoje razne, čak protivne koncepcije, pa je nacionalizam stalno hvatanje ravnoteže između raznih skupina unutar iste nacije (regija, klasa, vjera). John Hutchinson, Nations and Culture, 83.-94.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 67

67

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

Djelatnosti joj možemo podijeliti u prosvjetne, kulturne te one koje su se bavile gospodarskim i pravnim problemima sela. Od prosvjetnih djelatnosti najvažnije je spomenuti kampanju opismenjivanja, koja je uvelike nadrasla prijašnje - moramo reći, u Hrvatskoj vrlo skromne - izvaninstitucionalne napore (inicijative privatnih društava) i dosegla razmjere nacionalnih kampanji, kakve su inače organizirale države.42 Ostale su djelatnosti bile tipične za slična prosvjetna društva u Hrvatskoj i u drugim zemljama: predavanja, koja su u selo prenosila moderna znanja, te osnivanja knjižnica i čitaonica, zajednička čitanja, a pred rat i zdravstvena kampanja (prvenstveno za očuvanje zdravlja djece).43 Dok su prosvjetne djelatnosti upoznavale seljaštvo s modernim svijetom, kulturne su djelatnosti - poput pjevačkih i tamburaških zborova te predstavljačkih skupina - pokušavale sačuvati izvornu, tradicionalnu kulturu. No, ideolozima Seljačke sloge nije bilo dovoljno samo očuvati staro. ‘Seljačka kultura’ za njih je bila način života koji je trebalo nastaviti, na čijim je temeljima trebalo stvarati dalje i u čijem je duhu trebalo ‘prerađivati’ umjetničke inspiracije modernog vremena. Tražili su da se pritom odbaci sve strano (sve nanose ‘civilizacije’, kako su govorili), da se vrati na što starije i što ‘čišće’ oblike stvaranja i iz njih obnovi nacionalni umjetnički izraz u umjetnosti riječi (pokušalo se stvoriti novi književni žanr - seljačku književnost), glazbi, plesu, pa i likovnosti.44 Seljačka sloga prva je organizirala “smotre narodnog stvaralaštva” (kasnije poznate kao smotre folklora), zamijenivši “građanski stil” pjevanja seljačkih zborova u 1920-ima (‘umjetničko’ pjevanje prema notama) s izvornim (kako se pjevalo ‘oduvijek’). Osim toga, na smotrama je bilo poželjno uz pjesmu pokazati i ples, starinsku nošnju i po mogućnosti dio običaja, znači cjelinu seljačkog života.45 Uz nastupe na smotrama, ogranci su u svojim selima nekoliko 42

Robert F. Arnove, Harvey J. Graff, National Literacy Campaigns. New York, London: Plenum Press, 1987., 7.; Carlo M. Cipolla, Literacy and Development in the West. Harmondsworth: Penguin, 1969., 87. 43

S. Leček, Željko Dugac, “Za zdravlje majke i djeteta: zdravstveno prosvjetna kampanja Seljačke sloge (1939.-1941.)”. ČSP, 38/2006., br. 3, 983.-1005.

44

Tomislav Prpić, Književni regionalizam u Hrvata. Zagreb: (nepoznat izdavač), 1936., 57.67.; Zlatko Grgošević, Umjetnost u selu i selo u umjetnosti. Zagreb: SKLAD, 1935. 45

Upute je razradio etnolog Branimir Bratanić. B. Bratanić, Hrvatske seljačke pjevačke smotre. Zagreb: Kalendar Seljačke Sloge za godinu 1937., Seljačka sloga, 1936., 40.-45.; B.

68

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 68

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

puta godišnje održavali tzv. prosvjetne zabave, na kojima su pokazivali svu širinu rada. Na njima su seljani i gosti iz okolnih sela mogli vidjeti osebujnu mješavinu izvorne umjetnosti (tradicionalne pjesme, plesove, nošnje) i novoga stvaralaštva (recitacije i igrokaze seljačkih autora). Zadruge i razni oblici međupomoći trebali su pružiti gospodarsku sigurnost seljacima, bilo da se radilo o modernom udruživanju (osiguravajuće i nabavne zadruge) ili akcijama pružanja povremene socijalne pomoći ugroženima u selu. Socijalna solidarnost ubrzo je prerasla lokalne okvire i počela djelovati i na nacionalnoj razini (najčešće su bile kampanje pomoći gladnima u Dalmaciji i Hercegovini). Inače se gospodarskim djelatnostima nakon 1935. bavila Gospodarska sloga, pa ova djelatnost nije toliko karakteristična za Seljačku slogu. Ono što je daleko više obilježilo njen rad u kasnim 1930-im bili su “sudovi dobrih i poštenih ljudi”. Osnivani su kako bi pomirili zavađene strane i tako zaštitili seljake od skupih sudskih parnica. Nisu imali izvršne ovlasti i odluke im nisu bile obvezujuće, ali su u nekoliko godina riješili stotine sporova, pa je postalo očito da se postepeno stvara usporedna pravna struktura.46

Prosvjetne djelatnosti (modernizacija) 1. Kampanja opismenjivanja

Najvažnija – i očito prosvjetna i modernizacijska – djelatnost tijekom 1930-ih postalo je opismenjivanje. Unatoč problemima (približavanje rata), nastojanje je poprimilo izgled pravih nacionalnih kampanji za pismenost: uključene su tisuće ljudi, stotine tisuća (barem 300.000) nepismenih je naučilo čitati i pisati, nebrojeni su pojedinci, poduzeća i institucije davali svoje priloge, kampanju su pratili mediji, a potporu su davala sva značajnija društva, Bratanić, O smotrama hrvatske seljačke kulture. Zagreb: Seljačka sloga, 1941. Najpotpuniji prikaz smotri u: Naila Ceribašić, Hrvatsko, seljačko, starinsko i domaće. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 2003. 46

Niko Matanić, “Kako ćemo bez sudaca”. Zagreb: Božićnica 1925, Hrvatska seljačka stranka, 1924., 80.-82; Stjepan Hefer, “Sud dobrih i poštenih ljudi”. SS, 1/1936., br. 3, 55.-56.; N. Matanić, “O sudu dobrih i poštenih ljudi”. SS, 2/1937., br. 4, 78.-81.; Vladko Maček, Memoari. Zagreb: Hrvatska seljačka stranka, 1992., 118.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 69

69

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

Slike 4-8. Polaznici tečajeva za nepismene i ispiti (Izvor: Napredak, 1939.)

uključujući Katoličku crkvu, a od jeseni 1939. i Banovinu Hrvatsku.47 Težište kampanje od jeseni 1937. stavljeno je na Dalmaciju i Bosnu i Hercegovinu, gdje je nepismenost bila najviša, premašujući u nekim kotarevima ¾ stanovništva.48 47

Suzana Leček, “Seljačka sloga i prva kampanja opismenjivanja u Hrvatskoj (1937.-1941.)”. u: Hereditas rerum Croaticarum ad honorem Mirko Valentić, Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2003., 292.-301.; S. Leček, “Suradnja HKD ‘Napredak’ i Seljačke sloge u kampanji opismenjivanja”. ČSP, 36/2004., br. 3, 1101.-1125. 48

Primjerice u Livnu (75,8%), Konjicu (77,4%), Bugojnu (80,9%), Duvnu (85%), a u Prozoru je bila najviša, punih 86,1%. Osim sarajevskog kotara, posvuda je bila preko 60%. Definitiv-

70

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 70

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

Do 1941. upornim je radom (uz presudnu pomoć Društva Napredak) i ulaganjem znatnih sredstava cijelo područje hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini bilo prekriveno mrežom djelatnika kampanje, kojima je u vrlo kratkom vremenu (samo četiri godine) uspjelo poučiti oko 100.000 nepismenih, a kod drugih početi barem s oblikovanjem novog shvaćanja da je pismenost korisna, da ona može omogućiti uključivanje u moderan život i – ne manje važno – da na nju imaju pravo i žene. Tabela: Procjena nepismenosti kod hrvatskog stanovništva u Kraljevini Jugoslaviji

Godina

Muškarci

Žene

Svi

1937.

25%

60%

40%

1940.

10%

20%

Od samih je početaka kampanja pokušala obuhvatiti i druge, pa je u izvješćima isticana suradnja s muslimanima (među srpskim stanovništvom postojalo je određeno “zanimanje”, ali ne i konkretna suradnja). Kampanja je u prvi plan stavljala socijalni identitet – seljaka, koji treba osnovnu prosvjetu, a nacionalni je uvažavala u svojim osobitostima. Primjerice, kada su napori donekle institucionalizirani (Banovina Hrvatska), službeno su odobreni do tada neslužbeno uvažavani različiti priručnici po kojima se radilo (Hrvati po Hercegovoj Abecedarki, za srpsko stanovništvo odobren je Bukvar Pere Mihajlovića, a za muslimansko posebna Početnica za muslimane). Uvažavale su se i kulturne posebnosti, pa su ispite na tečajevima koje su polazile muslimanke održavale “samo ženskinje” (učiteljice).49

ni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine. Knjiga III. Prisutno stanovništvo po pismenosti i starosti. Beograd: (nepoznat izdavač), 1938., 4.-10., 26.-35., 68.-73.; 76.-97., 112.-117. 49

S. Leček, “Seljačka sloga i prva kampanja opismenjivanja”, 293., 300.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 71

71

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

Slika 9. Muslimanske djevojke na tečaju

2. Žene

Program HSS-a nedvosmisleno je tražio punu političku, društvenu i gospodarsku jednakost žena. Međutim, stvarnost patrijarhalnog društva tjerala je na praktične kompromise i taktički opreznije korake.50 Iako je žena trebala postati ravnopravnom sudionicom javnog života, u praksi se išlo postepenim uvođenjem u djelatnosti koje su patrijarhalnom mentalitetu mogle biti prihvatljive, poput angažiranja u kampanji za zdravlje djece.51 No u jednome nije bilo kompromisa - pismenosti. Ovaj pokazatelj nerazvijenosti, kako se isticalo u kampanji opismenjivanja, bio je najrašireniji upravo kod žena. Iako se u nekim krajevima na žensku pismenost još uvijek gledalo kao na sramotu, ovdje su i stranka i osobno vođa Maček (koji je bio 50 51

S. Leček, ‘Dosada se samo polovica hrvatskog naroda borila’, 93.-130.

Zanimljivo je da se Bosna i Hercegovina uključila u zdravstvenu kampanju odmah po njenom pokretanju, pa je organiziran niz sastanaka i razgovora sa ženama: 27.8.1939. Bugojno; 3.9. Duvno; 4.-6.9. Livno, Smričani, Žabljak, Ljubunčić; 6.10. Žepče; 7.10. Osora, Lupoglava; 8.10. Zenica; 10.10. Kuliješ; 12.10. Travnik; 13.10. Vitez, Guča Gora; 14.10. Paklarevo; 15.10. Jajce; 16.10. Varcar Vakuf; 27.10. Tuzla; 29.10. Doboj; 12.11. Teslić; 13.11. Komušine; 14.11. Tešanj; 16.-20.11. Derventa, Bosanski Brod, Gradačac, Brčko. SS, 5/1940., br. 1, 30.

72

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 72

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

neosporan autoritet) bili nepopustljivi - sramotnim za svakog muškarca postalo je ako mu žene u kući ne znaju čitati.52 Kako bi pobudila svijest o “ženskom pitanju”, Seljačka sloga je organizirala i posebne ženske skupštine u siječnju 1939. i listopadu 1940. Na “ženskoj skupštini pokreta za pismenost” 1940. samouke seljanke govorile su o nama teško predočivim prilikama u kojima su živjele te o nužnosti prosvjete. Od šest izvjestiteljica čak su tri bile iz Bosne i Hercegovine: Marija Prkić (Visokovac, Zenica), Boja Čurak (Odžaci) i Milka Mišić (Živinice, Tuzla). Pričale su o otporima i osudama okoline (čak i žena), o svojoj upornosti i posvjedočile koliko je značio utjecaj Seljačke sloge i stranke (na dosta su mjesta tek na naredbu Mačeka započeli opismenjivanje).53 Ilustrativan je posjet najistaknutije djelatnice Seljačke sloge – seljačke književnice Mare Matočec Bosni i Hercegovini. Ova seljačka žena, udovica i kolonist u Donju Podravinu (a obje ove kategorije znače težak život), bila je istinski dirnuta pričama žena, Hrvatica i muslimanki, koje su opisivale svoj život i položaj u obitelji i društvu, ali i njihovim toplim dočecima i spremnosti da govore i o najosjetljivijim stvarima, u čemu je s pravom prepoznala veliku želju i spremnost da se nešto mijenja. Za ove prostore (i ne samo ove) radikalan program HSS-a prilagođavala je mogućnostima i govorila kako žene (koje su ovdje “po turskom običaju nešto niže”) zaslužuju poštivanje, a od svih prava o kojima se moglo govoriti govorila je samo o pravu na obrazovanje (izostavljajući političko i pravo na rad). Ovaj umjereni zahtjev da žena treba steći osnovna znanja, jer će joj trebati za odgoj djece, političku podršku muževima ili “žensku” trgovinu, smještao je ženu u novi kontekst, priznajući joj možda konzervativnu, ali ipak novu (i zato modernu) ulogu u nacionalnom pokretu i gospodarstvu.54 52 53 54

SS, 5/1940., br. 4, 87. SS, 4/1939., br. 3, 66.-68.; Javna skupština za pismenost. SS, 5/1940., br. 10.-11., 280.-292.

Mara Matočec prvi put je bila u BiH 1937. i tada je prisustvovala smotri u Rapovinama (Livno), a nakon toga u pratnji Boje Čurak tijekom 10 dana posjetila Duvno, Bugojno, Travnik (ogranak u Ovčarevu), Gučju Goru (samostan), Turbe (Travnik), Jajce, Banju Luku. Za posjeta 1938. obišla je sela oko Žepča, Zenice, Kaknja, Vareša, Sarajeva. M. Matočec, “Nema straha – prestaje mrak”. SS, 2/1937., br. 10, 235.-137.; Ista, “Moj put po Bosni”. SS, 4/1939., br. 6, 152.-154.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 73

73

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

Put Mare Matočec ujedno je i dobar primjer kako se gradio još jedan moderni identitet – rodni. Bili su to prvenstveno susreti žene sa ženama, na kojima se razgovaralo o njihovim posebnim problemima i stvarala nova svijest o ženinoj ulozi u obitelji i društvu; znači, u prvom je planu bio novi rodni identitet. Najuže povezan s njime bio je socijalni, naime spontano razumijevanje koje je seljačka žena mogla osjetiti prema seljačkim ženama (Matočec je zapisala kako je osjetila da je “došla k svojima”), kojima je još teže nego njoj, i zbog kojega su joj one toliko brzo povjeravale svoje muke i bile spremne povjerovati njenim riječima da zaslužuju nešto bolje i da to bolje mogu izboriti upravo tada. Negdje u pozadini ostajao je nacionalni identitet, prisutan u njenim kasnijim tekstovima o putovanju, ali možda čak neizrečen tijekom samih susreta s muslimanskim ženama (ono što su joj pjevale muslimanske djevojke na Duvnu prepoznala je kao “pjesme hrvatske”).

Slika 10. Boja Čurak

Po svim je ocjenama položaj žene u Bosni i Hercegovini bio posebno problematičan (slično je bilo još samo u Dalmatinskoj zagori), pa tim više iznenađuje da se baš ovdje pojavila izuzetna žena - Boja Čurak (Odžaci, Livno). Ona je bila prva i ostala jedina žena na čelu nekog ogranka Seljačke sloge, a vodila je i Gospodarsku slogu u svome kraju. Radila je na opismenjivanju, a među prvim je ženama boravila na zagrebačkoj Dječjoj klinici, kako bi mogla predvoditi i kampanju za zdravlje djece. Krug ovih odvažnih žena, koje su 74

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 74

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

uz nemale poteškoće krčile nove putove, polagano se širio, pa na Drugom prosvjetnom saboru 1940. između regionalnih izvjestitelja susrećemo samo jednu ženu, a ona je dolazila iz Bosne i Hercegovine - Anku Crvenković (Poljane, Tuzla). Na saborskim tematskim zasjedanjima koja su pokrivala “ženske teme” (zdravlje djece i opismenjivanje) susrećemo opet Boju Čurak, te Boju Šuker (Poljana, Livno) i već spomenutu Milku Mišić.55

Kulturne djelatnosti (tradicija) 1. Smotre seljačkog stvaralaštva

Ne treba posebno obrazlagati da su prosvjetne djelatnosti bile modernizacijske, no istaknula bih da su to bile i kulturne, koje su na prvi pogled bile okrenute prošlosti i tradiciji. Seljačka sloga nije pokušavala samo očuvati stari umjetnički izraz i običaje, nego ih koristiti kao nadahnuće i temelj za daljnje stvaranje. Kako bi to ostvarili, a onda seljačko stvaralaštvo pokazali i ”drugima”, počeli su ga stavljati u novi oblik: seljaci su pjevali u uvježbanim zborovima (doduše bez dirigenta i nota), nastupali su na pozornicama, a što i kako će se izvoditi određivali su ne stranački ideolozi, nego stručnjaci – etnolozi, koji su ovdje primijenili ondašnje postavke svoje znanosti. Oni su pokušavali odrediti putove poniranja do izvornog, “čistili” seljačko stvaralaštvo od “stranoga”, ali držeći se svojih znanstvenih uvjerenja i spoznaja. Na ideologe su prenijeli i shvaćanje o složenoj prirodi seljačke umjetnosti, koja nikada nije sasvim čista, i u kojoj su naslage raznovrsnih utjecaja (kreativno asimiliranih, čime je opravdano usvajanje) postale dijelom kulturnog (regionalnog, a time i nacionalnog) identiteta. Tako je Hercegov tekst mogao potpisati bilo Milovan Gavazzi ili Branimir Bratanić, etnolozi koji su surađivali i stvarali smotre, a koji su ujedno i utemeljitelji hrvatske etnologije. Naime, u jednom je osvrtu na smotre Herceg napisao kako one trebaju pokazati ono što je doista hrvatsko i slavensko (što Hrvate povezuje s velikom slavenskom obitelji) unutar slojevitih nanosa počevši od izumrlih naroda (Ilira i onih prije njih), pa svih kasnijih utjecaja (grčkih, turskih, arapskih, rumunjskih, mađarskih, njemačkih, talijanskih).56 “Čišćenje” se u praksi svelo na odstranjivanje najnovijih, lako 55 56

Hrvatski seljački prosvjetni sabor. SS, 5/1940., br. 12, 314.-362. R. Herceg, “Čemu ove smotre”. SS, 3/1938., br. 9, 254.-255.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 75

75

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

prepoznatljivih promjena – tvorničke robe, novotarija poput makedonskih pjesama, koje su mladići donosili sa služenja vojnog roka, ali (da se ne pomisli da su izbacivali samo proizvode “kozmopolitske civilizacije” ili pjesme drugih nacija unutar nepopularnog jugoslavenskog okvira) branili su i pjesme u starinskom stilu, a s novim političkim sadržajem (na smotrama se nije moglo pjevati u počast Mačeku, stranci i sl.). Seljački zborovi i smotre u kratkom su vremenu stekli izuzetnu popularnost, privukli tisuće ljudi i pokrenuli selo. Iz središnjice su stoga posebno pazili da se one ne pretvore u “šepurenje” (upozoravalo se na vrijednost svakodnevne odjeće i povremeno pisalo protiv preskupih nošnji) ili ispraznu zabavu (na smotrama se branilo točenje alkohola). Upozoravali su da su one daleko više od privlačne zabave, da su istinski “izpit hrvatske seljačke kulture”. Za njih su bile “posao”, a ne “neke parade”, jer su pokazivale organiziranost i aktivnost seljaka (koji su ih sami organizirali), na njima predstavljeno stvaralaštvo odražavalo je kontinuitet kroz vrijeme i jedinstvenost po kojoj se hrvatska nacija prepoznaje među drugima.57 Dok su u nekim hrvatskim krajevima članovi ogranka svoj repertoar rekonstruirali učeći od najstarijih ljudi u selu, u Bosni i Hercegovini potrage za izvornim zapravo nije ni bilo, jer je ovdje narodno stvaralaštvo još uvijek živjelo u svom svojem bogatstvu. Stoga ne čudi da su na zagrebačkim smotrama njeni ogranci redovito hvaljeni, a u kampanji obnove seljačke kulture isticani su kao uzor drugim krajevima.58 Kroz ovu djelatnost promican je novi nacionalni i socijalni identitet. Prema Hercegu, radilo se o dva jednako važna obilježja: kultura koju su željeli pokazati bila je “seljačka (s obzirom na postanak), kao i hrvatska (s obzirom na obilježje)”.59 Novi socijalni identitet dao je i novu dimenziju nacionalnom identitetu. Primjerice, napisi uz veliku duvanjsku smotru 1938. nisu u prvi plan stavljali ono što je uzdizala građanska historiografija - hrvatske kraljeve ili krunu - nego Duvno kao mjesto saborovanja, zajedničkog odlučivanja “naroda i kneževa i kraljeva”, projicirajući u davnu prošlost vlastite ciljeve – demokraciju, slogu naroda i njegove političke elite te mirotvorstvo (ostvariti prava “duševnim oružjem” - kulturom).60 57 58 59 60

Tajničko izvješće, Deveta skupština. SS, 4/1939., br. 7, 174. Okružnica ograncima, članovima i prijateljima Seljačke Sloge. SS, 3/1938., br. 11, 327. R. Herceg, “Čemu ove smotre”, 255. I. Škorjač, “Čast Hrvatima na Duvanjskom polju”. SS, 3/1938., br. 7, 207.-210.; Tajničko

76

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 76

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

Slika 11. Smotra u Rami 1938. – gledatelji

Slika 12. Smotra u Slimenima 1940. – stručno povjerenstvo i novinari. Lijevo sjedi R. Herceg.

Kao i u kampanji opismenjivanja, Seljačka sloga je i ovdje bila otvorena za suradnju s drugima, željno iščekujući pojavu drugih nacionalnih kultura na smotrama. No, jedino je u Bosni i Hercegovini donekle ostvarena suradnja, pa su i na nekim regionalnim kao i na zagrebačkim smotrama sudjelovale muslimanske skupine. Nesudjelovanje drugih, prvenstveno Srba, možemo protumačiti trajno zategnutim političkim odnosima, ali i zahtjevnim kriterijima koje su nametnuli etnolozi (pa se na smotrama sve do rata ipak nisu pojavili izvješće, Deveta skupština. SS, 4/1939., br. 7, 174.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 77

77

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

Slika 13. Smotra u Slimenima 1940. – ogranak Jankovići

zborovi Seljačkog kola, srodne organizacije vezane uz Pribićevićevu Samostalnu demokratsku stranku, koalicijskog partnera HSS-a). Zagrebačke smotre. Središnje smotre seljačkog stvaralaštva održavale su se u Zagrebu jednom godišnje. To je bila prilika da se na zajedničkom poslu susretnu seljaci iz svih hrvatskih krajeva, da razmijene iskustva i kući ponesu dojmove o jedinstvu seljaka i jedinstvenosti vlastite kulture. Smotre su bile odlično organizirane, pazilo se na izbor zborova (kvaliteta i regionalna zastupljenost), a uz tiskani program upotpunjen zemljopisnom kartom, mogli su se dobiti unaprijed otisnuti svi tekstovi pjesama, što je znatno olakšavalo rad stručnjacima, ali i ‘obična’ publika je lakše pratila zbivanja na pozornici. Prvi bosanskohercegovački ogranak koji je sudjelovao na središnjoj zagrebačkoj smotri (7.6.1936.) bio je onaj iz Ovčareva (Travnik). Tom su prilikom izveli tri pjesme (jedna svatovska, jedna radna) i otplesali kolo. Zanimljivo je da je službena osnivačka skupština ogranka održana tek nakon ove smotre, a zabilježeno je da je skupi put do Zagreba seljačkim pjevačima omogućilo Društvo Napredak.61 Iduće godine zastupljenost Bosne i Hercegovine zadovoljila je kriterije regionalnog predstavljanja, a samofinanciranje se (kao samorazumljivo) više 61

R. Herceg, Seljačka pjevačka smotra 7.VI.1936. SS, 1/1936., br. 7, 148.-151.

78

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 78

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

Slika 14. Skupina iz Dervente na zagrebačkoj smotri 1937.

nije spominjalo. Na smotri 13.6.1937. nastupila su dva ogranka iz travničkog kotara, Guča Gora i Jankovići, te Cazin i seljački pjevači iz okolice Dervente. Od tada su zaredale pohvale stručnjaka iznenađenih onime što su vidjeli i čuli. Te su godine oduševili “srebrni” zvuk tambura, koje su seljaci iz Jankovića sami izradili i osebujna koreografija (posebice mimički ples dviju djevojaka iz Guče Gore, koji je bio izveden s “neobičnom gracijom i finesom”, kako je zapisao Pavao Markovac).62 Na smotri 28.8.1938. između 25 ogranaka samo su tri bila bosanskohercegovačka: Sarajlije (Duvno), Trebižat (Stolac) i Ljubunčić (Livno).63 To je nadoknađeno na smotri 11.6.1939. kada su u Zagreb došli Golubić (Bihać), Pri(hi)ći (Travnik), Rekavica (Banja Luka), Čajdraš (Zenica), Zlosela (Kupres), Podgrađe (Gornji Vakuf). Izazvali su pozornost “dinarskim tipom” pjevanja i plesom bez glazbe, a Čajdraš je, po mišljenju Vladka Mačeka, bio među tri najbolja ogranka po očuvanoj izvornoj nošnji.64 Izvanredna druga 62

Smotra hrvatske seljačke kulture dne 13. lipnja u Zagrebu. SS, 2/1937., br. 6b, 139.-142.; Stručnjaci i novine o seljačkoj smotri. SS, 2/1937., br. 6b, 142.-147. (Važniji tekstovi: Z. Špoljar u Hrvatskom dnevniku, B. Ivakić u Obzoru, P. Markovac u Novoj riječi.)

63

64

“Želje i – uspjesi. Kako je tekla smotra”. SS, 3/1938., br. 9, 257.-262.

Smotra hrvatske seljačke kulture. SS, 4/1939., br. 7, 205.-209.; Novine i stručnjaci o seljačkoj smotri. SS, 4/1939., br. 7, 228.-231.; R. Herceg, “Glasovanje o smotri”. SS, 4/1939., br. 7, 238.-240.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 79

79

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

zagrebačka smotra održana je 24.9.1939., kako bi se i na taj način proslavilo osnivanje Banovine Hrvatske.65 Rat koji je u međuvremenu izbio u Europi i vojne vježbe kojima je reagirala Kraljevina Jugoslavija obilježili su ovu smotru. Na njoj je sudjelovalo samo 17 zborova i to većinom iz središnje Hrvatske i nekoliko iz Slavonije. Od udaljenijih, na smotru su došli samo muslimani iz okolice Cazina.66 Na posljednjoj zagrebačkoj smotri održanoj 25.8.1940. nastupili su Popi (Visoko), Mutnik (muslimani, Cazin), Pasci (Tuzla), Živinice (Tuzla), Rumboci-Jaklić i Uzdol-Krančići (Prozor), guslar Ivo Čalić (Podbor, Prozor), Doljani-Gabela-Čeljevo (Hercegovina), Osova (Žepče). Gledatelje je iznenadio obrat – nakon opreznih početaka na ovoj su smotri Bosna i Hercegovina te Dalmacija bile najbolje zastupljene.67 Regionalne smotre (u BiH). U ove četiri godine u Bosni i Hercegovini održano je 17 smotri seljačkog stvaralaštva (od 160, koliko ih je ukupno priredila Seljačka sloga). Prva je održana u Travniku (11.4.1937.), zahvaljujući tome što je u njegovoj okolici rano počelo osnivanje ogranaka, a jedan od njih (Ovčarevo) prethodno je nastupio na zagrebačkoj smotri.68 Te su godine održane još smotre u Modranu (Derventa), Bukovici (Duvno) i Rapovinama (Livno).69 Iduće godine održana je najvažnija bosanskohercegovačka smotra, a bila je to smotra u Duvnu (12.6.1938.). Na njoj je pred 20.000 ljudi nastupilo čak 19 ogranaka.70

65

Smotra je bila važnija politički, pa su na nju došli svi HSS-ovi ministri (postavljeni nakon sporazuma Cvetković-Maček) i niz narodnih poslanika.

66 67

“Novi dokaz hrvatske seljačke sviesti”. SS, 4/1939., br. 10, 307.-312.

Smotra Hrvatske seljačke kulture. SS, 5/1940., br. 8-9, 198.-212.; Novine i stručnjaci o seljačkoj smotri. SS, 5/1940., br. 8-9, 212.-221.

68 69

SS, 2/1937., br. 5, 115.

Modran (6.6.1937.): SS, 2/1937., br. 9, 218.-219.; Bukovica (8.9.1937.): SS, 3/1938., br. 2, 66.; Rapovine (12.9.1937.): SS, 3/1938., br. 2, 66.

70

I. Škorjač, “Čast Hrvatima na Duvanjskom polju”. SS, 3/1938., br. 7, 207.-210.; Tajničko izvješće, Deveta skupština. SS, 4/1939., br. 7, 174.

80

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 80

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

Osim toga, održane su smotre u Vitini (Ljubuški), Livnu, Banjoj Luci, Rami (na Šćitu, Prozor).71 Tijekom 1939. održane su smotre na Kupresu (Bugojno) i u Gornjem Vakufu (Bugojno), a slijedila je zajednička smotra u Bugojnu. Istovremeno je održana smotra u Žegaru (Bihać) i ubrzo u Slimenima (Travnik), tako da su sve smotre te godine bile ‘nagurane’ u svibanj.72 U 1940. održane su samo dvije smotre. Prva je bila u Crkvici (Zenica), a u ljeto i najveća smotra uopće u Bosni i Hercegovini, ona u Slimenima (Travnik), na kojoj je sudjelovalo čak 26 zborova.73 U posljednje predratno proljeće uspjeli su prirediti samo smotru u Čapljini (Stolac). Za ožujak su bile najavljene i smotre u Burmazima, Rotimlji, Aladinićima i Hutovu, ali nema podataka o njihovom održavanju.74 2. Smotre i identitet: nacionalna poveznica

Unutar kulturnog aspekta seljačke ideologije, koji je osmišljavala Seljačka sloga, Bosna i Hercegovina je već na prvim smotrama dobila izuzetno važno mjesto, jer je u umjetnosti njenih ogranaka prepoznata ‘karika koja nedostaje’. Naime, veliku raznolikost u pjevanju, nošnji i običajima seljaštva iz raznih hrvatskih krajeva bilo je malo teže uklopiti u tezu o jedinstvenoj nacionalnoj kulturi, sve dok kod nekih nije otkriveno nešto zajedničko - starohrvatska ljestvica. Stručnjaci su već na prvim smotrama prepoznali i upozorili na posebnu skupinu, koju su činile Bosna i Hercegovina, Lika, “gornja Hrvatska” (posebice Posavina), zaleđe Dalmacije, čak i Istra, a koja stvara glazbu na temelju starohrvatske ljestvice. Na temelju toga stvoren je “dalekosežan zaključak”: da su ti oblici “najstarija faza narodne muzike svih hrvatskih krajeva”, samo su 71

Vitina (22.5.1938.): SS, 3/1938., br. 7, 222.; Livno (6.6.1938.): SS, 3/1938., br. 7, 222.; Banja Luka (4.9.1938.): SS, 3/1938., br. 11, 342.-343.; Rama (8.9.1938.): SS, 3/1938., br. 11, 343. 72

Kupres i Gornji Vakuf (18.5.1939.): SS, 4/1939., br. 7, 245.-246.; Bugojno (21.5.1939.): SS, 4/1939., br. 8, 278.; Žegar (21.5.1939.): SS, 4/1939., br. 7, 246.; Slimena (29.5.1939.): SS, 4/1939., br. 9, 301. 73

Crkvica (19.5.1940.): SS, 5/1940., br. 6, 166.; Slimena (11.8.1940.): SS, 5/1940., br. 8-9, 237.-238. 74

Čapljina (9.3.1941.): SS, 6/1941., br. 3, 70.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 81

81

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

ih s vremenom zamijenili “razvijeniji” oblici, čime su te zanimljive, slikovite i u krajnjoj liniji poželjne razlike postale “sekundarna pojava”. Bio je to ključni dokaz za traženu jedinstvenost hrvatske seljačke kulture.75 Ogranci su iznenadili još i time što u njihovom pjevanju “nema ni traga orijentalnim utjecajima”, koji su se očekivali za Bosnu, pa su se i time približavali zamišljanim idealima “čiste” nacionalne umjetnosti. (Treba ipak dodati da nisu bili nesvjesni drugih utjecaja, pa se ističu ilirski, za razliku od pretežno hrvatsko-slavenskih u području Drava-Sava). Osim što su se odlično uklopili u ideološke postavke, bosanskohercegovački ogranci dobivali su i sasvim “neideološka” priznanja za posebnu kvalitetu (primjerice, Antun Dobronić je u ojkanju prepoznavao “najinstinktivnije stvaranje”, obrazovanima najdalje i najprimitivnije, ali radi improvizacije zapravo najkreativnije), a zanimanje su izazivale i neke posebnosti poput bogatstva muške nošnje (najsiromašniji, a nošnja najskuplja), tetoviranja žena ili socijalna nota kod nekih pjesama.76 Na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta bosanskohercegovački ogranci pred građanskom su elitom utjelovljivali same izvore nacionalnog identiteta (“naslaga za naslagom se odstranjuje” i ispod slojeva se otkriva ona najstarija koja je “u prastaro doba bila jedina hrvatska popijevka”), čime je Seljačka sloga seljačku kulturu razmjerno uspješno koristila u premošćenju predrasuda prema “zaostalim” hrvatskim krajevima, pa i selu općenito. Svjesno je kombinirala seljačku kulturu i nacionalni povijesni mit o krunjenju prvoga kralja na Duvanjskom polju, kako bi postigla željenu nacionalnu, ali i socijalnu integraciju. Bosna i Hercegovina u očima nacionalne elite, ali i “svih Hrvata” trebala se uzdići od statusa zaostale i nerazvijene zemlje do područja s kojim se nacija može ponositi (radi konačno priznatih izuzetnih vrijednosti seljačke kulture, trebali bi biti ponosni što se prvi kralj krunio upravo na Duvanjskom polju).77 75

Stručnjaci i novine o seljačkoj smotri. SS, 2/1937., br. 6b, 142.-147.; Stručnjaci i novine o seljačkoj smotri. SS, 3/1938., br. 9, 264.-265. Primjerice, kritičari su nastup ogranka iz Ljubunčića na smotri 1938. uspoređivali s pjesmama u središnjoj Hrvatskoj i Slavoniji, a Trebižata (žetelačka pjesma) s onima iz gornje Posavine. “Želje i – uspjesi. Kako je tekla smotra”. SS, 3/1938., br. 9, 257.-262. 76

77

Novine i stručnjaci o seljačkoj smotri. SS, 4/1939., br. 7, 228.-231.

Smotra Hrvatske seljačke kulture. SS, 5/1940., br. 8-9, 198.-212.; Novine i stručnjaci o seljačkoj smotri. SS, 5/1940., br. 8-9, 212.-221.

82

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 82

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

Zaključak Seljačka sloga osnovana je 1925. na poticaj krugova bliskih Hrvatskoj seljačkoj stranci s ciljem da potakne i organizira prosvjetni i kulturni rad u selima. Zlatno doba doživjela je tijekom 1930-ih, nakon prestanka diktature (1935.). Tada je HSS u svega nekoliko godina stvorio masovni pokret, koji je zadirao u sve životne sfere. Oni su ga sami nazivali “hrvatskim seljačkim pokretom”, a mi ga možemo s pravom gledati kao na stvaranje ‘države u državi’. Seljačka sloga se tada navodila kao njegova ”kulturno-prosvjetna grana”. Njen program nalikovao je brojnim sličnim društvima, no niti jedno se s njome nije moglo mjeriti po broju ogranaka i članstva, opsegu rada, ali i utjecaja, koji se zahvaljujući podršci organiziranog masovnog pokreta širio i daleko izvan njene organizacijske mreže. Kako je bila vezana uz oporbenu stranku, sve su njene djelatnosti (kao i drugih navedenih organizacija) bile zasnovane na načelu samopomoći. Iako je njeno djelovanje u Bosni i Hercegovini započelo razmjerno kasno, ipak je presudno utjecalo na oblikovanje modernog identiteta kod hrvatskog stanovništva, pa i šire. Seljačka sloga osnovala je ovdje 153 ogranka, ali su se u njene djelatnosti uključivala i brojna sela u kojima nije bila provedena i formalna organizacija, okupljajući i aktivirajući tisuće seljaka (u kampanji opismenjivanja i desetke tisuća). Razvila je brojne prosvjetne i kulturne djelatnosti, od kojih treba istaknuti kampanju opismenjivanja (koja je očito prosvjetna i modernizacijska djelatnost), te kampanju očuvanja tradicijske kulture (koja je, unatoč tome što se govorilo o povratku na izvorno, također sadržavala nove, modernizacijske elemente, prije svega utjecaj stručnjaka, odn. tadašnje etnologije). Kroz svoje je djelovanje Seljačka sloga promicala preoblikovanje tradicionalnog u moderni kulturni identitet, a tada je to značilo nacionalni - hrvatski, socijalni - seljački i rodni - novi položaj žene. Osim modernosti i složenosti, treba istaknuti još jednu odliku novog kulturnog identiteta – otvorenost. Naime, prosvjeta i kultura pokazale su se područjima posebno podobnima za suradnju, pa se u kampanje Seljačke sloge u Bosni i Hercegovinu u znatnoj mjeri uključivalo i muslimansko stanovništvo.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 83

83

10/11/11 7:39 AM


Suzana Leček

AUTOCHTONOUS OR MODERN? THE SHAPING OF THE CULTURAL IDENTITY OF BOSNIAN-HERZEGOVINIAN CROATS ACCORDING TO THE IDEAS OF SELJAČKA SLOGA 1935 – 1941 (Summary) Seljačka sloga was founded in 1925 on the incentive of circles close to the Croatian Peasant Party (Hrvatska seljačka stranka – HSS) with the aim to encourage and organize educational and cultural activities in villages. It achieved its golden age during the Thirties, after the end of dictatorship (1935). At that time the HSS in a matter of couple of years made a mass movement which spread to all walks of life. They themselves called it ”the Croatian peasant movement”, and we can rightfully look at it as a creation of a ”state within a state”. Seljačka sloga was labelled as its ”cultural and educational branch”. Its programme resembled many similar societies, but none could be compared to it on the basis of the number of its branches and members, scope of activities and influence, which, due to support of an organized mass movement, spread far out of its organizational network. Since it was connected to an opposition party, all of its activities (as well as activities of other organizations) were based on the principle of self-help. Although its activities in Bosnia and Herzegovina started relatively late, it nonetheless had a decisive influence on the shaping of modern identity of the Croat population, and even wider. Seljačka sloga founded 153 branches in Bosnia and Herzegovina, but its activities included many villages which lacked the formal organization, gathering and activating thousands of peasants (in its literacy campaign even tens of thousands). It developed numerous educational and cultural activities, of which we should single out the literacy campaign (which was obviously an activity aimed at education and modernisation), and the campaign for the preservation of traditional culture (which, in spite of what has been said about the return to the origins, also contained new, modern elements, the influence of experts, i.e. ethnology). Through its activities, Seljačka sloga promoted the reshaping of the traditional into a modern cultural identity, which, at that time, meant a national – Croatian, social – peasant and gender – new position of the woman. Apart from the modern and the complex, we should also 84

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 84

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


AUTOHTONO ILI MODERNO?

emphasise one more feature of this new cultural identity – openness. Namely, education and culture have proved to be particularly appropriate for cooperation, so a large number of Muslims of Bosnia and Herzegovina also joined the activities and campaigns of Seljačka sloga.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 85

85

10/11/11 7:39 AM


IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 86

10/11/11 7:39 AM


Eli Tauber

JEVREJI KAO NERAZDVOJNI DIO RAZVOJA PRIVREDE I KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI

O

pći pogled na kulturne prilike naše sefardske zajednice u Sarajevu predstavlja novi poduhvat kulturnohistorijske sinteze i nastavljanje težnje dr. Morica Levija, koja datira još iz 1911. godine u njegovoj knjizi Sefardi u Bosni, za konstituiranje posebnog bosansko-sefardskog identiteta. Levi je u svojoj studiji uočio “dolazak novog doba i radikalnu promjenu prilika” nakon okupacije 1878. i iznio preobražaj kolektivnog duha jevrejske zajednice u skladu s novim dobom, otvaranje prema Evropi, prilagođavanje suvremenim zahtjevima društvenog i kulturnog života. U skladu s tim, došlo je do povećanog zanimanja za prošlost i budućnost Jevreja, intenzivnog bavljenja kulturnom historijom. To proučavanje su, uglavnom, tokom proteklog stoljeća činili sami Jevreji, ali se vremenom javio čitav niz naučnika koje je zanimao fenomen Jevreja u Bosni i Hercegovini. Istina, osim nekoliko naučnika koji su obradili ovu temu, najvećim dijelom iz oblasti književnosti i umjetnosti (napomenut ću samo neke koji su nezaobilazni: dr. Muhamed Nezirović, dr. Muhsin Rizvić, dr. Vojislav Maksimović, akademik Avdo Sućeska, mr. Muharem Kreso, Azra Begić, dr. Kemal Bakaršić, dr. Muhamed Karamehmedović, Alija Bejtić, Snježana Mutapčić), uglavnom je izostalo ozbiljno i dugoročno istraživanje o Jevrejima Bosne, o njihovom doprinosu privrednom i kulturnom razvoju Bosne i Hercegovine. Moram napomenuti da je o Jevrejima i njihovoj djelatnosti, životu i doprinosu u razvoju Bosne i Hercegovine objavljeno samo nekoliko knjiga u IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 87

87

10/11/11 7:39 AM


Eli Tauber

kojima su razni autori pokušali da iz svoje naučne oblasti sačine kraću studiju o Jevrejima. Te knjige su se poslije Drugog svjetskog rata pojavljivale svakih deset do dvadeset godina: Spomenica 400 godina od dolaska Jevreja u BiH 1966, Sveske 7-8, Stvaralaštvo Jevreja u kulturnoj baštini i razvoju Bosne i Hercegovine, 1984, Sefarad 92, 1994. godine. Pokušat ću, zato, iznijeti neke nove podatke koji će se uglavnom odnositi na doprinos Jevreja privrednom razvoju BiH, sa kraćim osvrtom na njihov doprinos u književnosti i umjetnosti u našoj zemlji. Jak priliv Jevreja u balkanske zemlje, koje su tada bile pod osmanskom vlašću, javlja se krajem XV stoljeća, poslije izgona Mavara iz Španije. Veliki dio jevrejskih familija, koje su sa sobom ponijele ključ iz Španije, odlučio je da za svoje utočište izabere Bosnu, odnosno Sarajevo, gdje će 1565. osnovati i Jevrejsku opštinu. Najveći dio sarajevske jevrejske kolonije čine trgovci, koji imaju poslovnih veza najviše sa Mlečanima. Na osnovu dostupnih dokumenata zna se da je na koncu osamnaestog stoljeća samo u Sarajevu živjelo više od hiljadu Jevreja, koji su ostavili neizbrisiv trag na kulturnu, umjetničku, ekonomsku i političku sliku BiH. Izuzevši folklor, van svake sumnje, najviše udara u oči posmatraču prilika i života bosanskih Jevreja njihovo sudjelovanje u privredi zemlje. Kad se govori ili piše o bosanskim Jevrejima, prvenstveno se spominje privredno pitanje, kao da se ovoj oblasti pridaje najveća važnost i značenje. Pitanje privrede kod bosanskih Jevreja nesumnjivo zavređuje da se o njemu malo opširnije piše, jer ono uključuje u sebi koliko kulturna toliko i socijalno-politička razmatranja. Historija privrede Balkanskog poluotoka, a posebno Bosne, o kojoj je uglavnom ovdje riječ, bez naročite pažnje na ulogu Jevreja u njoj bila bi nepotpuna. Elastičniji po načinu ophođenja s inostranim svijetom i po privrednoj koncepciji, Jevreji su u ovih pet stoljeća što su nastanjeni u Bosni utisnuli jednom dobrom dijelu privrede svoju individualnost. Sama historija preduprijedila je i predraspoložila Jevreje za ulogu koju su zapremali u privredi Bosne. Osmanske vlasti, a osobito slavensko gradsko stanovništvo, pružalo im je ne samo zaštitu nego se odnosilo i sa puno razumijevanja prema Sefardima. U Bosni je tako taj osjećaj za pravdu i bližnjeg pomiješan sa bosanskom dobrotom i merhametom bio dostigao zaista visok stupanj. Mediteranci, kao što su odista španjolski Jevreji, dolaze u planinske krajeve, gotovo nepristupačne za 88

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 88

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


JEVREJI KAO NERAZDVOJNI DIO RAZVOJA PRIVREDE I KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI

velike komunikacije sa Zapada i nailaze tu na jedno stanovništvo koje nema jačih i redovnih veza s inostranstvom. Oni tih veza imaju u izobilju duž svih obala Sredozemnog mora. U vrijeme kad su isključivo države, sa jednim malim izuzetkom Indijskog orijentalnog društva s nekim državnim privilegijama u 17. i 18. stoljeću, imale svoja politička i privredna predstavništva, Jevreji Balkanskog poluotoka, a posebno Bosne, imali su svoje konzule po svim većim pristaništima (Trst, Venecija, Đenova, Livorno, Marsej, Dubrovnik itd.) preko kojih su vršili trgovinu s najudaljenijim zemljama. U ovim se pristaništima razvio tako bogat privredni život da je privukao na sebe pažnju mnogih renomiranih svjetskih putnika, i naučnici privredne historije posvećuju njemu mnoge interesantne rasprave i bilješke. I Jevreji slobodne Dubrovačke republike te Splita bili su u tom pogledu dobro zastupani. Novčarstvo, uvoz i izvoz kolonijalne i izrađene robe, transportna trgovina – sve su te privredne grane bile dobrim dijelom u rukama Jevreja, koji su njima vladali nenadmašnom vještinom iskusnih i vršili svoje trgovačke operacije. Ali, Jevreji Bosne ne zanemaruju ni zanatlijska zvanja. Štaviše, vremenom stječu efektivni monopol u nekim obrtničkim i zanatlijskim granama. Tako su oni bili kroz jedno izvjesno vrijeme jedine tenećedžije u Bosni. Jevrejski odličnici iz doba prije okupacije Bosne bili su: 1) Salamon eff. Salom, član Savjetodavnog odbora bosanskog zemaljskog valije i član Osmanskog parlamenta; 2) Salamon Javer eff. Baruh, član Savjetodavnog odbora i Osmanskog parlamenta i glavni liferant za vojsku u Bosni; 3) Isakito Maestro, šamas; 4) dr. Josef Isak Salom (Telat eff.), ljekar; 5) Jakov Todoros Levi (čelebi). Austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine značila je veliku historijsku prekretnicu, koja je bila ne samo političke nego i socijalno-ekonomske i uopće kulturno-civilizacijske prirode. Duboke promjene zahvatile su i jevrejsku zajednicu u Bosni i Hercegovini, a i ona je sama postala značajan faktor privrednog i kulturnog probražaja zemlje. U okviru nastalih demografskih promjena uz domaće Sefarde, koji su uz srpske trgovce bili do 1878. glavni reprezentanti bosanskohercegovačke spoljne trgovine i glavni zajmodavci, stižu i Jevreji iz Monarhije – Aškenazi. Njihove prethodnice dolaze sa austrougarskim trupama u toku same okupacione kampanje kao snabdjevači vojske životnim namirnicama i prijevoznici, te kao agenti trgovačkih kuća i trgovački putnici, među kojima su bili IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 89

89

10/11/11 7:39 AM


Eli Tauber

naročito brojni mađarski Jevreji. Vremenom su se Jevreji iz Monarhije, čija se brojnost povećala, proširili po bosanskohercegovačkim gradovima kao trgovci i krčmari. Oni se javljaju i kao osnivači prvih industrijskih preduzeća u zemlji. U procesu brze urbanizacije uključuju se u modernu izgradnju stanova, osobito u Sarajevu, koristeći mogućnost kupovine jeftinog građevinskog zemljišta u gradovima, kao i jeftinog poljoprivrednog zemljišta u Bosanskoj Posavini. I sefardski trgovci iz Sarajeva i drugih gradova uspješno se prilagođavaju novim prilikama. Tako se u Bosni među tri vodeća fabrikanta javljaju bosanski Sefardi. Oni sada i “orijentalnu” robu nabavljaju preko Save, te u znatnoj mjeri doprinose probražaju tradicionalnog bosanskohercegovačkog tržišta i ukupnoj modernizaciji društva. Tokom vremena doseljeni Aškenazi dosegli su blizu trećine ukupne jevrejske populacije u Bosni i Hercegovini. Tako je 1895. od ukupno 8.213 Jevreja na Sefarde otpadalo 5.729 lica ili 69,76%, a na Aškenaze 2.484 osobe ili 30,24%. Ni docnije se ovaj odnos nije bitnije izmijenio. Prema popisu iz 1910, broj Sefarda je iznosio 8.219, a Aškenaza 3.649 osoba. Pri tome treba imati u vidu da je aškenaska grupacija bila srazmjerno svojoj brojnosti ekonomski znatno utjecajnija. Zahvaljujući doseljavanju, kao i prirodnom priraštaju, broj Jevreja (Sefarda i Aškenaza) porastao je od 1879. do 1910. godine od 3.426 na 11.868, tj. za 246%, dok je kod pravoslavnih Srba, koji su jedini imali normalan demografski porast, isti iznosio 66%. U istom razdoblju udio Jevreja u stanovništvu Bosne i Hercegovine porastao je od 0.29% na 0.62%, a kada je riječ samo o stanovnicima gradova, taj se procenat popeo od 2% u 1879. na 4% u 1910. godini. Jevreji su bili gotovo isključivo gradski element (93,66%, i to Sefardi 95,4%, Aškenazi 89,7%). Bili su 1879. nastanjeni u 30, a 1910. godine u 62 bosanskohercegovačka grada, tako da od 66 gradskih općina samo u 4 nije bilo Jevreja (Gornji Vakuf, Glamoč, Čapljina, Kreševo). Najviše ih je bilo u Sarajevu (6.397), u kome je živjelo više od polovine svih Jevreja u Bosni i Hercegovini (57,55%). U Sarajevu su Jevreji činili 12,32% svih stanovnika grada. Ukupno uzevši, broj Jevreja u bosanskohercegovačkim gradovima porastao je od 1879. do 1910. godine za 227%, a bili su posebno zastupljeni u Banjoj Luci (321), Travniku (472), Bijeljini (429), Zenici (294), Mostaru (254), Višegradu (265) itd. Pri tome, njihov udio u grupi trgovačko-prometno-novčarsko-veresijskih zvanja iznosio je 1910. jednu petinu. Položaj Jevreja u trgovačkom prometu nije bio ni u kakvom srazmjeru sa njihovim brojem. U rukama im 90

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 90

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


JEVREJI KAO NERAZDVOJNI DIO RAZVOJA PRIVREDE I KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI

se koncentrisala glavnina uvozne i izvozne trgovine. Inače, kada je riječ o Jevrejima vlasnicima preduzeća i radnji, njih je u Bosni i Hercegovini bilo 1907. godine 1.262 ili 3%, a 1913. godine 1923 ili 3,6%. Uopće, Jevreji Bosne sačinjavaju takvu zajednicu koja raspolaže svim i najdiferenciranijim zvanjima, za razliku od jevrejskih zajednica na Zapadu, gdje pojedina zvanja upravo pate od prezastupljenosti, dok u ostalima Jevreji i nemaju svojih zastupnika. Među Jevrejima Bosne ima svih zanimanja: od advokata, ljekara, činovnika, pa do bojadžija i hamala; sve su socijalne klase i sva zvanja zastupana. Svjetski rat i poslijeratni period, kao među svim rasnim i narodnim skupinama, kvari, na veliku štetu, i među Jevrejima Bosne ovu privrednu ravnotežu. Jevreji okupljeni oko Kulturno-potpornog društva »La Benevolencija« čine tada nužni napor da se ta poremećena privredna ravnoteža dovede u pravi kolosijek uvođenjem srednjoročnog razvrstavanja zvanja. Zajednička uloga Jevreja u privredi ima za funkciju da se favorizuju kompetentni za stipendiranje, veoma neprocjenjivo blago produktivnosti u sebi. Zapravo, da nije bilo Jevreja i njihovog posredovanja, bile bi zamrle mnoge grane privrednog života u Bosni, a sve su ih rasne i lične odlike predestinirale, za produktivnu suradnju, za dobro i napredak sredine. Pismeni, vješti nekolikim jezicima, i posjedujući uzoran smisao za privredni pregled, Jevreji Bosne umjeli su tačno prosuđivati stanje zemlje, prema kome su postojale potpore za neka stanovita jevrejskoj zajednici potrebna zvanja i struke. Jevreji Bosne najvećim svojim dijelom su gradski element, a posvetili su se u posredničkoj ulozi, prvih decenija dvadesetog stoljeća, podizanju lijepih, velikih i modernih zgrada za stanovanje i modernih radnji, te se oni, uistinu, mogu smatrati agilnim podizačima i odnjegovačima urbanizma u Bosni. Oni grade prvi hotel u Sarajevu, prvu zgradu za iznajmljivanje stanova – Salomova palača, zgradu Umjetničke galerije BiH i mnoge druge u Ferhadiji, Titovoj (Ulica kralja Aleksandra) i u Ulici Zelenih beretki (Ulica kralja Petra). I na polju industrije, naročito tekstilne, oni su bili prvi izrađivači takvih proizvoda koji su u stanju da se održe na tržištima, pored onih uvezenih iz inostranstva. Jevreji Bosne nesumnjivo su jedan važan i odlučan faktor u privrednom životu ove pokrajine. Imaju u sebi sve preduvjete da svojom preduzimljivošću i radoznalim traganjem za novim privrednim putevima odvedu zemlju sve većem napretku. U Bosni i Hercegovini je prije Drugog svjetskog rata živjelo 14.710 Jevreja, a od tog broja 12.500 u Sarajevu. Međutim, u bosanskim proIDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 91

91

10/11/11 7:39 AM


Eli Tauber

vincijama nisu imali svoje četvrti kao u Sarajevu, u kojima su živjeli u slozi sa drugim narodima. Njihovi razlozi za odlazak u druge gradove i varoši bili su prvenstveno ekonomske prirode: tako su nastanili Travnik, Banju Luku, Zenicu, Tuzlu, Goražde, Sanski Most, Zvornik, Višegrad, Brčko, Derventu, Prijedor, Bihać, Mostar... (U BiH je ukupno bilo trideset i šest jevrejskih opština. Oni su, pored toga, utjecali na formiranje Zavidovića izgradnjom pilane i eksploatacijom drveta).1 Osvrnut ću se na ovome mjestu i na neke utjecaje sefardske muzike, na muziku i pjesmu u Bosni i Hercegovini. Dogodio se na ovim prostorima jedan predivan spoj ladino pjesme sa bosanskom sevdalinkom. Upravo će ladino pjesme postati dio muzičke tradicije i ostalih naroda BiH, a u tekstualnom dijelu naći će se, dakle, i “tuđice” kao npr. rakija. Najpoznatije pjesme koje su postale sastavni dio naše svakodnevnice, a čije su melodije donijeli Sefardi u Bosnu svakako su: Kad ja pođoh na Bentbašu, Kćeri moja Omeru da li da te dam i Bolujem ja, boluješ ti. Jevrejski pisci iz Bosne pisali su na hebrejskom, španskom i bosanskom jeziku, dok su prevodioci većinom bili rabini. Na ladino jeziku sačuvane su mnogobrojne prekrasne lirske pjesme, romanse i poslovice. Historijsko predstavljanje sefardske književnosti započelo je jednom nezaobilaznom knjigom dr. Morica Levija, a 1992. godine svedeno je djelom dr. Muhameda Nezirovića, koje predstavlja krunu osamdesetogodišnje naučnoistraživačke djelatnosti na otkrivanju i tumačenju tokova pisaca i djela ovog književnog kontinuiteta. Kulturni identitet Jevreja u Bosni i Hercegovini samo je jedan od elemenata njihovog etničkog bića, ali je njegov značaj u jevrejskom narodu izrazito prisutan, pa mu u ovoj prilici treba dati onaj tretman koji je neophodan. Budući da smo svjedoci kako se danas u Bosni i Hercegovini ne javljaju i zasebni oblici jevrejske književnosti i kulture, svako razmišljanje o ovoj temi odvodi nas u prošlost. Tamo su, naravno, i historijska i kulturna određenja Jevreja, koja se danas baštine kao nešto što je dovršeno i perfektuirano. Kada se tako odnosimo prema kulturnim plodovima Jevreja u Bosni i Hercegovini, ne možemo izbjeći određenu i neminovnu uskost. Jer, svaka kultura, bilo kada da je nastala, ne samo da je dio opće historije nekog naroda nego je ona i agens 1

JEVREJI u privredi Bosne i Hercegovine - Stanje do 6. aprila 1941. godine (djelimični prikaz) – Prilog uz tekst.

92

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 92

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


JEVREJI KAO NERAZDVOJNI DIO RAZVOJA PRIVREDE I KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI

za savremeni aktivitet i ponašanje. Uprošćeno rečeno, Jevreji u Bosni i Hercegovini su – diktatom historijskih uvjeta – upućeni na svoju kulturnu prošlost.

Jevreji slikari u Bosni i Hercegovini Kada je riječ o jevrejskim umjetnicima XX stoljeća u Bosni i Hercegovini (uglavnom se radi o Sefardima), prvo se postavlja problem njihovog relativno kasnog uključivanja u tokove naše moderne umjetnosti. Problem je zanimljiviji utoliko što znamo da se radi o urbanoj populaciji par excellence, koja je u Bosnu stigla direktno iz zlatnog doba španske multikulturne zajednice, obilježenog vrhunskim dostignućima jevrejsko-hrišćansko-islamske simbioze, koja je prije 500 godina došla pod udar “etničkog čišćenja” (da upotrijebim lošu aktuelnu sintagmu) katoličkih vladara Izabele i Ferdinanda. To je rezultiralo izgonom pripadnika judaizma i islama iz nekad multireligiozne Španije. Sefardi su u svom prtljagu donijeli u Sarajevo i jedno remek-djelo jevrejske i svjetske umjetnosti, nadaleko čuvenu sarajevsku Hagadu, a svakako su spadali u onaj kulturniji i obrazovaniji sloj veoma šarolikog bosanskohercegovačkog društva. Ipak, prvi spomen jednog modernog umjetnika Jevreja nalazi se u biografiji Vilka Šeferova, koji je zapisao da su on, Boro Petrović i Daniel Kabiljo Danilus imali zajednički atelje u jednoj staroj bosanskoj kući u Sarajevu 1914. godine. Još je eklatantniji primjer Jamesa Haima Pinte, čija je porodična kuća u Tuzli, po svjedočanstvu Ismeta Mujezinovića, bila pravo stjecište muza. U toj kući se čitalo, slikalo, muziciralo, glumilo, raspravljalo o nauci, književnosti, likovnoj, dramskoj i muzičkoj umjetnosti, što je Ismetu pomoglo da izdrži na trnovitom putu ka slikarskoj profesiji. Kiparica Berta Baruh je između dva rata privatno učila skulpturu kod hrvatskog umjetnika Marina Studina u Sarajevu; Monsino Levi je također naučio slikati u Sarajevu, ali je slavu stekao u Parizu; Daniel Ozmo, rano preminuli umjetnik, koji je tragično stradao u koncentracionom logoru “Jasenovac”, ostavio je za sobom grafike najvišeg nivoa i pokazao jedan ogroman talenat. Jevrejski umjetnici Bosne i Hercegovine između dva svjetska rata bili su članovi sarajevskih umjetničkih grupacija koje nisu formirane po nacionalnim kriterijima, već po liniji likovnih i kolegijalnih afiniteta (Monsino u Krugu), ili pak u znaku umjetničko-ideoloških opredjeljenja (Ozmo u Collegiumu artistiIDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 93

93

10/11/11 7:39 AM


Eli Tauber

cumu). U Sarajevu je u periodu od 1931. do 1941. godine osnovana organizacija od mladih intelektualaca – Collegium artisticum. Pripadnici ove organizacije većinom su bili Jevreji: Oskar Danon, muzičar; Jahiel Finci, arhitekt; Ana Rajs, koreograf, Daniel Ozmo, slikar. U aktivnostima Colegiuma artisticuma dali su značajan doprinos: Boriša Kovačević, Boro Drašković, Hamid Dizdar, Mica Todorović, Jovan Kršić, Hamza Humo, Zaim Šarac. Svoj neizbrisivi trag ostavio je za sobom dr. Marcel Snajder, dr. Moric Levi, dr. Kalmi Baruh, Oskar Danon, dr. Isidor Papo, Emerik Blum, Isak Samokovlija, Laura Papo Bohoreta, Erih Koš. U cjelokupnoj historiji jevrejskog naroda u Bosni i Hercegovini od njegovog doseljenja u naše krajeve u prvoj polovini XVI vijeka do danas, tačno u ovom trenutku, prije svega nas zanimaju privredni i kulturni tokovi, kao i oni duhovni plodovi koji su davali posebne i univerzalne odrednice i ovom narodu i sredini u kojoj je on živio i radio. Ako se ovako odnosimo prema kulturi i historijskoj sudbini Jevreja u BiH, onda mi se čini da ćemo tako biti oslobođeni nekih ovještalih i grubih zabluda, koje i inače imamo kada su u pitanju Jevreji i njihova kultura i književnost. Ma koliko naše zablude mogu biti naivne i naučno neutemeljene, ipak se može reći da naša sredina — Bosna i Hercegovina — nije, osim tragičnih događaja u Drugom svjetskom ratu, imala ekstremna ponašanja koja bi se mogla izjednačiti s antisemitizmom. Sve ili mnoge naše zablude o Jevrejima u Bosni i Hercegovini utemeljene su na našem poslovičnom neznanju svojih i drugih ili društvenih odnosa i na nemogućnosti da se jevrejskom biću približimo bez unaprijed podignutih ograda. Sav privredni, kulturni i uopće društveni jevrejski aktivitet u Bosni i Hercegovini bio je neodvojiv od onih historijskih uvjetovanosti koje su se ticale svih naroda našeg područja. Nedostatak opće kulturne i književne historije Bosne prirodno se negativno odrazio i na istraživanja Jevreja u Bosni i Hercegovini. Nesumnjivo je, naime, da su Jevreji u Bosni i Hercegovini stoljećima stvarali neke elemente osobene kulture i da je ta kultura bila i ostala integralni dio naše opće baštine. Greška je nekih savremenih interpretatora koji svoja prosuđivanja temelje na parcijalnim i površnim saznanjima što svu pažnju usredsređuju na one kulturne spomenike koji predstavljaju opće jevrejsko kulturno dobro, a ne bave se onim što su Jevreji stvorili na našem tlu i u našim društveno-historijskim uvjetima. Ovim se, svakako, ne umanjuje značaj tih dragocjenih kulturnih spomenika kao što je, naprimjer, sarajevska Hagada. 94

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 94

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


JEVREJI KAO NERAZDVOJNI DIO RAZVOJA PRIVREDE I KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI

Naprotiv, uza svu njihovu afirmaciju, koja je neophodna kada su u pitanju opća ljudska kulturna dostignuća, ima uvijek mjesta i za pomna duža ocjenjivanja i pokazivanja onoga što je jedan narod stvorio kao neophodni dio svoga stvaralačkog bića. Zato se pred nama pojavljuje jedan zadatak: da se ovim temama o bosanskohercegovačkim Jevrejima posveti punija i pravednija valorizacija kulturnog naslijeđa u cjelini. Bilo bi mi drago kada bi ovo moje izlaganje bilo bar mali podsticaj za buduća naučna traganja i ocjenjivanja koja se tiču privrednog i kulturnog identiteta Jevreja u Bosni i Hercegovini u našoj zemlji uopće.

JEWS AS AN INSEPERABLE PART OF DEVELOPMENT OF ECONOMY AND CULTURE IN BOSNIA AND HERZEGOVINA (Summary) The Jews of Bosnia form such a community which has at its disposal many and differentiated vocations, whereby it differs from other Jewish communities in the West, where certain vocations suffer from overrepresentation, while in others Jews do not have their representatives at all. Amongst the Jews of Bosnia there are all kinds of professions: lawyers, doctors, officials, painters and carriers, all social classes and all vocations are represented. The World War and the post-war period, as with other racial and national groups, destroyed this economic balance amongst the Jews of Bosnia too. Bosnian Jews, mainly live in towns, and were especially dedicated, during the first decades of the 20th century, to building big and modern buildings for housing and shops, so they can rightfully be considered as agile initiators of urbanism in Bosnia. In the field of industry, especially in the textile industry, they were the first to produce such items which were able to stand out in the market beside the imported ones. Bosnian Jews are undoubtedly an important and decisive factor in the economic life of this province. They have all the preconditions to IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 95

95

10/11/11 7:39 AM


Eli Tauber

bring the country to a greater improvement with their enterprise and curious searching for new economic pathways. It is a common mistake of some contemporary interpreters, who base their judgements on partial and superficial knowledge, focusing all their attention to those cultural monuments which represent the general Jewish cultural good, and do not dedicate themselves to what the Jews had created on our ground and in our social and historical conditions. As for general human cultural achievements there is always space for detailed and long evaluations, as well as presentation of what one people had made as an inevitable part of their creative substance. That is why an important assignment arises in front of us: to dedicate a fuller and more just valorisation of these subjects about Bosnian-Herzegovinian Jews and their contribution to cultural heritage in general.

96

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 96

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


JEVREJI KAO NERAZDVOJNI DIO RAZVOJA PRIVREDE I KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI

Prilog:

• Jahiel J. Finci, Trgovina zemaljskim prozvodima

Jevreji u privredi Bosne i Hercegovine

• Maks Hofbauer, Glavno stovarište “Bazari ćilima“

Stanje do 6. aprila 1941. godine /djelimični prikaz/

• Industrija rublja “Dora“

• Pilana Zvornik – Šabetaj Finci • Zadruga sa štednju i vjeresiju “Geula” Sarajevo • Tvornica pletene robe - Bencion M. Gaon • “Kralj čarapa” – Ezra Kajon • Tvornica pletene robe “Lik”, Leon I. Kabiljo • Izahar Danon, Pomodna i manufakturna radnja • Okružna apoteka, mr. ph. Ernest Finzi • Knjižara i papirnica , Leon Finci • Pomodna manufakturna radnja “Elsa“ • Veletrgovina kolonijalne robe, K. Musafia • Međunarodna špedicija, Rafael J. Levi • Staklana, Ludvig Marton • Kolonijalna trgovina na veliko “Moric Gaon &Tolentino“ • Kreditna zadruga “Melaha“ • Obnova d.d. za iskorišćavanje sirovine • Kartel sarajevskih ciglana • Mosko D. Papo, Trgovina galanterijske, nirnberške i kratke robe na veliko

• Braća Finci, Trgovina pokućstva • David Josef Finci i sinovi, Trgovina brašna, kolonijala i zemaljskih proizvoda na veliko • Moise i Jakov Pardo, Veletrgovina manufakturnom robom • Papo i Zindorf, Velepecara i trgovina rakije, rafiniranog špirita, raznovrsnih likera, ruma, konjaka i voćnih sokova (vlasnik Leon Zindorf) • Braća Alkalay, Trgovina koža i cip. pribora • Jakob A. Kabiljo, Trgovina galanterijske nirnberške i kratke robe • Elias E. Kajon i komp., Prodaja građevinskog materijala • Royal odijela, Salamon E. Kabiljo • Menahem D. Salom, Mjenjač • Daniel Ovadia i brat, Gvožđara • Isidor R. Danon, Trgovina zemaljskim proizvodima i životnim namirnicama na veliko • Figli Z. Danon, Manufakturna radnja na veliko i najveće skladište čeških fesova • Daniel i Zadik Salom, Mjenjačnica • Aron S. Albahari, Trgovina galanterijske, kratke i pletene robe na veliko • Tkaonica ćilima Sarajevo • Simon Katan, Veletrgovina papira, te ostalih kanc. potrepština, razglednica itd.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 97

97

10/11/11 7:39 AM


Eli Tauber • Sanatorij za fizikalno liječenje – dr. Žiga Bauer i dr. Srnold Šternberg

• Delikatesna radnja “Zlatni zub”, Josef Haim Levi

• Salamon Abr. Kabiljo, Anilinske boje, indigo i kemikalije

• Josip Taubman, Strojno uređena stolarija za građevinu i pokućstvo

• Restoran“Samek”, Mavro Samek

• Instalaterska radnja, Avram J. Levi

• Fotocentrala, Hinko Rapp

• Štamparija “Kajon“

• Josef J. Kampos, Prodavaona I. vrste govedine i slavonske teletine na veliko i malo

• “Jadran“d. d., ing. Sumbul i Danon

• Tiller d. d., Dobavljač Kraljevskog dvora • Gvožđara “Jadran“d.d. • Antikvarna knjižara “Menahem Papo“ • “Elegancija”, N. Attias (Buki) • Kabiljo, Građevno preduzeće • Alebert J. Kabiljo, Koža na veliko i malo i sve postolarske potrepštine

• Krojački salon, Mordo Papo • Bencion D. Gaon, Kratka i pletena roba na veliko • Abram Jakob Altarac, Trgovina brašnom i žitaricama na veliko • Simon Katan, Knjižara i papirnica • Fabrika kapa i šubara “Elegant“ • Laura Landau, Bosanska umjetna industrija ručnih radova • Hajim Š. Daniti, Stovarište pomodne i manufakturne robe

• Silvio Papo, Mehanička fabrika špagata i užarske robe

• Modna uvozna kuća, J. Bihler

• Avram Altarac, Knjižara i veletrgovina papira, kancelarijskog i pisaćeg pribora

• Isak Perić, Manufaktura platna

• Parna ciglana, Mordehaj R. Attias • Leon Kamchi, Trgovina gotovih ženskih i muških odijela

• Kajon i sin, Prodaja platna, štofova i svila

• Bankovna kuća “Sumbulović“

• Jakob Zivecher, Specijalna optička radiona

• Trgovina kratke i pletene robe, Mamo i Leon Pinto

• Jakob Abinun, Skladište električnih žarulja, lustera i raznog električnog pribora

• “Instalator”, Danon i Kabiljo

• M. Ast. i sinovi, Trgovina boja i užarije • Braća Montiljo, Špeceraj-delikates • Jakob Papo (Čiči), Veliko stovarište muških i dječijih odijela • Albert D. Maestro, Agenturni i komisioni posao • “Amerikanac”, Salomon Tuvi

98

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 98

• “Velika kafana”, Eliezer Papo • Skladište šamija, Aron J. Maestro Braća Gaon i drug. • Drvarska radnja “Salom i Finci“ • S. Papo, Kobasičar • David Finci, Trgovina kolonijalnom robom • Salom Gaon i David Romano • Isidor M. Salom, Trgovina kolonijalne robe

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


JEVREJI KAO NERAZDVOJNI DIO RAZVOJA PRIVREDE I KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI • Ješua Izrael, Agentura i komisijalna radnja

• Jakob Abinun, Stovarište električnog pribora

• Isidor H. Papo, Pamuk na veliko

• M. E. Kabiljo, Krznarska radnja

• Lazar Cappon, Zastupstvo “Filatorigati textilmuvek R.T.“ • Dobry (Albert Danon), Zastupstvo i skladište tvornica manufakturne i kratke robe Zagreb • M. Gaon, Trgovina vinom i šljivovicom

• Kožnati kaputi “Zlatka“ • S. Papo, Prva sarajevska tvornica salama, kobasica i svih suhomesnatih proizvoda (1926) • David I. Papo, Najmodernija frizerska dvorana za gospodu i dame • Delikates “Specijal“

• Nahman Papo, Popravak satova i zlatnine

• David Baruh, Prodaja šljivovice i vina

Brijački i frizerski salon za gospodu i dame, Isak M. Perera

Frizerski salon za dame, K. Papo

• Hadži Moršo Alatarac i sin, Skladište muške i dječije konfekcije • Union cipele, Rafel I. Salom • Finzi i Salom, Trgovina špeceraja i mješovite robe • Kišne kabanice “Buki“ • Izidor A. Danon, Jedina pomodna i manufakturna radnja • Kohenova obućarska radnja “Davko“ • Moric Demajo, Specijalna trgovina štofova • Daniel&A. Kajon, Štamparija i knjižara • Isak Perić, Tkanine • Trgovina perjem, E. Friedman • Kratka i pletena roba na veliko, Bencion D. Gaon • Josip Szabo, Slastičarna • “Vrelo cipela”, Silvio A. Finci • Braća Ovadija, Gvožđara • Aron Salom, Draguljar, Banja Luka • “Tehnika“

• Moric I. Konforte, Špecerajska radnja • “Merinos”, Tvornica pletene robe, I. Musafia i drug K. D. • Trgovačka i kreditna zadruga “Komercium“ • Alkalaj i Kabiljo, Trgovina svakovrsne kože • Josef Atijas, Zlatar i draguljar • Isak Salomon Romano, Špecerajska radnja • “Gradska bašča”, Avram Romano i Moric Atijas • Trgovina maraka, Levi Hajim • Albert Romano, Agentura i komisionalna radnja (1921) • Trgovačko i špedicijsko d.d. “Promet”,,Leopold Hejm • Trgovina žestokih pića, Papo i Baruh • Krznarska radnja, Herman Izrael • Tapetar i dekorater, Moric (Musita) Altarac • Pomodna radnja “King”, Albert Kabiljo

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 99

99

10/11/11 7:39 AM


Eli Tauber • Trgovina začinima, Leon I. Levi

• Ovadio Finci, Trgovina drva

• Pomodna radnja, Šarko Levi (1918)

• Židovska banka za Bosnu i Hercegovinu

• “Anker osiguranje”, Poslovnica Sarajevo, Julijus Singer • Sabetaj D. Papo, Skladište staklarske i porcelanske robe •

Trgovina starih maraka, Benzion Kabiljo

Skladište ženskih šešira, Nada Abinun

Židovska banka d.d.

• Leon Albahari, Agrarni i komisioni posao (1919) • Braća Finzi, Trgovina pokućstva • Berbhard I. Finzi, “Export Import“ • Danko Salom, Trgovina alkoholnih pića na veliko • Izachar D. Danon, Pomodna manufakturna radnja • Knjigoveznica, Aleksandar Kabiljo • Židovska trgovačka i obrtna banka, Tuzla • Danko Papo, Pomodni salon za gospođe • Velepecara žestokih pića, Derventa • Hinko Stockhammer,Građevna i strojarska radionica • Jozef J. Kabiljo, Skladište i radionica tapetarske i dekorativne robe • J&J Neuer, Trgovina elektromaterijalom

• Jakob J. Konforte, Trgovina kolonijalnom robom • Elijas J. Danon, Agentura i komisionalna radnja • Josef D. Levi, Trgovina kuhinjskim posuđem • “Orient” agentura, Hajim Ozmo, kasnije “Orient-Ozmoagentura“ • Aleksander Engel, Špeceraj • Salamon H. Levi, Brijač i vlasuljar, Banja Luka • Proizvodnja guščije masti, goveđeg i guščijeg mesa, Rafael Levi, Bijeljina • Tvornica salami, raznih vrsta goveđeg i guščijeg mesa, Josef Jakob Kampos i Papo • Mosko Atijas, Stolarija za građevine i namještaj • Herman Drechsler, Trgovina špeceraja i delikatesa • Restauracija i kafana, Hadžo Mošo Haim Levi, Kiseljak • Hojnik i Papo, Oblasno ovlašteni posredni zavod i agentura • Stolarska radionica pokućstva, David J. Finci • Radnja galvanoplastike, I. Landau

• Jakob H. Montilja i sinovi, Skladište galanterije, stakla i porculana

• Prva bosanskohercegovačka tvornica šibica “Alkalaj” i comp.“Dolac“Isak G. Salom Salom D. Alkalaj, Ješua D. Salom i Josef M. Israel

• Dionička pivara

• Fabrika cigaret-papira (S. D. Alkalaj)

• Pomodna manufaktura, Zadik Papo

• Fabrika kože, A. Alkalaj

• Proizvodnja meda, Josef Papo, Ljubuški

• Eisler i Gotlieb (Krivaja), Zavidovići

100

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 100

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


JEVREJI KAO NERAZDVOJNI DIO RAZVOJA PRIVREDE I KULTURE U BOSNI I HERCEGOVINI • M. Ast, Trgovina boja, loja i laka (1921)

• Isidor Vita Lövy, Radnja cipela i galanterije

• Ludwig Holander, Maglaj

• Hajim Papo, Delikatesna trgovina

• Josif Koppelmann, Urar i draguljar

• Buffet Šlezinger

• Moise I. Altarac, Trgovina

• Isidor I. Musafia, Konfekcija za gospodu i gospođe

• Braća Romano, Trgovina mješovitom robom • Braća Maestro, Trgovina • Agentura S. Cappon • Oskar Wiesler, Trgovina galanterije, parfimerije i igrački • Hajim Daniti, Pomodna galanterijska radnja • Stovarište svakovrsnih koža, Albert J. Alkalaj • Levi, Trgovina galanterijskom robom • Sarajevska tvornica papirnatih vrećica • Isak Zadik Levi, Kafana i aščinica • H. Alatarac,Trgovačka radnja sakralnim predmetima • Zakupništvo kiseljačkog vrela i veleprodaja mi. voda, Herman Fürst • “Alcalai &CO”, Trst, Leon Alkalaj • Salamon Abr. Kabiljo, Fabričko stovarište kasa • Samuel Kabiljo, Trgovina manufakturne, špecerajske i galanterijske robe • Salamon E. Kabiljo, Manufakturna i konfekciona radnja

• “Vila” d.d., Prva bosanskohercegovačka tvornica svijeća, sapuna, kristalne sode i masnih proizvoda • Gabriel Alevy, Manufakturna radnja • Generalno zastupstvo prvorazrednih tvornica, Siegfried Schwartz • Ovlašteni mašinskoinženjerski ured, “Sumbul&Danon“ • Elias A. Kajon i F. Bem, Skladište konfekcije za gospodu i gospođe • Josip Hirschl i drug., Zastupstvo i trgovina • Moric i Salom Gaon, Agentura i komisionalna radnja • David S. Almozino, Špedicija • Mosko Pinto, Trgovina manufakturne i kratke robe na veliko • Gabriel Alevi, Manufakturna radnja platna i ostale manufakturne robe • Leon A. Finci, Pomodno manufakturna radnja • Tvornica čarapa “Ključ” – Avram L. Sadić • J. J. Majer, Staklana • Mesna industrija “Triumf”, Šabetaj D. Papo

• Josef Perera, Pomodna manufakturna radnja

• Prva tvornica čipaka i pantljika d.d. Sarajevo

• Braća Hartenstein, Derventa, Prva jugoslovenska tvornica dječijih kolica, drvenarije i pletenje košara

• “Kinema“

• Tkaonica – Silvije Salom • Tekstilna industrija “ŠIK“

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 101

101

10/11/11 7:39 AM


Eli Tauber • Osiguravajuće društvo “Slavija“

• Crijevara, Avram Levi

• Gvožđara, Avram Majer Altarac

• “Dora”, Izrada rublja, braća Finci

• Tvornica bombona, čokolade, rahatlokuma i halve “Zora”, Isak i Salamon Altarac

• Tvornica stakla, Ludvig Marton

• Prerada papira “Papir” d. d. • “Derbi”, Izrada vešova, manufaktura • Založna banka – Avram H. Atijas

102

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 102

• Pržionica kafe “Ocean” d. d. • Pilana “Vjenac”, Pale • Drvena stolarija, Josip Taubman • Tvornica sode Tuzla, Herman Vilko

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA U POLITIČKIM RAZMATRANJIMA ADALBERTA VON SHEKA I MORITZA VON AUFFENBERGA*1

T

ijekom četiri desetljeća austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini stvorena je iznimno obimna rukopisna i tiskana građa koja se odnosi na njezine najvažnije političke, gospodarske i kulturne aspekte. Pretežiti dio spomenute arhivske građe nalazi se u Arhivu Bosne i Hercegovine, u Fondu Zajedničkog ministarstva financija, Zemaljske vlade i Privatne registrature. Jedan njezin, s obzirom na sveukupni opseg, neznatniji dio posvećen je temi na koju se odnosi ovaj rad, analizi identitetskih odrednica bosanskohercegovačkog pučanstva. Nastao je iz rakursa suvremenika, visoko pozicioniranih austrougarskih civilnih i vojnih službenika, u svrhu oblikovanja dugoročnije političke strategije, ali i s obzirom na najvažnije aktualne probleme, pri čemu je krucijalno bilo pitanje procjene lojalnosti pojedinih vjerskih i nacionalnih zajednica prema Austro-Ugarskoj Monarhiji u politički vrlo osjetljivom razdoblju, omeđenom s jedne strane aneksijom Bosne i Hercegovine 1908., a s druge strane donošenjem Ustava za Bosnu i Hercegovinu i uvođenjem parlamentarnog sustava 1910. godine. *

Prikazani rezultati proizašli su iz znanstvenog projekta Katolicizam, islam i pravoslavlje u identitetskim procesima u BiH, (019-0190612-0599), provođenog uz potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 103

103

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

Prva tri izvora koji će se analizirati objavio je Hamdija Kapidžić, uz kratke uvodne studije u kojima je naznačio okolnosti njihova nastanka.2 U kasnijim radovima posvećenim analizi prilika u Bosni i Hercegovini u austrougarskom razdoblju ti su izvori citirani parcijalno, bez sustavnije analize njihova sveukupnoga, u historiografskom smislu iznimno relevantnog sadržaja. Riječ je o memorandumima upućenima 1909. i 1910. prestolonasljedniku nadvojvodi Franji Ferdinandu, radi njegova boljeg upoznavanja s aktualnim prilikama u Bosni i Hercegovini. Četvrti dokument koji će se analizirati rukopis je s kraja Prvoga svjetskog rata. Napisao ga je Adalbert von Shek u svrhu utvrđivanja uzroka rata te iznalaženja odgovora na vitalna pitanja vezana uz problem državnopravnog preustroja Austro-Ugarske Monarhije i formuliranje njezinih temeljnih državnih i nacionalnih prioriteta. Nije nikada u cijelosti objavljen, niti su citirani njegovi dijelovi, niti je korišten kao znanstveni izvor. Riječ je o opsežnom rukopisu pod naslovom Die südslawische Frage. Kroaten und Serben von Agricola [Adalbert Shek von Vugrovec], Ein Vertrag. Jun 1917.3 Prije razmatranja sadržaja spomenutih izvora upozorio bih da su neka u njima iznijeta stajališta pretjerana, a neka prožeta i osobnim predrasudama autora, dakle radi se o subjektivno obojenim zapažanjima. Međutim, pretežit dio u njima iznijetih spoznaja i predviđanja precizan je i historiografski relevantan, posvjedočen u kasnijim povijesnim događanjima na području Bosne i Hercegovine i šire. Zbog ograničenja vezanih uz opseg priloga ovdje nije moguće detaljnije se osvrnuti na stajališta koja se mogu smatrati dvojbenima ili pretjeranima. S obzirom na doseg elaboracije pojedinih problema vezanih uz problem identiteta bosanskohercegovačkog pučanstva u austrougarskom razdoblju, također držim važnim napomenuti da se u izvorima koji će se analizirati ne radi o analizi identiteta sukladnoj onoj koja se primjenjuje u sklopu suvremenih teorija nacije i nacionalno-integracijskih procesa. Način analize odgovara onodobnim kriterijima, a odražava poglede obrazovanijih austrou2

Vidi: Hamdija Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine. 1. General Auffenberg o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini krajem 1909. i početkom 1910. godine. 2. A. Šek: Bosna i Hercegovina i ustavne uredbe, Glasnik Arhivâ i društva arhivista Bosne i Hercegovine (dalje: H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine), Sarajevo, 1962., Godina II. – Knjiga II., 293.-328. 3

Rukopis se nalazi u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, Čitaonica starih knjiga i rijetkih rukopisa (dalje: NSK, ČSR), signatura: R 5707.

104

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 104

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

garskih službenika koji su djelovali u državnoj službi u Bosni i Hercegovini. Cilj ovoga rada je upozoriti na relevantnost njihovih razmatranja s obzirom na okolnost da se u njima analiza identitetskih odrednica bosanskohercegovačkog pučanstva koristi kao osnova za predlaganje pragmatičkih političkih odluka važnih za učvršćivanje vladavine Austro-Ugarske Monarhije u Bosni i Hercegovini nakon aneksije 1908. godine. U spomenutim Auffenbergovim i Shekovim memorandumima iz 1909. i 1910., upućenim prestolonasljedniku nadvojvodi Franji Ferdinandu, stajališta proizašla iz analize identiteta bosanskohercegovačkih Hrvata, Srba i Muslimana, iznijeta u sklopu obavijesti o njihovu političkom držanju i političkim koncepcijama, kriterij su utvrđivanja njihove lojalnosti prema Austro-Ugarskoj Monarhiji. Shekov rukopis iz 1917. nastao je u drugačijem povijesnom kontekstu, ali mu je zadaća bila slična. Identitetske odrednice Hrvata i Srba u njemu se analiziraju u svrhu utvrđivanja razlika u njihovom povijesnom konstituiranju kao nacija, s posebnim osvrtom na njihov odnos prema Monarhiji, s ciljem formuliranja odnosa austrougarskih vlasti prema Srbima u Monarhiji i Kraljevini Srbiji tijekom i nakon svršetka Prvoga svjetskog rata.

Memorandum Moritza von Auffenberga U svojim autobiografskim zapisima, objavljenim u Münchenu 1921., Moritz von Auffenberg4 upozorio je na činjenicu da je u svome prvom memoran4

Moritz von Auffenberg Komaróv (Troppau, u austrijskom dijelu Šleske, danas Opava u Češkoj, 22. V. 1852.-Beč, 18. V. 1928.). Sin je višega državnog odvjetnika. Apsolvirao je Terezijansku vojnu akademiju, a zatim Ratnu školu u Beču. Godine 1871. postaje poručnik, 1880. satnik u Glavnom stožeru, 1900. general-major i brigadir u Györu, 1905. podmaršal i zapovjednik 35. infanterijske divizije u Zagrebu, 1907. glavni inspektor škola časničkog zbora, 1909. zapovjednik XV. korpusa u Sarajevu, 1910. general pješaštva, 1911. ministar rata. Početkom 1912. odstupio je s ministarskog položaja i postao glavni inspektor vojske, 1914. glavni je zapovjednik 4. armije, kao takav veoma zaslužan za pobjedu od 26. kolovoza 1914. kod Komarówa, zbog čega mu je dodijeljen plemićki naslov “von Komarów”. Ipak, krajem rujna iste godine razriješen je s te dužnosti, a zatim je 1915., pod optužbama za djela učinjena za mandata ministra rata, izveden pred vojni Sud časti, koji ga nakon provedene istrage oslobađa optužbi. Od tada živi u Beču, posvetivši se pisanju osobnih uspomena i rasprava vojnog karaktera. Godine 1921. u Münchenu je objavio autobiografiju pod naslovom Aus Österreichs Höhe und Niedergang. Eine Lebensschilderung. Uz to napisao je i vojne rasprave Aus Österreichs Teilnahme am Weltkrieg (1920.); Der Feldzug der 4. östereichischen Armee am Be-

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 105

105

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

dumu nadvojvodi F. Ferdinandu iz 1909. iznio slične ideje koje je dvije godine ranije, dakle uoči aneksije Bosne i Hercegovine, izložio austrougarskom ministru vanjskih poslova Aloysu Lexi von Aehrenthalu, ali ih je ovdje izložio temeljitije.5 U oba memoranduma, kako u prvom s kraja 1909., posvećenom analizi prilika u anektiranim područjima prije proglašenja Ustava, tako i u drugom s početka 1910., iz proaustrijske je perspektive podvrgnuo detaljnoj analizi aktualne političke prilike i odlučujuće čimbenike koji su ih oblikovali, polazeći pritom od pojedinih nacionalnih i konfesionalnih grupa.6 Pritom je nastupio kao žestoki osporavatelj ugarskih nastojanja za osamostaljivanjem od Austrije i svođenjem međusobnih državnopravnih veza na personalnu uniju, kao i nastojanja Mađara za političkim i gospodarskim ovladavanjem Bosnom i Hercegovinom.

Prvi Auffenbergov memorandum (1909.) Prvi memorandum, napisan potkraj 1909., pod naslovom “Politische Situation im Annexionsgebiete vor Promulgierung der Verfassung (Ende 1909)” podijeljen je u tri dijela. Prvi dio naslovljen je SERBEN – PARTEI, drugi MOHAMEDANER, a treći KROATEN (KATHOLIKEN) PARTEI. Ukratko ću se osvrnuti na najvažnija u njemu iznijeta zapažanja. A. SERBEN - PARTEI (SRPSKA - STRANKA)

Moritz von Auffenberg najprije iznosi svoje stajalište da su svi Srbi ujedinjeni u jednoj misli: iznuditi (erzwingen) što veću autonomiju i da s gnušanjem odbacuju (Perhorreszierung) trijalističku opciju, kojom je unutar trijalistički preustrojene Monarhije predviđeno pripojenje Bosne i Hercegovine Hrvatskoj ginn des Weltkriegs (1920.). Vidi opširnije: Marko Trogrlić, “Hrvatska i‘Hrvatsko pitanje’” u korespondenciji Josipa Franka i Moritza von Auffenberga Komaróva (1908.-1910.)”, Pravaška misao i politika. Zbornik radova (ur. Jasna Turkalj, Zlatko Matijević i Stjepan Matković), Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 2007., 167.-181.; Josef Ullreich, Moritz von Auffenberg – Komarów. Leben und Wirken 1911-1918 (Disertation), Wien, 1961. 5 6

H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 294.

Spomenuti memorandumi nalaze se u ostavštini prestolonasljednika nadvojvode Franje Ferdinanda. Vidi: Haus, - Hof- und Staatsarchiv – Wien, Nachlass F. F. [Erzherzog Franz Ferdinand], Karton 18, Memoire des Fmlt. [Feldmarchalleutnant] Auffenberg.

