Issuu on Google+

KULTURNO-PROSVJETNO ZNAČENJE OSNIVANJA I DJELOVANJA KNJIŽNICA I ČITAONICA U VIROVITICI Ivan Zelenbrz

- objavljeno u Zborniku radova sa stručnog skupa Iz povijesti naših knjižnica, Daruvar 2007., Zagreb 2009. Knjižnice i čitaonice su imale neprocjenjivo značenje u razvoju kulture i prosvjete. U ovom pregledu virovitičke čitaoničke i knjižnične baštine prikazano je osnivanje i djelovanje narodnih (pučkih) čitaonica i knjižnica, kao i razvoj školskih knjižnica, a posebice franjevačke samostanske knjižnice. Radi potpunijeg prikaza spominju se i knjižnice različitih ustanova, tvrtki i udruga (društava) pa i privatne, odnosno obiteljske knjižnice. Pri razmatranju osnivanja i djelovanja čitaonica i knjižnica te razvoja knjižničarstva u Virovitici imao sam u vidu povijesne okolnosti, vjerska, nacionalna i socijalna kretanja, intelektualna stremljenja i kulturu čitanja. Ključne riječi: Virovitica, čitaonice, knjižnice, kultura i prosvjeta Uvod Začetke knjižnica (i čitaonica) u Virovitici, kao i u drugim sličnim mjestima, možemo tražiti u crkvenim krugovima, ponajprije u Franjevačkom samostanu, koji se prvi put spominje 1280. godine. U povijesnom kontekstu valja istaknuti da je Virovitica već 1234. godine dobila status grada, imala je kraljevsku palaču u kojoj su ponekad boravili ugarsko-hrvatski kraljevi pa su u Virovitici napisane i znamenite povelje: Zlatna bula kojom Bela IV. 1242. godine daje kraljevske povlastice Gradecu na Griču, dakle Zagrebu. Iste godine sličnu povelju Bela IV. dao je Samoboru, a 1244. potvrdio je povlastice gradu Vukovaru. U Virovitici se, eto, u srednjem vijeku pisalo pa zacijelo i čitalo, zasigurno je bilo i knjiga pa je vjerojatno postojala i knjižnica u franjevačkom samostanu. I to je trajalo sve do provale Turaka, koji su porušili samostan i opustošili virovitičko područje, a zadržali su se više od jednog stoljeća (od 1552. do 1684. godine). Nakon izgona Turaka obnovljen je franjevački samostan i crkva. Franjevci su osim crkvene službe obavljali i učiteljske poslove: učili su djecu vjeronauk te čitati i pisati na “iliričkom” i njemačkom jeziku („in hoc linguis Illirica et Germanica“). Virovitički povjesničar fra Paškal Cvekan u svojoj knjizi “Virovitica i Franjevci”, Virovitica, 1977. opisao je kako su u franjevačkom samostanu u više navrata od 1730. pa sve do 1825. godine održavani studiji filozofije, moralke i govorništva. U samostanskom arhivu i knjižnici sačuvano je 25 rukopisnih knjiga filozofije, metafizike, psihologije, logike, gramatike i govorništva te ponajviše teoloških

