Page 1

IGOR ÄŒOKO

ZAROBLJENI ili PAKAO JE TU IZA UGLA


IGOR ÄŒOKO

ZAROBLJENI ili PAKAO JE TU IZA UGLA

Beograd 2017. www.igorcoko.net


Beograd, NapuĹĄteni hangari kod autobuske stanice, januar 2017...


MOJ DRUG

AHMAD Piše: Sanjin Pejković

Oktobar 2015. Srpskohrvatska granica, bezbroj organizacija i volontera, plastične kese na vjetru, žene probavaju nosilje za bebe, stotine ljudi silaze s buseva svakih 20-tak minuta, prođu pored nas, uzmu ruksak ili patike, stare ostave u blatu, u koraku. Već legendarni Česi jedini smiju hoditi po svetoj ničijoj zemlji razgraničenja - skupo plaćenoj u našim prethodnim ratovima za koje mnogi od ove djece koji prolaze pored nas nisu ni čuli - i prevoditi izbjeglice u Evropsku zajednicu. Prilazi mi dječak, jedva se brije. Odmah pita kako se ide do Švedske. Govorim da mu se posrećilo jer živim tamo. Odgovor mu ne imponuje previše. Govori kako njemu i njegovim drugarima ne trebaju sendviči već mogućnost normalnog života. Poslije ću saznati da su dječaka Talibani tukli samo jer hoće da dizajnira video igrice. Upisuje moju mail adresu i cca 14 sekundi poslije me dodaje na Facebook. Nepunih deset dana poslije ću ga navigirati do Geteborške željezničke stanice, gdje ću ga skupa s rođakom Hamidom dočekati tačno u ponoć. To je moj drug Ahmad. Prošle sedmice, nakon više od godinu dana odprvog dočeka, opet se nalazimo na stanici. Ahmad sad živi u malom gradu tristotinjak kilometara od Geteborga i čeka odluku na žalbu. Naime, nakon apliciranja za stalnu dozvolu boravka, dječak je napunio 18 godina. Birokratski čekrk se istog trena - zanimljivo kao u dosluhu sa populističkim izjavama političara u državi kako se ta izbjeglička situacija više ne može izdržati, ipak je šveđanima najteže - pokrenuo u nenadanom pravcu te je Ahmad dobio odbijenicu. No on i dalje dizajnira i bori se kako može i umije. Za ovogodišnji Božić je došao na hmelj i playstation te malo velegradske uzbibanosti i vrzmanja. Čim je sišao s voza rekao je da hoće da donira pare za rad s izbjeglicama. Dobija otprilike 70 eura mjesečno ali je odvajao u tu svrhu onoliko koliko je mogao. Priča mi da hoće da pomaže novim izbjeglicama, samo kad dobije papire. Jednog ranog beogradskog jutra u avgustu 2015, vraćajući se sa prizrenskog Dokufesta, našao sam se naime okružen hiljadama ljudi koji su spavali svuda, po travi, asfaltu, parkovima. Tresle su mi se ruke dok sam im davao po doručak, želeći objasniti da otprilike znam kroz šta prolaze. To jutro je bilo moj madlenin kolač. Sjetio sam se sivih deka, smještaja, ribe u konzervi, osjećaja vakuma, nepripadanja, unezvjerenog gledanja i nadanja. I meni je teta Hasna 1993 u izbjeglištvu u Kaknju namazala dvije kriške kruha nakon što dva dana nisam ništa jeo. Jednom me je izvjesni direktor rudnika, vidjevši moju alanfordovsku rupu na cipelama, pozvao u svoj ured da mi maksuzile da pare da si kupim patike, jer ne mogu po kafanama svirati svakakav. Ove i hiljade drugih gesti nekih ljudi koje sam sasvim slučajno sreo u životu su pomogle mom pokušavanju spoznavanja i razumijevanja sadašnje situacije. Fenomenologija izbjegličkog duha, možda? Vrativši se u Švedsku organizovao sam prvu Facebook kampanju skupljanja novca za pomoć ovim ljudima. Kupio sam kartu od svojih para i obećao da će svaka kruna otići tamo gdje treba.