106

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 106

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

i Dalmaciji. Nadalje, govori o tome da za Srpsku stranku7 aneksija nije ništa drugo nego vis major, odnosno viša sila i da su sve njezine političke procjene osnovane na očekivanjima da će prije ili kasnije nastati nešto drugo. Bilo bi, tvrdi nadalje Auffenberg, potpuno promašeno pretpostaviti da se Srpska stranka pomirila s novonastalim stanjem. Uspoređuje ju s lukavim račundžijom, ustvrdivši da ona aneksiju smatra nekom vrstom provizorija i usmjerava sva svoja nastojanja na to da što više oslabi državnopravno povezivanje između Bosne i Hercegovine i Monarhije. Bez obzira na to, Srpska stranka u nekim drugim važnijim pitanjima nije bila u opoziciji prema vladi i time je izbjegla sukob s Muslimanima, koje je i inače željela pridobiti za sebe. Stoga je, upozorava Auffenberg, lako moguće da u osnovi prema državi neprijateljski raspoložena Srpska narodna organizacija (dalje: SNO) stekne većinu, odnosno postane vladajuća stranka u koaliciji s Muslimanskom narodnom organizacijom (dalje: MNO), osnovanom 1906. godine. Na pitanje zar se neprijateljsko držanje srpskog stanovništva (sada više ne govori o Srpskoj stranci, odnosno o srpskim političkim vođama, nego o stanovništvu) prema Monarhiji neće nikada promijeniti, Auffenberg odgovara: “...samo onda ako u Kraljevini Srbiji dođe do potpunog sloma ili ako se unutarnje prilike u Monarhiji u potpunosti urede.”8 Pritom upozorava na mađarsko poticanje velikosrpskih aspiracija, u svrhu pretvaranja Bosne i Hercegovine u ugarsku interesnu sferu: “Sve dok subverzivni elementi, osobito u Ugarskoj, sve više i više stječu nadmoć, dokle god politika rastavljanja postojano napreduje (odnosi se na ugarske napore za osamostaljenjem od Austrije i svođenjem međusobnih državnopravnih odnosa na personalnu uniju, op. Z. G.) i [dok se] time Schlagwort-u “Monarchie auf Kundigung” podjeljuje puni pravni naslov, sve dotle će velikosrpske aspiracije i dalje postojati.”9

7

H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 294. Pritom misli na Srpsku narodnu organizaciju, osnovanu 1907., ali analizira i nastojanja njezinih frakcija, te u tom kontekstu upotrebljava izraz Srpska stranka.

8 9

Isto. /prijevod s njemačkog/. Isto.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 107

107

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

Na kraju Auffenberg upozorava na nepovoljan odjek tzv. Friedjungova procesa10 s obzirom na interese Monarhije.11

B.) MOHAMEDANER (MUSLIMANI) U uvodnim razmatranjima o političkom držanju bosanskohercegovačkih muslimana Moritz von Auffenberg iznosi pretpostavku da je mjerodavnim krugovima u Beču poznato da je još prije aneksije između MNO-a i “ekstremnih mađarskih elemenata” sklopljen sporazum kojim se ugarska strana obvezala da će pružiti političku potporu Muslimanima, dok su oni sa svoje strane pristali podupirati nastojanja Mađara za stjecanjem dominantne uloge u Bosni i Hercegovini. Taj je sporazum nakon aneksije obnovljen i dopunjen u dijelu da će se Ugarska usprotiviti svakom pokušaju državnopravnog povezivanja anektiranih područja s Hrvatskom i Dalmacijom.12 Auffenberg pritom upozorava da među muslimanima ima i prema austrijskim intencijama u Bosni i Hercegovini lojalnih elemenata, posebice u grupi okupljenoj oko Ademage Mešića, koja se prema njegovu mišljenju ponekad previše snažno veže uz Hrvate. Ipak, pretežit dio Muslimana, Auffenberg rabi izraz “velika od strane Šerifa Arnautovića vođena mladoturska masa”, pomirio se s aneksijom (u smislu mirenja sa sudbinom), ali je ni na koji način ne može akceptirati na osjećajnom (psihološkom) planu. Nadalje, ustvrdio je da agrarnim nasto10

Dana 3. III. 1909. objavljena je optužnica za veleizdaju protiv pedeset tri člana Srpske samostalne stranke, koja u to vrijeme s Hrvatskom strankom prava tvori Hrvatsko-srpsku koaliciju, u trenutku nakon aneksije Bosne i Hercegovine (1908.), kada se mislilo da je rat sa Srbijom neizbježan. Dana 25. III. 1909. prestala je ratna opasnost, jer aneksiju priznaju ruska i srpska vlada. Istoga dana u bečkom dnevniku Reichspost austrijski povjesničar Heinrich Friedjung (1851.-1920.) započeo je objavljivati niz članaka, na temelju njemačkog prijevoda dostavljenih mu krivotvorenih dokumenata, u čiju autentičnost nije posumnjao. Tim se dokumentima hrvatski dio Hrvatsko-srpske koalicije, prije svega Frano Supilo, optužuje zbog veleizdajničke suradnje sa Srbijom. Oklevetani zastupnici tužili su Friedjunga i Reichspost, te su na tzv. Friedjungovom procesu u Beču (9.-22. XII. 1909.) dokazali da je riječ o krivotvorinama. Tada interveniraju ministar vanjskih poslova Aehrenthal i prestolonasljednik nadvojvoda Franjo Ferdinand radi postizanja kompromisa. Optužbe su povučene, a obećano je i uklanjanje Rauchova režima u Hrvatskoj. H. Friedjungu nepovratno je narušen ugled u znanstvenim krugovima. 11

12

H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 295. Isto, 295.-296.

108

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 108

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

janjima uz rijetke iznimke odlučan otpor pružaju samo Muslimani, ako bi se ono rješavalo putem obligatornog otkupa. Ovakvo konzervativno držanje muslimanske veleposjedničke aristokracije glede agrarnog pitanja Auffenberg objašnjava ne samo ekonomskim činjenicama nego i razlozima kulturološke naravi, proizašlim iz okolnosti da se u Bosni i Hercegovini susreću Istok i Zapad, zbog čega je tu jedva moguće naći neku premosnicu. S obzirom na činjenicu da se radilo o sučeljavanju stoljećima stvaranih, u mnogo čemu oprečnih sustava vrijednosti, izbjegavanju sukoba prema Auffenbergovom mišljenju nisu mogle pomoći ni bilo kakva obzirnost vlasti u konfesionalnim pitanjima, ni vjerska tolerancija. Svoje mišljenje o presudnom utjecanju čimbenika kulturno-civilizacijske i psihološke naravi na oblikovanje držanja bosanskohercegovačkih muslimana prema agrarnom pitanju Auffenberg potkrepljuje tvrdnjom da se aga ne može promijeniti i da će, ako mu se uzme njegov posjed ili jedan dio posjeda, u 9 od 10 slučajeva postati propalica (der Lump, odrpanac, nevaljalac, propalica, u konkretnom slučaju to treba shvatiti kao propadanje u moralnom smislu).13 Ovdje se priklanja odrednicama proizašlim iz analize identiteta i mentaliteta bosanskohercegovačkog pučanstva kao glavnome kriteriju za predlaganje ključnih odluka glede budućnosti Bosne i Hercegovine, u konkretnom slučaju o agrarnom pitanju. Energičan otpor muslimanske elite radikalnom rješenju agrarnog pitanja tumači ponajprije razlozima psihološke naravi, strepnjom muslimanske veleposjedničke aristokracije proizašlom iz shvaćanja da bi gubitak veleposjeda destruirao njezin identitet, odnosno doveo do posvemašnjeg rasapa sustava vrijednosti na kojemu se temeljio njezin društveni život. Ovime Auffenberg objašnjava i veliku naklonost koju muslimanske vođe osjećaju prema Mađarskoj agrarnoj banci u Sarajevu, u kojoj oni vide sredstvo za izbjegavanje obligatornog otkupa, odnosno jamstvo za provedbu fakultativnog otkupa. Agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini u austrougarskom razdoblju bilo je jedno od ključnih socijalnih, ekonomskih i političkih problema, te je stoga predstavljalo i jednu od najvažnijih tema u raspravama bosanskohercegovačkog Sabora i prije i nakon prihvaćanja zakona o fakultativnom otkupu 1911. godine.14 Svoje razmatranje problema agrarnog pitanja u Bosni i Hercegovini Auffenberg završava konstatacijom da se s punom izvje13 14

Isto, 296.

S tim u vezi vidi: Edin Radušić, “Agrarno pitanje u bosanskohercegovačkom saboru 1910.-1914.”, Prilozi, Institut za istoriju, Sarajevo, 34/2005., 119.-154.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 109

109

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

snošću može tvrditi da bi njegovo radikalno rješenje pretežit dio Muslimana odvelo u opoziciju prema Austro-Ugarskoj Monarhiji, što bi ugrozilo temelje njezine vladavine u Bosni i Hercegovini.15

C. KROATEN (KATHOLIKEN) PARTEI – HRVATSKA (KATOLIČKA) STRANKA Hrvatsku (katoličku) stranku u Bosni u Hercegovini Auffenberg ocjenjuje kao jedinu sasvim pouzdanu, odnosno kao potpuno lojalnu carsku i dinastijsku: “(...) die einzige wirklich verlässliche, reichs-und dynastie-treue Partei.”16 Međutim, odmah zatim definira je i kao siromašnu i po lošem hrvatskom običaju rascjepkanu na frakcije i to vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera i sarajevskog odvjetnika Nikole Mandića, kojega podržavaju franjevci. Potonja frakcija zaparvo je Hrvatska narodna zajednica (dalje: HNZ). Inicijativa za njezin osnutak pokrenuta je u Docu kod Travnika 1906., a pravila su joj potvrđena 1907. godine. Spomenutu rascjepkanost u hrvatskoj politici u Bosni i Hercegovini Auffenberg ocjenjuje besmislenom, jer su obje frakcije imale identičan program – naime, onaj Stranke prava, odnosno hrvatske ujedinjene opozicije iz 1894. godine. Auffenberg zatim daje opis Stadlerove stranke, u stvari grupacije, jer Hrvatska katolička udruga (dalje: HKU) nastaje na inicijativu nadbiskupa Stadlera 18. siječnja 1910. godine, dakle, početkom iduće godine, uoči uspostave parlamentarnog sustava u Bosni i Hercegovini. Za Stadlerovu stranku ustvrdio je da ne samo da se predstavlja nego se i ponaša kao isključivo katolička stranka. Ona je pritom, smatra Auffenberg, postupila neumjereno i pogrešno, jer si je onemogućila porast članstva, odnosno ograničila ga, svodeći ga isključivo na pripadnike katoličke vjeroispovijesti. Njezin put ocijenio je gotovo neprohodnim, a uz to je ustvrdio da potiče netrpeljivosti, osnažuje mađarski utjecaj i onemogućuje okupljanje svih onih elemenata koji inače imaju zajedničke kulturne ili nacionalne interese. Nadbiskupa Stadlera Auffenberg je inače smatrao previše praktičnom i “blistavom” (u znanstveničkom smislu mudrom) glavom, a da sve to ne bi uviđao. Unatoč tome, Stadler se prema Auffenbergovom mišljenju nalazio, s jedne strane, prečesto zatočenim u svojoj “propagandističkoj prošlosti”, u kojoj vrijedi načelo da se hrvatski katolički položaj može očuvati i unaprijediti samo u oštroj borbi, a s druge strane, bio 15 16

H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 296.-297. Isto, 297.

110

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 110

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

je pod utjecajem svoje fanatične i pritom sasvim neposlušne okoline, koja ga je bez prestanka huškala na nerazumnu bratsku svađu i razmirice, koju Auffenberg ironično uspoređuje s ratom miševa i žaba (der Froschmäuserkrieg). Auffenberg pritom posebice upozorava na tajnika nadbiskupa Stadlera isusovca Karla Cankara, brata slovenskoga književnika Ivana Cankara, kojega naziva svadljivim publicistom. Za drugu katoličku frakciju, koja je bila pod utjecajem franjevaca, odnosno HNZ, Auffenberg pokazuje znatno više naklonosti. Njezin rad ocjenjuje pozitivnije, jer nije htjela koristiti konfesionalni moment kao svoje geslo, držeći da bi se time odbili svi nekatolici, a njih je u Bosni i Hercegovini 2/3. Oni su (Auffenberg ovdje govori o franjevcima, premda je vodstvo HNZ-a potjecalo iz hrvatske liberalno orijentirane svjetovne inteligencije) na temelju zajedničkih kulturnih i nacionalnih interesa utemeljili HNZ, u kojem ima oko 45.000 članova, među kojima 1.000 Muslimana.17 Auffenberg zatim upotpunjuje svoja stajališta o nadbiskupu Stadleru. Ocjenjuje ga kao nedvojbeno zaslužnu osobu, ali također kao propagatora austrijske aneksijske ideje, a budući da više ne može dovoljno obuzdavati svoje «huškačke kapelane», pritom misli na svećenički krug u uredništvu Hrvatskog dnevnika, na Muslimane on djeluje kao crvena krpa. Stoga je, nastavlja Auffenberg, u najboljem interesu stvari toga časnoga, vrlo zaslužnoga staroga dostojanstvenika premjestiti na vakantnu biskupsku stolicu u Đakovu,18 gdje bi on mogao svoje plemenite prirođene sklonosti koristiti na interes čistoga hrvatstva i pritom djelovati na korist Katoličke crkve, a svojim odlaskom u Bosni i Hercegovini otvoriti put razumijevanju između Hrvata i Muslimana.19 Kao političkog lidera bosanskohercegovačkih Hrvata, Auffenberg ističe Nikolu Mandića, kojemu ne zamjera niti aferu s Privilegiranom agrarnom i komercijalnom bankom u Sarajevu, tijekom koje se Mandić inače ozbiljno kompromitirao.20 17 18

Isto, 297.

Isto. Bosansko-đakovačka i srijemska biskupija bila je vakantna pet godina nakon smrti biskupa Josipa Jurja Strossmayera (1905.-1910.), a zatim je biskupom imenovan Ivan Krapac (1910.-1916.). U međuvremenu biskupijom je upravljao kapitularni vikar đakovački Anđelko Voršak. 19

20

H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 298.

Isto, 298. N. Mandić aktivno je kao dioničar i član uprave sudjelovao u osnutku Privilegirane agrarne i komercijalne banke za Bosnu i Hercegovinu, kao filijale Peštanske ugarske komercijalne banke, a da o tome nije obavijestio Središnji odbor HNZ-a. Ta se banka

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 111

111

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

Ovdje bih naglasio da se moja interpretacija uloge nadbiskupa Stadlera u političkom životu Bosne i Hercegovine, a poglavito u procesu političkog organiziranja bosanskohercegovačkih Hrvata, znatno razlikuje od Auffenbergove. Svoja stajališta s tim u vezi iznio sam u monografiji o nadbiskupu Stadleru,21 te u drugim studijama posvećenim analizi Stadlerove uloge u političkom životu Bosne i Hercegovine i razmatranju njegova utjecaja na političko organiziranje bosanskohercegovačkih Hrvata u austrougarskom razdoblju. Stadlerovo udaljavanje od HNZ-a nije bilo povezano samo s činjenicom da nije pristajao na interkonfesionalno pozicioniranje hrvatske politike u Bosni i Hercegovini, pri čemu se ona najčešće preuveličava, a uglavnom prešućuje da Stadler nije nikada u načelu odbacio interkonfesionalnost hrvatske nacionalne pripadnosti. Njegov antagonizam prema HNZ-u bio je napose uvjetovan time da je HNZ s vremenom prihvatio opciju Hrvatsko-srpske koalicije u Hrvatskoj, kojom je hrvatska politika odustala od programa ujedinjene opozicije iz 1894., napustivši, između ostaloga, i raniji zahtjev za povezivanjem Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. Osim toga, vodstvo HNZ-a nakon aneksije pokazuje sve veću sklonost prema suradnji sa Srbima i traženju političkog oslonca kod Mađara. Stadler je takvo usmjerenje smatrao štetnim po hrvatske i katoličke interese i nastavio inzistirati na povezivanju Bosne i Hercegovine s Hrvatskom u sklopu planova tzv. velikoaustrijskog kruga oko prestolonasljednika nadvojvode Franje Ferdinanda o trijalističkom preustroju Monarhije. Također je upozoravao ponajprije trebala baviti davanjem kredita za fakultativni otkup kmetskih selišta (čitluka). Kada je vijest o Mandićevoj uključenosti u njezin rad prodrla u javnost, izbila je velika afera. Pokušavajući se opravdati, Mandić je u Mostaru izdao brošuru Dr. Nikola Mandić, politički vogja Hrvata u Bosni i Hercegovini i privilegovana agrarna banka u Sarajevu, u kojoj je zagovarao prodor mađarskog kapitala u Bosnu i Hercegovinu. Time je samo pogoršao situaciju, jer je Hrvatski dnevnik u ožujku 1909. protiv njega pokrenuo oštru kampanju, optužujući ga da je postao eksponent mađarskih interesa u Bosni i Hercegovini, žrtvujući pritom hrvatske interese osobnim probicima. Središnji odbor HNZ-a na svome je zasjedanju 3. veljače 1909. zauzeo stajalište da nije suglasan s tim da se agrarno pitanje u Bosni i Hercegovini rješava jednom agrarnom bankom i da se ona otvori prije zasjedanja bosanskohercegovačkog Sabora. Mandić je stavljen pred izbor, da napusti upravni odbor Privilegirane agrarne i komercijalne banke ili položaj predsjednika HNZ-a. Opredijelio se za drugu mogućnost, te je uskoro napustio položaj predsjednika HNZ-a. 21

Vidi: Zoran Grijak, Politička djelatnost vrhbosanskog nadbiskupa Josipa Stadlera, Zagreb, 2001.

112

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 112

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

da je u Bosni i Hercegovini, zbog malobrojnosti Hrvata, savezništvo sa Srbima daleko opasnije nego u Hrvatskoj.

Drugi Auffenbergov memorandum U svome drugom memorandumu naslovljenom Memoire über die gegenwärtige politische Situation (März 1910.) im Annexionsgebiete Moritz von Auffenberg donosi nove informacije koje upotpunjuju spoznaje o političkom držanju triju bosanskohercegovačkih nacionalnih i konfesionalnih zajednica. U analizi se nadovezuje na slijed izlaganja iz prošlog memoranduma: SRBI MUSLIMANI - HRVATI. A. SERBEN (SRBI)

Ocjenjivanje političkog držanja bosanskohercegovačkih Srba započinje s Auffenbergovom konstatacijom da je nakon aneksije došlo do cijepanja njihova opozicijskoga bloka u dvije stranačke skupine. S jedne strane nalazila se Jeftanović – Dimovićeva grupa, odnosno dio SNO-a s njegovim istaknutim predstavnicima Danilom Dimovićem i Gligorijem Jeftanovićem, te glasilom Srpska riječ, koja nakon aneksije zauzima oportunističko stajalište, održavajući i nadalje čvrste veze sa srbofilskom “islamističkom” strankom Alibega Firdusa. S druge strane bila je frakcija Koste Kujundžića, koja ostaje na ranijem intransigentnom stajalištu.22 Glede odnosa bosanskohercegovačkih Srba prema agrarnom pitanju, Auffenberg zaključuje da su se sada sve srpske stranačke grupacije zauzele za obligatorni otkup. Prije aneksije grupa G. Jeftanovića i K. Kujundžića bile su oprezne glede izjašnjavanja o agrarnom pitanju, ne želeći se udaljiti od suradnje s Muslimanima, koji su se, prema Auffenbergovu mišljenju, naivno dali uvući u srpske “taljige”. Međutim, nakon aneksije dolazi do reguliranja državnopravnog položaja Bosne i Hercegovine u sklopu Monarhije, što je pokvarilo planove Srbima, ali ih je ujedno uputilo na to da više ne izbjegavaju zauzimanje za obligatorni otkup, budući da savez s Muslimanima nakon aneksije za njih više nije bio podjednako važan kao ranije.23 22 23

H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 299. Isto, 300.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 113

113

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

Štoviše, ustvrdio je Auffenberg, ne postoji nikakva sumnja u to da bi Srbi u savezu s Hrvatima mogli, premda vjerojatno ne na jednoj od prvih sjednica bosanskohercegovačkog Sabora, postaviti na dnevni red pitanje obligatornog otkupa. Analizirajući odnos Srba prema Zemaljskoj vladi nakon aneksije Bosne i Hercegovine, Auffenberg zaključuje da je bez sumnje došlo do preokreta nabolje. Pretežit njihov dio izvanjski se odrekao intransigentnog stajališta i nastojao zauzeti oportunističko držanje. Međutim, u pokušaju iznalaženja odgovora na pitanje jesu li se Srbi i definitivno odrekli ideja za koje su se ranije zauzimali, odnosno jesu li konačno odustali od svoga velikosrpskog projekta, Auffenberg iznosi mišljenje da u to treba sumnjati, jer postojanost njihova trenutno lojalnog držanja ovisi o različitim okolnostima koje se ne mogu unaprijed predvidjeti. Pritom se poziva na bosansku izreku “Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada” (der Wolf wechselt das Haar, die Natur jedoch nie).24 B. ISLAMITEN25 (MUSLIMANI)

Govoreći o Muslimanima, Auffenberg najprije upozorava da je nakon utemeljenja Muslimanske samostalne stranke (dalje: MSS) i njezine fuzije s grupom oko Ademage Mešića, uz već postojeći MNO, stvorena nova muslimanska stranka. U stvari, radi se o Muslimanskoj naprednoj stranci (dalje: MNS), osnovanoj 1908., koja kasnije revidira program i mijenja ime u MSS. Unatoč činjenici da je stranačka grupacija mlađih članova, predvođena Ademagom Mešićem, među Muslimanima zastupala hrvatsko nacionalno stajalište, Auffenberg iznosi pretpostavku, koja se povijesno neće ostvariti, da bi MSS mogao postati dominantan, odnosno da bi mogao privući i druge Muslimane, među kojima i članove MNO-a. Tome, prema njegovu stajalištu, svakako ne bi mogla pridonijeti ranije navedena činjenica da se stranačka grupacija oko Ademage Mešića orijentirala hrvatski, nego okolnost da je za 24 25

Isto, 300.-301.

U austrougarskim dokumentima na njemačkom jeziku za Muslimane se najčešće upotrebljava termin die Mohammedaner. Termin “Islamiten” vrlo je rijedak i nema značajnije uporište u arhivskim izvorima. U memorandumu iz 1909. Moritz von Auffenberg također upotrebljava izraz Turci – (die Türken). Terminom «Islamiten» koristi se da bi naglasio veliku ulogu islama u oblikovanju sveukupne sfere običajnosti i kulture te institucija (napose pravnih) bosanskohercegovačkih Muslimana.

114

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 114

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

MSS vjera na najvišem stupnju (težište u vjeri), što odgovara shvaćanjima najvećeg dijela bosanskohercegovačkih Muslimana, kojima, ističe Auffenberg, podjednako kao i katolicima nedostaje shvaćanje za nacionalnost i kod kojih u izgradnji identiteta vjerski moment također ima glavnu ulogu. Auffenberg pritom ističe da je teško predvidjeti hoće li se MSS uspjeti organizirati i učvrstiti u tolikoj mjeri da bi već na sljedećim izborima mogao preuzeti odlučujuću ulogu. No, u svakom slučaju pretpostavio je da će se tijekom predstojećih izbora profilirati kao relevantan čimbenik i da bojno polje neće biti prepušteno srbofilskoj stranci Alibega Firdusa, odnosno MNO-u bez borbe.26 Upozorio je na činjenicu da zabrinutost glede mogućeg širenja utjecaja MSS-a vlada i u vodstvu MNO-a, o čemu svjedoči i promjena političke strategije koja se ogleda u njegovu približavanju Zemaljskoj vladi. Prema Auffenbergovom mišljenju, MNO se nije pomirio s aneksijom i još uvijek okreće pogled prema Carigradu, od kojega, premda ne momentalno, očekuje promjenu stanja, dok se radikalni Srbi unutar SNO-a još uvijek nadaju Velikoj Srbiji, odnosno da će se postojeći državnopravni položaj Bosne i Hercegovine promijeniti uslijed velikog europskog preokreta, koji će dovesti do pripojenja Bosne i Hercegovine Kraljevini Srbiji. Auffenberg nije ni slutio da će se ta mogućnost, koju je smatrao najgorim mogućim ishodom događanja, povijesno ostvariti. U nastavku analize pojednostavljuje stvari, tvrdeći da je glavni razlog za nastanak srpsko-muslimanskog saveza, za koji inače ističe da je neprirodan, nezadovoljstvo Muslimana i Srba promjenom državnopravnih prilika. No, na drugim mjestima navodi i konkretne političke razloge njihova paktiranja, koji su, unatoč suprotstavljenosti ekonomskih interesa, uvjetovali manje-više kontinuiranu političku suradnju, napose tijekom borbe za srpsku crkveno-školsku autonomiju (1905.), odnosno muslimansku vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju (1909.). Budući da nije bilo moguće uskladiti ekonomske interese bosanskohercegovačkih Muslimana s interesima katolika i pravoslavaca, koji su uz pomoć vlade nastojali naći sredstva i put za provedbu obligatornog otkupa, Auffenberg je predložio da se muslimanske vođe, kojima agrarno pitanje predstavlja životnu srž (der Lebensnerv), što više veže uz Zemaljsku vladu, a da se zatim rješenje tog pitanja usmjerava na način koji je za njih najpovoljniji, 26

H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 301.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 115

115

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

odnosno u smjeru prihvaćanja fakultativnog otkupa, što se i dogodilo godinu dana kasnije u bosanskohercegovačkom Saboru. C.) KROATEN (HRVATI)

U nastavku analize političkih opcija među bosanskohercegovačkim Hrvatima Auffenberg ponavlja činjenicu o postojanju dviju suprotstavljenih stranaka, nadbiskupa J. Stadlera i sarajevskog odvjetnika N. Mandića, odnosno uz ranije postojeći HNZ konstatira utemeljenje Stadlerove HKU 1910. godine. Za HKU je ustvrdio da se čvrsto drži stare tradicije u kojoj su vjera i nacionalnost neodvojive, a da pritom nadbiskup Stadler i njegovi savjetnici, među kojima navodi pomoćnog biskupa Ivana Šarića i monsinjora Karla Cankara, ne uviđaju veliku opasnost koja proizlazi iz takvog stajališta, ne samo za vjeru nego i za hrvatstvo u cjelini, jer ono vodi prema utapanju hrvatstva u velikosrpstvo. Za N. Mandića i HNZ ustvrdio je da stoje na stajalištu zagrebačkih listova Pokret i Obzor, odnosno na pozicijama Hrvatsko-srpske koalicije, vladajuće stranačke grupacije u Hrvatskom saboru. Ocjenjujući posljedice uzmicanja muslimanske stranačke grupacije Ademage Mešića od hrvatskog nacionalnog stajališta i njezina usmjeravanja u “čisto islamskom vjerskom smjeru”,27 Auffenberg je zaključio da je dobrodošlo Stadlerovoj stranci, koliko god to moglo biti žaljenja vrijedno za hrvatske nacionalne interese, budući da su se time planovi N. Mandića o pridobivanju Muslimana za opciju interkonfesio-

27

Auffenberg ovdje govori o uzmicanju stranačke grupacije Ademage Mešića na konfesionalno stajalište, a ne o njegovom osobnom napuštanju ranijih pozicija, čime sugerira da Mešić nije uspio pridobiti stranačku grupaciju kojoj je bio na čelu, ili barem njezin pretežit dio, za ustrajavanje u hrvatskom nacionalnom opredjeljenju. U historiografiji posvećenoj analizi Mešićevih stajališta nalazimo izvorima potkrijepljene interpretacije kojima se njegov politički i kulturni identitet određuje kao pluralan, pri čemu između hrvatskog nacionalnog i islamskog vjerskog identiteta, kao komponentama spomenutog pluralnog identiteta, ne samo da nisu postojale opreke nego se njihova koegzistencija ostvarivala u skladnom mirenju dviju kultura i civilizacija: “Povjesničari bi u Mešiću mogli pronaći uvjerljiv primjer pluralnog identiteta. U njegovoj biografiji sasvim se prirodno dodiruju dvije kulturne obale a on sam graditelj je mostova između etničkih i kulturnih tradicija koju baštini prostor Balkana (...).” Nada Kisić Kolanović, “Ademaga Mešić i hrvatska nacionalna ideja 1895.-1918.”, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 40/2008., 3, 1120.

116

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 116

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

nalnog hrvatstva pokazali neosnovanima.28 Pritom se, upozorava Auffenberg, ne može previdjeti ni činjenica da je isticanje čisto vjerskog principa od strane stranačke grupe Ademage Mešića na širem planu pridonijelo uvjerljivosti Stalerova inzistiranja na vjerskoj ideji kao osnovi nacionalnog organiziranja. Sa Stadlerovim trijumfom u tom pitanju Auffenberg povezuje i njegovu zabranu učlanjivanja svim franjevcima Vrhbosanske nadbiskupije u HNZ 20. veljače 1910. godine i nalog da na identično postupanje potaknu vjernike. Auffenberg je pretpostavio da će, s obzirom na strogu disciplinu u Katoličkoj crkvi, Stadlerovo cirkularno pismo ostaviti dubok utisak na vjernike i imati za posljedicu prelazak dijela članstva HNZ-a u HKU. Ove su procjene bile sasvim neosnovane. Kako je poznato, franjevci se nisu odazvali nalogu nadbiskupa Stadlera, a taj događaj bio je presedan i za njihovo kasnije neosvrtanje na nadbiskupove naloge u tom i u drugim pitanjima, koje im je izricao kao najviši katolički dostojanstvenik u Bosni i Hercegovini.

Zaključna Auffenbergova razmatranja Na kraju svoje analize političke situacije u Bosni i Hercegovini 1910. Auffenberg kao najvažniju činjenicu navodi osnutak MNS-a, utemeljenoga na čisto vjerskom principu. S tim u vezi iznio je pretpostavku da bi strogo konfesionalno profiliranje muslimanske politike moglo izazvati promjene u dotadašnjim odnosima među trima glavnim vjerskim zajednicama u zemlji, odnosno udaljiti Muslimane od suradnje s Hrvatima i Srbima. U krajnjoj konzekvenci nije isključio mogućnost stvaranja saveza između Hrvata i Srba, analognog onome u Hrvatskoj, pri čemu bi agrarno pitanje u bosanskohercegovačkom Saboru moglo dati poticaj toj suradnji.29 Za konačni razvoj političkih odnosa u Bosni i Hercegovini držao je odlučujućim razvoj prilika u Hrvatskoj, odnosno hoće li se Hrvatsko-srpska koalicija održati na vlasti i koliko će se pokazati uspješnom. Dođe li do definitivnog sporazuma između Hrvata i Srba u Hrvatskoj, zaključio je da će se to odraziti i na odnose između Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini.30 Upozorio je na činjenicu da se među Hrvati28 29 30

H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 303. Isto, 304. Isto, 304.-305.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 117

117

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

ma i Srbima u Bosni i Hercegovini već pronose afirmativni glasovi o njihovoj političkoj i ekonomskoj suradnji, što je bio odraz priklanjanja vodstva HNZ-a političkoj opciji Hrvatsko-srpske koalicije i da još samo nadbiskup Stadler pruža snažan otpor takvome usmjerenju.31 Nadalje, Auffenberg daje prognoze glede političkog stanja nakon proglašenja Ustava, potvrđenoga od strane cara Franje Josipa I. 17. veljače 1910., te sastava budućega bosanskohercegovačkog Sabora i njegova djelokruga. Zaključuje da se pri postojećoj konstelaciji odnosa može pretpostaviti da će u budućem Saboru stajati suprotstavljeni predstavnici triju najvećih konfesija, pri čemu niti jedna neće moći postići apsolutnu većinu. Glede odlučivanja, zaključuje da će se u početku odlučivati od slučaja do slučaja te da će stranački interesi uvjetovati moguća savezništva, a da će se tek kasnije oblikovati “pregnantnije koalicije”. Također, nije isključio mogućnost da će se jedna ili druga stranka postaviti u oštru opoziciju prema vladi. Zatim donosi niz općenitih procjena koje nisu posebice relevantne, te se neće navoditi. Na kraju je opće prilike u Bosni i Hercegovini i odnose predstavnika pojedinih konfesija prema vladi ocijenio kao zadovoljavajuće te savjetovao da Zemaljska vlada prilikom odlučivanja o najvažnijim vjerskim, političkim i nacionalno-ekonomskim stranačkim interesima postupa s puno takta i umijeća.

Adalbert von Shek: Bosna i Hercegovina i ustavne prilike Adalbert von Shek,32 predsjednik Pravosudnog odjela u Zemaljskoj vladi u Sarajevu, po nalogu zemaljskog poglavara za Bosnu i Hercegovinu generala 31 32

Isto, 305.

Adalbert Shek pl. Vugrovečki (Vugrovec kraj Zagreba, 18. V. 1851. - Zagreb, 13. III. 1933.). Gimnaziju je završio u Zagrebu. Kao stipendist zagrebačke Generalne vojne komande završio je studij prava na Bečkom sveučilištu. Godine 1874. imenovan je prislušnikom Kraljevskog sudbenog stola u Zemunu, a sljedeće godine sudskim pristavom. Godine 1878. imenovan je sudskim tajnikom na Kraljevskom sudbenom stolu u Petrinji, a 1879. povjerenikom za osnivanje gruntovnice za područje Kraljevskog sudbenog stola u Gospiću. Na toj dužnosti ostaje sve do 1882. Kraće vrijeme bio je starješina Kotarskog suda u Otočcu. Godine 1883. dodijeljen je Zemaljskoj vladi za Bosnu i Hercegovinu i to najprije kao sudski savjetnik na Okružnom sudu u Banjoj Luci. Iste je godine premješten na Okružni sud u Sarajevu. Početkom 1884. nastavlja s radom u Prvom odjeljenju Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu u Odsjeku za reguliranje šumskih posjeda i osnivanje gruntovnica. Godine 1887. postavljen je za pomoćnog referenta na Vrhovnom sudu za Bosnu i Hercegovinu. U razdoblju od 1889. do 1896. bio je nadsavjetnik na Vrhovnom sudu. Od 1896. do 1907.

118

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 118

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

Marijana Varešanina predao je u listopadu 1909., s dodatkom od veljače 1910., Vojnoj kancelariji prestolonasljednika F. Ferdinanda memorandum u kojem je iznio niz informacija korisnih za pripravu ustavnog razdoblja u Bosni i Hercegovini. Pritom se, također, kao i Moritz von Auffenberg u svojim memorandumima, koristio zaključcima proizašlim iz analize identiteta bosanskohercegovačkog pučanstva kao predloškom za formuliranje konkretnih prijedloga.33 U svojim zapažanjima ocrtao je držanje svih triju nacionalno-konfesionalnih i političkih grupa. Govoreći o Muslimanima, najprije konstatira da prema Monarhiji lojalna Muslimanska napredna stranka (dalje: MNS) ima vrlo malo pristaša u muslimanskom pučanstvu, te da njezino vodstvo pretežitim dijelom potječe iz krugova mlađih obrazovanijih Muslimana.34 Upozorio je da na njezinu djelatnost izuzetno negativno utječe činjenica da u vodstvu postoje ozbiljne programske nesuglasice. Naime, dok su pristaše Ademage Mešića zagovarali velikohrvatske ideje, pretežiti dio vodstva MNS-a zalagao se za punu političku autonomiju Bosne i Hercegovine kao posebnog upravnog područja unutar Monarhije,35 tvrdeći da puk nema razumijevanja za hrvatstvo i da hrvatstvo kao “stadlerizam” drži najvećom prijetnjom za Muslimane, njihovu vjeru i običaje.36 Glede agrarbio je predsjednik Senata Vrhovnog suda. Godine 1907. imenovan je za šefa Odjeljenja za pravosuđe Zemaljske vlade u Sarajevu. Također se posvetio odgajanju šerijatskoga sudačkog podmlatka. Osamnaest godina radi na Šerijatskoj sudačkoj školi, kao honorarni nastavnik, predaje građansko i krivično, te procesno, državno i upravno pravo. Nakon aneksije Bosne i Hercegovine (1908.) bio je jedan od glavnih autora Ustava za Bosnu i Hercegovinu (1910.). Godine 1913. umirovljen je, a tom prilikom mu je dodijeljen počasni naslov prvoga tajnog savjetnika. Nakon umirovljenja na poziv Bečkog sveučilišta kao honorarni docent predaje bosansko pravo. Nastavničku dužnost obavljao je sve do 1919. kada se zbog bolesti potpuno povukao iz javnoga života. (Podaci preuzeti od dr. sc. Teodore Shek Brnardić. Vidi: Zlatko Matijević, ”Državno-pravni položaj BiH u političkim koncepcijama Dr. Ive Pilara”, Prilozi, Institut za istoriju, Sarajevo, 31/2002., str. 148., bilj. 55.). 33

34

Vidi: H. Kapidžić, Dva priloga novijoj istoriji Bosne i Hercegovine, 293.-328.

“An Zahl ist diese Partei gar gering, im Volke hat dieselbe gar keinen Anhang - in dieselbe gehören jüngere gebildete Männer.” Isto, 318.

35

“Die moslimische Fortschrittspartei verlangt in staatsrechtlicher Beziehung die Sonderstellung Bosniens und der Herzegovina als ein besonderes Verwaltungsgebiet der österreichisch-ungarischen Monarchie.” Isto, 319.

36

“Während nämlich Ademaga Mešić - das tätigste opferwilligste Mitglied der Partei - ein Anhänger der grosskroatischen Idee ist, wollen andere Mitglieder der Partei für Bosnien

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 119

119

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

nog i socijalnih pitanja, vodstvo MNS-a zauzelo je stajališta identična onima u MNO-u. Oštro se suprotstavljalo obligatnom otkupu kmetova, a zastupalo je i potrebu primjene šerijatskog prava u određenim područjima društvenog života. Shek nadalje iznosi vrlo zanimljive i historiografski relevantne ocjene o stupnju razvijenosti nacionalne svijesti kod bosanskohercegovačkih Hrvata, Srba i Muslimana. Ustvrdio je da je kod Srba nacionalna svijest vrlo razvijena, dok kod Hrvata, podjednako kao kod Muslimana, još uvijek dominira identifikacija na vjerskoj, a ne nacionalnoj osnovi.37 Pritom je naglasio da srpski seljaci, kada ih se upita što su, redovito s ponosom odgovaraju da su Srbi, dok Hrvati navode samo vjersku pripadnost, odnosno očituju se kao katolici. S obzirom na činjenicu da su se pretežiti dio Muslimana i Srba našli u opoziciji prema austrougarskim vlastima, Shek nije isključio mogućnost njihova političkog saveza, bez obzira na činjenicu da im se politički i ekonomski interesi sasvim razlikuju.38 Njegove pretpostavke o mogućnosti suradnje između Muslimana i Srba nisu bile neosnovane, jer su među Muslimanima i u predaneksijskom razdoblju i nakon njega postojali utjecajni zagovornici suradnje sa Srbima.

Rukopis Adalberta von Sheka iz 1917. godine Ni nakon svoga umirovljenja 1913., kada odlazi u Beč i kao honorarni docent na Bečkom sveučilištu sve do 1919. drži predavanja iz bosanskog prava, A. Shek nije prestao biti zaokupljen sudbinom Bosne i Hercegovine, und Herzegovina volle Autonomie, perrhorreszieren die kroatische Idee als verfrüht, von dem ganz richtigen Gedanken ausgehend, dass des Volk gegenwärtig für das Kroatentum gar kein Verständniss besitzt, und dass das Kroatentum als Stadlerismus als die grösste Gefar die Moslimen, ihre Religion und Gebräuche hält.” Isto, 318.-319. 37

“Bei der einheimischen katholischen Bevölkerung ist das nationale Bewusstsein fast ebenso wenig, wie bei den Moslimen entwickelt; während jeder serbische Bauer auf die Frage: “was er sei” mit stolzen Selbstbewusstsein die Antwort erteilt ”Srbin, gospodine”, ”ein Serbe, Herr”, wird der katholische Bauer auf die Frage mit einer gewissen Unterwürfigkeit mit ”Katolik” beantworten. Während meines langen Aufenthaltes in Bosnien und der Hercegovina (od 1883. do 1913., op. Z. G.) habe ich von einem bosnischen Bauer noch nie die Antwort erhalten, er sei ein Kroate.” Isto, 319.-320.

38

“Es ist nicht ausgesschlossen, dass die Moslimen mit den Serben aus taktischen Gründen in einzelnen Fragen zusammengehen dürfen, doch gehen die Interessen der Moslimen und Serben in nationaler, religiöser und ökonomischer Beziehung ganz auseinander.” Isto, 318.

120

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 120

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

dakako u širem državnom sklopu Austro-Ugarske Monarhije. Godine 1917. pod pseudonimom Agricola dovršio je opsežni još uvijek neobjavljeni rukopis u kojemu je, slično kao godinu dana kasnije Ivo Pilar u svome Južnoslavenskom pitanju,39 nastojao objasniti povijesno uvjetovane antagonizme koji su pridonijeli izbijanju Prvoga svjetskoga rata. Pritom je iznio niz vrlo relevantnih zapažanja o mentalitetu i identitetu Hrvata i Srba.40 Prema njegovu osvjedočenju, identitet Hrvata i Srba povijesno je uvjetovan različitim političkim, vjerskim, društvenim i kulturnim vrijednostima, te su oni u skladu s tim oblikovali i dva vrlo različita kulturna identiteta, stojeći, unatoč prividnim sličnostima, napose u jeziku, sa svojim sveukupnim kulturno-civilizacijskim naslijeđem na razdjelnici europskoga Istoka i Zapada. A. SRBI

Ključnim za oblikovanje nacionalne svijesti Srba, a napose za njihovo shvaćanje opsega srpskih zemalja, Adalbert von Shek drži ideju Dušanova carstva i uspostavu Pećke patrijaršije (1346.). Pritom upozorava na efemernost Dušanova carstva, kao konglomerata različitih zemalja stečenog osvajanjima, koje se raspalo ubrzo nakon smrti svoga tvorca (1355.). Nasuprot tome, uspostava i višestoljetno djelovanje Pećke patrijaršije, koja je nakon obnove 1557. svoju jurisdikciju protegnula i na pravoslavne u Slavoniji i Bosni i Hercegovini, imale su daleko snažniji utjecaj na konstituiranje srpske nacionalne svijesti i oblikovanje srpskih nacionalno-političkih programa u 19. stoljeću. Oblikujući predodžbe o protezanju srpskih zemalja na sve zemlje nad kojima je imala crkvenu jurisdikciju, Pećka patrijaršija se prometnula u najutjecajnijeg promicatelja velikosrpskog projekta, šireći ideje o opsegu srpske države koji je uvelike premašivao njezine povijesne granice.41 Kada govori o antagonizmu 39

I. Pilar, Die sudslavische Frage und der Weltkrieg. Übersichtliche Darstellung des Gesamt – Problems von L. v. Südland, Beč, 1918. 40

Die südslawische Frage. Kroaten und Serben von Agricola [Adalbert Shek von Vugrovec], Ein Vertrag. Jun 1917; (dalje: A Shek, Die südslawische Frage), NSK, ČSR, R 5707. Shek koristi pseudonim Agricola (lat.), seljak ratar, poljoprivrednik, jer se tijekom svoje duge karijere u Bosni i Hercegovini, između ostaloga, intenzivno bavio proučavanjem agrarnog pitanja.

41

“(...) tätsachlich war dass Duschanche Reich eine ganz ephemäre Erscheinung – ein durch Gewalt der Eroberung zussamengewürfeltes Konglomerat verschiedener Gebiete, welches nach dem Tode Duschan’s unter seinem schwachen Nachfolger naturgemäss zerfallen mus-

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 121

121

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

Srba protiv Austro-Ugarske Monarhije, Shek napose upozorava na uglednog srpskog (antropo)geografa, etnografa, geomorfologa i povjesničara Jovana Cvijića, koji je, između ostaloga, jezik svih južnih Slavena od Istre do Makedonije proglasio srpskim. Njegovi radovi, kao i njegove geopolitičke studije i karte, pridonosili su ciljevima srpske ekspanzije na Balkanu, te su stoga bili vrlo često korišteni u velikosrpske svrhe.42 A. Shek upozorava na Cvijićevu tvrdnju da između Srba i Austro-Ugarske Monarhije stoji nepremostiv ponor, odnosno dubok antagonizam koji Austro-Ugarska ne razumije, te se uzalud trudi steći njihove simpatije. Nadalje, upućuje na činjenicu da je kod Cvijića jasno definiran srpski politički cilj, da Srbi u sporazumu s drugim Južnim Slavenima, pri čemu misli [ponajprije] na Hrvate, trebaju na čisto nacionalnoj osnovi postići neovisnost. Stoga Srbi, nastavlja Shek, nikada neće biti lojalni podanici Monarhije, što vrijedi također za Srbe u Bosni i Hercegovini, Dalmaciji i Hrvatskoj. Spomenuto stajalište J. Cvijića prenio je sarajevski list Srpska riječ (56/1908.), u kojem je citirana njegova tvrdnja u povodu aneksije Bosne i Hercegovine, da su Srbi neprijatelji Monarhije i protivnici aneksije.43 ste (…). Dagegen ist die Erhebung des serbischen Erzbistum zum Range des selbstständigen serbischen Patriarchats für das serbische Volkstum vor allergröster Bedeutung, das Patriarchat hat das Serbentum gefestigt, erweitert, nach Bosnien hinübertragen und stets wach erhalten.” Isto, 62. 42

Vidi: Jovan Cvijić, Naselja srpskih zemalja: Atlas I. – VI. (uredio J. Cvijić), Beograd, 1902.1909.; Naselja srpskih zemalja: Rasprave i građa, Knjiga I. – X. (uredio J. Cvijić), Beograd, 1902.-1921. Balkanski rat i Srbija, Beograd, 1912.; Balkansko poluostrvo i južnoslovenske zemlje - osnove antropogeografije, Knjiga prva, (prijevod s francuskog izvornika), Beograd, 1922.; Naselja i poreklo stanovništva, Beograd, 1922.-1964.; Jedinstvo i psihički tipovi dinarskih južnih Slovena, Beograd, 1999. (reprint izvornika iz 1914.); Remarks of the Etnography of the Macedonian Slavs, London, 1906.; Carte etnographique de la péninsule des Balkans, Pariz, 1918. 43

“Zwischen dem serbischen Volk und Oesterreich-Ungarn besteht nach dr. Jovan Cviic eine überbrükbare Kluft. Diesen Antagonismus verstehe Oesterreich-Ungarn nicht und hat sich eben deshalb Oesterreich Ungarn die Sympathien der Bosnier und Herzegoviner nicht erwerben können. Die Serben stimmen mit den übrigen Südslaven – Cviic meint die Kroaten – darin überein, dass nur auf nationaler Basis die Selbstständigkeit der Serben und Südslaven zu erreichen sei. Ein fremder Staat wird an den Serben niemals loyale Untertanen haben, dies gelte auch für Bosnien, die Herzegovina, Dalmatien und Kroatien. Diese Anschauung Dr. J. Cviic’s hat die Srpska Riječ in Sarajevo in der Nummer 56/1908. ausdrüklich mit den Worten bestätigt: “Die Serben sind Feinde der Monarchie und Gegner der Anexion!” A. Shek, Die südslawische Frage, 63.

122

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 122

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

Razmatrajući utjecaj srpsko-pravoslavne vjere na oblikovanje srpske nacionalne svijesti, Shek je upozorio da ona predstavlja njezinu temeljnu tvorbenu sastavnicu. Srpsku pravoslavnu crkvu označio je kao glavnu nositeljicu srpskih nastojanja za neovisnošću i ekspanzijom srpske države, ustvrdivši da je njezino djelovanje posebice destruktivno s obzirom na opstojnost Austro-Ugarske Monarhije, zbog proglašavanja srpskim zemljama Hrvatske, Slavonije, Dalmacije i Bosne i Hercegovine. Stoga je, smatra Shek, ugarska vlada postupila vrlo razborito kada je 1912. suspendirala srpsku crkveno-školsku autonomiju.44 Posebnu pozornost Shek posvećuje analizi krajnjih srpskih političkih ciljeva, koje obuhvaća terminom “Srpska zavjetna misao”, aludirajući pritom na velikosrpski nacionalni program. Upozorio je na činjenicu da tu misao svim sredstvima osnažuju i provode srpske vlade s ciljem ujedinjenja svih zemalja koje su prema njihovu shvaćanju srpske u jednu državu.45 Nadalje govori o institucionalnom promicanju velikosrpskih ideja u udžbenicima i atlasima u Kraljevini Srbiji, te o velikosrpskim obilježjima na freskama i dekorativnoj plastici u interijerima srpskih državnih institucija. Kao primjer promicanja velikosrpskih ideja u školama spominje Atlas Kraljevine Srbije i srpskih zemalja za V razred osnovnih škola (Beograd, 1911.), čiji je autor bio Dragutin J. Deroko,46 a kao primjer unošenja velikosrpskih ideja u interijere srpskih državnih institucija fresku u jednoj dvorani u Ministarstvu rata u Beogradu, na kojoj se kao srpske zemlje navode Makedonija, Stara Srbija (Kosovo), Sandžak, Novi Pa44

“Quette der Unabhängigkeitsbestrebungen ist die serbisch-orthodoxe Religion (…) – doch soll ausdrücklich hervorgehoben werden, dass es eine vollständig kluge Massregel der ungarischen Regierung war, die serbische Autonomie in Kirchen und Schulangelegenheiten 1912 zu suspendieren.“ Isto, 64. 45

“Die Zavjetna misao, der heisse Wunsch alle nach serbischer Auffassung serbischen Länder in einem Staat zu vereinigen, wurde von der serbischen Regierung mit allen Mitteln wach erhalten, gefördert, gefestigt, grossgezogen.” Isto, 66.

46

Usp. također: D.[ragutin] J. Deroko, Karta Kraljevine Srbije, Beograd, 1911. [S. l.: s. n.]. O ideologizaciji povijesti u u srpskim školskim udžbenicima te o njihovoj povezanosti s ideologijom srpskog režima uoči Prvoga svjetskog rata vidi: Charles Jelavich, Serbian Textbooks: Towards Greater Serbia or Yugoslavia, Slavic Review: American Quarterly of Soviet and East European Studies (dalje: Slavic Review), 42. (1983), 4, 601.-619.; Isti, The Issue of Serbian Textbooks in the Origins of World War I, Slavic Review, 48 (1989.), 2, 214.-233.; Isti, Južnoslavenski nacionalizmi – Jugoslavensko ujedinjenje i udžbenici prije 1914., Zagreb, 1992.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 123

123

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

zar, Albanija, Bosna, Hercegovina, Vojvodina, Srijem, Bačka, Banat i Dalmacija. Iznad freske nalazio se natpis – Vidin 1885., Belogradčik 1913. A. Shek pritom ironično zaključuje da se srpsko Ministarstvo rata velikodušno odreklo Hrvatske i Slavonije.47 Lijevo od ulaza u spomenutu dvoranu srpskoga Ministarstva rata nalazila se druga freska na kojoj je pisalo – Skadar 1912. Drač, ispod jedne pjesme sa završnim stihom: “Oj na more na Adriju!”48 Ne smije se zanemariti činjenica da je Adalbert von Shek svoje djelo o Hrvatima i Srbima i južnoslavenskom pitanju pisao pod snažnim dojmom Prvoga svjetskog rata, za koji okrivljuje Srbiju, koja ga je, prema njegovu mišljenju, pokrenula sa željom za uništenjem Austro-Ugarske Monarhije, a radi širenja na nesrpska područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine i izbijanja na Jadransko more. Stoga je, ali i na temelju svoga uvjerenja da će velikosrpski program biti definitivno poražen samo ukoliko bude poražen i na bojnom polju, zaključio da srpski problem mora biti riješen oružjem.49 Analizirajući dijelove Povjestnice srpskog naroda srpskog povjesničara i publicista Danila Medakovića,50 ustvrdio je da Srbi imaju osjećaj samosvijesti koji se može označiti kao neumjerena oholost, jer ne priznaju pravo na postojanje ni jednom drugom južnoslavenskom narodu osim srpskome. Pritom, prema njihovu uvjerenju, cijeli Balkan pripada 47

“In Serbien ist zum Unterricht in der Geographie und der Geschichte ein Atlas im Gebrauche auf dessen Titelblatt sich das Wapen Serbiens, der weisse Adler mit Schild dem Kreuz mit vier Pflugscharen auf der Brust befindet, umgeben von den Wappen der serbischen «Anspruchsländer» unter denen sich natürlich! auch Kroatien, Slavonien, Dalmatien befinden! Im Gebäude des serbischen Kriegsministerium befindet sich in der Halle im 1, Stook werk ein fresco Gemälde, darstellend ein Frauengestaalt mit einer brennenden Fakkel in der erhobenen linken Hand, in der rechten gesenkten Hand einen Schild haltend auf dem zu lesen ist: Makedonia, Stara Srbija, Sandžak, Novi Pazar, Albania, Bosna, Herzegovina, Vojvodina, Srem, Bačka, Banat, Dalmacija. Das Kriegsministerium verzichtet also grosmütig auf Kroatien-Slavonien. Oberhalb des Kopfes der Frauengestalt ist die Aufschrift angebracht: Vidin 1885, 1913 Belgradčik.” A. Shek, Die südslawische Frage, 66.-67.

48

“Links vom Eingang befindet sich in derselben Halle ein anderes Fresco mit der Aufschrift: Skadar 1912. Drač unten ein Gedicht mit dem Schlussvers: Oj na more na Adriju. Auf zum Meere, zur Adria!” Isto, 67.

49

50

“Das serbische Problem muss mit Waffengewalt gelöst werden.” Isto, 65.

Danilo Medaković, Povjestnica srpskog naroda: od najstarijih vremena do godine 1850., Novi Sad, 1851.-1852.

124

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 124

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

Srbima. Bugari, Hrvati i Slovenci su Srbi.51 Veliki utjecaj pseudoznanstvenih teza na tvorbu predodžbi Srba o sebi i drugima Shek dovodi u izravnu vezu s prisutnošću iracionalnih momenata u njihovoj autopercepciji. Pritom posebice upozorava na srpskog novinara i publicista Simu Lukina Lazića, koji je u knjizi Povijest Srba,52 između ostaloga, ustvrdio da su Srbi 50.000 godina star narod iz kojega potječe sam Isus Krist, te na stih njegove bizarne šovinističke pjesme s eshatološkim motivima, u kojoj srpski anđeli dvore Boga, također Srbina.53 Na pitanje jesu li Srbi u Austro-Ugarskoj Monarhiji još uvijek odani takvim idejama ustvrdio je da se može pretpostaviti da nisu, ali da su, naprotiv, Srbi u Kraljevini Srbiji još uvijek njima obuzeti.54 Inače, S. L. Lazić bio je urednik srpskog humorističnog lista koji je pod naslovom Vrač pogađač izlazio u Zagrebu od 1896. do 1902., a svojim sadržajem i brojnim karikaturama na vulgaran način omalovažavao i ismijavao hrvatske povijesne ličnosti, aktualne hrvatske političke i stranačke vođe te hrvatske nacionalne i kulturne vrijednosti. Ujedno je osporavao hrvatske, a poticao srpske aspiracije za Bosnom i Hercegovinom. Svojim sveukupnim sadržajem egzemplaran je za analizu onovremenih nacionalnih i vjerskih predrasuda te etničkih i nacionalnih stereotipa dijela srpskoga građanstva u Hrvatskoj na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće, okupljenoga oko ekskluzivne nacionalne ideologije oporbene Srpske samostalne stranke.55 51

“Die Serben haben ein Selbstgefühl, welches als masslose Ueberhebung bezeichnet werden kann, denn sie anerkennen die Existenzberechtigung eines anderen südslawischen Stammes als der Serben, nicht. Der ganze Balkan gehört den Serben. Bulgaren, Kroaten, Slovenen sind Serben. (Medaković, Poviest Srba – Geschichte der Serben).” A. Shek, Die südslawische Frage, 68.

52

Puni naslov knjige S. Lukina Lazića glasi: Srbi u davnini, Zagreb, 1894. Reprint izdanje objavila je 1990. beogradska Izdavačka kuća Kultura.

53

54

A. Shek, Die südslawische Frage, 68.

“Werden die Serben in Österreich Ungarn von diesen wahnwitzigen Ideen noch gegenwärtig beherrscht? Ich glaube annehmen zu dürfen, dass dies nicht der Fall ist; dagegen huldigen die Serben im Königreich Serbien noch immer diesen Ideen.” Isto, 68.

55

Vidi: Mato Artuković, “‚Vrač Pogađač‘: prilog proučavanju srpskog novinstva u Hrvatskoj”, Povijesni prilozi, Institut za suvremenu povijest (danas: Hrvatski institut za povijest), 10 (1991), str. 159.-192.; Nives Rumenjak, “Manjinski identitet i autostereotipi: srpska karikatura u Hrvatskoj 1896.-1902.”, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest,

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 125

125

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

B. HRVATI

Analizirajući razvoj nacionalne svijesti kod Hrvata, Shek je ustvrdio da je tekao sasvim drukčije nego kod Srba, te konstatira da su se Hrvati gotovo odrekli svoga nacionalnog karaktera, svoje narodne osobitosti. Objašnjavajući taj fenomen, vraća se u daleku prošlost i tvrdi, što u osnovi nije točno, jer se radilo o feudalnom, staleški strukturiranom društvu, da je s gubitkom narodne dinastije prestao neovisni narodni život Hrvata, odnosno da je ulaskom Hrvatske u Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo hrvatski nacionalni identitet pretrpio štetu.56 Sljedeći negativni moment za razvoj hrvatske nacionalne svijesti Shek nalazi u višestoljetnoj službenoj uporabi latinskoga jezika, što također nije točno, jer je uporaba latinskog jezika bila jedno od hrvatskih municipalnih prava, te je predstavljala snažnu prepreku ugarskim nastojanjima za uvođenjem mađarskoga jezika kao službenoga, odnosno služila kao sredstvo obrane od mađarizacije Hrvatske.57 Nadalje, kao otežavajuću okolnost u razvoju hrvatskog nacionalnog identiteta Shek navodi činjenicu da se hrvatski nacionalni preporod javio u okviru ilirskoga pokreta. Stoga se i hrvatski jezik naziva ilirskim, te se kao takav uči u hrvatskim gimnazijama još 1863./1864. Upozorava na činjenicu da se ilirizam širi i u Bosnu preko franjevaca, napose Martina Nedića, Grge Martića i Slavoljuba Bošnjaka, odnosno Ivana Frana Jukića, kao njegovih najistaknutijih zastupnika. Međutim, ilirizam u Bosni i Hercegovini zabranjen je kao i u Hrvatskoj 1843., jer su se osmanske vlasti žalile u Beču da je ilirizam produkt srpske propagande. Potvrdu za svoju ocjenu da su bosanski franjevci promicali ilirizam i južnoslavenstvo, a ne hrvatski identitet A. Shek nalazi u činjenici da I. F. Jukić u svojoj knjizi Zemljopis i poviestnica Bosne (Zagreb, 1851.) stanovnike Bosne naziva slavenskim narodom ilirskoga ili južnoslavenskoga roda (plemena, korijena). Nasuprot tome, Zagreb, 38/2006., 2, 549.-567. 56

“Ganz anders sieht es bei den Kroaten aus, die Kroaten verleugneten sozusagen ihren nationalen Charakter; ihr Volkstum. Die Kroaten sind bei veitem nicht so national selbstbewusst wie die Serben. Seitdem Kroatien 1102 aufgehört hat ein selbstständiges staatliches Leben zu führen erlitten die Kroaten auch an nationaler Individualität Einbusse.” A. Shek, Die südslawische Frage, 69. 57

Vidi: Zvjezdana Sikirić Assouline, U obranu hrvatskih municipalnih prava i latinskoga jezika – govori na Hrvatskom saboru 1832. godine, Zagreb, 2006.

126

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 126

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

upozorava A. Shek, bosanskohercegovački Srbi priznavali su se već u to vrijeme isključivo kao Srbi.58 Svoju tvrdnju o tome da su Srbi, ne samo u Bosni nego u cijeloj Austro-Ugarskoj Monarhiji, ranije od Hrvata razvili nacionalnu svijest i razvijali svoj autentični (echte = nepatvoren, autentičan, pravi, istinit) nacionalizam A. Shek potkrepljuje i riječima jednoga neimenovanog Srbina, koji je ustvrdio da je nacionalna svijest kod Srba razvijenija nego kod Hrvata, te da Srbi imaju življu svijest o nacionalnoj prošlosti i da su oni uopće pokretniji (gipkiji, okretniji) i otporniji element. Nadalje, Shek tvrdi da su Srbi svom svojom snagom, svim svojim bićem zastupnici autentičnog nacionalizma koji stremi prema vlastitoj i južnoslavenskoj neovisnosti.59 Adalbert von Shek u svojim razmatranjima južnoslavenskog pitanja, s posebnim osvrtom na odnose između Hrvata i Srba, ide sve do razdoblja Prvoga svjetskog rata, analizirajući pritom mnoge važne probleme vezane uz rješenje tzv. južnoslavenskog pitanja u Monarhiji. Prvi svjetski rat pritom uzima kao referentnu točku s koje ocjenjuje prošle događaje, nastojeći pritom pružiti glavne smjernice glede rješavanja vitalnih problema s kojima će se Monarhija u slučaju preživljavanja morati suočiti. U ovom prilogu nije moguće analizirati cjelokupni rukopis, a također ni upozoriti na sve dijelove rukopisa u kojima se identitetska obilježja uzimaju kao kriterij povijesne prosudbe prošlih događaja i predložak za stvaranje pragmatičnih političkih odluka u ratnom i poratnom razdoblju. Cilj mi je bio upozoriti na činjenicu da u Shekovoj rukopisnoj ostavštini, podjednako kao u rukopisnoj ostavštini Moritza von Auffenberga, nailazimo na primjenu zaključaka proizašlih iz analize identitetskih odredni58

“Der Illirismus ist auch nach Bosnien gedrungen. Fra Martin Nedić, fra Frano Jukić, fra Grga Martić sind die hervorragendsten Vertreter des Illirismus in Bosnien. Der Franziskaner Slavoljub Bošnjak – Jukić erklärt in Geographie und Geschichte Bosniens (Agram 1851) die Bewohner Bosniens als ein slavisches Volk des illirischen oder südslavischen Stammes. Die Sprache ist nach Jukić die illirische. – Die Serben in Bosnien und der Herzegovina bekennen sich dagegen bereits zu dieser Zeit nur als Serben.” A Shek, Die südslawische Frage, 72. 59

“Ein Serbe schildert die Serben in Oesterreich (und Ungarn) ganz richtig «als ein volk, bei welchem das nationale Bewustsein lebhafter entwickelt ist als bei den Kroaten; die Serben haben ein lebendigers Bewustsein der nationelen Vergangenheit, sie sind überhaupt das beweglichere und wiederstandfähigere Element. Die Serben sind mit ihrer ganzen Kraft, mit ihrem ganzen Wesen die Vertreter des echten Nationalismus, dem Streben nach der eigenen und der südslaven Unabhängigkeit.” Isto, 73.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 127

127

10/11/11 7:39 AM


Zoran Grijak

ca bosanskohercegovačkog pučanstva, s jedne strane kao kriterija za oblikovanje stajališta o aktualnim problemima, s kojima su se sučeljavale austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini, a s druge strane kao predloška za formuliranje budućih odluka važnih za osiguranje i učvršćenje austrougarskih pozicija u Bosni i Hercegovini kao bitne pretpostavke političkog konsolidiranja Monarhije na njezinim vrlo osjetljivim jugoistočnim granicama.

ANALYSIS OF IDENTITY DETERMINANTS OF THE POPULATION OF BOSNIA AND HERZEGOVINA IN THE POLITICAL CONSIDERATIONS OF ADALBERT VON SHEK AND MORITZ VON AUFFENBERG (Summary) This paper deals with the analysis of identity determinants of the population of Bosnia and Herzegovina during the Austro-Hungarian period, on the basis of the written legacy of high civil and military officials, Adalbert von Shek and Moritz von Auffenberg, in which this problem is analysed in a wider frame of taking position on the more important political, social and economic issues of the time. Special attention is directed to the research of the interrelation of the national and confessional identity which were interconnected and interdependent in Bosnia and Herzegovina. The author analyzes the contents of three documents, written after the Annexation of Bosnia and Herzegovina in 1908, in which the problem of identity is considered within the outline of newly established governmental and legal circumstances on the eve of the proclamation of a constitution for Bosnia and Herzegovina, with the aim of shaping a long term Austro-Hungarian policy. The mentioned documents were written for the crown prince archduke Franz Ferdinand, who wanted to be informed of political state of affairs in Bosnia and Herzegovina. They can be found in his legacy in the State archives of Vienna. The last analyzed 128

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 128

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ANALIZA IDENTITETSKIH ODREDNICA BOSANSKOHERCEGOVAČKOG PUČANSTVA

source comes from 1917, and it is an attempt to survey the causes of the First World War and taking position about the most important actual questions connected to the maintenance and restructuring of the Austro-Hungarian monarchy. It can be found in the National and University Library in Zagreb and this is the first time it is used as a historical source.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 129

129

10/11/11 7:39 AM


IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 130

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA? BOSNA, HERCEGOVINA I BOŠNJACI U BRITANSKOJ KONZULARNO-DIPLOMATSKOJ KORESPONDENCIJI OD 1857. DO 1878. GODINE

P

eriod od sredine 19. stoljeća do kraja osmanske uprave 1878. godine predstavlja jedno od ključnih razdoblja u zaokruživanju identiteta zemlje Bosne i Hercegovine i identiteta njenog stanovništva sve do najnovijeg doba. Procesi koji su u sferi identiteta započeti 90-ih godina 20. stoljeća još su u toku, ne vide se jasno rezultati i posljedice i za sada nisu dio historije, te stoga nema njihovog utjecaja na pristup ovoj temi ni u širem smislu. Možda jedino treba napomenuti da bi nepristrano i neopterećeno zatvaranje problema nacionalnih identiteta i općenito identiteta u Bosni i Hercegovini u nauci i upoznavanje šire javnosti s rezultatima bilo od velike važnosti za savremeno bosanskohercegovačko društvo, čije su političke elite natovarene bremenom agresivnog nacionalizma i posljedicama nedavne prošlosti, pri čemu se značajan dio agresivne nacionalističke retorike crpi iz pogrešnog i zlonamjernog tumačenja historijata ovog pitanja. S druge strane, odabrana britanska percepcija je također veoma važna, jer se radi o percepciji koja dolazi od tada vjerovatno najmoćnije svjetske sile, koja je morala biti dobro informirana o stanju i dešavanjima u zonama njenog interesovanja. U ovom prilogu analizirano je i izneseno viđenje identiteta zemlje i stanovništva u očima Britanaca, i to one grupe koju bismo mogli nazvati predstavnicima državne percepcije. Iako je Velika Britanija bila zemlja u kojoj su javno mnijenje i njegovo shvatanje neke zemlje i njegov odnos prema njoj IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 131

131

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

najranije postali značajan faktor u kreiranju vanjske politike i odnosa britanske države prema datoj zemlji i njenom stanovništvu,1 ipak je službena percepcija zemlje, stanovništva, vanjskopolitičkih i unutrašnjih društvenih odnosa bili najvažniji faktor u profiliranju i vođenju britanske vanjske politike. Stoga, možemo reći da je za to vrijeme službena (konzularna, diplomatska i općenito državna) verzija identiteta naše zemlje i njenog stanovništva bila važnija od drugih (novine, putopisi). Vjerovatno je bila i ispravnija, jer se ovdje nije radilo o slučajnim ili namjernim prolaznicima, ili pak izvještačima smještenim na margini dešavanja (granici), ili podalje od nje, uveliko opterećenim predrasudama i nečijim drugim, počesto netačnim i zlonamjernim tumačenjima, već o ljudima koji su dugo boravili na terenu u Bosni i Hercegovini i imali dovoljno vremena i prostora da kroz kontakt s domaćim uglednicima, predstavnicima vlasti i običnim ljudima unaprijede i preispitaju svoje prethodno znanje i viđenje zemlje i naroda. Britanski konzuli i vicekonzuli su službu u Bosni i Hercegovini obavljali po više godina, a jedan od njih čak sedamnaest. U periodu od formalnog osnivanja Konzulata u septembru 1856. do kraja osmanske uprave u Bosni i Hercegovini funkciju britanskog konzula obavljali su: Henry Adrian Churchill (1856-1858), Edward St. John Neale (1858-1860) i William Richard Holmes (1860-1877). Pored toga, u više navrata su u vrijeme odsustva konzula, ili u periodu kada bi bivši konzul napustio Bosnu i Hercegovinu a novoimenovani ne bi pristigao, na poziciji privremenog konzula bili kapetan Henry M. Jones, James Zohrab i Edward Freeman (čak u sedam navrata, nekad duže, nekad kraće). Pored Konzulata u Sarajevu u periodu septembar 1856 – maj 1864. i maj 1876 – oktobar 1878. postojao je i Vicekonzulat za Hercegovinu u Mostaru, a funkciju vicekonzula obnašali su James Zohrab i Edward Freeman.2 1

Marvin Swartz, The Politics of British Foreign policy in the Era of Disraeli and Gladstone. Oxford: Macmillan and St. Antony’s College, 1985, 1. 2

FO 195/553, Clarendon-Churchillu, Foreign Office, 15th September 1856, no. 1 (Copy); FO 195/605, Holmes-Bulweru, Bosna Serai 21st May 1864, no. 18. Početkom oktobra 1878. godine Freeman je dobio ovlaštenje od lorda Salisburya da ukine Vicekonzulat u Mostaru. FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 8th October 1878, no. 64; The Foreign Office list: containing Diplomatic and consular appointments, &c. January, London 1858; The Foreign Office list: containing Diplomatic and consular appointments, &c. London, 1870; The Foreign Office list: containing Diplomatic and consular appointments, &c. London 1878; The

132

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 132

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA?

Britanski konzuli i vicekonzuli imali su zadatak da prate sve što se zbiva u Bosni i Hercegovini i da o svim dešavanjima i pojavama u ovoj pokrajini i oko nje podnose izvještaje i šalju depeše, što su oni i činili, a analiza konzularne građe pokazuje da nema gotovo nijedne sfere čovjekovog djelovanja koja nije bila predmet njihovog interesovanja.3 Često su zemlja i stanovništvo bili u fokusu pažnje britanskih konzularnih službenika u Bosni i Hercegovini, posebno u općim izvještajima. Takvi izvještaji, čije je pisanje i slanje bilo precizno definirana obaveza britanskih konzularnih predstavnika proizišla iz Generalnih instrukcija za britanske konzule,4 kao i dobijanih konkretnih instrukcija, na jednom mjestu i na ograničenom prostoru, daju cjelokupan presjek zemlje i njenog stanovništva. U brojnim analiziranim izvještajima i depešama poslanim u periodu dužem od 20 godina najvjerovatnije su spomenute sve nominacije koje su korištene za zemlju, njene dijelove, domaće stanovništvo ili grupe domaćeg stanovništva. I pored nevedenih činjenica koje ukazuju na očekivanu dobru informiranost britanskih predstavnika u Bosni i Hercegovini, kao i činjenice da konzuli nisu namjerno slali krive podatke (njihovi izvještaju nisu stizali do javnosti i drugih subjekata izvan kruga njihovih pretpostavljenih), ovdje ne zatvaramo mogućnost drugačijeg nominiranja bosanskohercegovačkog stanovništva i zemlje u izvorima neke druge provenijencije. Iako su teme etničkog porijekla i identiteta stanovništva Bosne i Hercegovine druge polovine 19. stoljeća, posebno bosanskohercegovačkih muslimana Bošnjaka, privlačile pažnju brojnih historičara i nehistoričara, rijetki su primjeri da se britansko viđenje identiteta stanovništva i odnosa u zemlji uzimalo u obzir.5 Ozbiljnije rasprave o nacionalnom identitetu većinom su Foreign Office list: containing Diplomatic and consular appointments, &c. London 1880. 3

O karakteru britanske konzularne građe nastale od strane konzula i vicekonzula koji su bili na službi u Bosni i Hercegovini opširnije vidi u: Edin Radušić, “Građa Nacionalnog arhiva Velike Britanije u Londonu za izučavanje historije Bosne i Hercegovine u XIX stoljeću”. Glasnik arhiva i Arhivističkog udruženja Bosne i Hercegovine, XXXIX/2009, Sarajevo: 2009, 70-80. 4

FO 881/606, The General instructions to Her Majesty’s Consuls; kao i generalni i godišnji izvještaji britanskih konzula iz Bosne. 5

Edin Radušić, “Narodi u Bosni i Hercegovini se mrze stoljećima?! – kako je sve počelo”. u: Myths and Stereotypes of the Nationalism and Communism in ex Yugoslavia (Stereotipi nacionalizma i komunizma u bivšoj Jugoslaviji), Novi Sad: Institute for Historical Justice and

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 133

133

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

nastale povodom priznavanja muslimanske nacije 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, mada ni one nisu ravnopravno razmatrale sve mogućnosti koje su stajale pred stanovništvom Bosne i Hercegovine, i fokusirale se se uglavnom na opravdavanja tog priznavanja i dokazivanja posebnosti bosanskohercegovačkih Muslimana u nacionalnom smislu, a u odnosu na Srbe i Hrvate.6 *** Kada govorimo o identitetu zemlje Bosne i Hercegovine kao subjekta, ponajprije vidljivog kroz njen naziv i tumačenje tog naziva, posljednje dvije decenije osmanske vlasti mogu se definirati kao period u kojem pojam HerReconciliation Salzburg, Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje Novi Sad, 2008. Isti, Stereotipi o mržnji među narodima – Britanski konzuli o ruskoj i austrijskoj politici u Bosni i Hercegovini u drugoj polovini XIX stoljeća. Historijska traganja, br. 2, Sarajevo: Institut za istoriju, 2008. Isti, “Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljeća – od vjerskog prema nacionalnom identitetu”. u: Facing the Past, Searching for the Future: The History of Yugoslavia in the 20th Century (Suočavanje s prošlošću – Put ka budućnosti: Istorija Jugoslavije 1918-1991), Novi Sad: Institute for Historical Justice and Reconciliation, Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje Novi Sad, Fakultet za evropske pravno-političke studije Sremska Kamenica, 2010. 6

Vidi: Bibliografija Muslimana, priredili: Atif Purivatra, Muhamed Hadžijahić, u: ABC Muslimana, Sarajevo: 1990, 61-177. Iz literature posebno izdvajam: “Problemi etničkog razvitka u Bosni i Hercegovini”, Diskusija, Prilozi, br. 11-12, Institut za istoriju, Sarajevo: 1976, 261-411; E. Radušić, “Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljeća”; Muhamed Hadžijahić, “Formiranje nacionalnih ideologija u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću”, JIČ, 1-2/1970, 55-70. Isti, Od tradicije do identiteta - geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, Sarajevo, 1974. Vlado Jokanović, “Elementi koji su kroz istoriju djelovali pozitivno i negativno na stvaranje bošnjaštva kao nacionalnog pokreta”, Pregled, br. 8 (137-163) i br. 9 (241-263), Sarajevo, 1968. I u novije vrijeme historičari se bave pitanjem nacionalnog razvoja, ali bez usaglašavanja stavova. Kao primjere vidi: Ahmed S. Aličić, Pokret za autonomiju Bosne od 1831. do 1832. godine, Orijentalni institut Sarajevo, Sarajevo 1996; Srećko M. Džaja, Konfesionalnost i nacionalnost Bosne i Hercegovine, Mostar, Ziral, 1999. Za razliku od osmanskog perioda, pitanja razvoja nacionalne svijesti i nacionalnih identiteta u bosanskohercegovačkoj historiografiji austrougarskog razdoblja uglavnom su usaglašena, a određena neslaganja više su vezana za naslijeđe ovog problema iz prethodnih perioda. Kao primjer takvog neslaganja u tumačenju bošnjačke ideje vidi: Tomislav Kraljačić, Kalajev režim u Bosni i Hercegovini 1882-1903, Sarajevo, 1987. i Dževad Jahić, “Uloga bosanskog jezika u procesima srpskohrvatske standardizacije”, Pregled, br. 2, Sarajevo, 1987. Veoma uspio prikaz nacionalnih odnosa u austrougarskom periodu vidi u: Dževad Juzbašić, Nacionalno-politički odnosi u bosanskohercegovačkom saboru i jezičko pitanje (1910-1914.), ANUBiH, Sarajevo, 1999.

134

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 134

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA?

cegovina od teritorijalnog, usljed više prvenstveno političkih faktora, postaje zastupljeniji i dobija neku vrstu polusubjektiviteta, da bi na kraju definiranog perioda (od Berlinskog ugovora 1878) naziv Hercegovina za dio teritorija današnje države Bosne i Hercegovine službeno postao ravnopravan imenu Bosna. S druge strane, identitet grupa bosanskohercegovačkog stanovništva od primarno vjerskog, zemaljskog i narodnosnog u ovom periodu dobija odlučujuće nacionalne karakteristike i postaje primarno nacionalni, iako su nominacija i priznavanje i prepoznavanje Bošnjaka muslimana od drugih kao zasebne nacije prolazili kroz različite faze od početka austrougarske vlasti do kraja jugoslavenskog socijalističkog perioda. U ovom kratkom a burnom razdoblju došlo je do završetka glavnine procesa zaokruživanja tri posebna nacionalna identiteta u Bosni i Hercegovini (srpskog, hrvatskog i muslimanskog/bošnjačkog), a ne mogućeg jednog zajedničkog, najprije bošnjačkog/bosanskog, ili u manje mogućoj mjeri srpskog ili hrvatskog. U tom procesu su vjerska struktura stanovništva, demografske promjene, nedostatak vremena za moguće pozitivne efekte jednakosti koju su zakonski predviđale reforme, i posebno odnosi među velikim silama i utjecaji iz susjedstva koji su vjerovatno bili odlučujući za izbijanje ustanka 1875. godine, a koji se na terenu pretvorio u sukob domaćih pravoslavaca i domaćih muslimana, doveli do definitivnog razdvajanja bosanskohercegovačkog stanovništva po vjersko-nacionalnom principu. Kao što je poznato, u austrougarskom razdoblju dolazi do institucionalnog organiziranja grupa domaćeg stanovništva, od pokreta i borbi za vjersku i školsku autonomiju do zrelih formi nacionalno-političkog organiziranja u prvom desetljeću 20. stoljeća, čime je ovaj proces i pojavno zaokružen. Analiza raspoloživih podataka iz britanske konzularne i dijelom diplomatske i parlamentarne građe pokazuje da nacionalna svijest i nacionalni identitet kod bosanskohercegovačkog stanovništva do pred kraj osmanske vlasti nisu postojali u značajnijoj mjeri, posebno u sadašnjem značenju tih pojmova, i posebno ne srpski i hrvatski identitet.7 Treba naglasiti da Britanci o nacionalnom identitetu bosanskohercegovačkog stanovništva direktno ne raspravljaju, već se do zaključaka jedino može doći na posredan način, anali7

E. Radušić, “Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljeća”, 252256.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 135

135

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

zom pojmova koji se koriste za stanovništvo ili grupe stanovništva i analizom odnosa korištenih pojmova za domaće ljude i korištenih pojmova za strance. Nužno je bilo analizirati i kontekst u kojem se identitetske nominacije upotrebljavaju, uz napomenu da u ovom tekstu sam sadržaj i kontekst korištenog dokumenta nisu bili predmet analize ni kritičke obrade, ukoliko nisu direktno vezani za nominaciju zemlje i stanovništva Bosne i Hercegovine. Također, treba naglasiti da se u analiziranoj građi susreće veoma veliki broj primjera za većinu korištenih nominacija, a u ovom tekstu je radi racionalnosti izvršena selekcija reprezentativnijih primjera. Kako bi se osnovna ideja teksta mogla lakše pratiti i razumjeti, na nekim mjestima su izvodi iz dokumenata dati u prijevodu, a pojmovi na koji je određeni dio teksta fokusiran su potcrtani, iako to nije slučaj u izvoru. I pored detaljne analize nije moguće sa sigurnošću iznijeti zaključak o nekom ustaljenom, neprikosnovenom pravilu u kojem slučaju se koja nominacija koristi (društveno-politički, ekonomski, duhovno-kulturni ili drugi odnosi), već na korištenje određene nominacije, pored konteksta u kojem se određeni pojam upotrebljava, utječu i drugi objektivni pa i subjektivni faktori, kao što su, naprimjer, inspiracija i sloboda pisca izvještaja. O tome svjedoče i situacije kada se u opisivanju istog događaja u istom kontekstu koriste dvije nominacije za istu grupu stanovništva.8 Vjerovatno je najvidljivija distinkcija između korištenja nominacija u slučajevima kada se domaće stanovništvo ili neka od domaćih grupa upoređuje sa stranim stanovništvom od situacija kada se grupe domaćeg stanovništva upoređuju međusobno. Sve navedeno dovelo je do veli8

Naprimjer, u istom kontekstu koriste se dvije nominacije – Muslimani i Turci za bosanske muslimane Bošnjake. “… I venture to assert most confidently that such an idea as the massacre of the Christian has never for a moment been entertained even by the most fanatic Mussulman in Bosnia. […] I may observe to Your Excellency that this perhaps the most unlikely place in Turkey for a massacre of the Christian to take place, as Mussulmans and Christians are of the same race and their mutual interests are so closely united that it would be as it were an act of suicide on the part of the Turks. Nearly all the agricultural labor on the estates of the Turkish Beys is performed by Christians, and as a general rule they live together on very friendly terms.” FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8. Izvještavajući o otporu austrougarskoj okupaciji, Freeman navodi kako su Hadžijamaković i Ahmed-efendija Nako upotrijebili sav svoj utjecaj da pripreme muslimanski otpor ulasku Austrijanaca u Sarajevo, ali nije znao reći koliki se broj Turaka suprotstavio Austrijancima, mada se pretpostavlja da ih nije bilo više od tri do četiri hiljade. FO 195/1212, FreemanLayardu, Bosna Serai, 22th August 1878, no. 52.

136

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 136

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA?

kog broja nominacija za bosanskohercegovačko stanovništvo, koje se pojavljuju u razdoblju od 22 godine. Velika brojnost identitetskih nominacija upućuje na činjenicu da je razmatrani period u tom smislu bio veoma turbulentan i da procesi zaokruživanja primarnih identiteta (kasnije se pokazalo da su to nacionalni identiteti) nisu bili daleko odmakli, već se vjerski identitet (najčešća podjela stanovništva je na muslimane i hrišćane), narodnosni, zemaljski, pripadnost državi/carstvu i drugi identiteti koriste jedni pored drugih. Naravno, to pokazuje svu složenost i slojevitost identiteta. Utjecaji iz južnoslavenskog neposrednog okruženja na nacionalnu identifikaciju bosanskohercegovačkog stanovništva ili njegovih dijelova (srpstvo, hrvatstvo), suprotnosti i globalni interesi velikih sila u istočnom pitanju, čiji je važan dio bila i Bosna i Hercegovina i narod koji je živio u njoj, procesi unutrašnjeg razvoja bosanskohercegovačkog društva, kao i turbulentnost ovog perioda koji obuhvata dvije posljednje decenije osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini, posebno krvavi politički događaji u istočnoj krizi 1875-1878. godine, uvjetovali su kratkotrajnost glavnine procesa formiranja separatnih nacionalnih identiteta, pa se relativno brzo nakon uspostavljanja austrougarske vlasti u Bosni i Hercegovini počinju zaokruživati, iako ne istovremeno, srpski, hrvatski i bošnjački nacionalni identitet u savremenom smislu.9

*** Radi preglednosti i lakšeg razumijevanja korištene nominacije za stanovništvo Bosne i Hercegovine ili dijelove njenog stanovništva u britanskoj konzularnoj i diplomatskoj građi podijelili smo u četiri grupe:

a) nominacije koje su šire i uključuju ukupno bosanskohercegovačko stanovništvo ili pojedine domaće grupe u veće cjeline, b) zajedničke nominacije cjelokupnog bosanskohercegovačkog stanovništva, c) nominacije koje se koriste kada se govori o odnosima između grupa domaćeg stanovništva - za dvije ili više grupa, ili za samo jednu grupu sadašnjeg domaćeg stanovništva, d) nominacije koje se ne koriste, a kasnije su se odomaćile i za sebe rezervirale značajan dio bosanskohercegovačke populacije. 9

E. Radušić, “Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljeća”, 254255.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 137

137

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

a) Nominacije koje su šire i uključuju ukupno bosanskohercegovačko stanovništvo u veće cjeline koriste se uglavnom u dva slučaja, kada se govori o svim stanovnicima Osmanskog carstva i kada se govori o Slavenima kao cjelini. U prvom slučaju stanovništvo se naziva podanicima (subjects), pri čemu se počesto ispred dodaju različiti pridjevi: turski podanici (turkish subjects), portini podanici (subjects of the Porte), sultanovi podanici (sultan’s subjects), ili pak samo podanici (subjects).10 Slavenima se naziva hrišćansko i muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine, najčešće u konteksu ruskih pretenzija na dijelove Osmanskog carstva,11 ali i u nekim drugim situacijama.12 Britanci jasno naglašavaju da 10

Navodimo neke citate iz kojih se vidi korištenje pojma podanici. “This district is inhabited by about 4000 Turkish Subjects.” FO 195/625, Neale-Bulweru, Bosna Serai, 29th November 1859, Confidential; ”... that the Sultan is sincerely bent on ameliarating the condition of his subjects ...”. FO 195/805, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 17th September 1868, no. 19. “The Turkish Government is by no faultless in the discharge of its duties towards its subjects in Bosnia, but their chief curses are, in the first place, their friends and neighbours – Austrians, Servians and Montemegrins.” FO 881/2987, Extracts of Despatches relating to Administrative Reforms in Bosnia, printed for the use of the Foreign Office, November 30, 1876, Confidential, str. 22. “I believe that the Turkish Government has a sencire desire to improve the conditions of its subjects in Bosnia, both Moslems and Christians.” FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 14th May 1868, no. 12. Vidi i: FO 195/718, Zohrab-Holmesu, Mostar, 3rd December 1863, no 3; FO 195/718, Holmes-Erskineu, Bosna Serai, 28th December 1863, no. 62; FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 23; FO 195/805, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 17th September 1868, no. 19; FO 78/2437, Instructions to HM’s Embasy at Constantinople and to Certain Consulates in Turkey on the Subject of the Treatment of Christians in Turkey 1856-75, Draft, Sir H. Bulwer, No. 260, F.O, 17th August 1864. 11

Churchill piše o nastojanju Rusije da koristi Portine Slavene kako bi otežavala put Porti. FO 195/553, Churchill-Alisonu, Bosna Serai, 10th January 1858, no. 4. Izvještavajući o pamfletu na slavenskom jeziku, štampanom u Petrogradu, koji inicira hrišćane na ustanak, Zohrab zaključuje da zbog posvećenosti pravoslavnih sveštenika Rusiji ova sila neće imati problema u navođenju Slavena u Bosni da djeluju u skladu s njenim željama. FO 195/625, ZohrabBulweru, Bosna Serai, 12th June 1860, no. 27. U zaključku depeše u kojoj opservira da su činjeni veliki napori kako bi se ustanak u Hercegovini predstavio kao rezultat veoma važnog i rasprostranjenog panslavističkog pokreta, Holmes piše da to nije tako i da se bezuspješno pokušavalo podsticati razvijanje osjećaja slavenske nacionalnosti. FO 195/679, Holmes-Bulweru, Mostar, 5th August 1861, no. 20. Kao primjere vidi i: FO 195/625, Zohrab-Russellu, Bosna Serai, 7th June 1860, no. 29, Confidential; FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 4; FO, 195/1212, Freeman-Layardu, 19th February 1879, no. 8. 12

Zohrab izvještava kako je na zahtjev hercegovačkih ustanika da pravoslavni vladika u

138

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 138

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA?

su stanovnici Bosne i Hercegovine Slaveni i da se razlikuju od “Turaka.” U izvještaju od 12. januara 1873. Holmes navodi da muško stanovništvo Bosne čini oko 230.500 muslimana, 226.300 grko-pravoslavnih i 78.000 katolika, naglašavajući da su svi oni Slaveni.13 Posebno je zanimljivo kada Britanci razdvajaju domaće muslimane Slavene od Turaka. Tako, naprimjer, u februaru 1859. vicekonzul Zohrab, opisujući Mostar i iznoseći zanimljive podatke o njemu, piše: “…Muslimani imaju školu u gradu u kojoj Turci i Slaveni uče…”14 I jezik domaćeg stanovništva se ponekad naziva slavenski. Zohrab je u prethodno spomenutom izvještaju napisao: “O obrazovanju svećenika franjevačkog reda vodi se briga. Na oko 12 milja od Mostara nalazi se škola koja je osnovana prije nekoliko godina, od kada se u njoj obrazuju djeca za crkvenu službu. U njoj se uči latinski, italijanski, slavenski, historija crkve i teologija.”15 Izvještavajući 6. novembra 1860. o slučaju kada je predstavnik hrišćanskih ustanika iz istočne Hercegovine došao u Ruski konzulat da traži savjet, konzul Holmes piše da je tu zatekao Moreaua, “...za kojeg ustanički emisar nije znao da priča slavenski jezik.”16 Koristi se i kovanica slavenska rasa,17 “...čiji su pripadnici i kršćani i

Hercegovini ubuduće bude Slaven iz Carigrada došao odgovor da ne mogu dobiti slavenskog vladiku, ali da će vladike koje im od tada budu slali morati znati slavenske jezike. FO 195/625, Zohrab – Nealeu, Mostar 10th July 1859, no. 38. U depeši od 28. septembra 1873. Holmes izvještava, između ostalog, da je od ambasadora primio povjerljivu informaciju o utiscima koji preovladavaju kod slavenskog stanovništva u Bosni. FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 28th September 1873, no. 33. Vidi i: FO 195/1101, Holmes-Elliotu, Mostar, 20th March 1876, Inclosure in: Holmes-Derbyu, Mostar, 20th March 1876, Turkey, no 3 (1876), no. 98, str. 55-56. 13 14

FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 12th January 1873, no. 3.

FO 195/625, Report on the Herzegovina, General Report (izvještaj napisao J. Zohrab), Mostar, 28th February 1859; Edin Radušić, “Hercegovina sredinom XIX stoljeća: Zemlja i ljudi u općim izvještajima britanskih konzularnih predstavnika za 1857. i 1858. godinu”, Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja, XXXVIII/36, Sarajevo, 2009, str. 171.