rasprava, koje su na latinskom jeziku napisali lektori – predavači, ili su ih zapisali njihovi slušači. Knjižnica Franjevačkog samostana u Virovitici Knjižnica virovitičkoga franjevačkog samostana uvrštena je 1992. u Registar pokretnih spomenika kulture. U fondu ove knjižnice, sukladno vjerskim potrebama, najbrojnija je teološko - filozofska literatura, ali ima i leksikona i gramatika, povijesnih i pravnih spisa te knjiga s područja medicine i ljekarništva. Znatan dio knjiga pisan je na latinskom jeziku, ali i na drugim europskim jezicima (knjige su tiskane u Veneciji, Beču, Pešti, Pragu, ...), a novija izdanja ponajviše na hrvatskom jeziku. Prema podacima koje je u svojoj knjizi objavio fra Paškal Cvekan, reviziju virovitičke franjevačke knjižnice obavio je pater Jerko Knobleher u vrijeme drugog svjetskog rata, 1942. godine. On je utvrdio da “samostanska virovitička knjižnica ima 890 djela u 2.749 svezaka – do 1. lipnja 1942. Knjige su složene na stalažama pod velikim slovima od A do O i označene su velikim i malim slovima i brojevima, te zapisane u kataloge. Napravljene su i dvije kartoteke: I. Po imenima pisaca., II. Po sadržaju koji obrađuju. Lako ih se može naći. Knjižnica ima i knjige najnovijih izdanja, koje još nisu uvedene u katalog i kartoteke.” (Cvekan, Paškal: Virovitica i Franjevci, str. 162). Taj zapis završava konstatacijom da u fundusu franjevačke samostanske knjižnice ima vrijednih knjiga iz 17. i 18. stoljeća. To potvrđuje i fra Vatroslav Frkin koji je početkom 21. stoljeća načinio bibliografski pregled fonda knjižnice (oko 5.000 knjiga) i utvrdio da njezini „počeci sežu na kraj 17. stoljeća“. U svom članku o knjižnici virovitičkog samostana u Zborniku radova međunarodnog simpozija 725 godina Franjevaca u Virovitici, Zagreb – Osijek, 2006. str. 191-196.) navodi da iz 16. stoljeća ima 15 djela. Među njima su i dva djela Erazma Roterdamskog, pisca s Indexa librorum prohibitorum. Uz djela stranih pisaca 17. i 18. stoljeća posebno spominje 190 rijetkih starih hrvatskih knjiga, tiskanih na sva tri naša narječja pa i na latinskom jeziku, do 1850. godine, a iz 15. stoljeća ističe primjerak inkunabule: BIBLIA / Latine /. Biblia, cum tab. Gabrielis Bruni. Basiliae, /27.X./ 1495. 8° Got. Mario Cifrak u spomenutom zborniku, str. 221-231, u članku o hrvatskim tiskanim biblijama od Katančića do danas u virovitičkoj samostanskoj knjižnici popisao je izdanja cjelovite Biblije i njezinih dijelova. (Zbornik radova:725 godina Franjevaca u Virovitici, Zagreb – Osijek, 2006. Str. 221-231).


Periodiku u virovitičkoj franjevačkoj knjižnici pregledao je, popisao i razvrstao Mirko J. Mataušić te je u navedenom zborniku (str.197-209) napisao da knjižnica ima 127 naslova listova, ponajviše časopisa iz 19. i prve polovice 20. stoljeća. Popis je napravljen prema tipovima listova (sadržaju, namjeni, izdavačima, publici i učestalosti izlaženja. „Uz nešto iznimaka časopisa za kulturu, znanost i književnost, većinom su listovi crkvenoga podrijetla i vjerskoga sadržaja. Najveći ih je dio na hrvatskom jeziku, tek nekoliko na latinskom, njemačkom, slovenskom i francuskom.“ Prikupljanje nije bilo sustavno i neka godišta su nekompletna, ali izbor je značajan: „Pohranjena periodika u knjižnici franjevačkog samostana u Virovitici svakako je zanimljiva, iznad svega stoga što govori o tematici koja je zanimala franjevce posljednja dva stoljeća, što su oni propovijedali te kako su preko toga utjecali na duhovni razvoj hrvatskoga naroda.“ (str.197) Zbog nepovoljnih uvjeta i nedostatka prostora, franjevačka knjižnica u drugoj polovici 20. stoljeća nije bila sređena, no početkom 21. stoljeća u obnovljenom samostanskom prostoru knjižna će građa biti prikladno smještena i na suvremen način s pomoću računalne opreme stručno obrađena i uređena. Pater Vatroslav Frkin načinio je bibliografski pregled fonda knjižnice (oko 5.000 knjiga) i utvrdio da njezini „počeci sežu na kraj 17. stoljeća“. Stoga možemo zaključiti da je knjižnica Franjevačkog samostana u Virovitici vrijedan kulturnopovijesni spomenik.

Inkunabula u Franjevačkoj samostanskoj knjižnici

Školske knjižnice i učitelji – knjižničari Osim u samostanima, početke knjižničarstva valja tražiti u školama koje su osnivane u doba prosvjetiteljstva, navlastito prema odredbama Općeg školskog reda iz 1774. godine. U Virovitici tada već postoji pučka škola, a sustavni razvitak školstva krajem 18. stoljeća i početkom 19. stoljeća određuje Ratio educationis iz 1777. godine. No, u neprikladnim uvjetima škole su sporo napredovale sve do sredine 19. stoljeća, kad se (1853.) u ondašnjem trgovištu Virovitici uz glavnu učionicu za dječake otvara i trivijalna djevojačka učionica. S vremenom se