Na put sam poveo i dvoipogodišnjeg sina i njegovu sedamdesetogodišnju baku, a moju mamu. U deset dana ljudi su darivali cca 9000 eura. Da skratim. Nakon prvog puta se desio i drugi, i treći, a dok ovo pišem bliži se i četvrti. U tih nekoliko puta, uz veliku pomoć drugih ljudi, skupilo se oko 25000 eura, sve putem Facebooka i privatnih inicijativa. Za te pare smo uspjeli kupiti stotine pari cipela, podijeliti nebrojeno trenerki, jakni, čarapa, rukavica, plaćati prevoz, finansirati dijeljenje hrane u Beogradskom parku. Da švedski drugari nisu bili tako darežljivi, ne bih nikad imao mogućnost da sretnem sirijca Tareka koji vodi humanitarnu nevladinu organizaciju I am human i koji se nastanio u Zaječaru; ne bih sreo vojvođanskog mađara Tibora u Subotic, koji vođen religijskim ubjeđenjem radi ono što bi svaki vjernik trebao - dijeli i zadnju koricu kruha s ljudima koji nemaju više ništa. Ne bih se cjenkao na kineskoj pijaci u Zemunu, pio rakiju s hrvatskim graničarima. Ne bih vidio lice i naličje izbjegličke krize u tri ujutru u gradiću Dimitrovgradu, na granici sa Bugarskom. Tu sam sreo lokalni ološ i mafiju, korumpirane policajce koji gledaju kako se izbjeglicama oduzima i zadnji euro da bi dobili mjesto u autobusu za Beograd. Lokalne siledžije na kokainu su tu noć umirali od smijeha malom afganistancu koji nije imao para za autobus. Drugari i ja smo ga zagrlili i rekli da nipošto ne prodaje svoj novi mobilni telefon jer će mu trebati na putu. Žarka mu je dala svoj broj i rekla da joj se javi iz Beograda, Joline i ja smo ga zagrlili a on je zaplakao i skoro se srušio na zemlju. Nije tad imao ni 17 godina. Žarki se nije javio tako da i dan-danas mislimo da su mu krijumčari i siledžije koji su tada obezbjeđivali transport uzeli telefon čim je bus krenuo. Kad sam došao u Švedsku 1994, osjećao sam se užasno sam. Igrom slučaja sam upoznao jednog nastavnika muzičkog koji je vidio nešto u meni, koji je mene vidio. Nekad smo pričali, češće svirali. Ja bih slušao o velikanima švedskog jazza s kojima je nastavnik Göran svirao. Ja bih njemu nekad natuknuo ponešto o snajperima i avionskim napadima. Kao što je Göran mene slušao i vidio, tako i ja pokušavam razumjeti individue iza svake priče koja je već postala paradigmatična. Gledao sam slike s gumenog čamca kojim je Ahmad došao do Grčke, pričao mi je kako su iranski vojnici pucali na njih, a i kako ih je turski krijumčar gurnuo s vrha užasno strme litice. Nakon što im je uzeo stotine dolara, naravno. Skupa smo crtali mapu njegovog iskustva. Pola svijeta je prošao. Ahmad je ona kontradikcija takozvane izbjegličke krize koju dosta ljudi u zapadnom svijetu ne uviđa. Djeca i familije koje sam sreo po Balkanskim rutama su radikalno različiti od slika i reprezentacija koje se o njima generalno šire. Oni pojedinci na koje igrom slučaja nabasah su tako daleko od sporednih uloga žrtava koje im se tako lakonski dodjeljuju. Ahmad i mnogi drugi su sve - dobri, loši, marljivi, lijeni, hrabri, glupi, elokventni ili nijemi. Ali rijetko su žrtve. Za kraj, nije sve u sendviču i patikama, ima nešto i u hmelju i playstationu godinu dana kasnije, kad se užasni utisci i traume pođu potiskivati nauštrb novih problema svakodnevnice.