15

FO 195/625, Report on the Herzegovina, General Report (izvještaj napisao J. Zohrab), Mostar, 28th February 1859.

16 17

FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 6th November 1860, no. 66.

FO 78/2437, Instructions to HM’s Embasy at Constantinople, Draft, H. Bulweru, Foreign Office, 13th September 1860, no. 495.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 139

139

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

muslimani i koji govore isti jezik.”18 Zanimljivo je da se susreće i nominiranje zemlje Bosne kao sultanove slavenske provincije.19 Nominacije koje direktno uključuju samo dio bosanskohercegovačkog stanovništva u veće cjeline najčešće se koriste u kontekstu razmatranja dešavanja u cijelom Osmanskom carstvu i položaja grupa stanovništva u njemu, a sadrže pojmove hrišćani, Turci, muslimani. Na korištenje ovih pojmova, u situacijama kada je neka grupa bosanskohercegovačkog stanovništva dio veće grupe carstva, očekivano mnogo češće nailazimo u diplomatskoj i parlamentarnoj građi, koja primarno i sadrži podatke o carstvu kao cjelini. Naprimjer, u osvrtu na Memorandum ruske vlade iz maja 1860. godine, u kojem se iznose žalbe hrišćanskog stanovništva, govori se o hrišćanima Bosne, Hercegovine, Bugarske i Albanije. Počesto se nailazi na optuživanje Rusije da je ona tajni organizator sistema ustanaka među pravoslavnim hrišćanima, pri čemu se govori o svim pravoslavnim hrišćanima u Osmanskom carstvu. Hrišćani kao jedinstvena grupa carstva počesto se spominju i u kontekstu provođenja odredbi Hatti Humajuna, posebno odredbe u pogledu priznavanja svjedočenja hrišćana pred sudom. Kao druga velika grupa u carstvu nalazi se muslimansko stanovništvo, koje se u istom značenju spominje i kao Turci i kao muslimani.20 b) Cjelokupno bosanskohercegovačko stanovništvo zajednički se imenuje kao Bošnjaci, Bosanci, zemljaci, domaći, i jasno je diferencirano od stranaca iz 18

ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXI, 28th July 1876-15th August 1876, 4th Vol, London 1876, str. 143. 19

20

FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 12th January 1873, no. 3.

Vidi na više mjesta u: FO 881/2987, Extracts of Despatches; ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXX, 19th June 1876-27th July 1876, 4th vol., London 1876, str. 265268; ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXI, 28th July 1876-15th August 1876, 4th Vol, London 1876; ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXII, 8th February 1877-15th March 1877, 1st vol, London 1877; Lord A. Loftus to the Earl of Derby (rec. Nov, 14), (Extract), Yalta, Nov. 3, 1876, Turkey, no. 1 (1877), Correspodence respecting the Affirs of Turkey, London 1877, str. 645; Mr. Monson to the Earl of Derby (rec. Nov. 14), no. 959, Cettigne, Nov. 4, 1876, Turkey, no. 1 (1877), str. 647; Consul Holmes to the Earl of Derby (rec. Nov. 14), Bosna-Serai, Nov. 3, 1876, no. 960, Turkey, no. 1 (1877), str. 648; Consul Holmes to the Earl of Derby (Rec. Nov. 20), no. 1023, Bosna Seraï, Nov. 10, 1876, Turkey, no. 1 (1877), str. 702.

140

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 140

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA?

drugih provincija Osmanskog carstva koji su živjeli ili bili na službi u Bosni (najčešće imenovani kao Osmanlije ili Turci, a institucije kao osmanske, turske ili vladine),21 iz čega se vidi britansko razumijevanje posebnosti bosanskohercegovačkog stanovništva u cjelini carstva. Na bošnjački identitet stanovništva Bosne i Hercegovine, koji je imao dva značenja, u britanskoj građi nailazimo na više mjesta. Prvi je narodnosno-zemaljski bošnjački identitet sveukupnog stanovništva, koji je dolazio do izražaja prema izvanbosanskom spoljnom svijetu. Mada se sa sigurnošću ne može tvrditi, čini se da Britanci u Bošnjake ne ubrajaju bosanske Jevreje i bosanske Rome, s napomenom da analizirana građa ne sadrži veliki broj spominjanja Jevreja i posebno Roma. Drugo, mnogo rjeđe, značenje bošnjaštva nalazi se u njegovom korištenju u unutrašnjem saobraćanju samo za neku od grupa domaćeg stanovništva, najprije Bošnjake muslimane, ali se i tada najčešće upotrebljava sintagma Bosniak Mussulmans,22 iz čega je jasno da se bošnjaštvo ostalog stanovništva time ne isključuje. Kada se pojam Bošnjaci upotrebljava bez dodatka samo za muslimane (što je veoma rijedak slučaj), i tada se iz konteksta vidi da to nije ekskluzivno muslimansko bošnjaštvo. Susreli smo i situaciju u kojoj se u jednoj rečenici za bosanskohercegovačke muslimane koristi samo pojam Bošnjaci, a već u narednoj Bošnjaci muslimani.23 Za nominiranje cjelokupnog stanovništva Bosne i Hercegovine imenom Bošnjaci (Bosniaks, Bosniacs)24 ili Bosanci (Bosnians)25 u britanskoj građi ovdje 21

Vidi na više mjesta u: FO 881/2987, Extracts of Despatches; Mr. Monson to the Earl of Derby (rec. Nov. 14), Cettigne, Nov. 4, 1876 (ext), no. 958, Turkey, no. 1 (1877), str. 647; Sir Elliot to the Earl of Derby (rec. Nov. 17), Const., Nov. 8, 1876, no. 995, Turkey, no. 1 (1877), str. 672; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 22nd August 1878, no. 52. 22

Holmes je izvijestio da je požar u hrišćanskoj mahali izazvao veliku štetu. Konzul je bio pozitivno iznenađen, jer su prvi direktnu pomoć ponudili njihovi sugrađani Bošnjaci muslimani. FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 29th October 1860, no. 63. Vidi i: FO 881/2987, Extracts of Despatches. 23

24

FO 881/2987, Extracts of Despatches.

FO 195/625, Report on the Herzegovina, (izvještaj napisao J. Zohrab), Mostar, 28th May 1859 u: Neale-Bulweru, Bosna Serai, 1st August 1859, no. 22; FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 17th January 1874, no. 4, Report on the trade of Bosnia for 1873. 25

FO 881/679, Comercial Report on the Province of Bosnia (Turkey), Confidential, Printed for the use of the Foreign Office, 24th February 1858.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 141

141

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

izdvajamo neke primjere, uz napomenu da je selekcija učinjena po principu predočavanja dokumenata iz pedesetih, šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća, kako bi se uvidjelo da se korištenje imena Bošnjaci za cjelokupno stanovništvo zemlje pojavljuje u cijelom razmatranom razdoblju. Važno je napomenuti da Britanci jasno odvajaju Bošnjake (i kada se jasno vidi da se radi o Bošnjacima muslimanima) od stranaca, Osmanlija, Turaka.26 Mada se sa sigurnošću ne može tvrditi, čini se da je nominacija Bosanac većinom vezana za zemaljsku pripadnost, a nominacija Bošnjak za narodnosni identitet bosanskohercegovačkog muslimanskog i hrišćanskog stanovništva. Istina, veoma rijetko susreću se i slučajevi kada se nominacija Bošnjak koristi za stanovnike Bosne (i muslimane i hrišćane), nasuprot nominaciji Hercegovac za stanovnike Hercegovine,27 što upućuje na zaključak da nominacija Bošnjak ima sporadično i zemaljsko identitetsko značenje. Britanski izaslanik P. Sarell u memorandumu nastalom na osnovu njegovog putovanja po Bosni iz početka 1854. godine, ističući nastojanje Austrije da privuče domaće hrišćansko stanovništvo na svoju stranu, piše kako su Bošnjaci zbunjeni novonastalom situacijom i lakše podložni stranom utjecaju.28 Iz dokumenta je jasno da se ovdje radi o Bošnjacima pravoslavcima i katolicima. Analizirajući stanje na crnogorskoj granici, u depeši poslanoj 24. decembra 1859. vicekonzul Zohrab iznosi mišljenje da je Porta na tom području trebala angažirati Bošnjake, što bi onemogućilo Crnu Goru da ima poziciju koju je tada držala.29 Na nominaciju stanovništva Bosne i Hercegovine jedinstvenim 26

Navodimo očit primjer podrške ovakvoj konstataciji. “Svi osmanski vojnici u zemlji – Osmanlije kao i Bošnjaci, oficiri i vojnici – poslani su u Brod kao zatvorenici, ne uzimajući u obzir koji je od njih uzeo učešća u otporu a ko nije.” FO 195/1212, Bosna Serai, FreemanLayardu, 2nd September 1878, no. 56.

27

FO 195/553, Memorandum on Bosnia and Herzegovina by Mr Sarell, 5th February 1857. Britanci prenose kalkulacije o broju bosanskohercegovačkih izbjeglica koje je napravio osmanski generalni konzul u Dubrovniku 1876. godine. Navodi se da ima izbjeglih: Hercegovaca u Dalmaciji 26.000, Hercegovaca u Crnoj Gori 46.000, Bošnjaka u Hrvatskoj 32.000, Bošnjaka u Crnoj Gori 10.000, Bošnjaka u Srbiji 17.000, Bošnjaka u Dalmaciji 6.000, Bošnjaka u različitim drugim mjestima 18.000. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 39.

28

FO 195/553, Memorandum on Bosnia and Herzegovina by Mr Sarell, 5th February 1857. Edin Radušić, Bosna i Hercegovina u britanskoj politici od 1857. do 1878. godine, rukopis doktorske disertacije, Biblioteka Filozofskog fakulteta u Sarajevu, str. 47. 29

FO 195/625, Zohrab-Nealeu, Mostar, 24th December 1859.

142

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 142

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA?

imenom Bošnjaci nailazimo, primjerice, i u izvještajima iz 1860. i 1867. godine, u kojima konzul Holmes dosta afirmativno ocjenjuje međuvjerske odnose u zemlji. Suprotno od tadašnje negativne percepcije o muslimanima u Evropi, on je pohvalio “Bošnjake muslimane za koje treba reći da oni sa svim svojim nedostacima, [...] posjeduju neke dobre kvalitete [...] milosrdnost”,30 “ dobru narav, prirodnu inteligenciju i često snažan urođeni osjećaj pravde.” 31 Također, dvije godine kasnije Holmes iznosi nadanje da će otvaranje škole pruskih đakonesa pokrenuti Bošnjake da cijene prednosti obrazovanja ženskog dijela njihovih porodica.32 I izvještaji iz sedamdesetih godina potvrđuju navedenu konstataciju. Dobar primjer je Opći izvještaj za 1873. godinu, koji donosi informaciju o osnivanju vojne škole za obrazovanje bošnjačkih oficira.33 Također, pojmovi Bosanci, bosanski muslimani, bosanski hrišćani i općenito bosanski susreću se u cijelom analiziranom periodu. Ubrzo po uspostavljanju britanskog konzulata spominju se Bosanci koji su u Osmanskom carstvu tradicionalno bili priznati u izradi oružja i konjske opreme,34 i “Bosanci koji su manje ignorantni nego stanovnici drugih dijelova Carstva koji bi iskoristili priliku za poštenu zaradu, kada bi se ona ukazala.”35 Izvještaji iz šezdesetih i sedamdesetih godina 19. stoljeća spominju bosansko seljaštvo, domaće Bosance, bosanske muslimane, bosanske nizamske regimente, bosanske hrišćane,36 bosanske begove, bosanskog dječaka, bosanske 30 31 32

FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 29th October 1860, no. 63. FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 2nd July 1867, no. 14.

“A school for a native female children is to be opened here this autumn by the Prussian Kaiserswerth Deaconesses which it is hoped may be the means of inducing the Bosniaks to appreciate the advantages of educating their women.” FO 195/950, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 6th April 1869, no. 8, Report on the trade of Bosnia for 1868.

33

“Public education is also in the same condition as before, with the exception, however, of a fine new military school which has been built and opened at Serajevo, its object being to form Bosniac’s officers for the army.” FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 17th January 1874, no. 4, Report on the trade of Bosnia for 1873. Korištenje nominacije Bošnjaci vidi i na više mjesta u: FO 881/2987, Extracts of Despatches. 34

FO 881/679, Comercial Report on the Province of Bosnia (Turkey), Confidential, Printed for the use of the Foreign Office, 24th February 1858. 35

36

FO 195/578, Churchill-Alisonu, Bosna Serai, 29th January 1858. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 18, 22, 24, 34 kao i na drugim mjestima; ZHC

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 143

143

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

katoličke svećenike, bosanske vojnike.37 Kada izvještavaju o odnosima između dijelova bosanskohercegovačkog stanovništva, Britanci povremeno koriste i pojam zemljaci.38 c) Unutar zemlje Britanci stanovništvo Bosne i Hercegovine grupiraju prema vjerskoj pripadnosti – hrišćani (Christians) i muslimani39 (Mussulmans, Mahemetans, ili Muhammedans, rijetko Turks i Turkish, a i tada isključivo kao vjersku odrednicu).40 U dokumentima se spominju muslimani i hrišćani,41 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXIII, 16th March 1877-26th April 1877, 2nd vol, London 1877, str. 438-439. 37

FO 195/1101, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 26th June 1876; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 20th November 1878, no. 73; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 20th December 1878, no. 77.

38

Kao primjere vidi: FO 195/553, Churchill-Stratfordu de Redcliffeu, Bosna Serai, 11th May 1857, no. 15; FO 881/2987, Extracts of Despatches. 39

U depeši iz oktobra 1860. Holmes javlja da se Crnogorci spremaju za rat i dodaje: “His Highness probably looks with satisfaction on the troubled condition of the Herzegovina, and knows that the effects of his proceedings will be to embarrass the Turks and encourage the Christians in the rebel districts. ” FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 30th October 1860, no. 64; Derby-Šuvalovu, Foreign Office, 29th June 1876, Turkey, No 3 (1876), no. 506, str. 339-340. 40

Kao primjere navodimo nekoliko izvoda iz dokumenata. “A couple of native Turkish merchants went to London last year and returned with an assortment of various goods [...] The richer Christian merchants or rather shopkeeper who go occasionaly to Vienna [...] The Government has always shown itself ready to aid the establishment of schools, but both Turks and Christians think that there is no need to be better educated than their father and desire no improvement.” FO 195/805, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 6th April 1869, no. 8, Report on the trade of Bosnia for 1868; ”...but if the practice cannot be put an end in Bosnia, the privilege should be allowed to all classes so that the Christians might not be placed in an invidious situation, which lays them at the mercy of their Turkish fellow subjects.” Sir H. Elliot to the Earl of Derby (rec. Dec 4), Const. Nov. 18, 1876, no. 1078, Turkey 1 (1877), str. 742. Najčešće se pojam Turci za bosanskohercegovačke muslimane upotrebljava u paru sa hrišćani, a često se u nastavku istog dokumenta koriste nominacije muslimani i hrišćani. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 14, 22, 23, 24. 32, kao i na drugim mjestima; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 22nd August 1878, no. 52; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 23rd September 1878, no. 61. 41

FO 195/625, Zohrab-Russellu, Bosna Serai, 7th June 1860, no. 29, Confidential; FO 195/679, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 19th March 1861, no. 17; FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8; FO 195/1061, Holmes-Elliotu, Mostar, 23rd October

144

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 144

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA?

domaći muslimani i hrišćani,42 predstavnici muslimana i hrišćana,43 hrišćanska seoska djevojka i seljaci,44 hrišćanska mahala i muslimani grada,45 muslimanski zemljoposjednici, muhamedanski zemljišni gospodari i hrišćansko seljaštvo,46 hrišćanski kajmekam za Hercegovinu,47 hrišćanski trgovci i muslimanski stanovnici,48 turski begovi i hrišćani,49 hrišćanske škole,50 hrišćani i muslimani (muhamedanci),51 1875, no. 17; Elliot-Derbyu, Therapia, 26th October 1875, Turkey, No 2 (1876), no. 40, str. 49; Sandison-Elliotu, Therapia, 25th October 1875, Turkey, No 2 (1876), Inclosure in no. 40, str. 50; Derby-Elliotu, Foreign Office, 10th November 1875, Turkey, No 2 (1876), no. 42, str. 40; FO 195/1101, Freeman-Elliotu, Bosna Serai, 3rd February 1876, no. 7; Memorandum by Consul Holmes regarding the Affairs of the Herzegovina, Inclosure in Elliot-Derbyu, Constantinople, 10th March 1876, Turkey, No 3 (1876), no. 67, str. 40; Consul Holmes to the Earl of Derby (rec. Nov. 14), Bosna-Serai, Nov. 3, 1876, no. 960, Turkey 1 (1877), str. 648; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 7th October 1878, no. 6; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 28th October 1878, no. 67; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 18th November 1878, no. 72; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna-Serai, 21st December 1878, no. 78. 42

FO 195/553, Churchill-Allisonu, Bosna-Serai, 15th February 1858, no. 13; FO 195/625, Zohrab-Bulweru, Mostar, 28th January 1859, no. 5. 43

44 45 46 47

FO 195/625, Zohrab-Bulweru, Mostar, 27th February 1859, no. 13. FO 195/625, Zohrab-Nealeu, Mostar, 8th May 1859, no. 16. FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna-Serai, 29th October 1860, no. 63. FO 881/2987, Extracts of Despatches.

Tu se radilo o Holmesovom prijedlogu da se ta funkcija ustanovi. “I would suggest for Your Excellency’s consideration the idea of a Christian Caimakam for the Herzegovina as a possible means of arranging affairs in that province.” FO 195/805, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 19th March 1861, no. 17. 48

FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 7th May 1867, no. 7, Report on the trade of Bosnia for 1866; FO 881/2987, Extracts of Despatches.

49

“…Nearly all the agricultural labor on the estates of the Turkish Beys is performed by Christians, and as a general rule they live together on very friendly terms.” FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8. 50

“The Christian schools realy exist, but are for the most part of the most inferior description.” FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 13th January 1873, Report on the trade of Bosnia for 1872. 51

“A Christian has lately been named President of the Tribunal of Commerce here, but he has not held his post long enough for me to be able to speak as to result of this nomination. It is the first time

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 145

145

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

hrišćanski vice-guverner i muslimanski guverner,52 kao i brojne druge kombinacije proizišle iz osnovnih pojmova musliman i hrišćanin. U nekoliko navrata naišli smo na korištenje pojma raja u značenju hrišćani ili nemuslimani.53 Grupiranje bosanskohercegovačkog stanovništva na hrišćane i muslimane je inače najčešće korišteni princip i ukazuje na dominantan vjerski identitet u razmatranom periodu,54 a ako se govorilo o nekom nijansiranom slučaju između dijelova hrišćanskog stanovništva, onda se upotrebljavaju i nominacije pravoslavni (Orthodox Christians, Orthodox Population, Orthodox Greeks), i katolici (Roman Catholic Population ili Catholics). Navest ćemo nekoliko primjera s kontekstom u kojem se upotrebljavaju nominacije pravoslavni, katolici i muslimani. U februaru 1859. Zohrab prenosi informaciju kako je stigla naredba Porte da se u Carigrad pošalje šest osoba iz provincije, po dva muslimana, pravoslavna i katolika, da budu ispitani o reformama i o zakupu i obradi zemlje,55 a naredne godine on je procjenjivao da u provinciji živi oko 550.000 grko-pravoslavnih, 490.000 muslimana i 160.000 katolika.56 Iste godine iznosi mišljenje da ruski konzuli koriste pravoslavne sveštenike za svoje ciljeve.57 Holmes, u povodu špekulacija da će Austrija za gubitak Venecije anektirati Bosnu i Hercegovinu, u junu 1866. godine procjenjuje da bi se hrišćani “...koji su uglavnom pravoslavci (izuzev katoličke manthat other than Mussulman has held the appointment, and it has naturally given but little satisfaction to the Mohammedans.” FO 195/1143, Freeman-Elliotu, Bosna Serai, 23th January 1877, no. 4, Report on the trade of Bosnia for 1876. 52

“In the month of May last a Christian Vice-Governor was appointed to assist and crunch the Mussulman Governor General…”. FO 195/1212, Freeman-Elliotu, Bosna Serai, 26th March 1878, no. 18, Report on the trade of Bosnia for 1877. 53

Zanimljiv je podatak kada Holmes predlaže da se u područjima gdje je veliki udio raje u ukupnom stanovništvu pored paše imenuje i neka vrsta zastupnika raje (“Rayah of consideration”). FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 6. Vidi i na drugim mjestima pod ovom signaturom. 54

O dominirajućem vjerskom identitetu može se izvući zaključak i na osnovu nekih izvještaja Britanaca. Naprimjer, u građi se susreće mišljenje da su se bosanski muslimani identificirali sa svojom vjerom. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 18.

55

56 57

FO 195/625, Zohrab-Bulweru, Mostar, 2nd February 1859, no. 6. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 1. FO 195/625, Zohrab-Bulweru, Bosna Serai, 12th June 1860, no. 27.

146

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 146

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA?

jine) pridružili muslimanima u otporu bilo kakvom pokušaju aneksije od Austrije,”58 a 1871. napominje da su se Austrija i Francuska sprijateljile s katolicima i štite ih, a Rusija pravoslavce.59 Ovaj konzul 1873. prenosi podatke da u Bosni ima muškog stanovništva: oko “...230 500 muslimana, 226 300 grko-pravoslavnih i 78 000 katolika – sve Slaveni”,60 a na početku ustanka izvještava da su u Hercegovini pravoslavni hrišćani u većini, da je u Bosni broj podjednak, po oko 500 000 pravoslavaca i muslimana, dok je broj rimokatolika procjenjivan na 60 000.61 Na početku ustanka Britanci govore o velikom broju muslimana i katolika u Bosni i Bugarskoj, “...o čijim interesima treba voditi računa pri eventualnim promjenama političke karte Balkana.”62 I u Britanskom parlamentu se znalo da u Bosni žive muslimani i hrišćani koji su podijeljeni na pravoslavne i katolike.63 Zanimljivo je naglasiti da u prvoj godini austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini podjela stanovništva na muslimane, pravoslavne i katolike postaje sve češća, iako se susreće i ranije dominantna na muslimane i hrišćane.64 Britanci bosanskohercegovačke pravoslavce nazivaju i Grcima, pa se tako u građi

58 59 60 61

FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 19th June 1866, no. 15. FO 195/950, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 24th February 1871, no. 4. FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 12th January 1874, no. 3.

Memorandum by Consul Holmes regarding the Affairs of the Herzegovina, Turkey, no 3 (1876), no. 67, str. 40.

62

“I said that in Bosnia and Bulgaria there was a large Mussulman and Catholic population, and mostly of the proprietory class, and their interests must be taken into account.” Lord A. Loftus to the Earl of Derby (rec. nov, 14), (Extract), Yalta, Nov. 2, 1876, no. 952, Turkey, No. 1 (1877), str. 644. Vidi podjelu bosanskohercegovačkog stanovništva na muslimane, pravoslavne i katolike i u drugim depešama poslanim iz Britanskog konzulata (npr., FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 20th November 1860, no. 70; FO 195/950, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 24th February 1871, no. 4), kao i na brojnim mjestima u selektiranoj građi (FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 26, 27, 31). 63

ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXI, 28th July 1876-15th August 1876, 4th Vol, London 1876, str. 143-144. 64

Kao primjere vidi: FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 18th November 1878, no. 72; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 20th November 1878, no. 73; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 23rd January 1879, no. 4.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 147

147

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

susrećemo sa “Grcima” (“Greeks”),65 “grčkim trgovcima” (“Greek shopkeepers”)66 i “grčkim sveštenstvom” (“Greek clergy”).67 Međutim, i kada se bosanskohercegovačko stanovništvo dijeli na hrišćane i muslimane ili na pravoslavne, katolike i muslimane, ponekad se naglašava da su oni “iste rase” (“of the same race”).68 Na informacije o Jevrejima i Romima nailazimo sporadično, najčešće kada se govori o sastavu bosanskohercegovačkog stanovništva. Oni su u unutarbosanskim grupiranjima za Britance predstavljali treću i četvrtu grupu stanovništva.69 U nekoliko navrata naišli smo na podatak da Britanci stanovništvo Bosne i Hercegovine, pored vjera, dijele i na rase (“Races“), ali se zbog različitih kon65

U jednoj depeši je javljeno da je u Mostaru 1857. ustanovljen Krivični sud i da ga čine predsjednik, poslan iz Carigrada, i vijeće od šest članova – dva Grka, dva katolika i dva muslimana. FO 881/2987, Extracts of Despatches str. 6; “The English Protestant school, though making but little progres itself has given rise to a considerable effort on the part of both the Greeks and Catholics to provide education for their children in schools of their own, which are now kept up with much more efficiency than formerly.” FO 195/950, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 13th January 1873, Report on the trade of Bosnia for 1872.

66

“I am told that for some time past he (Russian consul) has been constantly asserting this to the Christians, and many of the Greek shopkeepers here aided him in producing a certain degre of alarm…” FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8. 67

“Some of the Catholics send their Children but the Greek clergy have preached and spoken against it in the Churches and elsewhere and the few of that commonely who at first send their girls have all withdrawn them.” FO 195/950, Holmes-Barron Eagleu, Bosna Serai, 2nd May 1870, no. 89, Report on the trade of Bosnia for 1869. Vidi i FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 24. 68

Navodimo primjer: “… I venture to assert most confidently that such an idea as the massacre of the Christians has never for a moment been entertained even by the most fanatic Mussulman in Bosnia.” … “I may observe to Your Excellency that this perhaps the most unlikely place in Turkey for a massacre of the Christian to take place, as Mussulmans and Christians are of the same race and their mutual interests are so closely united that it would be as it were an act of suicide on the part of the Turks. Nearly all the agricultural labor on the estates of the Turkish Beys is performed by Christians, and as a general rule they live together on very friendly terms.” FO 195/805, HolmesLyonsu, Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8.

69

“…, that the Musulman population has increased, say during the last eighteen years by (males) 55.347, the Christian population has also increased by 40.914, the Jews by 256, and the Gypsies by 1070 …”. FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 13th January 1873, Report on the trade of Bosnia for 1872. Vidi i: FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 2nd September 1878, no. 56; FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 3.

148

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 148

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA?

teksta u kojem se pojam rasa koristi sa sigurnošću ne može tvrditi šta se pod tim pojmom podrazumijeva.70 Više puta se spominje da su bosanskohercegovački muslimani i hrišćani iste rase, a susreće se i pojam slavenska rasa, pa se spominjanjem podjela bosanskohercegovačkog društva i na različite rase vjerovatno željelo naglasiti kako u Bosanskom ejaletu/vilajetu pored Slavena ima i drugih (Romi, Jevreji, neslavenski stanovnici Bosanskog vilajeta pridošli iz drugih krajeva carstva). Zanimljiv je primjer depeša konzula Holmesa od 30. marta 1872. godine, koju je poslao u svrhu priprema za svjedočenje pred parlamentarnom komisijom, a koja je trebala ispitati stanje i položaj diplomatske i konzularne službe, u kojoj stoji da je “Bosna zemlja sa više vjera i više rasa.”71 U ovom slučaju se mora imati u vidu da je ova Holmesova opservacija rađena povodom dokazivanja potrebe opstanka britanskih konzulata u evropskog dijelu Osmanskog carstva i posebno u Bosni, pa se može pretpostaviti da je isticanje podijeljenosti društva u Bosni i na rase, kao važnog faktora, vjerovatno prenaglašeno, kako bi se ojačao Holmesov zaključak o opasnosti po “evropski mir i britanske interese u Evropi” i dokazala potreba zadržavanja konzulata u kojem je on bio konzul.72 Susreće se i opća podjela na muslimane i nemuslimane.73 Pored vjerskog principa, Britanci bosanskohercegovačko stanovništvo dijele i po klasnom principu,74 ali ta vrsta podjele nije predmet razmatranja u ovom radu. 70 71

Vidi: FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 18, kao i na drugim mjestima.

“With so many different creeds and races, of the most turbulent dispositions, there was constant denger of collision between governors and governed, and among governed themselves.” FO 78/2238, HolmesGranvilleu, London ,8th March 1872. 72 73

Isto.

“The tithe on agricultural produce was remitted in many districts, while in others cultivation of the soil was altogether neglected – the amount realised by the tax on the non-mussulman part of the population in lieu of military service must also have fallen far short of the usual sum…” FO 195/1143, Freeman-Elliotu, Bosna Serai, 23th January 1877, no. 4, Report on the trade of Bosnia for 1876; ” … proširenje na druge dijelove Carstva nove organizacije vilajeta iz 1866. čiji je cilj odvajanje sudskih od upravnih funkcija i uspostava mješovitih sudova za sporove između muslimana i nemuslimana....”. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 14, 16. Vidi i na drugim mjestima pod ovom signaturom. 74

Kao primjer vidi: FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 28th October 1878, no. 67.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 149

149

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

d) Nominacije koje se ne koriste, a kasnije su se odomaćile i za sebe rezervirale značajan dio bosanskohercegovačke populacije odnose se na nekorištenje pojmova Srbi i Hrvati za bosanskohercegovačko pravoslavno i katoličko stanovništvo. Analizirajući britansku konzularnu i diplomatsku građu koja se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, ni u jednom slučaju nismo naišli na korištenje naziva Srbi ili Hrvati za domaće hrišćansko stanovništvo, dok istovremeno takve nazive u istom ili sličnom obliku Britanci koriste za njihove istovjernike u Srbiji i Hrvatskoj. S obzirom na intenzivnije odnose sa Srbijom, koja je, uostalom, u razmatranom razdoblju zvanično dio Osmanskog carstva, općenito se češće nailazi na korištenje pojmova Srbi, Srbijanci, srbijanski, nego Hrvati, hrvatski. Važno je istaći da se spomenuto nominiranje/nenominiranje susreće od uspostavljanja Britanskog konzulata u Bosni 1857. do početka austrougarske vlasti u našoj zemlji 1878. godine. Povremeno se u istom izvještaju, u istom kontekstu, pa i u istoj rečenici stanovnici Srbije nazivaju Srbima, a bosanski pravoslavci hrišćanima ili pravoslavcima. U depeši od 10. decembra 1857. konzul Churchill izvještava o utjecaju koji srbijanski princ ima nad hrišćanskom školom u Sarajevu i kako mu je Giljferding, ruski konzul u Bosni, otkrio da je srpski princ donirao 1.000 dukata pravoslavnoj zajednici u Bosni.75 Konzul Neale dvije godine kasnije navodi podatak da je turska vlast poduzela prave korake slanjem izvidnica na više tačaka gdje je postojala ozbiljna opasnost od ustanka hrišćana u Bosni i Hercegovini. Dodaje kako je takva opasnost postojala do prije četiri sedmice kada su Srbi i Crnogorci vođeni političkim utjecajima bar privremeno prestali s aktivnom demonstracijom neprijateljstva prema ovim provincijama.76 Šaljući informaciju da je izbio ustanak u Hercegovini, vicekonzul Zohrab u junu 1860. piše da je banda Srbijanaca napadnuta pri pokušaju da prođe u Crnu Goru,77 a narednog mjeseca informira svoje pretpostavljene da je banda od 2.000 srpskih dobrovoljaca ušla na bosansku teritoriju i da je valija Osman-paša poslao ćehaju u Posavinu da razotkrije plan Srbijanaca. Dodaje da je u Mostaru razotkrivena zavjera koja je imala za cilj ubistvo osmanskih zvaničnika, konzularnih oficira 75 76 77

FO 195/553, Churchill-Stratfordu de Redcliffeu, Bosna Serai 10th December 1857, no. 39. FO 195/625, Neale-Bulweru, Bosna Serai, 14th June 1859, no. 17. FO 195/625, Zohrab-Bulweru, Bosna Serai, 19th June 1860, no. 31.

150

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 150

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA?

i hrišćana.78 Pet godina poslije konzul Holmes javlja da je došlo do iseljavanja izvjesnog broja hrišćanskih porodica preko Drine u Srbiju kako bi se naselili na zemlji napuštenoj od muslimana.79 Ocjenjujući osmansku vlast u najisturenijoj osmanskoj provinciji u Evropi, Holmes je u Trgovinskom izvještaju za 1865. godinu iznio mišljenje da osmanske vlasti nisu bezgrešne u ispunjavanju njihovih obaveza prema podanicima u Bosni, ali njihova (stanovnika Bosne i Hercegovine, primjedba E.R.) glavna prokletstva su “na prvom mjestu, njihovi prijatelji i susjedi – Austrijanci, Srbi i Crnogorci”.80 I u vrijeme istočne krize 1875-1878. godine Britanci nastavljaju praviti razliku u identitetu hrišćanskog stanovništva u Bosni i Hercegovini i Srba u Srbiji. U julu 1876. godine Holmes koriguje neka pisanja u engleskoj štampi, u kojoj se iznosila pretpostavka da je već duže vrijeme vladala međusobna simpatija između hrišćanskog stanovništva Bosne i Srbijanaca, da ima međusobnih ženidbi i drugih odnosa.81 Nekoliko mjeseci prije Freeman je izvijestio da je banda naoružanih Srbijanaca prešla bosansku granicu kod Višegrada, a nešto kasnije je ocijenio, za razliku od osmanskih vlasti koje su izjavljivale da većinu u bandama koje upadaju čine austrijski podanici, Srbi i čak Crnogorci, da se tu uglavnom radi o izbjeglicama, “...koje su tamo opremljene i pritisnute od austrijskih vlasti da se vrate u svoju zemlju, pa su odlučili da to urade s oružjem u rukama.”82 U novembru 1876. godine poslan je izvještaj iz Sjenice da se u bolnici u tom gradu brinu o srpskim ranjenicima (radi se o srbijanskim zarobljenicima, primjedba E. R.) isto kao o turskim,83 a Freeman je u aprilu 1878. godine upozorio da srbijanske snage i pored potpisivanja mira i dalje pod okupacijom 78 79 80

FO 195/625, Zohrab-Bulweru, Bosna Serai, 10th July 1860, no. 34. FO 195/805, Holmes-Stuartu, Bosna Serai, 17th April 1865, no. 14.

“… but their chief curses are, in the first place, their friends and neighbours – Austrians, Servians and Montenegrins – …”. FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 17th May 1866, Report on the trade of Bosnia for 1865. 81

FO 195/1101, Holmes-Derbyu, Bosna Serai, 25th July 1876; FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 47.

82

Freeman-Derbyu, Bosna Serai, 2nd March 1876, Turkey, No 3 (1876), no. 45, str. 18-19; Freeman-Derbyu, Bosna Serai, 7th April 1876, Turkey, No 3 (1876), no. 137, str. 78-79.

83

Dr. Crookshank to Consul Blunt, Inclosure in No. 1051, Sienitza, Nov. 1, 1876, Turkey 1 (1877), str. 717.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 151

151

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

drže dio teritorija vilajeta od srbijanske granice i rijeke Lima, od Banje do blizu Nove Varoši i Prijepolja.84 Ni na početku austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini Britanci kod bosanskohercegovačkih pravoslavaca nisu prepoznavali srpski identitet, već ih i dalje imenuju kao pravoslavce. U novembru 1878. godine Freeman je izvijestio da su dva učitelja pravoslavne dječačke škole izbačeni iz zemlje “...jer su sakupljali pomoć za odbranu ugarskog Srbina Miletića, koji je prije dvije godine optužen za veleizdaju i presuđen na pet godina zatvora”.85 Ovaj primjer je važan za praćenje britanskog razumijevanja identiteta pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini tog vremena, jer se iz njega vidi da oni prepoznaju srpski identitet kod Srba izvan Srbije, dok taj isti identitet još uvijek ne vežu za bosanskohercegovačke pravoslavce. *** Što se tiče imenovanja zemlje u britanskoj građi razmatranog perioda, nema dileme da se radi o Bosni kao krovnom jedinstvenom subjektu, mada analiza dokumenata pokazuje da Hercegovina u ovom periodu ima neku vrstu posebnog statusa, i terminološki i suštinski, i nikako se ne može staviti u isti rang sa ostalim sandžacima ejaleta/vilajeta Bosna. Iako se u ovoj građi u principu ne govori o nekom posebnom identitetu zemlje i naroda Hercegovine, povremeno se uvjeti života u ovom dijelu ejaleta i karakteristike stanovništva izdvojeno razmatraju i upoređuju s Bosnom i njenim stanovništvom.86 Po84 85

FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 25th April 1878, no. 25.

FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 15th November 1878, no. 71; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 18th November 1878, no. 72.

86

Ovakva konstatacija se može provući za kompletan razmatrani perod od Memoranduma P. Sarella pripremljenog 1854. do kraja osmanske vlasti 1878. godine. Vidi: FO 195/553, Memorandum on Bosnia and Herzegovina by Mr Sarell, 5th February 1857. Pri osnivanju konzulata konzul je imenovan za Bosnu uključujući i Hercegovinu. Vidi: FO 195/553, Clarendon-Churchillu, Foreign Office, 15th September 1856, no. 1 (Copy). Također vidi: FO 195/625, Izvještaj o Provinciji Hercegovini, (Izvještaj poslao vicekonzul Zohrab), Mostar, 26th October 1857. u: Zohrab-Bulweru, Mostar, 4th March 1859, no. 15; FO 195/625, Report on the Herzegovina, General Report (izvještaj napisao J. Zohrab), Mostar, 28th February 1859; FO 195/625, Report on the Herzegovina, (izvještaj napisao J. Zohrab), Mostar, 28th May 1859, u: Neale-Bulweru, Bosna Serai, 1st August 1859, no. 22; FO 195/553, Zohrab-Holmesu (izvještaj o Hercegovini), Mostar, 17th March 1861, no. 12 (Copy); FO 195/1031, Holmes-

152

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 152

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA?

nekad se i za Hercegovinu navodi da je provincija. Također, Hercegovina se dijelom posebno razmatra unutar općih izvještaja za cijelu provinciju Bosnu, ali se, isto tako, daje izdvojen osvrt i na druge krajeve zemlje Bosne. Razlika je u tome što za druge dijelove Bosanskog ejaleta/vilajeta Britanci daju i informaciju koja ih pobliže određuje (naprimjer, “Posavina na sjeveru Bosne,” ili kada se radi o prostoru nekog sandžaka, uvijek se naglasi da se radi o sandžaku - naprimjer, sandžak Zvornik), što nije bio slučaj sa Hercegovinom.87 Stječe se utisak da je ona samostalno prepoznatljiva, što upućuje na neku vrstu polusubjektiviteta Hercegovine. Ovaj prostor je za Britance više od administrativne jedinice, a manje od zasebne zemlje. Na zaključak o polusubjektivitetu Hercegovine možda upućuje i činjenica da se u prijepisci, kada se Bosna i Hercegovina spominju kao jedna cjelina ili zasebno, uz pojam Hercegovina uglavnom koristi određeni član u engleskom jeziku (“the Herzegovina”), dok se isti ne koristi za Bosnu (“Bosnia”). “Polusubjektivitetu” Hercegovine sigurno su doprinijeli nemiri i pobune u njenim dijelovima koji su, uostalom, uvjetovali i postojanje Britanskog vicekonzulata za Hercegovinu u Mostaru (1857-1864. i 1876–1878), a vicekonzulata i posebnih sumarnih izvještaja za druge dijelove Bosanskog ejaleta/ vilajeta nije bilo. Istina, treba upozoriti da su neki izvještaji iz Bosne u vrijeme istočne krize bili pisani isključivo za ustaničko područje Bosanske krajine od strane “lutajućeg konzula” Coopera, što može voditi zaključku da poluposebnost Hercegovine i poseban interes Britanaca za taj prostor ne proizlazi iz naglašenih različitosti zemlje i stanovništva u odnosu na Bosnu, već da je mogao biti uvjetovan i aktuelnim političkim događajima. Zato smatramo da su na ovakav donekle zaseban pristup Britanaca Hercegovini vjerovatno odlučujuće utjecali politički događaji u 19. stoljeću, od davanja Hercegovine na upravu Ali-paši Rizvanbegoviću, preko ustanaka hrišćana u ovom dijelu zemlje i djelovanja susjedne kneževine Crne Gore i nekih velikih sila u ovom pitanju, do nastojanja Porte da pokaže kako su ustaničke aktivnosti u pobuni Elliotu, Bosna Serai, 17th January 1874, no. 4, Report on the trade of Bosnia for 1873. Uporedi i sa: E. Radušić, “Hercegovina sredinom 19. stoljeća”. 87

“In the Herzegovina the crops may be considered to have complitely failed for want of maisture…” The principal district which fernishes the fruit is the whole of the Posavina in the north of Bosnia…” FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 17th January 1874, no. 4, Report on the trade of Bosnia for 1873.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 153

153

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

započetoj 1875. ograničene na uže područje, a ne na cijelu provinciju, što je vodilo kratkotrajnom izdvajanju Hercegovine u poseban vilajet. Vjerovatno su izvjesnog utjecaja na nešto drugačiji status Hercegovine u očima Britanaca, također, imali njena rasprostranjenost, geografski položaj i činjenica postojanja većine hrišćanskog stanovništva na tom prostoru, što je, naprimjer, navelo Holmesa da iznese ideju uspostavljanja funkcije hrišćanskog kajmekama za Hercegovinu.88 Rezultat svega je bio pristup predstavnika Velike Britanije na Berlinskom kongresu, gdje su se sa predstavnicima ostalih sila usaglasili da se radi o dvije provincije – Bosni i Hercegovini, koje se daju na okupaciju i upravu Austro-Ugarskoj pod spojenim imenom Bosna i Hercegovina (“Bosnia and the Herzegovina“).89 I pored svega ovoga, građa upućuje na zaključak da su Britanci smatrali da se radi o jednoj zemlji čiji dijelovi jedan bez drugog ne mogu, posebno u slučaju Hercegovine. To se jasno vidi iz aktivnosti Britanaca kada je na prijelazu iz 1875. u 1876. godinu Hercegovina izdvojena u poseban vilajet. Tada je britanski konzul Holmes predložio njeno ponovno priključenje Bosanskom vilajetu, smatrajući izdvajanje Hercegovine nepraktičnom, jer je “Hercegovina u svemu zavisna od Bosne”. U skladu s ovim prijedlogom, ambasador Elliot je utjecao na Portu da Bosna i Hercegovina ponovo čine jedan vilajet.90 Na shvatanje jedinstvenosti Bosne i Hercegovine i nepostojanje posebnog subjektiviteta Hercegovine u percepciji Britanaca ukazuje i razumijevanje i nominiranje

88

“I would suggest for Your Excellency’s consideration the idea of a Christian Caimakam for the Herzegovina as a possible means of arranging affairs in that province. […] I cannot imagine a fitter occasion for the experiment than in the Herzegovina where the Christian population vastly outnumbers the Musulman, and where Turkish rule…” FO 195/553, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 19th March 1861, no. 17. 89

Vidi obimnu korespondenciju vezano za Berlinski kongres i događaje oko njega u: Turkey. No. 33 i No. 39, Correnspodence Relating to the Congress of Berlin with the Protocols of the Congress, London, 1878.

90

Memorandum by Consul Holmes regarding the Affairs of the Herzegovina, Inclosure in ElliotDerbyu, Constantinople, 10th March 1876, Turkey, No 3 (1876), no. 67, str. 40. Za povezanost Bosne i Hercegovine vidi i: FO 195/553, Zohrab-Holmesu, Mostar, 17th March 1861, no. 12; Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 6th April 1869, no. 8, Report on the trade of Bosnia for 1868.

154

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 154

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


KO SU BOŠNJACI 19. STOLJEĆA?

luke Klek kao bosanske luke,91 kao i insistiranje Britanaca da se Hercegovina s Bosnom poveže dobrim putem.92

WHO ARE THE BOSNIAKS OF THE 19TH CENTURY? BOSNIA, HERZEGOVINA AND BOSNIAKS IN BRITISH CONSULAR AND DIPLOMATIC CORRESPONDENCE FROM 1857 TO 1878 (Summary) British consular documents created in the correspondence between British consular representatives from Sarajevo and Mostar with their superiors in Istanbul and London, in the period from the middle of the 19th century to 1878, cover almost all spheres of human activities. They also, to a greater extent, allows us to follow the process in which the name of Herzegovina was added to the name of our country and the defining of a unique identity of its inhabitants as Bosniaks or Bosnians, whilst also defining the internal grouping towards the religious adherence as Muslims or Christians, or as Muslim, Orthodox Christians and Catholics. These documents certainly offer another angle for a more complete view of an important question regarding the identity of Bosnia and Herzegovina and its inhabitants, whose history of this defining period was studied in historiography only on the basis of documents from Austrian and Russian archives. The research results show a complex identity which is manifested through the use of different nominations for the population of Bosnia and Herzegovina, or for one group of local inhabitants, as well as in the fact that sometimes the same nomination is used for different groups in different contexts. This characteristic is particularly expressed in the 91

Vidi: FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 17th May 1866, Report on the trade of Bosnia for 1865, kao i na brojnim drugim mjestima.

92

FO 195/950, Holmes-Barron Eagleu, Bosna Serai, 2nd May 1870, no. 89, Report on the trade of Bosnia for 1869.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 155

155

10/11/11 7:39 AM


Edin Radušić

period discussed in this paper, and it was a time of many social and political changes which contributed to the appearance of a large number of identity determinants for the population as a whole or only certain groups of population in Bosnia and Herzegovina. Those identity determinants (nominations) can be classified into three major groups which were created depending on what is the whole population or one of its groups compared to in any given circumstance: a) wider nominations which include the whole Bosnian-Herzegovinian population, or certain domestic groups in greater unities (Slavs, subjects, Christians, Turks, Muslims), b) common nominations of the whole of Bosnian-Herzegovinian population (Bosniaks, Bosnians, countrymen), c) nominations used to describe the relations between the domestic groups – two or more groups, or only one group of contemporary local population (Christians, Muslims, Orthodox Christians, Catholics, Jews, Roma). Finally, the analysis of these documents brought us to the conclusion that the British viewed the society of Bosnia and Herzegovina as one society, one unity, with all its similarities and differences, harmony and discord, common and separate problems, which clearly differed from non-Slavic representatives of Ottoman government and the inhabitants of neighbouring countries (Serbia, Montenegro and Croatia) as well as from other regions of the Empire.

156

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 156

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


Adin Ljuca

ČEŠKO VIĐENJE IDENTITETA BIH KROZ HISTORIJU 1. Srednji vijek

U

srednjem vijeku osnovno mjerilo “različitosti” predstavljala je za kršćansku Evropu vjeroispovijest. Svijet se dijelio na kršćane i pagane. U tom smislu ni s druge strane granice, u Osmanskom carstvu, situacija se nije bitno razlikovala: svijet se dijelio na muslimane i đaure. Sukladno s osmanskom ekspanzijom na Balkan i do srednje Evrope, i granice “Orijenta” su se pomjerale s granicama carstva. U razdoblju pred 1878. češke zemlje se nalaze u okviru Austro-Ugarske, dok je Bosna i Hercegovina jedna od osmanskih provincija. Iako geografska udaljenost nije velika, granica je oštra. Ne samo da su ta dva velika carstva konfesionalno i kulturno različita već su i stoljećima u stalnom konfliktu. Iako do polovine devetnaestog stoljeća izravni kontakti takoreći ne postoje, da bismo razumjeli češki odnos prema Bosancima, prije svega prema Bošnjacima, moramo krenuti od ranijih vremena, od dobi kad je Osmansko carstvo još neposredno, u teritorijalnom smislu, ugrožavalo Evropu. Još 1909. godine Čeněk Zíbrt, kulturni historičar, folklorist i bibliograf, piše u svom radu Balkansko pitanje i Bosna i Hercegovina u svjetlu staročeških knjiga o Turskoj1 da je “kao i drugdje u Zapadnoj Evropi, tako i kod nas (naročito nakon smrti ugarsko-češkog kralja Ludovika II. kod Mohača godine 1526.) [...] nastala jedna specijalna literatura – turska, koja je, crpeći iz stranih izvora i iskustava, obavještavala o nastanku i historiji turske vjere i dominacije, o primjerima koji 1

Čeněk Zíbrt, Balkánska otázka a Bosna i Hercegovina ve světle staročeských knih o Turecku. Praha: Zlata Praha, J. Otto, 1909. br. 9-12, 98, 114, 126, 139.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 157

157

10/11/11 7:39 AM


Adin Ljuca

opominju, te vatreno podsticala na pohode protiv Turčina, pozivala na molitve za pobjedu, izvještavala, često šarlatanskim stilom, o novostima s bojišta i sl.”2. Dalje piše da bi dobro došao članak o tome kako je ta “turska” literatura htjela da riješi “balkansko pitanje uopće, a pri tome da se pokaže kakva su znanja naši preci imali o Bosni i Hercegovini”, odmah upozoravajući da se “suvremeni pokušaji rješavanja složenih odnosa na Balkanu u potpunosti podudaraju s nazorima starim.”3 To što je u više citiranom tekstu Zíbrt tek naznačio, stotinjak godina kasnije će detaljno obraditi historičar Tomaš Rataj u knjizi Češke zemlje u sjenci polumjeseca. Predstava Turaka u literaturi čeških zemalja ranog novovijeka.4 U ovom djelu se pod pojmom “Turci” ne referira samo na Turke u etničkom smislu, već i na ostale muslimane koji su živjeli u Osmanskoj carevini, uključujući pretke današnjih Bošnjaka. Do polovine devetnaestog stoljeća, kao što je već rečeno, izravni kontakti Čeha i Bosanaca bili su vrlo rijetki i iznimni. Usprkos tome, Rataj u spomenutoj studiji upozorava da “postojanje i intezitet predstava o nekom stranom narodu u jednoj kulturi uopće ne mora odgovarati mjeri stvarnih kontakata, već više zavisi od brojnosti i tendencija informacija o dotičnom narodu. To 2 3

Isto, 98.

Pogledajmo odakle su se nekoć, po Čeněku, crpile informacije o Turcima. Uz nekoliko čeških prijevoda s latinskog i njemačkog, navodi prijevode iz “slavanskih izvora o Turskoj”. Prvi spis, koji je napisao poturčeni Poljak Ebrahim Strotsch (Strotský), potječe iz 1562. godine. Dva “posebno omiljena” djela su od južnoslavenskih autora. Jedno je od Mihala Konstantinovića iz Ostrovice. Prvo izdanje češkog prijevoda njegovog djela “Historija odnosno Turska kronika” datira iz 1565, drugo iz 1581. godine. Autor drugog djela je Bartol Gyurgieuvits (Bartol Đurđević, odnosno češki Bartoloměj Georgijević). Riječ je o prijevodu iz 1567. godine pod nazivom “O početku Turskog carstva, također o načinu na koji svoje ratove vodi i pripremama koje za njih vrši. I k tomu još o običajima turskim.” S nešto promijenjenim nazivom knjiga će biti ponovo objavljena 1576. godine. Čeněk piše: “Pobornike slavanske sloge će obradovati kako su se naši preci informirali u 16. st. iz češke knjige Đurđevićeve na jeziku južnoslavenskom iliti bosanskom.” Međutim, time Čeněkov spisak staročeških knjiga o Bosni završava. Pa ako je za cijelu češku tzv. “tursku” literaturu mogao reći da se poučavala “na osnovu tuđih vijesti i iskustava”, za staročešku literaturu o Bosni to važi dvostruko. 4

Tomáš Rataj, České země ve stínu půlměsíce: obraz Turka v raně novověké literatuře z českých zemí. Praha: Scriptorium, 2002.

158

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 158

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ČEŠKO VIĐENJE IDENTITETA BIH KROZ HISTORIJU

dokazuje i neuobičajena raširenost izvora o Turcima i turskoj opasnosti čak i u onim kršćanskim zemljama u koje je turska noga stupila jedino možda u zarobljeničkim okovima. [...] Ako uzmemo u obzir naprimjer mnoštvo čeških novinskih naslova i literarnih djela nastalih u periodu od 16. do 18. stoljeća, neminovno će nam se nametnuti zaključak da su Turci bili notorički raširena tema. I to nije slučaj samo u Češkoj. Radilo se, u izvjesnom smislu, o univerzalnom kršćanskom stereotipu. Raširenost dotičnog sterotipa u Češkoj na pomalo paradoksalan način dokazuje češku pripadnost evropskom Zapadu. Predstava turskog neprijatelja je na određeni način konkretizacija općenitijeg i starijeg stereotipa muslimana kao vjerskog i kulturnog antipoda kršćanskom svijetu, a koji je u izvjesnoj mjeri – a to i kod nas – živ do današnjeg dana.”5 Najstarije sačuvane češke “novinske vijesti” posvećene Bosni datiraju iz 1592. godine i govore o padu Bihaća: “Žalosne novosti kako je Turčin, zakleti neprijatelj kršćanstva, odličnu pograničnu tvrđavu, zamak i grad u Hrvatskoj Bihaćem nazivan, opkolio i osvojio i kakvu je potom pri otcjepljivanju teritorija na drugim mjestima štetu učinio.”6 Kao što se vidi iz priloženog, konfesionalna različitost predstavlja ključno polazište u percepciji “drugog” još i u ovoj najstarijoj nama poznatoj novinskoj vijesti. U starim izvorima nailazimo i na heroiziranje – još jedan od općeraširenih onovremenih stereotipa. Pišući o srednjovjekovnoj Bosni i Hercegovini, rodonačelnik češke historijske balkanistike Konstantin Jireček7 bilježi: “Iz druge polovice 15. stoljeća imamo dva, doduše kratka ali vrlo karakteristična, opisa kraljevstva bosanskog iz kojih se vidi kakvu su predstavu o tom carstvu u posljednim danima njegove samostalnosti imali stranci. Venecijanski zemljopisac Domenico Negri opisuje Bosnu kao zemlju ispunjenu surovim planinama čija hladna klima ne dopušta da se uzgajaju niti vinova loza niti masline; jedino što tu uspijeva valjda su ljudi, pleme ratoborno i nemirno. O strmim i neprohodnim planinskim lancima, o kamenitim krajevima i o teškim klancima govori i jedan drugi onovremeni svjedok, Bizantinac Manuel 5 6 7

Isto, 12-13. Isto, 320.

Konstantin Jíreček, Bosna i Hercegovina za středověku. Časopis Musea Království českého, Praha: České museum, 1879, 267.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 159

159

10/11/11 7:39 AM


Adin Ljuca

Kritobulos, koji takođe napominje da je u tim planinama puno utvrđenih gradova i neosvojivih mjesta u kojim vladaju bogate i moćne dinastije.”8 Može se zaključiti da su osnovni modeli čeških stereotipa o Bosni bili formirani još u srednjem vijeku (“na osnovu tuđih izvora i iskustava”), te da su neke od bitnih karakteristika tih modela preživjele i do danas.

2. Devetnaesto stoljeće (do 1878) Početak 19. stoljeća, kad počinje odlučujuća faza formiranja modernih naroda, zatekao je kako Čehe tako i Južne Slavene u situaciji etničkih grupa koje nemaju svoju državnu zajednicu i čiji jezik još nema formu literarnog jezika. Tokom prve polovine 19. stoljeća intelektualna elita češkog naroda – koji je i sâm bio u fazi formiranja – počinje ispoljavati znakove interesovanja za Južne Slavene. U romantičarskom duhu vremena, Česi u njima vide “neiskvarene” i “negermanizirane” slavenske suplemenike koji su sačuvali svoj prvobitni slavenski identitet. Tako su, naprimjer, u dominantnim onovremenim socijalnim zajednicama ruralnih Južnih Slavena (tzv. seljačkim zadrugama) pronalazili potvrdu ideala iskonske “slavenske demokratičnosti”, a u idealiziranim likovima hajduka i ustanika protiv tuđe nadvlade vidjeli protosliku istinskog junaka – “srednjovjekovnog viteza”, čak “antičkog junaka” koji se sa sabljom u ruci bori protiv “muhamedanskih Turaka”. Od polovine devetnaestog stoljeća9 pa do 1878. Bosnu posjećuje nekolicina Čeha, ostavljajući nam izvore od neprocjenjivog značaja za predmet ove studije. Najpoznatiji od njih bili su Prokop Chocholoušek, Jaroslav Čermák, Jan Neruda, Josef Holeček i Bohumil Havlasa. Dotični su za nas bitni ne samo zato što su bili među prvima već i zato što su imali bitan utjecaj na stvaranje čeških predstava i stereotipa o Bosni i Hercegovini i njenom stanovništvu. U to vrijeme slavenska je ideologija kod češke intelektualne elite činila integralni dio nacionalnog diskursa i Bosanci su, zajedno s ostalim Južnim 8

U ovom slučaju stereotip se poklapa s autostereotipom, odnosno pogled izvana poklapa se i s pogledom iznutra. Međutim, isti stereotip važi ne samo za Bosance već i za većinu ostalih balkanskih naroda (uostalom, nijednom narodu nije stran). 9

Upravo u to vrijeme (60-ih god. 19. st.) u češkim zemljama postepeno dolazi do – s aspekta proučavanja izvora – ključne promjene: ručnu proizvodnju papira zamjenjuje mašinska, te štampani tekst postaje sastavnim dijelom svakodnevnog života običnih ljudi.

160

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 160

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ČEŠKO VIĐENJE IDENTITETA BIH KROZ HISTORIJU

Slavenima, bili tretirani u slavenofilskom kontekstu. Istovremeno, dijelili su opće srednjoevropske civilizacijske predrasude. U ovoj fazi, koja označava početak kontinuiranog formiranja čeških predstava i stereotipa o Bosni i njenom stanovništvu, bili su na raspolaganju prijevodi junačke poezije iz južnoslavenskih zemalja, prijevodi djela nekolicine hrvatskih autora iz Hrvatske,10 te nekoliko djela pojedinih čeških romantičarskih književnika i slikara koji su od polovine devetnaestog stoljeća pa do 1878. posjetili BiH. Poseban značaj imali su članci i vijesti u novinama.11 Tokom većeg dijela 19. stoljeća o Bosni preovladava nazor da je to jedna zemlja, jedan narod i tri religije. Pitanje narodnosti uopće se ne postavlja. U početku Česi dijele stanovništvo BiH na Turke i kršćane, kao što to čine i sami Južni Slaveni. Činjenica da se kršćani u Bosni između sebe dijele na pravoslavne i katolike spominje se samo uzgred. U prvoj češkoj enciklopediji – koju je 1858. pokrenuo dr. František Ladislav Rieger – natuknicu o Bosni sastavio je Jan Vaclík.12 Po njemu: “Društveni odnosi u Bosni su čudni. Cijeli narod jednog te istog plemena i jezika srpskog, po lokalnom shvaćanju, jeste podjeljen na tri naroda: a) Turke, tj. Muhamedance, b) Latine (inače kršćane, nazivane Šokci) i c) Srbe (kršćane, nazivane Vlasi), tj. pravoslavne.”13 10

Sredinom 19. stoljeća valjda su najznačajniji utjecaj na formiranje čeških predstava o BiH odigrali prijevodi knjiga dvojice hrvatskih autora (iz Hrvatske), putopisa Pogled u Bosnu, ili kratak put u onu krajinu, učinjen 1839-40., po Jednom Domorodcu, od Matije Mažuranića, koji je objavljen 1845. u prijevodu Viléma Dušana Lambla, te epa Smrt Smail-age Čengića od Ivana Mažuranića, koji je objavljen 1860. godine u prijevodu Josefa Kolařa. Ep je kod češke publike pobudio veliko interesovanje o teškoj sudbini kršćana u Bosni. 11

Ovdje nema prostora za detaljniju analizu izvora na osnovu kojih su u pojedinim periodima i pojedini autori formirali svoje predstave i stereotipe. Sažeti rezultat analize onoga šta, koliko i kad je češki čitatelj mogao da čita od prijevoda iz bh. književnosti kao i onoga o čemu, koliko i kad su češki autori pisali o BiH mogu se naći u: Adin Ljuca, Bosna i Hercegovina u češkim izvorima. u: ICSL Godišnjak međunarodnog susreta bibliotekara slavista u Sarajevu 2007. Zbornik radova, Sarajevo: Magistrat, University Press, 2007, 92-100.

12

Jan Vaclík (1830-1918), diplomat i publicist, od 1858. do 1867. boravio je u Crnoj Gori. Radio je kao sekretar crnogorskih knjaževa Danila i Nikole. 13

Slovník naučný. Díl první, A – Bžeduchové. Redaktor Dr. Frant. Lad. Rieger. Praha: Nakladatelé Kober a Markgraf, 1860, 824.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 161

161

10/11/11 7:39 AM


Adin Ljuca

U formiranju čeških predstava o Bosni i njenom stanovništvu značajnu ulogu je odigrao ustanak 1875. godine zahvaljujući kojemu je BiH privukla značajnu pažnju šire kako evropske tako i češke javnosti. O patnjama kršćanskog stanovništva pod muslimanskom vlašću, kao i o toku ustanka, piše se svakodnevno. Objavljene su tisuće članaka i vijesti pisanih i naslovljavanih uvijek na sličan način: Krvavi nemiri u Hercegovini, O ustanku u Hercegovini i turskim okrutnostima, Rat protiv polumjeseca ... Na isti način opisivani su nemiri i pobune na cijelom području Balkana, što potvrđuju, naprimjer, brojni članci o okrutnostima Turaka u Bugarskoj. Zanimljiva konstatacija o ustanku u Hercegovini objavljena je u njemačkim novinama Tagesbote aus Mähren und Schlesien,14 koje su izlazile u Brnu. Po nazoru autora članka, austrijski Nijemci bolje razumiju problematiku ustanka jer nisu opterećeni panslavenskim idejama. Iako im je žao zbog podređenog položaja turskih kršćana, ne mogu simpatizirati nekoga ko danas vodi vjerski rat. Kategorično odbacuju pogled na ustanak kao nacionalni sukob, budući da su i bosanski muslimani također Slaveni. Izvještavaju da se borba vodi između pravoslavnih i muslimana, dok se katolici drže po strani, jer mrze jednako obje zavađene grupe i ne žele se postaviti ni na čiju stranu. Dalje, upozoravaju na socijalni karakter tog ustanka i upoređuju ga sa pobunama Iraca protiv Engleza, te, što je zanimljivo, kategorički se izjašnjavaju protiv bilo kakve austrijske intervencije, a posebno aneksije – koju slavenska opozicija u Austriji, po nazoru autora članka, priželjkuje. Iz tog “ustaničkog” ratnog vremena mogu se kod čeških autora naći i pogledi na bosanske Muslimane iz sasvim drugog ugla. Bohumil Havlasa ih u svom romanu iz 1876. (Zmaj – Roman iz bosanskog ustanka.), posvećenom Husein-kapetanu Gradaščeviću, vidi bez imalo averzije i animoziteta. Naprimjer: “[…] Ali njegova svestrana mržnja prema Carigradu bila je pobuđivana za sada nejasnom žudnjom za narodnom samostalnošću. O toj svijesti se ne može sumnjati makar kod Bosanaca”.15 Ili: “Prijatelja među Bosancima Stam-

14

Der Aufstand in der Herzegowina. Tagesbote aus Mähren und Schlesien, XXV, br. 186, Brünn, 1875. 15

Bohumil Havlasa, Drak. Román z bosenského povstání. Sebrané spisy. Sv. 7-8. Praha: Ústřední legio-nakladatelství, 1928, 42.

162

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 162

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ČEŠKO VIĐENJE IDENTITETA BIH KROZ HISTORIJU

bol nije imao nikad i nikada neće ni imati, tako da možemo tvrditi da su muhamedanski Slaveni mnogo žešći neprijatelji Carigrada nego kršćani…”16 Vremenom se u češkoj javnosti raširilo automatski preuzeto stajalište srpskih nacionalnih ideologa: da je Bosna srpska zemlja, da je jezik srpski i stanovništvo srpsko (dakle, da u njoj žive: Srbi, katolički Srbi i muhamedanski Srbi). Nisu bili rijetki (a nisu ni danas) – niti je njihov utjecaj na formiranje nazora češke javnosti zanemarljiv – ni takvi autori koji su posvetili brojne članke ili cijele knjige bosanskohercegovačkoj problematici, a da Bosnu nikada nisu posjetili. Takav je slučaj npr. sa Antonínom Mužíkom i njegovim djelom Zapisi o Bosni, zemlji i narodu iz 1876. Autor, doduše, priznaje da nikad nije bio u Bosni, ali tvrdi da je informacije stekao iz “dobre literature” i na osnovu “vijesti od onih koji su u Bosni bili”. Nije stoga iznenađujuće da ovaj – kako sam za sebe kaže – “iskreni Slaven katolik”,17 koji piše u želji da “ojača uzajamnost katoličku i slavensku”,18 tretira katoličko stanovništvo u potpuno drugačijem svjetlu nego pravoslavno i muslimansko. Osim toga, Mužík se preko ove svoje knjižice o Bosni posredno obračunava sa međuetničkim, socijalnim i političkim temama i pojavama koje mu osobno nisu bile po volji u njegovoj vlastitoj sredini. Međukonfesionalne odnose u Bosni tako koristi kao ispriku za verbalnu osudu i napade na češke liberale i Židove, ili npr. na mađarske protestante. Ovdje se mora naglasiti da muslimani nisu, generalno govoreći, ta skupina bh. stanovništva koja je “najgore prošla” u tadašnjim predrasudama i izvitoperenim predstavama čeških medija i javnosti – gore su prošli bosanski Židovi i Cigani. Iako se najviše najgrubljih riječi, razumljivo, može naći o muslimanima, o njima su, barem sporadično, paralelno iznošeni i afirmativni nazori izrečeni s naklonošću i razumijevanjem. Takva afirmativna viđenja koja bi predstavljala alternativu negativnim predrasudama i stereotipima o Židovima ili Ciganima mnogo je teže pronaći. Kao ilustraciju navodimo npr. Edvarda Rüffera, koji 1877. piše: “U političkom pogledu turski Židovi se ponašaju 16 17 18

Isto, 122. Antonín Mužík, Listy o Bosně, zemi a národu. Praha: Katolický spolek tiskový, 1876, 83. Isto, 1.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 163

163

10/11/11 7:39 AM


Adin Ljuca

prema kršćanima i Slavenima isto tako neprijateljski kao i Židovi u Austriji.”19 Albieri se 1883. čak pita: “Da li su Židovi uopće ljudi?”20

3. Od 1878. do 1918. godine Od 1878. godine Česi i Bosanci žive u istoj državi, u Austro-Ugarskoj, sve do njenog raspada 1918. godine, dakle sveukupno četrdeset godina. Iako su bosanski muslimani Slaveni, Česi ih u početku, zbog vjere, nazivaju Turcima. A bosanski muslimani, opet, Čehe – kao pripadnike austrougarske vojske i činovništva – Švabama.21 U historijski gledano vrlo kratkom razdoblju dolazi do radikalne “promjene” u češko-bošnjačkoj uzajamnoj stereotipizaciji, što se očituje u radikalnoj promjeni “klime” i općeg diskursa u ondašnjoj štampi i literarnoj produkciji. Od Turaka i Švaba s kraja devetnaestog stoljeća početkom dvadesetog već postaju slavenska braća. Metamorfozu “Turaka” i “Švaba” u “slavensku braću” prati i radikalna promjena srodnog stereotipa koji se perpetuirao u začaranom krugu od “krvoločnosti bosanskih muslimana” do “krvoločnosti austrougarske soldateske”. Ovu promjenu nazorno ilustriraju i sami nazivi knjiga. Tako npr. trotomnu ilustriranu knjigu Krvava Bosna ili okrutnosti Muhamedanaca činjenih nad kršćanima22 (preko 1500 stranica) nakon svega nekoliko desetljeća zamjenjuje ležerno štivo tipa Pod slavenskim polumjesecom.23

19 20 21

Edvard Rüffer, Válka slovansko-turecká. Praha: Alois Hynek, 1877, 15. Albieri, P., Povstání v Bosně. Praha: A. Reinwart, 1883, 89.

Optimističnije svjetlo na ovo početno međusobno nepovjerenje bacaju riječi jednog bosanskog muslimana koje je čuo i zabilježio Josef Holeček: “Česi su od sviju Švaba najbolji – iskreno potvrđuje Omer koji nas je slušao.” U: Josef Holeček, Bosna a Hercegovina za okupace. Praha: nákladem vlastním, 1901, 18.

22

Krvavá Bosna aneb Ukrutnosti mohamedánů, páchané na křesťanech. Sv. 1: V Praze, Nákladem knihkupectví A. Hynek, [1879]. 450 s.; Sv. 2: V Praze, Nákladem knihkupectví A. Hynek, [1879]. 542 s.; Sv. 3: Illustrovana příloha: Rakouska okupace Bosny a Hercegoviny. Slaný: Rokyta, [1879]. 544 s.

23

Váša Náprstek, Pod slovanským půlměsícem. Kresbami doprovodil F.V. Mokrý. Praha: Zemědělské knihokupectví A. Neubert, 1925.

164

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 164

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ČEŠKO VIĐENJE IDENTITETA BIH KROZ HISTORIJU

Josef Jakub Toužimský u svojoj monografiji o Bosni i Hercegovini piše: “Bez obzira na vjeru, jezik i narodnost svih Bosanaca su isti.”24 U Ottovoj znastvenoj enciklopediji iz 1891. (radi se o najopširnijoj i najiscrpnijoj općoj enciklopediji u cijeloj Austro-Ugarskoj) u natuknici o BiH kaže se: “Stanovništvo je narodnosti srpskohrvatske; maternji jezik njihov i uopće jezik kojim se sporazumijevaju jeste srpski. Mali izuzetak predstavlja dijalekat Hrvata u Krajini, sjeverozapadnom dijelu Bosne, koji se prostire između Une i Sane, i koji se inače još naziva i Turskom Hrvatskom, i u kojoj ima nešto više od sto tisuća duša. Za razliku od Srba rođenih u kraljevini, nazivaju se Bošnjacima, a isti naziv i za zvanični jezik koriste.”25 Bez obzira na “jezik i narodnost” koji su “kod svih Bosanaca isti”, prevazilaženje konfesionalnih razlika između Čeha i Bosanaca, prije svega Bošnjaka, nije išlo glatko. O tome nam govori zanimljiva činjenica na koju upozorava Zdeněk Uherek u tekstu o češkoj manjini u Sarajevu. Naime, nakon okupacije u Bosnu, osim vojnika i službenika, dolazi relativno veliki broj čeških tehničkih stručnjaka, učitelja, liječnika, glazbenika, zanatlija i radnika. Prema popisu stanovništva od 10.10.1910. godine, u BiH je živjelo 7045 građana češke narodnosti. Na osnovu jednog drugog nezvaničnog popisa sarajevskih Čeha, koji je 1910. (dopunjeno izd. 1913.) sastavio član Česke besede u Sarajevu Jan Zapletal, proizlazi da je 588 sarajevskih građana češke nacionalnosti živjelo u bračnim zajednicama. Od tih 588 brakova 202 bila su “miješana” (partner ili, češće, partnerka nisu bili češke narodnosti), a od ta 202 miješana braka nijedan nije bio sklopljen sa bosanskom muslimankom ili muslimanom.26 To nas upozorava na značaj uloge koju je u intimnoj međuetničkoj komunikaciji igrala konfesionalna pripadnost (u slučaju Čeha u Bosni očigledno je preferiranje partnera katoličke vjeroispovijesti). Takvo je, dakle, bilo stanje s miješanim brakovima nakon trideset go24

J. J. Toužimský, Bosna a Hercegovina v minulosti a přítomnosti. Praha: Nákladem spolku pro vydávání laciných knih českých, 1882. s. 119.

25

Ottův slovník naučný: Illustrovaná encyklopedie obecných vědomostí. Díl 4, Bianchi-Giovini – Bžunda. Praha: J. Otto, 1891, 431. 26

Po brojnosti od ukupnog procenta miješanih brakova predstavljaju: češko-hrvatski brakovi 38%, češko-njemački 33%, češko-mađarski 13%, češko-slovenački 6%, češko-srpski 4%, češko-talijanski 2,5%, češko-poljski 2,5%. Kod tri miješana braka nisu navedene narodnosti partnera. O tome detaljnije: Zdeněk Uherek, Češi v Sarajevu: menšina v městském prostoru. Praha: Český lid, 1998, 128-146.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 165

165

10/11/11 7:39 AM


Adin Ljuca

dina suživota u Sarajevu, najvećem urbanom centru zemlje. U patrijarhalnijim i konzervativnijim provincijama ta otuđenost je nesumnjivo morala biti veća. Ono što se, zahvaljujući vjerskoj i kulturnoj različitosti, u ratnim vremenima antagoniziralo i koristilo u propagandne svrhe kao opravdanje za okupaciju i žrtve koje ona iziskuje, u potonjem se mirnijem razdoblju (zajedno s počecima i ubrzanim razvojem turizma) počinje koristiti kao mamac za turiste (različitost prezentirana kao egzotika). Npr., naročitu pažnju češke javnosti privlačili su (i raspaljivali maštu muškaraca) haremi i pokrivene muslimanke, koje su uvijek bile zamišljane kao orijentalne ljepotice. To nije promaklo ni prostitutkama u Sarajevu koje su se pokrivale i oblačile kao muslimanke – ne bi li svojim mušterijama, od kojih su većinu predstavljali vojnici okupacijske armije, bile zanimljivije i privlačnije. Turistički diskurs počeo je ublažavati i nastojao je učiniti “turistički privlačnim” čak i (u češkoj javnosti prethodno brutalno stigmatizirane i bestijalizirane) bosanske “etničke egzotičnosti” Židove i Cigane. Tako npr. Ferdinand Velc, veliki propagator turizma i autor prvog češkog tustističkog vodiča kroz BiH, o Sefardima piše kao o “drugom tipičnom bosanskom narodu, među kojima [...] ćemo naći takva lica, da nam originalnija ni Palestina ne može ponuditi.”27 Isto tako, i Cigane opisuje relativno pozitivno, ali i kod njih ističe na prvom mjestu egzotičnost i navodi primjere kulturne različitosti izazvane “orijentalnom” sredinom, kao i u slučaju Židova i bosanskih Muslimana. Postoje i brojni izvori iz ovog perioda u kojima se o južnoslavenskim muslimanima ne referira tek kao o turističkoj orijentalnoj egzotici u srcu Evrope, već se piše i sa iskrenim simpatijama u nastojanju za međusobnim zbližavanjem i razumijevanjem. Tako npr. koncem 19. stoljeća Ludvík Kuba pristupa Bošnjacima s dobronamjernim razumijevanjem i konstatuje da je BiH “domovina pravog slavenskog muslimanstva”. Kubin pristup drugom i drugačijem, njegovo razumijevanje i humanistički pregled ostali su do danas inspirativni i znameniti: “Istina je da mi je moj zemljak i prijatelj, školski inspektor Matela u Banja Luci, pričao kako mu je došla deputacija turskih roditelja i zahtijevala da njihova djeca u školi ne uče fiskulturu i pjevanje. Negdje drugdje, pričao mi je jedan učitelj, koji je u školi učio odrasle Turke koliko se mučio dok im nije dokazao da je Zemlja okrugla, ali kada ih je upitao da li sad vjeruju da je Zemlja okrugla, klimali bi glavom (što predstavlja 27

Ferdinand Velc, Sarajevo. Časopis turistů, Praha: Klub českých turistů, 1897, br. 4, 99.

166

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 166

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ČEŠKO VIĐENJE IDENTITETA BIH KROZ HISTORIJU

negaciju) i rekli: Jok! Ali to sve još ne ovlaštava predstavnike strane kulture bogohulnoj umišljenosti i podsmijavanju domaćoj kulturi. Osim loših strana, ona ima i čitav niz svojih prednosti, kao i prispjela kultura, koja se im – svejedno iz kakvih razloga – nameće. Jedna drugoj su neprijateljske ili u manje osjetljivim točkama, uzajamno smiješne; ali isplatio bi se trud da se dođe do nepristrasnog nazora o objema.”28 Postoje različite grupe streotipa o bosanskim Muslimanima u vezi s njihovom kulturnom različitošću. Jednoj grupi bismo mogli dati objedinjujući naziv orijentalna mudrost i/ili lijenost, drugoj o patrijarhalnom poštenju i/ili orijentalnom lopovluku, trećoj junaštvo i/ili muslimanska fanatičnost itd. Slične stereotipe možemo naći i o kršćanskom stanovništvu – časni i/ili primitivni divljaci, junaci i/ili fanatični barbari itd. Općenito, u češkom odnosu prema Južnim Slavenima junački diskurs igra značajnu ulogu, naročito u odnosu prema Crnogorcima, Hercegovcima i Srbima. U tom smislu i južnoslavenski muslimani bili su respektirani kao ratnici (“Vjeruj, tvrd jest s Turcima boj, jer i oni su slavenske krvi, Crnogorcima braća i rodom i jezikom, i jednaki junaci kao što su i oni, samo što su poturice.”29). Za razliku od standardnih negativnih evropskih stereotipa o Balkanu u čijim su ekstremnijim formama Balkanci tretirani kao esencijalno neevropski, eventualno kao nedovoljno i nepotpuno evropski – te kao takvi Evropljani drugog reda, “junački” stereotipski diskurs je, naprotiv, afirmativan: balkanski ratnici svojom borbom ostvaruju evropsku ideju slobode i tako u skladu s antemurale mitologijom brane Evropu i ostale Evropljane.30 Jedan od najčešćih onovremenih stereotipa o Bosni govori o zaostalosti njenog stanovništva, u prvom redu bosanskih Muslimana. Namjernici koji iz unutrašnjosti Austro-Ugarske dolaze u Bosnu i Hercegovinu često to doživljavaju kao prelazak iz “civilizacije” u “divljinu”. U svojim tekstovima Kuba više puta ukazuje na proizvoljnost te tobožnje granice između “civilizacije” i “divljine”. Opisujući jednu neprijatnu situaciju koju su 28

Ludvík Kuba, Čtení o Bosně a Hercegovině: Cesty a studie z roků 1893-1896. Praha: Družstvení práce, 1937, 113-114. 29

Dušan Lambl, Zpráva o Černé Hoře a Černohorcích. Časopis českého museum, Praha: Matice česká, 1850, 523. 30

František Šístek, Naša braća na jugu. Češke predstave o Crnoj Gori i Crnogorcima 18302006. Cetinje: Matica crnogorska, 2009, 266.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 167

167

10/11/11 7:39 AM


Adin Ljuca

isprovocirali austrougarski vojnici, a kojoj je bio svjedok, Kuba će napisati: “To je jedna od nedoličnih pojava koje prate onu kulturnu akciju čije ostvarivanje pretpostavlja oružje. Nijedna intervencija, okupacija, pacifikacija, aneksija nikada i nigdje nije izgledala drugačije. Sve imaju za cilj da domaću vlast zamijene drugačijim nasiljem, dakle drugačije to nije ni moguće. Pri tom, naravno, ugnjetavani paćenik je ‘barbar’ a barbarski nasilnik je ‘kulturtregrem’. Oduvijek! Austrougarska nije izmislila te metode. A najtužnije u svemu tome je da se okrutnost većine takvih postupaka ne može pripisati neminovnosti zbog nametanja nove vlasti, već da dobar dio tih grubosti i nepravdi ide na račun iznimno ‘dobre volje’ pripadnika izvršnih organa, koji bi često htjeli da budu veći katolici od pape. Imaju priliku da budu samovoljni, tako da samo oni koji su moralno jaki tome ne podlegnu. Sve narodnosti u Bosni i Hercegovini ponašale su se isto, Madžar kao i Čeh, Nijemac kao i Poljak – loše, ako su bili slabog karaktera, i dobro, ako su to bili plemeniti ljudi.”31 Kao što smo vidjeli iz navedenog, dotični stereotipi najčešće egzistiraju u oprečnim parovima (orijentalna mudrost i/ili lijenost). Također, prelazak s jednog stereotipa na drugi, odnosno metamorfoze jednog stereotipa u drugi (u smislu: Turci – slavenska braća; krvoločnosti bosanskih muslimana – krvoločnosti austrougarske soldateske) ne predstavljaju potpuno isključivanje iz opticaja i iščeznuće izvornog stereotipa. Jednom prihvaćen, stereotip rijetko izumire. Češke predstave iz istog perioda o bh. katolicima i pravoslavnima u načelu su znatno pozitivnije i “dobronamjernije” od stereotipa o muslimanima, mada poprilično variraju, od autora do autora, u zavisnosti od vjere dotičnog, kao i njegovog osobnog ili političkog viđenja. Očekivali bismo da je pogled na katolike jednoznačno pozitivniji od pogleda na pravoslavne. Međutim, da to često nije bilo tako, prvi primjećuje historičar František Šístek, koji u svom nedavno objavljenom djelu (2009) objašnjava zbog čega su u češkom društvu 19. stoljeća pravoslavni južnoslavenski narodi često bili viđeni kao bliži i “simpatičniji”, iako su kulturno i geografski znatno udaljeniji od – u svim aspektima “realno” bližih – katoličkih južnoslavenskih naroda.32 Iako vjersko-nacionalni i 31

Ludvík Kuba, Čtení o Bosně a Hercegovině: Cesty a studie z roků 1893-1896. Praha: Družstvení práce, 1937, 139-140.

32

Po Šísteku, korijen tog fenomena krije se u češkom pogledu tog vremena na katoličanstvo kao na nenarodnu vjeru, s čijim sljedbenicima mogu lahko manipulirati strani, njihovim

168

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 168

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ČEŠKO VIĐENJE IDENTITETA BIH KROZ HISTORIJU

kulturni identiteti bosanskih etničkih grupa privlače najviše pažnje, u češkoj literaturi 19. stoljeća sporadično se ispoljava i interes za pitanja njihovog socijalnog identiteta. Naprimjer, Josef Holeček na jednom mjestu piše da je sirotinja brojna i da živi na isti način, usprkos formalnim vjerskim i drugim “vještačkim” razlikama. “Sudbina Turčina, ako je siromašan, nije ništa bolja od sudbine kršćana. Čija je vjera bolja – to zna samo Bog, a naše hodže i vaši popovi to ne odlučuju”, kaže Holečekov lik Ibro.33

4. Od 1918. do 1989. godine Nastankom Čehoslovačke republike i Kraljevine SHS češko-bosanski odnosi ulaze u novu fazu, ovaj put u potpuno drugačijoj društvenoj, kulturnoj i političkoj klimi. Bosna gubi politički subjektivitet, utopljena je u Kraljevinu, a potom rasparčana na banovine. Češka javnost je, s jedne strane, bila svjesna šta imaju ili šta bi mogli imati zajedničko pojedini južnoslavenski narodi i oblasti, a s druge strane, imala je tendenciju da njihove partikularne interese i razlike previđa i potiskuje. Češko-jugoslavenski odnosi su se poboljšali, dok češko-bosanski odnosi imaju silaznu putanju. Za vrijeme Austro-Ugarske u BiH je živjelo preko sedam tisuća građana češke nacionalnosti, za Kraljevine SHS ih nije preostala ni trećina. Češki udio u kulturnom životu i razvoju bh. društva znatno se smanjio. Na češkom jeziku se nakon raspada Monarhije, ništa manje, nastavljaju objavljivati djela o BiH. Činjenica je, međutim, da se prije svega radilo o djelima starijih autora iz austrougarskog razdoblja. Nakon što su oni objavili svoja posljednja djela, dolazi do velike stagnacije. Od njemačke okupacije 1939. pa do pada socijalizma 1989. Češka je proživjela 50 godina totalitarizma, prvo nacističkog, a onda i komunističkog. U tih pola stoljeća češko društvo i država na drastičan način su se promijenili. Međutim, u tom razdoblju nije došlo do nekih značajnijih promjena u češkom viđenju BiH.34 Bosna ostaje “utopljena” u Jugoslaviji, a stara slika egzotične prirodnim nacionalnim ciljevima neprijateljski centri (Vatikan, germanski svijet). Vidi: Šístek, Naša braća na jugu, 31-32. 33

34

Josef Holeček, Černohorští junáci, Tábor, 1902, 88.

Uspoređivanje onog što se događalo sa češkim predstavama o BiH i o Crnoj Gori nakon njihovog stupanja u zajedničku državu [pa makar samo i na osnovu ovog referata i Šístekove analize čeških predstava o C. Gori. Vidi: Šístek, Naša braća na jugu, 193-234] pokazuje ko-

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 169

169

10/11/11 7:39 AM


Adin Ljuca

Bosne “konzervirana” je u podsvijesti društva. Bosna, a prije svega njeno orijentalno naslijeđe, u svijesti češkog čovjeka u ovom periodu uglavnom postoji kao jedan egzotični ornament koji upotpunjuje sliku Jugoslavije. Jugoslaviju pritom većina Čeha doživljava uglavnom kao privlačnu, šaroliku zemlju “u kojoj nema čega nema”, dakle, osim Jadrana, Alpa itd. postoje i Mostar ili Sarajevo, s džamijama i čaršijama, itd. Radi se, u biti, o romantičnom viđenju, bez ikakvog negativnog naboja, jer je orijentalno naslijeđe smješteno u davno svršenu prošlost i nije više “opasno” kao nekada. Brojni primjeri i ilustracije takvog viđenja Bosne mogu se naći u raznovrsnim tekstovima iz tog vremena (recimo, u turističkim vodičima ili čak u popularnom Jugoslavenskom kuharu35 Dušana Karpatskog).

5. Od 1989. do danas Od “baršunaste revolucije” naovamo češko društvo već 20. godina živi u demokratiji. Neposredno nakon što su se Česi “izmigoljili” iz komunističkog totalitarizma, jugoslavenska zajednica počela se raspadati. S obzirom na nazore tadašnjeg predsjednika Havela, kao i ukupnu atmosferu koja je vladala u češkom društvu (atmosferu zanosa, vjere u bolji i pravedniji život), veliki značaj bio je pridavan ljudskim pravima. Znatan broj intelektualaca, umjetnika i javnih radnika jednoznačno se postavio na stranu jedinstvene građanske BiH, podržavajući upravo onu njenu ključnu vrijednost – suživot u bogatstvu različitosti. U Bosni će tako dobar dio rata provesti npr. etnolog i historičar Filip Tesař, novinar i historičar Jan Urban, ili novinar i humanitarni radnik Šimon Panek. Njihove predstave o BiH su kompleksne, a dotični kao jedinu mogućnost njenog opstanka vide cjelovitu Bosnu i Hercegovinu, građansku i demokratski uređenu. Za zločine koji su vršeni u Bosni i nad Bosnom nisu se ustručavali kritizirati ni Beograd, ni Zagreb, ali ni sarajevsku vladu, Međunarodnu zajednicu, kao ni odgovornost koju su snosili češki političari kao dio te Međunarodne zajednice.36 liko bi mogla biti korisna jedna komparativna analiza historije čeških predstava i stereotipa o pojedinačnim južnoslavenskim narodima i narodnostima. 35

36

Dušan Karpatský, Jugoslávská kuchyně, Praha: Avicenum, 1988. Njihovo stajalište bi mogle reprezentatirati riječi Václava Havela: “Uvjeren sam da se

170

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 170

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ČEŠKO VIĐENJE IDENTITETA BIH KROZ HISTORIJU

Paralelno s takvim viđenjem postojala su i postoje viđenja koja su se hranila neprestanim recikliranjem starih slika i stereotipa. Tako, naprimjer, Jan Pelikán, češki historičar, kategorično tvrdi: “Prije 1991. godine u Bosni nije postojao osjećaj bosanskog identiteta”37. Ili, drugi primjer: slavist i literarni historičar Ivan Dorovský u svojoj knjizi “Recepcija literature Južnih Slavena kod nas”38 uopće ne registrira postojanje bosanske literature i jezika kao književne, historijske i kulturne činjenice i fenomena. Rat i genocid iz 90-ih analizira ovako: “Kao posljedica prirodne i iznuđene diferencijacije na Balkanu je, između ostalog, nastala samostalna bosanska (bosanskomuslimanska) država, a time također samostalni bosanski jezik i bosanska (islamska) literatura (SIC!)”.39 Historijski gledano, moguće je kod čeških autora ustanoviti jasnu korelaciju između njihovog vlastitog empirijskog uvida u Bosnu i stava koji su prema njoj i njenom stanovništvu imali. Naime, autori koji su posjetili BiH po pravilu su imali ne samo kompleksnije već i afirmativnije viđenje od onih koji u njoj nikada nisu bili. Autori koji su proveli duže vremena u Bosni imali su znatno ustvari ne radi ni o čem drugom do sukobu civiliziranog građanskog suživota, koji ima u Bosni i Hercegovini svoju posebnu tradiciju, s nečovječnošću, nasiljem i zlom etničkog fanatizma. I smatram uvredom srpskog naroda i iznevjerivanjem građanskog poimanja društva, ako se zlo poistovjećuje sa srpstvom. Ali, isto tako smatram opakim, ne imenuje li se zlo uopće, zato što bi to moglo uvrijediti Srbe. Svi narodi imaju svoje stvarne ili potencijalne Karadžiće i Mladiće. Steknu li ovakvi ljudi negdje – zahvaljujući historijskim, socijalnim i kulturnim okolnostima – veći utjecaj nego drugdje, još iz toga ne proizilazi da je narod, iz kojeg su nikli, zlikovački. Uostalom, takvi ljudi štete svima, dakle i vlastitom narodu, čijim silovanjem uobičajeno počinje njihovo pogubno djelo. Drugim riječima: izbjegavajmo sve pokušaje da za zlo činimo odgovornima čitave narode. To bi, naime, bio najbolji način kako prihvatiti ideologiju etničkih fanatika. Ali, tim dosljednije se moramo boriti protiv zla koje vrše etnički fanatici, bez obzira u ime kojeg naroda.” Vidi: Govor predsjednika Češke Republike Vaclava Havela na kraju Mjeseca Bosne i Hercegovine u Pragu 13. oktobra 1995. u: Književnost pod opsadom i u izgnanstvu. Referati i diskusije sa češko-bosanskohercegovačkog seminara. Prag, 20. i 21. septembra 1995. Urednik Dušan Karpatský. Praha, Fondacija Heinricha Bölla, 1995, 80-81. 37

Jan Pelikán, Válka, o které se dozvíte jen něco. Praha, Listy, Izdavač Jiří Pelikán, 1996, br. 6, 82.

38 39

Ivan Dorovský, Recepce literatury jižních Slovanů u nás. Brno, Boskovice, 2004.