povećavao broj učenika, dakako i učitelja. Osnivaju se i školske knjižnice, koje su isprva namijenjene učiteljima za obrazovanje i pripremanje nastave (danas bismo rekli i za stručno usavršavanje), ali postupnim obogaćivanjem fondova u školskim knjižnicama mogli su i učenici posuđivati knjige za lektiru i učenje. Stoga su školske knjižnice imale učenički i nastavnički odjel. Važno je napomenuti da se nakon sloma Bachova apsolutizma poučava samo na hrvatskom jeziku, umjesto njemačkoga koji je ranije bio obvezatan, uz hrvatski. Za razvoj školskih knjižnica značajna je odredba Školskog zakona (iz godine 1888.): „Svaka je politička općina dužna davati najmanje 10 for. na godinu za svaku opću pučku školu svoga područja, da se utemelji i uzdržava školska knjižnica“. U godišnjim školskim izvješćima nalazimo i podatke o knjižnicama: navedeni su naslovi s brojem primjeraka. Spominju se i darovatelji knjiga. Na uređenje, obogaćivanje i korištenje virovitičke pučke školske knjižnice u vremenu od 1852. do 1860. godine zasigurno su utjecali Marija i Skender Fabković, učiteljski bračni par. Oni su u Viroviticu došli iz Praga, gdje su i školovani (Marija je u Pragu i rođena). Oni su poznati u hrvatskoj povijesti školstva, nazivali su ih “čudotvornim učiteljskim parom” jer su se isticali svojom prosvjetnom i kulturnom, pedagoškom, literarnom pa i športskom djelatnošću te suradnjom u časopisima. Kad je Marija Fabković, “Čehinja s hrvatskom dušom”, kasnije (sedamdesetih godina 19. st.) radila u Zagrebu založila se za utemeljenje knjižnice i čitaonice u školi na Kaptolu, a radila je i na obogaćivanju knjižnice Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora. Osobito je zdušno djelovala na utemeljenju edicije pod znakovitim naslovom “Ženska biblioteka”. U glasilu “Gospojinske zadruge” promicala je ideje slobodne i emancipirane žene, što se očituje već u pozivu na pretplatu: “Žena treba da bude ravna mužu u pogledu društvenom, naročito onda kad joj je nadomjestiti muža kao skrbitelja i othranitelja. Ali za to se hoće zrelosti vrsnoće i naobraženja. Taj stupanj zrelosti i obćeg naobraženja kanimo zvati Ženskom bibliotekom.” I Marijin suprug Skender Fabković, velikan je hrvatskoga školstva, jedan od utemeljitelja Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, vrlo naklonjen knjigama, bavio se i spisateljskim radom. Poslije Marije i Skendera Fabkovića na razvitak pučke škole u Virovitici, pa i školske knjižnice utjecao je Stjepan Basariček, koji je učiteljevao u našem gradu od 1868. do 1875. godine. Prednjačio je svojim radom ne samo u školi, nego i u općem prosvjetnom i kulturnom, odnosno javnom društvenom djelovanju. Smatrao je da se razvitkom pučke prosvjete može postići svekoliki napredak države i naroda. Stoga se osobito zalagao za provedbu Školskog zakona iz 1874. godine. Iste godine zapažen je njegov nastup na Drugoj općoj učiteljskoj skupštini u Petrinji s referatom “Kako bi se imala urediti učilišta da mogu zadovoljiti duhu vremena i potrebama uređenja pučke škole”. Učitelj s takvim odlikama izabran je i za zastupnika Virovitičke županije 1874.