PAKAO JE

TU, IZA UGLA Piše: Igor Čoko

“Germany, Germany, Germany…”, tiho je ponavljao sebi u bradu mladić iz Avganistana, rekao bih, srednjih dvadesetih godina. Nogom oslonjenom na zaleđeni šliper sa pruge, demontirane zbog izgradnje Beograda na vodi, sipao je sa dva drugara vodu u kanister. Snijeg je uporno padao, a oni, promrzli i ogrnuti ćebadima iz humanitarne pomoći dobijene u Miksalištu, bili su istrajni da na improvizovanom izvoru natankaju što više tečnosti. Jer, po ovoj zimi i minus deset, nije se pametno zadržavati dugo napolju. Problem je pomalo u komunikaciji jer momci ne razumiju engleski, ali tih nekoliko trapavih riječi „so cold, borders...“ koje su prosiktali dok se vilica tresla od hladnoće, dovoljno je da shvatite poentu izbegličke agonije koja se mjesecima dešava u srcu Beograda, prekoputa megalomanski zamišljenog projekta „Beograd na vodi“ u izgradnji, u tri napuštena, urušena i nefunkcionalna hangara, jedinih preostalih objekata u nekadašnjoj Savamaloj. I privremenog smještaja za više stotina izbjeglica iz Avganistana i Pakistana, zarobljenih u Beogradu na putu da se domognu druge strane bodljikave žice na vratima Evropske unije. Tog jutra, tokom „ledenih dana“ koji su okovali prestolnicu Srbije i zakucali je u debeli minus, počeo je da pada snijeg. Mekani, mlitavi, uporni. Onaj baš ružni snijeg koji parališe život velikog grada dok si rekao „Beograd na vodi“. Samo se snijeg i čekao da poentira agoniju preživljavanja u pomenutim skladištima. Ispred skladišta, namješteno je nekoliko buradi. U normalnim situacijama, po suvom vremenu, pa čak i po minusu, burad služi izbjeglicama za grijanje vode i kupanje na otvorenom. Zatičem grupu mladića kako se griju pored vatre, kuvajući čaj i pripremajući obrok. „Nema kupanja ovih dana. Previše je hladno“, kaže jedan od njih i dodaje: „Slikaj Ahmala, on je baš prljav!“ A Ahmal se sčućurio u sred srede dima, čuka mobilni i prihvata zajebanciju drugara. Zima je, sranje je, odvratno je, ljudi su dotakli dno, ali nekako, istrajava taj njihov duh. Krećem dalje, u prvo skladište. Odmah na ulazu dim kida za oči. Ubijam se od suza. Ne plačem, nego ih je isprovocirao dim iz šlipera, pružnih pragova kojim se ovi nesretnici griju. Šliperi su inače premazani piralenom, snažnih kancerogenih svojstava. Istovremeno, svaki dan, 24 sata gori dvadesetak – trideset takvih vatri. Ne kažem ništa, samo mogu da zamislim. Kroz polupane prozore i otvore nekadašnjih vrata sa svih strana šišti promaja.


Izbjeglice su rasute svuda po prostoriji cirka 1500 m2. Neki su napravili improvizovane „sobe“ - u moru prostrtih ćebadi ne možeš a da skoro pa ne zakačiš nogom nekoga od njih. Urolani u ćebad, ušuškani jedni pored drugih poput sardina, mnogi spavaju. Da su živi i da dišu odaje ih kašalj. Što od dima, što od prehlade. Iskusno uvo će prepoznati tonalitet i intenzitet. Prošao sam u životu kroz mnoge izbjegličke centre po Srbiji, ali ovaj je ubjedljivo najgori. „Alepo u malom“ kako neko reče. Slušam zlurade komentare kako je ovo stjecište terorista koji samo čekaju mig pa da krenu u akciju, razno razne spektakularne teorije zavjere. Gledam malog Asmira iz Afganistana, tinejdžer, iznad glave mu visi ledenica, kao pretnja nad životom s kojom se suočava otkad praktički zna za sebe. „Putujemo dugo. Nemamo papire. Tu sam nekoliko mjeseci. Išli smo pješke prema Mađarskoj ali su nas vratili. Iz Avganistana smo pobjegli jer su Talibani opet počeli da osvajaju gradove“, kaže i dodaje: „Ako uspijemo da se dokopamoEvropske unije, čim se sredim, povlačim ostatak rodbine. Samo da otvore granice“, priča. Ta fama o „otvaranju granice“ je jedina nada koja ove ljude drži. Čekajući svakodnevno, sanjajući da će se otvoriti makar na dan za Božić ili Novu godinu.... Ali jok. Mrka kapa. Ne želim nekako da im ubijam iluziju, to je jedino što ih grije na ovom putu. Pričam sa mladićem, ščućurenim oko jarke vatre sa grupom saputnika. Putuju iz Avganistana. Imaju, kaže, opciju da se registruju u nekom od prihvatnih centara, ali ne žele. Onda će ostati zarobljeni u Srbiji. Iako hvale Srbiju, a Mađarima i Bugarima, da prostite, jebu mater, ne žele da ostaju ovdje. Nije im to cilj. Planiraju dalje, pa makar im to bio posljednji juriš na bodljikavu žicu u životu. Čudim se kako do sada nisu pukli od života u ovakvim uslovima, ali imaju, kaže svoj cilj. Jedino se plašim kakava će biti reakcija kada shvate da je taj cilj, dugoročno gledano stanje stvari na terenu, ipak- iluzija. „Žene i djeca su u prihvatilištima. Ovdje imaš mnogo mlađih ljudi, tinejdžera, koji putuju sami. Usput su izgubili svoje pratioce ili su ostali u Grčkoj ili kući. Snalazimo se. Ja imam cilj da se dokopam Francuske. Tamo imam rodbinu. S njima komuniciram. Oni me pomažu, financijski se snalazimo na taj način”, kaže. “Sve ima svoju cijenu“, priča mladić oslonjen o zid drugog skladišta,