Ivan Dorovský: Slovanské meziliterární shody a rozdíly. Brno, Masarykova univerzita, 2004, 108.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 171

171

10/11/11 7:39 AM


Adin Ljuca

pozitivnije nazore kako na muslimane tako i na pravoslavne i na katolike, bez obzira na to što se radilo o autorima iz vrlo različitih intelektualnih, političkih, društvenih i duhovnih miljea – npr. svestrani i aktivni katolički svećenik František Venhuda40, zatim Ludvík Kuba, folklorist i umjetnik sa izraženim slavenofilskim osjećajem, ili Austro-Ugarskoj lojalni žandar František Valoušek41. Za razliku od njih, npr. jedan Václav Antonin Mužik (“iskreni Slavenkatolik”), koji nikad nije bio u Bosni, imao je vrlo negativan stav prema Bosni i njenom nekatoličkom stanovništvu. Brojne primjere koji potvrđuju ovo zapažanje možemo pronaći i kod suvremenih autora. Godine 1993. naziv etničke skupine Muslimani oficijelno je zamijenjen nazivom Bošnjaci. U češkoj sredini, međutim, potonji termin nije ni do danas ustaljen, a terminološke greške prave ne samo novinari i laici već i stručnjaci, uključujući i neke od balkanista. Do danas se u češkim medijima preferira naziv “Muslimani”, što u novom globalnom kontekstu s početka 21. stoljeća često izaziva dosta negativne asocijacije. Navest ćemo riječi Ladislava Hladkog: “Nekad je dolazilo čak i do neumjesnog povezivanja sa suvremenim islamskim, odnosno arapskim radikalizmom”42. Postojeća terminološka nedosljednost i učestalo korištenje zastarjelog naziva “Muslimani” ili “bosanski Muslimani” (pri čemu se naziv etničke skupine nekad pojavljuje s malim početnim slovom, drugi put sa velikim – usprkos pravopisnim pravilima i bez ikakve logike) prisutna je čak i u češkoj akademskoj literaturi.43 40

František Venhuda (1862-1935), kao katolički svećenik proveo je krajem 19. st. nekoliko godina u Sarajevu. Napisao je zanimljivu knjigu uspomena o svom životu u Bosni, u kojoj se ne može naći ni najmanja averzija prema muslimanima ili pravoslavcima. Međutim, da nije zlato sve što blista potvrđuje posljednje poglavlje njegove knjige, u kojem bez ikakvog razloga ispoljava antisemitizam. Vidi: Franjo Venhuda, Uspomene sarajevsko-poljskog župnika. Sarajevo: Župni ured Stup, 1988, 132-144.

41

O Valoušku sam referirao u: Adin Ljuca, František Valoušek: sudionik i svjedok zbivanja u istočnoj Bosni u vrijeme aneksione krize. U: Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918. godine. Zbornik radova. Sarajevo: Filozofski fakultet, ANUBiH, Regionalni ured austrijske kooperacije za nauku, obrazovanje i kulturu Sarajevo. (u tisku) 42

Ladislav Hladký, Bosenští Muslimové (Bosňaci) – proces vzniku národa. Hostivice: Historický obzor, Izdavač Aleš Skřivan, 1997, br, 5-6, 112-118.

43

O tome kako u suvremenoj češkoj akademskoj sredini vide BiH vidi u: Adin Ljuca, Češki gulaš o bosanskom loncu: Refleksije Bosne u češkoj akademskoj sredini (1992-2008). U:

172

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 172

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ČEŠKO VIĐENJE IDENTITETA BIH KROZ HISTORIJU

Kao što smo prethodno konstatirali, u svim historijskim razdobljima i društveno-političkim sistemima od srednjeg vijeka naovamo najznačajniju ulogu u češkom viđenju Bosne i Hercegovine i njenog stanovništva igrali su vjerska i kulturna razina identiteta, odnosno vjerske i kulturne različitosti. Konstatacija je do izvjesne mjere paradoksalna s obzirom da se i za Čehe i za Bosance (naročito za Bošnjake) može s popriličnom sigurnošću ustvrditi ne samo da nisu bili skloni vjerskom fanatizmu već i da se u poređenju s drugim narodima u užem i širem geografskom okruženju i kulturno-historijskom kontekstu njihove društvene zajednice nisu baš pretjerano revnosno orijentisale na vjeru. Danas možemo kod dijela češke populacije, uglavnom obrazovanih mladih ljudi (koji nisu istraumatizirani komunističkom prošlošću, niti su aktivno zainteresirani za historiju ili dnevno-političke teme) koji žive u otvorenom “globalnom” društvu (dakle, imaju mogućnost da putuju, fizički i virtualno, po svijetu i internetu, kao i da se susreću s brojnim strancima koji posjećuju njihovu zemlju) registrirati i jednu sasvim novu, drugačiju predstavu Bosne i Bosanaca. U njihovim očima Bosnu predstavlja nekoliko kulturnih fenomena i gastronomskih produkta, kao naprimjer: Miljenko Jergović i Saša Skenderija, SCH i Dubiosa Collective, “Ničija zemlja” i “Grbavica”, ćevapi i burek... Nikakvi Srbi, Bošnjaci, Hrvati, nikakve džamije, crkve ili ratovi iz nekakvog prošlog stoljeća.44 Usprkos ovoj novoj pojavi, među današnjim stanovništvom Češke Republike znatno su brojniji (čak i među mladom populacijom) oni koji, usprkos tome što žive u otvorenom društvu, prihvataju, njeguju i recikliraju stare stereotipe o Bosni i Bošnjacima. Nedavno je, npr., objavljen roman45 s temom Bosne iz pera autorice rođene 1979. godine, koja trenutno pohađa diplomski studij iz historije, te je u okviru studija imala mogućnost višemjesečnih studijskih boravaka na području bivše Jugoslavije, uključujući i Sarajevo. Glavni lik ovog romana ponavlja gotovo sve drevne češke stereotipe o Bosni, njenom stanovništvu i njenoj prošlosti. Autorici se ne mogu pripisati Prilozi. Sarajevo: Institut za istoriju, 2009, 193-211. 44

Druga je stvar kako bi ovi isti mladi, slobodoumni ljudi reagirali ako bi se našli u nekoj ekstremnoj situaciji; možda bi dio njih počeo prihvatati stereotipe kojim se danas podsmijavaju. 45

Dominika Prejdová, Marijin dvor. Praha: Dauphin, 2009.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 173

173

10/11/11 7:39 AM


Adin Ljuca

nazori njenog književnog lika (niti rečenice tipa: “Njen muž je bio musliman, ali normalan...”46). Na drugoj strani, teško je zanemariti npr. činjenicu da ovaj roman, a time i njena autorica, “navodi” neupućenog čitatelja na zaključke da u BiH žive “Srbi, Hrvati, Židovi i muslimani” (pisano malim početnim slovom, pa je nejasno da li pod tim misli konfesionalnu ili etničku skupinu). U izvorima iz perioda nakon 1992. prepoznajemo u češkim medijima i jedan novi stereotip koji rat u Bosni referira kao rat “papaka protiv raje”, “seljaka protiv građana”, odnosno primitivaca i nacionalista sa sela protiv civilizirane mješovite urbane sredine. Taj stereotip je u Češku “uvezen” iz Bosne, odnosno iz bivše Jugoslavije, a iz takve “logike” proizlazi npr. da odgovornost za opsadu Sarajeva i mnogobrojne ratne zločine u BiH pada na Pale, a ne na Beograd.

Zaključak Današnji češki pogled na BiH ne predstavlja monolitno viđenje. Preovlađujuća predstava historijski je uvjetovana i formirana na starim negativnim stereotipima (u prvom redu prema Bošnjacima ili bosanskim Muslimanima). Ti stereotipi potječu iz srednjeg vijeka, a svoj konačni oblik poprimaju u drugoj polovini 19. stoljeća. Može se konstatirati postojanje dvaju dominantnih modela na osnovu kojih se na historijskoj pozadini kreira i perpetuira predstava češkog društva o Bosni i Hercegovini i njenom stanovništvu: 1. viđenje neupućene većine, onih koji, u pravilu, imaju posredni uvid u BiH, njeno stanovništvo i kulturu, te lakše prihvataju, šire i recikliraju stare negativne stereotipe; 2. viđenje upućene manjine, onih koji su imali izravni lični uvid (i koji su, obično, duže boravili u BiH). Paradoksalno, u “neupućenu većinu” ubraja se i većina visoko obrazovanih Čeha, kao i većina pripadnika mlađih generacija. Indikativno je, također ,da “upućeni” faktički ne predstavljaju manjinu u češkom društvu, već izuzetke. Sve do danas, kako u češkim medijima tako i u akademskoj literaturi, izuzetke predstavljaju oni koji koriste zvanični naziv za jedan od konstitutivnih bh.

46

Cijeli roman je koncipiran kao solilokvij usamljene starice Marije, kao slijed uspomena bez ijednog dijaloga.

174

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 174

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ČEŠKO VIĐENJE IDENTITETA BIH KROZ HISTORIJU

naroda – Bošnjake, kao i oni koji administrativnu jedinicu Federacija BiH ne prevode kao muslimansko-hrvatska federacija.47 Usprkos radikalnim promjenama kroz koje je zapadna civilizacija prolazila, a s njom i češko društvo, od srednjeg vijeka naovamo, bez obzira na burne i temeljite promjene globalnog konteksta i društveno-političkog uređenja (Habsburška monarhija, Prvi svjetski rat, Čehoslovačka republika, nacistički Protektorat i Drugi svjetski rat, komunistički totalitarizam i 20 godina života u suvremenoj demokratiji), teško se oteti dojmu da se u češkom viđenju BiH (a naročito Bošnjaka) drevni stereotipi nisu bitno promijenili, te da su modeli predstava i predrasuda iz 19. stoljeća ostali gotovo isti. Govori to u prilog činjenici da predstava “drugog” i odnos prema “drugačijem” nisu samo stari i univerzalni problemi ljudskog roda, već da “naša” predstava “drugog” i odnos prema “drugačijem” vrlo često nisu ni izvorno “sasvim naši” u generacijskom ili društveno-političkom kontekstu, tj. da su bitne odrednice tih predstava i odnosa “naslijeđene” od predaka. Navedeni ekskurs ukazuje da se kao ključni period za formiranje suvremenih čeških predstava o Bosni neminovno nameće druga polovina 19. stoljeća. Promjene društveno-političkog i civilizacijskog konteksta koje su uslijedile nisu donijele ništa suštinski novo u dominantnim češkim predstavama o Bosni i u biti predstavljaju tek “varijacije na istu temu”. Mentalitet društvenih zajednica i njeni duboko ukorijenjeni stereotipi se, po svemu sudeći, mijenjaju mnogo sporije od političkih režima kroz koje dotične zajednice prolaze. A mentalitet pojedinca se mijenja – ako se uopće mijenja – mnogo sporije od mentaliteta zajednice kojoj pripada. Predstave i stereotipi, isto kao i neke druge socio-kulturne karakteristike i norme, prenose se, izgleda, s generacije na generaciju “dubinski”, “podzemnim” putevima i kanalima obiteljske i društvene svakodnevice. 47

Evo primjera iz današnjih Vijesti iz Bosne: “Ove godine će se napuniti petnaest godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, kojim je završen četverogodišnji rat u Bosni i određeno kako treba funkcionirati država podijeljena između Srba, Hrvata i bosanskih Muslimana... Bosna i Hercegovina se sastoji iz dva dijela. Republike Srpske i muslimansko-hrvatske federacije.” Nazive administrativnih jedinica sam preveo doslovno, dakle, Republika Srpska sa velikim početnim slovima, i muslimansko-hrvatska federacija s malim početnim slovima (što je u češkoj sredini uobičajena varijanta koja se koristi umjesto zvaničnog naziva Federacija BiH, i to obično sa malim početnim slovima). Vidi na: http://aktualne.centrum.cz/zahranici/evropa/clanek.phtml?id=657067 (8.1.2010)

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 175

175

10/11/11 7:39 AM


Adin Ljuca

CZECH VIEWs OF BOSNIA and herzegovina’s identity through history (Summary) This work gives a chronological résumé of the history of Czech conceptions about Bosnia-Herzegovina and its population, with special reference to the Czech view of their identity. It seeks to establish how particular views and stereotypes arose, how they developed and changed, and how their origin and changes were influenced by complex historical events. The ”Czech view” of Bosnia-Herzegovina has never been monolithic; it has always had several co-existing currents and opinions which have often, even regularly, been contrasted, opposed, mutually exclusive. (Translated by author)

176

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 176

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


Ema Neimarlija

IZMEĐU NACIONALIZMA I REGIONALIZMA: ISTRA I BOSNA I HERCEGOVINA Uvod

D

evedesete godine XX stoljeća ključne su godine za prostore bivše Jugoslavije. Raspad bivše Socijalističke federativne republike Jugoslavije za Bosnu i Hercegovinu znači kreiranje jedne samostalne i nezavisne države, dok se u isto vrijeme u Istri, u sklopu nezavisne, samostalne, tek formirane nacionalne države Hrvatske, bude osjećaji jednog nezavisnog autonomnog regionalnog istarskog pokreta. Cilj ovog priloga nije da se razradi jedan određeni historijski period, kao ni da se razmatraju određeni historijski događaji. Prikazivanjem promjena na političkom, socijalnom i kulturalnom nivou koje zahvataju ove prostore rad je usmjeren na ukazivanje kako nove i drugačije odrednice utječu na redifiniranje kolektivnih identiteta. Kroz analizu historijskih promjena, pokušaj ovog istraživačkog rada je da osvijetli kako ove društvene promjene utječu na procese nacionalizma i regionalizma. Naime, kroz prizmu konstrukcije i dekonstrukcije starih i novih odrednica, komparativnim primjerom žele se naznačiti procesi na čijim se temeljima proizvodi jedna grupna kohezija – stvaranje jedne nacionalne države i buđenje jedne regionalne svijesti. Jedna od najatraktivnijih tema u središtu istraživačkog zanimanja društvenih i socijalnih nauka je izučavanje nacionalizma i nacionalnih identiteta. Mnoge teorije i definicije ipak nisu uspjele zadovoljiti ili konačno osvijetliti/ definirati pojam “nacionalizma”. Tako je jedna od najuspješnijih, u pitanju vremenske i prostorne rasprostranjenosti, definiranje nacije kao jedne zamiIDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 177

177

10/11/11 7:39 AM


Ema Neimarlija

šljene zajednice. Ideju jedne imagined community Langewise razmatra kao činjenicu koja ne uzima u obzir posljedice te zamisli.1 Mnogobrojni pristupi koji su htjeli osvijetliti pojam nacionalnog projekta doživjeli su kroz vrijeme jednu totalnu metamorfozu u razrađivanju i teoretiziranju ovog koncepta.2 Izdvojen kao fenomen koji dotiče političku sferu, nacionalni identitet predstavlja kolektivni identitet jedne političke zajednice.3 Parekh navodi da nacionalni identitet jedne političke zajednice “lies in what all its members share not individually but collectively, not privately, but publicly, and has an inescapable institutional focus”. Ističe također “a constructive view of national identity which is based on a constant dialogue between the past and present”.4 Proces kreiranja nacionalnog identiteta uzima u obzir tumačenje prošlosti u sustavu izbora sadašnjosti i kao takav naglašava težnje i ciljeve pojedinih zajednica prema zajedničkim projektima i planovima o budućnosti. Dakle, traganjem za prošlošću ne samo da navodi na opravdanje izbora u sadašnjosti nego sa “pronađenom” prošlošću želi se sugerirati osjećaj kontinuiteta jednog nacionalnog identiteta u vremenu i prostoru. Unatoč težnjama političkih aktera da predstave nacionalni identitet kao nepromjenjiv dio stvarnosti, promjena društvenih i političkih ustroja utječe na dinamičnost nacionalnog 1

O nacionalizmu kao ideji zamišljene zajednice vidi u: Benedict Anderson, Imagined Communities. Reflections on the Origin and Spread of Nationalism. London/New York: 2006. O kritici vidi u: Dieter Langewiesche, Was heißt “Erfindung der Nation?”, u: Auf dem Weg zum ethnisch reinen Nationalstaat?. (gl. ur. Matthias Beer), Tübingen: 2007, (2. izdanje). 2

Opširnije o nacionalizmu i nacionalnim identitetima vidi u: B. Anderson, Imagined Communities. Reflections on the Origin and Spread of Nationalism, 1; Ernest Gellner, Nations and Nationalism, New York: 1983; Dieter Langewiesche, Nation, Nationalismus, Nationalstaat: Forschungstand und Forschungsperspektiven, Neue politische Literatur, 1995, br. 40, 190236; Heinz-Gerhard Haupt i Charlotte Tacke, Die Kultur des Nationalen: Sozial - und kulturgeschichtliche Ansätze bei der Erforschung des europäischen Nationalismus im 19. und 20. Jahrhundert, u: Kulturgeschichte Heute (gl. urednici Wolfgang Hardtwig i HansUlrich Wehler), Göttingen: 1996, 255-283; Bhiku Parekh, Discourses on National Identity, Political Studies, 1994, br. 42, 492-504; Eric Hobsbawm i Terence Ranger, The Invention of Tradition, New York, 2007; Anthony D. Smith, National Identity, Reno/Las Vegas: 1991; Anthony D. Smith, Nationalism, Cambridge/Malden: 2006.

3 4

B. Parekh, Discourses on National Identity, 2. Isto, 502-504.

178

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 178

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ISTRA I BOSNA I HERCEGOVINA

identiteta koji je upravo na temelju ovih promjena u konstantnom traganju za ponovnim definiranjem. Opredijeljenost jedne zajednice na nacionalnom nivou pripada, dakle, nizu raznih oblika međusobnog prepoznavanja koje na osnovu tradicije, kulture itd. daje zajednici osjećaj pripadnosti i osjećaj opstojnosti u vremenu. Region kao konstrukt, a ne kao činjenica, podudara se sa jednom od definicija nacionalizma, ali to ne znači da obavezno ulazi u konkurenciju sa nacionalizmom. U sjenci nacionalnih država, dinamike regionalnih procesa podudaraju se sa dinamikama nacionalnih procesa. Kompleksnost i dinamičnost jednog nacionalnog kao i regionalnog procesa suštinski su temelji jednog takozvanog kulturalnog identiteta u kojima, kako Bertoša navodi, treba prepoznati i razlikovati tri stvarnosti koje se međusobno podržavaju kako u nacionalnom tako i u regionalnom procesu: samoprihvaćanje, institucionalizirano ophođenje i kolektivni imaginarij.5 Uzimajući u obzir socio-psihološki stav prema nacionalizmu, čija je centralna tema, kako Druckman navodi, sadržana u elementarnoj potrebi za vezanost prema naciji kao prema jednoj grupi, samoprihvaćanje na nacionalnom kao i na regionalnom nivou ljudska je potreba za povezanošću. Polazeći od teze da se organizacija u grupi sastoji u potrebi za zadovoljavanjem ljudskih potreba, Druckman navodi da se ljudske potrebe na nacionalnom nivou sadrže u grupnom zadovoljavanju kako ekonomskih tako i socijalno-kulturalnih i političkih potreba jednog suživota.6 Ipak, ljudske potrebe ne odnose se samo na nacionalnu identifikaciju, mada općenito utječu na bilo koju vrstu grupnog prepoznavanja i prihvaćanja koje se grade na potrebama osobne zaštite. Nacionalna kao i regionalna identifikacija jeste tzv. kolektivni imaginarij koji se temelji kroz institucionalizirano ophođenje kako kulturalnih tako i tradicionalnih, konfesionalnih i jezičkih sličnosti.

5

Miroslav Bertoša, U znaku plurala. Višebrojni i višeslojni identiteti istarski, u: Identitet Istre - ishodišta i perspektive. (gl. urednici Marino Manin, Ljiljana Dobrovšak, Gordan Črpić, Robert Blagoni), Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2006, 19. 6

Daniel Druckman, Nationalism and War: A Social-Psychological Perspective, u: Peace, Conflict, and Violence: Peace Psychology for the 21st Century. (gl. urednici Daniel J. Christie, Richard V. Wagner i Deborah Du Nann Winter), Englewood Cliffs, New Jersey: 2001, 2.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 179

179

10/11/11 7:39 AM


Ema Neimarlija

Smatranje regiona kao “prostora između” (Zwischenräumen) jedna je od najuspješnijih definicija za ulogu koju ovi “prostori između” mogu odigrati.7 Kako naglašava Ther, Zwischenräumen ne bi trebalo smještati na periferiju njihovih nacija i država, niti im pridavati manju važnost. Iznad svega, Zwischenräumen predstavljaju jezičke, kulturalne i etničke prostore u kojima se različita iskustva susreću i miješaju (Übergangsgebiete).8 Ther dalje navodi kako se važnost jedne regije po političkom, socijalnom i kulturalnom pitanju ispoljava u jednoj unutrašnjoj, ali i vanjskoj dimenziji. Razvijajući kroz vrijeme jedan lični kulturalni i politički karakter, Zwischenräumen izražavaju svoju egzistenciju u nizu mnogobrojnih mogućih varijanti. Tako su neki regioni postali nacionalne države, neki opet izražavaju svoj politički status u opredjeljenju za autonomijom, dok je u nekima moguće naći korijene nacionalnih pokreta. Ipak, jedna od osnovnih razlika između nacije i regiona odražava se na političkom nivou, pa je tako npr. državljanstvo jedan kriterij koji označava nacionalnost jednog građanina. Političke vrijednosti nisu mjerilo za procese regionalizma kao što je slučaj kada je u pitanju nacionalizam. Regionalizam kao i afiniteti prema određenom prostoru nastaju i onda kada određeni region o kojem je riječ nema neki politički prioritet. Faktori kao kultura, jezik, geografija, tradicija i memorija konkretne su ideje prepoznavanja određenog prostora, dok nacija, kako Ther navodi, da bi imala temelj, ima potrebu za jednom “Invention” i “Imagination”.9 Suštinski, institucionaliziranim ophođenjem nacija dobija svoje temelje i na taj način kreira osnove za opstanak u budućnosti, dok za jedno regionalno prepoznavanje institucionalizirana ophođenja nisu neophodna za jedno regionalno prepoznavanje.

7

O regionalizmu vidi u: Celia Applegate, A Europe of Regions: Reflections on the Historiography of Sub-National Places in Modern Times. American Historical Review, 1999, br. 104, 1157-1182; Heinz-Gerhard Haupt/Michael G. Müller i Stuart Woolf (gl. urednici), Regional and National Identities in Europe in the XIXth and XXth Centuries. The Hague, 1998; Philipp Ther i Holm Sundhaussen (urednici), Regionale Bewegung und Regionalismen in europäischen Zwischenräumen seit der Mitte des 19. Jahrhunderts. Marburg, 2003.

8

P. Ther, Regionale Bewegung und Regionalismen in europäischen Zwischenräumen seit der Mitte des 19. Jahrhunderts, XI. 9

Isto, IX-XXIX.

180

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 180

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ISTRA I BOSNA I HERCEGOVINA

Društva u tranziciji: procesi kreiranja nacionalne i regionalne svijesti Istra, Bosna i Hercegovina

Uznemirujući događaji kao i osamostaljenja početkom devedesetih godina XX stoljeća pripadaju nizu promjena na političkom i društvenom nivou koji su na poseban način zahvatili bivše socijalističke i komunističke zemlje Evropskog kontinenta. Preobražaji na političkom, socijalnom kao i na kulturalnom polju utječu na kompleksan proces promjena tipičan za društvo u tranziciji.10 Rezultati ovih promjena na poseban način probudili su pitanja nacionalnih ideniteta, fenomen koji se odrazio u “buđenju” nacionalne svijesti, mada je u procesu izgrađivanja “pronađenog” vlastitog nacionalnog identiteta izazvao vrlo teške međuetničke konflikte, kao što je slučaj Bosne. Uzimajući u obzir historiju XX stoljeća, politički status ovih prostora više puta se promijenio: Osmansko carstvo u slučaju Bosne i Hercegovine, te Austro-Ugarska monarhija, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, Kraljevina Jugoslovija, Drugi svjetski rat, socijalistička država i na kraju događaji devedesetih godina u slučajevima Istre i BiH.11 Posebnost ovih prostora nije sadržana samo u kompleksnom političkom administrativnom smislu koji zahvata ove prostore i njena posebnost se izražava i iz nacionalne perspektive gledanja. Spektakularnost nacionalnog pitanja izražena je u kontekstu BiH kao i u kontekstu Istre. U Bosni kao i u Istri mnogobrojni atributi kao teritorija, svijest, jezici, tradicija, psihologija, prošlost itd. čine jedno ogromno zajedničko naslijeđe građana ovih prostora.

10

Charles A. Kupchan, Nationalism and nationalities in the New Europe. New York, 1995; D. Druckman, Nationalism and War: A Social-Psychological Perspective, u: Peace, Conflict, and Violence: Peace Psychology for the 21st Century, 25. 11

O historiji Bosne i Hercegovine vidi u: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka. Sarajevo, 1997; Noel R. Malcolm, Storia della Bosnia. Dalle origini ai giorni nostri. Milano, 2000. O historiji Istre vidi u: Bernardo Benussi, L’Istria nei suoi due millenni di storia. Trieste, 1924; Darko Dukovski, Istra: Kratka povijest dugoga trajanja, Pula: 2004; M. Manin /Lj. Dobrovšak, G. Črpić, R. Blagoni, Identitet Istre - ishodišta i perspektive, 2006; Miroslav Bertoša, Istarsko vrijeme prošlo. Pula, 1978; Sabine Rutar, Grenzland Istrien/ Borderland Istria, München: Jahrbücher für Geschichte und Kultur Südosteuropas, br. 8, 2006.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 181

181

10/11/11 7:39 AM


Ema Neimarlija

Ipak, nad ovim ogromnim zajedničkim nasljedstvom vjerska razlika u slučaju Bosne će se između građana sve više naglasiti. Upravo kroz vjersku razliku kroz vrijeme će se pokušati definirati i nacionalna razlika, što će dovesti i zemlju i njene građane u jednu konfuziju na regionalnom nivou. Istra u odnosu na BiH mnogo je manje bogata zajedničkim atributima, dapače multikulturalnost je jedna od osnovnih karakteristika ovog regiona. Multikulturalnost koja se na najvidljiviji način ispoljava u jeziku (kao hrvatski, italijanski i slovenski, kao i lokalni dijalekti jezici su kojima istarski narod govori). Slojevitost istarskog društva u jezičkom, etničkom i socijalnom smislu navodi na identitete u pluralu koji se izdižu nad jednim zajedničkim identitetom. Na temelju te nacionalne i etničke pluralnosti Dukovski navodi da je u Istri nemoguće posmatrati jednu narodnu kulturu, nego narodne kulture koje kao povijesni fenomen ovog prostora upućuju na kulture i društva koje u ovom prostoru nalaze dom.12 Istovremeno, slojevitost kulturalnih identiteta Istre također je podržana naglim društveno-političkim i gospodarskim promjenama koje zahvataju ovaj prostor i na taj način direktno utječu na redifiniranje identiteta. U svojoj analizi koja zahvata period od kraja XIX do kraja XX stoljeća Dukovski navodi kako društveno-političke i gospodarske promjene direktno utječu na socijalnu strukturu stanovništva koja se može podijeliti na urbano i ruralno stanovništvo, gdje je urbani kontekst bio naseljen italijanskom populacijom, dok je ruralni bio naseljen tzv. Slavima.13 Gradska zanimanja nasuprot seoskih zanimanja utječu na socijalnu marginalizaciju “Slava” i na italijanski elitizam (koji se odnosi na bilo koju grupaciju italijanskog društva, bilo to u selu ili gradu). U periodu koji ide do kraja Prvog svjetskog rata demografske promjene kao i posljedice rata doprinose migraciji istarskog ruralnog stanovništva. Rast stanovništva u prvoj dekadi XX stoljeća utjecat će na migraciju radne snage prema gradovima, dok će se za vrijeme rata kao i poslije odvijati masovno napuštanje poluotoka.14 12

Darko Dukovski, Istra XX. stoljeća (1900.-1950.): Promjene identitetâ (socijalni i gospodarski uzroci), u: Identitet Istre - ishodišta i perspektive. (gl. urednici Marino Manin, Ljiljana Dobrovšak, Gordan Črpić, Robert Blagoni), Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2006, 139. 13 14

Isto, 140. Isto, 145-146.

182

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 182

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ISTRA I BOSNA I HERCEGOVINA

Predstavljanje Italijana kao elitnog društva dat će mogućnost fašizmu da primijeni politiku nacionalne asimilacije, kojoj je jedan od primarnih ciljeva bilo civiliziranje necivilizovanih Slava. Iako će u ime nacionalnog ujedinjenja fašistička politička strategija opravdavati asimilaciju manjina, ipak će te slovenske i hrvatske manjine u Ujedinjenoj Italiji biti smatrane kao allogeni (druga rasa) i kao takve sugerirat će misao allogena kao niže civilizacije.15 Smatrajući da je radikalna politika asimilacije bila primijenjena prema Hrvatima kao i prema Slovencima, fenomen denacionalizacije bio je viđen kao “kulturalni genocid”.16 Istra kao iredentni teritorij historijski je odigrala ulogu komponente nacionalnog ujedinjenja. Kako navodi Miculin, od 1848. počinje prvi put javno da se naglašava orijentacija hrvatskog i slovenskog elementa prema svojim nacionalnim granicama. Buđenje hrvatske nacionalne svijesti, kako dalje navodi Miculin, za vrijeme formiranja Circola di Pisano plasirat će se na političkom tržištu kao program hrvatske nacionalne svijesti.17 Buđenje nacionalne svijesti podržat će i sve više označiti unutrašnje nacionalne antagonizme koje će u jednom dužem periodu XX stoljeća pozicionirati Istru između Italije i Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije. Političko-administrativno pitanje Istre kroz historiju XX stoljeća ne uspijeva riješiti niz unutrašnjih antagonizama. Unutrašnji nacionalni antagonizmi posljedica su konstante političke i administrativne promjene i posebnog statusa Istre stalno na klackalici između Italije i dvije Kraljevine.18 Upravo političke administrativne promjene na početku XIX stoljeća (1822) doprinijet će socijalnim i etničkim promjenama Istre koje će se od tada sve više naglašavati. 15

Antonio Miculin, “Il diritto di nazionalità in Istria e nel litorale austriaco della seconda metà del XIX agli inizi del XX. secolo”, u: Identitet Istre - ishodišta i perspektive, 111; Marina Cattaruzza, L’Italia e il confine orientale. Bologna, 2002, 179. 16 17

M. Cattaruzza, L’Italia e il confine orientale, 181.

A. Miculin, “Il diritto di nazionalità in Istria e nel litorale austriaco della seconda metà del XIX agli inizi del XX. secolo”, u: Identitet Istre - ishodišta i perspektive, 107-111.

18

Opširnije o pitanjima graničnih odnosa sa Italijom vidi u: Rolf Wörsdörfer, Krisenherd Adria 1915- 1955. Konstruktion und Artikulation des Nationalen im italienisch-jugoslawischen Grenzraum (Paderborn, 2004); M. Cattaruzza, L’Italia e il confine orientale.; M. Cattaruzza (gl. ur.), Nazionalismi di frontiera. Incontri e scontri di identità sull’Adriatico nordorientale 1850-1950. (Soveria Mannelli, 2003).

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 183

183

10/11/11 7:39 AM


Ema Neimarlija

Ove promjene će dovesti do uključenja hrvatskog i slovenskog elementa u italijansku socijalnu strukturu Istre koje, kako navodi Miculin misao Berdarda Benussia, nisu imale ništa zajedničko sa istarskim Italijanima.19 Ovi događaji početkom XIX stoljeća poslužit će, kako navodi Miculin, i italijanskoj nacionalnoj historiji, kao i onoj hrvatskoj, da interpretiraju ovaj historijski period kao program austrijskog upravljanja kako bi se izbrisali bilo kakvi tragovi italijanskog karaktera i naglasili oni hrvatski (u slučaju italijanske historiografije). U slučaju hrvatske historiografije dugotrajno prisustvo Venecije u Istri htjelo je nametnuti se istarskoj autentičnosti i na taj način žrtvovati hrvatski element.20 Na osnovu zajedničkih kulturalnih i teritorijalnih vrijednosti kao što su multikulturalizam i pluralingvizam devedesetih godina XX stoljeća na istarskoj političkoj areni proizvodi se regionalni diskurs usmjeren na promociju istarskog regionalnog identiteta. Plasiranjem regionalnog identiteta kroz promociju teritorijalne i kolektivne kohezije dolazi do konkurentnosti između istrijanstva i hrvatstva na političkom tržištu.21 U odnosu na prethodne nacionalne antagonizme, kroatiziranje i istrijaniziranje Istre proizvodi jedan regionalni diskurs u okviru jedne nacionalne komponente. Na ovaj način istarski regionalizam sugerira jedan politički stav koji kreira jedan ideološki prostor u kojem su sažete sve nacionalne komponente.22 Iako bi se istarska multikulturalnost i bosanskohercegovački pluralitet na prvi pogled mogli učiniti istim, ipak je istarska multikulturalnost izražena hrvatskom, slovenskom i italijanskom nacionalnom komponentom, dok se u Bosni i Hercegovini pluralitet isključivo bazira na jednoj vjerskoj različitosti. 19

Antonio Miculin, “Il diritto di nazionalità in Istria e nel litorale austriaco della seconda metà del XIX agli inizi del XX. secolo”, 111. 20 21

Isto, 111-112.

O konkurentnosti između istrijanstva i hrvatstva vidi u: Sandi Blagonić, “Ne budimo ovce, glasajmo za kozu”: aktualizirana povijest i simboli u procesu objektiviranja Identiteta, u: Identitet Istre - ishodišta i perspektive, 443-457. 22

O regionalizmu u Istri vidi: Sandi Blagonić, “Ne budimo ovce, glasajmo za kozu”: aktualizirana povijest i simboli u procesu objektiviranja Identiteta, u: Identitet Istre - ishodišta i perspektive, 443-457; Nevio Šetić, Istra između tradicionalnog i modernog ili o procesu integracije suvremene hrvatske nacije u Istri, Pazin: 1995;http://www.balcanicaucaso.org/ita/Dossier/ Dossier/Multiculturalismo-patrimonio-istriano (02. 07. 2008).

184

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 184

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:39 AM


ISTRA I BOSNA I HERCEGOVINA

Bosanski pluralitet konkretno u svakodnevnom životu odražavao se kroz jednu konstantnu razmjenu, znači jednu umreženu socijalnu strukturu društva. Vjerska različitost nizom dešavanja kroz historiju (proces islamizacije i socijalne razlike) dovodi do nacionalnih opredjeljenja građana Bosne na svjesno nacionalne Srbe i Hrvate i na nacionalno indiferentne muslimane. Kao u slučaju Istre, Bosna je također često mijenjala svoju političku i administrativnu kartu. Vjerski pluralitet će upravo Bosnu kroz vrijeme razlikovati od ostalih prostora u njezinom okruženju. Kako podsjeća Sundhaussen, iz perspektive bosanskih muslimana, Bosna je već od srednjeg vijeka razvila jedan autentičan regionalni profil u kojem su sažeti i historijsko i teritorijalno iskustvo. Historijska iskustava kao: vjerski pluralitet, postojanje jedne bosanske države u srednjem vijeku, islamizacija za vrijeme Osmanskog carstva, postojanje jedne autonomije za vrijeme Osmanskog carstva i za vrijeme Austro-Ugarske kao i multikulturalnost u XX stoljeću čine jedno zajedničko iskustvo koje, kako navodi Sundhaussen, iz perspektive muslimanskog stanovništva, ne sastoji se samo u jednom teritorijalnom zajedništvu, mada sličnosti između tri grupe kao što su zajednički jezik i “shared history” jesu elementi ovog zajedništva.23 Upravo multikulturalna komponenta čini Bosnu posebnom i različitom od njezinih susjednih regiona. Bosanski Srbi i Hrvati, za razliku od bosanskih muslimana (koji Bosnu smatraju kao regiju sa svojim ličnim profilom), Bosnu vide kao dio njihovih nacionalnih prostora, tj. u sklopu Hrvatske ili Srbije.24 U svom prilogu, Sundhaussen dalje razrađuje razliku značenja historijskih događaja za stanovništvo Bosne. Razlike koje iz toga proizlaze, kako navodi Sundhaussen, temelje se ne samo na različitom pogledu na događaje za vrijeme Drugog svjetskog rata nego i na percepciju daleke prošlosti, koja na osnovu vjerskih razlika dijeli “zajedničku” historiju na dvije, to jest na tri historije. Ključni momenti ovih vjerskih podjela temelje se na procesu islamizacije Južnih Slavena za vrijeme Osmanskog carstva, koje istovremeno podržavaju i socijalne razlike koje će doprinijeti formiranju jedne bosansko-muslimanske ari23

Holm Sundhaussen, Vom Mythos Region zum Staat wider Willen: Metamorphosen in Bosnien-Herzegowina, u: Regionale Bewegung in europäischen Zwischenräumen seit der Mitte des 19. Jahrhunderts (gl. urednici Philipp Ther i Holm Sundhaussen), Marburg: 2003, 221.

24

Srećko M. Džaja, Die politische Realität des Jugoslawismus (1918-1991). Mit besondere Berücksichtigung Bosnien-Herzegowinas, München: 2002, 192-207.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 185

185

10/11/11 7:39 AM


Ema Neimarlija

stokracije i na taj način podijeliti na muslimansko-bosanske zemljoposjednike sa jedne, i zavisne kršćanske seljake/zemljoradnike sa druge strane. Socijalne razlike slijede procesi “nacionalizacije’’ (Nationsbildungsprozesse), koji će od polovine XIX stoljeća bosanske pravoslavce orijentirati prema srpskom nacionalnom pokretu, a katoličke Bosance prema hrvatskom nacionalnom pokretu. U tijeku procesa nacionalizacije bosanski Hrvati i Srbi prepoznaju svoj srpski i/ili hrvatski centar van Bosne, dok su u isto vrijeme bosanski muslimani još uvijek vjerski orijentirani prema Osmanskom carstvu. “Nacionalna indiferentnost” bosanskih muslimana sa jedne strane, kako navodi Sundhaussen, posljedica je činjenice da su procesi “nacionaliziranja’’ produkti zapadne i srednje Evrope i kao takve daleke političkom sistemu muslimanskog društva, dok će, s druge strane, upravo nedostatak nacionalne svijesti utjecati na sve veću regionalnu svjesnost i identifikaciju bosanskih muslimana sa Bosnom i Hercegovinom.25 Konfesionalni aspekt utjecat će na bosanske muslimane da se ne identificiraju sa hrvatskim i/ili srpskim nacionalnim pokretom sa kojim se krajem XIX i početkom XX stoljeća bosanski Hrvati i Srbi sve više identificiraju. Unutrašnja podjela bosanskog društva na nacionalno svjesne Srbe i Hrvate i na “nacionalno indiferentne” muslimane trajat će sve do šezdesetih godina XX stoljeća. Sve do tih godina i administrativno označavanje muslimana je nejasno.26 Prepoznavanje bosanskih muslimana prvo kao “etničke grupe”, a onda kao “nacije” dovodi do formiranja tri nacionalne svijesti u bosanskohercegovačkom društvu poslije Drugog svjetskog rata. Iako namjera ovog priloga nije ulaziti u niz nekih logičnih razmišljanja, nemoguće je zaobići pitanja kao što su: Da li sa priznavanjem “muslimana” kao nacije znači deklaracija jedne vjerske zajednice u naciju? Ko je pripadao muslimanskoj naciji: koji muslimani? Zbog čega se i muslimani koji nisu bili vjernici mogu smatrati pripadnicima jedne muslimanske nacije? Zbog čega ne dolazi do stvaranja jedne bosanske nacije, kao što je slučaj drugih bivših republika? Ukratko, identiteti naroda Bosne i Hercegovine proizlaze iz jednog teritorijalno-kolektivnog iskustva koji se grade na temeljima procesa “kultural25 26

H. Sundhaussen, Vom Mythos Region zum Staat wider Willen, 222-223. Isto, 226-230.

186

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 186

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


ISTRA I BOSNA I HERCEGOVINA

ne traume”.27 “Cultural trauma’’, kako Jeffrey Alexander navodi, “occurs when members of a collectivity feel that they have been subjected to a horrendous event that leaves indelible marks on their group consciousness, marking their memories forever and changing their future identity in fundamental and irrevocable ways.”28 Načinima na kojima se jedna zajednica suočava sa doživljenim traumama gradi se memorija te zajednice i na taj način utječe na kostrukciju kolektivnog identiteta. Kroz reelaboraciju i prepoznavanje traume dolazi se do opredjeljenja u socijalnim relacijama. Tako npr. u slučaju Bosne za vrijeme rata na početku devedesetih godina vjera postaje dominantni kriterij za unutrašnja supkolektivna prihvatanja, tj. opredjeljenja društva u Bosni i Hercegovini.29 Institucionalizacija jedne kulturalne traume kroz “komunikativnu istoriju” bilježi način na koji će se oficijelno graditi kolektivni i/ili supkolektivni identiteti koji će zajedno doprinijeti formiranju “kulturalne memorije”. U slučaju Bosne kao i cijele bivše Jugoslavije “komunikativna memorija” odvija se kroz prizmu “konstrukcije-dekonstrukcije i nove konstrukcije” memorije Drugog svjetskog rata.30

Zaključak Zwischenraueme kao prostori dešavanja i razmjena (bivajućih političkih, kulturalnih, socijalnih ili ekonomskih) prolaze kroz procese koji iznad svega označavaju i bilježe unutrašnja zbivanja. Ako se pod regionalizmom smatra 27

Jeffrey C. Alexander, Ron Eyerman, Bernhard Giesen, Neil J. Smelser i Piotr Sztompka (gl. urednici), Cultural Trauma and Collective Identity. Berkeley, Los Angeles, London, 2004, 1-30.

28

J. C. Alexander, Toward a Theory of Cultural Trauma, u: Cultural Trauma and Collective Identity, 1.

29

Inger Agger, Reducing Trauma during Ethno-Politikal Conflict: A Personal Account of Psycho- Social Work under War Conditions in Bosnia, u: Peace, Conflict, and Violence: Peace Psychology for the 21st Century. (gl. urednici Daniel J. Christie, Richard V. Wagner i Deborah Du Nann Winter), Englewood Cliffs, New Jersey: 2001, 7. 30

Holm Sundhaussen, Jugoslawien und seine Nachfolgestaaten. Konstruktion, Dekonstruktion und Neukonstruktion von “Erinnerungen” und Mythen, u: Mythen der Nationen.1945 - Arena der Erinnerung. Eine Ausstellung des Deutschen Historischen Museum. (gl. ur. Monika Flacke): Begleitbände zur Ausstellung 2. Oktober 2004 bis 27. Februar 2005, 373-426.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 187

187

10/11/11 7:40 AM


Ema Neimarlija

jedan dio jedne države ili jedan prostor koji graniči sa ostalim dijelovima, koji kao subdržavna podjela i jedna određena cjelina ima jedan svoj osobni profil, u ovom kontekstu do stvaranja regionalnog identiteta dolazi se kada građani jednog regiona naglašavaju regionalni kao zajednički identitet. Ukoliko kolektivno-teritorijalno shvatanje muslimana kroz teritoriju Bosne i Hercegovine znači smatranje Bosne i Hercegovine jednom regijom sa svojim ličnim profilom, to prihvaćanje regionalnog identiteta kao cjeline ne važi za jedan veći dio Srba i Hrvata. Iako je za bosanske Srbe i Hrvate regionalna domovina vrlo važna, ona ipak nije smatrana kao jedna autonomna komponenta, kao dio njihove nacije. Kolektivno-teritorijalno shvatanje društva u Istri odvija se na sličnom nivou; Istra se prepoznaje kao domovina, ali iznad svega u sklopu jednog hrvatskog, slovenskog ili italijanskog nacionaliteta. Tokom raspada socijalističke Jugoslavije dolazi do unutrašnjih pokreta čije aspiracije žude za izdizanjem unutrašnjih razlika na jedan zajednički nivo, na kojem će se multinacionaliteti prepoznavati u jednom zajedničkom regionalnom istarskom identitetu. Upravo u ovom hitorijskom kontekstu Istra između raspada i stvaranja “novih” nacionalnih fenomena žudi za jednom unutrašnjom i vanjskom definicijom. Historija bosanskog i istarskog regionalizma predstavlja dva različita primjera u nizu jedne serije mogućih regionalnih fenomena. Bosanski regionalizam, još tačnije kriza bosanskog regionalizma, posljedica je neizbalansiranog regionalnog i nacionalnog modela koji se formira među građanima Bosne. Multinacionalitet Bosne kreira se između nacionalizma i regionalizma i u tom kontekstu regionalizam se pozicionira u jednom konkurentnom i konfliktualnom odnosu sa nacionalizmom.31 Istarski regionalizam koji se ispoljava u kreiranju jednog autonomnog regionalnog identiteta primjer je pokušaja izdizanja nacionalnih razlika na jedan viši nivo. Administrativno priznanje jednog regionalnog identiteta u slučaju Istre pokušaj je balansiranja nacionalnog antagonizma između dvije države koji je značajno obilježio ovaj prostor i njegov narod. Ključno i za Istru i za Bosnu jeste da i jedna i druga kroz svoju ličnu historiju - bez obzira na vanjske utjecaje - razvijaju vlastitu političku i kulturalnu dinamiku. 31

P. Ther, Regionale Bewegung und Regionalismen in europäischen Zwischenräumen seit der Mitte des 19. Jahrhunderts. Marburg, XXV.

188

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 188

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


ISTRA I BOSNA I HERCEGOVINA

BETWEEN NATIONALISM AND REGIONALISM – ISTRIA AND BOSNIA AND HERZEGOVINA (Summary) This paper analyzes the social and historical processes that have impacted upon the reinforcement of group’s cohesion in Bosnia and Herzegovina (BiH) and Istria. It aims to show how historical, cultural and social factors outline the similarities, but also the differences among different social groups among Bosnian and Istrian society. Considering the collective identity as a political identity of a specific community (Parekh), the paper aims to explore the socio-political processes involved in the redefinition of collective identities. The study engages in investigation into historical and territorial aspects of the above mentioned areas, tries to illustrate the impact of socio-political changes on the processes that reinforce the national and/or regional identities. Hence, the study suggests two levels of analysis: on one side it represents forms and challenges of multiple identities; on the other hand, through a comparative perspective it analyzes and compares the issues of national and regional identity. In the first instance, the comparison between Istria and BiH may appear incongruent, considering the national issue in the case of Bosnia, while we must speak of regionalism in Istria. However, the work is not on nationalism and regionalism per se, it is more about processes behind national and regional identification.  As the pillars of collective identification, the socio-political processes support the construct of national and regional identification, where the national form combines the political claims of identification of a community with a specific territory and its history and as such it claims a collective identification that transcends the concrete similarities among individuals, their history and territory. Regional identity claims its authenticity above all on concrete identifications  such as language, territory, tradition etc. and unlike national identification, regional identification does not necessarily need the political connotation to be recognized (Ther). IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 189

189

10/11/11 7:40 AM


Ema Neimarlija

In analyzing the case of Bosnia, the complex issue of national and regional identities, displayed in an antagonistic relation between internal (inside Bosnia) and external (outside Bosnia) dimension, is due to the historical and territorial processes. By ‘historical process’ is meant the complex set of political, cultural and social factors which firstly accentuated the varieties of beliefs faith variety inside Bosnia’s society. Starting from these faith differences, it brought and stressed even more the national differences which in a first stage were marked by national awareness of Bosnian’s Serbs and Croatians, whereas Bosnian’s Muslim showed national indifference. The salient aspect of these growing social divergences inside Bosnian society is that they stem from the same cultural and historical heritage. In spite of these cultural and historical similarities, the territorial perception of Bosnia has an outstanding role in social division regarding the regional and national  identification. While ‘region’ for the majority of Bosnian’s Serbs and Croats is perceived as a part of their national state (outside Bosnia), in the case of Bosnian Muslims, Bosnia is not seen as a part of something else, but rather it is established on territorial and historical communality of all those who live in (Sundhaussen). On the contrary, the most salient aspect of Istria is its multicultural component that stems from a complex historical, social and cultural structure. On the basis of the Istrian stratification of society in linguistic, ethnic and social terms, the issue here is multiple identities whose divisions have been increasingly reinforced across the period. The paper shows how the socio-political and economic changes have impacted on the division of Istrian society between rural and urban structure, where urban has been populated by Italian population, while rural by the so-called Slavs. Further it highlights the peculiar role of Istria that historically has displayed the role of component of national unity. Indeed, the contention between nations (Italy on one side and Yugoslavia  on the other side) affects also the internal national antagonism that will define the nature of relation for a good part of XIX and XX century. However, it is the multiculturalism and multilingualism, considered as the common cultural and territorial values of Istria, in the nineties that lead to the promotion of Istrian regionalism whose main purpose is to augment an Istrian identity, including all its national components.

190

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 190

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


Salmedin Mesihović

TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE Ilirski identitet?

U

spostava vrhovne rimske vlasti nad Ilirikom u periodu od 35. do 9. god. pr. n. e. donijela je već u startu određene prednosti od kojih je najvažnija prestanak dotadašnjih hroničnih sukoba i malih ratova među domorodačkim zajednicama. Uklapanje malih narodnosnih i plemenskih političkih cjelina u teritorijalno veće upravne okvire, prvo na razinama konventa, zatim provincije i na kraju državne cjeline, uvjetovalo je i međusobnu veću interakciju do tada iscjepkanih zajednica. Sukladno tome, došlo je i do pojave, makar u zametku, i osjećaja neke vrste zajedništva i dijeljenja istih interesa, ali i problema po nekim aspektima koje je sa sobom donijela uspostava rimske državne vlasti i provođenje njenih načela uređenja provincijskih odnosa. Taj osjećaj se počeo razvijati i na temeljima onog zajedničkog što su ti narodi koje je tadašnja “ilirska provincija” objedinila baštinili, čega su postali itekako svjesni u intenzivnom kontaktu sa jednim elementom koji im je bio stran gotovo u svim pogledima od jezika do načina života, ali koji im se uspio nametnuti. Jezička sličnost i razumljivost, zajednička zemlja, ali i slična razina općeg kulturnog razvitka sve više su postajali ona nit koja je utjecala na njihovo sve izrazitije povezivanje i prevazilaženje različitosti i suprotnosti. Budući da su živjeli u jednoj cjelini, njihovi interesi i potrebe sve više su dobivali zajedničkih crta, što je samo doprinosilo međusobnoj većoj komunikaciji i uvažanju, pa i zajedničkom nastupu. Proporcionalno slabljenju međusobnih razlika, jačalo je nezadovoljstvo prema rimskoj upravi i njenim metodama sprovođenja. IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 191

191

10/11/11 7:40 AM


Salmedin Mesihović

I za manje od dvije dekade od pokoravanja Panona, domorodački narodi, odnosno pojedini njihovi lideri (u prvom redu Baton Dezitijatski i narod i politička jedinica kojoj on izvorno pripada), pokazali su se i spremnim i sposobnim da na sebe i svoju odgovornost preuzmu to iskustvo postojanja, vođenja i funkcioniranja zajedničkog Vojno-političkog saveza i njegovih institucija. Sigurno je da se bez postojanja jedinstvene provincije Ilirik taj domaći eksperiment sa “zajedničkim okvirom i vojno-političkim institucijama” za vrijeme Velikog ilirskog ustanka od 6. do 9. god. n. e. ne bi uspio ni pokrenuti. 1 Međutim, i pored stvaranja zajedničkog Ustaničkog saveza i njegovih institucija, ideja zajedničkog nastupa još uvijek nije u dovoljnoj mjeri bila srasla u svijest domorodačkog, peregrinskog stanovništva. I čim je postalo jasno da ustanak ulazi u krizu, a gubici i teškoće postajali su sve izražajniji, zajednički identitet je dokazao koliko je, ustvari, više imao ad-hoc i interesni nego trajniji karakter zasnovan na etničkom ili narodnosnom ili kulturnom ili duhovnom načelu. Nakon dvije i po godine ustanka prvo su se počele javljati pukotine u Savezu na sjeverozapadnom bojištu prema Sisciji, a onda i u otpadnuću Panonije iz ustaničkih redova. Gušenje ustanka u septembru 9. god. n. e. označilo je i gušenje bilo kakve mogućnosti da se stvori zajednička svijest zapadnobalkanskih zajednica van okvira Rimske države. Tome je doprinijela i činjenica da je nekadašnja jedinstvena provincija podijeljena na dvije nove provincije – Gornji Ilirik/Illyricum Superior (Dalmaciju) i Donji Ilirik/Illyricum Inferior (Panoniju). Partikularni identitet, tako svojstven zapadnom Balkanu, tako je ostao dominantan.

Romanizacija Najlakše bi se proces i stupanj romanizacije mogao promatrati preko fenomena primanja rimskog građanstva, što bi predstavljalo i oficijelno priznanje da je neko Rimljanin. Naravno, to ne znači da se, ako je neko postao Rimljanin, on i odrekao svoje pripadnosti po porijeklu ili nekih aspekata njegove matične opće kulturne baštine, ali je nesumnjivo to značilo da je ono što se podrazumijevalo pod “rimskim” ipak sve više stjecalo primat u odnosu na ono 1

O Velikom ilirskom ustanku od 6. do 9. god. n. e. v.: Salmedin Mesihović, Dezitijati: kulturna i narodnosno-politička zajednica u Iliriku i osvajanja Oktavijanova doba. (rukopis doktorskog rada), Zagreb: Filozofski fakultet, 2007, 314–617.

192

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 192

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE

domaće. Romanizacija se pored primanja rimskog građanstva manifestirala i u prihvaćanju tekovina mediteranske urbane kulture, načina života, latinskog jezika ili njegovih vulgarnih izvedenica kao prvog jezika, rimske povijesti i tradicije kao primarne.2 Ovaj proces kulturne romanizacije započeo je sa samim rimskim osvajanjem unutrašnjosti Ilirika već nakon 33. god. pr. n. e., pa i u narednim desetljećima, o čemu bi ilustrativno svjedočio jedan podatak Veleja Paterkula.3 Međutim, sve do 6. god. n. e. kulturna romanizacija, iako je nesumnjivo utjecala na nju, još uvijek nije uspjela izmijeniti kulturnu srž domorodačkog načina života u unutrašnjosti. Tek je krah Velikog ilirskog ustanka radikalno uklonio i posljednje značajnije otporne snage unutar domorodačkog stanovništva prihvaćanju rimske dominacije, a sa njom i napredovanju kulturne romanizacije. To je podrazumijevalo prihvaćanje procesa kontinuiranog gubljenja domaćeg kulturnog, kasnije i političko-narodnosnog identiteta na račun dobivanja onih elemenata identiteta i identifikacije koji su dolazili iz mediteranskog svijeta. Budući da širenje kulturnih tekovina antičke civilizacije nije bilo sprečavano niti ograničavano od strane Rimske države i njenih institucija, ono je, nasuprot tome, bilo i podsticano, a domaći unutarnji otpor tome procesu bio je neumitno oslabljen (posebno poradi sloma Velikog ilirskog ustanka od 6. do 9. god. n. e.). Normalno je očekivati da je ono napredovalo znatno brže od procesa primanja rimskog građanstva među ilirskim starosjediocima.4 2

Zanimljiv primjer o povezanosti rimskog građanstva i latinskog jezika pruža crtica Kasija Diona (LX, 17, 4) o tome kako je car Klaudije oduzeo rimsko građanstvo izvjesnom Likijcu, koji nije znao latinski jezik, uz objašnjenje da nije uredu da bude Rimljanin onaj koji ne poznaje “rimski jezik”. 3 4

Vell. II, CX, 5

O romanizaciji i urbanizaciji kod Dezitijata v.: Mirza Hasan Ćeman, Res Publica Aquarum S…. Sarajevo: Monografija Ilidža, 2000, 143-144; 153-154. Po M. H. Ćemanu (Res Publica Aquarum S…., 143): ”Razvoj urbanizacije i dubljih odnosa na ovom području uslijedio je u jačem obimu tek od sredine 2. st. n. e.” Ova konstatacija je slabo prihvatljiva, ako se ima u vidu i ono što se zna o dezitijatskim naseljima i njihovom kontinuiranom razvitku i u antičko doba, naravno prilagođenom, bolje reći promijenjenom prema potrebama i uvjetima koje zahtijeva, pa i pruža novo, antičko doba. Činjenica je i da rimski gradovi na tlu Gornje Bosne nisu mogli nastati ex nihilo i to sredinom II. st. n. e., pogotovu ako se imaju u vidu Flaviji, Ulpiji, Eliji, koji su živjeli i obnašali neke funkcije u okviru upravnih municipalnih jedinica, jer su oni sami ili njihovi preci rimsko građanstvo dobili prije vladavine Marka

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 193

193

10/11/11 7:40 AM


Salmedin Mesihović

Širenjem rimskog građanstva, što se tretiralo kao povlastica, ustvari su se paradoksalno brisali još kakvi-takvi tragovi domorodačke državnosti i svijesti o domaćem političkom i narodnosnom identitetu. Kako se primanjem provincijalaca povećavao broj rimskih građana, tako su se, dugoročno gledano, proporcionalno smanjivali politička autonomija i identitet domorodačkih naroda. Pravno gledano, svi koji bi dobivali rimsko građanstvo postajali su automatski sastavni dio rimske civitas, odnosno rimskog naroda, kojem su svi ostali narodi i peregrinske civitates imperije bili subordinirani. Proces romanizacije, izražen poglavito kroz proces primanja rimskog građanstva, razbijao je i stare narodnosne i plemenske veze i tako dovodio do razgradnje cjelovitosti dezitijatskog naroda. Primanje rimskog građanstva nesumnjivo je vodilo i promjenama unutarnjeg gentilnog ustroja Ilira, koji se morao prilagođavati novim uvjetima i promjenama ne samo poradi primanja rimskih imena.5 Tako je privilegija otpadanja, izražena u procesu primanja rimskog građanstva, direktno razarala dezitijatski identitet. Svi su “trčali” i željeli dobiti rimsko građanstvo, dok se domaće građanstvo nije toliko cijenilo u odnosu na dobivanje rimskog građanstva, iako je i kod Dezitijata postojala mogućnost da novi rimski građanin zadrži i svoju raniju, dezitijatsku pripadnost. Romanizacija je u pojedinim svojim aspektima bila i dio dugoročne strategije koju je provodila Rimska država prema domorodačkom stanovništvu. U skladu s tom politikom, rimsko građanstvo se dijelilo svim isluženim višim magistratima lokalnih peregrinskih civitates. Tako je Rimska država automatski dobivala vladajući i najutjecajniji sloj domorodačkih zajednica, a koji je sastavljen od rimskih građana. Time je osiguravana rimska vladavina nad tim narodima i pripremalo se za njihovo konačno utapanje u okvire rimskog naroda.

Aurelija, za kojeg se, kako se čini u znanstvenoj literaturi, najviše veže romanizacija, urbanizacija i kolonizacija Gornje Bosne. 5

O procesu romanizacije v.: Ivo Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba. Sarajevo: ANUBiH, Djela, LXVI, CBI, 6, 1988, 65-74.

194

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 194

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE

Rimsko provincijalno stanovništvo i razina romaniziranosti prostora Gornje Bosne Budući da je proces romanizacije i utapanja dezitijatskog narodnosnog, političkog i kulturnog bića u okvire rimskog naroda i opće tendencije razvitka antičke kulture trajao jedan veoma dug period (dva stoljeća) i nije se desio odjednom, razina romaniziranosti provincijalnog stanovništva Gornje Bosne i lašvanskog poriječja nije bila nivelirana. Kako je već istaknuto, glavni rezultat romanizacije koji je ona polučila bio je nestanak dezitijatskog naroda, koji je zamijenjen surogatom oličenim u rimskom provincijalnom stanovništvu Gornje Bosne i lašvanskog poriječja, koji nije imao niti je osjećao autohtonu narodnosno-političku identifikaciju samo sa navedenim područjem. Rimsko provincijalno stanovništvo Gornje Bosne i lašvanskog porječja nastajalo je postupnom simbiozom domicilnog stanovništva koje je dobilo rimsko građanstvo i usvojilo tekovine antičke kulture sa doseljenicima najrazličitijeg etničkog porijekla. Ovo stanovništvo primarno se vezalo za tradicije Rimske države i naroda, njegovu povijest i institucije, dok je veza sa dezitijatskim precima i njihovom narodnosnom i političkom tradicijom bitno izgubila na svojoj vrijednosti. Nakon Karakaline konstitucije 212. god. n. e. završava se proces oblikovanja rimskog provincijalnog stanovništva, koje u populacijskom smislu konačno i potpuno preuzima ulogu koju su nekada imali Dezitijati na prostorima Gornje Bosne. Ovo stanovništvo baštini identitete o pripadnosti rimskom svijetu, njegovoj državi, provinciji, jedinici municipalnog ustroja, a sa prelaskom na kršćanstvo i religijski kršćanski identitet. A kako slabi moć države, a jača autoritet i važnost crkvenih institucija i kršćanskih dogmi, religijski identitet polahko dobiva pravo prvenstva u odnosu na ostale vrste identiteta. A na samom kraju antičkog razdoblja kršćanski identitet postaje i dominirajuća osobnost provincijalnog stanovništva (npr. u odnosu na paganske slavenske i druge doseljenike). Proces romanizacije na prostorima Gornje Bosne i lašvanskog poriječja na svome je kraju zahvatio različitim intenzitetom kompletno domorodačko stanovništvo, tako da se ne može govoriti da je na navedenom prostoru bilo neromaniziranog stanovništva. Naravno, stupanj apsorpcije romanizacije bio je različit, uslijed niza okolnosti. Te okolnosti mogle su biti: a) različito vrijeme primanja rimskog građanstva, b) nastanjenost u otvorenijim ili izoliranijim IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 195

195

10/11/11 7:40 AM


Salmedin Mesihović

predjelima, c) razina, intenzitet i forme međusobne interakcije, d) opseg, način i metoda upliva i apsorpcije tekovina antičke kulture, e) intenzitet miješanja sa doseljenicima i drugim strancima, f) vanjske i unutarnje pokretljivosti domaćeg stanovništva, g) preuzimanje latinskog jezika ili njegovih vulgariziranih oblika i dijalekata, h) stupanj i razina spremnosti napuštanja tradicija i tekovina općeg kulturnog autohtonog razvitka. Što su ove okolnosti bile izražajnije, sadržajnije i intenzivnije, stupanj romaniziranosti bio je veći. Romanizacija i njene tekovine osjećale su se intenzivnije u urbanim i upravnim središtima, uz komunikacije, vojne objekte, privredno-gospodarske komplekse kao što su rudonosna područja, gdje je i cirkulacija stanovništva bila veća. Nakon završetka procesa političke romanizacije Dezitijata više nema, pa i oni dijelovi koji su slabije kulturno romanizirani nemaju osjećaj pripadnosti nekoj autohtonoj politiji i njenoj tradiciji, nego se i oni u tom pogledu identificiraju kao rimsko provincijalno stanovništvo Gornje Bosne i lašvanskog poriječja, pogotovu ako su bili slobodni i samim tim bili i nositelji rimskog građanstva. Jedina distinkcija koja se u ovom pogledu može upotrijebiti, samo kao terminus techicus, jeste podjela na potpuno romanizirano i poluromanizirano stanovništvo. Romansko stanovništvo (sačinjeno simbiozom romaniziranih starosjedilaca i doseljenika) koje kao prvi jezik koristi latinski ili neki njegov vulgarni dijalekt bilo bi potpuno romanizirano, dok bi ono provincijsko stanovništvo koje bi kao prvi jezik koristilo domorodačke dijalekte ili samo govor u kojem dominiraju autohtone jezičke forme spadalo u poluromanizirani dio Gornje Bosne. Znači, stavka koja se odnosi na pitanje stupnja jezičke asimilacije predstavlja i osnovnu razliku između ove dvije uvjetne kategorije rimskog provincijalnog stanovništva Gornje Bosne. Naravno, kako je vrijeme odmicalo, sve je bilo manje govornika domorodačkih dijalekata, a sve više romanskih, ali i pored smanjivanja domorodački govori bili su prisutni sve do samog kraja antičkog perioda, dočekavši i doseljavanje novih etničkih i jezičkih elemenata, o čemu će kasnije biti više govora.6

6

Za razliku od priobalnog pojasa, gdje se njeguje latinsko-grčka dvojezičnost, bar u urbanim sredinama, prisustvo grčkog jezika na dezitijatskom prostoru na osnovi dosadašnjih podataka još uvijek nije evidentirano.

196

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 196

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE

Proces i opseg primanja rimskog građanstva Dezitijati su rimsko građanstvo mogli zaslužiti i dobiti na najrazličitije načine, zavisno od volje Rimske države (odnosno njenih za to ovlaštenih institucija). Najčešće je to bilo poradi zasluga za Rimsku državu, što je podrazumijevalo i obnašanje političkih funkcija i institucija u domaćoj zajednici, te za službu u vojsci. Sudeći po tome što se na dezitijatskom području ne nailazi, bar to još uvijek nije otkriveno ili precizno detektirano, na osobe sa gentilnim imenima koje pripadaju dinastiji Julijevaca-Klaudijevaca, proces primanja rimskog građanstva u periodu prve polovice i sredine I. st. n. e. nije bio ili je bio vrlo slabo prisutan.7 Možda je bilo pojedinačnih slučajeva primanja rimskog građanstva, ali načelno, Dezitijati se još uvijek nisu nalazili na tome stupnju “prihvaćenosti” da bi se mogli obuhvatiti procesom primanja rimskog građanstva. Sam proces bio je spor i još u prvim desetljećima II. st. n. e. nailazi se na Dezitijate bez rimskog građanstva. To je bilo i posljedica nepovjerenja Rimske države prema Dezitijatima, i ne samo prema njima nego i prema većini ostalih domorodaca ilirskog područja, zbog ustanka 6-9. god. n. e., i trebalo je dosta vremena da se ovakvo stanje prevaziđe. Uostalom, i institucija prefekta ukazuje na nepostojanje toga sloja u koji bi se Rimljani mogli pouzdati u tolikoj mjeri da bi im mogli u potpunosti prepustiti lokalnu upravu i dati rimsko građanstvo. Jednostavno rečeno, u prvoj polovici I. st. n. e. vodeći sloj dezitijatske narodnosne zajednice još uvijek nije bio dovoljno “sazrio” za 7

Na natpisu Aurelija iz Višnjice 2. možda bi se moglo na osnovi sačuvanih slova ET IVL (moguće samo I umjesto L) naslutiti ime IVLIVS. Ali ako je takvo čitanje i pravilno iz samoga konteksta natpisa (koji potječe iz III st. n. e.), teško se može zaključiti da je riječ o osobi koja je dobila julijevsko gentilno ime uslijed toga što je neki njegov davni predak 2. stoljeća ranije primio rimsko građanstvo. Nikola Vulić, Antički spomenici naše zemlje, Beograd: Spomenik SKA LXXV. 1933 A, 69-70; Krunoslav Misilo, Rimski spomenici iz Bosne, Sarajevo: GZM, god. XLVIII, sv. 1. 1936, 21, br. 4; Esad Pašalić, Antička naselja i komunikacije u Bosni i Hercegovini, Sarajevo: Zemaljski muzej, 1960, 91–93; Veljko Paškvalin, Ilirsko-panonsko pleme Desitijata srednje Bosne u rimsko doba i rekognosciranje njihova područja, Sarajevo: ANUBiH, XXXI, CBI 29. 2000, 210. Možda se na natpisu iz mjesta Bijele Vode, Donja Višnjica (Ante Škegro, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae, Zagreb: Op. Arch. 21, 1997, 103, br. 128), nalazi i osoba sa julijevskim gensom et Iu[..]. Po Marinu Zaninoviću (La Dalmazia in età imperiale, Firenze: Leo S. Olschki editore. Firenze, 1999, 216), romanizacija, promatrana kao kulturološki proces, nije se puno osjećala suviše daleko od jadranske obale prije bellum Batonianum.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 197

197

10/11/11 7:40 AM


Salmedin Mesihović

primanje rimskog građanstva u masovnom opsegu. Na osnovi toga bi se moglo pretpostaviti da su za vrijeme nastanka statistike, čije je rezultate koristio Plinije Stariji, 103 dekurije obuhvaćale gotovo kompletno tadašnje dezitijatsko stanovništvo, osim nekih regrutiranih vojnika, raznoraznih avanturista i iseljenika koji se još uvijek nisu asimilirali u većinsko stanovništvo oblasti u kojima su boravili. Proces primanja rimskog građanstva je evidentiran za vrijeme Flavijevaca, kada je T. F. Valent primio rimsko građanstvo. Međutim, to je i za sada jedini domaći čovjek sa južnih dijelova Gornje Bosne sa flavijevskim gensom. Ta činjenica ukazuje da je i za vrijeme Flavijevaca primanje građanstva kod Dezitijata bilo izuzetno, ali ne baš u tolikoj mjeri i rijetko kao u slučaju prethodne vladarske linije Julijevaca i Klaudijevaca. Tada se, znači, pojavio i određeni broj domorodaca koji su dobili građanstvo, a istovremeno su još uvijek aktivno učestvovali i u životu svoje matične civitas.8 Za razliku od prostora koji je ušao u sastav R. P. Aquae S…, u natpisima vezanim za municipij Bistuensium sreće se znatno više Flavija. Tako se sreću dekurion municipija Tit Flavije Lucije, njegov otac Tit, gotovo sigurno sa flavijevskim gensom i izvjesna Flavija Procilla. Pored ovih osoba sa flavijevskim gensom u Zenici je pronađen i drugi natpis na kojem se spominje Flavius Seneca, izvjesno je da je to vrlo ugledna osoba u lokalnim poslovima. A u Podbrežju (Zenica) pronađen je i natpis na kojem se spominje i osoba sa imenom Flavius Titus.9 Na tri natpisa (koji detektiraju postojanje municipija Bistuensium i njegovih upravnih institucija) iz Varvare (na gornjoramskom području) flavijevski gens se najmanje po jednom spominje na svakom od natpisa. A sa natpisa u Varvari se spominje još i Flavia Flaccila.10 Domorodačke Flavijevce nalazimo i u lašvan8

Rimsko građanstvo je od Flavijevaca primio i Nerva Laidi f., ali to je bilo vezano za neke druge događaje i u okvirima drugih okolnosti, daleko van matične dezitijatske teritorije, tako da se ne mogu uzeti u analitičko razmatranje pitanja procesa širenja rimskog građanstva u Gornjoj Bosni. 9

CIL III 12763; CIL III 12771; Ćiro Truhelka, Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i Hercegovine, Sarajevo: GZM, god. IV, sv. 4. 1892, 343; 345; Carl Patsch, Arheološko-epigrafska istraživanja povjesti rimske provincije Dalmacije, Sarajevo: GZM, god. XVIII, sv. 2. 1906. A, 159-160; Enver Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, Sarajevo: Veselin Masleša, 1977, 470.

10

Natpis iz Varvare IV (Flavia Flaccila); C. Patsch, Arheološko-epigrafska istraživanja povjesti rimske provincije Dalmacije, 155; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 166.

198

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 198

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE

sko-travničkom području (u Turbetu kod Travnika i Malom Mošunju).11 Ovo ukazuje na nešto veći intenzitet primanja rimskog građanstva u periodu Flavijevaca na oblastima koje su kasnije ušle pod okvir municipija Bistuensium u odnosu na onaj prostor koji je ušao u sastav R. P. Aquae S…12 Šire i intenzivnije primanje rimskog građanstva kod gornjobosanskog domorodačkog stanovništva počelo je za vrijeme Trajana (98-117. god. n. e.). Preciznije rečeno, direktno je uvjetovano dačkim ratovima i predstavljalo je samo jedan od segmenata općeg razvitka procesa primanja rimskog građanstva u istočnim dijelovima provincija Dalmacije i Panonije, te u Meziji (npr. kod Breuka, Andizeta, Skordiska). O tome svjedoči često nalaženje Trajanovog gentilnog imena Ulpius među romaniziranim stanovnicima Gornje Bosne (Breza, Zenica, Sarajevo). Tako pored Ulpije sa natpisa princepsa T. F. Valensa iz Breze, na gornjobosanskom području ovo gentilno ime nalazi se i na natpisima u Osijeku kod Ilidže (sigurno se spominje Ulpija Musa, i možda još jedna osoba po imenu Ulpio, možda suprug Ulpije Muse), na natpisu Ulpije Paule i natpisu Ulpije Successe.13 Zanimljivo je da se ovi natpisi u velikoj mjeri odnose na žene. Sve ove osobe, a pogotovu žene, svoje rimsko građanstvo “duguju” ocu ili djedu ili još ranijem pretku koji je to građanstvo dobio za vrijeme Trajana. Kao što se iz priloženog može vidjeti, posebno je sarajevsko područje, i to jezgra buduće R. P. Aquae S…, bilo obuhvaćeno ovim ulpijevskim dodjeljivanjem rimskog građanstva. A to je možda bio i korijen 11

CIL III 13865-Mali Mošunj; Carl Patsch, Rimski natpisi iz doline Lašve, Sarajevo: GZM, god. V, sv. 4, 1893, 701; Carl Patsch, Prilozi našoj rimskoj povjesti, Sarajevo: GZM, god. XXII, sv. 1. 1910, 207; Dimitrije Sergejevski, I Rimski spomenici iz Bosne. II Rimski natpisi iz Bosne. Beograd: Spomenik SKA LXXXVIII, 1938, 106; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 161; 166. 12

Proces primanja rimskog građanstva postao je prilično intenzivan za vrijeme Flavijevaca i kod Breuka, o čemu svjedoče mnogi Flaviji Breuci. I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 365, kao i kod Japoda – Isto, 61. Riječ je o prepozitu i princepsu T. Flaviusu, koji je dobio građanstvo za Vespazijana. 13

CIL III 8377=12755 Osijek kod Ilidže; Natpis Ulpije Paule; Natpis Ulpije Successe; Ćiro Truhelka, Rimske starine. Sarajevo: GZM, god. II, sv. 1. 1893, 95–96; Dimitrije Sergejevski, Rimski natpisi novi i revidirani. Sarajevo: GZM, god. LII, sv. 1. 1941, 18, sl. 2; Dimitrije Sergejevski, Arheološki nalazi u Sarajevu i okolici. Sarajevo: GZM, N. S. Društvene nauke, sv. II, 1947, 36; Enver Imamović, Novopronađeni rimski nadgrobni natpis iz Ilidže kod Sarajeva. Sarajevo: GZM, N. S. Arheologija, XXXIII, 1978, 1979.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 199

199

10/11/11 7:40 AM


Salmedin Mesihović

nastanka municipalne jedinice u sarajevskom i gornjobosanskom području pod nazivom R. P. Aquae S…. Osobe sa ulpijevskim gensom sreću se i na natpisima iz lašvansko-zeničkog područja i to – Ulpija Procilla iz Zenice, ako je uopće njeno ime pravilno rekonstruirano, 14 na ulomcima natpisa iz Malog Mošunja, gdje se može pročitati PIVS,15 te na jednom natpisu iz Viteza (Ulpija, supruga?).16 U Gornjoj Rami, oblasti kojoj pripadaju i natpisi iz Varvare, nađen je i natpis (preciznije u Proslapu) na kojem se spominje Pau?lina Ulpia,17 a u Otinovcima jedan prilično oštećen natpis, ali na kojem se jasno može rekonstruirati ime Ulpius.18 Ovaj intenzivniji kurs se nastavlja za vrijeme Hadrijana, o čemu opet svjedoče mnogi Eliji,19 koji su opet sada najčešći u brezanskom području. Tako se pored Elije Juste sa natpisa princepsa T. F. Valensa, sreće i Ael(??) P….la, zatim Ael(??) ---cel---….P. Ael(??) Mel(???).20 U lašvanskom i zeničkom području isto se nailazi na značajan broj osoba sa elijevskim gensom, od kojih su neki obnašali i istaknute dužnosti u svome municipiju Bistuensium, kao što 14

Natpis iz Zenice, CIL III 12766+12762; Ć. Truhelka, Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i Hercegovine, 345; Carl Patsch, Zbirke rimskih i grčkih starina u bos-herc. Zemaljskom muzeju, Sarajevo: GZM, god. XXVI, sv. 1-2, 1914, 176. sl. 51; Dimitrije Sergejevski, Spätantike Denkmäler aus Zenica, Sarajevo: GZM, god. XLIV, 1932, 37–38; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 15; Isto, 165. 15

CIL III 12 778 p. 2256 2; C. Patsch, Rimski natpisi iz doline Lašve, 701; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 165. 16

CIL III 8382, 13857=14220 Vitez; Carl Patsch, Epigrafsko pabirčenje, Sarajevo: GZM, god. VII, sv. 2, 1895, 292; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 165.

17

CIL III 13232=10049 p. 2328,11 Proslap-Gornja Rama; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 165; A. Škegro, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae, 102, br. 119.

18 19

C. Patsch, Epigrafsko pabirčenje, 289.

Proces primanja rimskog građanstva bio je kod Delmata i to u livanjskom području posebno izražen za vrijeme Hadrijana, o čemu svjedoče mnogi Eliji. Marin Zaninović, Livanjsko polje u antici kao primjer delmatske zajednice, u: Zbornik “Livanjski kraj u povijesti”, Split – Livno, 1994, 48.

20

Vladimir Ćorović, Izvještaj o iskopavanjima u Brezi 1913, Sarajevo: GZM, god. XXV, svezak 3-4. 1913, br. 4, sl. 5; Dimitrije Sergejevski, Rimski natpisi iz Bosne, Užičkog kraja i Sandžaka, Beograd: Spomenik SKA XCIII, 1940, 143, br. 11, sl. 12-13.

200

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 200

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE

je bio npr. Elije Justus, koji je bio dekurion. Pored njega, elijevskom gensu u lašvansko-zeničkom području pripada i njegova supruga Aelia Procula, oboje poznati preko natpisa iz Fazlića.21 U Malom Mošunju spominje se opet, ali sa nesigurnim čitanjem, Aelia T. D.22 I na natpisima u Varvari, uz osobe sa flavijevskim gensom sa kojima je vjerojatno bila u bliskoj porodično-genetskoj vezi, susreće se i osoba sa elijevskim gensom i to Aelia Procula.23 Na drugom natpisu (koji ne pripada grupi ovih dekurionsko-duovirskih natpisa iz Varvare) spominje se još jedna osoba sa elijevskim gensom – Aelia Victorina.24 I na sarajevskom području nailazimo na gens Elija i to kod dvije osobe.25 I za vrijeme narednih careva izgleda da se nastavlja ovaj proces, i to čak sa pojačanim intenzitetom. Nomen koji se sada najčešće sreće je Aurelius, a praenomen Titus, što bi značilo da ovi Aureliji mogu dugovati svoje građanstvo vladavinama čitavog niza careva kao što su Antonin Pije, Marko Aurelije, pa i Komod i zaključno sa Karakalom, koji je isto nosio nomen Aurelius, iako je bio iz dinastije Severa. 26 U Pazariću je pronađen natpis na kome se spominje T. Aurelius Saturninus i njegova supruga Aurelia Amurciana, 27 a u Švrakinom 21

Natpis P. Aelia Iustusa-Fazlići CIL III 12761; Aleksander P. Hoffer, Rimski natpis iz Fazlića u Bili, Sarajevo: GZM, god. V, sv. 2. 1893, 321–323; Aleksander P. Hoffer, Nalazišta rimskih starina u travničkom kotaru, Sarajevo: GZM, god. VII, sv. 1. 1895, 43–61; C. Patsch, II. rimski natpisi iz doline Lašve, 704-705; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 158; Isto, 166.

22 23

24

Mihovil Mandić, Arheološke bilješke, Sarajevo: GZM XLIII, sv. 2. 1931, 22. C. Patsch, Arheološko-epigrafska istraživanja povjesti rimske provincije Dalmacije, 154.

Natpis iz Varvare IV (Flavia Flaccila); C. Patsch, Arheološko-epigrafska istraživanja povjesti rimske provincije Dalmacije, 155; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 166.

25

26

A. Škegro, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae, 102, br. 123.

Prije adopcije Titus Aurelius Fulvius Boionius Arrius Antoninus Pius (vl. 138-161. god. n. e.), Marcus Aurelius Antoninus Augustus (vl. 161-180. god. n. e.) rođen kao Marcus Annius Catilius Severus, kasnije do adopcije Marcus Annius Verus; Marcus Aurelius Commodus Antoninus (vl. 180-192 god. n. e.); Marcus Aurelius Antoninus Caracalla (vl. 211-217. god. n. e.). Karakala se prvobitno zvao Basijan; o njemu v.: Miroslava Mirković, Rimska država pod kraljevima i u doba Republike (753.- 27 pre Hr.). Historija i institucije, Beograd: Dosije, 2002, 140–142. 27

CIL III 13863; Patsch, Carl Patsch, Novi i revidirani natpisi, Sarajevo: GZM, god. VI, sv. 2. 1894, 345; Arheološki leksikon BiH, Sarajevo: Zemaljski muzej, 1988, tom I, 34; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 149-150. i fus. 38.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 201

201

10/11/11 7:40 AM


Salmedin Mesihović

Selu u Sarajevu je nađen natpis na kome se jasno čita ime T. Aurelius Maximus, veterana dvojice Augusta.28 Još jedan veteran (VIII. legije Augusta) sa aurelijevskim gensom (Aurelius Super) sa svojom porodicom živio je u sarajevskom području, o čemu svjedoči natpis iz Gradca (općina Hadžići) kod Sarajeva.29 Može se pretpostaviti, ustvari, da je dobar dio gornjobosanskih Aurelija bez praenomena Titus, zapravo rimsko građanstvo dobio tek sa Karakalinom konstitucijom (Constitutio Antoniniana), sa kojom je, izgleda, i završen proces apsorbiranja peregrinskih zajednica, političkih jedinica i pojedinaca u rimsko građanstvo i municipalni ustroj. Posebno su česti ovi Karakalini Aureliji u području Lepenice i Kiseljaka (Višnjica – Aur. Titiano; Aur. Iustiano; Aur. Iusto; Aur. Titus; Aur. M[..]tilla; [.]urelio Victorino; Aur. Victorin(a)e f.; Aur. Vindici et IVL? moguće samo I (možda Iulius?) Vindiciano; Aurelia Atilia)30; (Podastinje-Aur. Nava; Aur. [..]cinianus; Tem[.] Aur[…]).31 Iz Homolja kod Lepenice opet je izvjesni Aur(e)lius Marc(i) fil(ius).32 Na prvom “aurelijevskom” natpisu iz Višnjice uz pet Aurelija spominje se zajedno… et suo alu/ mno…. Ovaj bezimeni učenik, iako nema aurelijevski atribut imenu, vjerojatno je domaći čovjek, jer je u bliskim vezama sa svim spomenutim Aurelijima. 28

CIL III 2766 a (isp. P. 1035)=8374 Švrakino selo; C. Patsch, Novi i revidirani natpisi, 341. i d.; C. Patsch, Epigrafsko pabirčenje, 143. 29

CIL III 8375 (isp. 12749) Gradac kod Sarajeva (općina Hadžići); C. Patsch, Epigrafsko pabirčenje, 143. Po M. Zaninoviću (La Dalmazia in età imperiale, 221), potrebno je razlikovati one Aurelije sa prenomenom T(itus) i one bez ovoga prenomena, jer su prvi dobili građanstvo od/za Marka Aurelija, a drugi od/za Karakale. Slično tumačenje se nalazi i u Arheološkom leksikonu BiH, tom I, 34. Naravno, postavlja se pitanje na osnovi kojih pokazatelja se došlo do ovakvog zaključka, jer je isto moguće da je novi Tit Aurelije dobio svoje građanstvo i ime i za vrijeme vladavine Antonina Pija. 30

Dva natpisa Aurelija iz Višnjice, N. Vulić, Antički spomenici naše zemlje, 69-70; K. Misilo, Rimski spomenici iz Bosne, 19, br. 2; 21, br. 4; Pavo Anđelić, “Arheološka ispitivanja”. u: Lepenica-priroda, stanovništvo, privreda i zdravlje. Sarajevo: Naučno društvo SRBIH, Posebna izdanja III, 1963, 164; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 148, fus. 24. 31

D. Sergejevski, I Rimski spomenici iz Bosne. II Rimski natpisi iz Bosne, 111; P. Anđelić, Arheološka ispitivanja, 166; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 148, fus. 24.

32

Vladislav Skarić, Altertümer von Gradac in der Lepenica (Bosnien), Starine na Gradcu u bosanskoj Lepenici, Sarajevo: GZM, god. XLIV, sv. 2. 1932, 4+Tbl. IV.

202

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 202

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE

Na drugom natpisu iz Višnjice spominje se ime Vindicianus, sa vrlo nejasnim čitanjem dijela ispred toga imena, pa se pretpostavlja (po Vuliću, 1933 A, 70) da se tu nalazi ime Iulius, što je vrlo nesigurno čitanje. Spomenuti Vindicianus nalazi se u vrlo bliskim rodbinskim vezama sa Aurelijima sa natpisa (spominju se četiri osobe sa aurelijevskim gentilnim imenom), pa je i on domaći čovjek. Na natpisu Aurelija na Podastinju opet se sreće i izvjesni Marcellinus, koji se također nalazi u bliskim rodbinskim vezama sa troje Aurelija sa natpisa, pa je samim tim vrlo moguće da je i on domaći čovjek. Kao što se može vidjeti, Lepenica i kiseljačko područje općenito su među posljednjima bili zahvaćeni procesom primanja rimskog građanstva, i to tek nakon Karakaline konstitucije, što je vrlo neobično s obzirom da je riječ o zlatonosnom području, gdje su se crpile zlatne žile, posebno velikim intenzitetom u I. st. n. e. Logički je pretpostaviti da se samim tim tamo nalazila i izražajnija strana populacija, ali sudeći po natpisima, prednjači ipak domaći element. Uostalom, i sam Flor kaže da su oni koji su natjerani da crpe zlatne žile Dalmacije bili domaći ljudi.33 Ipak, ostaje neobjašnjivo da primanje rimskog građanstva najsporije napreduje u zlatonosnom području, gdje su impulsi i korelacije i interakcije sa rimskim svijetom i strancima koji tamo privremeno borave ili se trajno nastanjuju trebale biti izražajnije i intenzivnije. Za razliku od područja Lepenice, primanje građanstva izgleda brže zahvata komunikacijski otvorenije (i to posebno) sarajevsko područje i središnje dezitijatsko, brezansko područje. Zanimljivo je to usporediti i sa činjenicom da se mnogi Flaviji (npr.) susreću na natpisima pronađenim u Zenici,34 koja je, u blizini ušća Lašve u rijeku Bosnu, komunikacijski otvorenija. Po tome bi domoroci, posebno oni ugledniji, koji su prebivali uz komunikacijsko-saobraćajna čvorišta, bili prijemčiviji za primanje rimskog građanstva. Uostalom, oni su najbrže i prihvaćali tekovine nove urbane kulture, u mediteranskom stilu. Aurelijevski gens se u dosta slučajeva nalazi i na zeničkim natpisima i to: Aurelia Procula, dvije osobe sa aurelijevskim gensom na natpisu na kojem je tekst prilično oštećen, pa se ne mogu pročitati (moguće je da je riječ o bračnom paru zbog fragmenta riječi CONIV u tekstu), Aurelia Procula 2, Aurelius Nepos, Aurelius Probus, Aurelius Crescentinus, te izvjesni Aurelius Licinius), a i 33 34

Flor. II, 25. Ć.Truhelka, Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i Hercegovine, 340-349.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 203

203

10/11/11 7:40 AM


Salmedin Mesihović

na natpisima iz Malog Mošunja (Aurelia Apronia, Aurelius Crescentis /Crescens/ Crescentinus).35 U Skopljanskoj udolini (Gornji Vakuf – Uskoplje) pronađen je natpis sa imenom (rekonstruiranim) Aurelius Tiron,36 a u mjestu Otinovci spominje se Aurelius Licianus.37 Veliki broj rimskih građana koji nose carske gensove, posebno Flaviji, Ulpiji,38 Eliji i Aureliji, zorno ukazuju da su većinu rimskog stanovništva u Gornjoj Bosni i lašvanskom području, pa i u Skopljanskoj udolini i njenom južnom, gornjoramskom produžetku, ustvari činili po porijeklu domaći ljudi, znači Dezitijati ili neki drugi Iliri koji su primili rimsko građanstvo. Broj doseljenih stranaca nije bio impozantan, iako je i njih bilo u određenom broju (npr. grčka i helenizirana orijentalna imena u Aquae S…, imena bez spomenutih carskih gentilnih imena u zoni Lepenica - Fojnica).39 Ta bi činjenica govorila da su ti domaći Rimljani davali ako ne osnovni, a ono bar prevladavajući pečat antičkom kulturnom razvitku Gornje Bosne u II i III st. n. e. Tako se može i period nakon završetka primanja antičke kulture i rimskog građanstva 35

Ć. Truhelka, Prilozi rimskoj arheologiji Bosne i Hercegovine; C. Patsch, II. rimski natpisi iz doline Lašve, 701; 706; Ivan Kujundžić, Najnovije rimske iskopine u Mošunju, Sarajevo: GZM, god. XXVIII, sv. 3-4, 1916, 488; E. Imamović, Antički kultni i votivni spomenici na području Bosne i Hercegovine, 392-393; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 166.

36

Jozo Petrović, Novi arheološki nalazi iz doline Gornjeg Vrbasa, Sarajevo: GZM, N. S. Arheologija XV-XVI. 1960–1961, 233-234; Bojanovski, 1974, 144; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 166.

37

38

CIL III 2763=13230 Otinovci, C. Patsch, Epigrafsko pabirčenje, 286-288.

I. Bojanovski (Bosna i Hercegovina u antičko doba, 70) smatra da je romanizacijska uloga (u smislu primanja građanstva) Trajana bila manja u Dalmaciji (“…dosta slaba…”) i da je riječ uglavnom o stranim stručnjacima, možda vezanim za rudarstvo. Ova teza ima prilično nejasnoća od kojih vrijedi istaći samo neke. Pojedini Ulpiji se na natpisima spominju zajedno s osobama sa domaćim imenima i imenima gensova drugih careva koji su prilično doprinosili širenju građanstva, a i Ulpija, kćerka Prokule, sa natpisa princepsa T. F. Valensa sigurno nije nikakav stranac i rudarski stručnjak. Uz to, žene čine priličan broj osoba sa ulpijevskim gensom, a i u rudarskom pojasu Lepenica – Fojnica ne nailazi se na Ulpije, nego npr. na Aurelije. Pa i ako su ti Ulpiji stvarno stranci, postavlja se pitanje zašto je u tolikoj mjeri došlo do doseljavanja samo osoba sa ulpijevskim gensom na jedan relativno manji prostor, kao što je to sarajevsko područje.

