Page 1

Josip Vrandečić

Nacionalne ideologije u Dalmaciji u 19. stoljeću Antonio Lubin, profesor talijanskog jezika na Sveučilištu u Grazu, rodom iz Trogira hvalio se 1861. svome prijatelju Giovanniju Fanfogniju da je Dalmacija jedina austrijska provincija koja je očuvala svoje klasično ime.1 Usto, izbjeglice iz razorenih antičkih gradova, poput Salone i Epidauruma, naselili su zidine Dioklecijanove palače ili su utemeljili nove gradove, poput Dubrovnika i Kotora. Hrvatska država nastala u zaleđu i dalmatinske komune našle su se tako u jedinstvenome latinskom području: Imperium Christianum.2 Pod bizantskim patronatom sukobi između dalmatinskih komuna i Hrvata prestali su do 9., a u 11. st. hrvatski kraljevi Krešimir i Zvonimir ujedinili su dva kraljevstva (Regna) pod zajedničkom krunom Hrvatske i Dalmacije. Iako se dalmatinski povjesničari Toma Arhiđakon, Johaness Lucius i Paulus Andreis žale na stalno miješanje romanskog stanovništva sa Slavenima (uvijek nakon njihova prihvaćanja kršćanstva), od početka naseljavanja “duh grada punog mogućnosti” privlačio je hrvatsku plemensku elitu te, s razvojem feudalizma, njihove izopćene i osiromašene seljake.

1

Usp. Arhiv obitelji Garagnin u Trogiru, Korespondencija Antonia Fanfogne, f. 7/2-11, 12.12.1848. godine. 2 Usp. J. Dusa, The Medieval Dalmatian Episcopal Cities: Development and Transformation, New York, 1991, 34.


78

Nacionalne idologije u Dalmaciji u 19. stoljeću

Međutim iako se dalmatinska zajednica slavenizirala tijekom ranoga srednjeg vijeka, ideologija i pravni običaji dalmatinskog municipalizma razlikovali su se od prakse susjednih županija hrvatske države. Dalmatinska tradicija, prema Povijesti Trogira J. Luciusa, pozitivističkog povjesničara 17. st., ugrađena u ideologiju, gradske statute i zakone, oblikovana je kao pravni standard protiv ekstramuralnog svijeta: heretika, osvajača, siromašnih i zaraćenih. Dalmatinska se pravna praksa u 13. st. širi i na potpuno hrvatska područja. Postati dalmatinskim građaninom podrazumijevalo je prihvatiti praksu gradskih statuta i zakona. Romanske institucije i hrvatska čakavska književnost obilježja su Dalmacije ranoga modernog doba. No, tursko je osvajanje odgodilo integraciju hrvatskih pokrajina za stoljeća. Dok se sredinom 15. st. Venecija, gospodarica Dalmacije od 1420. godine, još trudi ograničiti migracijske procese iz Bosne i Hrvatske unutar granica dalmatinskih distrikata, u 16. st. Republika asistira u naseljavanju pridošlica, koji potpuno slaveniziraju dalmatinske gradove. Zahvaljujući tome, kao i mletačkoj administraciji, autentični dalmatinski neolatinski jezik, očuvan od antike, od 1420. postupno nestaje u pisanim izvorima.3 Mletački generalni providur Giustiniani sredinom 16. st., pak, tvrdi da Dalmatinci govore slavenski; dok samo nekoliko plemića razumije mletački jezik. U tom stoljeću jak je hrvatski protonacionalizam u književnosti, a nosi ga lokalno plemstvo. Stara dalmatinska elita posjeduje svijest o pripadnosti Dalmacije srednjovjekovnoj hrvatsko-ugarskoj kruni za čijeg su se razdoblja njihove obitelji izdigle na plemićki rang. Franjevci pristigli iz Bosne na zemlje otete Turcima, lokalni književnici i stanovništvo nazivaju narodni jezik hrvatskim, a Usp. G. Maver, Il Dalmatico, Atti e Memorie della Societá Dalmata di Storia Patria, vol. 5, 1966, 40-42.

3


Josip Vrandečić

79

lokalni dalmatinski prosvjetitelji imenuju ga još kao dalmatinski, ilirski ili slavenski jezik. Zemljišni priručnici za seljake, pisani u 18. st., nazivaju se knjige arvacke i redovno se tiskaju na haruatskom jeziku.4 Kao što se u to vrijeme talijanski smatra samo varijantom latinskog jezika, hrvatski se podrazumijeva kao oblik ilirskog, odnosno slavenskoga jezika.5 Usprkos slavenskoj većini Dalmacije i protohrvatskoj nacionalnoj svijesti zabilježenoj u literaturi, tijekom 18. i u prvoj polovici 19. st. regionalni dalmatinski osjećaj jača u Dalmaciji. On izrasta iz oficijelne mletačke politike integracije dalmatinskih komuna s ekstramuralnim prostorom i iz presezanja Habsburgovaca za dalmatinskom krunom. Razdoblje je baroka, inače, obilježeno profesionalizacijom dalmatinske uprave i vojske te gospodarskom centralizacijom. Venecija potiče talijansku kulturu i običaje na štetu slavenskih i regionalnih – dalmatinsko-romanskih. Propašću Venecije 1797. godine, Dalmacija je za Napoleonove uprave, odnosno do 1809. politički vezana za Kraljevinu Italiju, odnosno do 1822. za Austrijsku Kraljevinu Lombardiju. Regionalno dalmatinstvo predstavlja još od Venecije službenu državnu ideologiju koju preuzimaju novi gospodari pokrajine: Austrijanci i Francuzi. Dalmacija ima presudnu ulogu u Napoleonovoj ideologiji imperijalnog ilirstva i habsburškog klasicizma koja povezuje i Bonapartu i habsburšku dinastiju s rimskim carevima. Nacio4