virovitičke Gimnazije profesoru Stjepanu Vuksanu, koji se je bavio znanstvenim radom (“Fenomenalni oblici krasa u Hrvatskom primorju, Senj 1907.), a objavio je nekoliko knjiga pjesama pod pseudonimom Sane Kurjaković. Prije njih u prosvjetnom i kulturnom životu Virovitice djelovao je Tomo Lukačević, ravnajući učitelj, koji je bio povjerenik Matice hrvatske u Virovitici od 1879. do 1891. godine. poslije njega tu je dužnost obnašao Mirko Grgurić, a kao članovi prinosnici spominju se i drugi učitelji: Mihalić Tomo, Dragutin Paulin, Josip Pribanić, Mile Sekulić, Vjekoslav Tegl i Ivan Vukelić te učiteljice: Slava Bošnjak, Dragica Jiroušek, Anka Rohrbacher, Marija Spanbauer i Ivka Ulzes. Poznato je da je Matica hrvatska, najstarija naša nacionalna kulturna ustanova, imala razvijenu nakladničku djelatnost, a njezini su se članovi isticali kao ljubitelji knjiga. Takvi su bili i članovi Književnoga društva sv. Jeronima. U Ljetopisu i Imeniku toga društva za godinu 1906. kao povjerenik u Virovitici upisan je učitelj Tomo Mihalić. Među članovima nalazimo imena virovitičkih učitelja, službenika i obrtnika. Čitalačko društvo Kasino u popisu je članova utemeljitelja Matice hrvatske, a bilo je upisano i u Književno društvo sv. Jeronima. Stjepan Basariček, znameniti hrvatski pedagog, učitelj u Virovitici, osnivač Čitaonice Kasino

godine. Stjepan Basariček bio je značajan sudionik u osnivanju čitaoničkoga društva Kasino u Virovitici 1874. godine. Svojim svestranim, osobito pedagoškim djelovanjem stekao je Basariček i nacionalnu afirmaciju te je premješten u Zagreb za predavača pedagogije na zagrebačkom učiteljskom učilištu, a izabran je i za tajnika Hrvatskoga pedagoško-književnoga zbora i člana Zemaljskog školskog odbora. Bavio se stručnopedagoškim i nastavno-metodičkim radom te je objavio niz značajnih djela. Autor je i mnogih izdanja školskih početnica i čitanaka za pučke škole. Uredio je 16 svezaka Pedagoške enciklopedije i uz to je bio 23 godine urednikom časopisa “Napredak”. Značajna je misao Stjepana Basaričeka u Pedagogiji (Naklada Hrvatskog pedagoško-književnoga zbora, Zagreb, 1897.), u odjeljku naslovljenom Učitelj tvrdi da je obrazovanost, koja se stječe u školi, temelj na kom treba neprestano dalje graditi te dodaje:“Najuspješnije sredstvo za produžno obrazovanje učitelja jesu knjige i časopisi . Ne treba čitati mnogo, ali ono, što se čita, neka je odabrano. Svaku knjigu treba čitati do kraja, a ako je potrebno i po višeput. Čitati valja s najvećom pažnjom, pa najznamenitija i najzanimljivija mjesta iz knjige pobilježiti.” U povijesti hrvatske pedagogije istaknute su i velike Basaričekove zasluge za uređivanje Knjižnice za učitelje u okvirima koje je Hrvatski pedagoško-književni zbor objavio najpoznatija djela europske pedagogijske misli. Pri navođenju imena zaslužnih učitelja u virovitičkoj osnovnoj školi valja spomenuti i Ivana Cerovskog, koji se je bavio i književnim radom pa je vjerojatno utjecao i na razvitak školske knjižnice (od 1921. do 1938. godine). Takve zasluge mogu se pripisati i ravnatelju

Narodna čitaonica - Veroeczer casino Istraživači prošlosti hrvatskih knjižnica i čitaonica slažu se da povijest našeg narodnog knjižničarstva započinje u vrijeme Hrvatskog narodnog i književnog preporoda (ilirskog pokreta) jer se u to doba (tridesetih i četrdesetih godina 19. stoljeća) počinju osnivati narodne čitaonice (s knjižnicama) diljem Hrvatske. Bila su to “ognjišta na kojih se smrzla srca sunarodnjaka naših grijahu” (Vjekoslav Babukić, tajnik zagrebačke Čitaonice). U istraživanje začetaka knjižnične i čitaoničke djelatnosti u Virovitici polazilo se također s pretpostavkom da je već u vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda (ilirizma) utemeljena Narodna čitaonica, jer „Hrvatski preporod, koji je godine 1835. započeo u Zagrebu, našao je oduševljenih pristaša u Virovitici“. Tako piše dr. Rudolf Horvat u knjizi Povijest grada Virovitice (Matica hrvatska, ogranak Virovitica, 2001.). A Gajeve su Narodne novine (u broju 42 od 20. veljače 1850.) objavile da su se „po svih gradovih i slavnih miestih domovine naše slična družtva čitaonice utemeljila i blagotvorno dielovala“. O virovitičkoj ilirskoj čitaonici, međutim, nema (dostupnih) izvornih arhivskih dokumenata. Ipak stanoviti tragovi i povijesni podaci upućuju na moguće postojanje čitaonice i knjižnice u Virovitici u tom vremenu. Iz godine 1858. (12. travnja) potječe Statut Dobrotvornog društva a to je društvo osim javne bolnice u svojem sastavu imalo i knjižnicu. Središnji dio Općeg statuta (Algemeine Statuten, bilo je to vrijeme nasilne germanizacije!) regulira knjižničnu djelatnost. Zanimljivo je i značajno za kulturnu povijest Virovitice istaknuti da je prijepis navedenog statuta 1882. ovjerio Ljubomir Babić alias Ksaver Šandor Gjalski, tada kraljevski podžupanijski perovođa u Virovitici. Prema