Zanemarimo teorije zavjere i ostale paranoje, skoncentrišimo se za trenutak na život i sagledajmo stvari realno. Kao nekadašnji izbjeglica, koji je prošao sličnu agoniju, mogu da shvatim ovakav njihov status, stanje. I lično sam prošao kroz sličnu agoniju, odvojen od roditelja, sam na putu, snalazeći se usput sa željom da se negdje, nekad, još za ovog života sastanemo i započnemo zajednički život. Oni su bili u Beogradu, ja se drndao na Kosovu, po Prištini, bježeći od Arkanovaca koji su otvoreno lovili izbjeglice po Srbiji i slali ih na ratište u Istočnu Slavoniju, pritom ih najstrašnije maltretirajući. Sličan je i sistem u ovom slučaju. Momci su u većini slučajeva, preteča svojih porodica na ovom dugom i krvavom, neizvjesnom putu. Oni su za ostatak rodbine jedina nada u spas, računaju na njihovu snagu i mladost, da će se dočepati Zapada i kasnije povući ostale. Nekako mi njihove oči ne djeluju teroristički, više napaćeno. Prošao sam rat, antropolog sam, gledam ljude u oči, mogu da provalim. Ali, boli kita manijake koji preko tastaura onanišu na srpstvo i hrane ego iz toplih fotelja. Ali nećemo o tome. U međuvremenu je krenula da se stvara gungula – volonteri su donjeli hljeb. U sekundi se stvorio red u kome su momci strpljivo čekali svoje parče. Nešto kasnije pao je i ručak. Poput golubova, raštrkali su se po ledini u čučećem položaju žvakajući sastojke iz plastičnih kutija. Jeben prizor. A snijeg pada, pada, ne prestaje. U obližnjem Miksalištu je dnevni boravak za ove ljude, koji radi 24 sata dnevno. Na neki način i sklonište. Dok se ne napuni mobilni, dok se ljudski ne okupaju ili ne pregledaju kod ljekara. Miksalište vrvi od žena i djece izbjeglica. Da, zvuči nestvarno, ali ih ima. Dosta. Samo su neeksponirani. Daleko od smrada kancerogenih šlipera i buđave prljave ćebadi i štrokavog posuđa i mirisa fekalija u hangarima. Jer i ovi ljudi imaju dostojanstvo. I tu neuništivu nadu da će se izvući iz gabule u koju su upali. Možda se pitaju čemu sve ovo, ali nekako, vidim na očima tu neku istrajnost da se dočepaju slobode. Jedino se plašim razočarenja kada se suoče sa slobodom ka kojoj hitaju. Jer Evropa to nije. Bodljikave žice nisu sloboda. A snijeg i dalje pada, horor se nastavlja. Nakon snijega, stiže košava kojoj je brisani prostor pored Save posebno izložen jer je trenutno čistina. Život je tu nedavno istrebljen preko noći. Znali su ovi mučenici gdje će da banu... A Beograd na vodi ih neće spasti....