Usp. [G. Parma], Nauk za texake od Dalmaczje sloxen po naredbi Prizviscenoga Scenata nadaslanoj Knixno-Texnoj skupsctini zadarskoj, u:

Narvaski Jezik po Francesku od Cyprianih Farkovicichiu iste skupstine drug, (Venecija, 1793). 5 Usp. [M. Zorić], Aritmetika u slavni jezik Illiricki sastavgliena, i na svitlost data, za korist targovcza i vladahocza kurchgnega istoga naroda po F. Mati Zoricichiu, (Ankona, 1766).


80

Nacionalne idologije u Dalmaciji u 19. stoljeću

nalna ideologija dalmatinskih frankofila stvorila je i novu naciju: nazione Dalmata. U svojim člancima, pamfletima i proglasima prohabsburški konzervativci i liberalni frankofili apeliraju na populistički dalmatinski osjećaj. Anacionalno, konzervativno i multikulturalno nasljeđe dalmatinskog municipalizma omogućilo je Habsburzima identifikaciju s klasičnim mediteranskim Rimom. Iako su se 1804. oni morali odreći naziva careva Svetoga Rimskog Carstva, pa su 1806. uzeli skromniji naziv austrijskih careva, još su povezivali svoju vlast s mediteranskim Imperiumom u naglašavanju svoje supranacionalne integrativne vlasti. Tijekom rissorgimenta Dalmacija igra ulogu u planovima europskih liberala kao dio unutarnje protuaustrijske fronte.6 Pokrajina ne sudjeluje značajnije u slavenskom pokretu 1848. godine. Ipak, viši slojevi dalmatinskog društva solidariziraju se sa liberalnim slavenskim pokretom u Pragu koji se opire njemačkom nacionalizmu, dok se srednji sloj okreće uskrsloj Mletačkoj Republici, vođenoj Dalmatincem Tommaseom i Danielom Maninom. Dalmatinsko je seljaštvo, pak, odano Austriji i caru te se javlja u dobrovoljačku miliciju. Šibenski kroničar, franjevac Stjepan Zlatović bilježi tada i prve nacionalističke sukobe u dalmatinskim gradovima. Lokalni građani Šibenika i gradskih predgrađa prijete protalijanskim građanima da će ih objesiti na crkvene zvonike. Skupina proslavenskih intelektualaca simpatizira i s Jelačićem te prihvaća romantičarski populizam koji prihvaća dalmatinske Slavene kao potlačenu klasu protiv talijanskih gospodara. Za proslavenski tisak, ban Jelačić predstavlja utjelovljenje moralnog

6

Usp. A. de Benvenuti, Contributo dei Dalmati nelle lotte del 1848-1849 per l’ indipendenza Italiana, Rivista Dalmatica, XXIX, f. II, 1958, 46-57.


Josip Vrandečić

81

načela malog, potlačenoga naroda - Volk.7 No, konzervativno plemstvo i dio srednjeg sloja u Dalmaciji prosvjeduju protiv imenovanja Jelačića za dalmatinskog bana. U dalmatinskim je listovima, slično mađarskoj propagandi u Slavoniji, on opisan kao šizmatik koji hoće ukinuti Katoličku i uvesti Pravoslavnu crkvu, prevodeći (povlašujući) Dalmatince u pravoslavce,8 dok su Hrvati opisivani kao siromašni barbari preko Velebita koji hoće u Dalmaciju uvesti feudalni sustav i opću mobilizaciju. Rezultati nakon imenovanja Jelačića za dalmatinskog bana ipak su, iako minorni, znakoviti: dana 28. siječnja 1849. formirano je u Zadru kulturno društvo Slavjanska lipa;. prvi su put, u kući Battara, u Dalmaciji tiskane Tommaseove Iskrice; općinska vijeća Splita i Zadra prihvatili su slavenski jezik kao dodatni u srednjim školama... Ipak, slavenski je nacionalizam ograničen na samo nekolicinu aktivnih pristalica. Stoga se pouzdanom čini ocjena Stefana Mitrova Ljubiše, dalmatinskog političara iz Boke koji je još 1848. u svojoj Autobiografiji procijenio, a potkraj 1860-ih i potvrdio da u cijeloj Dalmaciji tada nema više od sedam proslavenskih političara. Čak se i dio proslavenske elite, na čelu sa Stjepanom Ivičevićem, izjašnjava regionalno kao Slavo-Dalmati, smatrajući Dalmatince zasebnom narodnošću. Hrvatski narodni preporod u Dalmaciji, dominantna ideologija 19. st. u pokrajini, preuzeo je mnogo od talijanskog rissorgimenta. Većina je aneksionista, koji 1861. zagovaraju ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom u novootvorenima kombinacijama, u Dalmaciju došla s talijanskih sveučilišta. Uz njih, franjevci Provincije Presvetog Otkupitelja i plemstvo Dubrov7