39

Stranci su dosta rijetki i u lašvanskom području. I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 166-167, fus. 74.

204

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 204

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE

načelno smatrati tekovinom autohtonog etničkog razvitka, ali pod stranim općim kulturnim obrascem i uz određenu razinu stranog doseljavanja. Po svemu izloženom, nameće se zaključak da je nosilac kulturnog razvitka, ali i društvenog, gospodarskog i političkog života Gornje Bosne i lašvanskog poriječja za vrijeme postojanja peregrinske civitas i nakon prelaska na municipalnu autonomiju bio poglavito domaći element, prvo sami Dezitijati, a onda i od njih proizašlo romanizirano stanovništvo. U tom pogledu potrebno je obratiti pažnju da domaća imena sa natpisa nestaju postupno i da ih uglavnom zamjenjuju ona sa spomenutim carskim gensovima. Potrebno je naglasiti da do sada pronađeni natpisi koji spominju municipij Bistuensium i njegove institucije pokazuju da su te dužnosti obnašale samo osobe sa flavijevskim i elijevskim gensom, znači domoroci sa rimskim građanstvom. To bi vodilo zaključku da su i viši, upravljački sloj u lokalnim zajednicama i za vrijeme municipalnog ustroja činili ne doseljenici, nego domaći element, porijeklom vjerojatno iz starog, uglednijeg sloja peregrinskih zajednica središnje Bosne. Što se tiče Aquae S…, ne raspolažemo s imenima osoba koje su bile duoviri ili dekurioni. Jedino je u prvim desetljećima III st. n. e. na natpisu Katija spomenut izvjesni Afrodisius, koji je možda bio stranac, flamen (svećenik nekog božanstva, možda čuvar carskog kulta),40 i tu vjersku službu je obavljao u AQVAE S.... Naravno, u razmatranju ovog pitanja ne bi trebalo zanemariti i udio doseljavanja i trajnog nastanjivanja stranog elementa, koje ipak nije bilo masovno i nije se odjednom desilo kao neka planska izvedba. To je bio rezultat postupnosti, silnica samog postojanja politički i gospodarski uvezanog prostora od Eufrata do granica Kaledonije puna četiri stoljeća. I prije Oktavijanovih pohoda u unutrašnjost ilirskih zemalja dolazili su Mediteranci vođeni najrazličitijim pobudama i razlozima, od kojih su neki vjerojatno i ostajali u domorodačkim zajednicama i utapali se u njih.41 Oni su sa sobom donosili i 40

I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 148-149. i fus. 31. U Vratnici kod Lisičića (Konjic) na natpisu u mitreumu spominje se izvjesni Lucije Antonije Menandr Afrodisij. Carl Patsch, Zbirke rimskih i grčkih starina u bos-herc. Zemaljskom muzeju, Sarajevo: Zemaljski muzej, 1915, 86-87; 99–101, sl. 86. Možda su ovi Afrodisiji rodom iz maloazijskog Afrodizija.

41

U najvećem broju slučajeva riječ je o putujućim trgovcima, zanatlijama, rudarima i sl., koji nisu morali dolaziti samo iz mediteranskih zemalja i koji su rado primani u domorodačkim sredinama, u kojima bi ti došljaci ostajali da žive “anamix” (izmiješani) sa domorocima.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 205

205

10/11/11 7:40 AM


Salmedin Mesihović

pojedine tekovine općeg kulturnog razvitka Mediteranskog bazena, ali ipak je taj utjecaj bio sve do rimskog zaposjedanja slab i mjestimičan u općim razvojnim kretanjima domorodačkih ilirskih zajednica. Tek kada Rimljani osvajaju ove zemlje, dolazi do veće prisutnosti Mediteranaca u zapadnobalkanskoj unutrašnjosti (uključujući i dezitijatsko područje), te naglog prodora antičke kulture u sve segmente života Gornje Bosne i lašvanskog poriječja. I sve veća sloboda kretanja, fluktuacija stanovništva i doseljavanje stranaca na prostore, te odlazak pojedinaca dezitijatske pripadnosti iz raznoraznih razloga dodatno su slabili unutarnju snagu dezitijatske zajednice i njenu sposobnost za održanje samosvojnog dezitijatskog identiteta, a dodatno osnaživali proces romanizacije. Tako je izgleda i veći dio Dezitijata unovačenih u pomoćne jedinice i u mornaricu svoj smiraj našao u drugim oblastima. I Nerva, sin Laide, i Temans Platorov, obojica Dezitijati, unovačeni u oružane snage Imperije, nikada se nisu vratili u svoju domovinu. I pored toga što nije došlo do masovnije kolonizacije stranaca, ipak je i njihovo trajno nastanjivanje dovodilo do razaranja dezitijatske narodnosne i političke kompaktnosti, jer su oni u život Gornje Bosne i lašvanskog poriječja unosili nove elemente i načine funkcioniranja. Stranci su dolazili iz najrazličitijih razloga, ostajali i možda zasnivali svoje domaćinstvo, i to kao vojnici i kasnije veterani, koji su se odlučili zastalno tamo nastaniti, državni i provincijski službenici, trgovci, rudarski stručnjaci ili obični putujući rudari, kao obični pojedinci ili grupe koje su tu dolazile iz gospodarskih razloga, poradi bračnih veza sa pripadnicima domicilnog stanovništva ili samo kao avanturisti ili čak izbjeglice i prognanici. I dolazak robova je predstavljao jedan od vidova tih ulazaka stranog elementa. Na osnovi natpisa na gornjobosanskom području evidentirani su mogući stranci. Tako je dedikant Apolona Tadenusa bio izvjesni Charmidis, po imenu možda porijeklom Grk ili helenizirani Orijentalac.42 Isto tako, i na natpisu Katija - prva desetljeća III st. n. e., nalazi se ime ….us Afrodisius, koji je isto bio vjerojatno doseljeni Grk ili helenizirani istočnjak.43 Određeni broj osoba (Branko Gavela, Praistorijska arheologija; Klasična arheologija, u: Arheologija, Beograd: Univerzitet u Beogradu, 1997, 65). 42 43

Natpis Apolonu Tadenusu – Aquae S… CIL III 13858.

Natpis Katija; D. Sergejevski, Rimski natpisi novi i revidirani, 15-17; D. Sergejevski, Arheološki nalazi u Sarajevu i okolici, 36; 45-46.

206

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 206

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE

s mogućim stranim porijeklom u većem broju nalazimo u rudonosnoj zoni Lepenice. Tako se u Podastinju kod Kiseljaka sreće izvjesni C. Manlius C. l. Honesimus, oslobođenik i vjerojatno poslovni zastupnik Manlija iz Risna,44 zatim Manlio Pontio Valens i njegova supruga Iulia Itache,45 te neki Baebii iz Višnjice (izgleda da je na natpisu riječ o tri osobe – 1. Baebia, majka, 2. izvjesna Leticija, i dedikant natpisa 3. Baebius Titianus46) – natpis je izgleda iz III st. n. e.47 Na natpisu iz Brestovskog kod Kiseljaka spominju se Arije Kar i Maksimin.48 Nejasno je koliko se osoba nalazi spomenuto na natpisu iz mjesta Bijele Vode, Donja Višnjica, ali sudeći po samome tekstu, bar koliko je poznato na osnovi njegove čitljivosti, nema osoba sa ulpijevskim, elijevskim ili aurelijevskim gensom.49 Ipak, i sve spomenute osobe sa ovih natpisa (moguće najmanje 10 + izvjesna serva iz Podastinja) stoje uz 13 osoba s aurelijevskim gensom na području Lepenice i Kiseljaka (+1. ...et suo alumno... iz Višnjice, 2. Iulius? Vindicianus iz Višnjice, 3. Marcius – otac Aurelija iz Homolja i 4. Marcellinus iz Podastinja).50 44

CIL III 8379 (str. 2256); C. Patsch, Novi i revidirani natpisi, 344; P. Anđelić, Arheološka ispitivanja, 165; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 153, fus. 59.

45

N. Vulić, Antički spomenici naše zemlje, 71; K. Misilo, Rimski spomenici iz Bosne, 18. i d.; P. Anđelić, Arheološka ispitivanja, 164; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 153. 46

N. Vulić, Antički spomenici naše zemlje, 70. Jedan Titianus ali sa aurelijevskim gensom (znači, riječ je o načelno “domaćem čovjeku”) isto se spominje na jednom od natpisa iz Višnjice, tako da bi se i ovi Baebii mogli možda i relativizirati u smislu njihovog originalno “negornjobosanskog” porijekla, ali za to su potrebnije dublje analize. 47

N. Vulić, Antički spomenici naše zemlje, 70; K. Misilo, Rimski spomenici iz Bosne, 21; P. Anđelić, Arheološka ispitivanja, 164; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 153, fus. 62. 48 49 50

A. Škegro, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae, 103, br. 129. Isto, 103, br. 128.

Znači, na području Višnjice i Podastinja i uopće lepeničkog prostora od najmanje 28 osoba 17 su bile sa većom vjerojatnoćom domaćeg porijekla. Dakle, bez obzira koliko se osoba pojavljuje na natpisu iz Bijelih Voda (najmanje dvije), procjena osoba sigurnijeg domaćeg porijekla na području Lepenice na osnovi dosad poznatih natpisa iznosi između 55-60%. A kako je domaći element još više prednjačio u ruralnijim zonama i među nepismenijim stanovništvom, sasvim je logično pretpostaviti da je udio domaćeg elementa u zoni antičke Lepenice bio znatno veći. Samim tim je i biološki doprinos dezitijatskog stanovništva antičkoj populaciji Lepenice i u III i IV st. n. e. bio najveći.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 207

207

10/11/11 7:40 AM


Salmedin Mesihović

A i u slučaju sarajevskog područja na natpisima u velikoj većini prednjače osobe sa ulpijevskim, elijevskim i aurelijevskim gensom u odnosu na osobe s imenima zbog kojih bi ih mogli smatrati po agnatskoj liniji osobama stranog porijekla. Naravno, sve izrečeno ne bi se smjelo apsolutno prihvatiti i apriori smatrati da su osobe sa flavijevskim, ulpijevskim, elijevskim i aurelijevskim gentilnim imenom domaćeg porijela po agnatskoj liniji, a one s drugim gentilnim imenom stranog porijekla isto po agnatskoj liniji. Moguće je da je bilo i izvjesnih odstupanja od ovog, istina relativnog, ali ipak načela. Možda su i određeni pojedinci sa nekim od četiri spomenuta carska gentilna imena bili stranog porijekla, ali isto tako je moguće, pa čak i sa višom vjerojatnoćom, da su neki “naši Rimljani” bez tih gentilnih imena bili ili po agnatskoj ili po kognatskoj liniji, ili po obje istovremeno, domaćeg porijekla. I uz sve druge rezerve i relativnosti koje proizlaze iz ovakvog metodološkog pristupa (količina pronađenih natpisa, vrijeme njihovog nastanka koje može biti u jednom širokom rasponu od 70. god. n. e. do skoro početaka V st. n. e. i sl.), ipak on i dalje predstavlja jedan od temeljnih indikatora za utvrđivanje nečijeg etničkog i narodnosnog porijekla na osnovi njegovog (rimskog) gentilnog imena, posebno s obzirom na četiri spomenuta carska gentilna imena.51 Udio domaćeg elementa dodatno se povećava ako se ima u vidu da natpise uglavnom postavljaju urbaniji, bogatiji, obrazovaniji, ugledniji i romaniziraniji elementi koji su se više saživjeli s mediteranskom latinskom i rimskom kulturom i u kojima je samim tim i procent stranaca morao biti najizrazitiji. A 51

O primanju carskog gentilnog imena od strane novih građana vidi zanimljiv opis iz vremena Klaudija od Cass. Dio LX, 17, 6-8. O ovom pitanju treba vidjeti i osvrt Marija Buzova (The romanization and urbanization of the Roman province of Pannonia in light of the autochtonous and immigrant populations, u: Illyrica antiqua, FF press, Zagreb, 2005, 135). Analogiju imamo u slučaju galskih provincija, gdje je julijevsko gentilno ime dobar indikator za izučavanje primanja rimskog građanstva. Za razliku od ilirskih provincija, romaniziranim Galima dominira julijevsko ime. Tako imamo Julija Flora kod Trevira, Julija Sakrovira kod Heduanaca, Julija Civilisa kod Batavaca i čitavu porodicu Julija, poznatu preko natpisa na Trijumfalnoj kapiji iz Saintesa (C. Julius Rufus, C. Julius Otuaneunus, C. Julius Gedomo, koji je prvi primio građanstvo od Julija Cezara). Tim Cornell and John Matthews, Atlas of the Roman World, London: Angus Books Ltd, 2006, 82. Primanje rimskog građanstva (i to kolektivnog tipa) Julije Cezar je intenzivirao i u španskim provincijama. Mirković, Rimska država pod kraljevima i u doba Republike (753.- 27. pre Hr.). Historija i institucije, 296. Ilirskim peregrinima iz unutrašnjosti trebalo je skoro 200 godina da dostignu ovaj stupanj.

208

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 208

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE

kako se iz svega vidi, i među tim slojem u iznimno velikom odnosu prednjači, uvjetno rečeno, domaći element. Dobar primjer pruža i brezansko područje, gdje se na osnovi natpisa, koji sadržavaju i znatan broj ilirsko-dezitijatskih imena, može izvesti zaključak o gotovo apsolutnoj dominaciji domaćeg elementa. U ruralnoj i slabije romaniziranoj populaciji, van rudarskih naselja i saobraćajno-komunikacijskih čvorišta i središta upravno-administrativnog života, udio domaćeg stanovništva morao je biti još veći. Može se čak reći, ako se sudi po njegovom visokom udjelu u fluentnijim sredinama, da je bio i gotovo apsolutan. To poluromanizirano stanovništvo u ruralnim i izoliranijim sredinama sigurno je ostavilo znatno manje tragova (a epigrafskih sigurno ne), pa se i preko toga može pretpostaviti da se ono u tolikoj mjeri nije saživjelo sa rimskom civilizacijom i njenim tekovinama i da su ga činili domaći ljudi. Izgleda i da su ovi stranci jednim dijelom, ustvari, pripadali oslobođenicima (npr. C. Manlius C. l. Honesimus, možda i Afrodisius), a i za Charmidisa se pretpostavlja niži društveni položaj.52 Uostalom, na prostoru Podastinja spominje se i jedna serva.53 Potrebno je naglasiti da je u slučaju municipija Bistuensium (shvaćeno samo u smislu prostora zeničkog i travničko-lašvanskog područja) broj evidentiranih mogućih stranaca još i manji u odnosu na područje zahvata R. P. Aquae S…Tako bi se s većom vjerojatnoćom kao stranci jedino mogli determinirati izvjesni Pompej sa natpisa iz Malog Mošunja i Valentio, poznat preko natpisa iz Putičeva kraj Travnika.54 Na natpisu iz Strana, Bišljevo kod Zenice, spominju se Licinija i njeni sinovi Arpago i Valerije.55 Stranci, i to libertinskog porijekla, mogli su biti i Quartinianus i njegova supruga Elpis, poznati preko natpisa u Putičevu kod Travnika.56 Porijeklo Lupusa, Grese i dječaka Lucija, poznatih preko natpisa iz Stranjana kod Zenice, te Rufusa iz Malog Mošu52

Patsch, Zbirke rimskih i grčkih starina u bos-herc. Zemaljskom muzeju, 77; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 149; 153-154. i odgovarajuće fusnote.

53

Mihovil Mandić, Starine kod fojničkog Kiseljaka, Sarajevo: GZM, god. XXXVII. 1925, 64; P. Anđelić, Arheološka ispitivanja, 165. 54

CIL III 8384 (2766) Putičevo kraj Travnika; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 166.

55

56

A. Škegro, Inscriptiones latinae et graecae Bosniae et Hercegovinae, 101, br. 118. CIL III 8383 (2765); I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 167, fus. 74.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 209

209

10/11/11 7:40 AM


Salmedin Mesihović

nja vrlo vjerojatno može biti i autohtono, bar po nekoj od linija (agnatskoj ili kognatskoj).57 I većina naselja i populacijski bitnijih naseobinskih aglomeracija i prostora iz antičkog perioda nesumnjivo se na neki način oslanja na svoje predrimske predšasnike, možda čak ne bi bilo pretenciozno reći i pretke. Tako se može smatrati da postoji i određeni naseobinski kontinuitet, naravno, u okviru novih uvjeta i okolnosti. I spomenuta činjenica isto potvrđuje tu izrazitu prisutnost domaćeg elementa koje kao većinski populacijski segment učestvuje u općem kulturnom životu antičkih stanovnika Gornje Bosne i lašvanskog poriječja. Da je autohtoni element ipak bio onaj koji je predstavljao najveći dio “mase” koja je nosila na sebi i razvitak za vrijeme rimske vladavine, na neki način dodatno dokazuje i činjenica što antička kultura u ove prostore relativno postupnije prodire.58 Na osnovi pronađenih nalaza može se smatrati da je riječ o postupnom prodiranju, prihvaćanju i saživljavanju tih materijalnih osobnosti rimskog načina života. Kako se kreće prema III st. n. e., tako se i povećava broj materijalnih ostataka nedvosmisleno rimskih, a da je došlo do masovne kolonizacije stranog elementa, ova postupnost ne bi bila izražena, nego bi se praktično odjednom, i to u svim svojim aspektima, pojavila antička materijalna kultura na jednom ograničenom prostoru. Uostalom, domorodačka nekropola Kamenjača preživljava sve do početka III st. n. e. A i pojedini natpisi reprezentiraju tu postupnost preuzimanja rimskog načina života, bar u vanjskom pogledu, jer se na njima miješaju neki domaći i rimski aspekti (najbolji primjeri su natpis porodice “Batona” i natpis princepsa T. F. Valenta). Ustvari, domaći element potpuno je potisnut iz materijalne kulture, bar one koja je do sada pronađena, tek negdje u III st. n. e. Dodatni argument o prevladavanju domaćeg elementa je i to što je rudarska aktivnost na gornjobosanskom području (npr. Fojničko-kiseljačka oblast) i uopće u središnjoj 57

M. Mandić, Arheološke bilješke, 22; K. Misilo, Rimski spomenici iz Bosne, 24; I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, 167. 58

Sasvim suprotno mišljenje ima H. M. Ćeman (Res Publica Aquarum S…., 123), za kojeg pronalazak medaljona sa likom tračkog konjanika “predstavlja indirektnu potvrdu o stanovništvu naseljenom na širem području navedenog naselja, koje je raznorodno po svom podrijetlu. U ovom slučaju to su doseljenici iz Trakije”.

210

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 210

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE

Bosni postojala i u predrimsko doba, pa je logično pretpostaviti da je domaće stanovništvo bilo nosilac te privredne djelatnosti i u rimsko doba. Potvrdu primarno domaćeg udjela u ovoj privrednoj djelatnosti daje i Flor, koji spominje da je Postumije primoravao domaće ljude da se bave tim poslom. Znači, populacijska osnova bavljenja rudarstvom i ispiranjem plemenitih metala bila je domaćeg porijekla. A stranci koji su boravili ili se naseljavali u ovim rudarskim oblastima bili su državni i provincijski službenici, rudarski stručnjaci, poslovni ljudi ili su bili jednostavno privučeni mogućnostima zarade u ovim bogatim arealima. Sasvim je normalno očekivati da ova područja, u odnosu na druge sredine, privuku veći broj stranaca. Ali kako se iz izloženog vidi, ni ovdje njihovo doseljavanje nije imalo karakter masovne kolonizacije, nego je riječ o pojedinačnom i postupnom doseljavanju, naseljavanju i aklimatiziranju u novim oblastima. Prilikom ovog razmatranja potrebno je napomenuti, iako je autohtono stanovništvo načelno i u većini bilo to koje je u okviru procesa vlastite romanizacije nosilo na sebi antički razvitak Gornje Bosne, lašvanskog poriječja i Skopljanske udoline, da njegove nositelje od početka III (posebno od Karakaline konstitucije) i IV st. n. e. ne treba više smatrati Dezitijatima, jer oni više ne postoje. To su možda bili djelomično biološki potomci Dezitijata, ali ne više Dezitijati. Njihovi interesi, osjećaji i ciljevi usmjereni su prema drugim identitetima, dok je onaj dezitijatski u potpunosti nestao. Tako je na Dezitijate ostalo samo sjećanje, ali i ono je kod toga provincijalnog stanovništva sve više blijedilo. I na kraju je postalo sasvim prihvatljivo da se i objekti koji su svjedočili o postojanju ovog naroda, uključujući i natpise koji su bili razumljivi tadašnjim ljudima koji su poznavali pismo, iskoriste u sekundarnoj upotrebi. Najbolji primjer pruža natpis princepsa T. F. Valenta, koji je bio evidentan primjer vidljivog i pisanog i materijalnog dezitijatskog naslijeđa, a koji je brezansko stanovništvo prvih desetljeća VI st. n. e., ako ne i ranije, upotrijebilo (vjerojatno bez imalo skrupula) u sekundarnoj upotrebi prilikom podizanja novih objekata.59 S druge strane, ti novi Rimljani, porijeklom Iliri, odnosno 59

Ipak, ne treba smetnuti s uma da je od kraja IV i početka V st. n. e. u vrijeme kasne antike nesumnjivo u većoj mjeri poremećena struktura domaćeg stanovništva. Uslijed seobe naroda, povećavale su se migracije, a Gornja Bosna i uopće dinarska unutrašnjost bile su sigurnija pribježišta za mase izbjeglica.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 211

211

10/11/11 7:40 AM


Salmedin Mesihović

njihovi potomci, postali su u III st. n. e. jedan od najvažnijih stupova opstojnosti i održanja i stabiliziranja čitave Imperije.

TRANSFORMATION OF THE DAESIDIATI IDENTITY THROUGH THE PROCESS OF ROMANISATION (Summary) This paper deals with the identity of the Daesidiati and its transformation during the course of Romanisation. The basic identity of the Daesidiati was formed in the protohistoric age and is directly connected to the political unit of the same name. The identity of protohistoric and ancient Daesidiati is defined on the basis of “right” of belonging or citizenship in the Daesidiati polity, which was a longer lasting and not an ad hoc category. The identity of the Daesidiati existed through a number of centuries and during the period of the polity’s independence it also existed as a peregrine civitas within the frame of the Roman provincial system. During the first period of Roman rule (33 BC – 6 AD) in the conditions of a unified province of Illyricum, which spread from the Adriatic coast to the River Danube, an embryo of a general Illyrian identity slowly began to form. This rudimentary Illyrian identity, completely undeveloped in the pre-Roman period, was one of the most important pillars in the outbreak of the Great Illyrian uprising (6 – 9 AD) and the establishment of the rebel union. After the official end of the uprising in September 9 AD, due to the division of a unified Illyricum into two new provinces, the process of creation of a new general Illyrian identity was stopped. During the period of second Roman rule the identity of the Daesidiati was faced with the process of Romanisation. The legal and political aspect of Romanisation proved to be a key factor of the degradation of the Daesidiati identity. Accepting Roman citizenship (and accepting Roman identity as primary) among the Daesidiati intensified with the arrival of the Flavian dynasty (69 – 96 AD), only to be rapidly increased during the time of the Antonines, and 212

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 212

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


TRANSFORMACIJA IDENTITETA DEZITIJATA KROZ PROCES ROMANIZACIJE

finally ended with the constitution of Caracalla from 212 AD. On the basis of names found on epigraphic monuments it can be concluded that the vast majority of Upper Bosnian and Romans from the valley of River Lašva were in fact of Daesidiati, that is native origin (including the local elite). So with the process of Romanisation the former Daesidiati identity was replaced with the Roman and provincial Dalmatian. At the very end of the period of antiquity Upper Bosnian and Romans from the valley of River Lašva also adopt into their identity a religious component – Christianity.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 213

213

10/11/11 7:40 AM


IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 214

10/11/11 7:40 AM


Fahd Kasumović

PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA

P

itanje identiteta u Bosni i Hercegovini izuzetno je slojevito, te ga je moguće sagledavati iz različitih uglova. Brojne su kvalitativne osobine i specifikumi koje grupama i pojedincima omogućavaju da poimaju/ identificiraju sebe i druge na različitim nivoima: u skladu s tim, možemo govoriti o regionalnim, lokalnim, nacionalnim, etničkim, religijskim, socijalnim, rodnim i brojnim drugim identitetima koji su ograničeni na nešto uže skupine, ali i o osobnim karakteristikama koje čine identitet svakog pojedinca. Za ovu priliku mi smo izabrali govoriti o religijskim identitetima, odnosno o jednom užem problemu u okviru navedene tematike – promjeni religijskog identiteta u Bosni u prvoj polovini 19. stoljeća na primjeru prijelaza na islam koji su se desili u ovom periodu. Promjena religije spada u temeljna pitanja koja utječu na mijenjanje identiteta pojedinca. Pri tome se može govoriti o prihvatanju novih predstava o svijetu, životu, smrti, duhovnim vrijednostima, moralu i slično – koje spadaju u domen unutarnjeg – ali i o usvajanju novih i prepoznatljivih modela ponašanja i novog načina života koji islam kao religija i kultura sa sobom nosi. Ovo je u Bosni podrazumijevalo ulazak u jedan novi kulturni krug, dok su veze s ranijom vjerskom zajednicom obično bivale prekidane. Na koncu, novi religijski identitet i uklapanje u muslimansku zajednicu odigralo je značajnu ulogu i u samopoimanju pojedinaca prilikom formiranja nacionalnih identiteta. Zbog svega navedenog, smatramo da je izučavanje prijelaza na islam IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 215

215

10/11/11 7:40 AM


Fahd Kasumović

izuzetno korisno za razumijevanje historijskog, ali i suvremenog identiteta Bosne i Hercegovine. Fenomen širenja islama na području Bosne i Hercegovine istražuje se više od jednog stoljeća, a rješavanju ovog pitanja svoj doprinos dali su brojni autori. Potrebno je istaknuti da je od vremena prvih radova koji su na ovaj ili onaj način doticali ili obrađivali ovu tematiku (S. Bašagić, H. Kreševljaković, V. Skarić, M. Handžić, A. Solovjev, V. Čubrilović etc.) do danas ostvaren značajan naučni pomak.1 Otkriće i sistematsko istraživanje tapijskih popisnih deftera dalo je novu dimenziju izučavanju širenja islama, a tu na prvom mjestu treba istaći radove N. Filipovića, A. Handžića, A. S. Aličića, kao i radove učesnika na skupu “Širenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu”, održanom 1991. godine u Sarajevu. (A. S. Aličić, A. Handžić, F. Spaho, B. Zlatar, H. Č. Drnda, F. Hafizović, A. Kupusović, N. Moačanin, S. Buzov, N. Filipović, R. Ibrahimović etc.)2 1

Safvet-beg Bašagić-Redžepašić, Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (Od g. 1463.– 1850.). Sarajevo, Vlastita naklada, 1900, 1-215; Hamdija Kreševljaković, “Odakle su i šta su bili bosansko-hercegovački muslimani?”, u: Danica-Koledar društva svetojeronimskoga za prijestupnu godinu 1916., Zagreb, 1915, 326-334; Vasa Čubrilović, Poreklo muslimanskog plemstva u Bosni i Hercegovini. Beograd, Jugoslovenski istorijski časopis, 1935, I/1-4, 368403; Vladislav Skarić, “Širenje islama u Bosni i Hercegovini”, u: Gajret-Kalendar za god. 1940., Sarajevo, 1939, 29-33; H. Mehmed Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana. Sarajevo, Islamska dionička štamparija, 1940, 1-34; Aleksandar Solovjev, “Nestanak bogomilstva i islamizacija Bosne”, Sarajevo, Godišnjak Istorijskog društva Bosne i Hercegovine, 1949, I, 42-79. 2

Nedim Filipović, “Specifičnosti islamizacije u Bosni”, Sarajevo, Pregled, Univerzitet u Sarajevu, 1968, vanredni broj, 27-34. Isti, “Napomene o islamizaciji u Bosni u XV vijeku”, Sarajevo, Godišnjak, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine (dalje: ANUBiH) - Centar za balkanološka istraživanja, 1970, VII/5, 141-165. Isti, “O jednom aspektu korelacije između islamizacije i čiflučenja”, Sarajevo, Prilozi, Institut za istoriju, 1981, br. 18, 25-43. Isti, “Islamizacija vlaha u Bosni i Hercegovini u XV i XVI vijeku”, Sarajevo, Radovi, ANUBiH-Odjeljenje društvenih nauka, 1983, LXXIII/22, 139-148. Adem Handžić, “Islamizacija u sjeveroistočnoj Bosni u XV i XVI vijeku”, Sarajevo, Prilozi za orijentalnu filologiju (dalje: POF), Orijentalni institut u Sarajevu, 1970, XVI-XVII, 5-48. Ahmed S. Aličić, “Privredna i konfesionalna struktura stranovništva u Hercegovini krajem XVI stoljeća”, Sarajevo, POF, Orijentalni institut u Sarajevu, 1991, br. 40, 125-192. Naučni skup “Širenje islama i islamska kultura u bosanskom ejaletu”, Sarajevo, POF, Orijentalni institut u Sarajevu, 1991, br. 41, 1-450.

216

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 216

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA

Pretežna većina istraživača do danas bila je fokusirana na početne faze procesa, kao i na period masovnog prihvatanja islama od 15. do 17. stoljeća. Period koji je uslijedio nakon toga ostao je slabo istražen, pa tako bilježimo svega nekoliko pokušaja da se ovo pitanje rasvijetli. Akademik Nedim Filipović u okviru svoje posthumno objavljene knjige “Islamizacija u Bosni i Hercegovini” ukratko se općenito osvrnuo na karakter procesa nakon što je on prestao biti masovni fenomen.3 Pored ovoga, u posljednje vrijeme bilježimo i rad Philippa Geleza pod naslovom “Vjerska preobraćenja u Bosni i Hercegovini c. 1800-1918”. Osmanski i austrougarski period posmatrani su u ovom radu kao jedna cjelina, pri čemu je prva polovina 19. stoljeća izvorno slabo zastupljena, s obzirom na dužinu perioda o kojem je riječ. Šerijatski sidžili su u navedenoj literaturi kao značajan historijski izvor ostali neiskorišteni. Gelez je iznio tvrdnju da su jedini izvori za izučavanje “vjerskih preobraćenja” u ovom periodu franjevački izvori i konzularni izvještaji, a “slični podaci se ne mogu naći u kadijskim protokolima”.4 Međutim, prijelazi na islam bili su registrirani u šerijatskim sidžilima, te nude podatke koji mogu produbiti razumijavanje širenja islama kao dugotrajnog procesa s brojnim fazama, koji se i u 18. i 19. stoljeću nastavio odvijati, naravno, ne masovno, niti izbliza u onom obimu kao što je to bilo u 16. stoljeću. Cilj ovog rada upravo je pokazati odlike prijelaza na islam u prvoj polovini 19. stoljeća na osnovu sidžila sarajevskog Šerijatskog suda. Oni se čuvaju u Gazi Husrev-begovoj biblioteci u Sarajevu, a za potrebe ovog rada analizirali smo ukupno 48 sidžila koji vremenski pokrivaju period od 1800. do 1851. godine.5 Osnovni razlog zbog kojeg smo odlučili analizirati slučajeve prelaska 3

Nedim Filipović, Islamizacija u Bosni i Hercegovini, Tešanj, Centar za obrazovanje i kulturu Tešanj, Posebna izdanja, 14, 2005, 53-57. 4

Philipp Gelez, “Vjerska preobraćenja u Bosni i Hercegovini c. 1800-1918.”, Sarajevo, Historijska traganja, Institut za istoriju, 2008, br. 2, 19. (dalje: P. Gelez, Vjerska preobraćenja)

5

Gazi Husrev-begova biblioteka (dalje: GHB), Sidžil br. 39-87 (s izuzetkom br. 86, koji se odnosi na Fojnicu). Napominjemo da smo transkripciju osmanskog teksta u sidžilima izvršili prema praksi uobičajenoj u časopisu “Turkish Studies” i ostalim sličnim izdanjima koja se bave osmanistikom. Nastojali smo pritom voditi računa o osobinama osmanskog jezika u prvoj polovini 19. stoljeća. Osmanski tekst koji je preuzet iz objavljenih transkribiranih izvora prenijet je doslovno, bez bilo kakvih izmjena. Arapske sintagme koje su uklopljene u osmanski tekst transkribirane su prema pravilima osmanske transkripcije. Djela koja su

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 217

217

10/11/11 7:40 AM


Fahd Kasumović

na islam zabilježene na Sarajevskom sudu je to što su jedino sarajevski sidžili u kontinuitetu sačuvani za ovaj period, što je izuzetno značajno za praćenje intenziteta prelazaka na islam. Broj sačuvanih sidžila za ostale kadiluke i nahije Bosanskog ejaleta u najmanju ruku je skroman. Pri tome, fokusirat ćemo se na nekoliko značajnih pitanja: 1) čin prihvatanja islama i njegovu sudsku registraciju; 2) intenzitet prijelaza i 3) prijašnji identitet osoba koje prelaze na islam. Naravno, nemamo pretenziju dati konačne odgovore na ova pitanja, niti mislimo da je to moguće s obzirom na nivo očuvanosti građe koja sadrži ovu vrstu podataka, ali se nadamo da ćemo na ovaj način makar djelimično popuniti određene praznine koje su evidentne u postojećoj literaturi. Sama procedura prelaska na islam odigravala se na Šerijatskom sudu i sastojala se od nekoliko jednostavnih postupaka. Osoba koja je željela prijeći na islam izjavljivala je pred svjedocima da se svojom voljom odriče beskorisne vjere ili svih ispraznih vjera i vrši očitovanje da nema boga osim Allaha i da je Muhammed Njegov rob i Njegov poslanik. Ova izjava poznata je pod nazivom “kelime-i šehadet”.6 Dio procedure bio je i da novi musliman dobije muslimansko ime. Naposljetku, kadija ga je na osnovu svojih ovlasti proglašavao muslimanom.7 Smatramo da je nakon toga dolazilo čestitanje i slični postupci u potpunosti pisana na arapskom jeziku (kao Multaqa al-abḥur) transkribirana su prema sistemu ZDMG. 6 7

Ašhadu an lā ilāha illā ‘ llāh wa-ašhadu anna Muḥammadan ʻabduhū wa-rasūluhū.

Radi ilustriranja navedene procedure navest ćemo dva primjera: “Petar, sin Mate, stanovnik kasabe Fojnica, došao je na šerijatski sud, svojevoljno se odrekao svih ispraznih vjera i prihvatio vjeru islam. Izgovorio je plemenite riječi šehadeta, [odlučio da će] djelovati i postupati kako one nalažu te je izabrao ime Mehmed. To je na ovom mjestu zabilježeno. 11. safera [12]31. godine.“(Fōyniçe ḳaṣabası mütemekkinlerinden Petre veled-i Māto meclis-i şerʻa gelüp ba-hüsn-i rıżā edyān u bāṭileden rucūʻ ve dīn-i islāmı ḳabūl birle kelime-i ṭayyibe-i şehādetini ḳirāʼet ve muʼceb ve muḳteżāsıyla ʻamel ve ḥareket ve Meḥmed ismini iḫtiyār eyledigi bu maḥalle kayd şüd fī 11 Ṣ sene 31) (GHB, Sidžil 56, zadnja korica); “Osoba po imenu Petar, sin Jefte Vukovića, koji je izvorno stanovnik kasabe Stolac koja pripada Hercegovačkom sandžaku, prije dvije godine došla je u grad Sarajevo. Dok je bio u službi kršćanke po imenu Marija, došao je na [šerijatski] sud, odrekao se svih ispraznih vjera, izgovorio riječi šehadeta i prihvatio islam Muhammedov-neka je na njega najbolji salavat. Izabrao je ime Adem te je tako imenovan, što je na ovom mjestu pojašnjeno. Napisano 1. muharrema [12]66. godine. Svjedoci: gradski muftija Mehmed Šakir-efendija, hadži Ahmed-aga Tahmisija, hadži Derviš-beg Handžić, Žiga Salih-aga i ostali.” (Fīʼl-aṣl Hersek sancaġında tābiʻ İstolçe ḳaṣabası mütevaṭṭınlarından olup Petre veled-i Yēfto Vūḳovik nam kimesne iki sene muḳaddem

218

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 218

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA

koji se dešavaju u takvim prilikama, ali o tom sami sidžili šute, budući da je za sud jedino relevantan bio sam pravni čin. Nema podataka ni o bilo kakvim svečanostima. Opisana procedura bila je zasnovana na islamskopravnim djelima hanefijskog mezheba. Naprimjer, izjava da se navedeno odigrava “svojom voljom” bila je u skladu s poznatim kur’anskim principom da “nema prisile u vjeru”8, dok je odricanje od ranije vjere/vjera bilo u skladu s fetvom EbuʼsSuʻud-efendije, osmanskog šejhul-islama iz vremena sultana Sulejmana Kanunija, da se ne može za neku osobu presuditi da je musliman ukoliko se ta osoba nije odrekla, pa čak i ako bi ona donijela “kelime-i šehadet”.9 Po završetku procedure sudski pisari bi na shematiziran način na prvim ili na zadnjim stranicama sidžila registrirali šta se desilo. Oni su obavezno bilježili osnovne podatke o osobi koja prelazi na islam, nekad kratko i šturo, a ponekad, opet, nešto opširnije.10 Sve ovo bilo je popraćeno navedenim formedine-i Sarāya gelüp Mariya nām naṣrāniyyeniñ ḫidmetinde oldıġı ḥālde medine-i mezbūre meclisine gelüp cemīʻ-i edyān-i bāṭileden rucūʻ ve kelimeteyn-i şehādeteyni telaffuẓ birle islām-i Muḥammedī ʻaleyh-i efḍalüʻṣ-ṣalavāti ḳabūl ve Ādem ismini iḫtiyār ile tesmiye olındıġı bu mahallde şerḫ virildi. Ḥurrire fī ġurre-i M sene 66). GHB, Sidžil 85, s. 2. 8 9

Lā ikrāha fī d-dīni, Kur’an, II:256.

“PITANJE: Ako zimmija Zejd izgovori kelime-i šehadet, ali se ne odrekne, može li se presuditi da je Zejd musliman? ODGOVOR: Ne može”. M. Ertuğrul Düzdağ, Ebussuûd Efendi Fetvaları Işığında 16. Asır Türk Hayatı. Istanbul, Enderun Kitabevi, 1983, 89. (Dalje: E. Düzdağ, Ebussuûd Efendi Fetvaları) 10

U sidžilu broj 38 u Gazi Husrev-begovoj biblioteci nalazi se, između ostalih, i zabilješka u kojoj je kratko konstatirano da je Jeftan, sin Jovanov, iz džemata Butmir, došao na Šerijatski sud, da je bio počašćen čašću islama, kao i da je izabrao ime Mustafa. Svjedoci nisu navedeni, što ne znači da ih nije bilo, već su po svoj prilici izostavljeni radi uštede prostora u sidžilu (GHB, Sidžil 38, zadnja korica). Ova zabilješka prilično je štura, te donosi osnovne podatke o osobi koja je prešla na islam. S druge strane, u sidžilima je moguće susresti i nešto opširnije zabilješke. Zimmija Mihajlo prvobitno je živio u Sarajevu. Dok je bio dijete, zajedno sa svojim ocem Todorom Bogdanovićem preselio se na njemačku zemlju, te je jedno vrijeme proveo u kasabi Zemun. Odatle je kasnije prešao u skelu Dobra. Zajedno sa svojom suprugom, kršćankom Marijom, kćerkom Franđelka (?), koja je također bila stanovnica spomenute skele, došao je na Šerijatski sud, gdje su se oni svojevoljno odrekli neispravne vjere, prihvatili islam i izgovorili riječi šehadeta. Spomenuti Mihajlo izabrao je ime Selim, dok je Marija postala Fatima. Ovo je u sidžil bilo zabilježeno 29. rebiul-evvela 1243. (20. oktobra 1827) godine. (GHB, Sidžil 66, s. 3). Kao što se vidi, ovakve i slične bilješke omogućavaju stjecanje nešto više podataka o osobama koje su prešle na islam.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 219

219

10/11/11 7:40 AM


Fahd Kasumović

mulacijama, čije je izgovaranje bilo uvjet da bi se postalo musliman. Pored toga, tekst su često znali ukrašavati i različitim dodatnim formulacijama i epitetima. Tako navode da je dotični “počašćen čašću islama"11, da je “ušao u skupinu vjernika i vjernica”12, da je “prihvatio ispravnu/čistu islamsku vjeru”13, da je “ušao među one koji vjeruju u jednog Boga”14, da se “odrekao isprazne vjere uz pomoć i uputu Vječnoga (Onoga Koji nema početka)”15, da se “na njemu ispoljavaju znaci Božanske upute”16, da je “stekao očevidnu milost Onoga Koji je Neprolazan”17, “da je dosegao svjetlo upute vjere”18 i slično. Prilikom registracije svjedoci su ponekad bili izostavljeni, ali to ne znači da ih nije bilo – budući da se radilo o šerijatskom uvjetu – već se po svojoj prilici gledalo što efikasnije iskoristiti prostor u sidžilu. Najčešći svjedoci bili su upravo sudsko osoblje, kao što su ostali pisari, sudski pozivari i posluga, a broj svjedoka bio je često višestruko veći od šerijatskog minimuma od dva muška svjedoka. U svim zabilježenim slučajevima svjedoci su bili muslimani muškarci.19 11 12

”...şeref-i islām ile müşerref olup...”, GHB, Sidžil 39, s. 2. ”...zümre-i müʻmināta duḥul ile...”, GHB, Sidžil 61, s. 147.

”...ḥaḳḳ din-i islāmı ḳabūl idüp...” (GHB, Sidžil 65, s. 117); ”...pāk münevver din-i islāmı ḳabūl...”, GHB, Sidžil 63, s. 2. 13 14

15

”...zümre-ı müvaḥḥidīne duḥūl...”, GHB, Sidžil 61, s. 147. ”...bā-ʻavn-ı ve tevfīḳ-i Ezelī edyān-ı bāṭileden teberrā...”, GHB, Sidžil 74, s. 36.

”...Andrī ẕimmiye hidāyet-i rabbānī irişüp...” (GHB, Sidžil 67, s. 1); ”...hidāyet-i ilahiyeye maẓhar...”, GHB, Sidžil 74, s. 136.

16 17

18

”...nāil-i lüṭf-i celī-yi ḥażret-i lem-yezelī olup...”, GHB, Sidžil 74, s. 136.

”...nūr-i hidāyet-i imāna irişüp...” (GHB, Sidžil 67, s. 1); ”...nūr-i hidāyet-i imān ile münevvere olup...”, GHB, Sidžil 74, s. 136. 19

Hanefijski pravnik Ibrāhīm al-Ḥalabī u djelu Multaqa al-abḥur razmatrao je šerijatske uvjete za svjedočenje o bludu, odmazdi i šerijatskim kaznama, kao i situacije u kojima se prihvata svjedočenje samo jedne žene (utvrđivanje djevičanstva i rođenja djeteta). Nakon ovoga, naveo je da su za ostalo tome slično (tj. osim bluda i ostalih šerijatskih kazni poznatih kao “hudud”, odmazde, pitanja djevičanstva, kao i rođenja djeteta), bilo da se radi o imovinskim ili neimovinskim pitanjima, kao što su brak, dojenje, razvod, punomoć i oporuka, potrebna dva muškarca ili jedan muškarac i dvije žene (wa-li-ġairi ḏālike rağulāni aw rağulun wa-imraʼatāni mālan kāna aw ġaira mālin ka-n-nikāḥi wa-r-riḍāʻi wa-ṭ-ṭalāqi wa-l-wakālati wa-l-waṣiyyati). Ovdje se specijalno ne navodi pitanje prijelaza na islam. Međutim, iz njegove definicije može se zaključiti da i prijelazi na islam spadaju u skupinu

220

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 220

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA

Pitanje broja osoba koje su prešle na islam u 19. stoljeću predstavlja poseban problem, o kome se u literaturi susreću samo grube i prilično proizvoljne procjene. P. Gelez jedini je pokušao dati odgovor na ovo pitanje u nekoliko rečenica, i to za period od 1840. do 1878. On navodi da raspolaže konzularnim izvještajima i franjevačkim hronikama, te da u navedenom periodu “broj konvertita, iznosi grosso modo, stotinjak osoba.” Pored toga, iznio je i procjenu da je u najgorem slučaju “bilo hiljadu konverzija u 40 godina”. Smatra da je vrlo vjerovatno da su ispušteni mnogi slučajevi, jer su hronike imale lokalni karakter, a ni konzulske obavještajne mreže nisu pokrivale cijelu teritoriju.20 Navedene procjene odnose se na cijelu teritoriju Bosne i Hercegovine, pri čemu ne izdvaja posebno prelaske na islam, nego općenito govori o broju svih vrsta vjerskih obraćenja. Mimo ovoga, u literaturi nema drugih podataka. Prema našem mišljenju, o broju prijelaza na islam na teritoriji cijelog Bosanskog ejaleta u 19. stoljeću trenutno nije moguće precizno govoriti, prvenstveno zbog toga što nisu sačuvani sidžili za sva područja, a franjevački izvori i konzularni izvještaji daju usputne i rasute podatke. Koliko nam je poznato, temettuat-defteri za Bosanski ejalet još nisu pronađeni, a ostale vrste osmanskih deftera iz 19. stoljeća, koje bi mogle eventualno popuniti postojeće praznine, još uvijek su nedovoljno obrađene i poznate. Zbog svega navedenog, mi nemamo pretenziju davati proizvoljne procjene za teritorij cijelog Bosanskog ejaleta, niti za sve vrste promjena religijskog identiteta, već ćemo se ograničiti na precizne podatke o broju prijelaza na islam u sidžilima sarajevskog Šerijatskog suda za period od 1800. do 1851. godine (uključujući i ove dvije godine), što se može u kontinuitetu pratiti. “ostalih imovinskih i neimovinskih pitanja”, te da se, prema tome, i na njih može primijeniti odredba o dvojici muškaraca ili o jednom muškarcu i dvije žene. Ovo pitanje na sličan način definirao je i šejhul-islam Molla Hüsrev (Ibrāhīm al-Ḥalabī, Multaqa al-abḥur [komentar: Drameli Ḥavāce-zāde İsmāʻīl efendi]. Istanbul, Maḥmūd Beg Maṭbaʻası, 1303, 299. Molla Hüsrev, Dürerü’l-hükkām fī šerḫi gureri’l-aḥkām [osmanski prijevod]. Istanbul, Ṭabʻ-ḫāne-i ʻāmire, 1258, 827). Bez obzira na pravnu mogućnost svjedočenja žena u ovim pitanjima, na sarajevskom Šerijatskom sudu u prvoj polovini 19. stoljeća preferirani su muškarci, pa nije zabilježeno da je i jedna žena svjedočila o prijelazu na islam. Pored imena velikog broja svjedoka bilo je navedeno da su sudski pisari (kātib) ili sudski pozivari (muḥżır). Slično ovome, muškarci su preferirani i u ostalim pitanjima, kao što je, naprimjer, sklapanje braka. GHB, Sidžil 82, s. 2. 20

P. Gelez, Vjerska preobraćenja, 19, 24.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 221

221

10/11/11 7:40 AM


Fahd Kasumović

Osobe koje su prešle na islam na sarajevskom Šerijatskom sudu mogu se podijeliti na dvije skupine. Prvu čine osobe koje su prema ranije opisanoj proceduri očitovanjem svoje slobodne volje i izgovaranjem kelimei-šehadeta prešli na islam, a drugu maloljetna djeca novih muslimana koja su, nakon što im je jedan roditelj prešao na islam, sudskim putem bez posebnog očitovanja volje prevedena na islam.21 Na sarajevskom Šerijatskom sudu u periodu od 1800. do 1851. godine registrirane su 123 osobe koje su očitovanjem svoje slobodne volje postali muslimani. Potrebno je istaći da su se od ovog broja dva slučaja odnosila na otpadnike od vjere (mürtedd) koji su se vratili u islam.22 21

Prema Ebuʼs-Suʻud-efendiji, maloljetna djeca osobe koja je prešla na islam sudskim su putem prevođena na islam. Od ovog su bila izuzeta ona djeca koja su napunila dvanaest godina i koja su izjavila da su postali punoljetni (bāliġ). Ovo se može zaključiti iz sljedećih fetvi Ebuʼs-Suʻud-efendije: “PITANJE: Kada zimmija Zejd postane musliman, a njegova dvanaestogodišnja i punoljetna kćerka Zejneb kaže da ona nije postala muslimanka, saslušavaju li se zimmije koje svjedoče da ona ima dvanaest godina? Odgovor: Saslušavaju?“; “PITANJE: Kada zimmija Zejd milošću Uzvišenog Allaha pređe na islam, do kojih godina se za njegovu djecu presuđuje da su muslimani“? ODGOVOR: Nakon što se izuzmu oni koji su napunili dvanaest godina i rekli ‘postao sam punoljetan/zreo’, presuđuje se da su muslimani za one koji preostanu.” (E. Düzdağ, Ebussuûd Efendi Fetvaları, 90). Sudsko prevođenje djece na islam zajedno s njihovim roditeljima bilo je primjenjivano i na sarajevskom Šerijatskom sudu. Za roditelje se obično isticalo da su pristupili sudu i da svojom voljom prelaze na islam, dok se za djecu navodilo da slijede “boljeg od roditelja” (misli se u pogledu vjere, op. a.) i da su sudski prevedeni na islam, što podrazumijeva da ih se nije pitalo (...ve ṣaġīr oġlı Lāzo veledi Mārḳo daḫi ḫayri ebeveyne tābiʻiyet ile islāmına ḥüküm ve Aḥmed tesmiye olındıġı işbu maḫalde şerḫ virildi). GHB, Sidžil 40, s. 233. 22

“Djevojka (bākire tj. djevica) Hatidža, kći spahije Saliha, iz sela Podpećje u Pljevaljskom kadiluku, koja je od malena živjela kod Pljevljaka Hasan-efendije, postala je otpadnica (mürtedde), Bože sačuvaj. Neko vrijeme ona je stanovala kod zimmije Vasilja, a potom neko vrijeme i kod zimmije Joksima, nedždžara. Poslije toga prešla je kod Šehović mulla Ibrahima. U vrijeme dok je stanovala kod njega pojavio se iz Pljevaljskog kadiluka njen amidža, pa se ona odrekla pogrešne vjere, prihvatila vjeru islam, izgovorila riječi šehadeta i izabrala, tako, ime Hatidža. To je na ovom mjestu zabilježeno. 18 B 1228. [17. 7. 1813.] godine.” (GHB, Sidžil 53, s. 144). Punoljetna djevojka (bikrüʻl-bāliġa) po imenu Stana, kći Petra Cvijetića, koja je izvorno iz sela Šujice (?) u kadiluku Livno, prije ovoga počašćena je čašću islama, što je utvrđeno zahvaljujući Travničkom sudu. Na osnovu toga što je spomenuta - Bože sačuvaj - postala otpadnica (mürtedde), ona je u vrijeme ranijeg valije Abdurahim-paše privedena u grad Sarajevo, predata imamu Mahale Stare džamije hafizu Šerif-efendiji i zatvorena (ḥabs). Spomenuta kršćanka se ovaj put odrekla svojevoljno ispraznih vjera, izgovorila riječi šehadeta i izabrala ime Fatima, što je na ovom mjestu pojašnjeno. 6. Ca 1246. godine. Svje-

222

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 222

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA

Ovo posebno ističemo jer su murtedi imali specijalan tretman u šerijatskom pravu, pa tako i u praksi sarajevskog Šerijatskog suda. Naime, u djelima autora hanefijskog mezheba obično se navodi da se murtedu muškarcu daju tri dana da se pokaje, a ukoliko to ne učini, prijeti mu smrtna kazna. Za ženu nije bilo smrtne kazne, već se ona trebala držati zatvorena dok se ne pokaje.23 Slično ovome, u jednoj Ebuʼs-Suʻudovoj fetvi navodi se da se osoba koja je nakon što je postala musliman ponovo postala “nevjernik” po Šerijatu ima privoliti (cebren) da se vrati u islam, a ako to ne učini, onda je treba pogubiti.24 Bilo je zabilježeno desetero djece koja su sudskim putem uz svoje roditelje bila prevedena na islam, pa je ukupno bilo 133 osobe koji su prešle/prevedene na islam u navedenom periodu.25 Zanimljivo je da su se prijelazi na islam u Sarajevu doci: Abdullah Hasan-beg, hadži Mehmed Hilmi-efendija, hafiz Salih-efendija, Sulejmanaga Pliska. GHB, Sidžil 69, s. 2. 23

“PITANJE: Ako štićenica/ẕimmiyye Hind nakon što je postala muslimanka postane otpadnica, i ako poslije otpadništva ustraje u tome, može li biti ubijena? ODGOVOR: Ne može. Ali se nikada ne može pustiti iz zatvora i ne može vidjeti svijet, sve do smrti.” (E. Düzdağ, Ebussuûd Efendi Fetvaları, 90); “Onome koji postane otpadnik - Uzvišeni Bože sačuvaj - nudi se islam i otklanjaju mu se sumnje, ukoliko ih ima. Ako zatraži odgodu zatvoriće ga se tri dana, pa ako se pokaje [bit će pomilovan], a ako ne, bit će ubijen. Njegovo pokajanje [biva] odricanjem od svake vjere osim islama, ili od onoga što mu je bilo preneseno [od predaka u pogledu vjere]. Ubiti ga prije nego što mu se ponudi [islam] predstavlja napuštanje preporučenog, a za to nema obeštećenja.” U bilješci iznad ovoga stoji “Nema odmazde ni krvarine”. Malo iza ovoga precizira se i pitanje otpadnica: “...a žena se ne ubija, već se zatvara dok se ne pokaje i svaki dan se batina...” (I. Al-Ḥalabī, Multaqa, 220, 221). Na sličan način o ovom pitanju piše u poglavlju o murtedima i Molla Hüsrev. (Molla Hüsrev, Dürer, 216, 218). U sidžilima Sarajevskog suda nismo pronašli nijednog “otpadnika”, pa tako nemamo dokaz da je navedena smrtna kazna za otpadništvo bila izvršavana u Sarajevu u prvoj polovini 19. stoljeća. S druge strane, za jednu od ukupno dvije “otpadnice”, koje se pojavljuju u sarajevskim sidžilima iz istog perioda, navodi se da je bila zatvorena (ḥabs), te se iz toga može zaključiti da je navedeni šerijatskopravni propis za pitanje otpadništva žena bio sprovođen u djelo. GHB, Sidžil 69, s. 2.

24

“PITANJE: Šta po šerijatu sljeduje zimmiji Zejdu koji je nakon što je postao musliman ponovo postao nevjernik? ODGOVOR: Privoljava se u islam (cebr olunur), a ako to ne učini bit će ubijen.” E. Düzdağ, Ebussuûd Efendi Fetvaları, 90.

25

Maloljetna djeca (po šerijatskim propisima) koja su nakon što im je jedan od roditelja postao musliman bila prevedena na islam mogu se pronaći na slijedećim stranicama: GHB, Sidžil 40, s. 233 (jedno); GHB, Sidžil 47, s. 217 (jedno); GHB, Sidžil 60, s. 2 (jedno); GHB, Sidžil 69, s. 134 (dvoje); GHB, Sidžil 79, s. 485 (dvoje); GHB, Sidžil 82, s. 2 (troje).

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 223

223

10/11/11 7:40 AM


Fahd Kasumović

dešavali gotovo svake godine. Od ukupno 52 godine prijelaza nema samo za pet godina.26 Pritom intenzitet prijelaza bio je manje-više stabilan: u jednoj godini najmanje je jedna, a najviše sedam osoba prešlo na islam.27 Potrebno je napomenuti da se pored navedenih osoba koje su posredstvom sarajevskog Šerijatskog suda prešle na islam u sarajevskim sidžilima susreću i bilješke o osobama koje su ranije primile islam na nekom drugom šerijatskom sudu, ili pak na nekom nepoznatom mjestu. Ovo je obično rađeno kada je osoba koja je došla iz drugog mjesta željela iz različitih razloga da se sudski evidentira kao musliman, ili kada bi kadija prilikom rješavanja nekog drugog pravnog posla usputno i ukratko pojašnjavao da je neka osoba ranije prešla na islam. Sve slučajeve ove vrste mi smo svrstali u posebnu grupu. Postoji osam slučajeva ove vrste za koje smo pouzdano utvrdili da se ne poklapaju ni s jednim slučajem koji je već uvršten u ranije spomenutu statistiku. Ukoliko bi i njih uzeli u obzir, možemo govoriti o ukupno 141 osobi čiji je prijelaz na islam bio evidentiran u sarajevskim sidžilima, uz napomenu da su se od toga 133 prijelaza sigurno desila na Sarajevskom sudu. Pored ovoga, postoje i slučajevi u kojima se za neku osobu ne navodi da je prešla na islam i prošla ranije opisanu proceduru, već se samo uz njeno ime navodi da je “upućen/a na Pravi put” mühtedī/yye) ili slično, ali ih mi nismo u već navedenim brojkama uzeli u obzir jer se zbog općenitosti i šturosti podataka nije moglo utvrditi da li se preklapaju s nekim od već uvrštenih slučajeva.28 26 27

To su: 1819, 1823, 1832, 1833 i 1839.

Naprimjer: 1828. godine prešla je samo jedna osoba na islam na sarajevskom Šerijatskom sudu. To je bio Dimo, sin Dime, porijeklom iz Vidinske nahije, koji je postao musliman 17. redžepa 1243, odnosno 3. februara 1828. Ovaj slučaj zabilježen je u sidžilu broj 66. Pored njega, u istom sidžilu postoji još nekoliko slučajeva prelaska na islam, ali oni prema gregorijanskom kalendaru, koji smo uzimali u obzir prilikom sastavljanja statistika, spadaju u 1827. godinu (GHB, Sidžil 66, s. 271). Maksimalni broj prelazaka na islam u jednoj godini prema gregorijanskom kalendaru bio je sedam. To se desilo 1817. godine kada su na islam prešli: Lucija, kći Jakova, Simo, sin Petra, Jovan, sin Antona, Anto, Stojan, sin Koste, Petar, sin ? (nečitko), i Ilija, sin Antona. GHB, Sidžil 57, s. 1,2, 3, 145; GHB, Sidžil 58, s. 165, 166.

28

Milica, supruga zimmije Radeta, iz sela Kuliš, razvela se od njega prije sedam mjeseci, nakon čega je prešla na islam i uzela ime Fatima. Nije bilo navedeno gdje. Sud je to utvrdio zahvaljujući svjedočanstvu Osman-baše, sina Omerovog, i Ahmeda, sina Abdullahovog, što je i evidentirano. (GHB, Sidžil 44, s. 236) Kršćanka Todora iz sela Budoželje u Visočkoj nahiji ranije je prešla na islam. Njen muž Risto doveden je na Visočki sud, gdje je i

224

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 224

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA

Radi donošenja zaključaka o teritorijalnoj i spolnoj zastupljenosti prijelaza na islam pred sarajevskim kadijom napravili smo i statističku analizu za 133 osobe koje su na islam prešle na Sarajevskom sudu, dok preostalih osam slučajeva manje-više pokazuje slične karakteristike, te ih ovom prilikom nećemo posebno statistički izlagati. Počet ćemo s utvrđivanjem mjesta porijekla osoba koje su prelazile na islam, što ukazuje na njihov lokalni i regionalni identitet. Najveći broj osoba koje su prešle na islam bio je porijeklom iz grada Sarajeva i sela koja su pripadala Sarajevskoj nahiji (53). Iz ostalih nahija Sarajevskog kadiluka zabilježeno je 16 osoba, iz ostalih kadiluka i nahija Bosanskog ejaleta 44, iz ostalih dijelova Osmanskog carstva 629, izvan Osmanskog njemu ponuđeno da prijeđe na islam. On je odbio, pa su oni sudskim putem razvedeni. To je utvrđeno na Sarajevskom sudu zahvaljujući svjedočanstvu Hasan-baše, sina Ahmedovog, i Derviša, sina Ramadanovog. (GHB, Sidžil 46, s. 2) Iznad bilješke o vjenčanju tutundžije Halil-baše, sina Ismailovog, i Fatime, kćeri Abdullahove, bilo je zabilježeno da je navedena prešla na islam godinu i po ranije, te da je njen bivši muž Petar odbio da prijeđe na islam, nakon što mu je bilo ponuđeno. Nije navedeno gdje se izvršio sami čin. (GHB, Sidžil 46, s. 203, 226) Slično prethodnom slučaju, prilikom vjenčanja Salih-baše, sina Mustafinog, i Umihane, kćeri Abdullahove, bilo je zabilježeno da je prvom mužu navedene zimmiji Risti bilo ponuđeno prije osam mjeseci da prijeđe na islam na Zeničkom sudu, te da je to odbio. Pored toga, za Umihanu je navedeno da je ona “na Pravom putu” (mühtediyye), što znači da ju je Bog uputio, te da je prešla na islam. (GHB, Sidžil 46, s. 205) Halil iz džemata Ledići, koji je bio na granici punoljetstva (mürāhiḳ) izjavio je na sudu da je ranije postao musliman, da je bio u službi spahije Osmana, kao i da mu je otac Đuro umro u nahiji Zagorje u Fočanskom kadiluku prije šest godina. (GHB, Sidžil 55, s. 9) Za izvjesnog Ibrahima, sina Abdullahovog, koji je bio stanovnik beytü’l-yehūd-a (doslovno: “Kuća Jevreja”. Po svoj prilici se misli na Sijavuš-pašinu dairu u kojoj su stanovali Jevreji, odnosno Čifuthanu), navodi se u sidžilu 56 da je ranije primio islam, kao i da je njegov temessuk za stanovanje u istoj čuvao Isak, sin Avramov. On je spomenuti temessuk/potvrdu predao izvršitelju oporuke navedenog (vāsī), te je to bilo registrirano u sudskom protokolu. (GHB, Sidžil 56, zadnja korica) Jeka, kći Mihajla Koromana, iz sela Ljubogošta u džematu Pale, prešla je prije mjesec dana na islam i uzela ime Habiba. Došla je na Šerijatski sud i to osobno izjavila, pa je to i registrirano u sidžilu (GHB, Sidžil 80, s. 178). Pavo, sin Stipe, iz Splita, u Mostaru je svojevoljno prije 15 dana prešao na islam u prisustvu muftije. Uzeo je ime Mustafa. Registracija ovog prijelaza vjerovatno je izvorno bila zabilježena u mostarskom sidžilu. Međutim, kada je navedeni došao u Sarajevo, ovo je naknadno registrirano i u sarajevskom sidžilu, moguće na njegov zahtjev. GHB, Sidžil, 82, s. 2. 29

Radi se o sljedećim slučajevima: Mijat (?), sin Jovana, iz sela Kruščica u Užičkoj nahiji, prešao je na islam i uzeo ime Hasan (GHB, Sidžil 46, s. 226); Nikola iz sela Dračeva u kadiluku Skoplje (GHB, Sidžil 75, s. 256); Dimo, sin Dime, iz Vidinske nahije, iz sela Košava

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 225

225

10/11/11 7:40 AM


Fahd Kasumović

carstva 11 osoba (uglavnom iz Habsburške monarhije)30, a u tri slučaja nismo (GHB, Sidžil 66, s. 271); Jefto iz Prištine postao je Omer (GHB, Sidžil 76, s. 5); Jovo, sin Radeta, iz Podgorice (GHB, Sidžil 80, s. 1); Mladić od 22 godine Jovanče, sin Jovana, iz sela Ališnica, jednog od “srpskih sela” (Ṣırp ḳurālarından) koje je šest sati udaljeno od Niša, prešao je na Sarajevskom sudu na islam u prisustvu mitropolita. Uzeo je ime Ali. Bio je u službi Emin-age, koji je bio bimbaša 1. tabora u 4. alaju. GHB, Sidžil, 87, s. 169. 30

Jovan, sin Antona/Antuna, iz grada Karlovca u “njemačkoj zemlji” (Nemçe diyārında vāḳiʻ olup), prije jedan mjesec došao je u Gradišku. Na islam je prešao u Sarajevu i uzeo ime Derviš Hasan. (GHB, Sidžil, 57, s. 2) Ilija, sin Petra, koji je porijeklom Nijemac (Fī’l-aṣl Nemçelü olup), a koji je stanovao u Đulzade Mustafa-aginom hanu u Sarajevu, prihvatio je islam na Šerijatskom sudu u Sarajevu i uzeo ime Alija. (GHB, Sidžil 60, s. 2) Zimmija Jovan, sin Jovana, koji je porijeklom Mađar (Fī’l-aṣl Macāriyyü’l-aṣl olup), a koji je ima godina dana na Glasincu bio u mujezinovoj službi, a zatim i u alajbegovoj službi, prihvatio je islam i uzeo ime Mehmed. (GHB, Sidžil 65, s. 2) Zimmija Andri, koji je stanovnik grada Gorica u talijanskoj zemlji (Talijān memleketinde Goriçe kaṣabası mütemekkinlerinden), prije dvije godine došao je u islamsku zemlju (...dāru’l-islāma..., doslovno: u kuću islama), gdje je radio u službi jednog spahije na Glasincu. Prihvatio je islam na sarajevskom Šerijatskom sudu i uzeo ime Omer. (GHB, Sidžil, Sidžil 65, s. 2) Mato koji je izvorno iz sela B...(?) u njemačkoj zemlji (Nemçe vilāyetinde), prije 12 godina otišao je iz svog mjesta. S njemačkom vojskom boravio je u različitim mjestima, te je na koncu došao i u skelu Dobra. Odatle je prije 20 dana otišao i došao u Sarajevo. Na Šerijatskom sudu prihvatio je islam i uzeo ime Mustafa. (GHB, Sidžil, 66, s. 2) Stjepan (İstipān), sin Todora, koji je izvorno iz sela Paoča, koje pripada kasabi Debrecin u mađarskoj zemlji (Macār vilāyetinde), prije dvije godine došao je u skelu Dobra, a odatle je došao u zemlju islama. Već dvije godine je kod različitih osoba u okolini Sarajeva bio u službi, a posljednji je Salih-efendija. Primio je islam i uzeo ime Husejin. (GHB Sidžil 66, s. 4) Jozo, sin Andrije, koji je izvorno stanovnik grada Makarska u njemačkoj zemlji, prije mjesec dana je došao u islamsku zemlju, te je ušao u službu Babić Salih-bega. Primio je islam na sarajevskom Šerijatskom sudu. (GHB, Sidžil 69, s. 133) Hekimbaša bosanskog valije Davud-paše po imenu ? (nečitko), koji je bio engleski uglednik (İngilīz mütehayyizāndan iken), prešao je na islam i uzeo ime Ahmed Nuri-efendija. (GHB, Sidžil 74, s. 136) Aleksandar, sin Mihajla, iz “kaze Budim”, koji je jedno vrijeme boravio kod fratra Stjepana Mikića (prātor İstipān Mīḳik ẓimmī yanında...), u selu Dubravama, koje pripada kadiluku Tuzla, boraveći kao musafir u Sarajevu prešao je na islam. (GHB, Sidžil 83, s. 156) Andrija, zimmija iz Srijemskog sandžaka, nahije Temišvar, sela Kikinda, prije tri godine je došao u islamsku zemlju. U selu Ostojić je bio u službi kod spahije Adema. Uzeo je ime Abdullah. Prešao je na islam 1829. Bez obzira što se navode sandžak i nahija u kojem se nalazi(la) Kikinda, jasno je da ona tada nije bila pod osmanskom vlašću. (GHB, Sidžil 67, s. 1) Marija iz skele Dobra prelazi na islam (GHB, Sidžil 66, s. 3). Na ovih jedanaest prijelaza koji su se desili na Sarajevskom sudu može se dodati i izvjesni Pavo, koji je izvorno podanik Austrije i stanovnik Splita (Avusturya devleti tebaʻasından İsplit kaṣabası mütemekkinlerinden...), a koji je ranije u Mostaru primio islam pred muftijom i uzeo ime

226

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 226

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA

mogli izvršiti preciznu ubikaciju.31 Iz navedenog se vidi da za prelazak na islam nije bio uvjet da se izvrši u mjestu stanovanja, te da su osmanski sudovi bili ravnopravni u ovom pitanju. Potrebno je istaći da se jedan dio ovih osoba koje su porijeklom izvan Sarajevske nahije bio stalno doselio, a mogu se susresti i slučajevi u kojima se navodi da je neko kao gost-putnik (müsafir) odlučio da primi islam u Sarajevu.32 Broj muških osoba koje su primile islam pred sarajevskim mullom bio je veći od broja ženskih (80:43), a kada se uzmu u obzir i djeca koja su prevedena na islam nakon što im je jedan roditelj postao musliman, onda je omjer 85:48 u korist muških osoba. Posebna vrijednost navedenih bilješki o prijelazima na islam jeste u tome što daju čitav niz osobnih podataka o novim muslimanima, te ćemo mi na osnovu njih pokušati dati doprinos izučavanju identiteta osoba koje su prelazile na islam. Zanimljivo je da su oni dolazili iz svih ostalih monoteističkih vjerskih zajednica koje se susreću na ovim prostorima. Katolici i pravoslavni nisu posebno razdvajani niti obilježavani, već su nazivani općim nazivom zimmije (štićenici), koji je korišten za nemuslimanske podanike, a ponekad i samo kao “kršćani” (naṣranī/yye).33 Smatramo da ih je u velikom broju slučajeva Mustafa. GHB, Sidžil 82, s. 2. 31

Trinaestogodišnji Petar Jurec iz sela ? (nečitko), koje spada u “hrvatska sela” (Ḥırvāt ḳurālarından), u Sarajevu je prešao na islam i uzeo ime Omer. Ni u jednom slučaju koji smo analizirali u sidžilima ne navodi se za neko selo u Bosni da je hrvatsko, već se po nahiji ili džematu ili kadiluku definira. Smatramo da se i ovdje radi o selu koje je u Hrvatskoj, a ne u Bosni. Nismo mu pročitali ime, pa smo ga u navedenoj statistici uvrstili u neubicirana sela. Na drugom mjestu vidimo da se za prijelaze na islam ljudi iz sela s područja Srbije (vidi fusnotu 29) koristio naziv “srpska sela”, dok se ni na jednom mjestu ne koristi srpsko ime za sela u Bosni. (GHB, Sidžil 87, s. 169) Za izvjesnog Jovana, sina Mitra, koji je po prelasku na islam uzeo ime Omer, navodi se da je iz sela koje bi se moglo pročitati kao Husika (?). Nismo ga ubicirali. (GHB, Sidžil 43, s. 3) Jana, kći Mitra, prešla je na islam i uzela ime Nefisa. Selo iz kojeg dolazi može se pročitati kao Kozarević ili Kozarović, te je za njega rečeno da pripada spomenutoj nahiji, ali samo ime nahije nije navedeno, niti je ranije u tekstu navedeno. Moguće je da se radi o selu Kozarić u Sarajevskoj nahiji. GHB, Sidžil 62, s. 140.

32

Na sarajevskom Šerijatskom sudu islam je primio i izvjesni Nikola iz sela Dračevo u kadiluku Skoplje. Za njega je je bilo navedeno da se on u Sarajevu nalazio kao musafir (müsāfereten bulunan). (GHB Sidžil 75, s. 256) 33

Npr.: za Nikolu, sina Ilije, iz sela Ravna u Tešanjskom kadiluku, bilo je navedeno da je zimmija/štićenik (GHB, Sidžil, 60, s. 1). Za izvjesnu Anđeliju, kćer Stjepana/Stipana, jednostavno je bilo navedeno da je kršćanka/naṣrāniyye. GHB, Sidžil 61, s. 147.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 227

227

10/11/11 7:40 AM


Fahd Kasumović

moguće razlikovati po imenima, ali zbog toga što ova metoda ne osigurava za svakog pojedinca stopostotnu identifikaciju, mi ovo pitanje nismo posebno statistički analizirali. Napominjemo, ipak, da se posebno često susreću imena koja su karakteristična za pravoslavce.34 U svim slučajevima u kojima se radilo o prijelazu Jevreja na islam – a bila su ukupno tri odrasla i četvero sudski prevedene maloljetne djece – posebno je bilo istaknuto da je dotični bio yehūdī (pored ovoga pronašli smo još jednog Jevreja za kojeg se na zna kada je i gdje prešao na islam).35 Za neke od stranaca koji su došli u Bosanski ejalet i primili islam ne navodi se bilo kakva odrednica koja određuje etničko porijeklo, dok je za jednog bilo zabilježeno da je Englez (hekimbaša bosanskog valije).36 Za nekoliko osoba spomenuto je da su njemačkog ili mađarskog porijekla, ali postoji osnovana sumnja da je to bilo tako budući da su imali slavenska imena (npr. Jovan, sin Jovana).37 34

Npr.: Boško, sin Riste (GHB, Sidžil 47, s. 218); Simo, sin Petra (GHB, Sidžil 57, s. 1); Stojan, sin Koste (GHB, Sidžil 57, s. 145); Jovan, sin Rašović Staniše (GHB, Sidžil 79, s. 486); Aleksandar, sin Mihajla, Đuro, sin Save (GHB, Sidžil 83, s. 156); Petar, sin Jefte Vukovića, Staka, kći Spasoja (GHB, Sidžil 85, s. 2); Jovanče, sin Jovana. GHB. Sidžil 87, s. 169. 35

S...(?), sin Bare, koji je bio stanovnik “Kuće Jevreja” (beytü’l-yehūd, tj. Sijavuš-pašine daire/ Velike avlije/ /Kortiža/Čifuthane), na Šerijatskom sudu se svojom voljom odrekao “ispraznih vjera”, prihvatio islam, izgovorio šehadet i uzeo ime Husejin. (GHB, Sidžil 56, zadnja korica) Jevrej (Yehūdī) Rafo, sin ? (nečitko), koji je rođen u Travniku, došao je prije 12 godina u Sarajevo i nastanio se u Ajas-pašinoj mahali. Svojom voljom on se na Šerijatskom sudu odrekao ispraznih vjera, prihvatio islam i uzeo ime Mustafa. Zajedno s njim na islam su prevedeni i njegov šestogodišnji sin Solomon, kojem je otac izabrao ime Abdullah, kao i devetogodišnja kćerka ? (nečitko), koja je dobila ime Fatima. (GHB, Sidžil 69, s. 134) Jevrej/Yehūdī po imenu ? (nepročitano), sin Jakova, došao je na Šerijatski sud, prihvatio islam i uzeo ime Selim. On je sa suprugom Blankom, kćerkom Solomona, imao jednogodišnjeg sina Jakova i petogodišnju kćer Anu. Oni su sudski prevedeni na islam (...islāmına ḥükm olındıḳdan sonra...), pa je dječak dobio ime Islam, a djevojčica Hajrunisa. Blanki je bilo ponuđeno da prijeđe na islam, ali je ona to odbila. (GHB, Sidžil 79, s. 485) Pored ovih osoba koje su na islam prešle na sarajevskom Šerijatskom sudu postoje i neki Jevreji za koje se ne zna gdje su i kada prešli na islam. Takav je bio i izvjesni stanovnik “Kuće Jevreja” Ibrahim, sin Abdullaha, za kojeg je bilo kratko navedeno da je ranije prešao na islam. (GHB, Sidžil 56, zadnja korica)

36 37

GHB, Sidžil 74, s. 136.

Vjerovatno se pod navedenim mislilo da su porijeklom iz mađarske ili njemačke zemlje. GHB, Sidžil 65, s. 2; GHB, Sidžil 60, s. 2.

228

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 228

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA

Starosnu strukturu osoba koje su prelazile na islam moguće je odrediti samo u pojedinim slučajevima. Za osobe koje su bile punoljetne (bāliġ) i poslovno sposobne, prema šerijatskim propisima, pisari su samo u rijetkim slučajevima navodili godine; velika većina opisanih slučajeva upravo su ovakve prirode. S druge strane, posebno su, ustaljenim terminima, označavali osobe koje su bile maloljetne (ṣaġīr i mümeyyiz), kao i one na granici punoljetstva (mürāhik), budući da je u ovakvim slučajevima bilo važno utvrditi njihov pravni status.38 Ponekad su navodili i njihove godine, pa se tako mogu susresti slučajevi u kojima su osobe koje su prelazile na islam imale 12, 13, 14, a postoji i po jedan slučaj od 9 i 10 godina.39 Potrebno je napomenuti da je punoljetstvo Ṣaġīr u šerijatskopravnoj terminologiji označava maloljetnu osobu. Pojam mümeyyiz doslovno znači “onaj koji razlikuje”, “onaj koji razumije”. Ovdje se podrazumijeva nešto odraslije maloljetno lice koje je u stanju razlikovati “dobro” od “zla”, a ovaj period obično nastupa nakon sedme godine života. Osmanski pisari za pojedina lica zabilježili su sljedeće: “posjeduje um koji je sposoban razlikovati” (mümeyyiz ʻaḳlı olan) i “razlikuje dobro od zla” (ḫayr-i şerrinden temyīz eden). Smatrali su da osobe koje su u stanju razlikovati dobro od zla, iako su maloljetne, mogu izraziti samostalnu volju da prelaze na islam. Marija, kći Ostoje, iz fočanskog džemata Jabuka, imala je trinaest godina kada je svojom voljom (bi’tṭavʻ ve’r-rıżā) prešla na islam. Za nju je bilo navedeno da je u stanju razlikovati dobro od zla (ḫayrı şerrinden mütemeyyize olduġu ḥālde). Izabrala je ime Zlatka (GHB, Sidžil 87, s. 168). Riječ “murahik” potječe od arapskog glagola rāhaqa, koji znači biti skoro zreo (punoljetan), odrasti, približiti se. (Teufik Muftić, Arapsko-bosanski rječnik. Sarajevo, El-Kalem, 1997, 565) Kao šerijatskopravni termin, označava maloljetnu osobu koja je ušla u godine u kojima se mogu pojaviti znaci zrelosti kod muškaraca i kod žena, pa se na taj način približila punoljetstvu, ali još uvijek nije punoljetna.

38

39

Ivan, sin Luke Jažića, iz Vareša, imao je oko 12 godina kada je prešao na islam. Za njega je bilo rečeno da posjeduje um koji je sposoban razlikovati (mümeyyiz ʻaḳlı olan). Uzeo je ime Abdulmuʻmin (GHB, Sidžil 83, s. 156). Zimmija Ivan, iz Vareša, imao je oko 12 godina kada je prešao na islam. Za njega je bilo navedeno da je maloljetnik (ṣaġīr), kao i da posjeduje “um koji je u stanju razlikovati” (mümeyyizü’l-ʻaḳl). Uzeo je ime Mustafa (GHB, Sidžil 83, s. 156). Roza, kći Antona, iz sela Lugovi u Fojničkoj nahiji, bila je u službi Šaban-zade Salih-age i Mustafa-age. Prešla je na islam svojevoljno i uzela ime Nurija. Imala je oko 13 godina, a za nju je rečeno da je murahika (tj. da se približila punoljetstvu). (GHB, Sidžil 78, s. 237) Pavo, sin Martina, bio je u službi Mehmeda Begovića u selu Rakovica u Sarajevskoj nahiji. Prešao je na islam i uzeo ime Mustafa. Bio je prešao desetu godinu kada je prešao na islam. Sud je procijenio da je spomenuti maloljetnik (ṣaġīr) bio mümeyyiz (GHB. Sidžil 78. s. 237). Anica, kći Jovana, koja je imala 13 godina, iz sela Tarčin, nalazila se u službi Rabić Mehmed-bega. Na sudu je procijenjeno da je ona bākire-i bāliġa, odnosno punoljetna djevojka. Uzela je ime Emina. (GHB, Sidžil 67, s. 1) Jovan, sin Petra, iz Čekrekči Musli-

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 229

229

10/11/11 7:40 AM


Fahd Kasumović

prema islamskim propisima vezano za spolnu zrelost, te stoga može varirati od slučaja do slučaja: hanefijski pravnici su smatrali da je donja granica punoljetstva kod dječaka 12, a kod djevojčica 9 godina, dok je gornja granica 18 za dječake, a 17 za djevojčice, prema Abu-Hanifi, a prema njegovim učenicima imamu Abu-Jusufu i imamu Muhammedu gornja granica i za jedne i za druge je 15 godina.40 Prema fetvi šejhul-islama Ebuʼs-Suʻud-efendije, maloljetne osobe mogle su prijeći na islam ukoliko su mogle razumjeti vjeru.41 Ovo pitanje s vremena na vrijeme dovodilo je do sporova, budući da su kod različitih zajednica postojala različita poimanja o zrelosti i punoljetstvu, kao i o “razumijevanju vjere”.42 hudinove mahale u Sarajevu, imao je 9 godina. Uzeo je ime Salih. (GHB, Sidžil 64, s. 1) Boro, sin Blažević Andona, iz Mostarskog kadiluka, koji je otprilike imao 14 do 15 godina, golobradi mladić (şāb-i emred), na Šerijatskom sudu primio je islam i uzeo ime Ibrahim. (GHB, Sidžil 85, s. 2) Ovo su samo neki od slučajeva u kojima su navedene godine osoba koje su prešle na islam. Svi navedeni prešli su na islam izražavanjem svoje slobodne volje. Potrebno je razlikovati ove slučajeve od maloljetne djece koja su prevedena na islam nakon što je jedan roditelj postao musliman. 40

“Presuđuje se punoljetstvo/zrelost kod dječaka pojavom polucije ili izbacivanja sjemena ili oplodnjom, a za djevojčicu pojavom menstruacije i polucije ili pojavom trudnoće. Ako se ništa od toga ne pojavi, onda kada on napuni 18, a ona 17 godina, a kod Dvojice [“ʻindehumā” tj. kod dvojice imama, odnosno prema imamu Abu Jusufu i imamu Muhammedu] kada napune 15 godina. To je preneseno od Imama [tj. od Abu Hanife] te se prema tome donose fetve. Najniži period [tj. najniži period kada se na osnovu pojave navedenih znakova može priznati zrelost] kod dječaka je 12 godina, a kod djevojčica 9 godina, pa ako oni uđu u ove godine i kažu mi smo zreli, priznaće im se i pravno će biti kao onaj koji je zreo.“(I. AlḤalabī, Multaqa, 387-388) Molla Hüsrev nešto detaljnije ovo pitanje razmatra. On također navodi da je prema Abu-Hanifi granica 17 i 18 godina za one kod kojih se nisu pojavili znakovi zrelosti, a da je prema “dvojici imama“(imāmeyn) ta granica 15 godina za oboje, što je također prenijeto od Abu-Hanife. Navodi da je u priznavanju zrelosti 12 godina donja granica za dječake, a 9 godina za djevojčice. Pored ovoga, donio je i određene hadise kako bi dodatno obrazložio navedeno. Molla Hüsrev, Dürer, 703.

41

“PITANJE: Zimmija Zejd svoju djecu od pet-šest godina povjeri u kuću muslimana Amra. Ako Amr spomenute uputi u islam [tj. nadahne ih da prihvate islam], može li se za njih presuditi da su muslimani? ODGOVOR: Može, ukoliko razumiju vjeru (din ta’akkul ederler idi ise)”. E. Düzdağ, Ebussuûd Efendi Fetvaları, 89. 42

Prema austrijskim zakonima, ponoljetstvo je nastupalo sa 24 godine. O nesuglasicama koje su izbile između osmanskih i austrijskih vlasti kada je na islam prešla jedna 18-godišnja djevojka čiji je otac bio austrijski podanik vidi kod: P. Gelez, Vjerska preobraćenja, 43.

230

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 230

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA

Dio ženskih osoba koje su prelazile na islam bile su djevojke,43 dok su druge bile udate. Kada bi neka udata žena prihvatila islam, bilo je uobičajeno da se prelazak ponudi i mužu. Ako bi on odbio, dolazilo je do sudskog razvoda, budući da muslimanka nije mogla biti u braku s nemuslimanom. Ovo je evidentno iz sidžila, a pravni osnov za ovu praksu može se pronaći u djelima Ibrahima El-Halebija i šejhul-islama Molla Hüsreva, kao i u fetvama Ebuʼs-Suʻuda.44 Zanimljivo je da su u slučajevima kada je samo jedan roditelj prihvatio islam maloljetna djeca uvijek predavana njemu i prevođena na islam.45 Ako je dijete bilo punoljetno prema islamskim propisima, smatrano je Za djevojke koje su prešle na islam obično se govorilo “bākire” ili “bākire-i bāliġa”. “Bākire” je samo po sebi “djevica”, dok je “bākire-i bāliġa” punoljetna djevica. GHB, Sidžil 85, s. 2; GHB, Sidžil 67, s. 1.