Umjesto uobičajenog uvoda, upotrebio sam sačuvane reakcije na galeriju fotografija u trenutku kada je osvanula na mom facebook profilu i pokrenula lavinu. Ovo su samo neke od stotina reakcija ljudi koje sam primio kako na albumu, tako i u inboksu. Fotografije izbjeglica iz hangara tako su prevazišle dokumentarizam i na neki način postale - misija. Album sa ovim fotografijama proizveo je lavinu - kako medijsku, tako i lavinu svijesti ljudi širom Evrope koji su prepoznali dimenziju tragedije i dali sami svoj lični doprinos kroz volonterske aktivnosti koje su na kraju drastično promjenile slike iz hangara i uslove koji su tamo vladali. U kratkom roku, fotografije sa facebook albuma podjeljene su preko 1700 puta, a objavljene su u dvanaest evropskih zemalja u različitim medijima. Pokazale su empatiju i savjest, ono što nam je nasušno potrebno. Sada, iz ove perspektive, u sred proljeća, stvari izgledaju sasvim drugačije. Problem nije riješen dokle god je njihov status takav kakav je, dokle god su i dalje u skladištima, gdje im definitivno nije mjesto. Ali, zajedničkim naporima, uspjeli smo, zajedno sa stotinama drugih fotografa koji su, svako u svojoj misiji dokumentovali život u skladištima i okolnim kontejnerima, probuditi svijest ljudi i pobjediti zimu. Sada su tamo prisutni problemi druge vrste, nova borba sa novim problemima, a ova (elektronska) knjiga fotografija, neka ostane kao dokument jedne paklene zime koja je pokazala svo svoje surovo lice dehumanizacije u srcu Beograda, od koje su mnogi okretali oči. Ovim putem zahvaljujem svima - Sanjinu Pejkoviću, Žarki Radoji, Joshu Cliffordsu, Nunno Feliciu, Maragariti Corrionero Sotto, Paolo Giorgiu, Boštjanu Videmšeku, Marini Ferhatović, Tamari Petrović i Davidu Pujadu iz Belgrade Photo Montha, Hrvoju Polanu, Zoranu Marinoviću, Igoru Pavićeviću, Catarini Garrau, Jeleni Đoković i svima ostalima koji su dali svoj doprinos da ova priča odjekne u javnosti i na društvenim mrežama, na način na koji je odjeknula i da ljudi koji su zarobljeni osjete empatiju. I hvala dragim novim prijateljima iz Avganistana i Pakistana za koje se nadam da će naći svoj novi život tamo negdje gdje će biti shvaćeni i tretirani kao ljudi. S poštovanjem, Igor Čoko Beograd, Maj 2017.

O AUTORU Igor Čoko rođen je 1975. godine u Kninu, Hrvatska. Živi i radi u Beogradu. Po obrazovanju je diplomirani etnolog – antropolog. Iz perspektive vizuelnog antropologa, kroz dokumnentarnu i uličnu fotografiju istražuje senzibilitet ljudi, uličnog života i života stigmatizovanih grupa. Do sada je svoje radove izlagao na samostalnim i grupnim izložbama u Srbiji, Hrvatskoj, Makedoniji, Francuskoj, Španiji, Portugalu, Grčkoj, a radovi su objavljivani u vodećim medijima na prostoru bivše Jugoslavije i Evrope. Autor je knjiga fotografija “Subverzivna estetika ulice: Prizori raskošne stvarnosti” i “Iza rešetaka: Život osuđenika iz Okružnog zatvora u Beogradu”. Igor Čoko “Zarobljeni” Edicija: Grain books, izdanje 002 Broj strana: 136 Fotografija: 60 www.igorcoko.net Beograd, 2017. copyright: Igor Čoko Digitalno izdanje


Zarobljeni ili Pakao je tu iza ugla  

Priča o izbjeglicama iz Avganistana i Pakistana koji borave zarobljeni u Beogradu, na putu ka zapadnoj Evropi. Uslijed zatvaranja granica, p...

Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you