Usp. Sulla necessita di riunire gli Slavi dell’ Ungheria cogli Slavi dell’ Austria, Avvenire, 2.12.1848. godine. 8 Usp. Matija Ban, na i.mj., 24.2.1849. godine.


82

Nacionalne idologije u Dalmaciji u 19. stoljeću

nika sačinjavaju u početku jezgro proslavenske stranke u Dalmaciji. Austrijsko činovništvo na službi u Dalmaciji, sastavljeno većinom od pronjemačkih liberala iz 1848. godine, koji su slavenskog, ali kulturno talijanskoga porijekla, zagovara, pak, posebnost Dalmacije kako bi omelo ujedinjenje provincije s Hrvatskom koje bi osnažilo mađarski dio Monarhije. Stoga namjesnik Lazar Mamula nije sklon ujedinjenju: tvrdi da većina Dalmatinaca sa žaljenjem prima tu mogućnost. Hrvatski i srpski političari, među kojima do 1870-tih nema većih političkih razlika, nastupali su zajedno u sklopu Narodne stranke (NS). Međutim, razlike između Hrvata i Srba sve su više iznijansirane. Tijekom govora u Kninu Božidar Petranović 1848. još govori o hrišćanima (Hrvatima) i rišćanima (Srbima) kao braći, pripadnicima jednoga naroda. U sjevernoj su Dalmaciji proces nasilne unije forsiran među pravoslavcima tijekom 1820-ih te Dositejeva i Karadžićeva putovanja potkraj 18. i u prvoj polovici 19. st. razvili srpsku nacionalnu svijest, osobito medu redovnicima. Djelovanje franjevaca, osobito otvaranje njihove gimnazije u Sinju, s prihvaćenim hrvatskim nastavnim jezikom od 1852. godine, stvorilo je, pak, pretpostavke širenju hrvatske nacionalne ideologije. Regionalna svijest zastupljena među lokalnim stanovništvom primorja omogućila je vladavinu autonomaša u Dalmatinskom saboru tijekom 1860-ih godina. Cenzuski i kurijalni način glasovanja favorizira srednji sloj odan talijanskoj kulturi. Unatoč potpori bratskoga NS-a biskupa Strossmayera iz Banske Hrvatske, koja pomaže narodnjake u Dalmaciji novcem i propagandom, izbori za Dalmatinki sabor provedeni 1861., 1864. i 1867. pokazali su slabost narodnjaka i omogućili pobjedu autonomaša i Talijana. Kada je, nakon izbora 1861. godine, Dalmatinski sabor popunjen autonomašima otklonio perspektivu bliskog ujedinjenja Dalmacije s Hrvatskom


Josip Vrandečić

83

potezima odozgo, narodnjaci započinju strpljivu kampanju slavenizacije javnoga i političkog života Dalmacije odozdo, obilježenu populističkim i socijalnim predznakom. Godine 1862. narodnjaci pokreću list Il Nazionale, otvaraju čitaonice u kojima nude tečajeve hrvatskog jezika, organi-ziraju slavenske plesove...9 Teritorijalno imaju uporište u Boki, Dubrovniku i kopnenom dijelu Dalmatinske zagore, osobito u području Drniša, Knina i Vrlike, a osnaženi su i vojnim pojačanjima iz Vojne krajine te u svim kontaktima zagovaraju ujedinjenje. Poslije propasti aneksionističke opcije iz 1861. malobrojna narodnjačka elita u Dalmaciji trpi otpuštanja iz državne službe, progone i sudske procese, što je posljedica nervoze vrha Monarhije suočenog s protuaustrijskim, odnosno slavenskima i talijanskim projektima. Od 1863. do 1866. narodnjaci su povezani s Talijanima splitskog gradonačelnika Antonija Bajamontija te djeluju zajedno, okupljeni oko zastave liberalnog nacionalizma, tada vodeće europske ideje. Bajamonti osobno ne može podnijeti prevlast dalmatinskih plemića i njemačkih činovnika u autonomaškoj stranci. Pravo na nacionalnu individualnost predstavlja, stoga, zajedničku programsku osnovu te liberalne unije. Bajamonti 1864. priznaje slavenski karakter Dalmacije, ističući poznatu krilaticu Slaveni odmah, Hrvati nikada, a Mihovil Klaić deklarativno odustaje od ujedinjenja. Usvajanje municipalnih zakona 1864. godine, prema kojima stanovništvo bira svoje predstavnike u lokalnim vijećima, predstavlja ključan pomak prema demokratizaciji Monarhije. Iako i na lokalnim izborima postoji ograničeno izborno pravo, mase na velika vrata ulaze u lokalnu politiku. U borbi protiv 9

Usp. Povijesni arhiv Zadar (PAZ), Prezidijalni spisi (Ps), CCXC/5, 148/pr.