Ksaver Šandor Gjalski

Knjiga s pečatom Veroeczer Casino

Zadnja stranica prijepisa Statuta Dobrotvornog društva s ovjerom koju je potpisao Ljubo Babić, književnik Ksaver Šandor Gjalski

povijesnim izvorima Dobrotvorno društvo je osnovano 1841. godine, dakle u doba Hrvatskog narodnog i književnog preporoda. Možemo li na tom tragu naći virovitičku “ilirsku” narodnu čitaonicu ili njemački kasino? U sklopu čitaoničkog pokreta javljaju se i tzv. kasina. (Casino, tal. mjesto predviđeno za društveni i zabavni život te igre na sreću), tada čitaonička društva u kojima se okupljalo članstvo koje je čitalo pretežito strane (njemačke, talijanske ili mađarske) novine, časopise i knjige. Takva društva u Južnoj Hrvatskoj postoje od sredine XVIII. stoljeća, a na sjevernim hrvatskim prostorima kasina se javljaju tijekom 19. stoljeća ponegdje kao svojevrsna oponenta Hrvatskom narodnom i književnom preporodu. U tom vremenu, vjerojatno pedesetih godina, postojao je u Virovitici Veroeczer casino, što potvrđuju pečati nađeni na njemačkim knjigama koje su sačuvane u virovitičkoj Gradskoj knjižnici i čitaonici. Taj prvi

virovitički kasino nazivan je i narodnom čitaonicom, ali njemački mu naziv daje obilježje Bachova apsolutizma. Kako su politička zbivanja utjecala na čitaonička društva pokazuje primjer prve hrvatske, varaždinske “Ilirske čitaonice”, koja je osnovana 1838., a 1853. godine službeno je nazvana “Warasdiner Casino”. Postojanje dviju knjižnica (biblioteka) u Virovitici zabilježeno je 1861. godine u predstavci Hrvatskom saboru kojom trgovište Virovitica traži povlastice slobodnoga kraljevskoga grada. Nedostaju međutim stvarni podaci o navedenim knjižnicama, (vjerojatno i čitaonicama). Znamo da je tada postojao Veroeczer Casino, no upitna je druga biblioteka. Možda je to knjižnica Dobrotvornog društva ili pak pučke škole, jer u to doba osnivaju se školske knjižnice, ali vjerojatno se misli na javnu knjižnicu i čitaonicu, jer narodna čitaonica u Virovitici spominje se 1866. godine u prigodi obilježavanja tristogodišnjice junačke pogibije Nikole Šubića Zrinskog. To potvrđuje podatak koji je objavljen u Spomenici Hrvatskog pjevačkog društva Rodoljub, 1911. godine, gdje je tiskan dopis upućen „Slavnom predsiedničtvu narodnog pjevačkog društva u Virovitici“. Tekst dopisa datiran je „U Virovitici, dne 6. rujna 1866.“, a završava zamolbom: „Nadalje umoljava se slavno pievačko društvo – pošto ovdašnja narodna čitaonica namnierava dati tombolu i potlie ples, - da istoslavno takodjer sa niekoliko milozvučnih piesmah tu večernju zabavu usrećiti blagoizvoli“. Dakle,


Pravila Kasina u Virovitici, 1874.