43

44

“Kada na islam pređe supruga nevjernika ili suprug obožavateljice vatre, islam se nudi onom drugom [tj. onom supružniku koji je ostao nemusliman], pa ako on pređe na islam, onda mu ona pripada, a ako ne, bit će rastavljeni. Ako suprug odbije, onda je rastava “talak”, suprotno Abu Jusufu [prema čijem mišljenju to nije talak, kao vrsta jednostranog razvoda braka u kojom muž “pušta” ženu, već poništavanje (fasḫ) braka posredstvom suda].” (I. Al-Ḥalabī, Multaqa, 120); “PROBLEM: Prelaskom na islam štićenice/zimmiyye rastava ne može biti odlučena. Ako joj je muž odsutan odgađa se do njegovog dolaska. Nakon što prispije, nudi mu se islam. Ako prihvati, brak je potvrđen. Ako odbije, sudija ih rastavlja (tefrik eder). Nakon što prođe vrijeme ” postbračnog pričeka” (ʻiddet), ide kome želi. Sudac će oštro kazniti onoga [tj. onog bivšeg supruga] koji je kasnije uzme.“(E. Düzdağ, Ebussuûd Efendi Fetvaları, 90). Osmanske sudije u slučaju odbijanja muža tretirali su rastavu kao sudsko poništenje braka, što se vidi iz slijedećih formulacija u sarajevskim sidžilima: ”...pošto je on odbio, dodata je šerijatska presuda o njenom šerijatskom rastavljanju od spomenutog supruga...“(...ibāʻ-treba ibāʼ, op. a.-ve imtināʻ itmekle zevc-i mesfūrdan şerʻan tefrīḳine hükm-i şerʻī lāḥik oldıġı...“(GHB, Sidžil 40, s. 233); ”...na osnovu toga što je on odbio, brak koji je postojao između njih poništen je perom ispravnog šerijata...“(”...kabūldan imtināʻına bināen beynlerinde ḳāʼim nikāḥ ḳalem-i şerʻ-i ḳavīm ile fesḫ olındıġı....“). GHB, Sidžil 69, s. 133. 45

“Dijete je musliman, ako mu je jedan od roditelja musliman, kitabija (sljedbenik Knjige tj. jevrej ili kršćanin), ako mu je jedan roditelj kitabija, a drugi obožavatelj vatre” (“wa-ṭ-ṭiflu muslimun in kāna aḥadu abawaihi musliman wa-kitābiyyun in kāna baina kitābiyyin wamağūsiyyin“). Glosa na ovo je: “Zbog toga što dijete slijedi roditelja koji je bolji u pogledu vjere” (“li-anna ṭ-ṭifla yattabiʻu ḫayra l-abawaini dinan“). (I. Al-Ḥalabī, Multaqa, 120) Sidžili pokazuju da je ovo bio i slučaj u praksi na šerijatskim sudovima u Bosni. Kada bi jedan od roditelja prešao na islam, djeca su automatski prevođena na islam, ukoliko su bila maloljetna, pa čak i ako bi drugi roditelj ostao u svojoj vjeri. Argument koji su kadije zapisale u sidžilima bio je da dijete slijedi boljeg od roditelja (ṣaġīr oġlı ḫayr-i ebeveyne tābiʻ

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 231

231

10/11/11 7:40 AM


Fahd Kasumović

za “fāʻil-i muḫtār”, tj. za osobu koja može samostalno odlučivati.46 Ukupno je registrirano 12 slučajeva u kojima je žena prešla na islam, pri čemu je muž odbio, jedan da je muž odbio, pa kasnije prihvatio, te jedan da je muž prihvatio, a žena odbila.47 Ovo odbijanje možda bolje govori o slobodi izbora kada je u olmaġla). GHB, Sidžil 47, s. 217. 46

Takav je, naprimjer, bio Ostojan, sin Mihajla, koji je u vrijeme kada mu je majka prešla na islam imao 15 godina. Računalo se da je on punoljetan i da stoga ima pravo sam odlučivati o svojoj sudbini (tj. da je fāʻil-i muḫtār), dok su njegova maloljetna braća i sestre prevedeni na islam nakon što im je majka postala muslimanka. GHB, Sidžil 82, s. 2. 47

Postoji 12 slučajeva u kojima je žena prešla na islam, a muž odbio nakon što mu je bilo ponuđeno. Devet je slučajeva u kojima su se prijelaz i odbijanje desili na Sarajevskom sudu. To su sljedeći: Sava (?), kći Milka, postala je Emina. Muž Panto je odbio, nakon čega su sudski rastavljeni (ol daḫi ibāʼ ve imtināʻ itmekle tefrīḳ ile hüküm birle) (GHB, Sidžil, 40, s. 233); Savkana, kći Save, postala je Merjem, a muž Nikola, sin Stanka, odbio je (GHB, Sidžil 40, s. 233); Pava, kći Nikole, postala je Derviša, a zimmiji Šahinu je ponuđeno, ali je odbio (GHB, Sidžil 53, s. 1); Đurđija, kći Gavrila, postala je Fatima, a muž Tomo, sin Andrije, odbio je (GHB, Sidžil 55, s. 9); Anđa, kći Miće, postala je Nefisa, a Todor je odbio (GHB, Sidžil 69, s. 2); Jovanka, kći Todora, postala je Fatima, a muž Todor, sin Đure, odbio je (GHB, Sidžil 69, s. 133); Mara (?), kći Đure, postala je Fatima. Boravila je u kući imama Osman-efendije, dok nije ponuđeno mužu, a on je kasnije odbio, pa su sudski razvedeni (GHB, Sidžil 74, s. 136); Jana, kći Novaka, postala je Merjem, a muž Mićo je odbio (GHB, Sidžil 76, s. 3); Ana, kći Riste, postala je Fatima, a muž Vasil je odbio (GHB, Sidžil 82, s. 2). Tri su slučaja u kojima se prijelaz desio ranije i na nekom drugom mjestu, ili u kojima se naknadno radi vjenčanja bilježi da se desio prijelaz i odbijanje. Za neke od njih registrira se samo novo muslimansko ime, a staro, nemuslimansko se ne spominje. Ime oca sakriveno je pod imenom Abdullah (Božiji rob), kako je bila uobičajena praksa. Radi se o sljedećim slučajevima: Todora je ranije bila prešla na Visočkom sudu, a muž Risto je odbio (GHB. Sidžil 46, s. 2); Fatima je prešla prije godinu, ne navodi se gdje, a muž Petar je odbio. Ovo je utvrđeno svjedočanstvom dvojice svjedoka i navedeno je kao bilješka iznad vjenčanja (GHB, Sidžil 46, s. 3); Umihana, kći Abdullaha, prešla je na islam u Zenici, a muž Risto je odbio. (GHB, Sidžil 47, s. 217) Postoji jedan slučaj na Sarajevskom sudu u kojem je muž odbio, da bi kasnije prihvatio islam. Radi se o izvjesnom Živku, koji je, nakon što je Cvijeta, kći Mihajla, prešla na islam, odbio. Njihov trogodišnji sin predat je majci i preveden na islam u skladu sa šerijatskim propisima. Uskoro je i Živko prešao na islam (GHB, Sidžil 47, s. 217). Postoji samo jedan slučaj da je muž prešao na islam, pri čemu je supruga odbila: jedan Jevrej koji je uzeo ime Selim prešao je na islam, a supruga Blanka, kći Solomona, odbila je (GHB, Sidžil 79, s. 485). Navedene slučajeve mi smo uvrstili u statistiku koja se nalazi u osnovnom tekstu. Međutim, potrebno je istaći da postoje i oni slučajevi za koje nismo mogli utvrditi da li je drugi supružnik uopće bio živ u vrijeme prijelaza, odnosno da li je odbio, a jasno je da su osobe koje su prešle na islam imale djecu. Zbog toga ih posebno ovdje izdvajamo: Izvjesna

232

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 232

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA

pitanju prihvatanje islama, nego i formulacije u sidžilima kojima se konstatira da je neko svojom voljom postao musliman. Pored navedenih pitanja, za razumijevanje identiteta osoba koje su prelazile na islam potrebno je pojasniti i njihov socijalni background. Zanimanja kojima su se oni bavili, kao i zanimanja kojima su se bavili njihovi roditelji, mogu poslužiti kao pokazatelj njihovog socijalnog statusa. Potrebno je istaći da su u sidžilima samo u malom broju slučajeva navedena zanimanja osoba koje su prelazile na islam, ili njihovih roditelja, ali smatramo da je i to dovoljno da se vide socijalni slojevi iz kojih su dolazili. Bilješke u kojima se navodi zanimanje pokazuju da su na islam prešli: jedan staklar, dvije osobe za čijeg se oca navodi da je pekar, jedan čifčija, kćerka jednog čifčije, 16 osoba za koje se navodi da su sluge/hizmećari ili da su u službi/hizmetu pojedinih imućnijih osoba, kao i jedan hekimbaša bosanskog valije i jedna spahijina kći koja je počinila “otpadništvo“(irtidād), pa se vratila u vjeru.48 Dolazili su iz gradskih Goša prešla je na islam i uzela ime Nefisa. S njom je bio preveden i maololjetni sin Marko, koji je postao Ahmed. O mužu nema nikakvih podataka (GHB, Sidžil 40, s. 233); Anđelija, kći Bore, prešla je na islam, a zajedno s njom bila je prevedena i kćerka Ana, koja je bila u njenom starateljstvu. Muž se ne spominje (GHB, Sidžil 60, s. 2); Rafo je postao Mustafa, a s njim prelazi i dvoje djece. Supruga se ne spominje (GHB, Sidžil 69, s. 134); Marija, kći Pave, postala je Fatima. Spominje se jedino da je od prvog muža Mihajla imala djecu čija su imena bila navedena. Ne zna se šta je bilo s mužem. GHB, Sidžil 82, s. 2. 48

Marijan, sin Laze, iz Husrev-begove mahale u Sarajevu, bio je staklar/cāmcı (GHB, Sidžil 69, s. 2); Pava, iz Duradžik mahale u Sarajevu, bila je kći pekara/ḫabbāz Nikole (GHB, Sidžil 53, s. 1); Jovan, iz Peltek Husamuddinove mahale u Sarajevu, bio je sin pekara/ ekmekçi Nikole (GHB, Sidžil 53, zadnja korica); Boško, sin Riste, bio je mustedžir (zakupnik, tj. čifčija) Osman-bega Dženetića (GHB, Sidžil 47, s. 218); Marija, iz sela Pohvalići u džematu Butmir, bila je kći Barutije, čifčije Hadžidurakovića (GHB, Sidžil 50, s. 2); Trivun, sin Nikole, iz sela Čaplje u kazi Kamengrad, bio je u službi/ḫidmet Derviš-bega u visočkom džematu Radovlje (GHB, Sidžil 41, prednja korica); Za Halila, sina Đure, koji je ranije prešao na islam, bilo je zapisano da je bio u službi Osman-spahije u džematu Ledići (GHB, Sidžil 55, s. 9); Maloljetna Lucija, kći Jakova, iz Visočke nahije, stanovala je u Sarajevu kod hadži bule Merjem. Ne navodi se direktno da je u službi, ali smatramo da se podrazumijeva, jer je bio običaj da djeca iz siromašnijih porodica hizmete u bogatijim kućama (GHB, Sidžil 57, s. 1); Božo, sin Vidoja, bio je u hizmetu kod Crnčala u kadiluku Rogatica (GHB, Sidžil 61, s. 147); Jovan, sin Jovana, koji je mađarskog porijekla, bio je na Glasincu u službi mujezina, a zatim kod alajbega (GHB, Sidžil 65, s. 2); Andrija, iz grada Gorica u “talijanskoj zemlji”, bio je u službi/ḫidmet kod spahije Bande (GHB, Sidžil 65, s. 2); Zimija Andrija, porijeklom iz sela Kikinda, bio je u službi/ḫidmet spahije Adema (GHB, Sidžil 67,

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 233

233

10/11/11 7:40 AM


Fahd Kasumović

i seoskih sredina. Budući da se gradsko stanovništvo bavilo pretežno trgovinom i zanatima, držimo da su se i osobe koje su dolazile iz gradskih sredina pretežno bavile ovim zanimanjima ili su dolazile iz trgovačkih i zanatlijskih porodica. Slično ovome, nemuslimansko stanovništvo na selima uglavnom se bavilo zemljoradnjom i stočarstvom, te je osnovana i pretpostavka da su to bila i zanimanja najvećeg dijela onih koji su dolazili sa sela. Status čifčija/ mustedžira za neke od njih potvrđen je u izvorima, kao što smo to ranije pokazali.49 Broj seoskog stanovništva koje je prelazilo na islam bio je veći od broja gradskog stanovništva. Od 123 osobe (što uključuje i dvije “otpadnice“) koje su svojom voljom prešle na islam na sarajevskom Šerijatskom sudu 33 su porijeklom iz grada, 81 porijeklom sa sela, a za 9 je bila navedena samo administrativna jedinica iz koje dolaze, odnosno država ili porijeklo (za pojedine strance), tako da se ne vidi da li dolaze iz grada ili sa sela. Ako se tome dodaju i djeca koja su prevedena na islam, kada im je jedan od roditelja postao musliman, onda je omjer grad – selo 39:85 (plus 9 slučajeva gdje se navodi samo administrativna jedinica ili porijeklo). Zanimljivo je da razlika u broju prijelaza između gradskog i seoskog stanovništva postaje značajno manja ako se uzme u obzir samo Sarajevska nahija, te iznosi 20:27 u korist sela, a kada se uzmu u obzir i na islam prevedena djeca, broj prijelaza u gradu sasvim neznatno zaostaje (25:28).

s. 1); Anica, kći Šinik Jovana, iz Tarčina, punoljetna djevojka od 13 godina, bila u službi Rabić Mehmed-bega (GHB, Sidžil 67, s. 1); Dimo, sin Dime, iz nahije Vidin, bio je sluga/ ḫidmet-kār Mehmed-bajraktara (GHB, Sidžil 66, s. 271); Jozo, sin Andrije, iz Makarske, bio je u službi Babić Salih-bega (GHB, Sidžil 69, s. 133); Pero, sin Martina, bio je u službi Mehmeda Begovića u selu Rakovica (GHB, Sidžil 78, s. 237); Trinaestogodišnja Roza, kći Martina, iz sela Lugovi u Fojničkoj nahiji, bila je u službi/hizmetu kod Šabanović Salih-age i Mustafa-age, (Sidžil 78, s. 237); Luka, sin Matana, bio je u službi Šerifović Ali-efendije (GHB, Sidžil 79, s. 477); Petnaestogodišnji Đuro, sin Save, iz Mostara, bio je u službi muftije Mehmeda Šakir-efendije u Sarajevu (GHB, Sidžil 83, s. 156); Petar, sin Jefte Vukovića, iz Stoca, bio je u službi kršćanke Marije u Sarajevu (GHB, Sidžil 85, s. 2); Jovanče, sin Jovana, iz sela Ališnica kod Niša, bio je u službi Emin-age, bimbaše 1. tabora 4. puka/alaja (GHB, Sidžil 87, s. 169); Ahmed Nuri-efendija bio je hekimbaša bosanskog valije Davudpaše. Porijeklom je Englez (GHB, Sidžil 74, s. 136); Hatidža, kći Salih-spahije, počinila je otpadništvo, pa se kasnije vratila u vjeru. GHB, Sidžil 53, s. 144. 49

Vidi fusnotu 48.

234

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 234

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA

Na koncu, možemo ukratko zaključiti da su prijelazi na islam koji su se desili u prvoj polovini 19. stoljeća na sarajevskom Šerijatskom sudu odličan pokazatelj da se proces širenja islama i dalje nastavio odvijati, doduše u prilično skromnim razmjerama; skoro svake godine bilo je novih prijelaza, a među novim muslimanima bilo je domaćih pravoslavaca, katolika, Jevreja, kao i osoba iz drugih dijelova Osmanskog carstva, ali i iz Habsburške monarhije. Analizu koju smo izvršili za prvu polovinu 19. stoljeća na osnovu sarajevskih sidžila moguće je uraditi u relativnom kontinuitetu za sarajevski Šerijatski sud i za drugu polovinu 18. stoljeća, a slični podaci se mogu pronaći i u ostalim sidžilima s prostora Bosanskog ejaleta, s tim da se zbog njihove slabe očuvanosti ne može kontinuirano pratiti veći broj godina. Značajno pitanje koje bi temeljito trebalo istražiti jesu motivi osoba koje su prelazile na islam. O ovome sidžili, kao i ostale vrste dostupnih izvora, daju ograničene podatke, te je pri donošenju zaključaka o ovome problemu potrebno uzeti u obzir međusobno prožimanje različitih religijskih, kulturnih, socijalnih, ekonomskih, psiholoških i drugih individualnih faktora koji su mogli utjecati na pojedinca da prihvati islam, kao i njihovu kontekstualizaciju u historijske okolnosti 19. stoljeća.50

50

Napominjemo da navedeni faktori ovdje nisu nabrojani prema njihovom značaju, te da od slučaja do slučaja jedan može biti nešto značajniji, dok u nekom drugom slučaju drugi faktor može igrati veću ulogu u prelasku na islam. Smatramo da je pri prelasku samo jednog čovjeka na islam u isto vrijeme potrebno uzeti u obzir isprepletenost i istovremeni utjecaj različitih faktora, a pogotovo za čitave grupe.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 235

235

10/11/11 7:40 AM


Fahd Kasumović

CONVERSIONS TO ISLAM IN THE SIJJILS OF THE SARAJEVO SHARIA COURT FROM THE FIRST HALF OF THE 19TH CENTURY (Summary) A mass trend of converting to Islam took place in Bosnia and Herzegovina in the period between the 15th and 17th centuries, and has, thanks to the work of a couple of researchers of this period, been extensively studied and expounded on. On the other hand, historical research has very little information on conversions to Islam in the period that followed. In light of this, the goal of this study was to shed light on the conversions to Islam before the Sarajevo Sharia Court in the first half of the 19th century. In doing so, it devotes particular attention to the very act of conversion, its foundations in the Sharia law, the intensity of the conversions, and the identities of the converts themselves. Upon studying the Sarajevo sijils, we see that the trend of the expansion of Islam did continue in the 19th century, albeit to a much more limited extent. Between 1800 and 1851, 123 people willingly converted to Islam before the Sharia Court in Sarajevo. Two of these converts were apostates/mürtedd, who were returning to Islam. In addition, there were also ten underage children (according to Sharia regulations), who were legally converted to Islam after one of their parents became a Muslim. The greatest number of converts were from the town of Sarajevo and the villages within the Sarajevo nahiye (53 converts), while there were 16 registered converts from other nahiyes in the Sarajevo kaza, 44 converts from other kazas and nahiyes in the Eyalet of Bosnia, 6 from other areas in the Ottoman Empire, 11 from areas outside the Empire (mainly from the Habsburg Monarchy, and 3 cases that we could not localise with respect to the convert’s place of origin. There were conversions happening almost every year, with only five years in this period for which we have no registered conversions, while between one and seven people converted within one Gregorian calendar year. The new Muslims had been members of the monotheistic religions found in our region (Catholics, Orthodox Christians, Jews), and hailed from both town and village surroundings. The number of 236

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 236

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PRIJELAZI NA ISLAM U SIDŽILIMA SARAJEVSKOG ŠERIJATSKOG SUDA IZ PRVE POLOVINE 19. STOLJEĆA

male converts who accepted Islam before the Sarajevo mulla exceeded the number of female converts (80:43), but when we take into account the number of children that were automatically converted to Islam after one of their parents would convert, then the ratio would be 85:48 in favour of male converts. When a married woman converted, it was customary practice of offer Islam to her husband, and if he declined, they would be legally divorced, as a Muslim woman could not be married to a non-Muslim man. It is our belief these recorded refusals – which were not just noted administratively in the fiqh books, but were actually decided upon by the court in Sarajevo – speak more as to the freedom of choice that was offered to individuals when it came to accepting Islam, than even the formulations in the sijils, which also stipulate that one had become a Muslim by their own free will. (Translated by Sabina Gadžo)

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 237

237

10/11/11 7:40 AM


IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 238

10/11/11 7:40 AM


Denis Bećirović

NORMATIVNI OKVIR I STVARNI POLOŽAJ ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI TOKOM PRVE DECENIJE NAKON ZAVRŠETKA DRUGOG SVJETSKOG RATA

N

akon završetka Drugog svjetskog rata (9. maj 1945. godine) jugoslavenski komunisti su, ne čekajući izbore, prejudicirali karakter unutrašnjeg uređenja kao federativnog. Privremena skupština Demokratske federativne Jugoslavije zakonom je (21. august 1945. godine) propisala da se Ustavotvorna skupština sastoji iz dva doma: Savezne skupštine i Skupštine naroda. Ovakvim postupcima suprotstavili su se predstavnici opozicionih snaga, naglašavajući da odluka o unutrašnjem uređenju Jugoslavije pripada isključivo demokratski izabranoj i suverenoj Konstituanti. No, bez obzira na ovakve stavove komunisti se nisu puno obazirali na primjedbe opozicije, tako da ubrzo nakon usvajanja ovog zakona 1. septembra 1945. godine formiraju posebnu Komisiju za ustav kao savjetodavno tijelo Ministarstva za konstituantu. Komisija je imala zadatak da pripremi tekst Nacrta ustava za Ministarstvo za konstituantu, koje je bilo ovlašteno da isti predloži Saveznoj vladi. Poslije završenih izbora za Ustavotvornu skupštinu 11. novembra 1945. godine oba doma ove skupštine sastala su se 29. novembra 1945. godine i usvojila Deklaraciju o proglašenju Federativne Narodne Republike Jugoslavije. Time je Ustavotvorna skupština počela rad na izradi prvog ustava socijalističke Jugoslavije. U okviru njega trebalo je, pored ostalog, cjelovito urediti osjetljivu problematiku odnosa između države i vjerskih zajednica. Tokom IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 239

239

10/11/11 7:40 AM


Denis Bećirović

javne rasprave o Nacrtu ustava i zasjedanja Ustavotvorne skupštine od strane građana stizale su različite ideje i prijedlozi o tome kako treba formulisati pojedine dijelove Ustava.1 Javna rasprava o novom Ustavu FNRJ okončana je 31. januara 1946. godine, kada je Ustavotvorna skupština FNRJ usvojila prvi Ustav socijalističke Jugoslavije. Ustav je regulirao pitanje odnosa između države i vjerskih zajednica bazirajući se na sljedećim načelima: vjerske zajednice su odvojene od države i škole; građanima se garantuje sloboda savjesti i vjeroispovijesti; vjerske zajednice mogu slobodno obavljati vjerske poslove i obrede ako njihovo učenje nije u suprotnosti sa Ustavom; zabranjuje se zloupotreba vjere u političke svrhe; vjerske škole za obrazovanje vjerskih službenika pod nadzorom su države i država može finansijski pomagati vjerske zajednice. Socijalistički režim je smatrao da samo potpuno odvajanje vjerskih zajednica od države može osigurati ravnopravnost spomenutim zajednicama i zaštititi najvažniju tekovinu narodnooslobodilačke borbe – bratstvo i jedinstvo.2 Na osnovu navedenih načela Ustav FNRJ je u šest posebnih članova (sadržanih u glavi V – prava i dužnosti građana) uredio pitanje vjerskih prava, sloboda i nadležnosti u novoj državi. 1

Opširnije o političkim prilikama neposredno nakon okončanja rata i aktivnostima na donošenju Ustava FNRJ pogledati u: Jera Vodušek Starič, Kako su komunisti osvojili vlast 1944.-1946. Zagreb: Naklada Pavičić d.o.o, 2006, 372-416; Marija Obradović, ”Narodna demokratija” u Jugoslaviji 1945.-1952. Beograd: Institut za noviju istoriju Srbije, 1995, 31; Branko Petranović – Momčilo Zečević, Jugoslovenski federalizam. Ideje i stvarnost, Tematska zbirka dokumenata, II tom. Beograd: IRO PROSVETA OOUR “Izdavačka delatnost”, 1987, 212, 215. i 233; Dragoljub R. Živojinović, Vatikan, Katolička crkva i jugoslovenska vlast 1941.-1958. Beograd: Javno preduzeće “Službeni glasnik”, 2007, 123-150; Srđan Cvetković, Između srpa i čekića. Represija u Srbiji 1944.-1953. Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2006, 306-329; Miroslav Akmadža, Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.1966. Rijeka: “Otokar Keršovani” d.o.o, 2004, 6-7; Husnija Kamberović, Prema modernom društvu. Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2000, 29-41; Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka. Sarajevo: Bošnjačka zajednica kulture “Preporod”, 1998, 553-554; Branko Petranović – Momčilo Zečević, Jugoslavija 1918.-1984., Zbirka dokumenata. Beograd: Izdavačka radna organizacija “RAD”, 1985, 649-655; Branko Petranović – Momčilo Zečević, Istorija socijalističke Jugoslavije, Dokumenti I. Beograd: “Radnička štampa”, 1977, 103-121. 2

Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ), Beograd, Savezna komisija za vjerska pitanja (dalje: SKVP), 144-8-131.

240

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 240

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NORMATIVNI OKVIR I STVARNI POLOŽAJ ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

U članu 21. garantuje se ravnopravnost svih građana tako da su:

“Svi građani Federativne Narodne Repulike Jugoslavije jednaki (...) pred zakonom i ravnopravni (...) bez obzira na narodnost, rasu i veroispovest. Ne priznaju se nikakve privilegije po rođenju, položaju, imovnom stanju i stupnju obrazovanosti. Protivan je Ustavu i kažnjiv svaki akt kojim se građanima daju privilegije ili ograničavaju prava na osnovu razlike u narodnosti, rasi i veroispovesti, kao i svako propovedanje nacionalne, rasne ili verske mržnje i razdora.”3

Biračko pravo građana regulirano je članom 23. Ovo pravo oduzeto je licima koja su sudskom presudom lišena biračkog prava ili su na osnovu Saveznog zakona izgubila biračko pravo, osim ovih lica: “Svi građani, bez razlike pola, narodnosti, rase, veroispovesti, stupnja obrazovanosti i mesta stanovanja, koji su navršili 18 godina starosti, imaju pravo da biraju i da budu birani u sve organe državne vlasti. (...) Biračko pravo je opšte, jednako i neposredno i vrši se tajnim glasanjem.”4

Pitanje slobode vjeroispovijesti, vjerskih škola i zabrane zloupotrebe vjere u političke svrhe regulirano je članom 25, tako da je: “Građanima (...) zajamčena sloboda savesti i veroispovesti. Crkva je odvojena od države. Verske zajednice čije se učenje ne protivi Ustavu, slobodne su u svojim verskim poslovima i u vršenju verskih obreda. Verske škole za spremanje sveštenika slobodne su, a stoje pod opštim nadzorom države. Zabranjena je zloupotreba crkve i vere u političke svrhe i postojanje političkih organizacija na verskoj osnovi. Država može materijalno pomagati verske zajednice.”5

Član 26. odnosio se na pitanje braka, porodice, bračnih sporova, evidenciju rođenih, vjenčanih i umrlih. On je definirao da su: 3

Službeni list FNRJ, II, br. 10, Beograd, 1. II 1946, Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 77. 4 5

Isto, 77. Isto, 77-78.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 241

241

10/11/11 7:40 AM


Denis Bećirović “Brak i porodica (...) pod zaštitom države. Država zakonom uređuje pravne odnose braka i porodice. Punovažan je samo brak zaključen pred nadležnim državnim organima. Posle zaključenja braka građani mogu izvršiti i venčanje po verskim propisima. Svi bračni sporovi spadaju u nadležnost narodnih sudova. Evidencija rođenih, venčanih i umrlih je u nadležnosti države. Roditelji imaju prema deci rođenoj van braka iste obaveze i dužnosti kao i prema bračnoj deci. Položaj vanbračne dece uređuje se zakonom. Maloletna lica stoje pod naročitom zaštitom države.”6

U članu 27. propisano je da se svim:

“Građanima (...) zajamčuje sloboda štampe, govora, udruživanja, zborova, javnih skupova i manifestacija.”7

Na kraju, u članu 38. stajalo je:

“U cilju podizanja opšte kulture naroda, država obezbeđuje da škole i druge prosvetne i kulturne ustanove budu dostupne svim slojevima naroda. Država posvećuje naročitu pažnju omladini i zaštićuje njeno vaspitanje. Škole su državne. Samo zakonom može se dopustiti osnivanje privatnih škola, a njihov je rad pod kontrolom države. Osnovna škola je obavezna i besplatna. Škola je odvojena od crkve.”8

Nakon usvajanja Ustava FNRJ svih šest narodnih republika imale su obavezu, shodno odredbama člana 11. spomenutog Ustava, usvojiti i proglasiti republičke ustave. U Bosni i Hercegovini je ova obaveza realizirana jedanaest mjeseci nakon proglašenja prvog Ustava FNRJ (31. decembra 1946. godine), kada je Ustavotvorna skupština Narodne republike Bosne i Hercegovine usvojila i proglasila prvi Republički ustav. Komparirajući odredbe Ustava FNRJ i Ustava NRBiH koje se dotiču položaja vjerskih zajednica, uočit ćemo gotovo 6 7 8

Isto, 78. Isto. Isto, 79.

242

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 242

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NORMATIVNI OKVIR I STVARNI POLOŽAJ ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

potpunu istovjetnost tekstova navedenih ustava. Neznatne razlike u sadržini tekstova ova dva ustava postojale su samo u nekim dijelovima i bili su čisto tehničke prirode. Dakle, Republički ustav je, kao i Savezni ustav, u šest posebnih članova (članovi 22, 24, 26, 27, 28 i 39) donio identična rješenja u vezi sa vjerskim pravima i slobodama, te nadležnostima vjerskih zajednica.9 Ako ekvipariramo Ustav FNRJ iz 1946. godine, primjera radi, sa Vidovdanskim ustavom iz 1921. godine, uočit ćemo nekoliko važnih promjena vezanih za Islamsku zajednicu (dalje: IZ). Naime, IZ je na osnovu odredbi prvog Ustava Kraljevine SHS zadržala nadležnost nad pitanjima evidencije rođenih, umrlih, vjenčanih i u bračnim sporovima. Vidovdanski ustav je omogućio muslimanskoj zajednici da u porodičnim i nasljednim poslovima muslimana sude državne šerijatske sudije, a školski sistem nije bio odvojen od vjerskih zajednica. Sva spomenuta ustavna prava i nadležnosti koje je IZ imala u Kraljevini SHS/Jugoslaviji poslije usvajanja Ustava FNRJ ukidaju se.10 Ipak, iako su IZ-u u Bosni i Hercegovini sa donošenjem Ustava FNRJ i Republičkog ustava oduzeta brojna prava i nadležnosti koje je decenijama prije toga uživala, a njeni najvažniji prijedlozi za korekcije Ustava tokom javne rasprave odbijeni od strane komunističke vlasti, najviši predstavnici IZ-a tokom 1947. godine odobravaju nova ustavna rješenja kojim se uređuje položaj vjerskih zajednica. Očigledno, snažan pritisak državno-partijske mašinerije na vjerske zajednice nije mimoišao ni IZ, koja u izmijenjenim društvenopolitičkim okolnostima nastoji pronaći način da se adaptira, koliko je to bilo moguće, na nove prilike. Tako se i desilo da je sužavanje vjerskih prava i sloboda u socijalističkoj Jugoslaviji putem Rezolucije Vrhovnog vakufskog sabora IZ-a u FNRJ, usvojenoj na Prvom zasjedanju 26-27. augusta 1947. godine u Sarajevu, okarakterizirano kao ostvarenje davnašnje težnje muslimana za punom ravnopravnošću i slobodom koja je utvrđena Ustavom FNRJ i ustavima narodnih republika. Nadalje, u rezoluciji se navodi da je “...u novoj demokratskoj Jugoslaviji ostvaren nesmetan razvitak pripadnicima naše vjer9

Službeni list NR BiH, III, br. 1, Sarajevo, 8. I 1947, Ustav Narodne Republike Bosne i Hercegovine, 5-7. 10

Upor. Zbornik zakona i naredaba za BiH, XXI, Sarajevo, 30. VII 1921, Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, 146-163; Službeni list FNRJ, II, br. 1, Beograd, 1. II 1946, Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije, 74-94.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 243

243

10/11/11 7:40 AM


Denis Bećirović

ske zajednice u svakom pogledu i zakonima i u životu obezbijeđena sloboda vjere i nepovredivost vjerskih osjećanja. Vjera nije više kao nekada sredstvo u rukama vlastodržaca (...) ona je postala slobodna savjest pripadnika svih vjerskih organizacija koju niko i ničim ne ometa”. Posebno je indikativno da se u navedenoj rezoluciji konstatuje “...da izvršeno odvajanje vjerskih zajednica od države ne samo da nije od štete po interese naše vjerske zajednice, nego naprotiv, tim aktom (...) obezbijeđen je nesmetan i slobodan život naše vjerske zajednice i zagarantovana puna ravnopravnost svih vjerskih zajednica u odnosu na državu”. Na kraju rezolucije pozvani su svi organi i pojedinci unutar IVZ-a “...da svim snagama pomognu napore (...) narodne države u izgradnji boljeg i sretnijeg života svih naroda u Jugoslaviji” i očuvanja “stvorene vjerske jednakopravnosti”.11 Ustavom utvrđena vjerska prava i slobode nisu istovremeno značile i njihovo konkretno oživotvorenje u praksi. Praktično primjenjivanje vjerskih prava i sloboda na terenu umnogome je zavisilo od volje partijskih organizacija i njihovih političkih ciljeva. Državno-partijske strukture su u odnosu prema IVZ-u imale dva različita pristupa. S jedne strane, Partija je težila da Ustav uskladi sa temeljnim načelima slobode vjere i vjerskog organiziranja, a s druge strane, u realizaciji proklamiranog ona je često sužavala i kršila spomenuta načela. Tome je dodatno doprinijela činjenica da ustavno načelo savjesti i slobode vjeroispovijesti nije bilo konkretizirano nikakavim posebnim zakonom i moglo se dosta široko tumačiti. Ovakva zakonska nedorečenost omogućavala je vladajućoj partiji da u svim spornim situacijama između države i vjerskih zajednica presuđuje i odlučuje u korist svoje sebične politike. U godinama poslije usvajanja prvog Ustava FNRJ pukotina između usvojenih ustavnih odredbi i njihovog konkretnog poštivanja od strane državnopartijskih struktura na terenu sve više se širila. Exempli causa, nepuna dva mjeseca poslije usvajanja Ustava FNRJ Ulema medžlis u Sarajevu, pozivajući se na ustavni princip slobode vjere i savjesti, traži da se učenicima srednjih škola islamske vjeroispovijesti omogući da petkom od jedanaest do trinaest sati slobodno obavljaju džuma-namaz. U obrazloženju ovog zahtjeva Ulema medžlis je, između ostalog, naveo da je izvršavanje džuma-namaza jedna od 11

Rezolucija Vrhovnog vakufskog sabora Islamske vjerske zajednice u FNRJ. Sarajevo: Glasnik, Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ, 1953, br. 1-3, 18-19.

244

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 244

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NORMATIVNI OKVIR I STVARNI POLOŽAJ ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

imperativnih dužnosti svakog odraslog muslimana i da je u vrijeme obavljanja ove svete dužnosti muslimanima zabranjeno raditi. Uz to, ukazano je da to ne bi bila nikakva privilegija đaka islamske vjere, jer i učenici ostalih vjera idu nesmetano u svoje bogomolje nedjeljom kada škole ne rade. Na kraju obraćanja Zemaljskoj komisiji Bosne i Hercegovine za vjerska pitanja Ulema medžlis kompromisno predlaže da se ovaj prijedlog ne odnosi na sve učenike islamske vjeroispovijesti, već samo na one učenike koji dobrovoljno prihvate da prisustvuju svojim vjerskim dužnostima. Međutim, ni takav prijedlog nije bio prihvatljiv za predstavnike vlasti. Zemaljska komisija za vjerska pitanja odgovorila je nakon više od četiri mjeseca poslije upućivanja zahtjeva Ulema medžlisa, ističući da ovaj prijedlog nije prihvatljiv. Koliko je bilo hipokrizije u odgovoru koji je potpisao predsjednik ove komisije Hasan Ljubunčić najzornije svjedoči dio obrazloženja u kojem se kaže da bi prihvatanje ovog zahtjeva značilo davanje “...posebnih privilegija jednoj konfesiji mimo druge, čime bi bila okrnjena ravnopravnost predviđena odredbama našega Ustava”, te da bi to “...izazvalo netrpeljivost i neraspoloženje učenika drugih konfesija, koji bi to smatrali (...) naročitom povlasticom za njihove drugove islamske vjere (...) a što bi imalo hrđavog utjecaja na odnose među učenicima”.12 Razlika između normativnog i stvarnog bila je evidentna u mnogim dijelovima Bosne i Hercegovine. Iako je Ustavom FNRJ, posebno članom 25, svim građanima bila zajamčena sloboda vjeroispovijesti, kao i slobodno vršenje vjerskih poslova i obreda, na terenu su bile prisutne česte pojave kršenja ovih ustavnih odredbi. Nova vlast je u prvim poslijeratnim godinama nerijetko donosila rješenja o oduzimanju prava korištenja i raspolaganja vjerskim objektima IZ-a, čime je direktno onemogućavan vjerski život građana. Vis a vis samovolje nižih organa vlasti brojna sreska vakufsko-mearifska povjerenstva žalila su se na kršenja Ustavom zagarantovanih vjerskih sloboda Ulema medžlisu u Sarajevu. U jednom takvom dopisu Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo Jajce traži od Ulema medžlisa da upozna više organe vlasti sa oduzimanjem mektepskih prostorija u ovome mjestu. Pri tome, u ovom do12

Arhiv Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (dalje: ARIZBIH), Sarajevo, Ulema medžlis u Sarajevu (dalje: UM), br. 2636/47, Dopis Ulema medžlisa u Sarajevu Zemaljskoj komisiji Bosne i Hercegovine za vjerska pitanja pri Predsjedništvu vlade Narodne Republike Bosne i Hercegovine, 26. 3. 1947.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 245

245

10/11/11 7:40 AM


Denis Bećirović

pisu se navodi da lokalne vlasti otvoreno zabranjuju “slobodno ispovijedanje i učenje naše vjere” iako su po Ustavu FNRJ to zajamčena prava pripadnika islamske vjeroispovijesti. Očigledno, na terenu je kreirana negativna atmosfera prema IZ-u, tako da je umjesto dosljednog primjenjivanja ustavnih rješenja o slobodi ispovijedanja vjere stvorena klima neizvjesnosti “...u kojoj se ljudi i žene svaki dan pitaju hoće li se smjeti učiti u mektebu i kada će početi nastava mektebska”?13 U sveopćoj postratnoj euforiji kršenje vjerskih prava nisu vršili samo “nekontrolisani” pojedinci, već i zaposlenici u lokalnim organima vlasti. Zbog toga je Sresko vakufsko-mearifsko povjerenstvo u Jajcu, pored drugih mjera, podnijelo i tužbu Državnom javnom tužilaštvu protiv jednog zaposlenika Gradskog narodnog odbora, kao i jednog zaposlenika Sreskog narodnog odbora u Jajcu. Naime, ova dva državna službenika su marta 1949. godine ispred Čaršijske džamije u Jajcu, u vrijeme dok je mujezin učio ezan za jaciju, glasno vrijeđali prisutne u džamiji, a učenje ezana nazivali “lajanjem”. Tim povodom članovi navedenog Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva su u tužbi skrenuli pažnju da su sve vjeroispovijesti po Ustavu zaštićene od vrijeđanja, naglašavajući da su isti teško povrijedili “...kako islamski svijet tako i sam Ustav”.14 Osim navedenih opstrukcija i zanemarivanja ustavnih proklamacija o slobodi vjere bilo je i slučajeva otvorenog ometanja obavljanja vjerskih obreda u džamijama. Nasuprot ustavnim rješenjima, lokalni državno-partijski organi nisu popuštali u svojoj nadasve netolerantnoj i primitivnoj agitaciji usmjerenoj ka potpunoj marginalizaciji vjerskih zajednica. U nekim krajevima Bosne i Hercegovine na izrazito drzak način je onemogućavano elementarno ustavno pravo obavljanja vjerskih dužnosti čak i unutar objekata koji su pripadali IZ. Informacije o tome nalazimo i u izvorima partijske provenijencije. Jedan od primjera takve antireligiozne politike bio je i slučaj partijske organizacije u Litvi (općina Banovići), gdje su članovi Partije u samoj blizini džamije namjerno

13

ARIZBIH, UM, br. 1046, Dopis Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva u Jajcu upućen Ulema medžlisu u Sarajevu, 8. 9. 1948.

14

ARIZBIH, UM, br. 54/49, Tužba Sreskog vakufsko-mearifskog povjerenstva protiv Marinka Gajića i Mileta Topića upućena Državnom javnom tužilaštvu, 12. 4. 1949.

246

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 246

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NORMATIVNI OKVIR I STVARNI POLOŽAJ ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

otvorili bife i instalirali mikrofon, a sve s ciljem sprečavanja normalnog obavljanja vjerskih dužnosti u džamiji.15 Socijalistički režim je i prije i poslije stupanja na snagu Ustava FNRJ usvojio niz zakona koji su se direktno ili indirektno ticali IZ-a. Po značaju i posljedicama koje su proizveli za IZ u Bosni i Hercegovini posebno treba izdvojiti: Zakon o agrarnoj reformi i kolonizaciji, Zakon o ukidanju šerijatskih sudova, Zakon o nacionalizaciji privatnih preduzeća, Zakon o eksproprijaciji, Zakon o braku, Zakon o matičnim knjigama, Zakon o vojnoj obavezi itd. Poslije usvajanja navedenih zakona, kao i niza drugih koji su u manjoj ili većoj mjeri pogađali IZ, država je tek 1953. godine pristupila pravnom reguliranju položaja vjerskih zajednica. Dakle, trebalo je da prođe više od sedam godina od donošenja Ustava da bi nova vlast pokrenula aktivnost na izradi posebnog zakona, u okviru kojeg bi se razradile ustavne odredbe vezane za status i prava vjerskih zajednica. Nesumnjivo, takvo stanje pravne nedefiniranosti i neizvjesnosti dodatno je otežavalo ionako nezavidnu poziciju IZ-a. Nacrt Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica Vlada je putem medija predočila široj javnosti u prvoj polovini februara 1953. godine. Režimski mediji su odmah pokrenuli propagandnu aktivnost s ciljem stvaranja povoljne političke klime u zemlji za usvajanje navedenog zakona. Od svih relevantnih faktora koji su na bilo koji način bili vezani za ovu problematiku tražena je podrška u procesu donošenja ovog zakona. Sve vjerske zajednice, uključujući i IZ, pozvane su da dostave svoja mišljenja, stavove i prijedloge na ponuđeni Nacrt zakona. U obrazloženju potrebe za donošenjem ovakvog zakona Vlada je isticala namjeru da precizira položaj vjerskih zajednica i otkloni bilo kakav oblik samovolje, bez obzira s koje strane on dolazio. Vlast je smatrala da će se sa pojavom ovog zakonskog projekta umanjiti neprijateljska propaganda prema njoj u inostranstvu, a koja je Jugoslaviju prikazivala kao državu u kojoj ne postoji sloboda vjerskog života.16

15

Arhiv Tuzlanskog kantona (dalje: ATK), Tuzla, Oblasni komitet Komunističke partije Bosne i Hercegovine Tuzla (dalje: OKKPBiHT), k. 1, br. 5/21, Zapisnik sa sastanka sekretara gradskih i sreskih komiteta sa Tuzlanske oblasti, 30. 6. 1949. 16

Iz izvještaja Vakufskog saborskog odbora u Sarajevu. Sarajevo: Glasnik, Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ, 1953, br. 5-7, 180.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 247

247

10/11/11 7:40 AM


Denis Bećirović

Ubrzo poslije objavljivanja i stavljanja u javnu raspravu Nacrta Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ je 12. februara 1953. godine održalo konferenciju na kojoj su učestvovali predstavnici najviših organa IZ-a u FNRJ.17 Tom prilikom usvojene su primjedbe na tekst Nacrta zakona, koje su 14. februara 1953. godine dostavljene Zakonodavnom odboru Narodne skupštine FNRJ, Saveznom izvršnom vijeću (dalje: SIV) i Sekretarijatu za zakonodavne i upravne poslove SIV-a. Predložene izmjene Nacrta zakona od strane IZ-a bile su sadržane u četrnaest primjedbi na članove: 3, 4, 5, 6, 9, 15, 16, 17, 18, 21, 23, 24, 25. i 26. U najkraćem, IZ je predlagala: preciziranje razloga zbog kojih državni organi mogu zabraniti vršenje vjerskih poslova, vjerske nastave i vjerskih obreda; upotrebu termina bogomolja umjesto termina crkva u svim članovima Nacrta zakona, jer muslimani pod ovim terminima razumiju samo kršćanske vjerske objekte; jasnije definiranje prava građana na učestvovanje u vjerskim manifestacijama, vjerskim obredima i vjerskoj nastavi; dodavanje zakonskog prava da službenici IZ-a mogu primati dobrovoljne priloge u novcu ili stvarima za svoje učešće u vjerskim obredima, s obzirom da se isti nalaze u teškoj materijalnoj situaciji; zadržavanje starih groblja na kojima se ne vrše dženaze, kao i onih uz islamske objekte, u vlasništvu IZ-a; nedvosmislenu garanciju prava na obavljanje pojedinačnih vjerskih obreda van objekata IZ-a (u svom stanu, kući, njivi, vrtu itd.); brisanje odredbe koja obrezivanje muslimana tretira kao čin uvođenja u vjeru, jer je to kod pripadnika islamske vjere higijensko-vjerski propis, te tačno fiksiranje godine poslije koje je maloljetno lice spremno izjaviti svoju volju za obavljanje ovog čina; zakonsko utvrđivanje prava muslimana u državnim organima i institucijama na hranu koja nije zabranjena po vjerskim propisima; ugrađivanje stava da se u mjestima gdje su islamski objekti popaljeni ili porušeni omogući obavljanje molitvi u drugim prostorijama do obnove devastiranih objekata itd. Pored navedenog, IZ je dostavila i četiri dodatna prijedloga, koja su prema mišljenju ove vjerske zajednice trebala biti definirana i razrađena ovim zakonom, i to: 17

Na Konferenciji Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ 12. februara 1953. godine učestvovali su: članovi Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ na čelu sa reisul-ulemom hadži Ibrahimom ef. Fejićem, delegati Vrhovnog vakufskog sabora IVZ u FNRJ, Vakufskog sabora NRBiH, Vakufske direkcije, Ulema medžlisa, Gazi Husrev-begove medrese i Glavnog odbora Udruženja ilmije NRBiH.

248

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 248

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NORMATIVNI OKVIR I STVARNI POLOŽAJ ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

“1. Da je slobodno zavještanje imovine /kao što je kod islamske vjerske zajednice uvakljufivanje/ u korist vjerskih zajednica i da je to zavještanje izuzeto ispod odredaba o zabrani prometa sa nekretninama. 2. Regulisati pitanje vjeroprelaza, jer je to interkonfesionalnog karaktera. 3. (...) unijeti odredbu u Zakon iz koje bi se vidjelo da vjerske zajednice samostalno donose propise o svome radu i svojoj organizaciji, koji ne smije biti u suprotnosti sa državnim Ustavom i zakonima”. Osim ovoga, IZ je kao četvrtu dopunu predložila da se novim zakonom regulira pitanje upotrebe vjerskih zastava i sličnih vjerskih obilježja.18 Sve izmjene i dopune koje su stigle na Nacrt Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica od strane IZ-a, kao i drugih vjerskih zajednica, udruženja sveštenika, pojedinaca i organa vlasti, SIV je razmatrao do kraja marta 1953. godine. Nakon toga u SIV-u je sazrelo mišljenje da su stvoreni uvjeti za neposrednije pretresanje ovog zakona sa ovlaštenim predstavnicima vjerskih zajednica. To je, prema planu spomenutog saveznog izvršnog organa, podrazumijevalo i direktno angažiranje svih narodnih republika i njihovih izvršnih vijeća u pravcu izrade odgovarajućih zakonskih rješenja o budućem odnosu države i vjerskih zajednica. Shodno tome, SIV je uputio dopis svim izvršnim vijećima narodnih republika da formiraju posebne mješovite komisije19 u republici. Navedeni savezni organ je predvidio da se u onim republikama u kojima djeluje više vjerskih zajednica formira onoliko komisija koliko djeluje vjerskih zajednica. Svaka komisija je bila u obavezi da informira Izvršno vijeće o svim zaključcima koji su sporazumno postignuti, te o posebnim prijedlozima vjerskih zajednica o kojima nije pronađen kompromis ili o kojima komisija 18

AJ, SKVP, 144-8-160, Primjedbe Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ na Nacrt Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, 14. 2. 1953. 19

Prema upustvu SIV-a, svaka komisija trebala je biti sastavljena od članova koje odredi Izvršno vijeće i predstavnika koje odrede vjerske zajednice. Da bi osigurala potpunu kontrolu nad radom ovih komisija, vlast je precizirala da na čelu ovih komisija treba biti jedan od članova Izvršnog vijeća. Njegov zadatak je bio da rukovodi radom komisije i osigura “pravilnu” političku liniju u njihovom radu. Uz to, od svih članova komisije koje je imenovalo Izvršno vijeće tražilo se odmah da pristupe proučavanju problematike vjerskih zajednica.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 249

249

10/11/11 7:40 AM


Denis Bećirović

nije zauzela mišljenje. Ipak, iako je ova aktivnost spuštena na republički nivo, savezni organi su rad republičkih komisija nazivali “ozbiljnom pripremom”, ostavljajući u svojoj ingerenciji “konačno sastavljanje zakona i (...) završnu fazu u tom poslu”.20 Komisija za razmatranje odnosa između države i vjerskih zajednica Izvršnog vijeća Narodne republike Bosne i Hercegovine održala je sastanak sa delegacijom Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ 14. aprila 1953. godine.21 Iako je IZ imala formalno mogućnost da kao i ostale vjerske zajednice dostavi svoje primjedbe na Nacrt zakona, njeni prijedlozi imali su zanemarljiv utjecaj na konačna rješenja. To pokazuje i komparativna analiza prijedloga koje je IZ usvojila na Konferenciji Vrhovnog islamskog starješinstva FNRJ 12. februara kao i onih koji su prihvaćeni na ovom sastanku. Naime, nakon sedmosatnog uvjeravanja predstavnici IZ-a su pod očiglednim pritiskom koji se kreirao ne samo na samom sastanku već i mjesecima prije ovog sastanka odustali od svojih primjedbi formuliranih 12. februara, izuzevši nekoliko prijedloga gdje se Komisija obavezala da će primjedbe IZ-a dostaviti na dalje razmatranje SIV-u. Ovi mali ustupci trebali su stvoriti privid o kompromisnom završetku sastanka i iskrenoj namjeri režima da ovu problematiku zakonski uredi. U tom kontekstu je i Džemal Bijedić – prvi čovjek Komisije, isticao ”...da se ovaj Zakon ne donosi radi propagande, nego stvarno radi regulisanja odnosa između države i crkve i da će slijediti čitav niz uputstava za njegovo sprovođenje”. Reisul-ulema je ovaj Nacrt zakona ocijenio kao važan korak u sređivanju odnosa između vjerskih zajednica i države, a za sam ishod sastanka je rekao da su sva pitanja “raspravljena na zadovoljavajući način”. Svjesni objektivnih okolnosti i omjera snaga u društvu, prvi ljudi IZ-a izabrali su kurs postepene saradnje sa državom. Znajući za spremnost vlasti da upotrebljava razne restriktivne i represivne mjere protiv svih onih koji se suprotstavljaju novom 20

AJ, Beograd, Savezno izvršno vijeće (dalje: SIV), 130-783-1259, Dopis Saveznog izvršnog vijeća svim izvršnim vijećima narodnih republika, 30. 3. 1953.

21

Sastanak je održan u Sarajevu pod predsjedavanjem rukovodioca Komisije Džemala Bijedića. Osim njega, ispred Komisije na sastanku su prisustvovali: Bogomir Brajković, Fazlija Alikalfić, Ivo Sunarić, Vojislav Ćorović i Salaman Konforti. IVZ na ovom sastanku su predstavljali: reisul-ulema hadži Ibrahim ef. Fejić, zamjenik reisul-uleme hadži Murat ef. Šećeragić, član Ulema medžlisa IVZ-a Zufer ef. Bešlić i sekretar Vrhovnog islamskog starješinstva Asim Skopljak.

250

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 250

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NORMATIVNI OKVIR I STVARNI POLOŽAJ ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

društvenom poretku, pouzdano se može reći da bi bilo koja druga opcija u tom trenutku bila pogubna i za njih i za IZ u cjelini. Događanja sa kardinalom Alojzijem Stepincom i Katoličkom crkvom u prvim poslijeratnim godinama samo dodatno potvrđuju ovo stanovište. Imajući to u vidu, ne treba čuditi da je reisul-ulema Ibrahim ef. Fejić i u ovom zakonu tražio onu pozitivniju stranu koja je trebala donijeti više poštivanja vjerskih prava i sloboda. Zato on naglašava kako je najvažnije da nakon njegovog usvajanja “...kod pripadnika vjerskih zajednica zavlada takva atmosfera da zbog toga što ispovijedaju neku vjeru građani ne gube svoja ljudska prava i da narodna vlast na njih ne gleda hrđavo”. Iako je balansirao svoje ocjene o stanju vjerskih prava i sloboda, reisul-ulema je na kraju ovog sastanka, ipak, naveo da atmosfera na terenu nije uvijek bila u potpunosti dobra, jer su se građani “...bojali da idu u džamije, da budu članovi Vakufskog povjerenstva, itd.”22 Podrška Nacrtu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica upućena je i sa Drugog redovnog zasjedanja Vakufskog sabora održanog 9. maja 1953. godine u Sarajevu. Tom prilikom ovaj organa IVZ-a izrazio je zadovoljstvo namjerom vlasti da zakonski regulira odnose između vjerskih zajednica i države i iskazao nadu da će usvajanje Nacrta zakona doprinijeti dosljednijoj realizaciji ustavnog principa o slobodi savjesti i vjeroispovijesti. Na kraju zasjedanja upućen je i pozdravni telegram predsjedniku FNRJ Josipu Brozu Titu, u kome je, pored ostalog, rečeno: “Vakufski sabor smatra donošenje ovog zakona krupnim doprinosom u demokratskom izgrađivanju i jačanju naše narodne države, kao i u životu svake vjerske zajednice, pa stoga jednodušno pozdravljamo inicijativu za njegovo usvajanje”.23 Na kraju višemjesečne rasprave o Nacrtu Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica isti je usvojen na sjednici SIV-a 15. maja 1953. godine, a nakon toga i na sjednici Skupštine FNRJ 22. maja 1953. godine. U svom uvodnom govoru o spomenutom zakonu potpredsjednik SIV-a i ministar unutrašnjih poslova Aleksandar Ranković ustvrdio je da se ovaj zakon zasniva 22

Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABiH), Sarajevo, Komisija za vjerska pitanja (dalje: KZVP), k. 3, b.b./53, Zapisnik sa sjednice Komisije za razmatranje odnosa između države i vjerskih zajednica, sa Vrhovnim islamskim starješinstvom, 14. 4. 1953.

23

Telegram predsjedniku Republike i maršalu Jugoslavije Josipu Brozu Titu. Sarajevo: Glasnik, Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ, 1953, br. 5-7, 177.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 251

251

10/11/11 7:40 AM


Denis Bećirović

na principima slobode savjesti, slobode vjeroispovijesti i odvojenosti vjerskih zajednica od države. Njegov značaj, prema Rankovićevim riječima, u tome je što se njime konkretiziraju ustavne norme i određuju prava i dužnosti kako vjerskih zajednica tako i državnih organa. Također, on u ovom izlaganju izražava očekivanje da će se smanjiti broj nesporazuma koji su do tada postojali zbog nepostojanja ovakvog pravnog propisa, te ojačati zakonitost u postupanju državnih organa prema vjerskim zajednicama.24 Navedeni zakon bio je podijeljen na četiri poglavlja (Opšte odredbe, Vršenje vjerskih obreda, Vršenje vjerske nastave i Završne odredbe), koja su imala ukupno 24 člana. Zakon je, slijedeći ustavna opredjeljenja, propisao da se svim građanima jugoslavenske države osigurava pravo na: slobodu savjesti i vjeroispovijesti (član 1); slobodno osnivanje vjerskih zajednica i jednaka prava za sve vjerske zajednice (član 2); nesmetano vršenje vjerskih obreda i poslova, kao i izdavanje i dijeljenje vjerske štampe (član 3). Kad je riječ o školi, ona je bila odvojena od vjerskih zajednica, a vjerska nastava je bila dozvoljena samo u vjerskim objektima. Ostavljena je mogućnost osnivanja posebnih vjerskih škola za spremanje sveštenika i upravljanje tim školama (član 4).25 Zakon je zabranio zloupotrebu “verskih poslova, verske nastave, verske štampe, verskih obreda” u političke svrhe, kao i “izazivanje ili raspirivanje verske netrpeljivosti, mržnje ili razdora” (član 5).26 Komunistički vlastodršci ovakvim rješenjem zadržali su pravo da prosuđuju i odlučuju šta je to zloupotreba vjere u političke svrhe u skladu sa svojim ideološkim aršinima i pogledima. Tačnije, ovaj zakon je zabranio zloupotrebu vjere u političke svrhe, ali ne i zloupotrebu vjere u korist komunističke vlasti, koja je to često ne samo dopuštala već i organizirala. Članom 7. navedenoga zakona proklamovana je zaštita prava vjernika u društvu. U njemu je navedeno da “...građani ne mogu biti ograničeni u pravima koja im pripadaju po zakonu zbog svojih verskih ubeđenja, zbog pripadnosti nekoj veroispovesti ili nekoj verskoj zajednici”. Ipak, u drugom i trećem 24

Usvojen Zakon o pravnom položaju verskih zajednica, Borba, XVIII; br. 133, Beograd, 23. V 1953, 2.

25

Službeni list FNRJ, IX, br. 22, Beograd, 27. 5. 1953, Zakon o pravnom položaju verskih zajednica, 209.

26

Isto, 209.

252

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 252

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NORMATIVNI OKVIR I STVARNI POLOŽAJ ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

stavu ovog člana spomenuta prava se ograničavaju, jer se vjerskim zajednicama i njihovim predstavnicima ne dozvoljavaju nikakve prednosti i privilegije.27 Država je sebi ostavila pravo da po svom nahođenju procjenjuje da li će davati i u kojem obimu materijalnu pomoć vjerskim zajednicama. Kao nadležni organi za odlučivanje o finansijskoj pomoći vjerskim zajednicama određeni su SIV i republička izvršna vijeća. Vjerskim zajednicama je nametnuta i dodatna obaveza podnošenja izvještaja o utrošku dodijeljenih sredstava u onim slučajevima kada je pomoć data za određenu svrhu (član 11). U vezi sa finansiranjem bio je i član 12, koji je dozvolio prikupljanje novčanih priloga u vjerske svrhe, ali isključivo u vjerskim objektima. Izvan ovih objekata prikupljanje sredstava moglo se vršiti samo po dobijanju saglasnosti gradskog ili sreskog narodnog odbora (član 12).28 U poglavlju o vršenju vjerskih obreda definirano je da se isti mogu obavljati samo u vjerskim objektima i onim javnim prostorijama koje su prije određene za ovu svrhu. Svako drugo izvođenje vjerskih obreda izvan spomenutih prostora podlijegalo je traženju posebnog odobrenja od narodnog odbora sreza, odnosno grada. Uz to, nadležnom narodnom odboru dato je pravo da može zabraniti održavanje vjerskih skupova kada procijeni da je to neophodno zbog zaštite javnog reda i narodnog zdravlja (član 13). Akt obrezivanja maloljetnih lica mogao se vršiti samo na zahtjev jednog od roditelja ili staraoca, a u slučajevima kada je maloljetna osoba starija od deset godina morala se tražiti i njena saglasnost (član 14). S ciljem ublažavanja negativne recepcije reduciranja vjerskih prava i sloboda, u ovaj zakon je uvršteno više stilizacija i odredaba kojima se želio stvoriti privid o slobodi ispovijedanja vjere. Tako je, primjera radi, u članu 16. dato pravo licima koja se nalaze u bolnicama, internatima i sličnim zavodima da mogu u granicama kućnog reda ispunjavati svoje vjerske dužnosti.29 Članovima 19. i 20. regulirano je pitanje vjerske nastave. Iako je vjerskim zajednicama ostavljeno pravo da upravljaju i određuju program u vjerskim školama, država je zadržala pravo vršenja općeg nadzora nad njima. Učenicima redovnih škola je zabranjeno da pohađaju vjersku nastavu u vrijeme školskih 27 28 29

Isto. Isto. Isto, 210.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 253

253

10/11/11 7:40 AM


Denis Bećirović

časova. Također, za prisustvovanje vjerskoj nastavi zakon je propisao obavezu pribavljanja “odobrenja oba roditelja odnosno staraoca i pristanak maloletnika”. I na kraju, za prekršioce zakonskih odrebi u članovima 21. i 22. bilo je predviđeno kažnjavanje: novčanom kaznom od 10.000 dinara, zatvorom od 15 dana i zatvaranje vjerskih škola na period od 1 do 10 godina. 30 Međutim, bez obzira što je navedeni zakon garantovao određena vjerska prava i slobode, u praksi je i poslije njegovog usvajanja nastavljeno sa kršenjem pojedinih njegovih odredbi. Brojni zahtjevi vjerskih zajednica na lokalnom nivou bili su i dalje opstruirani i odbacivani od strane lokalnih organa vlasti. U nizu dokumenata uočljivo je da su lokalni organi vlasti različitim administrativnim preprekama odugovlačili i sprečavali ostvarivanje zakonom utvrđenih vjerskih prava i sloboda. Poseban problem za IZ nakon usvajanja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica predstavljalo je nepostojanje uputstva kojim bi se jednoobrazno tumačile odredbe ovog zakonskog akta u stvarnosti. Stoga je Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ u januaru 1954. godine izradilo Nacrt uputstava za primjenu navedenog zakona, sa objašnjenjima za područne organe IZ-a u FNRJ. Spomenuta uputstva odmah su upućena Komisiji za vjerska pitanja na državnom nivou, s ciljem pribavljanja tumačenja SIV-a, jer je on bio ovlašten po članu 23. ovog zakona da usvaja bliže propise za izvršenje navedenog pravnog akta.31 Praksa nepoštivanja ustavnih odredbi o vjerskim pravima i slobodama nastavila se i nakon usvajanja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica 1953. godine. O tome svjedoči i dopis koji je u maju 1955. godine uputilo Vrhovno islamsko starješinstvo u FNRJ Komisiji za vjerska pitanja, koja je djelovala pri SIV-u. Spomenuti organ IZ-a ističe: “Iako je ovaj Zakon stupio na snagu prije dvije godine, on se u praksi ne sprovodi odnosno samovoljno tumači zbog nedostatka bližih propisa što dovodi do nesporazuma na terenu i ugrožava normalno odvijanje vjerskog života”. Bez obzira što je prošlo gotovo deset godina od usvajanja Ustava FNRJ, IZ je i dalje ukazivala na brojne primjere kršenja vjerskih prava i sloboda, a kao najčešće u ovom dopisu navela je: sprečavanje obavljanja vjeronaučne obuke u džamijama; učestale opstrukcije 30 31

Isto.

AJ, SKVP, 144-9-162, Dopis Vrhovnog islamskog starješinstva FNRJ upućen Komisiji za vjerska pitanja Saveznog izvršnog vijeća, 19. 1. 1954.

254

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 254

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NORMATIVNI OKVIR I STVARNI POLOŽAJ ISLAMSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI

prilikom izgradnje i popravljanja džamija i drugih vjerskih objekata; zabranjivanje održavanja mevluda u privatnim kućama za vrijeme ramazana itd.32 Nedostatak bližih propisa za sprovođenje zakona, kao i određene široko i neprecizno postavljene zakonske odredbe najviše su zloupotrebljavali lokalni državno-partijski funkcioneri. Iako su najviši predstavnici IVZ-a najavljivali u svojim medijskim istupima poboljšanje vjerskih prava nakon usvajanja Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica, stanje na terenu i dalje nije bilo u skladu sa njihovim očekivanjima. Ustaljena praksa nepoštivanja ustavnih i zakonskih opredjeljenja koja govore o vjerskim pravima i slobodama nastavila se i u godinama nakon usvajanja navedenog zakona.

THE NORMATIV FRAME AND ACTUAL POSITION OF THE ISLAMIC RELIGIOUS COMMUNITY IN BOSNIA AND HERZEGOVINA DURING THE FIRST DECADE AFTER THE END OF SECOND WORLD WAR (Summary) After the end of the Second World War in socialist Yugoslavia (and Bosnia and Herzegovina), a new secular state model was established, which was, among other things, characterized by the principle of strict separation of religious communities from the state, the positioning of religion as a private matter of every individual and the proclamation of equal civil rights regardless of religious belonging. With the establishment of this model of regulating relations between the religious communities and the state, religious rules lost the legal sanction which they had until 1945. Considering the grosso modo position of the Islamic Religious Community in the period from 1945 to 1955, a certain discrepancy was noticed between the constitutionally regulated reli32

AJ, SKVP, 144-9-162, Dopis Vrhovnog islamskog starješinstva u FNRJ upućen Komisiji za vjerska pitanja pri Saveznom izvršnom vijeću, 20. 5. 1955.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 255

255

10/11/11 7:40 AM


Denis Bećirović

gious rights and the level of their implementation in the reality. Religious communities in Bosnia and Herzegovina, including the Islamic Religious Community were, due to a number of legal regulations, economically weakened and socially marginalized. A strong atheisation of the society brought to the fact that the state-party leaders on the local level disregarded the constitutional regulations about religious freedom and had often, contrary to the Constitution, derogated and limited religious freedom. Although the highest state and party leaders never approved of such actions on the terrain in their public appearances, but by refusing to punish such actions they indirectly encouraged the committers of such misdeeds. Essentially, the communist policy towards religious communities was inconsistent. An image was created on the surface about the respect of religious rights, mostly due to reasons of foreign policy, and in reality, on the terrain, strong antireligious activities were carried out. The passing of the Law on the legal position of religious communities in 1953 represented the first legal attempt of defining the relations between the state and the Islamic Religious Community, as well as other religious communities. Being in an unfavourable foreign political situation, it was important for the regime in Yugoslavia to adopt its first legal act about the official position of religious communities, in order to show that religious communities could achieve their religious rights and freedoms without any obstruction. But, in essence, this law did not change anything in comparison with the condition before its adoption. Even though with this law the regime reduced the scope of religious rights and freedoms to a minimum, this was not enough for such a law to be respected in practice. Therefore, the state did not even succeed in accomplishing sub lege libertas for religious communities. The policy of excommunication of religious communities from the social and public life was once again confirmed by this law. Also, additional problems were caused by a general defining of religious rights and freedoms, without adequate solutions for numerous open questions which were asked in everyday life. They were not solved with legal regulations, but instead by free judgement of state-party structures in accordance with their own views and discretions.

256

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 256

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


Amir Duranović

NA KRAJU DECENIJE: VJERSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI 1960. GODINE

I

Uvod

deja vodilja u formiranju odnosa vladajuće komunističke ideologije prema religiji svoje korijene ima u 19. stoljeću, u radovima K. Marxa i F. Engelsa i njihovom viđenju religije u cjelokupnom društvenom životu. Osnovna njihova poruka mogla bi se svesti na jednu misao, a to je da je religija nazadan pogled na svijet te da treba biti u drugom planu u odnosu na javno djelovanje. Ovo svojevrsno pozicioniranje religije na mjesto drugorazrednog značaja nije istovremeno značilo da su u svojim radovima odobravali svaki vid borbe protiv religije. Marx je bio mišljenja da borba protiv religije ne smije biti administrativna, te da su nasilne mjere protiv religije besmislene. U tom smislu, smatrao je da će religijski pogled na svijet u društvima iščezavati onim tempom kako se bude razvijala ideja socijalizma. Radikalnije stavove u odnosu naspram religije moguće je naći kod V. I. Lenjina, a koji su izrečeni u drugačijem kontekstu od Marxovog.1 Osmotrene kao dvije međusobno suprotstavljene ideologije, koje nastoje ostvariti pravo prvenstva u formiranju društvenih odnosa, komunistička ideologija i religija tokom postojanja komu-

Радмила Радић, Држава и верске заједнице 1945-1970 Први део: 1945-1953. Београд: Институт за новију историју Србије, 2002, 108-111. Jako zanimljivu knjigu o odnosima suprotstavljenih ideologija napisao je Emilio Đentile, Religije politike: između demokratija i totalitarizama. Beograd: Biblioteka XX vek, 2009. 1

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 257

257

10/11/11 7:40 AM


Amir Duranović

nističkog pokreta vode svojevrsnu međusobnu borbu. Konačan cilj te borbe je mjesto prve ideologije u aktivnom kreiranju društvenih odnosa. Od početaka svoga djelovanja KPJ je imala svoj stav prema religiji i njenoj ulozi u društvu. Već u Programu KPJ iz 1919. godine moguće je nazrijeti znake o situiranju religije u društvenom životu na način kako je to bilo viđeno očima komunističkog pokreta. U oblasti kulturne politike predviđalo se odvajanje crkve od države i ukidanje svih javnih funkcija crkve. Naravno, promjenom drugih društvenih okolnosti mijenjao se i stav KPJ prema religiji. Tako je, recimo, nakon VII kongresa Komunističke internacionale 1935. godine u Moskvi primjetan donekle tolerantniji stav prema manifestacijama religijskog karaktera. Tada je, prema uputama KPJ, te manifestacije trebalo iskoristiti za formiranje šireg antifašističkog idejnog fronta.2 Po okončanju Drugog svjetskog rata, početkom socijalističke ere jugoslavenske države, KPJ je, u ideološkom smislu, nastavila sa istim kursom prema religiji. Ustav iz 1946. godine proklamirao je načelnu odvojenost države od religije. Ipak, poratno vrijeme i prva decenija u novoj državi obilježeni su snažnim valom ateističke propagande, a organizacione veze u religijskim zajednicama u dobroj mjeri su bile pokidane. No, bez obzira na ideološke i stvarne sukobe na relaciji država – religija, komunisti su, kako im je to kada odgovaralo, vješto koristili pojedine religijske zajednice za ostvarivanje nekih drugih političkih ciljeva. Tako je, primjera radi, poslije sukoba sa Informbiroom 1948. godine KPJ koristila Islamsku vjersku zajednicu za stvaranje pozitivnijeg imidža Jugoslavije u islamskom svijetu (izrada i distribucija brošura o muslimanima u Jugoslaviji, odlazak na hadž).3 Ustavom zagarantirana odvojenost države od religije i vjerska prava i slobode podrazumijevale su stvaranje atmosfere međusobne saradnje države sa vjerskim zajednicama s ciljem ostvarivanja zagarantiranih prava. Religijske zajednice mogle su slobodno obavljati vjerske poslove i obrede ako njihovo učenje nije bilo u suprotnosti sa Ustavom. S druge strane, bila je zabranjena zloupotreba vjere u političke svrhe, a vjerske škole za obrazovanje vjerskih 2 3

P. Радић, Држава и верске заједнице I, 124-127.

Husnija Kamberović, Prema modernom društvu. Bosna i Hercegovina od 1945. do 1953. godine. Tešanj: Centar za kulturu i obrazovanje, 2000, 74-80.

258

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 258

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NA KRAJU DECENIJE: VJERSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI 1960. GODINE

službenika bile su pod nadzorom države. Država je sebi dala pravo da može finansijski pomagati vjerske zajednice. Nasuprot teoriji i Ustavnim odredbama, praksa je vrlo često nudila primjere kršenja ustavom garantiranih prava i sloboda kao i niz drugih primjera koji bi išli u prilog tvrdnji da je komunističko djelovanje, kako institucionalno tako i vaninstitucionalno, bilo usmjereno protiv religijskih zajednica. Postojeća arhivska građa koja tretira pitanje odnosa države i religijskih zajednica pruža obilje mogućnosti za dokazivanje tvrdnje da zakonom garantirana prava ne moraju nužno značiti i uživanje tih prava. Tako se religijske zajednice u svojim dopisima organima vlasti vrlo često žale na učestale opstrukcije prilikom izgradnje i popravljanja džamija i/ili drugih vjerskih objekata, te na niz nepravilnosti u primjeni zakonom garantiranih prava.4

Vjerske zajednice 1960. godine Odabir 1960. godine za prikazivanje odnosa države i religijskih zajednica nije posve slučajan. Naime, ako posmatramo jugoslavensku povijest poslijeratnog perioda, primijetit ćemo kako je vrijeme pedesetih godina bilo obilježeno političkim kursom čvrstog upravljanja iz jednog centra, vrijeme centralizirane države koja se, pored osnovnog cilja – udaranja temelja izgradnji socijalističkog društva, suočila sa značajnim vanjskopolitičkim problemom 1948. godine i manjim brojem unutrašnjopolitičkih afera. Nasuprot tome, šezdesete godine bile su obilježene, prije svega, sukobom dva suprotstavljena koncepta o uređenju države. Ideji kontinuiteta centralizma sve snažnije se suprotstavljala ideja o decentraliziranom uređenju države, što se donekle može iščitavati iz ustavnih odredbi 1963. godine. Privredna reforma 1965, pad Aleksandra Rankovića 1966. i ustavni amandmani kasnih šezdesetih godina potvrđuju tezu o procesu decentralizacije u ovoj deceniji. Sudeći prema dostupnoj arhivskoj građi, teško da bismo mogli ustvrditi kako je 1960. godina bila prijelomna u bilo čemu, ali je sigurno bila početak decenije u kojoj se bitno mijenjao suštinski karakter jugoslavenske federacije. Otuda i naslov ovoga rada, koji govori o kraju jedne, a početku druge decenije. 4

Za stanje u Islamskoj vjerskoj zajednici u prvoj deceniji komunističke vlasti vidjeti rad Denisa Bećirovića u ovom Zborniku.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 259

259

10/11/11 7:40 AM


Amir Duranović

*** Godišnji izvještaj o stanju odnosa države i religijskih zajednica iz 1960. godine pruža mogućnost sumarnog pregleda stanja u tri najznačajnije zajednice. Pored njih, u Bosni i Hercegovini su postojale i aktivno djelovale i druge zajednice, ali su one, prema ocjeni organa vlasti, bile od manjeg značaja i usljed malobrojnosti nisu predstavljale naročito važan momenat u vjerskom životu Republike.5 U Izvještaju Komisije za vjerska pitanja Izvršnog vijeća Bosne i Hercegovine konstatirano je ostvarenje značajnog napretka u odnosima sa vjerskim zajednicama. Stoga je zaključeno kako je nestalo “grubog i otvorenog političkog neprijateljstva od strane sveštenika, osim izuzetaka u katoličkoj vjerskoj zajednici”, čime je “savladana prva faza depolitizacije crkve”.6 Također je zaključeno kako treba i dalje raditi da se vjerske aktivnosti svedu u bogomolje i na vjerske obrede u najužem smislu. To je značilo jačanje čvršće orijentacije na izbjegavanje masovnih manifestacija bez obzira što su tradicionalne i što se pojavljuju povodom vjerskih obreda.7 No, da se ipak ne bi pomislilo kako je dobar dio problema riješen, identificirani su krupni politički zadaci za period koji tek treba da uslijedi. Kao osnovni zadatak za naredni period ustanovljen je “nastavak borbe protiv prikrivenog neprijateljstva i vršenje stalnog političkog uticaja na sveštenike”. U duhu navedenog programskog opredjeljenja, zadatak je bio snažan podsticaj prema religijskim zajednicama da u “svom radu i gledanjima luče vjersko i nacionalno, a ne da im, kao što ima slučajeva i danas, - nacionalno i etničko služi kao platforma intenziviranja vjerskog života”.8 S tim u vezi, utvrđeni su i osnovni načini i metode kojim bi se zacrtani ciljevi mogli i ostvariti, a sadržani su u dva pravca djelovanja: • dalje jačanje i aktiviranje komisija za vjerska pitanja u srezovima i općinama, 5

Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABH), Fond: Komisija za vjerska pitanja (dalje: KVP), k. 10, 177/60 - Informacija o odnosima sa vjerskim zajednicama u NRBiH. 6 7 8

ABH, KVP, k. 10, 169/60 – Izvještaj Komisije za vjerska pitanja NRBiH za 1960. godinu. Isto. Isto.

260

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 260

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NA KRAJU DECENIJE: VJERSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI 1960. GODINE

• intenziviranje političkog i kulturno-prosvjetnog rada političkih organizacija i organa. Jačanje i aktiviranje komisija za vjerska pitanja u srezovima i općinama bilo je od naročitog značaja budući da su niži organi vlasti bili u većoj mogućnosti da se direktno suočavaju sa manifestacijama religijskog rada, ali i problemima koji bi se, eventualno, u tom radu mogli pojavljivati. Na savjetovanju sa predsjednicima sreskih komisija za vjerska pitanja Uglješa Danilović, član Izvršnog vijeća NRBiH i predsjednik Odbora za unutrašnju politiku, u svom izlaganju istakao je nekoliko značajnijih problema na koje je trebalo obratiti naročitu pažnju. Ocjenjujući kako je odnos prema religijskim zajednicama krupno unutrašnjopolitičko pitanje, kojem se mora posvetiti naročita pažnja, posebno je apostrofirao odnose sa klerom. U duhu provođenja politike prema religijskim zajednicama, naglasio je nemogućnost oslanjanja isključivo na zakonske propise. Stoga je izrazio uvjerenje da se poslovi i problemi moraju rješavati sa ljudima i svećenicima. Osjećajući mogućnost da se pružene prilike iskoriste, Danilović zapaža da je unutar klera došlo do diferencijacije u stavovima i ocjeni politike. Stoga je zaključio da “politički – ne možemo sve da svedemo na zakonske propise, nego – stvar je u tome da u okviru propisa vodimo politiku sa određenim ljudima”.9 Na istom savjetovanju Danilović je istaknuo i značaj omladine, kojoj je, sa aspekta odnosa organa vlasti prema ovoj populaciji, trebala biti posvećena najznačajnija pažnja. “Mi s crkvom moramo voditi borbu za omladinu, a ne za starce i babe. Ta se borba, naravno, ne može voditi izigravanjem zakona, milicijom, terorom, nespretnim i nepedagoškim postupcima prosvjetnih faktora i sl. – nego političkim sredstvima. [...] treba da se nadju druga rješenja. Da bismo dijelove omladine koja stoji pod uticajem crkve i religije, otrgli ispod tih uticaja, mi se moramo za to boriti posredstvom škole, omladinskih organizacija uopšte itd., drugim riječima, moramo u tom pogledu izraditi plan za određeno područje, grupu područja. Jer ako se ne izborimo protiv katehizacije u odnosu na djecu u osnovnim školama, imaćemo to, da će nam ta omladi-

9

ABH, KVP, k. 10, 162/60 – Diskusija Uglješe Danilovića na savjetovanju predsjednika sreskih komisija za vjerska pitanja.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 261

261

10/11/11 7:40 AM


Amir Duranović

na kad stupi na univerzitet - ići u crkvu, što će onda biti to izvor i drugih problema”.10 Uz intenziviranje političkog i kulturno-prosvjetnog rada političkih organizacija i organa, čiji je konačni cilj trebalo biti smanjenje javnog prostora za religijsko djelovanje, istaknuto je da postojeće probleme treba rješavati u duhu opće politike i u skladu sa postojećim propisima. Ono što je bilo različito jesu mjere koje su trebale biti poduzete. Nivo različitih mjera utvrđen je na principu odnosa selo – grad, jedan region u odnosu na drugi. “Jedno će mjerilo važiti za selo, drugo za grad, jedno za seosku, drugo za gradsku omladinu, jedno mjerilo napr. za Zapadnu Hercegovinu, a drugo za ostale krajeve Republike itd”.11

Pravoslavna crkva Odnosi sa Srpskom pravoslavnom crkvom bili su na zadovoljavajućem nivou i bez ozbiljnijih problema, osim držanja pojedinih episkopa koji su sa rezervom uzimali saradnju sa organima vlasti (mostarski episkop Vladislav).12 Inače su odnosi sa bosanskohercegovačkim episkopima bili korektni, naročito nakon rješavanja dva značajna problema Srpske pravoslavne crkve, izbor Germana Đorića za srpskog patrijarha i rješenja makedonskog crkvenog pitanja.13 Bez obzira na tu činjencu, evidentno je da je unutar SPC s vremena na vrijeme dolazilo do određenih problema s kojima se država morala suočiti. Rezerviran prema organima vlasti, mostarski episkop Vladislav je u takvom odnosu bio praćen kolegama, episkopom banjalučkim Vasilijem i mitropolitom dabrobosanskim Nektarijem.14 U odnosu prema Udruženju pravoslavnih sveštenika 10 11 12

Isto. Isto. ABH, KVP, k. 10, 169/60.

ABH, KVP, k. 10, 177/60. O izboru patrijarha Srpske pravoslavne crkve vidi: Р. Радић, Држава и верске заједнице 1945-1970. Други део: 1954-1970, 54-58. Radmila Radić, Izbori patrijarha Srpske pravoslavne crkve u 20. veku. Istorija 20. veka, 1/2009, 17-36. O Makedonskoj pravoslavnoj crkvi također u: Р. Радић, Држава и верске заједнице 19451970. Други део: 1954-1970, 203-291. 13

Detaljnije o odnosu banjalučkog episkopa Vasilija sa organima vlasti u: Јереј мр. Драган Шућур, Бањалучка епархија за вријеме епископа др Василија (Костића) 1947-1961. 14

262

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 262

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NA KRAJU DECENIJE: VJERSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI 1960. GODINE

potonja dvojica su povremeno imali i rezistentno držanje. No, razvoj odnosa na relaciji država – Srpska pravoslavna crkva rezultirao je time da su se i njihovi odnosi mijenjali u pozitivnom pravcu. Slijedeći ovaj evolutivni napredak u međusobnim odnosima, konačno je zaključeno kako nema razloga ne smatrati kako su Vasilije i Nektarije za saradnju sa državom.15 S druge strane, saradnja organa vlasti sa Udruženjem pravoslavnih sveštenika bila je na zadovoljavajućem nivou, što će se uzeti u ozbiljno razmatranje kada se bude nastojalo ostvariti jači utjecaj na određenim područjima. Prema kriteriju odnosa naspram organa vlasti, pravoslavno sveštenstvo je promatrano kroz tri kategorije: • oni koji se aktivno bore za saradnju sa organima vlasti • oni koji su malo zainteresovani za saradnju i više brinu o ličnim interesima • oni koji sa organima vlasti malo sarađuju (oko 10%).16 Uzimajući u obzir navedeno, Udruženje je tako postalo jedna od osnovnih poluga kojima organi vlasti vrše nadzor nad radom Pravoslavne crkve. Sa željom da se nivo utjecaja podigne na viši stepen, zacrtan je cilj “promoviranja politički pozitivnijih sveštenika” na značajnije crkvene pozicije u eparhijama. Istovremeno, za drugi cilj postavljena je borba protiv misionarskih shvatanja “nekih episkopa u smislu očuvanja srpstva i poistovjećivanja pravoslavlja i srpstva”.17 Nasuprot nastojanjima države da preko Udruženja pravoslavnih sveštenika aktivnije djeluje u radu Pravoslavne crkve stojala je hijerarhija Crkve. Bosanskohercegovački episkopi su prema Udruženju imali različite stavove. Episkopi Vasilije i Vladislav imali su tolerantan stav prema Udruženju, dok je episkop Longin, iako član Udruženja, kao episkop vrlo često imao netolerantan stav. U ovom slučaju, ocjena je organa vlasti da je Longin bio pod Бања Лука: Светосавска омладинска заједница Српске православне цркве Епархије бањалучке, 2009, 155-164. 15 16 17

ABH, KVP, k. 10, 177/60. ABH, KVP, k. 10, 169/60. Isto.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 263

263

10/11/11 7:40 AM


Amir Duranović

velikim utjecajem svoga arhijerejskog zamjenika prote Koste Zimonjića.18 Konačno, mitropolit Nektarije je imao donekle originalan stav u odnosu prema Udruženju. On je, naime, predsjednika Saveza udruženja pravoslavnih sveštenika u FNRJ Milana Smiljanića i predsjednika Zemljskog odbora Udruženja za Bosnu i Hercegovinu Krstu Bijeljca proizveo u čin protojereja, mada odgovorne funkcije u svojoj eparhiji nije povjeravao članovima Udruženja.19 Konačno je, u ocjenjivanju odnosa episkopa prema postojanju Udruženja, zaključeno da je postojanje Udruženja prihvaćeno kao realna činjenica, te da se prema takvoj činjenici formiraju i stavovi kod episkopa. Uspoređujući pravoslavno sveštenstvo sa onim iz drugih zajednica, Komisija zaključuje kako pravoslavni sveštenici “nisu naročito aktivni”. Razloge za ovakvu ocjenu s pravom možemo tražiti u dvije značajne pojave koje su bile karakteristične za Pravoslavnu crkvu. S jedne strane, u starosnoj strukturi pravoslavnog sveštenstva dominirali su stariji ljudi, uz neznatan priliv mlađeg kadra (samo sedam mladih sveštenika aktivirano je u 1960. godini), dok je, s druge strane, rad sveštenika na terenu u dobroj mjeri bio pod kontrolom crkvenih odbora. Bez obzira na činjenicu da je sveštenstvo uglavnom starije, zahtjev mitropolita Nektarija da se u Reljevu kod Sarajeva otvori bogoslovija, prema ocjeni Komisije, “ne dolazi u obzir” uz konstataciju kako potrebe za novim kadrovima mogu zadovoljiti kapacitetima bogoslovija u Beogradu i Prizrenu. Što se tiče crkvenih odbora koji u dobroj mjeri kontrolišu vjerski život, ocijenjeno je kako se u pojedinim mjestima “nalaze politički kompromitovani i reakcionarni ljudi”, te je kao zadatak Udruženju pravoslavnih sveštenika zacrtan rad na tome “da se eliminišu reakcionarni elementi, bivši četnici itd”.20 U nastojanju da se i dalje nastavi sa jasnim ideološkim kursom koji je zastupala država, a uvažavajući i činjenicu postojanja vjerskog pluralizma u Bosni i Hercegovini, zaključeno je kako se pravoslavni sveštenici trebaju približiti predstavnicima drugih vjera na “platformi bratstva i jedinstva naših naroda”, radeći tako zajedno na izgradnji kolektivnog identiteta.

18 19 20

ABH, KVP, k. 10, 177/60. Isto. ABH, KVP, k. 10, 169/60.

264

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 264

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NA KRAJU DECENIJE: VJERSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI 1960. GODINE

Islamska vjerska zajednica Iako bi se moglo ustvrditi kako je odnos države i Islamske vjerske zajednice bio zadovoljavajući, također bi se s pravom moglo ustvrditi kako je, za razliku od Pravoslavne crkve, u Islamskoj zajednici evidentno više različitih segmenata koji su bili predmetom analize godišnjeg izvještaja. Dešavanja u Islamskoj zajednici koja su uslijedila nakon donošenja novog Ustava IVZ 1959. godine obilježena su značajnim reorganizacijskim poslovima i smanjenjem broja organa. Tako je u 12 povjerenstava bilo aktivno od 84 do 108 ljudi (u prethodnom periodu od 385 do 825), dok je u 108 džematskih odbora djelovalo oko 1.300 ljudi (u prethodnom periodu oko 5.000). Stoga je zaključeno kako “ovakvo osjetno smanjenje omogućuje da se u sve organe postave i izaberu lojalni građani, članovi SSRN, a koji su ujedno poznati i kao vjernici”. Istovremeno, zaključeno je kako je sastav vrhovnog organa, Starješinstva IVZ “politički gledano, dobar”.21 Unutar Islamske zajednice, nasuprot rukovodećim organima, bila je značajna grupa koja je ocijenjena kao opoziciona prema reisul-ulemi Sulejmanu ef. Kemuri i ukupnom rukovodstvu Islamske zajednice. Tada aktuelni reisululema Sulejman ef. Kemura bio je, kako ga vide organi vlasti, “inače dobronamjeran, dosta taktičan i odmjeren čovjek”, mada mu je trebalo mnogo vremena i napora da izgradi vlastiti autoritet. Opozicionu grupu činili su dijelom kadrovi Islamske zajednice školovani u Egiptu na Univerzitetu “Al-Azhar”, a dijelom kadrovi koji su školovanje završili u predratnoj Jugoslaviji. Ipak, snaga te opozicije nije bila naročito značajna budući da je dobar dio njih sarađivao sa rukovodstvom Islamske zajednice i zauzimao značajna mjesta u njenoj hijerarhiji.22 Ocijenjeno je, također, da su pripadnici ove opozicije “svi odreda 21 22

Isto.

Husein Đozo, vjersko-prosvjetni referent Vrhovnog islamskog starješinstva, Abdurahman Hukić, šef Kabineta reisul-uleme, Sinanudin Sokolović, profesor Gazi Husrev-begove medrese, glavni imami iz Tuzle i Doboja, Muhamed Pašić, bivši direktor Gazi Husrevbegove medrese. Prema uvjerenju Sulejmana ef. Kemure i njegovih bližih saradnika, lider opozicije prema njemu i cjelokupnoj politici, koju je vodilo tada aktuelno rukovodstvo Islamske vjerske zajednice bio je Kasim Dobrača, mada se o tome nije javno deklarisao. Stoga je odlučeno da se, kada uvjeti budu dozvoljavali, Dobrača pozove na saradnju sa rukovodstvom IVZ. Ukoliko bi odbio saradnju, planirano je da se iznađe način kako bi se njegovo djelovanje neutralisalo. ABH, KVP, k. 10, 177/60. Kasim ef. Dobrača, nakon što je 1947.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 265

265

10/11/11 7:40 AM


Amir Duranović

politički kompromitovani kao kolaboracionisti (saradnici sa okupatorom) ili u vezi sa tzv. mladomuslimanskim pokretom itd.”.23 I dok u ocjenjivanju stanja u Pravoslavnoj crkvi nema govora o vjerskom odgoju djece i obnovi i izgradnji vjerskih objekata, u slučaju IVZ, ovim pitanjima posvećena je prilično velika pažnja. Zbog toga je zaključeno kako se osjeća značajna aktivnost na popravku starih i izgradnji novih vjerskih objekata. U daljem tekstu je obrazloženo kako izgradnju vjerskih objekata ne bi trebalo sprečavati, ali bi trebalo “znatno više kanalisati manifestacije prilikom njihovog otvaranja”. Okupljanje djece oko vjerskog odgoja ocijenjeno je kao “značajno” zbog činjenice da je tokom 1960. godine vjerskom obukom bilo obuhvaćeno 20.500 djece, što je bilo 14% ukupnog broja muslimanske djece starosne dobi od 7 do 15 godina života. Također, zaključeno je kako je na osnovu ovih pokazatelja prisutno jačanje vjerskog života u Bosni i Hercegovini i rast religioznosti. S tim u vezi, cilj države je bio da se na takve pojave “prestane reagovati administrativnim i nepolitičkim mjerama (npr. represalijama nastavnika prema djeci koja pohađaju katehizaciju i sl.), a da se daleko šire i sadržajnije reaguje na političkom i kulturnom planu”.24 Istaknuta je i činjenica različitosti u intenzitetu vjerskog života na nivou odnosa selo – grad, što je podudarno slabijem i jačem političkom utjecaju na ovim nivoima kao i na nivou prisustva vjerskih službenika u pojedinim područjima. Tako je evidentiran jači vjerski život u dolini Spreče, Cazinskoj krajini i dolini rijeke Bosne, dok u nekim mjestima vjerskih službenika nije bilo nikako (Gacko i Bileća). Posmatrano s aspekta odnosa vjerskih službenika sa organima vlasti, vidljivo je nepostojanje “značajnijih političkih neprijateljstava” zbog činjenice da “ogromna većina vjerskih službenika pokazuje svojim stavovima da razumiju i prihvataju opštu politiku naše zemlje i pokazuju interes za saradnju”. Nagodine osuđen na 15 godina zatvorske kazne, 28. novembra 1955. godine dobio je smanjenje kazne na 12 godina. Uvjetno je bio na slobodi od 1. marta 1956. do 24. maja 1959. godine. Nakon puštanja na slobodu Kasim ef. Dobrača je radio u Gazi Husrev-begovoj biblioteci do odlaska u mirovinu. Tri mjeseca nakon odlaska u mirovinu, 3. novembra 1979. godine je umro. Opširnije o životu i djelu Kasima Dobrače vidi: Ferid Dautović, Kasim ef. Dobrača: Život i djelo. Sarajevo: El-Kalem i Medžlis Islamske zajednice Sarajevo, 2005. 23

24

ABH, KVP, k. 10, 177/60. ABH, KVP, k. 10, 169/60.

266

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 266

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NA KRAJU DECENIJE: VJERSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI 1960. GODINE

dalje je zaključeno kako je reisul-ulema i Starješinstvo IVZ angažirano na “izoliranju i eliminiranju opozicije” za koju se smatralo da je “bila povezana sa političkom emigracijom”. Konačno, definirani su i ciljevi i zadaci za Udruženje vjerskih službenika “Ilmija”, koje treba raditi na “aktivizmu i političkoj afirmaciji te širenju bratstva i jedinstva, patriotizma među vjerskim službenicima i vjernicima IVZ”. Istovremeno, dotadašnji slabi rezultati rada “Ilmije” na terenu stavljeni su na teret lošeg angažmana Izvršnog odbora i s tim u vezi zaključeno je kako “na sljedećoj skupštini (treba) u Izvršni odbor uvesti nekoliko novih i sposobnijih ljudi”.25 Što se tiče formiranja i djelovanja “Ilmije”, primjetna je jedna bitna razlika u odnosu na druga dva staleška udruženja. Naime, generalna ocjena odnosa države i religijskih zajednica sugerira zaključak kako je u uređenju tih odnosa država najmanje problema imala sa Islamskom vjerskom zajednicom. I dok je, kako nam sugerira ova Informacija, rukovodstvo Islamske zajednice od početka imalo lojalan stav prema državi, isti slučaj nije bio sa druge dvije religijske zajednice. Srpska pravoslavna crkva (jedan dio njenog episkopata) je “koketirala sa nama neprijateljski raspoloženim inostranstvom (Anglikanska crkva itd.)”, dok se “Vatikan nije prestao miješati u naše unutrašnje odnose”.26 Zbog toga je i odlučeno da se formiraju udruženja sveštenika /svećenika kao svojevrsni posrednici između države i crkve. U takvom kontekstu, osnivanje Udruženja islamskih vjerskih službenika “nije bilo u cilju stvaranja posredništva između crkve i države, kao kod katolika i pravoslavnih, nego isključivo u cilju određenih svešteničkih staleških pitanja IVZ”.27 Stupanjem na snagu novog Ugovora o socijalnom osiguranju islamskih vjerskih službenika 1. jula 1960. godine, na relativno povoljan način je bilo riješeno goruće pitanje ove grupe. Za naredni period, ključna stvar na kojoj je trebalo poraditi bio je program rada Udruženja. Da bi se to i ostvarilo, bilo je potrebno rekonstruirati Izvršni odbor Udruženja i izvršiti jaču koncentraciju poslova Udruženja na terenu.28 25 26 27 28

Isto. ABH, KVP, k. 10, 177/60. Isto. Isto.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 267

267

10/11/11 7:40 AM


Amir Duranović

Katolička crkva Kako je već u početku navedeno, odnosi sa Katoličkom crkvom bili su znatno složeniji u odnosu na druge dvije religijske zajednice. Istina, u Izvještaju je istaknuto također kako je “sa biskupima moguće sarađivati” na sređivanju odnosa na relaciji crkva – država budući da nadbiskup M. Alaupović i biskupi P. Čule i A. Pichler pripadaju “umjerenoj struji katoličkog episkopata Jugoslavije”. Što se tiče saradnje, primjetno je da je u proteklom periodu bio ostvaren znatan napredak. Prije nego su ti počeci komuniciranja (makar i kurtoaznog) ostvareni, većinu problema u odnosima sa Katoličkom crkvom država je ostvarivala putem saradnje sa Udruženjem katoličkih svećenika “Dobri pastir” ili direktnom saradnjom sa svećenicima na terenu.29 Kao i u slučaju Srpske pravoslavne crkve, po stepenu spremnosti na saradnju sa organima vlasti, i katoličko svećenstvo je promatrano kroz tri kategorije: • najpozitivniji svećenici (njih oko 100) koji su za široku saradnju • svećenici koji žele da sarađuju samo u konkretnim pitanjima (oko 200) • svećenici koji se kolebaju u saradnji sa državnim organima.30 Kao način za poboljšanje odnosa sa svećenicima sugerirano je ostvarivanje pune saradnje metodama kontakata sa narodnim odborima i organima SSRN-a. Također, najradikalnije je, prema ocjeni Komisije, bilo “potrebno izolirati”. Najdelikatnije pitanje odnosa sa Katoličkom crkvom bio je odnos biskupa prema Udruženju katoličkih svećenika “Dobri pastir”.31 Smatrano je da su 29 30 31

Isto. ABH, KVP, k. 10, 169/60.