84

Nacionalne idologije u Dalmaciji u 19. stoljeću

konzervativne austrijske birokracije i autonomaša, narodnjaci 1865. na prvima lokalnim izborima koriste disimilacijsku, socijalnopopulističku propagandu, naglašavajući razlike između seljaka i viših slojeva društva, sklonih talijanskoj kulturi. Tijekom 1860-ih hrvatski i srpski političari usmjerili su političke napore u naglašavanju različitosti spram protalijanskih liberala i konzervativnih regionalista. Oni djeluju etnocentrički i disimilacijski. Trebalo je, naime, uvjeriti seljačko i urbano stanovništvo primorja, sklono regionalnome dalmatinstvu, u njihova različita kulturna i socijalna te, konačno, nacionalna svojstva spram lokalnih Talijana. Dominantan poklič tijekom općinskih izbora 1860-ih je socijalni: Rat palačama (Guerra ai Palazzi)! Radikalni slavenski nacionalisti mobiliziraju indiferentno seljaštvo zahtjevom za agrarnom reformom i nižim taksama, naglašavajući različiti socijalni položaj slavenske većine spram talijanske elite. Autonomaši, u defenzivi, uzvraćaju s objedama da su narodnjaci revolucionarni pobunjenici (puntari) koji na izbore izlaze s hrvatskima i ruskim zastavama. Narodnjaci, pak, nisu zainteresirani za agrarnu reformu jer i sami imaju veleposjednike u svojim redovima. Ipak socijalni zahtjevi koji disimiliraju većinu od manjine padaju na plodno tlo, pa populistička propaganda protiv autonomaša daje prve rezultate. Poslije prvih lokalnih izbora, približno polovica od 84 dalmatinskih općina u rukama je narodnjaka. U sljedećoj fazi disimilacijske kampanje, narodnjaci, uz socijalne, naglašavaju i kulturne razlike među Dalmatincima, pa jezik počinje predstavljati nacionalnu vododijelnicu u razdvajanju uske talijanske elite i slavenske većine pokrajine. Autonomaši, kako oni talijanskih osjećaja, predvođeni Bajamontijem, tako i oni slavo-dalmatinskih osjećaja, vođeni činovnikom Luigijem Lapennom, pokušavaju zaustaviti


Josip Vrandečić

85

nacionalno raslojavanje u Dalmaciji i u samoj stranci, zagovarajući regionalno slavo-dalmatinstvo. Demattei, gradonačelnik Kotora piše 1868. u autonomaškom listu: Svi smo mi Dalmatinci. Ovdje u Kotoru neki govore mi smo Srbi, drugi mi smo Hrvati ili Talijani. U Dalmaciji svi smo Dalmatinci.10

Prilike na širem planu također pogoduju narodnjacima. Nakon austrijsko-talijanskoga rata 1866. disimilacijska kampanja, prisutna na sljedećima lokalnim izborima, kulminira poklicima: Smrt Talijanima! Rat za Veneciju između Austrije i Kraljevine Italije dovodi 20. srpnja 1866. i do bitke u blizini Visa, u kojoj dalmatinski mornari pod austrijskim zastavom ostvaruju pobjedu nad talijanskom flotom. Ta bitka postala je odsudnom za nacionalnu kristalizaciju lokalnog stanovništva. Narodnjaci su je vrednovali kao najveću slavensku pobjedu u 19. stoljeću. Usto, u početku rata Austrija je kreirala u Dalmaciji i guardie terriere, lokalnu miliciju za onemogućavanje mogućega talijanskog iskrcavanja. Ta pričuva, okićena slavenskim amblemima i trikolorima, postala je policijom NS-a. Lovro Monti doživljava pomorsku pobjedu kao obranu nacionalnog teritorija od talijanskog iskrcavanja. A protalijanski liberali u dalmatinskim gradovima sve do 1866. očekuju talijansku flotu u dalmatinskim lukama. Stoga narodnjaci optužuju autonomaše za protalijanske osjećaje, nazivajući ih Kriptotalijanima koji se samo kriju iza regionalne dalmatinske ideologije. Podjela Monarhije između austrijskih Nijemaca i Mađara zatvara 1867. pitanje ujedinjenja Hrvatske. Ona ostaje u ugarskom, a Dalmacija u austrijskome dijelu. Daljnjom demokratizacijom i liberalizacijom potonjeg dijela Monarhije, oglašenima iste godine liberalnim zakonima, osigurana je slaveni10

Cattaro, 12 maggio, Il Dalmata, 7. 3.1866, 1.


