110
smradnoj krčmi nedaleko od Ilice. Pio je naglo, jer je u njemu sve gorjelo; a da uguši taj požar, pio je i pio lijevajući u sebe jednim gutljajem pune čaše, no i vino je u njemu kipjelo i trovalo mu razlivenu žuč. Zorka se napokon umirila i rekla Ruži, koja se dugo ispričavala, da ništa ne kaže ni njezinoj majci, ni svojoj tetki Jeli. Lijepa udova bila je također na plesu i razgovarala se sa Sabinom. Zorka se bila osvijestila od svoje velike prepasti, no osjećala se vrlo slabom. Njoj je bilo uistinu zlo, ali se nije htjela potužiti svome Vojniću. - Grozan je taj Ribičević! - govoraše Zorka Jakovu, sveudilj zadihavajući se. - Još ne poimam zašto su me silili roditelji da pođem za njega... - No, umirite se, slatka Zorko! Već vam neće zanovijetati! Ti, dakle, vi mislite da bi bilo najbolje da dođem sutra k vama? - Da; ja ću s majkom govoriti; ona me ljubi, i osvjedočena sam... - Dušo, o čemu si osvjedočena? - upita je Jakov gladeći joj ruku. - Da će majka napokon privoljeti da ti budem ženom! - šanu Zorka. Uto zasvira glazba polku. Jakov i Zorka ne mogahu više šetati plesaonicom a da drugima ne smetaju. - Lijepa je ova polka! - opazi Zorka. - Da, veoma lijepa! Ja volim polku! - Ti ne plešeš, jer tvoj stric... Oprostite, oprosti što te sjetih... Ali čuj, tko te ovdje poznaje? - Zorka će upitati. - Imaš pravo, pa kad sam već ionako ovdje... Jakov obavije desnicom dražesnu djevojku, te počnu plesati kao pomamni. Zorki nije bilo dobro, no plesala je bez prestanka, požudno, samo da zaboravi na sve neugodnosti. Ona se htjela posve umiriti, omamiti se. Kad bi svršio koji ples, teško je hodala, noge joj malne klecahu, ali čim bi počela glazba opet svirati, letjela bi ona plesaonicom kao pero u Vojnićevu naručju, ne osjećajući svoje slabosti. Pod krinkom joj je curio znoj; njena ramena bila su topla, oko pasa kao da je gorjela. Njezin vrući dah udarao je u vrat Vojnićev kroz koprenu što mu pokrivaše bradu. Jednom se Zorki ipak smučilo. Odoše u malenu sobicu, i tu ona otpočinu, naslonivši glavu na njegovo rame. Malo zatim opet plesahu. Sabinino se srce širilo od radosti videći Zorku neprestano u naručju Jakova Vojnića. - Ah, nisam uzalud došla na ples! - pomišljavaše. - Pobjeda, pobjeda, slavlje! - Krasno plešu! - laskala je Sabini udova Jela, koja je bila odjevena kao i Ruža. - Da, eno ih, eno ih! - odgovaraše Sabina ne krijući svoje radosti. - Gle, i moj Turčin pleše! - reče udova Jela jedovito, a zatim doda: - Ali tih krabulja jošte nema! - Doći će, valjda; još nije kasno! Draga Jelo, ja još mislim da su ta pisma nečija glupa šala! - mahne Sabina lepezom. Jela bijaše, naime, primila bezimeno pismo slijedećega sadržaja: "Velecijenjena gospođo! Preksutra je u streljani krabuljni ples, a ako se želite osvjedočiti da je Solarić beznačajnik, dođite i vi na ples, pod krinkom. Prevarite Solarića da ste bolesni, ako vas bude pitao zašto da ne idete u streljanu. Solarić će doći na ples i bit će odjeven na tursku. Poslije pola noći doći će na ples Solarićeva draga. Ta krabulja imat će crno svileno odijelo i veliku koprenu oko glave, kao što to nose Mlečanke. Ako želite znati tko je ta žena, pođite za njom kad bude išla kući sa svojim Solarićem. Učinite kako vam pišem, pa da se osvjedočite na svoje oči! Jedna vaša iskrena prijateljica." Udova Jela bješe osvjedočila Solarića da neće posjetiti taj ples. Svoju tajnu o onom bezimenom pismu povjerila je Sabini negdje oko pola noći jer se bojala da bi je Sabina izdala Solariću.