čista i bistra. Idem orat tešku, tvrdu brazdu, idem oplemenjivat svoj puk, mladice našega naroda. Mila tvoja uspomena, spomen na ono blago, milo majčino srce, što je u tvojih grudih kucalo, neka mi bude pri tom teškom poslu na pomoći da ne klonem mlada od nepo gode i protivštine. I tako mi Boga živoga, ako posrnem, ako ne budem tvoga imena vrijedna, nikad neću više stupit pred tebe na ovo posvećeno mjesto, pred tvoj grob. Zbogom, zbogom, mila, slatka majko moja! — udari Branka u glasan plač, pritišćuć ruke pred svoje lice, dok je starica klečeć iz okna svoje kuće gledala unuku na kćerinu grobu i suze roneć molila za sreću i zdravlje Branke, za mir i pokoj svoje kćeri. Pred kućom kopahu već konji nemirno po snijegu. Debeli vozar tovario Brankinu robu na kola. Djevojka stajaše sred sobe, naproti njoj starica, obje bijahu nijeme ko mravi, nit da je koja dahnula, nit da se koja maknula. Bila je došla i susjeda Klisurićka, tkalačka udova, koja je do proljeća imala prebivati sa babom u kući da ne bude sama. Tako odluči Branka. Vozar dođe na vrata i reče skinuv šešir: — Molim, gospođice, vrijeme je! — Draga Branko! — probrblja žmureć Klisurićka — ne zaboravite pečenkicu i pogačicu što vam je baba spekla! Evo, kočijašu! Dajte to u kola! Branka ne pogleda bake, kleknu pred babu, uhvati ju za obje ruke i uze ih kroz suze živo cjelivati, šapćuć: — Babo! Slatka babo! Zbogom! Blagoslovi me! Starica nagnu se, stavi suhe ruke na mladičinu glavu, a vrele suze kapahu na djevojčino čelo. — Bog! Bog! Bog! — disaše starica. Začas odjuriše kola kroz snijeg, a starica sjeđaše u kutu zureć pred sebe, kanda je mrtva. Mlada učiteljica imala je jedan dio svoga puta preva liti željeznicom, a daljnji kolima. Po dvorani zagre bačkoga kolodvora vrvila svjetina. Bilo je danas van reda puno putnika. Lokomotivi letili pušuć i zviždajuć amo tamo, kondukteri vikahu, putnici brbljahu, preplićuć
53