86

Nacionalne idologije u Dalmaciji u 19. stoljeću

zacija pokrajine. Liberalni austrijski ustav iz 1867. omogućuje preobražaj apsolutističke Polizeistaat u državu ograničene demokracije. Obvezna vojna služba te bilingvizam u javnim uredima i školama pridonio je nacionalnom preporodu Dalmacije mnogo više negoli narodnjačka demagogija. U cijeloj je kopnenoj Dalmaciji uprava u potpunosti u rukama narodnjaka, a hrvatski je jezik uspostavljen u svim općinama i školama. U primorskoj se Dalmaciji autonomaši, pak, ponešto uspješnije odupiru, osobito u Splitu, Trogiru i Zadru. Oni se odupiru slavenizaciji javnog života pokrajine, optužujući narodnjake kao ljude Moskve. I doista, delegacija dalmatinskih narodnjaka prisustvovala je 1867. Slavenskom kongresu u Moskvi, što je, potom, izazvalo brojne ulične sukobe između autonomaša i prohrvatskih predstavnika u Dalmaciji.11 Autonomaši se, kako bi naglasili svoju privrženost liberalnim zakonima iz 1867. godine, izjašnjavaju kao konstitucionalisti i priklanjaju ideologiji elitističkog liberalizma nasuprot ideji slavenske, populističke demokracije. Pobjedom NS-a 1870. na izborima za Dalmatinski sabor završena je, prema svećeniku Mihovilu Pavlinoviću, herojska faza nacionalnog preporoda u Dalmaciji. Autonomaštvo postupno gubi snagu, a narodnjaci preuzimaju općine i škole, ostvarujući upliv i u namjesničkoj palači, Dalmatinskom saboru i bečkom parlamentu - Reichstagu. Tijekom 1870-ih do izražaja dolaze nacionalni disimilacijski procesi u objema dalmatinskim strankama. Autonomaška stranka (tj. njeno nacionalno krilo), ohrabrena ujedinjenjem Italije 1870. godine, dovodi u pitanje nesvrhovitu politiku regionalizma zagovaranu od dijela dalmatinskog plemstva i 11

Usp. PAZ, Ps, 513, 1869 II/4-1, 91.


Josip Vrandečić

87

njemačkih činovnika. U razdoblju krvnih nacionalizama, osnaženih ujedinjenjem Italije i Njemačke, regionalizam nije više služio kao formula političkog uspjeha. No, stari su autonomaši sve teže shvaćali kako su ih austrijski Nijemci, njihovi dotadašnji saveznici u namjesničkoj palači i bečkim ministarstvima, mogli napustiti, odnosno napustiti njihovu stranku reda i slobode, koja je uvijek bila i ostala vjerna Beču. Talijanska je stranka bila malobrojna i obeshrabrena slavenskom većinom u Dalmaciji i nesklonošću Beča, pa mase autonomaša u gradovima prihvaćaju hrvatsku nacionalnu svijest. Dok 1880. austrijska statistika broji 5280 građana Splita koji navode talijanski i 8068 građana koji navode hrvatski kao govorni jezik, sljedeći cenzus iz 1890. pokazuje samo 1969 onih koji rabe talijanski prema 12.845 građana koji rabe hrvatski jezik. Zajednički politički napor hrvatskih i srpskih političara, okupljenih u NS-u, usporio je, pak, nacionalno raslojavanje između Hrvata i Srba 1860-ih godina. Narodnjaci, u velikoj većini Hrvati, učvršćuju vlast tijekom 1870-ih u članstvu i vodstvu stranke. Usto, iako su autonomaši tvrdili da je hrvatski jezik nestandardiziran i stoga nepraktičan za uporabu u nastavi, on se sve više upotrebljava u dalmatinskim učilištima: već školske 1867.-1868. godine u Dalmaciji od 217 osnovnih škola 126 ih je upotrebljavalo hrvatski, a 26 talijanski jezik, dok se u 65 škola održavala mješovita nastava. Poslije 1880. samo je još Zadarska gimnazija koristila talijanski kao nastavni jezik. Podjelom Monarhije i suzbijanjem neposredne talijanske opasnosti, dalmatinski se Hrvati okreću parlamentarnoj borbi u Dalmatinskom saboru i austrijskom Reichstagu. U Beču surađuju, u borbi za austro-slavenska rješenja u preuređenoj Monarhiji, sa svojim najvećim saveznicima: Česima i Slovencima.