O odnosima Vrhbosanskog ordinarijata prema franjevcima poslije Drugog svjetskog rata iz franjevačke perspektive vidjeti: dr. fra Ignacije Gavran, Lucerna lucens? Odnos Vrhbosanskog ordinarijata prema bosanskim franjevcima (1881-1975). Visoko: 1978, 142-163. O Udruženju katoličkih svećenika “Dobri pastir” vidjeti: SPOMENICA dvadesetpetogodišnjice Udruženja katoličkih svećenika “Dobri pastir’’ 1950 – 1975. Sarajevo: 1976; Ignacije Gavran, Svećeničko udruženje “Dobri pastir” i njegova uloga. U: Zbornik radova sa znanstvenog skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića (ur. Marko Karamatić). Sarajevo – Fojnica: Franjevačka teologija – Franjevački samostan, 2000, 537-550.

268

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 268

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NA KRAJU DECENIJE: VJERSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI 1960. GODINE

biskupi strahovali od toga da Udruženje ne posluži za razbijanje jedinstva Katoličke crkve. Ovo strahovanje moglo je imati izvorište u navodnom nadanju da bi u Jugoslaviji moglo doći do promjene društveno-političkog sistema u smjeru koji bi više odgovarao Katoličkoj crkvi. Najliberalniji u svom odnosu prema Udruženju bio je nadbiskup Marko Alaupović, koji prema članovima Udruženja nije preduzimao nikakve represivne mjere. Slično držanje prema Udruženju imao je i raniji banjalučki biskup Čelik (umro 1959), kao i njegov nasljednik Alfred Pichler. Nasuprot njima, netolerantan odnos prema Udruženju “Dobri pastir” imao je mostarski biskup Petar Čule, odnosno njegov generalni provikar Andrija Majić.32 U deceniji od 1950. do 1960. godine broj članova ovoga Udruženja je rastao sa 168 članova 1950. na 214 članova 1960. godine, od čega 88,8% čine franjevci, a 10,2% redovno (dijecezansko) crkveno svećenstvo. Generalno je ocijenjeno kako je Udruženje dobro radilo, osim pododbora u Hercegovini, čije djelovanje “ometaju crkvene vlasti”.33 Simptomatično uz ovu konstataciju ide i podatak da su od 67 hercegovačkih svećenika 45 članovi Udruženja i svi su franjevci, dok od ostala 22 dijecezanska svećenika niko nije član Udruženja. Stoga je zaključeno kako, zbog korektnog odnosa sa franjevačkim provincijalima, “treba postepeno izlaziti u susret” u segmentu povrata imovine, prije svih, Samostana Šćit i Petrićevac, te raditi na tome da kod izbora novih starješina (definitorija i provincijala) “budu izabrani što pozitivniji sveštenici”.34 Zanimljivo je da su nekako u ovo vrijeme kada se razmatrala mogućnost da se franjevačkom redu postepeno počne vraćati dio oduzete imovine, bosanskohercegovački biskupi zajednički nastupili prema Narodnoj skupštini BiH (u oktobru 1959) sa zahtjevom da se Nadbiskupskom ordinarijatu u Sarajevu vrati zgrada bivšeg Nadbiskupskog sjemeništa za istu svrhu za koju je služila i ranije.35 Nekoliko navedenih primjera pozitivnijih pomaka u odnosima države i Katoličke crkve značilo je i mogućnost za početak normalnijih odnosa. Nakon što je SIV prihvatio Memorandum Biskupske konferencije, činilo se 32 33 34 35

ABH, KVP, k. 10, 177/60. ABH, KVP, k. 10, 169/60. Isto. ABH, KVP, k. 10, 177/60.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 269

269

10/11/11 7:40 AM


Amir Duranović

kako je i normalizacija odnosa sa Vatikanom moguća.36 Naime, SIV je 26. decembra 1960. godine razmatrao odnose Katoličke crkve i države kada je izražena spremnost da se međusobni odnosi poboljšaju. Poboljšanje odnosa posmatrano je kroz prizmu rješavanja konkretnih problema na terenu. Nedugo poslije toga, 1. marta 1961. godine nadbiskup Josip Ujčić je pismeno obavijestio Saveznu komisiju za vjerska pitanja, odnosno njenog predsjednika Dobrivoja Radosavljevića, o stavovima Vatikana u vezi s odgovorom SIV-a na predstavku Biskupske konferencije. U tom pismu istaknuo je značaj poboljšanja međusobnih odnosa tvrdnjom da je najbolji način za postizanje napretka uvažavanje žalbi koje su biskupi iznijeli u svojoj predstavci SIV-u.37 *** Izvještaj Komisije za vjerska pitanja NRBiH za 1960. godinu i Informacija o odnosima sa vjerskim zajednicama u NRBiH poslužili su kao osnova za rekonstrukciju slike religijskih zajednica u Bosni i Hercegovini 1960. godine. Mada je to, s vremena na vrijeme, bila praksa organa vlasti, objavljivanje vijesti u ovim izvještajima o drugim, manjim religijskim zajednicama u Bosni i Hercegovini je izostalo. No, vidjeli smo na početku kako je njihov značaj, u odnosu na tri najveće zajednice, ipak bio minoran. Analizirane pak zajednice kroz ove dokumente predstavljene su u svjetlu koje ukazuje na solidan napredak u odnosima države i religijskih zajednica ostvaren u deceniji koja je prethodila 1960. godini. Prezentirano stanje u ovim zajednicama omogućilo nam je ostvarenje uvida u unutrašnje odnose, ključne probleme koji su se javljali, ličnosti koje su se nalazile na najznačajnijim pozicijama te druga značajnija kretanja. Iako nisu prikazani unutar pregleda stanja po zajednicama, ekonomski pokazatelji svake zajednice također nude uvid u značajne razlike.38 Poboljšanja u odnosu države i religijskih zajednica moguće je pratiti Isto. O procesu normalizacije odnosa Vatikana i FNRJ vidi: Р. Радић, Држава и верске заједнице 1945-1970. Други део: 1954-1970, 452-469; Miroslav Akmadža, Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966. Rijeka: “Otokar Keršovani’’, 2004, 223-231.

36

37

38

M. Akmadža, Katolička crkva u Hrvatskoj i komunistički režim 1945.-1966.,228-229.

Katoličko svećenstvo, uz znatna materijalna sredstva koja prima iz inostranstva, ostvaruje najveće prihode u iznosu od 250.000 do 350.000 dinara po župi. Uz manje prihode iz inostranstva, manje godišnje prihode u iznosu od oko 200.000 dinara po svešteniku ostvaruje i Pravoslavna crkva, dok ubjedljivo najniže prihode ostvaruju službenici Islamske vjerske

270

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 270

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


NA KRAJU DECENIJE: VJERSKE ZAJEDNICE U BOSNI I HERCEGOVINI 1960. GODINE

i kroz prizmu kažnjeničke politike prema svećenicima.39 Izneseni podaci, iako variraju iz godine u godinu, generalno govore o poboljšanju stanja u odnosu na prethodnu deceniju.

Umjesto zaključka Glavna nit političkog odnosa prema religijskim zajednicama bila je u duhu nastojanja da se, gdje god je to bilo moguće, politički pozitivno djeluje na svećenike i vjerske službenike. Ista politika je kaznene mjere prihvatala samo u iznimnim slučajevima. Navedeni primjeri omogućavaju da se stanje u vjerskim zajednicama sagleda u komparativnoj analizi, iz čega bi se moglo zaključiti kako je najviše problema bilo u odnosima sa Katoličkom crkvom, a najmanje u odnosima sa Pravoslavnom, dok se Islamska vjerska zajednica nalazila u sredini. Uočljivo je, recimo, da je vjerska obuka kod Islamske vjerske zajednice opširno elaborirana, dok u govoru o stanju u Pravoslavnoj crkvi o tome nema gotovo ništa. Na takvim mjestima bismo mogli tražiti više primjera sličnosti i razlika. Čini se, ipak, kako je osnovna sličnost za svaku zajednicu postojanje najmanje dvije međusobno suprotstavljene struje koje u svakoj zajednici djeluju. Unutar zajednice vrlo često je dolazilo do sukoba mišljenja i drugačijih posmatranja određenih konkretnih problema. S druge strane, na višem nivou, u odnosima sa organima vlasti primjetna je pritajena borba. Borba za naklonost svakog čovjeka. Pritajenost međusobne borbe mogla bi sugerirati na zaključak kako i u ovoj godini nadmetanje tradicionalnih vrijednosti što ih bosanskohercegovačko društvo baštini sa novim idejama koju propagiraju organi vlasti traje intenzitetom koji nije mogao obećati skori kraj. zajednice. Taj je iznos u prosjeku oko 120.000 dinara po službeniku bez ikakvih prihoda ili poklona iz inostranstva. U iznesenim podacima moguće je tražiti i razloge dobrih, manje dobrih ili loših odnosa na relaciji religijske zajednice – država. ABH, KVP, k. 10, 169/60. 39

U Srpskoj pravoslavnoj crkvi tokom 1960. godine nije vođen niti jedan krivični postupak protiv sveštenika, po prekršajima su kažnjena 2, a upozoreno je 9 sveštenika. U Islamskoj vjerskoj zajednici krivično je gonjen jedan službenik i pušten, po prekršajima je kažnjeno 12, a u toku je bio postupak protiv 26 vjerskih službenika. Upozoreno je 87 lica. U Katoličkoj crkvi krivični postupak vođen je protiv 32 svećenika i bogoslova od kojih je 5 suđeno. Obustavljen je postupak protiv 22 svećenika i bogoslova, u toku je bio postupak protiv 5 svećenika. Po prekršajima je kažnjeno 14 svećenika, protiv 4 postupak je bio u toku. ABH,KVP, k.10, 164/60 – Kažnjavanje sveštenika u 1960. godini.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 271

271

10/11/11 7:40 AM


Amir Duranović

AT THE END OF A DECADE – RELIGIOUS COMMUNITIES IN BOSNIA AND HERZEGOVINA IN 1960 (Summary) Major courses in the relation between the state and religious communities in Bosnia and Herzegovina were based on the Report of the Commission for Religious Affairs of the Peoples Republic of Bosnia and Herzegovina for 1960 and the Information about the relations with religious communities in PR Bosnia and Herzegovina. This paper, in the case of the Serb Orthodox Church, presents the relations between the bishop and the Society of Orthodox Priests as well as the activities of church boards. Such is the case with the Islamic Religious Community where, apart from the relations within the Community itself, the author also shows the relations with the Society of Islamic Religious Officials Ilmija. The Catholic Church was marked as a Community with which the state organs had most problems in the realisation of cooperation. The most problematic issue was the absence of any sort of relations with the Catholic Church so that the collaboration had to be realised through the Society of Catholic Priests “Dobri pastir” or through direct cooperation with priests. In the competition for each individual in the society of Bosnia and Herzegovina, opposite to the traditional values of social organization, stood an ideology of a new state which attempted to create a socialist society.

272

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 272

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


Vera Katz

PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI DRUGA POLOVINA 20. STOLJEĆA Uvodne i metodološke napomene

S

tanovništvo jedne države po važnosti je u istoj ravni sa njenom površinom, geografskim karakteristikama, prirodnim resursima, historijskim naslijeđem i drugim bitnim obilježjima, jer o demografskoj strukturi umnogome ovisi njen ukupan razvoj. Izmjene demografskih struktura i karakteristika stanovništva u Bosni i Hercegovini, uostalom kao i u drugim zemljama u svijetu, rezultat su kompleksnog povijesnog okvira i stupnja razvoja materijalnih proizvodnih snaga s kojima su u neraskidivoj vezi. Predmet ovoga rada je kratki pregled promjena demografskih karakteristika Bosne i Hercegovine u drugoj polovini 20. stoljeća u kontekstu društvenoekonomskog razvoja. Analiza demografskih promjena uvjetovanih faktorima socio-ekonomskog razvoja naziva se demografskom tranzicijom. “Teorija demografske tranzicije, koju je prvi 1909. godine obrazložio francuski demograf Adolphe Landry, dominantna je teorija koja razvoj stanovništva promatra kao etapni proces uvjetovan ukupnim procesom društveno-gospodarskog i kulturnog razvoja”.1 Mnogi istraživači bavili su se ovim društvenim fenomenom, a među njima i Alica Wertheimer-Baletić, koja definira da je “Demografska 1

Nenad Vekarić – Božena Vranješ-Šoljan, “Početak demografske tranzicije u Hrvatskoj”. Zagreb – Dubrovnik: ANALI Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, 2009, svezak XLVII, 9.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 273

273

10/11/11 7:40 AM


Vera Katz

tranzicija nužan historijski proces, uvjetovan razvojem materijalnih proizvodnih snaga društva, da tranzicijski proces zahvaća uz fertilitet i mortalitet i sve ostale komponente (karakteristike) stanovništva u obliku kompleksnoga demografskog razvitka koji se interakcijski prožima s društveno-ekonomskim razvitkom dotične populacije”.2 Prema mišljenju uvaženog bosanskohercegovačkog demografa Ilijasa Bošnjovića, “Demografska tranzicija je radikalno izmijenila prirodne tokove obnavljanja stanovništva. Obarajući visoke stope nataliteta i mortaliteta uspostavila je, uz sadejstvo još nekih elemenata, osnovu za stalno mijenjanje starosne strukture. Dalji rezultat tih mutacija je starenje stanovništva. Ova pojava se razvija sporo i može da se zapazi tek u dužem vremenu, ali pokazuje nezadrživu tendenciju. U ranim industrijskim društvima proces dugo traje i u njima je danas starenje postalo očigledno. Ako je starost posljednji period čovjekovog života, onda ni kod stanovništva ne može imati drugo značenje. Jedina je razlika u trajanju tog razvoja. Kod čovjeka ne traje dugo i evidentna je, uostalom, kao i individualni život u cjelini. Kod stanovništva u transformaciji starenje je dugotrajno, ali i umiranje, tako da i jedno i drugo izmiče iskustvu jedne pa i više generacija. Depopulacija koja je u nekim ranim industrijskim društvima prisutna nije ništa drugo do zrela faza starosti i početak postepenog izumiranja. [...]”.3 Da bi se utvrdilo u kojoj je mjeri u Bosni i Hercegovini evidentno “društvo vitalnih staraca’’, bit će naznačene karakteristične demografske promjene u drugoj polovini 20. stoljeća kao “pretpostavljajuće’’ vrijeme završetka demografske tranzicije. U ovom slučaju prate se načela naprijed iznesenih definicija prema kojima se istraživanje o stanovništvu u određenom povijesnom periodu analizira kroz procese industrijalizacije, urbanizacije i modernizacije društva. Ako se prati proces demografske tranzicije tijekom dužeg povijesnog perioda, može poslužiti metodologija Jakova Gele, koji je pratio demografske promjene u Hrvatskoj. “Periodizaciju istraživanja demografskih promjena temeljio je na karakterističnim etapama procesa demografske tranzicije, koje je utvrdio empirijskim istraživanjem dinamike komponenti prirodnog kretanja 2

Jakov Gelo, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. do 1981. godine. Zagreb: ČGP DELO OOUR GLOBUS, Izdavačka djelatnost, 1987, 59. 3

Ilijas Bošnjović, Demografska crna jama - Nova zamka industrijskog društva. Sarajevo: Veselin Masleša, 1990, 5-6.

274

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 274

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI DRUGA POLOVINA 20. STOLJEĆA

(nataliteta i mortaliteta): razdoblje prije demografske tranzicije (1780.-1880.), razdoblje tranzicije mortaliteta i nataliteta (1880.-1940.), te razdoblje završetka tranzicije (1945.-1980.)”.4 Međutim, s obzirom na činjenicu da se u ovom radu problematizira samo period poslije Drugog svjetskog rata, bliža je metodologija Ilijasa Bošnjovića, koji analizira demografske promjene sukladno ekonomskom i socijalnom razvoju u vrijeme socijalističkog razvoja Jugoslavije. Za socijalističko razdoblje Bosne i Hercegovine metodološki je ispravno promatrati njen razvoj u jugoslavenskim okvirima s obzirom na jedinstven političko-ekonomski sustav zajedničke države, jer su se sve prednosti i manjkavosti tog sustava reflektirale i na razvoj bosanskohercegovačkog društva. Osim toga, važno bi bilo analizirati i gospodarski razvoj u bosanskohercegovačkim regijama, što će u ovome radu izostati. Istraživanja u mikrozajednicama zasigurno donose nove spoznaje o nekim specifičnim obilježjima demografske tranzicije nastalih kao posljedica zanimanja ili zanemarivanja investicionih programa za pojedina područja Bosne i Hercegovine. Vjerojatno bi tada u znatnoj mjeri došli do izražaja i popratni deformativni fenomeni takvog prijelaza od kojih je najvažnije bilo iseljavanje i ostavljanje seoskih staračkih domaćinstava ili potreba da u početku muškarci, a kasnije i žene krenu na privremeni rad u inozemstvo, gdje su ih radna mjesta u Zapadnoj Europi već čekala zahvaljujući davno završenoj demografskoj tranziciji koja se tamo odvijala paralelno sa industrijskom revolucijom i ubrzanim tehnološkim napretkom. Bosna i Hercegovina spada u zemlje koje su kasno stupile u industrijski razvoj i u nastojanju da osiguraju što brži napredak, proces demografske tranzicije odvija se na drugačiji način nego u ostalim zemljama regije, a osobito u odnosu na razvijene europske države.

Demografske promjene uvjetovane ekonomskim razvojem Drugi svjetski rat ostavio je duboke negativne posljedice na stanovništvo Bosne i Hercegovine. Nakon dvogodišnjeg perioda obnove najnužnijih uvjeta za život i proizvodnju započeo je proces ubrzane industrijalizacije donošenjem 4

Prema: Nenad Vekarić – Božena Vranješ-Šoljan, “Početak demografske tranzicije u Hrvatskoj”, 10. Vidi: Jakov Gelo, Demografske promjene u Hrvatskoj od 1780. doo 1981.g., 13-15.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 275

275

10/11/11 7:40 AM


Vera Katz

Prvog petogodišnjeg plana. Analiza demografskih promjena temelji se na ekonomskom razvoju koji se prati putem nekoliko veličina, a to su: investicije, društveni proizvod, zaposlenost, produktivnost rada i privredna struktura. “Veza modela ekonomskog razvoja i proces preobražaja stanovništva ostvaruje se pomoću svake od pet izabranih veličina. Zaposlenost ima u tome posebnu ulogu. Preko nje se neposredno uspostavlja kontakt sa tokom demografske tranzicije. Otvaranjem radnih mjesta u nepoljoprivrednim djelatnostima započinju osnovne promjene u stanovništvu. Produktivnost rada takođe igra u tome jednu od ključnih uloga. Ona je izvor prave pokretačke snage razvoja i istovremeno adekvatna mjera koja pokazuje da li su dva procesa – ekonomski razvoj i demografska tranzicija – međusobno usklađeni ili nisu”.5 Proces industrijalizacije i elektrifikacije zemlje započet Prvim petogodišnjim planom imao je zadatak savladati privrednu zaostalost ubrzanim tempom, ali i podizanje neovisnosti i odbrambene moći zemlje uvećavanjem državnog sektora privrede. Ukupan industrijski napredak donio bi i bolje uvjete života stanovništvu. Za tako ubrzani razvoj bila su potrebna ogromna novčana sredstva koja su se neprekidno ulagala u jugoslavensku privredu. “O intenzitetu investicione aktivnosti može se steći predstava ako se izvrši komparacija s drugim zemljama. U toku 1950-1970. prosječno učešće investicija u društvenom proizvodu iznosilo je 18,8 odsto u zemljama s 580 američkih dolara po stanovniku, a 20,3 odsto u zemljama s 880 dolara po stanovniku. Jugoslavija je s preko 780 dolara po stanovniku imala oko 28 odsto investicija u odnosu na društveni proizvod u periodu 1953-1960. Istovremeno, u Bosni i Hercegovini s 560 dolara po stanovniku ovaj procenat je iznosio 26 odsto, a 33 odsto u toku 1961-1970, kada se nivo razvijenosti popeo na 880 dolara po stanovniku. Prema tome, stope investicija u društvenom proizvodu Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i ostalih područja bile su oko 50 odsto više od onoga što je prosječno ostvareno u svijetu. [...] Nagli pad stope rasta ulaganja od perioda 1971-1980. do perioda 1981-1982. posljedica je ekonomskih poremećaja u Jugoslaviji”.6 Kao posljedica ogromnih investicija u industriji, godišnja stopa društvenog prozvoda bila je dosta visoka. U okviru privrede najveće investicije ostvarene su u industriji, pa je tako Bosna i Hercegovina imala najveći rast 5 6

Ilijas Bošnjović, Demografska crna jama, 43. Isti, 44-45.

276

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 276

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI DRUGA POLOVINA 20. STOLJEĆA

društvenog proizvoda u periodu 1947-1952, što dolazi iz činjenice da je to vrijeme najvećih ulaganja u baznu, tešku i vojnu industriju. U Bosni i Hercegovini bilo je visoko učešće u investiranju, ali je efikasnost tih investicija bila niža zbog ulaganja u sirovinsko-energetski sektor, a ne u prerađivački, gdje se ostvaruje viša efikasnost iz investiranog novca. To se odrazilo na visinu društvenog proizvoda po stanovniku. “Od godišnjeg prosjeka 1947-1952. do 19811983. u Jugoslaviji je porastao (društveni proizvod) 5,1 puta. U republikama i pokrajinama je takođe napredovao, ali različitim intenzitetom. Povećanje je najviše iznosilo u Vojvodini 6,4 puta, Sloveniji 5,6 puta i Hrvatskoj 5,5 puta, a najmanje na Kosovu 3 puta i u Bosni i Hercegovini 3,8 puta. Sva ekonomski manje razvijena područja su imala slabiji rast društvenog proizvoda po stanovniku od jugoslovenskog prosjeka, što je izazvalo produbljivanje jaza u nivou privredne razvijenosti između njih i ostalih dijelova zemlje. Razlozi za ovako kretanje nalaze se u sporijem rastu društvenog proizvoda, ali i većem prirodnom priraštaju stanovništva u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu u odnosu na Hrvatsku, Sloveniju, užu Srbiju i Vojvodinu. Ovo, međutim, nije u proturječnosti s opštom konstatacijom da su u Jugoslaviji sve republike i pokrajine ostvarile značajan ekonomski napredak i preobražaj privredne strukture”.7 Dinamičan privredni razvoj povlačio je za sobom i ubrzano zapošljavanje. Otvaranje brojnih radnih mjesta u industriji i drugim nepoljoprivrednim djelatnostima, te pojačana urbanizacija djelovali su na demografsku tranziciju jer radnik u gradskim sredinama postupno mijenja svoj način života, a time i model biološke reprodukcije. “U toku 1951-1983. učešće republika i pokrajina u ukupnoj zaposlenosti zemlje doživjelo je određene promjene. Ekonomski manje razvijena područja, izuzev Bosne i Hercegovine, su povećala svoje udjele, a razvijena smanjile. Ovakvo kretanje je prouzrokovano velikim pritiskom na zaposlenost u ekonomski manje razvijenim područjima. Priliv radne snage za zapošljavanje bio je veoma dinamičan i išao je redovno ispred otvaranja produktivnih radnih mjesta koja su se mogla obezbjediti uloženim investicijama. Pored ovoga, i struktura privrede je igrala značajnu ulogu. Za jedno radno mjesto u energetsko-sirovinskom sektoru, koji dominira u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji i Kosovu, treba mnogo više sredstava nego u pre7

Isti, 48.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 277

277

10/11/11 7:40 AM


Vera Katz

rađivačkom tako da je efekat investicija na zaposlenost dosta manja. Pritisak koji je zbog toga rastao i socijalni razlozi učinili su da se na ovim područjima otvaraju radna mjesta ne uvijek i dovoljno produktivna. Kretanje društvenog proizvoda išlo je obrnutim pravcem. Ekonomski slabije razvijena područja su smanjila svoje učešće u društvenom proizvodu Jugoslavije na kraju perioda, a razvijena povećala”.8 Porast stope zaposlenosti bio je jedan od bitnih faktora intenziviranja procesa demografske tranzicije. Osim toga, masovna upotreba radne snage, kao nadomjestak nedostatka visoke tehnologije, bila je evidentna tijekom cijelog perioda u Bosni i Hercegovini. Produktivnost rada je privrednim i političkim dokumentima redovito proklamirana najvažnijim privrednim ciljem, ali u praksi to nije bilo ostvarljivo. “U odnosu na jugoslovenski prosjek stope rasta društvene produktivnosti rada dosta su se razlikovale u pojedinim područjima. U toku 1953-1980. visina ove stope prema nivou zemlje u cjelini iznosila je u Bosni i Hercegovni 78, Crnoj Gori 70, Hrvatskoj 113, Makedoniji 70, Sloveniji 130, užoj Srbiji 87, pokrajini Kosovo 43 i u Vojvodini 152. [...] Takav trend dolazi do punog izražaja u toku 1981-1983. Niske ili negativne stope rasta društvenog proizvoda u ovom intervalu nisu bitno omele prodor zaposlenosti. Žrtvovana je uglavnom produktivnost rada”.9 Bosanskohercegovačko društvo bilo je izrazito poljoprivredno. Blizu 80% stanovništva živjelo je od ove privredne djelatnosti. Planski zacrtana poslijeratna industrijalizacija i elektrifikacija imala je za cilj ubrzani razvoj, što se jedino moglo učiniti promjenom privredne strukture. To je i učinjeno. Investiranjem u industriju, građevinarstvo, saobraćaj, trgovinu, ugostiteljstvo i slično sve su više na račun primarnog sektora privrede (poljoprivreda, šumarstvo, lov i ribolov) jačale sekundarne i tercijarne privredne grane. Ekspanzijom industrije nastojalo se nadoknaditi sve ono što je u prošlosti izgubljeno. U Bosni i Hercegovini se ubrzanom industrijalizacijom nastojala nadoknaditi stoljetna zaostalost, a razvijenije jugoslavenske republike nastojale su se približiti razvijenom svijetu. U Bosni i Hercegovini je sirovinsko-bazična i vojna industrija tražila velike investicije, visoku zaposlenost, što je donosilo nižu produktivnost rada i niže učešće u društvenom proizvodu u odnosu na jugoslavensku 8 9

Isti, 49. Isti, 52.

278

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 278

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI DRUGA POLOVINA 20. STOLJEĆA

razinu. Bez obzira na želje i napore, stoljetna zaostalost nije se mogla nadoknaditi i do kraja naznačenog perioda ostala je u grupi nerazvijenih republika, kojoj su trebale savezne subvencije.

Socijalni razvoj i intenzitet promjena demografske strukture “Socijalni razvoj se danas definiše kao proces kvantitativnog rasta i kvalitativnih promjena u sferi životnih, radnih i društvenih uslova”.10 Pored ekonomskog i socijalni razvoj ima veliki značaj za pravac kretanja i intenzitet demografske tranzicije, što se može predočiti pokazateljima o investiranju u izgradnju stanova i njihovu kvadraturu, zatim u školstvo, zdravstvo, znanost, kulturu, slobodno vrijeme, životni standard, širenje asortimana roba široke potrošnje i slično. Standard stanovanja u svim jugoslavenskim republikama bio je u stalnom usponu od 1950. godine. Ubrzani ekonomski razvoj intenzivirao je proces urbanizacije kojim su se stvarali sve bolji uvjeti života u gradu. Potreba za radnom snagom privlačila je sve više ljudi sa sela u gradove. Dok je u prvim poslijeratnim godinama vršena snažna politički angažirana mobilizacija radne snage iz sela u industriju, kasnije je taj proces intenziviran jer se sve više zapuštalo ulaganje u poljoprivredu i time stvarao višak radne snage na selu koji je morao tražiti posao u gradovima ili u industrijskim središtima. Tijekom cijelog perioda bio je izražen stambeni problem. Priliv stanovništva morao se negdje smjestiti. “Stambeni fond u gradskim naseljima se povećavao brže od produktivnosti rada. U razmjeri Jugoslavije ta razlika u korist stambenog fonda iznosi oko dva puta. U periodu 1951-1960. porast broja stanova je bio veći od stambene površine, izuzev u Makedoniji. To je vrijeme izgradnje relativno manjih i skromnijih stanova. Od 1961. ovi odnosi se mijenjaju. Stambena površina ide ispred broja stanova, što znači da ovi postaju veći i komotniji. Takav trend se nastavlja do kraja posmatranog perioda, a vjerovatno i dalje. Karakteristično je da razlika između stope izgradnje stanova i stope povećanja stambene površine postaje sve veća – u sedmoj deceniji ne otskače puno, dok je u osmoj znatno odmakla. Ovakav pravac razvoja 10

Isti, 55.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 279

279

10/11/11 7:40 AM


Vera Katz

u stambenoj izgradnji ne izgleda naročito opravdan. U uslovima kada stopa produktivnosti rada opada ne može se naći neko realno uporište za održavanje tendencije rasta sve većih stanova. [...] Razlika između kretanja produktivnosti rada i stambene izgradnje je naročito velika u ekonomski manje razvijenijim područjima. U njima je u čitavom periodu 1951-1980. broj stanova rastao brže od produktivnosti rada od 3,5 (Makedonija) do 4,9 puta (Kosovo), a stambena površina od 3,5 (Bosna i Hercegovina) do 8 puta (Kosovo). U razvijenim republikama i pokrajini Vojvodini ove razlike su znatno manje, tj. stopa rasta stambene izgradnje ne ide mnogo iznad stope rasta produktivnosti rada”.11 Detaljnijim pokazateljima može se utvrditi kako je stambena izgradnja u gradovima i općinskim središtima postala snažan faktor demografske transformacije u Bosni i Hercegovini. Ubrzani ekonomski razvoj zahtijevao je brojniji stručni kadar, pa je obrazovanje, od osnovnog do visokog, dobilo izuzetne razmjere u Jugoslaviji/Bosni i Hercegovini. Široka i intenzivna mreža obrazovnih institucija imala je snažan utjecaj na demografsku tranziciju. Obrazovanje je postalo dostupno mladim ljudima sa sela koji su se nakon osnovnog školovanja upisivali u srednje, zatim na više škole i fakultete, a potom ostajali u gradovima i radikalno mijenjali raniji način života. Osim toga, oni su postajali primjerom uspješnosti i primamljivosti gradskog života, pa su i drugi iz njihovih sela slijedili njihov primjer. Stimulacije za školovanje bile su također dobar podsticaj za obrazovanje. Osim stipendija, kredita i smještaja u đačkim i studentskim domovima, rodbinska pomoć bila je vrlo prisutna. Osnovno obrazovanje bilo je zakonski obavezno za djecu oba spola. “U periodu 1947/48. do 1979/80. broj učenika u srednjim školama povećan je na Kosovu 24,7 puta, u Bosni i Hercegovini 13,4 puta, Makedoniji 7,7 puta, Crnoj Gori 7 puta. Kod ostalih područja ovaj porast je sporiji: ide od 3,7 puta (Vojvodina) do 4,5 puta (uža Srbija). Razlike su uslovljene nivoom razvijenosti. U manje razvijenim dijelovima zemlje povećanje broja učenika u srednjim školama bilo je izrazitije. Slično je i sa studentima, čiji je broj u Bosni i Hercegovini i Makedoniji povećan gotovo 65 puta u navedenom periodu. Istovremeno ovo povećanje je u Sloveniji iznosilo 14,2 puta, užoj Srbiji 26,9 puta, Vojvodini 27 puta, Hrvatskoj 35,5 puta. Na područjima koja se izdvajaju po intenzitetu obrazovanja stanovništva došlo je 11

Isti, 56-57.

280

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 280

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI DRUGA POLOVINA 20. STOLJEĆA

do većeg raskoraka između tog procesa, na jednoj i privrednog rasta i produktivnosti rada, na drugoj strani, što je uslovilo da školovanje stekne još veću nezavisnost u djelovanju na demografsku tranziciju”.12 Uz stanovanje i obrazovanje, važna komponenta socijalnog razvoja je zdravstvena zaštita, koja je jedna od najznačajnijih društvenih aktivnosti što se reflektiraju na demografski razvoj. Njenim razvojem smanjena je smrtnost dojenčadi, male djece, ali i raznih zaraznih bolesti koje su bile raširene do stupnja endemičnih područja (kao npr. sifilis, malarija i slično). Društvenoekonomski razvoj utjecao je na kvantitet i kvalitet zdravstvene zaštite. Ostvaren je ogroman napredak kako u urbanim tako i u ruralnim sredinama. Dugačak je popis otvorenih domova zdravlja, zavoda, općih i specijalnih bolnica, klinika, instituta, prirodnih lječilišta, apoteka i slično. Širokom mrežom zdravstvenih ustanova pružane su liječničke usluge kojima su obarane stope smrtnosti i produžavan ljudski vijek. Smanjenjem komponenata mortaliteta zdravstvena djelatnost je izravno utjecala na proces demografske tranzicije. “Brži razvoj zdravstvene zaštite od produktivnosti rada bio je iznad jugoslovenskog prosjeka u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Makedoniji, užoj Srbiji i Kosovu. U Sloveniji je stopa rasta broja ljekara identična sa stopom rasta produktivnosti rada, dok je dinamika bolesničkih postelja čak i slabija. I u Hrvatskoj je stopa rasta bolesničkih postelja ispod stope rasta produktivnosti rada, ali stopa rasta broja ljekara je nešto veća. I ovdje se uočava specifičan položaj ekonomski manje razvijenih republika i Kosova. U njima je razvoj zdravstvene zaštite izražen i dosta autonoman. Odvijao se prilično nezavisno od ekonomskog razvoja, kao svojevrstan cilj, što je bilo moguće zahvaljujući izuzetnom tretmanu ovih područja u opštem i ubrzanom preobražaju jugoslovenskog društva”.13 Socijalni razvoj je široka oblast društvenog života i svaki od njenih segmenata, a ima ih mnogo više od tri ovdje spomenuta, na svoj način utječe na brži preobražaj stanovništva. Uvezivanjem svih tih pokazatelja dobiva se slika o tijeku demografske tranzicije u Bosni i Hercegovini. Bez obzira na vidan raskorak između ekonomskog i socijalnog razvoja, Bosna i Hercegovina doživjela je značajan napredak u razvoju svih oblasti života. Ogroman zaostatak 12 13

Isti, 59. Isti, 61.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 281

281

10/11/11 7:40 AM


Vera Katz

u ukupnom razvoju i poslijeratna privredna struktura Bosne i Hercegovine bili su izazov za komunističku vlast. Međutim, Bosna i Hercegovina je ostala tijekom cijelog poslijeratnog perioda jedna od nerazvijenih jugoslavenskih republika. I veća ulaganja na nisku startnu osnovicu nisu je mogla približiti razvijenijim republikama. Isforsirano trošenje financijskih sredstava koja nisu imala podlogu u nacionalnom društvenom dohotku doveli su bosanskohercegovačku privredu u kolaps krajem osamdesetih godina.

Osnovne karakteristike demografskog razvoja Jugoslavenska federacija nastala nakon Drugog svjetskog rata objedinila je područja sa različitim privrednim i kulturnim razvojem, ali i nejednakim obrascem razvoja stanovništva. “Period od 1948. do 1981. takođe ima svoje osobenosti. U njemu dolazi do izražaja uticaj socijalističke izgradnje zemlje. U ovom razdoblju jugoslovenska populacija je porasla 42 odsto. [...] Od 1948. do 1981. procenat učešća Bosne i Hercegovine u stanovništvu Jugoslavije je porastao od 16,2 na 18,4 odsto, Crne Gore od 2,4 na 2,6 odsto, Makedonije od 7,3 na 8,5 odsto i Kosova od 4,6 do 7,1 odsto. Kod druge grupe ovo pomjeranje je išlo u suprotnom pravcu. Hrvatska je smanjila svoj udio u stanovništvu zemlje u cjelini od 23,9 na 20,5 odsto, Slovenija od 9,1 na 8,4 odsto, uža Srbija od 26,2 na 25,4 odsto i Vojvodina od 10,4 na 9,1 odsto. Ekonomski slabije razvijena područja, u kojima je demografska tranzicija kasnije otpočela, dala su glavni doprinos rastu populacije Jugoslavije u poslijeratnom periodu. Iako njihov dio stanovništva nije veći od 36,6 odsto (1981), ona su učestvovala u ukupnom populacionom porastu preko 51 odsto”.14 Za stanovništvo su važne i stope rasta stanovništva koje izražavaju bitne promjene ukupne populacije tako što opadaju s napredovanjem demografske tranzicije, a ostaju visoke ako ovog procesa nema ili je slabo izražen. “Od 1948. do 1981. stope porasta stanovništva su konstantno u opadanju u Jugoslaviji i u najvećem dijelu užih područja. U čitavoj zemlji smanjenje iznosi skoro 36 odsto. Najveće je u Crnoj Gori (55 odsto), u Bosni i Hercegovini (52 odsto), zatim dolaze Hrvatska (50 odsto), uža Srbija (47 odsto) i Vojvodina (43 odsto). Slovenija je s malim varijacijama u toku perioda zadržala na kraju istu stopu. Kao izuzetak od 14

Isti, 63.

282

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 282

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI DRUGA POLOVINA 20. STOLJEĆA

opšteg trenda javlja se Kosovo, kod kojeg je stopa rasta stanovništva skočila 20 odsto. Pravac i intenzitet ovih promjena je indikativan. Ubrzano opadanje i nizak nivo stopa porasta stanovništva govori da su područja na kojima se to dogodilo zahvaćena intenzivnom demografskom tranzicijom, svakako, u svim njenim pojedinačnim manifestacijama”.15 U definiranju demografske tranzicije jedna od bitnih komponenti je kretanje nataliteta. Prema statistički zadatim pokazateljima, za Bosnu i Hercegovinu sljedeći su pokazatelji: “Bosna i Hercegovina je imala najizrazitije opadanje nataliteta. Jedino je ona ostvarila dva velika skoka u ovom periodu. Prvim skokom je smanjena stopa nataliteta od ispod 40 (1950-1954) na ispod 30 (1965-1969), a drugim od ispod 30 na ispod 20 (1975-1979). U daljem toku slabljenje intenziteta rađanja se nastavlja i ide ka najnižoj tački užeg razgraničenja. Bosna i Hercegovina na ovaj način u toku manje od 30 godina svoje demografske tranzicije prva napušta grupu visokonatalitetnih područja i postepeno prelazi u niskonatalitetna. Ovako intenzivno smanjivanje stope rađanja išlo je ispred društveno-ekonomskog razvoja: natalitet ove republike se već dosta približio Hrvatskoj i Sloveniji od kojih je ona prema društvenom proizvodu po stanovniku veoma udaljena. U pogledu kretanja nataliteta Bosna i Hercegovina i Kosovo su dva suprotstavljena modela. U prvom demografska tranzicija se preko komponente nataliteta intenzivno razvija, dosta brže nego što bi se to moglo očekivati na osnovu ekonomsko-socijalnih obilježja i opšteg nivoa razvijenosti. U drugom modelu opadanja nataliteta je jako usporeno i u izvjesnoj mjeri retardira od onog što je postignuto u ekonomsko-socijalnoj transformaciji”.16 Na intenzivnije opadanje stope nataliteta u Bosni i Hercegovini djelovalo je mnoštvo faktora. Parafrazirajući profesora Bošnjovića, razlozi su u visokoj stopi razvoda u odnosu na broj sklopljenih brakova, zatim u relativno malom broju žena s maksimalnim fertilitetom od 20. do 34. godine života, ali i u pogledu stope mortaliteta žena između 20 i 40 godina života. Među činiocima za ovakvo stanje je i procenat poljoprivrednog stanovništva, koje se od 1953. do 1981. godine smanjilo za 72 odsto. Uz ove, postoji i niz drugih razloga socijalne prirode. 15 16

Isti, 64. Isti, 69.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 283

283

10/11/11 7:40 AM


Vera Katz

Uz natalitet za demografsku tranziciju bitne su i stope opadanja smrtnosti. “Bosna i Hercegovina i u pogledu mortaliteta pokazuje određene osobenosti među ekonomski manje razvijenim područjima. U njoj je smanjenje smrtnosti postignuto u jednom velikom skoku: stopa ispod 14 (1950-1954) oborena je na ispod 8 (1965-1969), kada ova republika dostiže najniži nivo umrlih na 1000 stanovnika. Do 1980-1983. mortalitet se blago pomjerio naviše, što može da bude nagovještaj postepene promjene pravca kretanja ove komponente. U Bosni i Hercegovini su se razvijali ubrzanim tempom i natalitet i mortalitet. To je dovelo ovu republiku za relativno kratko vrijeme u zrelu fazu demografske tranzicije, tako da se dosta približila u tom pogledu ekonomski razvijenijim područjima. U ovoj poziciji se ranije nalazila Crna Gora, koja je imala najniže stope rađanja i umiranja unutar ekonomski manje razvijenog dijela zemlje. Na kraju perioda to je mjesto zauzela Bosna i Hercegovina”.17 Tijekom procesa demografske tranzicije prosječan ljudski život postaje znatno duži. Svaka od jugoslavenskih republika i pokrajina imala je različit očekivani prosječan ljudski vijek. Do 1980-1981. “Bosna i Hercegovina je ostvarila najveći porast od 41 kod muškarca i 44 kod žena na 68 i na 73, što u procentima iznosi 66 i 65 odsto”.18 Produženje trajanja života za 27 godina kod muškaraca i 29 godina kod žena bitna je odrednica procesa demografske tranzicije. Natalitet i mortalitet su dvije komponente koje određuju promjene u prirodnom priraštaju stanovništva. “U Bosni i Hercegovini se odigrao najbrži pad prirodnog priraštaja među ekonomski manje razvijenim područjima. To se dogodilo u jednom velikom i jednom malom skoku. Takav slučaj nije zabilježen ni u jednoj drugoj republici ni pokrajini. U velikom skoku stopa prirodnog priraštaja od ispod 30 (1950-1954) pala je na ispod 20 (1965-1969), a u malom na ispod 15 (1970-1974). Do 1980-1983. približila se prelomnoj tački 10, čime se Bosna i Hercegovina znatno udaljila od Crne Gore i Makedonije. U ovoj republici natalitet je vršio jači uticaj na prirodni priraštaj nego mortalitet, premda značaj ove druge komponente nije bio mali. Ovdje je demografska tranzicija imala vrlo dinamičan tok. Bosna i Hercegovina dolazi na prvo mjesto u zemlji prema brzini pada nataliteta i na treće prema brzini pada 17 18

Isti, 72. Isti,72-73.

284

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 284

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI DRUGA POLOVINA 20. STOLJEĆA

mortaliteta. U smanjenju prirodnog priraštaja zauzima prvo mjesto među ekonomski manje razvijenijim područjima. Ovako kretanje neminovno ubrzava demografske procese u ovoj republici”.19 Osim ovih karakteristika prirodnog kretanja stanovništva za poslijeratni socijalistički period vrlo su bitna i mehanička kretanja – migracije. U procesu demografske tranzicije stanovništvo postaje pokretljivije. Pojačane su sve vrste prostornih migracija, od onih između naselja iste općine, zatim između općina, regiona, jugoslavenskih republika i pokrajina, a od sredine šezdesetih godina i u inozemstvo na privremeni rad. Struktura migranata je veoma kompleksno pitanje kako po socijalnim tako i po političkim pokazateljima. “Pojedinačno po područjima diferencijacije su u ovom pogledu izrazite. U okviru grupe ekonomski manje razvijenih Bosna i Hercegovina učestvuje sa svega 8 odsto u ukupnom doseljavanju iz republika i pokrajina, a u odseljavanju 30,6 odsto, tako da je drugo učešće veće od prvog 3,8 puta”.20

Osnovne karakteristike strukture stanovništva Demografska tranzicija izravno utječe na starosnu strukturu stanovništva. U većini područja najizrazitije su se mijenjale najmlađe (0-14 godina života) i najstarije (65 i više godina) skupine stanovništva. “U toku 1953-1981. učešće stanovništva od 0-14 godina u Jugoslaviji je smanjeno skoro 20 odsto, dok je učešće stanovništva od 65 i više godina povećano preko 44 odsto. Jače izražene promjene su se dogodile u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, užoj Srbiji i Vojvodini, kod kojih je proporcija mlađeg stanovništva više opala od jugoslovenskog prosjeka, a proporcija starijeg više porasla”.21 Parafrazirajući Ilijasa Bošnjovića, slikovito predstavljena jugoslavenska populacija tijekom trideset godina preobrazila se od mladog stanovništva u stanovništvo na pragu starosti. Izuzimajući Kosovo, koje je ostalo u demografskom djetinjstvu, uža Srbija, Hrvatska, Vojvodina i Slovenija su iz mlađih starosnih tipova stanovništva prešle u starije tipove, dok je Bosna i Hercegovina prešla iz demografskog djetinjstva u mlado stanovništvo. Starosna struktura stanovništva izravno utječe 19 20 21

Isti, 75. Isti, 79. Isti, 79.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 285

285

10/11/11 7:40 AM


Vera Katz

na proporcije između radno aktivnih i izdržavanih lica. Budući da je Bosna i Hercegovina bila u grupi nerazvijenih područja, odnos izdržavanih lica u odnosu jednog radno aktivnog stanovnika nije se bitno smanjio. Efekat ekonomski razvijenih jugoslavenskih republika tijekom perioda 1953-1981. prema ovom pitanju bio je znatno veći, odnosno broj izdržavanih lica na jednog radno aktivnog stanovnika znatno se smanjio.

Odnos poljoprivrednog i nepoljoprivrednog stanovništva U demografskoj tranziciji odnos poljoprivrednog i nepoljoprivrednog stanovništva se neprekidno mijenja. “Transfer stanovništva iz poljoprivrede bio je u poslijeratnom periodu veoma izražen. U Jugoslaviji je agrarni dio populacije smanjen 70 odsto od 1948. do 1981. Sličan trend je zabilježen u svim republikama i pokrajinama. Najintenzivniji pad učešća poljoprivrednog stanovništva bio je u Crnoj Gori (81 odsto). Nešto je slabiji u Sloveniji (79 odsto), Bosni i Hercegovini (76 odsto) i Hrvatskoj (76 odsto). Ostala područja se nalaze između Vojvodine (71 odsto) i uže Srbije (65 odsto). [...] Od 1953. do 1981. udio poljoprivredno aktivnog stanovništva u Jugoslaviji je smanjen 54 odsto. [...] Bosni i Hercegovini (60 odsto)”.22 Prema statističkim pokazateljima, stope opadanja aktivnog poljoprivrednog stanovništva najmanje su bile u periodu 1948-1952, a zatim se povećavaju, da bi se u intervalu od 1971. do 1980. godine u Bosni i Hercegovini smanjile za 38 puta. Znači, poljoprivredno stanovništvo se smanjuje i u apsolutnim i relativnim veličinama, prelazi u sekundarne i tercijarne grane djelatnosti, ostvaruje veći dohodak, mijenja ponašanje i usvaja nove obrasce u biološkoj reprodukciji. Sa procesom deagrarizacije u industrijskim društvima povezan je neprekidan porast gradskog stanovništva. Stanovništvo koje napušta poljoprivredu ne postaje automatski i urbanizirano, jer prema administrativno-teritorijalnoj podjeli Bosne i Hercegovine nisu svi gradovi imali gradski status. Neki odlaze u gradska naselja na rad, ali i dalje žive na selu, zatim drugi žive i rade u gradu, a povezani su sa poljoprivredom kao dodatnom djelatnošću, dok treći odlaze u gradove i raskidaju veze sa selom. U ovom procesu Bosna i Hercegovina zauzima drugo mjesto u procesu povećanja gradskog stanovništva. Smanjenje 22

Isti, 86-87.

286

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 286

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI DRUGA POLOVINA 20. STOLJEĆA

poljoprivrednog i povećanje nepoljoprivrednog stanovništva procesi su koji daju rezultat u smislu djelovanja demografske tranzicije na području strukturnih preobražaja populacije. U uvjetima porasta gradske radne snage, intenziviranja urbanizacije i egzodusa iz poljoprivrede povećava se i razina obrazovanja stanovništva. “Po pravilu, u periodu 1953-1981. bio je više naglašen na područjima s nižim dohotkom po stanovniku nego na područjima s višim. U Bosni i Hercegovini kategorija bez škole smanjila je učešće 63 odsto, što je dosta iznad jugoslovenskog prosjeka, a kategorija s 4 razreda osnovne škole slabije – svega 7 odsto. Viši nivoi obrazovanja u ovoj republici su napredovali mnogo dinamičnije od onog što se zbivalo u čitavoj zemlji. Naročito je vidan napredak postignut kod višeg i visokog obrazovanja, čiji je udio porastao preko 14 puta. Bosanskohercegovački preobražaj obrazovanja stanovništva je tipičan i za ostala ekonomski slabije razvijenija područja”.23 Ovakav razvoj bio je posljedica niske startne razine obrazovanja, naročito višeg i visokog, jer su se poslije Drugog svjetskog rata tek počeli otvarati fakulteti i stvarati univerzitet u Sarajevu, a kasnije u ostalim većim bosanskohercegovačkim gradovima. Opismenjavanje stanovništva bio je prioritetan zadatak poslije Drugog svjetskog rata putem školske mreže, ali i ubrzanim analfabetskim tečajevima. Pozornost je bila poklonjena različitim vrstama dokvalifikacija i prekvalifikacija. Opadanjem stopa nataliteta i mortaliteta, odnosno smanjenjem prirodnog priraštaja, a uz to ubrzanim tokovima urbanizacije, deagrarizacije i uopće demografske tranzicije doveli su do značajnih promjena i smanjenja brojnosti članova u domaćinstvima. “U Jugoslaviji je prosječan broj članova domaćinstava u poslijeratnom periodu vidno smanjen. Od 4,37 u 1948. sišao je na 3,62 u 1981, što iznosi pad od 17 odsto. Ove promjene imaju značajne implikacije u demografskom pogledu, jer domaćinstvo s manje od 4 člana ne obezbjeđuje ni prostu reprodukciju. U Jugoslaviji je već 1961. pređena kritična granica četvoročlanog domaćinstva. Od tada se ono dalje smanjuje, i to sve intenzivnije: u sedmoj deceniji opada 4 odsto, a u osmoj 5 odsto. [...] U ekonomski slabije razvijenim područjima domaćinstvo je veće od jugoslovenskog nivoa, i to kako na početku tako i na kraju perioda. Ni u jednom od ovih područja broj članova nije pao ispod kritične granice 4. Jedino je Bosna i Hercegovina došla do te 23

Isti, 91.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 287

287

10/11/11 7:40 AM


Vera Katz

tačke, ali se ispod nje nije spustila. [...] Od 1948. do 1981. najizrazitije smanjenje srednje veličine domaćinstva zabilježeno je u Bosni i Hercegovini, i to 22 odsto. [...] Promjene prosječne veličine domaćinstava takođe pokazuju da se u Bosni i Hercegovini odigrava takav demografski preobražaj koji nagovještava da se ova republika bliži modelu razvoja stanovništva karakterističnom za niskonatalitetna područja”.24 Ubrzani ekonomski razvoj je svoje efekte prenosio na socijalni, a oba su snažno utjecala na preobražaj stanovništva, tako da je demografska tranzicija imala vrlo intenzivan tok. Ulaganjem novca u socijalnu sferu od zajmova iz inozemstva taj proces je snažno pojačavan. Nasuprot tome, ekstenzivna privreda bez domaćeg tehnološkog znanja ubrzavala je procese tijekom tridesetogodišnjeg perioda u preobražaju stanovništva znatno brže nego u razvijenim europskim zemljama u kojima je proces demografske tranzicije započeo industrijskom revolucijom i tekao paralelno sa društveno-ekonomskim razvojem. Mada su rezultati socijalističkog razvoja bili fascinirajući prema pokazateljima razvoja, ipak se krajem osamdesetih godina pokazalo da je razvoj na privrednom i tehnološkom području išao u širinu i rasprsnuo se u velikoj ekonomskofinancijskoj krizi.

Umjesto zaključka U novije vrijeme i u bosanskohercegovačkoj historiografiji pojavljuju se teme o modernizaciji društva, svakodnevnom životu, položaju žena, manjina, marginalnih grupa i sličnom. Međutim, radovi uvaženog profesora Ilijasa Bošnjovića ukazuju da je za takvu vrstu tema potrebno konzultirati, između ostalog, i rezultate ekonomske i demografske znanosti. Povod za ovaj rad i istraživačka razmišljanja o životu iz vremena socijalističke Jugoslavije/Bosne i Hercegovine, ali i o vremenu poslije 1991. godine bili su intervjui profesora Bošnjovića. Ratno vrijeme (1992-1995) u Bosni i Hercegovini, kao i vrijeme poslije rata donijeli su nove probleme za demografski razvoj bosanskohercegovačkog stanovništva. Urušena ekonomija i neuspjela gospodarska tranzicija uz nepostojanje sustavnog ekonomskog razvoja, plana i perspektive tehnološkog 24

Isti, 92.

288

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 288

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI DRUGA POLOVINA 20. STOLJEĆA

razvoja, izostanak investicija u proizvodnju – sve je to onemogućilo otvaranje radnih mjesta i povećanje uposlenosti, a time i produktivnosti rada i ostvarivanja dohotka. U takvom društvu apatično i depresivno stanovništvo, ratom istraumatizirano, kao da je najviše osjetilo deformativni fenomen takvog prijelaza, od čega je vrlo bitno iseljavanje i to vrlo mlade obrazovane radno aktivne populacije. Da bi se uopće saznalo koliko je brojno ukupno bosanskohercegovačko stanovništvo, koliko je ljudi poginulo, kolike su stope prirodnog prirasta i da li smo i dalje u kategoriji mladog tipa stanovništva ili smo znatno stariji, teško je utemeljeno prezentirati. Postoje uglavnom procjene, popis stanovništva nije napravljen od 1991. godine, a dogovora o popisu još uvijek nema. Podsjetimo se kako na te aktualne teme gleda profesor Bošnjović, koji današnje stanje ocjenjuje kao da je “[...] na neki način naš hladni rat unutar BiH. [...] Rat je to sve poremetio, i BiH, po demokratskim mjerilima, približio onim zemljema koje su bogate i ekonomski i tehnološki razvijene, ali poenta je da ona sama nije postala razvijena. To je jad jedan, to je muka BiH, to je teška sudbina kojoj se dogodila. Nerazvijena, a stara”.25 Njena starost se vidi iz sljedećih podataka: “Prošle godine (2008) u BiH je rođeno 34.617 djece što u odnosu na 2007. pokazuje rast nataliteta za 2,31 posto. U 2008. umrle su 33.983 osobe što u poređenju sa godinom prije pokazuje pad mortaliteta za 3,02 posto, podaci su Agencije za statistiku BiH. Zabrinjava što je prirodni prirast stanovništva u poslijeratnom periodu u stalnom padu. Stopa prirodnog prirasta 1991. je bila 7,8 promila, a sa 5,9 u 1996. opala je na 0,1 promila u 2007. Dok se u Federaciji BiH još uvijek više ljudi rađa nego što umire, u Republici Srpskoj već je zavladala “bijela kuga’’. U RS-u je već nekoliko godina negativan prirodni prirast. On je u 2006. iznosio -2.282, a u 2007. je porastao na -3.656. Poslijeratne 1998. u RS-u je rođeno 13.527 djece, godinu kasnije taj broj se popeo na 14.500 da bi 2007. spao na 10.110, zabilježio je Zavod za statistiku Republike Srpske. Prema podacima Zavoda za statistiku Federacije BiH, u tom entitetu u martu ove godine (2009) registrovan je negativan prirodni prirast kada je rođeno 1.705, a umrlo 1.839 ljudi. No, u svim ostalim mjesecima su bili pozitivni trendovi. Tako je u junu rođeno 1.910, dok su umrle 1.563 osobe. Negativan priraštaj u junu je bio u Posav25

Krajnje je vrijeme za brigu o natalitetu. Dani, br. 536, 21. 8. 2009. 13-14.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 289

289

10/11/11 7:40 AM


Vera Katz

skom, Bosansko-podrinjskom, Hercegovačko-neretvanskom i Livanjskom kantonu. Lako je iz onih podataka uočiti da su demografski danas u Bosni i Hercegovini najugroženiji Srbi, pa onda Hrvati i naposljetku – Bošnjaci”.26 Govoreći o bosanskohercegovačkom društvu, profesor Bošnjović objašnjava: “U BiH postoji jedan sistem koji je omogućavao da se normalno živi, da se u jednom stabilnom poretku održava red i zajednički život tri naroda. U svojim istraživanjima, došao sam do zaključka da su tu presudna tri elementa. Prvi je etnička struktura prostora, to je ta “tigrova koža’’, to je bio sistem koji je u svojoj osnovi omogućavao stabilnost, red i dobre uslove za zajednički život, za rad i za rađanje. Drugi je regionalni sistem: u BiH ranije nije bilo velikih gradova, za razliku od Hrvatske, Srbije, Vojvodine, gdje je uvijek bilo velikih gradova koji su bili “usisivači’’, koji su privlačili stanovništvo sa ovog područja. Međutim, regionalni sistem je sistem ustrojstva prostora, organiziranog, tako da su centri razvoja – kod nas su to bili Sarajevo, Mostar, Tuzla, Banja Luka – formirali područja na koja su utjecali. Oni su vremenom sve više jačali, i na neki način se suprotstavljali utjecaju gradova Srbije i Hrvatske. Srbi su išli i dalje, Hrvati, pa i Bošnjaci, ali išli su mnogo manje nego što sada idu, i što će sutra ići. Zašto? Jer je taj sistem razbijen, njega više nema. Banja Luka je odvojena. Taj regionalni sistem je tako razbijen, i mi imamo sada okrnjen regionalni sistem u Federaciji, gdje ima više gradova, a nema prostora, i u Republici Srpskoj, gdje imamo jedan veći grad, Banja Luku, ali on nije sposoban, nije kadar da integrira čitav prostor, i da ga drži pod svojim utjecajem. Šta se desilo? Ustvari, jedan dio BiH je ostao bez utjecaja na te mreže gradova, i postao je otvoren prostor za djelovanje i utjecaj velikih gradova Srbije i Vojvodine. I tamo ide mlado stanovništvo. To se isto dešava i u dijelovima BiH u kojima su Hrvati većina, omladina ide, i zato sad u ovim kantonima s hrvatskom većinom natalitet opada. Da se vratim na moje istraživanje: treći elemenat integracije i stabilnosti je jedinstven ekonomski prostor u BiH i jedinstveno tržište. Nekad smo ga imali, i on je s regionalnim razvojem u simbiozi stvarao snagu, moć rada privređivanja, porasta gradova, stvaranja radnih mjesta ... Znači, jedinstveno tržište i regionalni sistem su snage koje su djelovale u pravcu razvijanja moći življenja u Bosni i sprečavanja onog na26

BiH na demografskoj slici svijeta. Srbi će prvi nestati, pa Hrvati i na kraju Bošnjaci. Oslobođenje, 12. 8. 2009. 8.

290

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 290

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI DRUGA POLOVINA 20. STOLJEĆA

glog odliva radne snage iz Bosne. [...] Prvo je uništena multietnička struktura prostora koja je bila jedna snažna osnova za zajednički život. Tu su vjerovali jedni drugima, živjeli, radili. Sada su se stvorili nacionalno homogenizirani etnički prostori, u kojima će etnije, svaka za sebe, jedna po jedna izumirati. [...] Moja istraživanja, do 1991. godine, u tom šarenilu, tigrovoj koži, pokazala su da je i ekonomski i demografski razvoj bio najdinamičniji u multietničkim opštinama. Zašto? Zato što je bilo više prostora za saradnju, za dobre odnose, povjerenje. To je bitno u BiH. Vidite, kad je BiH napadnuta, šta je bila glavna meta? Glavna meta je bilo razbijanje ova tri konstitutivna elementa o kojima govorim – etničke strukture prostora, regionalnog sistema i jedinstvenog ekonomskog prostora”.27 Profesor Bošnjović pesimistička razmišljanja donekle ublažava riječima: “Negdje u osnovi postoje te šanse za obnavljanje nataliteta. Međutim, zbog ove situacije... Nažalost....”.28 Vraćajući se na početak i definiciju demografske tranzicije koja razvoj stanovništva promatra kao etapni proces uvjetovan ukupnim procesom društveno-gospodarskog i kulturnog razvoja, postavlja se pitanje u kakvim će okolnostima stariti bosanskohercegovačko društvo, kakva mu je uopće budućnost i koji su to putevi završetka demografske tranzicije u Bosni i Hercegovini? Da li je bosanskohercegovačko društvo toliko zahvaćeno dubokom gospodarskom krizom ili svojim individualističkim i hedonističkim duhom ili nesigurnošću u budućnost, što je nadvladalo želju za potomstvom? Možda bi model jakih ekonomskih regija bio spasonosan i za današnju Bosnu i Hercegovinu, a da li za to ima političke volje među nacionalnim elitama – veliko je pitanje.

27 28

Krajnje je vrijeme za brigu o natalitetu. Dani, br. 536, 15. Isto.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 291

291

10/11/11 7:40 AM


Vera Katz

THE PROCESS OF DEMOGRAPHIC TRANSITION IN BOSNIA AND HERZEGOVINA – THE SECOND HALF OF THE 20TH CENTURY (Summary) Bosnia and Herzegovina belonged to the group of undeveloped Yugoslav countries together with the province of Kosovo. Through the short overview of demographic characteristics of Bosnia and Herzegovina within the Yugoslav frame for the second half of the 20th century, in the context of social and economic development and based on the research results of prof. dr. Ilijas Bošnjović, the author presents “the anticipative demographic transition which supports economic autarchy”, which means that economic development and demographic transition in Bosnia and Herzegovina were not mutually adjusted. Considering the low starting base of total development of Bosnia and Herzegovina, the rate of social growth did not follow the economic growth, but high rates of growth in education, health, housing policy and culture were noticeable. The discord made between the social product, productivity of work and the realised profit on one side, and the investment in non-economy activities on the other side, moved Bosnia and Herzegovina, according to the course of demographic development, closer to the group of developed republics, and according to the economic development it remained in the group of undeveloped republics. Apart from the subventions from federal funds, the development of Bosnia and Herzegovina had to be supported by loans from abroad. As economic reforms did not achieve the expected goals in the singleparty system, the Yugoslav self-governing socialism could not survive the late 1980-ies and the deep economic and social crisis. Unfavourable political situation, the dissolution of the Yugoslav state and economic transition followed by vehement corruption and war (1992-1995), brought Bosnia and Herzegovina to the threshold of poverty. According to the estimation of three statistic agencies (for Bosnia and Herzegovina, Republic of Srpska and the Federation of Bosnia and Herzegovina), there is 292

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 292

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROCES DEMOGRAFSKE TRANZICIJE U BOSNI I HERCEGOVINI DRUGA POLOVINA 20. STOLJEĆA

a significant decrease in the natural birth rate of Bosnia and Herzegovina’s population. The shattering of the multiethnic structure and the dissolving of the regional system with strong urban centres and a unique economic market, brought about the destruction of social and economic conditions for normal reproduction of the population. Today, Bosnia and Herzegovina is an undeveloped country, getting older each day and the birth rate in the future is ever more vague. Could the model of strong economic regions without entity and canton borders might be a constructive solution for contemporary Bosnia and Herzegovina? However, the political projects of national elites temporarily are not allowing that to happen. Even though the last census was in 1991, an agreement over this important issue cannot be achieved today in Bosnia and Herzegovina. Thus we do not know the exact number of inhabitants of Bosnia and Herzegovina, the movements and the new demographic structures and we cannot, based on the census information, form a strategy for future development.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 293

293

10/11/11 7:40 AM


IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 294

10/11/11 7:40 AM


Hannes Grandits

DRUŠTVENE DIFERENCIJACIJE U KASNOOSMANSKOJ HERCEGOVINI POGLED NA ASPEKTE SOCIJALNE NEJEDNAKOSTI U GRADU I NA SELU

G

lavna intencija ovog članka jeste da stavi u fokus razlike staleža i statusa u društvenim odnosima u kasnoosmanskom Bosanskom vilajetu, koji u posljednje vrijeme u mnogim znanstvenim pristupima često uopće nisu tematizirani ili su tematizirani samo usput. Ali staleške diferencijacije su u svakodnevnici do neke mjere imale veći značaj nego drugi aspekti – više nego konfesionalnost, na primjer. Oni su ograničavali individualnu slobodu ponašanja i dodjeljivali su ljudima njihovo “pravo mjesto” u društvu. Primjer na kojem bih htio dati nekoliko uvida – prvo u gradski kontekst, a onda i u diferenciranost seoskog života – bit će Hercegovački sandžak u vremenu Tanzimata u 19. stoljeću.1

Gradske pripadnosti i grupacije Društveni sastav u gradskom životu u kasnoosmanskoj Hercegovini bio je očigledan, kada se gradsko stanovništvo u toku važnih događanja razmještalo 1

To je i predmet moje knjige koja je izašla 2008. godine na njemačkom jeziku. Vidi: Hannes Grandits, Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft. Das Beispiel der mulitkonfessionellen Herzegowina. Wien, Köln, Weimar: Böhlau, 2008 (Zur Kunde Südosteuropas Bd. II/37).

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 295

295

10/11/11 7:40 AM


Hannes Grandits

prema “rangu i ugledu”. Kada bi, npr., neki visoki dostojanstvenik najavio svoj dolazak u grad, gradsko stanovništvo je često išlo njemu u susret izvan grada. Na koji način se onda povorka “po staroj tradiciji” formirala, u svojim istraživanjima o esnafima u Mostaru Hamdija Kreševljaković2 je vrlo detaljno rekonstuirao i opisao ovako: “Točno se znalo, na koje mjesto u povorci dolazi koji stalež i koji esnaf. ... U povorci su naprijed išli svećenici, iza njih neke druge skupine, a onda pekari, terzije s lijeve i obućari s desne strane; iza njih bojadžije lijevo, a ćurčije desno; iza ovih s desne strane ćebedžije; zlatari lijevo, a kovači desno; iza ovih tabaci lijevo, a berberi desno. Povorku završavaju dunđeri.”3

Predstavnici esnafa išli su u povorci, kako je to citat ilustrirao, prema pripadnosti esnafu – konfesionalna pripadnost ovdje je bila samo od sporedne važnosti, a esnafi su činili najznatniji dio povorke. Većina obitelji svuda u gradovima Hercegovine bila je integrirana u sustav esnafa daleko u drugu polovinu 19. stoljeća. Doduše, svaki je grad imao svoju specijalizaciju i značaj u zanatima i trgovini. Tako je rad i život zanatskih (i trgovačkih) obitelji

2

Istraživanja H. Krešeljakovića o historiji čaršije u Mostaru prezentiraju posebno temeljito znanje o pravilima čaršijskog života u tom hercegovačkom gradu u osmanskom razdoblju. Vidi: Hamdija Kreševljaković, “Mostar. Iz prošlosti mostarske čaršije”, u: Hamdija Kreševljaković, Izabrana djela II. Biblioteka kulturno nasleđe. Sarajevo: Veselin Masleša, 1991, 231292. Ali one se baziraju i na ranija djela, i kasnije je izašlo još niz značajnih studija. Za ranije studije vidi npr.: Luka Grđić-Bjelokosić, Mostar nekad i sad. Beograd: Štamparija Bojović i Mićića, 1901, 5-20; Carl Peez, Mostar und sein Culturkreis. Leipzig: Brockhaus, 85-98; Savo Semiz, Bilješke o zanatima u Mostaru. Sarajevo: Glasnik Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine, 1904, 154-159. Među kasnijim radovima ovdje bi se moglo navesti npr.: Ahmed Aličić i Hivzija Hasandedić, “Popis terzija, ćurčija i ćebedžija u Mostaru iz 1755 god.”, Sarajevo: Prilozi za orijentalnu filologiju, XVIII-XIX, 1973, 315-371; Danka Ivić, “Mostarske kujundžije XX vijeka i njihovi proizvodi pafte kukače i ploče ćilitlije”, Mostar: Hercegovina. Časopis za istorijsko i kulturno nasljeđe, br. 1, 1981, 209-223; Vera Katz, “Iz prošlosti mostarske čaršije”, Mostar: Hercegovina. Časopis za istorijsko i kulturno nasljeđe, br. 9, 1997, 30-34; Ismet Ćumurija: “Timurdžijski (kovački) esnafi u Mostaru”, Mostar: Most, 138 (49 NS), 2001, 75-78. 3

H. Kreševljaković, Mostar. Iz prošlosti mostarske čaršije, 257.

296

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 296

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


DRUŠTVENE DIFERENCIJACIJE U KASNOOSMANSKOJ HERCEGOVINI

svuda bio reguliran propisima i okvirima različitih esnafa.4 Do sredine 19. stoljeća vladajući poredak esnafa vjerovatno je dostigao svoj vrhunac utjecaja u gradskom životu. Poslije je osmanski nalet tanzimatskih reformi s politikom ekonomskog otvaranja prema globalnom tržištu doveo sustav esnafa u duboku krizu.5 Gradsko stanovništvo, naravno, sastojalo se od više slojeva, ne samo od esnafa. Pogledajmo najprije one ljude koji nisu bili dio organizacije esnafa i koji su pripadali donjim slojevima socijalnog gradskog prostora, a to su bili nadničari, pomoćni i povremeni radnici, prosjaci i mnogi drugi. Svi ovi ljudi niti su bili u onim povorkama koje su dočekivale dostojanstvenika izvan grada, niti je za njih bilo službeno predviđeno da budu dio tih povorki. (Ni žene, uostalom, nisu bile u tim povorkama, kao što nisu u provincijalnoj patrijarhalnoj gradskoj javnosti onogo vremena imale mogućnost da obavljaju neku važniju, reprezentativnu funkciju). O nižim gradskim slojevima do sada postoje samo neznatne informacije za (kasno) osmanski period. Zbog toga nije ni lahko govoriti detaljno o njima. U svakom slučaju, to su često bile raznorodne grupacije sa različitom pozadinom. U gradu Mostaru, naprimjer, znatan dio nižih slojeva bili su Romi, koji su u osmanskom vremenu tamo živjeli privremeno, a neki stalno. Jedan shematizam iz godine 1867. registrirao je čak 120 romskih obitelji, i to u gradu

4

Istovremeno, treba istaći da se načelne forme organizacije esnafa (najmanje) u rumelijskim gradovima Osmanskog carstva dugo vremena nisu posebno razlikovale. Vidi ovdje npr.: Nikolai Todorov, The Balkan City 1400-1900. Seattle and London: University of Washington Press, 1983, 123ff. Vidi za bližu komparaciju osmanskih esnafa sa zapadnoevropskim modelima zanatske organizacije i: Bernard Lewis, The Islamic guilds. Oxford: Economic History Review, 8/1, 1937, 20-37. ili za detaljniji pristup esnafskim realitetima u jednom gradskom kontekstu: Suraiya Faroqhi, Ottoman guilds in the late eighteenth century. The Bursa case, u: S. Faroqui, Making a living in the Ottoman lands 1480-1820. Istanbul: Isis Press, 1995, 93-112. 5

Vidi opširnije: Hannes Grandits, Zur Modernisierung der spätosmanischen Peripherie: Die Tanzimat im städtischen Leben der Herzegowina. u: Schnittstellen. Gesellschaft, Nation, Konflikt und Erinnerung in Südosteuropa. Festschrift Holm Sundhaussen zum 65. Geburtstag (ur. Ulf Brunnbauer, Andreas Helmedach i Stefan Troebst) München: Oldenbourg, 2007, 39-56.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 297

297

10/11/11 7:40 AM


Hannes Grandits

od samo oko 12.000 stanovnika. Ali romske obitelji nisu u svim gradovima bile prisutne.6 Najveći dio nižih gradskih slojeva svuda se obično sastojao od seoskih doseljenika, koji su se nadali da će u gradu izbjeći seosko siromaštvo. Njima nije bilo lahko osigurati za sebe i njihove obitelji opstanak u gradu. Posebno je bilo teško postići ulazak u gradsko-staleške strukture, tj. u esnafe. Ponekad su čak postajali žrtve različitih “mjera” koje su sporadično provođene protiv tzv. pukih siromaha i koje su se provodile sa drastičnim posljedicama. Jedna afera iz Mostara u 1841. godini može služiti kao ilustrativni primjer za to. Tadašnji hercegovački vezir Ali-paša Rivanbegović dao je u ljeto te godine nalog da oko sto obitelji koje su se posljednih godina doselile i nastanile “provisorne” kućice u dijelu grada zvanom Podpećine napuste u roku od 15 dana to mjesto i grad.7 Tadašnji pravoslavni pop u Mostaru Prokopije Čokorilo opisao je te ljude koji su se naselili u sirotinjskoj četvrti zvanoj Podpećine ovim riječima: “...kako postadoše kuće izj pod pećine. Naipervo dolazećij od gladi Crnogorcij i drugi sieromasij zakopajo se podj pećine, te drva i vodu unznose šerlijama. Tiemlj raanu su dobivalij”.8

Mnogi stanovnici sirotinjske četvrti zvane Podpećine bili su crnogorski seljaci ili su došli iz istočne Hercegovine. Mnogi su pobjegli od gladi i siromaštva iz svojih seoskih okruženja i pokušali su se stalno nastaniti u Mostaru. Ali-paša, koji je te godine bio u ratu s Crnom Gorom, možda je postojanje 6

Petar Bakula, Schematismus topographico-historicus custodiae provinicialis vicariatus apostolici in Hercegovina. Split: Typis Antonii Zannoni, 1867, 118. Vidi u ovom kontekstu i Gustav Thoemmel: Beschreibung des Vilajet Bosnien. Wien: Albert A. Wenedikt, 1867, 109, kao i opširnije: Muhamed Mujić, “Položaj Cigana u jugoslavenskim zemljama pod osmanskom vlašću”. Sarajevo: Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 3-4, 1952/53, 137-193.

7

Vidi u vezi s ovim događanjima: Hamdija Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegova doba. Sarajevo: ANUBiH i Filozofski fakultet Sarajevo, 109; vidi i: Slavoljub Bošnjak [Ivan Frano Jukić], Zemljopis i poviestnica Bosne. Zagreb: Narodna tiskarica Lj. Gaja, 1851, 66. 8

Vladimir Ćorović, “Iz dnevnika Prokopije Čokorilo”. Sarajevo: Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini, br. XXV, 1913, 203.

298

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 298

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


DRUŠTVENE DIFERENCIJACIJE U KASNOOSMANSKOJ HERCEGOVINI

takvog naselja vidio kao potencijalno ugrožavanje svojih postupaka u toku ratovanja. Možda je tu konstelaciju samo iskoristio kao povod da se oslobodi ljudi koje su mnogi stanovnici grada vidjeli kao problem.9 Ovaj primjer ilustrira kako su neki stanovnici Mostara – a nije bilo mnogo drugačije ni u drugim hercegovačkim gradovima – živjeli u potpunom siromaštvu i od povremenog rada. Ipak je znatan dio seoskih došljaka stvorio uvjete za stalni opstanak i život u gradu. Pojedini su čak uspjeli postati utjecajni, kako to ilustriraju neke mostarske pravoslavne trgovačke porodice.10 Ali je veliki dio doseljenika generacijama pripadao društvenoj margini. To važi ne samo za hrišćansko/kršćansko nego isto tako i za dio muslimanskog stanovništva hercegovačkih gradova.11 Pogledajmo ukratko još i položaj gornjih slojeva gradskog puka, onih koji su išli u prvom dijelu povorke kada je trebalo dočekati nekog važnog dostojanstvenika. To su, ustvari, bile različite grupacije, počevši od uleme i hrišćanskih sveštenika, preko onih “novih” osmanskih državnih službenika i oficira vojske do bogatih trgovaca, i naročito pripadnika begovskih porodica.12 9

To je i verzija koja je nekoliko puta tematizirana i od savremenika. Vidi npr.: Petar Bakula, Hercegovina za devetnest godinah vezirovanja Hali-Pašina. Wien: Tiskom Jermenskoga Manastira, 1863, 65; Joanikije Pamučina, “Život Ali-paše Rizvanbegovića Stolćanina vizirja Hercegovinskoga”. u: Prokopije Čokorilo, Joanikije Pamučina, Staka Skenderova. Ljetopisi. (ur. Vojislav Maksimović, Luka Šekera) Sarajevo: Veselin Masleša, 1976, 108; Prokopije Čokorilo, “Ljetopis Hercegovine 1831-1857.”, u: Isto, 53. 10

Kao npr. i obitelj Peško. Miho Peško, utemeljitelj te kasnije imućne trgovačke obiteljske kuće, došao je sa roditeljima i šest sestara bez ikakvog imetka iz sela Korlati kod Ljubinja god. 1856. u Mostar. Dvije decenije kasnije već je bio smatran jednim od vodećih trgovaca u gradu. Vidi: Jagoda Serdarević, “Stare srpsko-pravoslavne porodice iz Mostara: Peške”. Mostar: Most, br. (138) 49, 2001, 81-85. 11

U većem broju gradova postojao je i kompleksni sustav skrbi za siromašnije stanovnike, koji je uglavnom bio finansiran ili održavan od vakufskih institucija. U Mostaru su se tako npr. određenim danima davala jela i male svote novca za siromašne ljude iz posebnih mahala, stalno su održavali kuhinje za sirotinju (imaret) ili kuće za prehranu siromašnih i drugih putnika (musafirhane). Vidi detaljnije za Mostar npr.: Hivzija Hasandedić, Spomenici kulture turskog doba u Mostaru. Sarajevo: Veselin Masleša, 151-154.

12

Vidi za ilustrativan savremeni uvid u dinamiku odnosa tih grupacija npr.: Husejn Bračković, “Tarihce-i vukuat-i Hersek / Mala istorija događanja u Hercegovini”. Uvod i prijevod s turskog – Zejnil Fajić. Sarajevo: Prilozi za orijentalnu filologiju, br. 34, 1985, 163-200.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 299

299

10/11/11 7:40 AM


Hannes Grandits

Unutar gradskih struktura ove begovske porodice često su zahtijevale posebnu pozornost. Njihov “habitus” do kraja osmanske vladavine ostao je svim drugim imućnim ljudima grada određeni uzor ponašanja i stila – usprkos svim “zapadnim” utjecajima i usprskos svim konfesionalnim razlikama u društvu.13 U principu, postojanje nekog “plemićkog sloja” unutar umme, unutar zajednice muslimana, nije bilo u skladu s vjerskim pravilima, i to se u teoriji i nije slagalo s osnovnim načelima osmanske države. Ipak, staleške posebnosti begovskih porodica bile su već duboko etablirani društveni realiteti i u kasnoosmanskom društvu Hercegovine. To se može posebno dobro prikazati ako pogledamo istraživanja o karakteristikama ženidbe unutar bosanskohercegovačkih begovskih porodica u prošlosti. Muhamed Hadžijahić se bavio tom tematikom i ovim je riječima rezimirao svoje sistematično ispitivanje: “Endigamičnost muslimanskog braka u Bosni još se više sužavala sprovođenjem ustanove kufva, po kojoj se imao ženiti akran s akranom (ravan s ravnim). Tamo je dolazilo do izvjesne staleške zatvorenosti. U ovom pogledu najekstremnije su postupale begovske porodice. Begovi su se ženili isključivo iz begovskih porodica. Samo se izuzetno događalo da bi se pripadnici visoke uleme (muftije, muderisi, kadije i sl.) oženili begovicom. Još u vrijeme prije drugog svjetskog rata rijetki su bili pojedinci iz begovskih porodica koji bi se odvažili da se ožene ‘balinkom’ (begovi su naime sve muslimane koji nisu begovi interno nazivali ‘balijama’)”.14

Ovaj citat vrlo jasno govori o tome kako su se posebno begovske porodice osjećale kao reprezentativni, vodeći sloj stanovništva, koji je izbjegavao svako miješanje sa drugim društvenim slojevima. Moglo bi se ovdje još dalje diskutirati.15 Ali okrenimo se sada seoskom prostoru, gdje je u kasnom osmanskom razdoblju živjelo daleko više od 80 posto hercegovačkog pučanstva. 13

Vidi opširnije: H. Grandits: Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft, 368-386.

14

15

Hadžijahić: Bračne ustanove bosanskih Muslimana prije 1946. godine, str. 158.

Vidi opširnije za hercegovačke begovske porodice u osmanskom razdoblju npr.: Hamdija Hajdarhodžić, “Hercegovačke porodice u XVIII vijeku”. Sarajevo: Glasnik Zemaljskog muzeja, N.S., Etnologija 32, 1977, 105-182; H. Kapidžić, Ali-paša Rizvanbegović i njegova doba; Ibrahim Defterdarović, Alte Briefschaften der Familie Resulbegović. Sarajevo: Wiss. Mi-

300

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 300

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


DRUŠTVENE DIFERENCIJACIJE U KASNOOSMANSKOJ HERCEGOVINI

Neke diferencijacije u seoskom životu Općenito su znanstvene diskusije o razlikama u seoskom životu u osmanskom razdoblju dugo vremena prvenstveno bile koncentrirane na pitanje procesa čiflučenja. Na osnovi savremenih izjava o tom pitanju može se konstatirati da je u 19. stoljeću u seoskoj Hercegovini gotovo čitavo hrišćansko/kršćansko stanovništvo kao i presudni dio muslimanskog puka bio u položaju čifčije (ili kmeta) (do neke mjere ova se regija tako i razlikovala od nekih drugih regija Bosanskog vilajeta).16 To je npr. istaknuo kao rezultat svog intenzivnog rada s osmanskim defterima za Hercegovački sandžak i Ahmed Aličić, koji je ovako rezimirao situaciju u ovom sandžaku u sredini 19. stoljeća: “Čiflučenjem je bilo obuhvaćeno, uglavnom, sve stanovništvo – muslimansko i nemuslimansko. Pored sačuvanih izvora koji to potvrđuju, mi smo do takvog rezultata došli ispitivanjem velikog dijela bivšeg hercegovačkog sandžaka. Nismo u mogućnosti da damo precizne cifre, ali se može govoriti o tome da je oko 90 posto cjelokupnog stanovništva na selu bilo obuhvaćeno ovim procesom.”17 ttheilungen aus Bosnien und der Hercegovina, Bd. 6, 1899, 487-517; Hamdija Kreševljaković, Čengići – prilog proučavanju feudalizma u Bosni i Hercegovini, u: H. Kreševljaković, Izabrana djela I. Biblioteka kulturno nasljeđe. Sarajevo: Veselin Masleša, 1991, 388-413. Vidi posebno i rad H. Kamberovića koji je fokusiran na vrijeme između 1878. i 1918. godine, ali koji tu daje dobar uvid u sudbinu begovskih porodica u Hercegovini u kasnoosmanskom razdoblju. Vidi posebno: Husnija Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1918. godine. Drugo izdanje. Sarajevo: Ibn Sina, 2005, 215-225. 16

Ahmed Aličić, “Prilog proučavanju položaja sela i grada u Bosni u 19. vijeku”, Beograd: Jugoslovenski istorijski časopis, br. 1-2, 1974, 79-90; Iljas Hadžibegović, Postanak radničke klase u Bosni i Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine. Sarajevo: Svjetlost, 1980, 34ff.; Vasil Popović, Agrarno pitanje u Bosni i turski neredi za vreme reforme režima Abdul-Medžida 1839-1861. Beograd, 1949. (Srpska Akademija nauka. Posebna izdanja, knjiga CL. Odeljenje društvenih nauka, knjiga 59), 12-32. Za dobru diskusiju o procesu čitlučenja u BiH u usporedbi sa drugim jugoslavenskim prostorima vidi naročito: Avdo Sućeska, “O nastanku čifluka u našim zemljama”, Sarajevo: Godišnjak društva istoričara BiH, god. XVI, 1965, 37-57. Vidi za bolji uvid u kontekst osmanskog ruralnog društva u tom smislu posebno i: Fikret Adanır, The Ottoman Peasantries c. 1360-c.1860. u: The Peasantries of Europe from the Fourteenth to the Eighteenth Centuries. (ur. Tom Scott). London, New York: Longman, 1998, 300f.

17

A. Aličić, Prilog proučavanju položaja sela i grada u Bosni u 19. vijeku, 85. (Izvorna baza: Āšar defteri u Tapu ve kadastro).

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 301

301

10/11/11 7:40 AM


Hannes Grandits

Međutim, upravo je u drugoj polovini 19. stoljeća vrlo brzo ipak došlo i do novih promjena u ovim odnosima. Još pod osmanskom administracijom počeo je jedan proces promjena (pokrenut posebno od Saferske naredbe 1859. godine) u čijem se sklopu udio slobodnih seljaka znatno povećavao. To je bio složen proces, koji ovdje, nažalost, ne možemo preciznije razmatrati. Bio je usko povezan sa davanjem boljeg pravnog položaja čifčijama od strane države, sa procesima prodavanja zemljišta od strane čiftluk-sahibija svojim čifčijama u nekim (graničnim) područjima, ali i sa silaskom bivšeg privilegiranog sloja spahija u klasu seljaka.18 Ono na što bih pored ovih društveno-pravnih pitanja htio obratiti pažnju jesu postojeće specifične razlike. One su bile usko vezane s ekonomskim osnovama seoskih porodica i često su po shvaćanju ljudi bili od primarnog značaja. Mogu se egzemplarno spomenuti neke takve razlike kako bi se ilustriralo o čemu je riječ. Velikom dijelu seoskog pučanstva u kasnoosmanskoj Hercegovini stočarstvo u kombinaciji sa poljoprivrednim aktivnostima bilo je temelj životnog opstanka, npr. u selima tzv. Zavođa, u blizini Trebinja, koji bih htio kratko skicirati. Ovdje je tzv. katun-ekonomija bila kombinirana s obavezama u čiftlučkom sistemu.19 Prvenstveni značaj u godišnjem radnom ciklusu imao je ljetni odlazak s ovcama na planinsku ispašu, gdje se u to vrijeme i nalazilo središte obiteljskog života. Na ljetnim ispašama formirani su tzv. katuni, koji su se sastojali od većeg broja obitelji ili često i od samo jedne veće rodbine. Vrijeme ljetne ispaše završavalo se tokom septembra. U ovom mjesecu svi su 18

Vidi najstariju literaturu o tim pitanjima npr.: Die Landwirtschaft in Bosnien und der Hercegovina (ur. Landesregierung f. Bosnien und die Herzegowina). Sarajevo, 1899, 41-54. ili Carl Grünberg, Die Agrarverfassung und das Grundentlastungsproblem in Bosnien und der Herzegovina. Leipzig: Duncker und Humblot, 1911 Za kasnije sinteze vidi npr.: Iljas Hadžibegović, “Promjene u strukturi stanovništva u Bosni i Hercegovini”, Beograd: Jugoslovenski istorijski časopis, br. 1-2 1974, 106-114; Ferdinand Hauptmann, “Reguliranje zemljišnog posjeda u Bosni i Hercegovini”, Sarajevo: Godišnjak društva istoričara BiH, god. XVI, 1965, 151-171. Najnoviji pristupi su npr.: H. Kamberović, Begovski zemljišni posjedi u Bosni i Hercegovini; H. Grandits, Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft, 318-325. 19

H. Grandits, Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft, 135-199. Vidi i: Jevto Dedijer, “Bilećke Rudine”. Beograd: Srpski etnografski zbornik, 1903, knjiga V, 669899; Wayne Vuchinich, The Katun in Bileća Rudine: A Study in Social Survival. Denver: University of Denver, 1975 (Monograph Series in World Affairs, Vol. 13).

