se, u sav glas. Branka, nevikla takovoj vrevi, takovu žamoru, bijaše sva smućena, sva razigrana. Na sreću bješe ju Hermina dopratila na kolodvor da joj bude na pomoći. Hermina pobrine se za kartu, preda prtljagu, obavi sve što je obaviti trebalo, Branka bijaše ko omam ljena, sama toga ne bi nikad obavila. Dok se je prijate ljica vrtila za njezinim poslom, sjedaše mlada učiteljica u kutu dvorane, odaljena od ostaloga svijeta. Gledala je samo pred sebe u zemlju kanda ništa ne vidi, ne čuje što oko nje biva. Na licu igrao joj čudnovat žar, veđe, od plača crvene, treptile nemirno, usnice drhtale, a u očih gorio čudan plamen kao od vrućice. U djevojci, koja je sad imala prekoračiti prag nova života, drhtala je svaka žilica. Bojazan, nada, plahost, stid, odvažnost, čudne osnove, sve se to sada miješalo u njezinoj glavi, u njezinu srcu. Radila je da se sabere, da smisli sve misli u jednu, al se poče zaplitati još dalje i dalje. Ne jedan putnik svrnuo bi okom na tu lijepu samotnu putnicu u priprostom odijelu, a dva mlada časnika zaustavila bi se dva tri puta pred njom, te počeše zureć u nju kroz svoje naočnjake nabacivati se kojekakvimi neslanimi dosjetkami. Branka ih ču i razumi njihove njemačke krpice, a ne maknu oka. Napokon dojuri Hermina. — Eto, nesretnice! — viknu — obavih napokon taj Sizifov posao. Bog i duša, nije to šala, i hvali Bogu da me imaš jer inače, dušice, ne bi te Jalševo vidjelo do sudnjega dana. Evo ti karte. Izvojštila sam ju hrvajuć se sa cijelom četom primorskih pilara, koji ne imaju žali bože ni pojma o udvornosti prema krasnomu spolu. Evo ti i biljega od prtljage. I to nije glatko prošlo. Nekakva Mađarina, željeznički sluga, htjede tvoju škrinju zami jeniti sa prtljagom jastrebarskoga fratra, i morala sam zbilja dušom i jezikom udarat na njega, dok se taj vrijedni Arpadov sin ne rastrijezni. Na prvi doziv Herminin skoči Branka i uhvati prijate ljicu za ruku. — Hvala Bogu te si došla, Hermino! — reče poslije prijateljičine vesele ekspektoracije.—Bilo mije strašno
54