88

Nacionalne idologije u Dalmaciji u 19. stoljeću

Međutim, kako bi oslabila pobjednički NS, kojemu Beč ne vjeruje zbog programa ujedinjenja sa Zagrebom i veza s Moskvom, Vlada, preko namjesnika Gavrila Rodića, stvara neovisnu stranku oko lista Zemljak, predvođenu S. M. Ljubišom. No, ta režimska stranka, s naglašenima austrijskim svojstvima, okuplja samo nekoliko dalmatinskih zastupnika u Beču te je bez upliva na narod. Stoga Ljubiša igra i na srpsku nacionalnu kartu. No, poslije neuspjeha u Saboru, gdje je optužen za korupciju, i to od vlastite stranke, on 1876. odlazi na sastanak pravoslavnih svećenika u Kotor, gdje se proglasio zaštitnikom svete pravoslavne vjere. Dalmatinsko je namjesništvo odobravalo taj njegov istup, jer on je slabio vladajući NS. Ljubiša se, pak, pravdao klerikalizacijom NS-a, čije je klerikalno krilo, predvođeno M. Pavlinovićem, reagiralo 1870. na ulazak Talijana u Rim. U velikoj borbi između klerikalizma i liberalizma Pavlinović brani interese Rima, a napada interese talijanske države. On, koji je tijekom šezdesetih zagovornik jugoslavenstva, 1869. piše Hrvatski program u kojemu zagovara ujedinjenje hrvatskih zemalja prema državnome i prirodnom pravu. M. Klaić, kao najveći autoritet u NS-u bio je, pak, protiv ekskluzivnog katoličanstva te je savjetovao Pavlinovića da se kloni klerikalizma. Ako su kratkotrajne afere s Ljubišinim zemljaštvom i Pavlinovićevo klerikalstvo navijestili nacionalno raslojavanje u NS-u, bosanski ga je ustanak uspostavio. Inače, ustanak je bio popularan među dalmatinskim narodnjacima. Dalmacija je, poslije izbijanja sukoba, bila preplavljena s 30.000 izbjeglica. U gradovima se stvaraju komiteti za pomoć ustanicima, njeguju se ranjenici, prikuplja novac i šalju dobrovoljci. Dalmatinski Hrvati pozdravljaju austrijsku intervenciju u Bosni kao civilizacijsku i humanu misiju, a Bosnu vide u sastavu


Josip Vrandečić

89

buduće hrvatske države u sklopu Monarhije. Sama se Austrija tijekom rata i poslije njega snažnije okreće NS-u, pa je talijanski utjecaj u Dalmaciji sve slabiji i, s jačanjem talijanske države, sve nepoželjniji. Lokalni hrvatski političari dominiraju Saborom i šalju većinu u bečki Reichstag. Raste i utjecaj Klaića u namjesničkoj palači. Carev dekret za kroatizacijom srednje škole, u tom sklopu, 1880. u Splitu izaziva protuhrvatske ispade. Ipak, nakon lokalnih izbora 1882. godine, Split dolazi u ruke narodnjaka, što predstavlja ključnu pobjedu hrvatskoga nacionalnog preporoda u Dalmaciji. Tijekom osamdesetih godina, u razdoblju integracijskog nacionalizma, potpuno se zaokružuju tri nacionalna kruga u Dalmaciji: hrvatski, srpski i talijanski, a koji naglašavaju svoja disimilacijska svojstva. Autonomaši i Srpska stranka (SS) 1879. sklapaju sporazum u Zadru sa ciljem podupiranja Ivanića, autonomaša srpskog porijekla, protiv Klaića. Narodnjaci taj sporazum nazivaju bukovičkom izdajom. Sljedeće godine Srbi, predvođeni Savom Bjelanovićem, kreiraju SS u Dalmaciji oko Srpskog lista (1880.-1888.), a potom, nakon njegove zabrane, Srpskog glasa (1888.-1897.). Bjelanović u prvoj fazi djelovanja zagovara srpski nacionalizam te surađuje s autonomašima, negirajući hrvatsko državno pravo i ujedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. No, 1886. približava se hrvatskim političarima te naglašava rasno jugoslavenstvo i istupa protiv srpskih klerikalaca oko Nikodima Milaša, koji, pak, poistovjećuju pravoslavlje sa srpstvom. Hrvatska stranka prava (HSP) oko Katoličke Dalmacije napada, pak, oportunističku politiku NS-a, koji se, kako tvrde njeni predstavnici, zadovoljava mrvicama bačenima sa stola austrijskog ministra Taaffea. Pravaši potiču stvaranje čisto hrvatske nacionalne stranke na programu integralnog hrvat-