302

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 302

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


DRUŠTVENE DIFERENCIJACIJE U KASNOOSMANSKOJ HERCEGOVINI

se vraćali opet na selo. U blizini sela postojali su veliki kršni prostori koji nisu bili podobni za zemljoradnju, ali su bili korišteni za ispašu. Na njivama podobnim za zemljoradnju seoske porodice sadile su, ovisno o lokaciji i kvalitetu zemljišta, žito, kukuruz, krompir, kupus, zelje i drugo. Od ovog uroda bili su obavezni predati tzv. hak – udio koji je ovisno o ugovoru iznosio trećinu ili polovinu uroda – čiftluk-sahibiji. Zemljoradnja je tako bila od velike važnosti za egzistenciju, ali je ipak bila umnogome podređena stočarstvu. Sa ovakvom – ovde samo skiciranom – kombinacijom moglo se preživjeti u normalnim godinama. Ali mnogo puta to i nije bilo slučaj, kao npr. u većem broju sela u Popovom polju. Pored kombinacije stočarstva sa poljoprivredom, mnoge seoske porodice u Popovom polju morale su se orijentirati i prema drugim mogućnostima zarade. U selima Popovog polja to je bila migracija radne snage – pečalba. Etnolog Milenko Filipović je u dugotrajnom istraživanju seoske ekonomije u Popovom polju retrospektivno za situaciju u 19. stoljeću zaključio slijedeće: “Pošto se u Popovu od lokalne proizvodnje ne može porodica izdržati cele godine, naročito ako godina slabo rodi, onda se ide na rad izvan Popova, pa i izvan zemlje. Tako se ide uglavnom iz kuća koje imaju više radne snage: ‘Ko ima zadruge taj more da ide’. U pečalbu idu mnogi i kao nekvalifikovani fizički radnici, a osobito kao zidari i klesari, i od takve zarade se i u prošlosti uglavnom i živjelo.”20

Pečalba, sezonski rad izvan zavičajne regije, u selima Popovog polja bila je u 19. stoljeću masovna pojava sa već dugom tradicijom. Zidari i klesari – onda zvani i dunđeri – iz Popova su uglavnom poslije sjetve krenuli na rad po svijetu i tek su se u kasnu jesen vraćali kući. Radna migracija bila je jedna varijanta. U biti je u kasnoosmanskom razdoblju u Hercegovini samo u nekim područjima bila stvarno raširena. Posebno je u drugoj polovini 19. stoljeća na mnogim mjestima osmanske Hercegovine jedan drugi trend bio puno dominantniji: intenziviranje poljoprivredne aktiv20

Milenko Filipović i Ljubo Mićević, Popovo u Hercegovini. Antropogeografski prikaz. Sarajevo, 1959. (Naučno društvo NRBiH. Djela. Knjiga XV. Odjeljenje istorisko-filoloških nauka. Kniga 11), 132.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 303

303

10/11/11 7:40 AM


Hannes Grandits

nosti. To se zbivalo npr. i u selima Brotnja u zapadnoj Hercegovini.21 U ovom klimatski vrlo povoljnom području tada se događao pojačani obrat prema uzgoju duhana. To je poljoprivredna kultura koja je, prije svega, bila producirana za tržište.22 Povećana tržišna usmjerenost poljoprivredne proizvodnje bila je u skladu i sa intenziviranjem poljoprivrednog rada, zato što uzgoj duhana treba skoro čitavu godinu puno pažnje i nadzora. Duhanska ekonomija je u Hercegovini uglavnom obavljana u seoskim okvirima. U selima su porodice kao čifčije – tj. kao zakupnici zemljišta – sa obavezama davanja haka (trećine, polovine) čiftluk-sahibijama sadili duhan. Ali jedan manji dio porodica sadio je duhan, živeći na imanju begovskih ili drugih zemljoposjedničkih obitelji.23 Na tim imanjima oni nisu imali status čifčije, nego su bili samo tzv. napoličari. Ove napoličare (prozvane i pridržnici) lokalno stanovništvo smatralo je jednim posebnim jadnim društvenim slojem.24 21

H. Grandits, Herrschaft und Loyalität in der spätosmanischen Gesellschaft, 201-257. Opširnije npr.: Marko Vego, Historija Brotnja od najstarijih vremena do 1878. godine. Čitluk: SOUR Svijetlost, Trebinje, 1981. ili Marijan Sivrić, “Međugorje i Bijakovići u Brotnju. Kulturnopovijesni prikaz”, u: Međugorje i Bijakovići u Brotnju (izd. od Mjesne zajednice Međugorje) Međugorje: IGKRO Svijetlost, 1979.

22

Već u ranom 18. stoljeću počeo je uzgoj duhana u Hercegovini. Posebno je to bilo intenzivirano tek u doba Ali-paše Rizvanbegovića. Vidi opširnije: Ambroz Kapor, Proizvodnja duhana u Bosni i Hercegovini: od prvih početaka do 1953. god. Mostar: Udruženje preduzeća “Hercegovina” Mostar, 1953, 21f. O dobrom kvalitetu hercegovačkog duhana kod savremenika piše npr.: G. Thoemmel, Beschreibung des Vilayet Bosnien, 150. Za ulogu duhanske ekonomije na hercegovačkom prostoru u 19. (i 20.) stoljeću vidi npr.: Slavko Jelčić, Ekonomika proizvodnje duvana u Hercegovini. Mostar: Veselin Masleša, 1982; Vlado Smoljan, Poglavlja iz ekonomske historije Hercegovine. Mostar: Gospodarska komora Herceg-Bosne, 1996, 112f., III. S. 75f., IV. S. 321f.

23

Kao rezultat različitih procesa čitlučenja došlo je u Hercegovini na nekim mjestima i do formiranja izrazito veleposjedičkih miljea, koji nisu bili tipični za veći dio ruralnog života. Vidi za savremene diskusije o tome npr.: Salih Sidki Hadžihuseinović Muvekkit, Tarih-i Bosna / Povijest Bosne. Sarajevo: El-Kalem, 2000, 1025f. ili G. Arbuthnot, Herzegovina or Omer Pacha and the Christian Rebels. London: Longman et al., 1862, 68f. Za bolje poređenje veleposjedničkih odnosa u osmanskom društvu ovog vremena vidi npr.: Donald Quataert, The age of reforms 1812-1914. u: An Economic and Social History of the Ottoman Empire 1300-1914 (ur. H. İnalcik, H. with D. Quataert). Cambridge: Cambridge Univ. Press, 1994, 861-875.

24

Jevto Dedijer, “Vrste nepokretne svojine u Hercegovini”. Sarajevo: Glasnik Zemaljskog

304

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 304

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


DRUŠTVENE DIFERENCIJACIJE U KASNOOSMANSKOJ HERCEGOVINI

Na kraju ovog kratkog uvida u odnose u seoskim okruženjima u kasnoosmanskoj Hercegovini htio bih još spomenuti i neke posebne grupacije: to su nomadski stočari, kao što su to bili npr. stočari iz Podveležja i tzv. “balije” - zajednice od Jasenice (kod Gabele) i Gradska (kod Ljubuškog). Stočari Podveležja prakticirali su stočarstvo u etapskom kretanju. U svojim selima samo su živjeli jedan do dva mjeseca u godini. Ostalim dijelom godine kretali su se sa čitavim pokućstvom od proljetnih do ljetnih, jesenskih i onda do zimskih ispaša.25 Kod nomadskih stočara iz Jasenica i iz Gradskog usmjerenost prema stočarstvu bila je još striktnija nego kod grupacija iz Podveležja. Oni su se isključivo bavili stočarstvom i nigdje tokom svoga kretanja nisu obrađivali njive.26

Rezime Šta bi se poslije ovog uvida u različite kontekste gradskog i seoskog svijeta u kasnoosmanskoj Hercegovini moglo rezimirati? Prvo, mislim da u našim znanstvenim približavanjima ovom vremenu moramo biti mnogo više svjesni postojanja niza tadašnjih unutardruštvenih staleških granica. Kao što sam htio ilustrirati, one su se temeljile na društveno-ekonomskim aktivnostima, što je bilo jako vezano sa statusnim razlikama. Primjerice, pripadnici esnafa obično su se vrlo određeno diferencirali od pripadnika nižih gradskih slojeva, ali i do neke mjere i od drugih esnafa. Na selu i unutar većine čifčijskih porodica vrlo jasno se razlikovao slučajni dolazak u kontakt – da navedem samo primjere – sa ljudima iz nomadskih grupacija ili kada su imali posla sa napoličarima sa nekog begovskog imanja. Što se tiče statusne razlike unutar

muzeja u Bosni i Hercegovini, br. XX, 1908, 387-390. 25

Vidi ovdje opširnije: Tvrtko Kanaet, Podvelež i Podveležci. Sarajevo, 1955. (Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine. Djela. Knjiga VI. Odeljenje istorijsko-filoloških nauka. Knjiga 5), posebno 75-139. Vidi i: Jevto Dedijer, Hercegovina. Antropogeografske studije. Sarajevo: Veselin Masleša, 1991, 40-41. (reprint od Naselja srpskih zemalja, knjiga 6, Beograd. 1909) i Cvetko Popović, “Stočarska kretanja u Bosni i Hercegovini”. Sarajevo: Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu, Etnologija. N.S., sv. XVIII, 1963, 110-111.

26

Cvetko Popović, “Stočari ‘balije’ kod Čapljine i Ljubuškog”. Sarajevo: Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. N.S., sv. X, 1955, 147-159.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 305

305

10/11/11 7:40 AM


Hannes Grandits

čitavog društva, posebno su se držale begovske porodice. Moglo bi se navesti još puno primjera koje sam htio tematizirati u toku ovog rada. Drugo, važno je imati na umu i to da od početka 50-ih godina 19. stoljeća intenzitet osmanskih reformi u toku Tanzimata nije ostalo bez posljedica i po te unutardruštvene razlike. Te su reforme bile i pokušaj postizanja unutardruštvene jednakosti u pravnom položaju svih sultanskih podanika. A to se nije odvijalo bez unutardruštvenih konflikata. Slijedeći citat, koji će završiti ovaj rad, možda daje dobar uvid u to na koji su se način promjene mogle razumjeti u lokalnom društvu. Citat je iz 1858. godine, a potječe od imućnog mostarskog zemljoposjednika Hasan-age. U razgovoru s jednim osmanskim činovnikom, koji se zadržao sa jednom delegacijom iz Stambola u Hercegovini i koji je prenoćio kao gost u kući Hasan-age (ime mu je bilo Murad-efendi), domaćin se tuži na promjene koje su javljaju otkad su se počele uvoditi reforme (Tanzimat). Po mišljenju Hasan-age, one su negativno utjecale na “pravo ponašanje” društvenih slojeva u Hercegovini. Hasan-aga to objašnjava slijedećim riječima: “Vlasi [kako su u to vrijeme muslimanski notabli često zvali pravoslavne, ponekad i općenito sve hrišćane] su se sada uzobjestili. Neki nosu sada široke pojase i daju da se ugraviraju njihova imena u pečatne prstene. Prošljih dana, kada sam jahao konjom prema imanju, sreo sam na putu duhanskog trgovaca Kostu. Mislite da je taj čovjek odsjedio od svog konja, kako bi to bilo pristojno. Ne, ne, efendi, taj momak imao je besramnost, da jaše mimo mene i da me samo kratko pozdravlja. Kamo će ovo sve voditi neznam?” 27

27

Murad-efendi, Türkische Skizzen. Erster Band. Türkische Fahrten. Leipzig: Verlag der Dürr’schen Buchhandlung, 1877, 141-142.

306

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 306

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


DRUŠTVENE DIFERENCIJACIJE U KASNOOSMANSKOJ HERCEGOVINI

SOCIAL DIFFERENTIATIONS IN LATE OTTOMAN HERZEGOVINA – A VIEW ON THE ASPECTS OF SOCIAL INEQUALITY IN THE TOWNS AND VILLAGES (Summary) How could we summarize after these insights into different contexts of town and village life in late Ottoman Herzegovina? First of all, I think that in our scientific attempts to come closer to this time we have to be conscious of the existence of many inter-social class boundaries. As I wanted to illustrate, they were based on the social and economical activities, which were also connected to differences in status. For example, members of guilds usually differed from members of lower town classes, but also to an extent from other guilds. In the villages and within many çifthane families, it was clearly differentiated when they came into contact with – let me just refer to examples – people from the nomad groups or when they carried out business with sharecroppers from the property of a bey. As for the status differences within a whole community, bey families especially come into this regard. Many more examples could be stated but I wanted to treat only a few aspects in my paper. Secondly, it is important to keep in mind that since the 1850’s the interventions of Ottoman reforms during the Tanzimat had major consequences for these inter-social differences. These reforms were also an attempt for an inter-social equality in a legal sense among all of the Sultan’s subjects. This was not carried out without inter-social conflicts. The next quote, which will end this work, perhaps gives a good impression in which ways those changes could be understood in local society. The quote comes from 1858 and it was said by a wealthy landowner Hasan-aga from Mostar. During a conversation with an Ottoman official, who was travelling with a delegation from Istanbul to Herzegovina, and who spent the night as a guest in Hasan-aga’s house (his name was Murad-efendi), the host complained about the changes which arose with the implementation of the Tanzimat. According to Hasan-aga’s opinion, they had an extremely negative influence on the “right behaviour” between social classes in Herzegovina. Hasan-aga explained this in the following words: IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 307

307

10/11/11 7:40 AM


“Vlachs [as the Muslim notables often called the Orthodox, and sometimes all of Christians in general] have become ostentatious now. Some of them wear wide belts and have their names engraved onto seal rings. A few days ago, whilst I was riding my horse towards my land, I met Kosta the tobacco merchant. Do you think that this man dismounted his horse, as it would be appropriate? No, no, effendi, this fellow had the indecency to ride beside me and only greet me very shortly. Where will all this lead us, I don’t know.”

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 308

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

O

vaj rad će se fokusirati samo na neke elemente utjecaja državne administracije na proces urbanizacije, jer je državno administriranje tradicionalni faktor razvoja gradova u Bosni i Hercegovini, od osmanskih vremena do danas, isključujući period srednjeg vijeka, na koji se ne oslanja kasnija urbanizacija. Ono što odvaja ovaj faktor razvoja gradova od drugih je ograničeno vrijeme djelovanja i uticaja, dok su svi drugi vezani za vrijeme u trajanju fluidnog početka i kraja djelovanja. Administriranje pretpostavlja i određuje djelovanje u trenutku stupanja odluke, zakona, uredbe na snagu, a njegove posljedice idu ruku pod ruku sa svim onim faktorima koji utiču na razvoj grada. Polazeći od definicije grada preko nekoliko simboličkih tačaka krajnje reduciranih, doći ćemo do stanja koje dokazuje granice moći administriranja u bosanskohercegovačkim gradovima, koji na taj način pokazuju istovremeno i specifičnosti svoje strukture kroz identifikacione simbole i univerzalne osobine grada. Kako je pojam i funkcija grada istorijski promjenjiva kategorija, isto tako postoje i različite definicije pojmovne predodžbe grada kao izrazito složenog društvenog fenomena.1 Nesaglasnost u definisanju gradova prouzrokovana je mogućnošću prilaženja problematici s raznih aspekata. Kod nas je, kao i u 1

Rudi Supek, Grad po mjeri čovjeka, S gledišta kulturne antropologije, Zagreb, Naprijed, 1987, 21-27; Luis Mamford, Grad u istoriji, Njegov postanak njegovo menjanje njegovi izgledi, Beograd, Book Marso, 2001, 5; Milan Vresk, Grad i urbanizacija – Osnove urbane geografije, Zagreb, Školska knjiga, 2002, 3.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 309

309

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

nizu drugih zemalja, dosad bio usvojen univerzalno pojednostavljen zakonski kriterijum, iz praktičnih razloga. Gradskim aglomeracijama smatraju se one osnovne administrativno-teritorijalne jedinice koje su postojećim pravnim propisima proglašene za gradove,2 dakle, ona naseljena mjesta koje državna administracija, na osnovu regula koje je sama donijela, smatra i proglašava takvim, a ne sami gradovi koji se takvim vide ili naučne discipline i istraživači raznih profila koji ih teoretski definišu kao takve.3 Status grada u prvim popisima stanovništva austrougarske uprave u Bosni i Hercegovini određen je prema naslijeđenoj osmanskoj urbanoj tradiciji4 i

2

Miloš Macura, “Kriterijum za razgraničavanje gradskog i seoskog stanovništva”, u: Aleksandar Todorović, Uvod u sociologiju grada, Beograd, Vuk Karadžić, 1965, 73-74.

3

“Grad se može definisati na vrlo različite načine. Svim definicijama je zajedničko samo to da grad predstavlja svakako, (bar relativno) zatvoreno naselje, naseljeno mesto, a ne jednu ili više zasebnih kuća... Sociološki posmatrano to bi moglo da znači: naseljeno mesto, dakle naselje sa kućama koje su tesno zbijene i predstavljaju tako obimno povezanu naseobinu da se stanovnici međusobno lično ne poznaju, kao što je specifično za organizovanu grupu suseda... Sama veličina, svakako ne može da bude presudna. Ako se pokuša da se grad definiše čisto ekonomski, onda bi on bio naseobina čiji pretežni deo stanovnika živi od plodova ne poljoprivrednog nego zanatskog ili trgovačkog sticanja. Međutim, ne bi bilo svrsishodno nazvati “gradovima” sva mesta ove vrste.” Maks Veber, Privreda i društvo, tom II, Beograd, Prosveta, 1976, 297-298. 4

Osmanska klasifikacija gradova razlikovala je utvrđena mjesta (palanka, hisar i kale) i otvorena gradska naselja (varoš, kasaba i šeher). Varoš je predstavljala gradsko naselje ili dio naselja koje je bilo isključivo ili pretežno naseljeno hrišćanskim stanovništvom. Kasabom je nazivano muslimansko naselje čije se stanovništvo isključivo ili pretežno bavilo gradskom privredom, odnosno zanatstvom i trgovinom. Za dobijanje statusa kasabe bilo je potrebno steći određene urbane, privredne i kulturne pretpostavke, odnosno imati stalno nastanjeno muslimansko stanovništvo, najmanje jedan džemat, zatim džamiju u kojoj se obavlja molitva i petkom i na Bajram i, na kraju, da ima čaršiju i sedmični pazarni dan. Šeher je bio veći grad koji je na našim prostorima gotovo redovno nastajao iz kasabe. Takav grad bio je naseljen pretežno muslimanskim stanovništvom i posjedovao je raznovrsne i brojne vjerske, privredne i kulturno-prosvjetne ustanove, kao što su: džamije, medrese, mektebe, tekije, hamame, bezistane i karavan-saraje i druge. Natalija Mastilo, “Kasaba kao vrsta naselja”, u: Geografski pregled, III, Sarajevo, Geografsko društvo Bosne i Hercegovine, 1959, 103-120; Adem Handžić, “Značaj muafijeta u razvitku gradskih naselja u Bosni u XVI vijeku”, Jugoslovenski istorijski časopis, 1-2, Beograd, Savez društava istoričara Jugoslavije, 1974, 60-69; Behija Zlatar, Zlatno doba Sarajeva (XVI stoljeće), Sarajevo, Svjetlost, 1996, 13-17.

310

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 310

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

ukupnim interesima i potrebama okupacione uprave.5 Iako je u više navrata, 1880, 1893. 1907. godine, donosila propise o organizaciji gradskih opština, austrougarska administracija nije striktno propisala niti odredila suštinu i fizionomiju gradskog naselja, odnosno nije definisala karakteristike koje neko naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini označavaju gradom. Kod zakonske regulative koja se odnosi na gradove, odnosno gradske opštine iz perioda austrougarske administracije, kao što je bio “Općinski štatut za grad Sarajevo” iz 1884. godine,6 u “glavi prvoj-općenite ustanove” na neki način ipak dosta neodređeno i više pravno-administrativno definiše se šta je grad, odnosno gradska opština Sarajevo po tom Štatutu i na šta se Štatut odnosi. “Grad Sarajevo sačinjava općinu, koja načinom, što ga pobliže označuje ovaj zakon, putem posebnoga zastupstva samostalno obavlja općinske poslove i upravlja općinskim imetkom.” U Zakonu za upravu gradskih općina u Bosni i Hercegovini sa izbornim redom iz 1907. godine7 zakonodavac ne definiše grad, ali uvažava određeni stepen privrednog razvitka koji je neophodan za transformaciju seoske opštine u gradsku opštinu, ne decidirajući pri tome o kojoj se razvijenoj ekonomskoj strukturi radi. Može se samo pretpostaviti da je za zakonodavca bilo nepotrebno napominjati koja je društveno-ekonomska struktura karakteristična za gradsku sredinu, jer je pretežnim prisustvom djelatnosti koje nisu poljoprivredne bila određena već uobičajena pojmovna predodžba grada u centralnoj i zapadnoj Evropi. Tu pretpostavku potvrđuje i kasnija procedura 5

Iljas Hadžibegović, “Pogledi akademika Nedima Filipovića na osmanski grad u Bosni i Hercegovini”, u: Naučno djelo Nedima Filipovića, Okrugli sto, Sarajevo, ANUBiH, 2000, 131. Austro-Ugarska je 1878. godine zatekla u Bosni i Hercegovini 46 mjesta koja su imala status grada i još 27 trgovišta, koja ne treba potcjenjivati jer su, prema austrougarskom popisu stanovništva iz 1879. godine, u njih 10 bila smještena sjedišta kotarskih vlasti. Sva ta naselja nosila su jače ili slabije naglašena obilježja osmanskih gradova nastalih u toku 415 godina duge osmanske epohe u Bosni i Hercegovini. 6

Općinski štatut za grad Sarajevo (Odobren Previšnjom odlukom od 10. decembra 1883. objavljen od Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu dana 9. januara 1884. pod brojem 25034/I), u: Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 20. januara 1884. 7

Zakon za upravu gradskih općina u Bosni i Hercegovini s izbornim redom (Odobren Previšnjim rješenjem od 21. marta 1907. – proglašen otpisom Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 12. aprila 1907, br. 62.064), u: Glasnik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Sarajevo, 1907, 97-111.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 311

311

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

u administrativnoj transformaciji nekog mjesta u gradsku opštinu u skladu sa vrlo uopštenim i naizgled šturim naznakama u samom zakonu. Naime, osim nekih napomena opet u “prvoj glavi-opće napomene”, kada govori o uslovima koje treba zadovoljiti da se stekne status gradske opštine na koju će se ubuduće taj zakon odnositi, zakonodavac je predvidio samo dva uslova: “Zemaljska vlada ovlašćena je, da ubuduće predloži primjenu ovoga zakona i na takva mjesta, sa kojima se do sada kao sa seoskim općinama ili mahalama (frakcijama) postupalo, koja su među tijem ušljed svoga razvoja i privredna značenja dobila gradski značaj, te ako njihovo zakonito predstavništvo izrijekom dotičnu molbu podastre”. Odbijanju kandidature Opštinskog vijeća organizovane seoske opštine Zavidovići 15. jula 1911. godine od strane Zemaljske vlade u Sarajevu da ta opština stekne status gradske,8 slična je, kao u i Zavidovićima,9 složena društveno-ekonomska struktura sa izgrađenim institucijama privrednog, vjerskog i kulturno-prosvjetnog života Jablanice10 ili Kraljeve Sutjeske,11 koje i dalje imaju status seoskih opština, a sve to ukazuje da je za austrougarsku administraciju pojam gradskog naselja u Bosni i Hercegovini bio rastegljiva, labava kategorija koja je najviše zavisila od realnih životnih procjena i potreba: upravnih, vojnih, političkih, ekonomskih i drugih. Otuda u bosanskohercegovačkim gradovima postoje velike razlike u broju kuća i stanovnika, ekonomskoj, društvenoj strukturi, u funkcijama grada i u dostignutom stepenu urbanog razvoja.12 Odluke te vrste upravnih vlasti kraljevske države u kasnijem periodu oslanjale su se na iste principe austrougarske uprave po ko8

Arhiv Bosne i Hercegovine (ABH), Fond Kraljevska banska uprava Drinske banovine Upravno odjeljenje (KBUDB-II), k. 9, s. 25115, 1931. 9

Jusuf H. Mujkić, Zavidovići kroz historiju; Društveno-ekonomski i kulturni razvoj područja zavidovićke općine od polovine XV do kraja XX vijeka, I tom od 1463. do 1941. godine, Zavidovići, Općina Zavidovići, 1999.

10

Omer Karić, Aida Malović, Fahira Dželilović, Senada Ćosić, Jablanica, 100 godina školstva (1903.-2003.), Jablanica, Općina Jablanica, Odbor za obilježavanje jubileja Stotinu godina školstva u Jablanici, 2003. 11

12

ABH, Fond Oblasni odbor Sarajevske oblasti (OOSO), k. 6, s. 3022, 1928.

Iljas Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi na razmeđu 19. i 20. stoljeća, Sarajevo, Institut za istoriju u Sarajevu, 2004, 30.

312

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 312

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

jima procjena Zajedničkog ministarstva finansija u Beču, odnosno ministra Buriána, u obraćanju Zemaljskoj vladi u Sarajevu od 5. maja 1911. godine, kao odgovor na predstavku oko opštine Zavidovići i njenih uslova za sticanje statusa upravne opštine, odnosno preduslova da bude prevedena u gradsku opštinu, nije bila tako pozitivna kao o pitanju seoske opštine Čapljina,13 do 22. februara 1911. godine, Polazeći od stanovišta da “ne treba organizovati mjesta bez gradskog karaktera u gradske opštine treba i ubuduće izbjegavati svako pravljenje “umjetnih” gradskih opština, jer iz priloženih akata je vidljivo, a i općenito je poznato da Zavidovići nisu ništa drugo do “radna kolonija” koja je izgradila dva industrijska zavoda.” Zbog takvog stanja, nastavlja se u odgovoru, i prethodnog razvoja radna kolonija može u okviru Zakona za upravu seoskih opština iz 1907. godine naći zadovoljavajuće rješenje za svoje komunalne potrebe, jer, prema procjenama Zajedničkog ministarstva, njen razvoj još nije prevazišao uslove radne kolonije nastale vezano za industrijske pogone osnovane u tom mjestu.14 Čitav postupak oko Teslića izveden proceduralno na isti način, osim što su adrese političkih instanci promijenjene, završen je objavljivanjem 8. avgusta 1931. godine u Službenim novinama Kraljevine Jugoslavije, čime je i zvanično potvrđeno “da je na molbu vijeća Opštine tesličke, a na osnovu § 1. Zakona o upravi gradskih opština u Bosni i Hercegovini od 21. marta 1907. godine” predsjednik Ministarskog savjeta i ministar unutrašnjih poslova Petar Živković riješio da se “Opština teslička, u Srezu tešanjskom Banovine vrbaske proglasi za gradsku opštinu, i da se u buduće na nju primenjuje Zakon za upravu gradskih opština u Bosni i Hercegovini od 21. marta 1907. godine.”15 Na isti način ovakvim administrativnim postupkom i na osnovu iste legislative odlukom, samo sada drugog ministra unutrašnjih poslova, Milana Srškića, ostvarena je molba Opštine kupreške u Srezu bugojanskom Primorske banovine, koja je objavljivanjem u državnom službenom glasilu 5. marta 1932.

13 14 15

ABH, KBUDB-II, k. 9, s. 2511, 1931, 96. Isto, 192-204.

Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XIII, II deo, 179-LVIII, Beograd, 8. avgust 1931, 1208.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 313

313

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

godine proglašena za gradsku opštinu, koja će se od tada upravljati po Zakonu o upravi gradovima Bosne i Hercegovine iz 1907. godine.16 U petnaestak godina života u novoj državi Kraljevini SHS/Jugoslaviji samo su dva naseljena mjesta u Bosni i Hercegovini dobila status grada, gradske opštine i to na osnovu molbe njenih opštinskih uprava postupkom koji je proizilazio iz važeće legislative, a ne prvobitnom procjenom upravne vlasti i na njenu inicijativu zato što su promjenom karaktera tog naseljenog mjesta, privrednim razvojem, urbanom strukturom ili upravnom važnošću pojedine administrativno-seoske opštine prerasle u gradske. Bratunac nije imao tu sreću, njegovi stanovnici su još 1923. godine izrazili želju molbom Pokrajinskoj upravi da njihovo mjesto bude proglašeno “varošicom”, odnosno gradskom opštinom. Iako su predstavnici opštine argumentirali svoju molbu, pored ostalog navodeći da je to “živa opština, na rasksnici puteva kao napredna varošica”, zvanični odgovor je odgodio bilo kakvo rješenje do donošenja očekivanog novog državnog zakona o opštinama. Kako se zakon nikako nije donosio, Bratunac je izgubio strpljenje i ponovio istu molbu 1930. godine. Labave pozicije načelnika opštine, kao i same opštinske uprave, koje su u to vrijeme bile pod istragom sreskog načelnika, po definiciji novih propisa šestojanuarskog režima o opštinskim upravama iz 1929. godine17 nisu pružale dovoljne garancije o ozbiljnosti ove molbe, te je viša upravna vlast otklonila i ovaj put ideju i želju stanovnika Bratunca staru više godina.18 U odnosu na broj opština koje su od popisa do popisa stanovništva u vrijeme austrougarske uprave dobivale status gradskih opština, od 46 u 1879. godini do 66 gradova 1918. dodjeljivanje tog administrativnog statusa za samo dva mjesta u Bosni i Hercegovini u periodu kraljevske države bio je izuzetno mali broj.19 Nakon perioda austrougarske administracije, za vrijeme duže od 16 17

Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XIV, I deo, 52-XX, Beograd, 5. mart 1932, 151.

Službene novine Kraljevine SHS, XI, 9-IV, Beograd, 11. januar 1929, 53. Zakon o izmeni zakona o opštinama i oblasnim samoupravama, Isto, XI, 11-VI, 15. januar 1929, 78. Zakon od 14. januara 1929. godine o ukidanju zakona o izboru organa oblasne, sreske i opštinske samouprave, Isto, 40-XVIII, 18. februara 1929, 97. Zakon o izmenama i dopunama zakona o opštinama.

18 19

ABH, KBUDB-II, k. 19, s. 31446, 1930.

Broj gradova za isti popisni period (1879-1918) različit je kod pojedinih autora (Ferdo Hauptmann i Iljas Hadžibegović), da bi se na kraju svi slagali oslanjajući se na iste izvore da

314

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 314

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

jedne decenije, od 1918. do 1933. godine, po istim uzusima, propisima i predviđenim postupcima u pravni status gradske opštine prešla su, dakle, samo dva mjesta i to na njihovu inicijalnu molbu, a na osnovu procjene i odluke upravne vlasti. Ni nakon 1933. godine, na osnovu novih propisa, niti jedno naseljeno mjesto u Bosni i Hercegovini ne dobiva status gradske opštine, odnosno nije pravno proglašeno gradom. Čitav postupak prerastanja naseljenog mjesta u Bosni i Hercegovini na stepenicu priznatog administrativnog statusa grada nije ukazivao ni na približnu definiciju kojom upravna vlast identificira grad u Bosni i Hercegovini, nastavljajući i u periodu kraljevske države, sve do 1933. godine, na već uhodanu tradiciju austrougarskog perioda da odlukama državne birokratije formalno utiče i određuje nivo urbanizacije u ovoj pokrajini. Grad je u međuratnom periodu od 1918. do 1941. godine u Bosni i Hercegovini regulisan samo posredno izvedenom pravnom definicijom kao grad, odnosno gradska opština koja se sastoji od zakonski spojenog prostora u kome stanovnici i činovništvo tačno znaju širinu i obim toga prostora na kome lokalna uprava može da vrši vlast, dakle gdje administrativno-pravna granica predstavlja vještačku liniju za određene svrhe, kao što je prostiranje gradske vlasti, ubiranje gradskih poreza, regulacione linije po građevinskom redu itd. Status grada, odnosno gradskih opština, kao više ili manje povezanih teritorijalno organiziranih zajednica koju čine stanovnici toga grada, u Bosni i Hercegovini nakon 1918. godine određen je prema naslijeđenoj urbanoj i administrativnoj tradiciji iz prethodnog perioda austrougarske vlasti, zadržavajući čak i legislativu20 i teritoriju gradskih opština sve do prvih promjena gradske je Bosna i Hercegovina krajem austrougarskog perioda imala 66 gradova. Prema popisu od 1885. godine, status grada imalo je (47) 49 mjesta, a 27 naselja status trgovišta, među kojima je bilo 8 kotarskih sjedišta; do 1895. godine u Bosni i Hercegovini status grada imalo je (52) 58 naselja, a do 1910. godine, odnosno do Prvog svjetskog rata još 8, da bi se taj broj zaokružio na 66 gradskih opština. u: Ferdo Hauptamnn, “Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine (1878-1918)”, u: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, II, Sarajevo, ANUBiH, 1987, 188, 209. Iljas Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi, 30-31. 20

Sve do donošenja opšteg Zakona o opštinama 1933. godine i Zakona o gradskim opštinama 1934. godine u Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji bili su na snazi naslijeđeni zakoni o opštinama kao zbiru zakonskih partikularizama istorijskih pokrajina koje zvanično u novoj administrativnoj podjeli zemlje na oblasti, odnosno banovine nisu više postojale. Tako je za područje Srbije važio Zakon o mestima Kneževine Srbije iz 1865. godine, kao i sve dopune

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 315

315

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

teritorije u 1927. odnosno 1928. godini.21 Po istoj inerciji propisi o sticanju statusa grada nekog naseljenog mjesta, odnosno gradskih opština ostali su nepromijenjeni sve do Građevinskog zakona iz 1931. godine,22 odnosno kasnijeg jedinstvenog državnog Zakona o opštinama i Zakona o gradovima iz 1933. odnosno 1934. godine23 u Kraljevini Jugoslaviji. Pri tome se pojam grada u čitavom ovome periodu ne odvaja od pojma gradska opština kao osnovne administrativno-teritorijalne jedinice. To ne znači da u međuvremenu u pojedinim zakonskim projektima nije bilo naznaka o tome šta se podrazumijeva pod pojmom grad, odnosno gradska opština, ukomponujući i demografske karakteristike, veličinu stanovništva, funkcionalne elemente, urbane, ekonomske karakteristike i drugo. Međutim, i pored toga i dalje je u zakonsko-pravnoj i izmjene tog zakona do 1914. godine (u Drinskoj banovini u granicama nekadašnje Srbije do Drine, a u bosanskohercegovačkom dijelu od rijeke Drine austrougarski propisi iz 1907. godine). Iako nije definisao grad, gradsku opštinu, ovaj Zakon je regulisao pitanje sticanja statusa maloga grada, varošice pod uslovom da neko naseljeno mjesto podnese obrazloženu molbu nadležnoj upravnoj vlasti o promjeni statusa mjesta, odredi rejon buduće varošice i izradi regulacioni plan budućeg gradskog atara. u: Ružica Guzina, Opštine u Srbiji 18391918, Beograd, Rad, 1976. 21

Službene novine Kraljevine SHS, IX, 282, Beograd, 12. XII 1927. Na osnovu čl. 165. Finansijskog zakona za 1927/28. godinu, ovlašten je ministar unutrašnjih djela da odredi ime, obim i sjedište opština u bosanskohercegovačkim oblastima. Službene novine Kraljevine SHS, X, 139-XLVI, Beograd, 20. juni 1928. Na osnovu čl. 1. Zakona od 12. decembra 1927. godine, ministar unutrašnjih djela bio je ovlašten da u roku od 6 mjeseci mijenja obim, ime i sjedište opština u oblastima u Bosni i Hercegovini. Na osnovu ovih ovlaštenja, pored ostaloga, ministar A. Korošec promijenio je ime gradskih opština Lijevno u Livno i Duvno u Tomislavgrad. 22

Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XIII, 133-XLII, Beograd, 16. juni 1931. Na osnovu Građevinskog zakona i u skladu s njim kasnije donesenim uredbama, izvršena je klasifikacija naseljenih mjesta u Kraljevini Jugoslaviji, pa i u Bosni i Hercegovini. To istovremeno nije značilo i izmjenu njihovog dotadašnjeg administrativnog statusa, nego samo statusa u odnosu na primjenu Građevinskog zakona. Na osnovu te dvojnosti u naselja urbanog tipa, na koje se odnosio prvi dio tog Zakona u Bosni i Hercegovini, spadala su samo Banja Luka, Bosanska Gradiška, Bihać, Bosanski Novi, Bosanska Dubica, Mostar, Brčko, Sarajevo, Travnik, Tuzla i Trebinje, ukupno samo 11 gradova od do tada 66 administrativno priznatih gradskih opština.

23

Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XV, 85-XXVI, Beograd, 15. april 1933, 493-505. Isto, XVI, 169-XLIII, Beograd, 25. juli 1934, 707-722.

316

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 316

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

regulativi preovlađujući bio administrativni princip i donekle broj stanovnika u definisanju opština i određivanju opštinskog prostora, dok je u definisanju samih gradskih opština dominirajući bio upravno-funkcionalni element, što se potvrdilo i nakon donošenja Zakona o opštinama 1933. i Zakona o gradovima iz 1934. godine. To će biti onaj pretežni faktor kod upravne vlasti u procjeni, selekciji i određenju na koja se gradska naselja u državi, pa i u Bosni i Hercegovini, odnosi Zakon o opštinama iz 1933. godine, a na koja Zakon o gradskim opštinama iz 1934. godine. Za sve vrijeme Kraljevine SHS, Kraljevine Jugoslavije, pravna regulativa se nije bavila definicijom grada, ni u jednom propisu ne definiše se grad, ni u Bosni i Hercegovini, a ni u cijeloj zemlji opštim propisima koji važe za cijelu državu. Grad je bio naseljeno mjesto koje je takvim smatrano u administrativnom smislu kao gradska opština do 1918. godine u pokrajinama koje su ušle u sastav Kraljevine SHS i prema tamošnjim i tadašnjim zakonskim propisima iz tog domena. Poštujući naslijeđenu urbanu tradiciju koja uzima za osnovicu administrativno-političku podjelu naseljenih mjesta u zajedničkoj državi, pojavio se veliki nesrazmjer u gustini gradova po pojedinim pokrajinama i sa velikim razlikama u demografskoj, socijalnoj i ekonomskoj strukturi naseljenih mjesta, koja se administrativno vode kao sela i pojedinih koja se pravno određuju kao gradovi.24 Prema popisima iz 1910. godine, u cijeloj Hrvatskoj i Slavoniji bilo je jedva dvadeset (20) naseljenih mjesta koja se smatraju gradovima, u Vojvodini je isti slučaj sa deset (10) gradova, u Bosni i Hercegovini šezdeset i šest (66), Srbiji 25, “Južnoj Srbiji” 25 24, Crnoj Gori 13, Dalmaciji 14 24

Miloslav Stojadinović, “Selo i varoš - Evolucija i značaj njihovog međusobnog odnosa u prošlosti i sadašnjosti”, u: Savremena opština - Savremena općina, Časopis za privrednosocijalno i kulturno unapređenje grada i sela, I, 5, Beograd, avgusta 1926, 12. U Vojvodini je naročito bilo mjesta varoškog karaktera sa stanovništvom koje se brojno kreće između 10.000-30.000 stanovnika. Ipak, te tako guste aglomeracije, gdje su zastupljeni i svi gradski staleži, administrativno se tretiraju kao sela. Tako se pojavljuje anomalija statističke konstatacije po kojoj je “Južna Srbija” ekonomski naprednija od Vojvodine, što dokazuje kako je potrebno statističke podatke promatrati u kontekstu opštih društvenih kretanja.

25

Teritorijalni pojam «Južna Srbija», kojim operiše administracija i statistika, kao i literatura perioda kraljevske države zahvatao je teritorijalno Vardarsku dolinu, Pelagoniju, Kosovo i Metohiju, Sandžak, sa gradovima: Skoplje, Bitolj, Štip, Kumanovo, Priština, Prizren, Peć, Mitrovica, Pazar, Berane itd.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 317

317

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

i Sloveniji 21.26 U cijeloj Kraljevini SHS godine 1921. bilo je 27.306 naseljenih mjesta podijeljenih na 6.575 opština, od kojih su se administrativno kao gradske vodile 193 opštine.27 Od toga broja bosanskohercegovački gradovi su sačinjavali 34,20%, odnosno malo više od jedne trećine ukupnih gradova u Kraljevini SHS otpadalo je na gradove u Bosni i Hercegovini. Ovaj broj sam za sebe ukazivao bi na visok stepen urbanizacije Bosne i Hercegovine u odnosu na ukupan broj administrativno definisanih gradskih opština u novoj državi, ali dva faktora opovrgavaju ovaj prosti račun: prvi, demografska struktura Bosne i Hercegovine toga doba, koja je iskazivala visoki procenat seoskog stanovništva u odnosu na gradsko, u 1910. godini iznosi 85,3%, a u 1921. godini 84,2%, što je dovelo ovu zemlju na dno ljestvice kada se govori o ekonomskoj strukturi stanovništva države i učešću gradskog stanovništva u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine, 1910. godine 14,7%, sa laganim porastom 1921. na 15,8% i stopom urbanizacije od 1,1%, dok je u ukupnom stanovništvu države od 11.692.730 u 1921. godini učešće Bosne i Hercegovine bilo sa 16,2%, udio gradskog stanovništva pokrajine u ukupnom stanovništvu države iznosio je svega 2,55%.28 Osim te činjenice da veliki broj gradova u Bosni i Hercegovini ne predstavlja istovremeno i veliki broj gradskog stanovništva, odnosno da to nije i demografski veliki procenat, ukupan broj gradova kraljevske države označavao je samo zbir pojmova koje je administracija definisala gradskim opština26

Miloslav Stojadinović, “Selo i varoš...”, 12. Autor se prema sopstvenim navodima oslanja na zvaničnu statistiku navodeći da “statistika uzima za osnovicu administrativno-političku podelu mesta prema kojoj se u celoj Hrvatskoj i Slavoniji jedva 20 naseobina smatraju kao gradovi!”. Božena Vranješ-Šoljan daje podatke o 17 naselja sa statusom grada u Banskoj Hrvatskoj 1910. godine. u: Božena Vranješ-Šoljan, Stanovništvo gradova Banske Hrvatske na prijelazu stoljeća (Socijalno-ekonomski sastav i vodeći slojevi 1890-1914), Zagreb, Školska knjiga-Stvarnost, 1991, 40.

27

Almanah Kraljevine Jugoslavije, Deo I, Zagreb, Glavno uredništvo Almanaha Kraljevine Jugoslavije 1930, 99.

28

Pokazatelji dobiveni proračunima na osnovu podataka u: Die Ergebnise der Volkzählung un Bosnien der Hercegovina vom 10. Oktober 1910., Bosanski glasnik – Bosnischer Bote, XXII, Sarajevo, 1918, I. Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi, Prilozi, 299-333. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. januara 1921. godine, Sarajevo, Opšta državna statistika Kraljevine Jugoslavije, 1932, 130-246.

318

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 318

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

ma, prihvatajući njihov status koji su unijeli u novu zajedničku državu, stečen već prije pod različitim uslovima, na različite načine i u različitim naslijeđenim pravnim sistemima i sa izrazito različitim unutrašnjim katakteristikama i strukturama. Prema tome, sam broj pravno definisanih gradskih opština po pojedinim pokrajinama nije predstavljao i određeni stepen urbanizacije istorijskih pokrajina i za takvo određenje će do kraja ostati karakteristična jedna od definicija urbanizacije, a to je funkcija promjena procenta gradskog stanovništva u ukupnom stanovništvu. Dakle, potrebno je podvući da administrativno djelovanje odlukom (odnosno odlukama), uvažavajući određene karakteristike urbane sredine, formiralo je u Bosni i Hercegovini do 1918. godine veliki broj gradova u odnosu na njenu površinu, ali ono što stoji iza ovog broja je osnovna karakteristika bosanskohercegovačkih gradova koji se sve vrijeme od 1878. godine pa do 1928. profiliraju kao mali gradovi po površini i po broju stanovnika u rasponu od 1.000 do 5.000 stanovnika, 1910. godine 53 od 66 gradova ulazili su u ovu kategoriju, odnosno 80,3% od ukupnog broja gradova, a 1921. godine pridružuju im se i još dva grada – Kreševo i Stari Majdan sa manje od hiljadu stanovnika.29 Popis iz marta 1931. godine registrovao je stanje prisutnog stanovništva i po opštinama koje su u Bosni i Hercegovini u velikom broju administriranjem, odnosno uredbama iz 1927/1928. godine doživjele transformaciju svoga obima, od tradicionalne teritorije ka više-manje velikim površinama i seoskog okoliša. Mehaničko priključenje administrativnom odlukom seoskog življa u gradsku opštinu imalo je za posljedicu registraciju državne statistike koja iskazuje samo ukupni broj stanovnika neke opštine, te je populaciona eksplozija u pojedinim gradskim opštinama direktna posljedica takvog širenja grada koje je administrativnom odlukom svrstalo bosanskohercegovačke gradove u novu kvantitativnu klasifikaciju. Stanovništvo u gradskim opštinama Bosne i Hercegovine u 1931. godini brojčano je iznosilo 559.224 stanovnika, što je povećanje u odnosu na 1921. godinu za 261.365 ili 87,8%. U odnosu na ukupan broj stanovnika u Bosni i Hercegovini od 2.323.555, procenat gradskog stanovništva je skočio na 24,1%, dok je u ukupnom stanovništvu države od 13.934.038 iznosio 4%. 29

Definitivni rezultati popisa stanovništva iz 1921. godine

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 319

319

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

Povećanje ukupnog broja stanovništva Bosne i Hercegovine u 1931. godini iznosilo je 433.115 stanovnika, ili za 22,9% u odnosu na 1921. godinu, a ukupna stopa urbanizacije bila je 8,3% ili 0,083% godišnje.30 Ovo svojevrsno “ubrzavanje istorije” kao modernizacijski revolucionarni skok od seoskog ka urbaniziranom društvu statistička je fatamorgana, nastala kao posljedica administrativnih odluka koje suštinski nisu promijenile društveno-ekonomsku strukturu teritorije koju su proglasili dijelom gradske opštine. Popis stanovništva iz 1931. godine ne registruje kumulativno samo posljedice povećanja stanovništva u gradskim opštinama na osnovu prirodnog i mehaničkog priraštaja, nego i na osnovu administrativnog priraštaja koji stvara velike razlike između ovih kategorija priraštaja stanovništva. Prema ovim brojkama, stanovištvo 14 bosanskohercegovačkih gradova u koje se nije miješala državna administracija priraštajem na osnovu kancelarijskih odluka sporije je raslo na osnovu i prirodnog i mehaničkog priraštaja nego stanovništvo u zemlji, odnosno na selu, što nije neobično za ove urbane sredine i predstavlja karakteristiku tipičnu za Bosnu i Hercegovinu kao poljoprivrednu zemlju koja inače ima viši priraštaj od državnog prosjeka. Mali ukupni priraštaj gradskog stanovništva za deset godina je indikator urbanizacije Bosne i Hercegovine, njenog društvenog i ekonomskog razvitka u tom periodu koji je vrlo nizak i vrlo spor. Kombinovanim priraštajem Bosna i Hercegovina u 1931. godini nema više gradova ispod 1000 stanovnika, te u novoj klasifikaciji preovlađuju gradovi srednje kategorije, 30 gradova veličine 5.000-10.000 stanovnika, 23 gradske opštine sa brojem stanovnika do 5.000, 10 gradova veličine preko 10.000 stanovnika, 2 grada sa preko 20.000 stanovnika i Sarajevo koje se sa 78.173 stanovnika približava cifri od 100.000.31 Od svih gradova 30

Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, Knj. I, Prisutno stanovništvo, broj kuća i domaćinstava.

31

Planirani popis stanovništva Kraljevine Jugoslavije za 1941. godinu nije obavljen zbog rata, ali na osnovu prosječne godišnje stope priraštaja postoje proračuni koji se uzimaju kao zvanični, za Bosnu i Hercegovinu, kao i za grad Sarajevo. Bosna i Hercegovina je po tom proračunu imala na dan 31. marta 1941. godine 2.850.000 stanovnika, a grad Sarajevo 92.267. U: Statistički godišnjak 1945-1953., Sarajevo, Zavod za statistiku i evidenciju NR Bosne i Hercegovine, 1954, 39. Kemal Hrelja, “Pregled društveno ekonomskih prilika u Sarajevu između dva rata”, u: Sarajevo u revoluciji, Tom I, Sarajevo, Istorijski arhiv Sarajevo, 1976, 63-64.

320

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 320

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

jedino Livno iskazuje nazadovanje negativnim priraštajem od 10,3%. Međutim, i drugi gradovi kao Čajniče pokazuju stagnaciju malih gradova u izrazito siromašnom seoskom okruženju. Bosna i Hercegovina do kraja perioda kraljevske države ima ukupno 68 naseljenih mjesta koja su, bez obzira na promjene komunalne regulative 1933. godine, zadržala (ali samo) pravo da se mogu nazivati gradom. Na taj način povećao se i udio stanovništva gradskih opština u ukupnom stanovništvu Bosne i Hercegovine, kao i države u cjelini za 26.715.32 Ovaj broj se pridružio cifri od ukupnog broja stanovnika koji nastanjuju opštine administrativno uređene kao gradske, odnosno sa atributom grada. Međutim, društvenoekonomska struktura tog stanovništva nije istovremeno značila i određenje gradski na osnovu profesionalne podjele na zanimanja u seoskoj privredi i van nje. Ovdje se demografija kao vrlo zahvalno polje za praćenje porasta gradova, odnosno urbanizacije suočava sa vrlo nemodernim preprekama međuratne statistike koja na ovome principu nije registrovala, pa prema tome ni pratila ove strukturalne diferencijacije ovako oblikovanih gradskih opština u Bosni i Hercegovini, što za posljedicu ima brojčano teško uočljive suštinske parametre urbanizacije u odnosu na ove administrativno-formalne. Administriranje je kao svjesno činjenje države bilo vrlo kompleksno, bolje rečeno sveobuhvatno, jer nije bilo sfere društveno-ekonomskog života grada u Bosni i Hercegovini u koji se državna uprava i austrougarskog perioda i perioda kraljevske države nije direktno ili posredno miješala, propisujući i nadzirući. Određujući teritoriju, administracija je utvrđivala prostor grada, u austrougarskom periodu sporadično i masovno 1897. godine,33 uvažavajući sadržaj njegovog jezgra i broj stanovnika. Urbanizacija takvog tipa austrougarske administracije nije uz sve priključke seoske teritorije narušavala pretežni odnos u korist gradskih heterogenih društveno-ekonomskih struktura. Iako

32

Kupres je u 1921. godini imao 882 stanovnika, da bi administrativnim proširenjem teritorije u 1931. godini narastao na 16.094, što je povećanje za 15.212 ili 1724,7%. Teslić je u 1921. godini imao 1833 stanovnika, na isti način kao i Kupres uz prirodni i mehanički priraštaj narastao je na gradsku opštinu od 14.819 stanovnika, više za 12.986 ili 708,5%.

33

Ferdo Hauptmann, “Privreda i društvo Bosne i Hercegovine u doba austrougarske vladavine (1878-1918)”, Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, II, Sarajevo, ANUBiH, 1987, 188.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 321

321

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

bosanskohercegovački grad tog perioda karakteriše visok procenat agrarnog stanovništva,34 taj grad nije selo koncentričnih kuća. Uredbe iz 1927. odnosno 1928. godine bile su čin administrativne prinude iz državnog centra koji je “tehnički” rješavao jedan od osnovnih problema urbanizacije, a to je prostorno planiranje. Kao izraz određenog političkog i društveno-ekonomskog razvoja, to inicira izradu dugoročnih programa privrednih, društvenih službi i slično. U ovom slučaju svelo se na prostor u fizičkom smislu (na “prostornu koru”),35 stvarajući iluziju konurbacije, spajanja dvaju ili više susjednih naselja u povezanu cjelinu, da se samim proširenjem gradske teritorije u ruralni prostor36 mogu ubuduće regulisati, pa čak i transformisati društveno-ekonomski procesi. Osim diletantski završenog posla oko administrativno-teritorijalne reorganizacije bosanskohercegovačke teritorije i statističkih podataka kao bitnog činioca geopolitičkog planiranja izbornih rezultata u konfesionalno kompleksnim gradskim opštinama Bosne i Hercegovine i konfesionalno obilježenim političkim strankama, tako projicirane gradske opštine bile su i dalje sistem paralelnih svjetova balkansko-orijentalne urbanizacije koju odlikuje disproporcija velike koncentracije stanovništva i nerazvijenost ekonomske aktivnosti usljed čega razvitak grada ne uzrokuje i razvitak svog zaleđa.37 Administrativne odluke mogle su i uticale jednim potezom pera na promjene statusa nekog naseljenog mjesta, imena, obima, broja stanovnika, njihove vjersko-nacionalne, kao i ukupne društveno-ekonomske strukture. Upravna vlast Kraljevine SHS stvorila je na taj način od većine bosanskohercegovačkih gradskih opština velike opštine koje se ekonomski polarizuju bez obzira što njene stanovnike ujedinjuje ista administrativna granica i ista vjerska pripadnost dijelova struktura gradskog jezgra i seoskog okoliša jedinstvene gradske opštine. Refleksije na odluke, odnosno uredbe od 1920. godine 34 35

I. Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi, 36-40.

Branislav Krstić, “Pokušaj definisanja osnova prostornog planiranja”, u: Pregled, LIX, Tom I, 1, Sarajevo, 1969, 15.

36 37

A. Todorović, Sociologija grada, 148.

U ovu grupu spadaju makedonski, kosovsko-metohijski, sandžački i djelimično crnogorski i srpski gradovi, u: Vojislav Đurović, “Urbanizacija kao socijalni proces i sociološki aspekti urbanizacije Jugoslavije”, Pregled, LIX, Tom I, 1, Sarajevo, 1969, 59.

322

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 322

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

pa nadalje, kao i kasniji Zakon o radnjama iz 1931. godine i uredbe u skladu sa tim Zakonom koje su se odnosile na unifikaciju (čitaj – evropeizaciju, čitaj dalje hristijanizaciju/kršćanizaciju odredbi o radnim i neradnim danima i radnom vremenu u trgovinama i zanatskim radnjama) polarizovale su gradsko stanovništvo, koje je po svojoj strukturi nepoljoprivredno, od dijela jedinstvene gradske opštine koja se odnosila na seosko poljoprivredno područje, kristališući ono što je suštinski bilo gradsko po svojoj heterogenoj ekonomsko-socijalnoj strukturi kao osnovnom postulatu koji urbano odvaja od seoskog.38 Iako je otpor ovim uredbama socijalne sfere državnog staranja koje, pored ostalog, uvode nedjelju kao jedini dopušteni neradni dan i zabranjuju rad noću, imao po svojim manifestacijama izrazito vjerski karakter stvarne pobune muslimana, Jevreja, adventista i svih onih koji su uredbu primili kao ograničenje i ugrožavanje vjerskih sloboda zagarantovanih i Ustavom iz 1921. godine, kao i kasnijim Septembarskim iz 1931,39 iza te odrednice odbrane vjerskih sloboda, koja se upotrebljavala i kao oružje u borbi protiv odredbi uredbi suprotnih vjerskim normama o vremenskom rasporedu, prikrivala se jaka tradicionalna esnafska društveno-ekonomska osnova gradskog svijeta, koji se u bosanskohercegovačkim gradovima pretežno bavio trgovinom ili zanatstvom. Ni taj pobunjeni front nije bio homogen jasno se polarizujući strukturalno i profilirajući gazde, ili korektnije i manje pretenciozno s obzirom na materijalni nivo većine, poslodavce i radnike, “popolo grasso” i “popolo minuto”,40 kada 38

Seosko društvo je homogeno: zanimanje, bračne veze, nivo obrazovanja i sl., dok je gradsko društvo heterogeno; u njemu su najrazličitija zanimanja, egzogamne bračne veze, čitava skala interesnih, kulturnih i dr. grupa i šarolikost institucija.... “Seosko društvo i kultura imaju nečeg opšteg u sebi; to čini osobitu vrstu zajednice koja ima izvesnu sličnost širom sveta.” (R. Redfield, Peasant Society and Culture, New York, 1956) Suprotno tome, gradska društva i kulture su veoma “netipične”, čak i u okvirima jedne iste zemlje, u: V. Đurić, Urbanizacija, 46-48.

39

Dok je član 12. Vidovdanskog ustava, koji govori o vjerskim slobodama, jednom odredbom davao za pravo i državnoj administraciji kao autorima uredbi da se pozivaju na građanske dužnosti: “Niko se ne može osloboditi svojih građanskih i vojnih dužnosti i obaveza pozivajući se na propise svoje vjere”, već Ustav iz 1931. godine donosi članom 11. daleko reduciraniji tekst koji nema i ovu odredbu, u: Službene novine Kraljevine SHS, III, 142, Beograd, juni 1921, Isto, XIII, 207-LXVI, Beograd, 9. septembar 1931. 40

Sreten Vujović, Grad i društvo, Beograd, Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije, 1982, 104. Autor navodi Lefevrova gledišta o klasnoj borbi u gradovima između bogatih i siromaš-

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 323

323

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

su bile u pitanju odredbe državne administracije o dužini radnog vremena. Suprotstavljene društvene i ekonomske strukture heterogene konfesionalne pripadnosti ujedinjuju socijalni interesi kroz institucije gradskog života. Na jednoj strani, – na strani gazda te interese izražava Trgovačka i obrtnička komora za Bosnu i Hercegovinu, s druge strane sindikati ili političke radničke stranke. U ovoj pobuni ne učestvuje drugi, priključeni dio gradskih opština kao dio iste vjerske strukture. Ne postoji ni na trenutak vjerska solidarnost, polarizovani društveno-ekonomski interesi jasno distanciraju ono što je gradsko od onoga što je seosko, odnosno poljoprivredno, uprkos administriranju koje ih je stavilo u isti okvir. Administriranje i na polju ekonomsko-socijalne politike izbacilo je na površinu izrazito složenu strukturu bosanskohercegovačkog grada, može se slobodno reći po svojoj kompleksnosti i jedinstvenu u kraljevskoj državi, a grad se u dugom vremenu profilirao kao multietnička sredina trgovačko-zanatske matične materije sa tradicionalnim uređenjem u domenu radnih odnosa. Uredbe o radnom vremenu i danu odmora ogolile su, na neki način, specifičnost bosanskohercegovačkog grada, što paradigmatično pokazuje granice mogućnosti administrativnih definicija i nepodesnosti u obuhvatanju formulacije grada, približavajući tako blisko gradove u Bosni i Hercegovini mišljenju R. E. Parka: “Grad je nešto više od mešavine ljudi i kolektivnih oprema – ulica, zgrada, električnog osvetljenja, tramvaja, telefona, itd... Grad je takođe, nešto više od običnog skupa ustanova i administrativnih tela: sudovi, bolnice, škola, policije i raznih državnih službi. Grad je pre stanje duha, zbir običaja i tradicije i utvrđenih stavova i osećanja koji su nerazlučivo povezani sa ovim običajima i prenose se tradicijom. Drugim rečima, grad nije samo fizički mehanizam i neka veštačka kontrukcija. On je uključen u bitna zbivanja koja se dešavaju ljudima koji u njemu žive, on je proizvod prirode i to ponajviše ljudske prirode.”41 Radno vrijeme trgovačkih i zanatskih radnji bosanskohercegovačkih gradova osmanskog perioda do uspostave austrougarske birokratije 1878. godine bilo je uređeno esnafskim i patrijarhalnim običajima, i u pravilu je trajalo od nih. (Henri Lefebvre, Urbana revolucija, Beograd, Nolit, 1974) 41

R. E. Park, W. E. Burgess, D. R. Mekenzie, The City, Chicago, University of Chicago Press, 1967, 1-47, citirano u: Gavrilo Mihaljević, Ekonomija i grad, Beograd, Arhitektonski fakultet Univerziteta u Beogradu, Beograd, Tiglen, 1992, 140-141.

324

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 324

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

jutra do mraka sa kratkim prekidima za ručak i dnevne molitve, dok su u danima nedjeljnog odmora radnje hrišćana/kršćana bile zatvarane nedjeljom, muslimana petkom, a Jevreja subotom. Dirigizam austrougarske upravne prakse u Bosni i Hercegovini ništa manje nije bio uticajan i u socijalnoj sferi regulacije radnih odnosa, tempa rada i hronološkog rasporeda u proizvodnji i na tržištu. Imobilna bosanskohercegovačka čaršija i dalje je kucala po inerciji uobičajenim stoljetnim bilom,42 ugrožena razvojem industrije, modernih zanata i trgovine, kao i novim potrebama tržišta. Grčevito se držeći u odbrani “starih pravica”, žilavi tradicionalizam bosanskohercegovačkoga grada sudario se sa modernim radništvom, za čije zahtjeve upravna vlast dobiva sluh nakon majskih štrajkova 1906. godine. Amortizujući suprotnosti i uvažavajući kofesionalnu i privrednu konstelaciju društva i društveno-ekonomskih odnosa u gradovima, Naredbom o danu odmora iz 1907. godine43 uprava nije šokirala čaršiju svojom jednoobraznošću “evropskog” modela kakva je bila uobičajena u drugim dijelovima Monarhije. Naredbom su bili predviđeni naročiti modaliteti primjene s obzirom na konfesionalne i mjesne prilike, kao i na prirodu posla kojom se bave pojedina preduzeća i radnje. Međutim, pitanje radnog vremena, koje nije bilo samo vjerski nego i socijalno-ekonomski problem u malim zanatskim i trgovačkim radnjama,44 što predstavlja karakteristične starovremenske komponente bosanskohercegovačkih gradskih jezgara u skladu sa starinskim esnafskim i patrijarhalnim običajima, ostalo je aktuelno sve do izbijanja Velikog rata 1914. godine. I sama Naredba, čija je primjena do tada vješto ignorirana, bila je dio ciklusa normativnih akata čija je kodifikacija predstavljala nedovršen sistem, a praktična provedba nailazila na čitav niz teškoća i zahtijevala neprestane korekture koje je nametala specifična bosan42 43

F. Hauptmann, Privreda i društvo, 190.

Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Kom. VIII, Sarajevo, 20. februar 1907, 114-115. “Naredba zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu od 20. februara 1907. godine o opredjeljenju odmornog dana tećajem radne sedmice za radnike pri obrtnim radnjama u Bosni i Hercegovini.” “§ 2) Za radnike kršćanske vjeroispovjesti vrijedi nedelja kao odmorni dan, za muslimane petak, za jevreje subota. Radnicima zadnjih dviju vjeroispovjesti stoji među tim na volju, da sa svojim poslodavcima ugovore u mjesto petka, dotično subote drugi dan kao odmorni dan. Takvi se ugovori moraju prijaviti obrtnoj vlasti.”

44

Božo Madžar, Privredne komore u Bosni i Hercegovini, Monografija o njihovom osnivanju i rad 1909.-1945., Sarajevo, Vanjskotrgovinska komora Bosne i Hercegovine, 2006, 189.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 325

325

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

skohercegovačka stvarnost i razvoj privrednog života. Naslijeđena simbolika bosanskohercegovačkog grada i zakoni moderne kapitalističke privrede prikazavali su na području regulacije radnih odnosa i radnog vremena paradoksalnu komponentu austrougarske privredne politike u Bosni i Hercegovini. S jedne strane, ona pokazuje znatnu toleranciju prema preživjelim oblicima proizvodnje i razmjene, te potpuno uvažava složenu konfesionalnu sliku i vjerski život gradova, kao i tradiciju ovih sredina svojstvenu feudalnom društvenom poretku, a s druge strane, zakoni moderne kapitalističke privrede i uklapanje u regule evropskoga grada zahtijevali su primjenu nekih novih kodifikovanih normi birokratske države.45 Još se ne oporavivši od prvih pravnih propisa nove države, Kraljevine SHS,46 kojima je regulisano radno vrijeme svih proizvodnih pogona kao i trgovine, izuzev kućnog obrta, kojima se propisuje osmosatno radno vrijeme,47 odnosno do deset maksimalno dnevno,48 preživjeli tradicionalizam poslodavaca gradske privrede bosanskohercegovačkih čaršija našao se na udaru niza uredbi koje su zadirale u preživjele karakteristike poslovanja gradova ustaljenih navika višekonfesionalnih sredina. Gradovi koji se kontinuirano nisu prepoznavali po nedjeljnoj tišini evropskih naseljenih mjesta suočili su se i sa Naredbom Zemaljske vlade koja usklađuje dan nedjeljnog odmora (§14.)49 sa uobičajenim 45

Iljas Hadžibegović, Postanak radničke klase u Bosni Hercegovini i njen razvoj do 1914. godine, Sarajevo, Svjetlost, 1980, 271. 46

Budimir Miličić, Radnička klasa Sarajeva 1919-1941. godine, Sarajevo, Institut za istoriju, 1985, 112. Duboko impresionirane revolucionarnim zbivanjima u svijetu i socijalnim previranjima u zemlji, novostvorene vlasti kraljevske države neposredno su po stvaranju Kraljevine SHS požurile da proklamuju donošenje naprednog zaštitnog radničkog zakonodavstva kako bi stišale nezadovoljstvo i otupile oštricu borbenog raspoloženja radništva. 47

Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Kom. XVII, 9. april 1919, Sarajevo, 1920, 47-49. Naredba Zemaljske vlade za Bosnu i Hercegovinu o osmosatnom radnom vremenu u državnim, zemaljskim, općinskim i privatnim radionicama (poslovnicama), preduzećima, pothvatima i pogonima obrtnog, tvorničkog, trgovačkog i prometnog značaja.

48

Isto, 152-154. Uredba Ministarskog savjeta Kraljevine SHS o radnom vremenu u industrijskim, zanatskim, rudarskim, trgovačkim i saobraćajnim preduzećima, koja će imati silu zakona., Isto, Kom. XII, 16. jula 1921. Sarajevo, 1922, 79. Uredba o izmenama i dopunama u uredbi o radnom vremenu od 12. septembra 1919. god.

49

Zbornik zakona i naredaba za Bosnu i Hercegovinu, Kom. VIII, 24. mart 1920, Sarajevo,

326

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 326

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

propisima u ostalim dijelovima države, čiju je privremenost u toj odredbi potvrdio i kasniji Zakon o zaštiti radnika iz 1922. godine.50 Polarizacija gradskih struktura jasno se kristalisala; dok su radničke organizacije i glasila podržavali ovakve odredbe,51 čitava bura protesta poslovnog svijeta bila je koncentrisana u Trgovačkoj i obrtničkoj komori za Bosnu i Hercegovinu kao službenom predstavniku njihovih interesa.52 Bogata žetva pravnih propisa koji tretiraju pitanje radnog vremena nastavljena je i u narednom periodu u skladu sa opštom društveno-ekonomskom i političkom situacijom, s jedne strane i u skladu sa neprekidnim prosvjedima53 iz različitih sredina kraljevske države, pri čemu su se oni iz bosanskohercegovačkih gradova izdvajali svojim specifičnostima,54 1921, 19-27, 21. Kao odmorni dan određuje se nedjelja kao sedmični odmorni dan za sve pomoćne radnike bez razlike vjeroispovijesti. Sedmični odmorni dan počinje u pravilu najkasnije u subotu u 6 sati uvečer i traje do ponedjeljka do 6 sati ujutro. 50

Službene novine Kraljevine SHS, IV, 128, Beograd, 14. juni 1922, 1. §12. Nedjeljom je zabranjen rad pomoćnom osoblju u svim zanatskim, trgovačkim, industrijskim, rudarskim i sličnim pogonima. Izuzetno je dozvoljen neki drugi dan kao neradni ako ¾ pomoćnog osoblja dotičnog preduzeća zatraži. 51

Glas slobode, X, 71, Sarajevo, 2. april 1920. 1. Nova naredba o odnosima između radnika i poslodavaca

52

Trgovačka i obrtnička komora za Bosnu i Hercegovinu, Izvještaj o privrednim prilikama i radu Komore u godini 1925. Sarajevo, 1926, 161-162. “Pitanje nedeljnog odmora je u našem području posmatrano ne kao socijalno pitanje, nego više kao pitanje versko. Pre oslobođenja redovno radnje nisu bile zatvarane ni jedan dan u nedelji...zahtevi interesanata koje je Komora po tom pitanju konzultovala bili su različiti... Komora je predložila da se prepusti svakom poslodavcu da izabere jedan dan odmora u nedelji, a za kontrolu da na svoju radnju izvesi tablicu na kojoj će stajati koji će dan slaviti.“

53

Pravda, VIII, 29, Sarajevo, 18. juli 1928, 3. Povodom Uredbe o zatvaranju radnji. U svim mjestima u Bosni i Hercegovini došlo je do oštrog otpora odredbama Uredbe iz 1927. godine. Ministar Spaho odgodio je provođenje Uredbe “da Veliki župni dobiju više vremena za ispitivanje potreba svoga područja”.

54

Izvještaj Komore za 1925. godinu, 162. Odredba o zatvaranju radnji preko podne od 12-14 sati, prema mišljenju Komore, “ne može se primenjivati na prilike u Bosni i Hercegovini i to iz razloga pošto jedan veliki deo trgovaca osobito u manjim mestima radi na ćefencima te bi, ako bi se radnje zatvarale preko podne morali robu unositi u radnju, zatvarati ćefenke što bi trajalo duže vremena, a pored toga naš trgovački svet naročito na periferiji ručava obično u svojim radnjama pa bi mu, kad bi se morale radnje zatvoriti preko podne, bio ometen način rada, koji je vodio decenijama”. Izvještaj Komore za 1926. godinu, 1927, 103-104. Izvještaj

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 327

327

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

koje su, na kraju, i našle mjesto kao izuzeci u uredbama te vrste iz 1928.55 i 1929. godine.56 Oslanjajući se na taj društveni sloj više nego što je konceptualno i materijalno pomagala zanatstvo, uvažavajući sublimirano mišljenje poslovnih krugova kroz ankete Trgovačke i obrtničke komore za Bosnu i Hercegovinu, a prije svega zbog specifičnosti vjerske šarolikosti i njene tradicije kao simbola društvene stvarnosti bosanskohercegovačkih gradova, državna uprava je čitavim nizom uredbi stalno lavirala u dihotomijskom odnosu unifikacije i specifikuma, postulata unitarne države i posebnosti istorijskih pokrajina koje zvanično nisu više postojale.57 Konačno, Zakon o radnjama od 5. novembra Komore za 1927. godinu, 1928, 78-82. Izvještaj o radu Komore za 1928. godinu, 1929, 71-80. 55

Narodno jedinstvo, XI, 55, Sarajevo, 17. maj 1928, 1. Uredba o otvaranju i zatvaranju trgovačkih i zanatskih radnja bez obzira da li je u njima zaposleno pomoćno osoblje ili ne kao i o radnom vremenu pomoćnog osoblja u dotičnim radnjama (preduzećima). Izvještaj Komore za 1929. godinu, 1930, 63-64. “Gdje god se pokušalo strogo provesti izvjesne odredbe nastalo je nezadovoljstvo i protesti. S jedne strane trgovci i zanatlije nisu bili zadovoljni izvjesnim ograničenjima, a s druge organizacije namještenika i pomoćnog osoblja su tražili strogo primjenjivanje odredaba, koje su njima konvenirale. Sukobi su bili neminovni i jedino uviđavnosti organa vlasti, koji su izvjesne običaje tolerirali može se zahvaliti da do značajnijih sukoba nije dolazilo.....Svetkovanje vjerskih praznika s obzirom na vjerske prilike u komorskom području ne treba uopšte normirati nego prepustiti potpuno slobodnoj volji svakog pojedinca da slavi i zatvara radnju onda i onoliko koliko sam za shodno nađe za potpuno zadovoljenje svojih vjerskih osjećaja. Pošto je normiran obligatno nedeljni odmor za sve bez razlike nema nikakvog opravdanja prisiljavati pripadnike ostalih vjeroispovjesti da slave tuđe praznike.“ 56

Službene novine Kraljevine SHS, XI, 141-LIX, Beograd, 19. juni 1929. Uredba o otvaranju i zatvaranju trgovačkih i zanatskih radnja (preduzeća) i o radnom vremenu pomoćnog osoblja. Čl. 4) Na teritoriji Bosne i Hercegovine trgovačke i zanatske radnje mogu biti i preko podne otvorene, ali da se uklope u ukupno propisano radno vrijeme od 10 sati dnevno, izuzetno prema mjesnim prilikama još 2 sata. 57

Izuzetno za bosanskohercegovačke gradove prilagođene su uredbe vjerskoj i poslovnoj tradiciji ovih mjesta, određeni su neradni dani vjerskih praznika po konfesijama, ukupno 4 dana (čl. 20. Uredbe iz 1928. godine). Muslimanima je dozvoljeno tradicionalno otvaranje radnji noću za vrijeme ramazana (čl. 21), s tim na su na dane vjerskih praznika zatvorene sve radnje ako više od polovine stanovništva pripada toj vjeri (čl. 20). Uvažen je i običaj snabdijevanja seoskog stanovništva u manjim gradovima nedjeljom prije podne, tako da je i tu napravljen ustupak za mjesta ispod 10.000 stanovnika (čl. 25), među koja je spadala većina bosanskohercegovačkih gradova; zatim, i pekare mogu raditi nedjeljom prije podne da građani uobi-

328

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 328

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

1931. godine58 predvidio je izuzetke (§§ 152, 153, 154) koji su mogle banske uprave da normiraju uredbama s obzirom na lokalne prilike i zahtjeve poslovnih krugova preko prinudnih strukovnih udruženja i privrednih komora. Kako su se odredbe svih uredbi odnosile samo na gradove, što je potvrdio i čl. 12. Uredbe iz 1929. godine da “zanatske radnje po selima mogu biti otvorene neograničeno” i da za njih ne vrijede odredbe Uredbe, i još određenije Zakon iz 1931. godine (§152, stav 3), da za seoske radnje i lokale trgovačkog i zanatskog karaktera ne važe odredbe o otvaranju i zatvaranju, podvučena je i na taj način granica gradskog jezgra nasuprot njegovom seoskom okolišu administrativnom odlukom pripojenom u jedinstvenu gradsku opštinu, utičući ovakvom nelojalnom, ali legitimnom konkurencijom na već zaoštrene suprotnosti sela i grada. Tabela 1. Konfesionalna struktura stanovništva u bosanskohercegovačkim gradovima 1910, 1921, i 1931. godine Konfesija

1910. god.

1921. god.

1931. god.

Promjena 1910-1931.

Procenat %

Muslimani

139.816

144.898

244.789

+ 104.973

+75,1

Pravoslavni

56.184

68.345

172.068

+ 115.884

+206,3

Rimokatolici

68.438

70.152

127.873

+ 59.435

+86,8

11.537

10.798

-317

-2,9

Protestanti

1.649

1.909

+ 260

+ 15,8

Drugi hrišćani

466

1.787

Grkokatolici Jevreji i ostali

812 11.115

čajeno, kako su davno navikli, mogu da ispeku ono što su spravili kod svojih kuća itd. 58

Službene novine Kraljevine Jugoslavije, XIII, 262-LXXXI, Beograd, 9. novembar 1931.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 329

329

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

Tabela 2. Procenat konfesionalnih struktura u ukupnom gradskom stanovništvu 1910, 1921, 1931. godine Konfesija

1910. god.

1921. god.

1931. god.

Promjena 1910-1921.

Promjena 1921-1931.

Promjena 1910-1931.

Muslimani

50,3

48,65

43,77

-1,65

- 4,88

- 6,53

Pravoslavni

20,2

22,95

30,77

+2,75

+ 7,82

+10,57

Rimokatolici

24,6

23,55

22,87

-1,05

- 0,68

- 1,73

Jevreji i ostali

4,0

3,87

1,93

-0,13

-1,94

-2,07

Protestanti

0,55

0,34

- 0,21

Drugi hrišćani

0,16

0,32

+ 0,16

100%

100%

99,1%

Izvori: Bosanski glasnik – Bosnischer Bote, XXII, Sarajevo, 1918. I. Hadžibegović, Bosanskohercegovački gradovi, Prilozi, 299-333. Definitivni rezultati popisa stanovništva 1921. godine. Definitivni rezultati popisa stanovništva od 31. marta 1931. godine, Knj. II, Prisutno stanovništvo po veroispovesti, Beograd, Opšta državna statistika Kraljevine Jugoslavije, 1938.

Zakoni o opštinama i gradovima Kraljevine Jugoslavije radikalno su presjekli naslijeđenu tradiciju u administrativnoj praksi osmanske i austrougarske uprave o pitanju definicije i klasifikacije naseljenih mjesta, kao i pravnog regulisanja pitanja sticanja statusa opštine, kao i prerastanja nekog naseljenog mjesta od seoske opštine u gradsku. Izuzetno, kod primjene propisa Građevinskog zakona naseljena mjesta su bila klasificirana od gradova do varošica i sela, ali samo u domenu propisa ovoga Zakona. Sva naseljena mjesta pravno su bila ili opštine ili gradovi, tako da je po administrativnom kriterijumu Bosna i Hercegovina, po stupanju na snagu ovih zakona iz komunalne domene, imala samo 7 od dotadašnjih 68 gradova, odnosno brojno 10,3% svojih nekadašnjih gradova. Zakonodavac je propisao samo kvantitativni kriterijum (uslovljavajući određenim brojem stanovnika) da bi neko naseljeno mjesto ili mjesta mogla biti organizovana kao samostalne opštine. Da bi pojedino mjesto zadovoljilo administrativne uzuse da postane gradska opština, pravno imenovana gradom, moralo je zadovoljavati druge uslove. Naime, zakonodavac je naizgled 330

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 330

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

vrlo jednostavno upravnim kriterijumom odvojio gradove od opštine.59 Na taj način je izbrisao potrebu regulisanja pravnog postupka na osnovu kojeg neko mjesto, zahvaljujući određenim karakteristikama koje je doseglo u svome razvoju, može da bude priznato kao grad. Ostavio je samo mogućnost da neki grad izgubi status gradske opštine. Naime, po članu 150. Zakona o gradovima predviđeno je da gradska vijeća mogu da pokrenu inicijativu na osnovu procjene da takvi tereti prvostepene upravne vlasti izuzetno opterećuju gradske potencijale i da će takvi gradovi voditi optimalniju komunalnu politiku bez tih posebnih tereta. Suprotna mogućnost je postojala teoretski – ako je neka opština po svojim stečenim urbanim karkteristikama postala toliko jako finansijsko središte sa kadrovskim i upravnim pretpostavkama koje odgovaraju gradskoj opštini da istovremeno može izdržavati i vršiti i funkciju upravne vlasti, i ako je kao takva od interesa upravne vlasti, onda je ta inicijativa mogla biti provedena na osnovu zakonske novele u skladu sa preporukom više upravne vlasti. Međutim, do rata 1941. godine takvih inicijativa nema od strane bosanskohercegovačkih opština, koje su i dalje mogle samo zadržati tradicionalni atribut grada. Stanje kakvo je bilo po donošenju Zakona o gradovima i dalje je zadržano u čitavom periodu kraljevske države, osim što je odlukama Ministarstva unutrašnjih poslova, a na osnovu člana 6. Zakona o opštinama, proces spajanja, razdvajanja i formiranja novih opština, promjena imena opština, kao i njihovog sjedišta trajao i dalje do kraja kraljevske Jugoslavije.60 Upravni princip na osnovu kojeg se odvajaju gradovi od opština, odnosno od svih ostalih naseljenih mjesta organizovanih u elementarne čestice administrativno-teritorijalne organizacije države, zamijenio je komunalno zakonodavstvo iz perioda austrougarske administracije i kompleksnu strukturalnu procjenu i proceduru kojom se neko naseljeno mjesto pravno definiše kao grad. Dok je u razvijenim industrijalizovanim zemljama zapadne Evrope komunalna legislativa i u skladu s njom definicija i status grada proizilazila iz 59

Narodno jedinstvo, XVII, 83, Sarajevo, 17. oktobar 1934, 9-11. Upustva za izvršenje Zakona o gradskim opštinama.

60

To ne znači da Savez gradova Kraljevine Jugoslavije nije i dalje bio aktivan u davanju prijedloga za izmjenu Zakona o gradovima, ali do kraja perioda kraljevske Jugoslavije taj Zakoni ostao je isti u nedirnutom obliku, u: Nacrt predloga za izmene i dopune nekih odredaba Zakona o gradskom opštinama, Savremena opština-Savremena općina, X, 5-6, Beograd, maj-juni 1935, 282-288. Za pravičnu izmenu Zakona o gradskim opštinama, Isto, 299-301.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 331

331

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

društveno-ekonomske i političko-upravne strukture tih zemalja, Kraljevina Jugoslavija nije, po svojoj strukturi, u čitavom periodu postojanja, svakako, spadala u krug tih država. Ovdje je upravni princip jednoobraznih opština potčinjenih samouprava, organizacije funkcija bio refleksija, prije svega, njene političke koncepcije unutrašnjeg uređenja države. Tradicionalni gradovi koji to više administrativno nisu bili, kao i druga mjesta koja su se u svome razvoju isticala, sadržavala su neke druge svoje tradicionalne karakteristike osim pravnih koje su bitne u definisanju složenog fenomena grada. Koliko god jedna uopštena definicija ne postoji i koliko god su razlike u definisanju grada velike i prisutne, neke opšte zajedničke karakteristike koje se uzimaju kao opštepriznate karakterisale su bosanskohercegovački grad: koncentracija stanovništva, podjela rada u najuopštenijoj definiciji kao odnos pretežno nepoljoprivrednih djelatnosti u odnosu na poljoprivredne, heterogena društvena struktura, specifične komunalne službe i uređaji i društveni život različit od seoskih sredina i ono što specifično identificira bosanskohercegovački grad jeste heterogena konfesionalno-nacionalna struktura stanovništva, običaja, tradicije i kultura. Sve te osobine možemo i dalje prepoznavati u mjestima kojima je ostavljeno samo pravo da se nazivaju i dalje gradom i koje, u svakom slučaju, opravdavaju da se ova naseljena mjesta u Bosni i Hercegovini nazivaju i tretiraju gradovima u prvoj polovini dvadesetog stoljeća.

Zaključak Državno administriranje je tradicionalni faktor razvoja gradova u Bosni i Hercegovini, ovdje od osmanskih vremena do danas, isključujući period srednjeg vijeka na koji se ne oslanja kasnija urbanizacija. Administriranje je kao svjestan čin države bilo vrlo kompleksno, bolje rečeno sveobuhvatno, jer nije bilo sfere društveno-ekonomskog života grada u Bosni i Hercegovini u koji se državna uprava, i austrougarskog perioda i perioda kraljevske države, nije direktno ili posredno miješala, propisujući i nadzirući. Čitav postupak prerastanja naseljenog mjesta u Bosni i Hercegovini na stepenicu priznatog administrativnog statusa grada nije ukazivao ni na približnu definiciju kojom upravna vlast identificira grad u Bosni i Hercegovini, nastavljajući i u periodu kraljevske države, sve do 1933. godine, već uhodanu tradiciju austrougarskog perioda da odlukama državne birokratije formalno utiče i određuje nivo urba332

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 332

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAČKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

nizacije u ovoj pokrajini. Pri tome se pojam grada u čitavom ovome periodu ne odvaja od pojma gradska opština kao osnovne administrativno-teritorijalne jedinice. Administrativne odluke mogle su i uticale jednim potezom pera na promjene statusa nekog naseljenog mjesta, njegovog imena, obima, broja stanovnika, ukupne vjersko-nacionalne, kao i društveno-ekonomske strukture. Administrativno djelovanje odlukom, odnosno odlukama, uvažavajući određene karakteristike urbane sredine, formiralo je u Bosni i Hercegovini do 1918. godine veliki broj gradova (66) u odnosu na njenu površinu, ali ono što stoji iza ovog broja je osnovna karakteristika bosanskohercegovačkih gradova koji se sve vrijeme od 1878. godine pa do 1928. profiliraju kao mali gradovi po površini i po broju stanovnika. Popis stanovništva iz marta 1931. godine registrovao je stanje prisutnog stanovništva i po opštinama koje su u Bosni i Hercegovini u velikom broju administriranjem, odnosno uredbama iz 1927/1928. godine, doživjele transformaciju svoga obima, od tradicionalne teritorije ka više-manje velikim površinama i seoskog okoliša. Ovo svojevrsno “ubrzavanje istorije” kao modernizacijski revolucionarni skok od seoskog ka urbaniziranom društvu jeste statistička fatamorgana, nastala kao posljedica administrativnih odluka koje suštinski nisu promijenile društveno-ekonomsku strukturu teritorije koju su proglasili dijelom gradske opštine. Nakon 1933. godine Zakonom o opštinama upravnim principom državna administracija smanjuje broj gradskih opština u Bosni i Hercegovini na samo 7, od dotadašnjih 68. Formalno, na ovaj način smanjuje i nivo urbanizacije, ali nekadašnji pravno definisani gradovi, isto kao i definisani, ne samo da su imali pravo da se nazivaju gradom nego su po svojim karakteristikama heterogene društveno-ekonomske strukture, prema institucijama, uređajima, ustanovama, konfiguraciji itd. bili gradovi u globalnom smislu, a po karakterističnom konfesionalnonacionalnom pačvorku, tradiciji i običajima – bosanskohercegovački gradovi.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 333

333

10/11/11 7:40 AM


Seka Brkljača

PROFILING OF BOSNIAN AND HERZEGOVINIAN TOWNS IN THE PROCESS OF URBANISATION FROM 1878 TO 1941 (Summary) State administration is a traditional factor of development of towns in Bosnia and Herzegovina from Ottoman times until today. The medieval period is excluded because the later urbanisation does not originate from the Middle Ages. The administrating process, as a conscious act of state forming, was very complex, in other words comprehensive, because there was no sphere of social and economical life of towns in Bosnia and Herzegovina that was not touched upon, directly or indirectly, either through regulation or control, by the state government of the Austro-Hungarian period and the period of the Kingdom of Yugoslavia. The procedure by which inhabited places in Bosnia and Herzegovina were given the approved administrative status of a town did not even hint at a definition used by the government authorities to identify a town in Bosnia and Herzegovina, thus continuing an Austro-Hungarian practice into the period of the Monarchy, until 1933, to formally influence and decide about the levels of urbanisation in this province through decisions of state bureaucracy. Accordingly, the concept of a town in this period cannot be detached from the concept of a town municipality as a basic administrative and territorial unit. Administrative decisions, with a single stroke of a pen, could influence the change of status of an inhabited place, its name, size, number of inhabitants, as well as the national, religious, social and economical structure. A significant number of towns in Bosnia and Herzegovina was formed by administrative decisions until 1918, 66 altogether, but what is hidden behind this number is a basic characteristic of towns in Bosnia and Herzegovina which are, throughout this period, from 1878 until 1928, profiled as small towns relating to their surface area and the number of residents. The census from March 1931 registered the state of present population in municipalities which, largely by administrating, i.e. the ordinances from 1927/1928, went through a transformation of their size, from a traditional territory to smaller territories and village surroundings. This “acceleration of history” as 334

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 334

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


PROFILIRANJE BOSANSKOHERCEGOVAÄŒKIH GRADOVA U PROCESU URBANIZACIJE OD 1878. DO 1941. GODINE

a modernisation and revolutionary leap from a rural to an urban society is a statistical mirage, created as a consequence of administrative decisions which did not essentially change the social and economical structure of territories which were proclaimed as parts of town municipalities. After 1933, according to the Law on municipalities, the state administration lowered the number of municipalities in Bosnia and Herzegovina from the previous 68 to just 7, thus also formally lowering the level of urbanisation. Former legally defined towns, as well as those which were not defined, not only retained the right to be called towns, but were also towns in a global sense according to their features of heterogeneous social and economical structure, institutions, administration, configuration, etc., and according to their confessional and national patchwork, tradition and customs they could also be considered as Bosnian-Herzegovinian towns.

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 335

335

10/11/11 7:40 AM


IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 336

10/11/11 7:40 AM


INDEKS AUTORA •

Bećirović Denis Tuzla, Bosna i Hercegovina becirovicdmd@hotmail.com

Brkljača Seka Institut za istoriju Sarajevo Bosna i Hercegovina sekab@bih.net.ba

Bronza Boro Filozofski fakultet Banja Luka Bosna i Hercegovina bbronza@hotmail.com Čusto Amra Kantonalni zavod za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa, Sarajevo, Bosna i Hercegovina amracusto@yahoo.com

Dervišević Haris Filozofski fakultet Sarajevo Bosna i Hercegovina d.haris@hotmail.com

Dobrivojević Ivana Institut za savremenu istoriju Beograd, Republika Srbija ivanadobrivojevic@hotmail.com

Drkić Munir Filozofski fakultet Sarajevo Bosna i Hercegovina munir.drkic@gmail.com

Dujmović Sonja Institut za istoriju Sarajevo Bosna i Hercegovina makaso@lol.ba

Duranović Amir Filozofski fakultet Sarajevo Bosna i Hercegovina aduranovic@yahoo.com

Đozić Adib Filozofski fakultet Tuzla Bosna i Hercegovina djozicadib@yahoo.com

Forto Fedžad Federalna novinska agencija (FENA) Sarajevo, Bosna i Hercegovina fedzad.forto@fena.ba

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 337

337

10/11/11 7:40 AM


INDEKS AUTORA •

Grandits Hannes Philosophische Fakultät, Humboldt Universität CU Berlin, Njemačka hannes.grandits@lrz.uni-muenchen.de

Ljuca Adin National and technical Library Prague Checz Republic Adin.Ljuca@techlib.cz

Grijak Zoran Hrvatski institut za povijest Zagreb Republika Hrvatska zgrijak@isp.hr

Makuljević Nenad Filozofski fakultet Beograd Republika Srbija nmakulje@f.bg.ac.rs

Jahić Adnan Filozofski fakultet Tuzla Bosna i Hercegovina adnan.jahic@yahoo.com

Mesihović Salmedin Filozofski fakultet Sarajevo Bosna i Hercegovina salmedin10@hotmail.com

Kamberović Husnija Institut za istoriju Sarajevo Bosna i Hercegovina husnijak@bih.net.ba

Mušeta-Aščerić Vesna Filozofski fakultet Sarajevo Bosna i Hercegovina vesna.museta-asceric@ff.unsa.ba

Kasumović Fahd Filozofski fakultet Sarajevo Bosna i Hercegovina fahd.kasumovic@gmail.com

Neimarlija Ema Trieste, Italija neimarlijaema@hotmail.com

Kešetović Safija Filozofski fakultet Tuzla Bosna i Hercegovina safijakesetovic@gmail.com

Omerčić Edin Institut za istoriju Sarajevo Bosna i Hercegovina edinomercic23@net.hr

Katz Vera Institut za istoriju Sarajevo Bosna i Hercegovina katz.vera@gmail.com

Pelidija Enes Filozofski fakultet Sarajevo Bosna i Hercegovina enes.pelidija@ff.unsa.ba

Leček Suzana Hrvatski institut za povijest Zagreb Republika Hrvatska slecek@isp.hr

Perenčević Leni Albert-Ludwigs-Universität Freiburg Njemačka ineleni@gmx.de

338

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 338

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

10/11/11 7:40 AM


INDEKS AUTORA •

Radušić Edin Filozofski fakultet Sarajevo, Bosna i Hercegovina radusicedin@yahoo.com

Tauber Eli Sarajevo, Bosna i Hercegovina taubereli@yahoo.com

Spahić Midhat Ministarstvo obrazovanja, nauke, kulture i sporta Tuzlanskog kantona, Tuzla Bosna i Hercegovina smidhat@tk.kim.ba

Velagić Adnan Fakzultet humanističkih nauka, Mostar Bosna i Hercegovina adnan.velagic@unmo.ba

Šabotić Izet Arhiv Tuzlanskog kantona, Tuzla Bosna i Hercegovina arhiv.tk@bih.net.ba

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 339

339

10/11/11 7:40 AM


POSEBNA IZDANJA KNJIGA 8

IDENTITET BOSNE I HERCEGOVINE KROZ HISTORIJU 1 (Zbornik radova) Izdavač: Institut za istoriju, Sarajevo Alipašina 9, 71000 Sarajevo, Bosna i Hercegovina www.iis.unsa.ba Za izdavača: Prof. dr. Husnija Kamberović Prijevodi rezimea na engleski jezik: Nermina i Emir O. Filipović Dizajn i tehničko uređenje: Tarik Jesenković Štampa: Štamparija Fojnica Za štampariju: Šehzija Buljina Sarajevo, 2011.

ISBN 978-9958-649-10-3

IDENTITET BiH KROZ HISTORIJU vol 1.indd 340

10/11/11 7:40 AM

Profile for Institut za istoriju, Sarajevo

Identitet bih knjiga 1  

Identitet bih knjiga 1  

Advertisement

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded

Recommendations could not be loaded