SIE SPRECHEN DEUTSCH?! Putovanje je proteklo bez posebnih događaja. Stigavši u Remscheid, odlučio sam prije susreta sa svojima prošetati s Čukom na dobro znanom mjestu. Po navici parkiram na parkiralištu gdje sam bio stalni gost. Izlazimo iz auta, već dobro umorni. Prilaze nam muškarac i žena, srednjih godina i pokušavaju mimikom uspostaviti kontakt. Koliko sam shvatio, žele mi objasniti gdje se mogu prošetati sa psom i da su Hrvatska i Njemačka u istoj grupi na Europskom prvenstvu. Začuđen takvim ponašanjem, pitam ih zašto ne govore njemački, bilo bi jednostavnije. -Sie sprechen deutsch?! golemo iznenađenje, na licima vidljivo. Pa živio sam tu trideset godina. - Da,da..., pa još mi se čini kao da mi je pas odnekud poznat, kaže žena. E moj Čuko, sada smo konačno Hrvati iz Hrvatske. I zadnja prepreka je nestala. Naši sugovornici imaju trajnu potrebu ispričavati se, pridružuju nam se u šetnji, a u meni se bude neki nepoznati osjećaji: sve poznaješ, sve je na istome mjestu kao prije, ali... nekako ne pripadaš više tu. Nekako mi Hrvatska postaje još draža. Do stana moje žene je oko kilometar. Neka vozila koja dolaze ususret daju mi znakove svjetlima. To me malo zbunjuje. Nešto nije u redu, ali što? Uredno vezan,
ne vozim brzo, vozim desno, da “desnije” ne može biti..., ali svejedno... Onda mi pada na pamet: to oni pozdravljaju hrvatske oznake na mome autu, a i mene, naravno. - Dobrodošao u hrvatsku dijasporu! Sa svježim kolačima i količinom šljivovice, koja baš nije uobičajena, stigosmo na cilj. - Prekosutra su svatovi, a ti još moraš sutra pomoći djeci! Oni to sve sami rade, a znaš kakvi su! - Dobro,dobro...,kažem ja, a nekako me hvata panika. Što mogu učiniti u tom kratkom vremenu? Drugi dan, dan prije svadbe, dolazim u dvoranu u kojoj će biti slavlje, da bih ponudio svoju pomoć. Snaha, sin i poveće društvo dočekuju me doručkom. Gotovo sve ih poznajem. Oduvijek su se zajedno družili. Samo, nisu to više ona djeca otprije. To su ozbiljni ljudi koji točno znaju što hoće, a znaju i kako će to postići. Moja je pomoć više nego suvišna. Djeca su postala ljudi, na moje ugodno iznenađenje. Opet razmišljam o nama. Kada smo moja žena i ja došli u Njemačku, došli smo u tuđu zemlju. S vremenom nam je postala draga, ali je ostala tuđa. Nova je generacija drukčija. Njoj Njemačka domovina. Mi nikada nismo pitali: Koja prava imamo?. Naše jedino pravo bilo je, bar tako smo mislili, raditi, raditi, raditi...
Na svadbi su nastupili gosti iz Namibije
55
matica lipanj/june 2008.
Slavonski kolači su servirani
ČUKO I JA - STRANGERS IN THE NIGHT O svadbi neću mnogo. Prepuna crkva, prepuna dvorana, jela i pića u izobilju, slavonske kolače i šljivovicu - uključujući. Gosti koji zajedno slave i vesele se, a svoje korijenje vuku s Filipina, iz Portugala, Njemačke, Španjolske, Italije, Namibije, Hrvatske... Svi pripadaju tu, dio su toga, sve je to njihovo. Njihova domovina, njihova glazba, njihova svadba, samo smo nekako Čuko i ja strani. I kao da je to netko znao, osjećao..., što li. Dok sam s Čukom šetao u blizini, iz dvorane odjeknuše srceprobadajući stihovi:Strangers in the night… Emancipirao sam se od Njemačke. Hvala Bogu ili nažalost, ne znam. Ali, emancipirao sam se. Drugi dan nakon svadbe, dok smo sređivali dojmove, tužna vijest iz domovine: Miro, Ankin muž je umro. Opet nazivam Anku.- Što ćeš, takav je život! Kakva je bila svadba? Kako su prihvaćeni kolači? Q