90

Nacionalne idologije u Dalmaciji u 19. stoljeću

stva te negiraju postojanje Srba i Talijana u Dalmaciji, čistoj hrvatskoj provinciji. Istodobno, seosko katoličko svećenstvo, koje je u neposrednome dnevnom kontaktu sa seljaštvom, uspješno razbija posljednje oaze regionalizma, promičući hrvatsku nacionalnu svijest. Nasuprot narodnjacima, pravaši inzistiraju na pokretanju pitanja sjedinjenja. Folnegović i Smičiklas, članovi HSP-a dolaze iz Zagreba organizirati potporu dalmatinskim pravašima. Tada, prvi put u povijesti Zadra, hrvatske su se zastave 1882. zavijorile na crkvi Sv. Šime. Unatoč tomu još djeluje krilo koje zagovara zajednička svojstva NS-a, osobito u protalijanskoj sredini Zadra. Humbert Borelli, sin autonomaša Francesca, formira u Zadru Slavensko gimnastičko društvo Sokol koje se širi i na okolicu. Ipak, i NS tijekom 1880-ih pridodaje naziv hrvatski svojoj stranci te izbacuje ćirilicu iz Narodnog lista. Prihvaćanje nacionalnog identiteta nudi mnogo zanimljivih priča u pokrajini. Mnogi istaknuti političari mijenjaju političke, a time i nacionalne tabore. U Splitu i Zadru talijanski kulturni utjecaj donosi, pak, pogodnosti došljacima iz okolice koji prihvaćaju talijansku nacionalnost. Najveći su gubitnici, pak, regionalisti koji uglavnom prelaze u hrvatski nacionalni krug, dok talijanska kulturna elita prilazi Bajamontiju. U 1880-im godinama Srbi i Talijani nastavljaju sa zajedništvom u dalmatinskoj politici. Hrvati iz Zadra 1883. bezuspješno prosvjeduju kod Slavenskog komiteta iz St. Petersburga protiv srpsko-autonomaškoga sporazuma. Sredinom 1880-ih srpski studenti iz Dalmacije čak se pridružuju udruženjima talijanskih studenata iz pokrajine, dok srpski i talijanski listovi podržavaju Lapenninu kampanju za Reichstag. Zahvaljujući srpsko-autonomaškoj koaliciji, Marino Bonda izabran je 1891. u bečki parlament kao posljednji


Josip Vrandečić

91

autonomaški kandidat u Raichstagu.12 Na lokalnoj razini Srbi i Talijani nastavljaju surađivati i u vrijeme općinskih izbora, osobito u sjevernoj Dalmaciji. Međutim, njihova se koalicija ipak pokazala nestabilnom. Tako su Srbi u Dalmatinskom saboru 1890. glasovali za kroatizaciju talijanske gimnazije u Zadru, koja je bila jedina preostala srednja škola s talijanskim nastavnim jezikom. Poslije Bajamontijeve smrti 1891. lokalni su srpski političari izrazili sućut njegovoj udovici te su odbili pridružiti se autonomašima u Općinskom vijeću Dubrovnika. Potom, uz izuzetak opozicije prema hrvatskome NS-u i HSPu, srpski i talijanski političari nisu dijelili mnogo zajedničkoga. U sklopu SS-a, pak, političari podupiru pokret Srba-katolika koji su zastupali tezu da je Dalmacija srpska zemlja. Prosrpski Draškov Raboš, tiskan u Splitu, koncentriran je 1887. na širenje panslavenske propagande u gradu.13 No, odmah je, nakon sudskog postupka Ignjat Bakotić, utjecajan lokalni srbo-katolik i zastupnik u Dalmatinskom saboru, otpušten s posla.14 Ipak, utjecaj nekoliko Srba-katolika u dalmatinskoj politici toga doba daleko je važniji od njihova broja. Oni su, njih nekoliko desetaka, osobito bili zastupljeni u Dubrovniku. S porastom germanizma u upravi pokrajine, raste, pak, i političko nezadovoljstvo lojalnih narodnjaka, čija je stranka još vladajuća u Dalmaciji. Novi je socijalni ideal darvinizam. Narodnjaci, usto, i pored historijskoga i prirodnog hrvatskog prava, naglašavaju jugoslavensku rasu i slavensku uzajamnost. Nova je rasa ugrožena ne više od Talijana nego od germanske rase. Iako je narodni pokret stvorio mladu, modernu hrvatsku naciju, austrijski je okvir zapriječio stvaranje Usp. Serbi ed autonomi, La Difesa, 10.4.1885., 1. Usp. PAZ, Tajni spisi, kut. 540 i 544, 17.11.1887., n. 3710/M. 14 Usp. L. Bakotić, Srbi u Dalmaciji, Beograd, 1991., 189. 12 13


92

Nacionalne idologije u Dalmaciji u 19. stoljeću

hrvatske države. Hrvati su u Dalmaciji mogli odolijevati Talijanima uz pomoć Habsburga i Zagreba, ali su za njemački nacionalizam bili preslabi. Trumbićeva lozinka - Od Alpa do Marice na obranu protiv germanstva - karakterističan je slogan tzv. politike novog kursa, pri čemu se želi suradnja ne samo Jugoslavena nego i sporazum s Mađarima i Talijanima, sa krajnjim ciljem stvaranja samostalne, ali i federativne jugoslavenske države do koje treba stići postupno, aktivnim korištenjem krize Monarhije, suradnjom Hrvata i Srba te sporazumom sa svim narodima ugroženima njemačkim Drangom... U Dalmaciji su, za razliku od Hrvatske, nove pravaške snage, s Antom Trumbićem i Franom Supilom na čelu, bile spremne za ujedinjenje sa srpskom i talijanskom opozicijom protiv germanizacije. Riječka i Zadarska rezolucija ujedinjuju 1905. hrvatske i srpske političke stranke pred Prvi svjetski rat i stvaraju ozračje za šire srpsko-hrvatske pregovore tijekom tog rata.

Sažetak Usprkos slavenskoj većini Dalmacije i protohrvatskoj nacionalnoj svijesti zabilježenoj u literaturi, pokrajina ne sudjeluje značajnije u slavenskom pokretu 1848. godine. Tek hrvatski narodni preporod snaži jezgro proslavenske stranke u Dalmaciji, pri čemu se zagovara i njena posebnost. Hrvatski i srpski političari, unatoč razlikama, nastupaju tada zajedno u sklopu Narodne stranke, no reginalna svijest među lokalnim stanovništvom ipak omogućuje vladavinu autonomaša u Dalmatinskom saboru tijekom 1860-tih godina. Stoga narodnjaci započinju strpljivu kampanju slavenizacije javnoga i političkog života odozdo, okupljajući sve snage liberalnog nacionalizma. Usvajanjem municipialnih zakona, pak, demokratizira se Habsburška Monarhija te mase ulaze u lokalnu politiku: poslije prvih izbora približno polovica od 84 dalmatinskih općina u rukama je narodnjaka. Međutim, podjela Monarhije zatvara 1867. pitanje ujedinjenja Hrvatske: ona ostaje u ugarskom, a Dalmacija, sve više slavenizirana, u austrijskome dijelu:


Josip Vrandečić

93

vlast je u rukama narodnjaka, uz uspostavu hrvatskog jezika u svim općinama i školama. Usto, tijekom osamdesetih godina, u razdoblju integracijskog nacionalizma, potpuno se zaokružuju tri nacionalna kruga u Dalmaciji: hrvatski, srpski i talijanski. Pri tome mnogi političari mijenjaju političke, a time i nacionalne tabore. U Dalmaciji su, za razliku od Hrvatske, nove pravaške snage naposljetku bile spremne za ujedinjene sa srpskom i talijanskom opozicijom protiv germanizacije. Štoviše, hrvatske i srpske političke stranke pred Prvi svjetski rat stvaraju i ozračje za šire međusobne pregovore tijekom tog rata.

Zusammenfassung Trotz der mehrheitlich slawischen Bevölkerung in Dalmatien und trotz dem in der Literatur ausgeprägten protokroatischen nationalen Bewußtsein war diese Region an der slawischen Bewegung aus dem Jahr 1848 nicht wesentlich beteiligt. Erst die kroatische nationale Wiedergeburtsbewegung hat den Kern der proslawischen Partei in Dalmatien gestärkt, wobei auch auf ihrer Besonderheit bestanden wurde. Kroatische und serbische Politiker traten damals trotz ihren Unterschieden gemeinsam im Rahmen der Volkspartei (Narodna stranka) auf, aber das regionale Bewußtsein der lokalen Bevölkerung bedingte, daß in den 1860-er Jahren die Autonomisten im dalmatinischen Sabor die Mehrheit hatten. Die Angehörigen der Volkspartei begannen deswegen eine geduldige Kampagne zur Slawisierung des öffentlichen und politischen Lebens von unten, indem sie alle Kräfte des liberalen Nationalismus um sich versammelten. Allerdings, durch die Verabschiedung von munizipalen Gesetzen wurde die Habsburger Monarchie demokratisiert, womit den Massen Zugang zur kommunalen Politik ermöglicht wurde, und nach den ersten Wahlen war ungefähr die Hälfte von 84 dalmatinischen Gemeinden in Händen der Volkspartei. Die Teilung der Monarchie bedingte aber 1867, daß der Frage der Vereinigung Kroatiens ein Ende gesetzt wurde: Kroatien blieb im ungarischen, und das immer mehr slawisierte Dalmatien im österreichischen Teil: die Volkspartei blieb dort an der Macht, und die kroatische Sprache wurde in alle Gemeinden und Schulen eingeführt. In den achtziger Jahren, im Zeitalter des integrationistischen Nationalismus, formten sich in Dalmatien drei nationale Kreise: der kroatische, der serbische und der italienische. In diesem Prozeß haben zahlreiche Politiker


94

Nacionalne idologije u Dalmaciji u 19. stoljeću

ihre politischen, und somit auch ihre nationalen Lager verändert. Im Unterschied zu Kroatien waren in Dalmatien die neue Kräfte der Rechtspartei (Stranka prava) schließlich bereit, sich mit der serbischen und italienischer Opposition zu vereinigen, um die Germanisierung zu bekämpfen. Vielmehr, die kroatischen und serbischen politischen Kräfte schufen vor dem Ersten Weltkrieg eine Atmosphäre, die in diesem Krieg auch breitere gegenseitige Verhandlungen ermöglichte.

Josip Vrandecic - NACIONALNA IDEOLOGIJA U DALMACIJI U 19. ST.  

Dalmatinska se pravna praksa u 13. st. širi i na potpuno hrvatska područja. Postati dalmatinskim građaninom podrazumijevalo je prihvatiti pr...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you