ovdje istaknuta „narodna čitaonica“ djeluje u Virovitici šezdesetih godina 19. stoljeća, ali po svoj prilici riječ je o Veroezer Casinu, jer se i ondašnje narodno pievačko društvo spominje pod nazivom Verőczer Gesangsverein. Kad se sjetimo varaždinskog primjera, onda bismo mogli zaključiti da je i virovitička narodna čitaonica vjerojatno na isti način dobila njemački naziv. No povijesne prilike su se promijenile ukidanjem Bachova apsolutizma. Nakon povratka ustavnog poretka i u kasinima postupno prevladava hrvatski jezik. Tako je drugi, mnogo poznatiji virovitički Kasino, koji je osnovan 1874. godine, imao hrvatska obilježja pa se u pojedinim prigodama predstavljao imenom „Hrvatsko čitalačko društvo – Kasino u Virovitici“. Hrvatsko čitalačko društvo – Kasino u Virovitici – Građanska čitaonica O utemeljenju i plodotvornom djelovanju Kasina u Virovitici postoji pouzdana dokumentacija u knjizi zapisnika, koja se čuva u virovitičkom Gradskom muzeju. Taj zapisnik Kasina datira od 18. listopada 1874. do 21. siječnja 1926. te predstavlja kronologiju društvenog života u Virovitici u polustoljetnom razdoblju i često se koristio u istraživanju kulturne povijesti našega grada. Inicijativni odbor Društva Kasino sastao se 18. listopada 1874. te odredio da Društvo bude sastavljeno od članova “sposobnih i vriednih, da tom društvu pristupe; - pri čemu

se ima obazirati na pristojno i dolikujuće ponašanje, družtveno naobraženje te čestito moralno i značajno ponašanje dotičnika”. Među osnivačima i članovima bilo je učitelja i činovnika, sudaca i odvjetnika, liječnika, trgovaca i obrtnika. Pokretačku ulogu imao je znameniti učitelj Stjepan Basariček, koji je bio perovođa Društva, i Mato Kopričanec, kotarski poreznik, koji je izabran za predsjednika. Glavna (osnivačka) skupština Društva Kasino održana je 25. listopada 1874., a Pravila Kasina u Virovitici odobrio je Odjel za unutarnje poslove Kraljevske zemaljske vlade u Zagrebu, 29. kolovoza 1875. U pravilima Kasina istaknuta je poglavito društvena zadaća: “Svrha ovog društva jest međusobno usavršavanje u svakom pogledu, kao što je promicanje pristojne društvene zabave. (...) Između poučnih i zabavnih predmeta birat će se osobito sljedeće: a) novine, časopisi i periodični listovi; b) sve pristojne nezabranjene igre i c) društva s glazbom i bez glazbe kao društveni plesovi, večernje i glazbene zabave, tombole itd.” Čitaonički se prostor mijenjao a najprikladnije mu je mjesto bilo u nekad poznatom svratištu “Lippeova ruža”, u 20. stoljeću bio je to hotel, a danas su u toj staroj zgradi privatne tvrtke i Kavana “Nova”. Kasino je bilo okupljalište virovitičke građanske elite pa je imalo važnu i poticajnu ulogu u društvenom, prosvjetnom, kulturnom, glazbenom i zabavnom životu Virovitičana. Iz Kasina je izniklo Hrvatsko pjevačko društvo Rodoljub, Društvo za promicanje glazbe, Gradska glazba, Tamburaško društvo Sloga i Osnovna glazbena škola. U Kasinu su priređivani koncerti, a prikazivane su i kazališne predstave. Članovi Kasina pokrenuli su izgradnju Hrvatskoga doma u kojem je djelovalo Sokolsko društvo, a nalazila se i Knjižnica. Danas je to zgrada Kazališta Virovitica. Prelistavajući virovitičke novine, koje su tiskane u prvoj polovici 20. stoljeća, nalazimo brojne zapise o plodotvornom djelovanju Kasina kao kulturnog središta Virovitice. Kroničari su zabilježili raznolike priredbe: soareje, koncerte, plesove, bankete i tombole. Održavana su predavanja i “posiela bilo čitanjem bilo naizust”. Na svečan način obilježavane su značajne obljetnice. Osnivane su zaklade, npr. za školovanje siromašnih učenika i za školsku knjižnicu. Dobrovoljni prilozi i prihodi od tombola upućivani su stradalnicima u mjestima koja su bila pogođena potresima i drugim nevoljama. Čitaonica je bila pretplaćena na dvadeset do trideset novina. Naslovi su se mijenjali tijekom godina, navedimo nekoliko karakterističnih: “Narodne novine”, “Primorac”, “Narodni list”, “Neue Freie Presse”, “Agramer Zeitung”, “Merkur”, “Leipziger Ilustr. Blätter”, “Leipziger Zeitung”, “Prager presse”, “Gospodarski list”, “Hrvatska lipa”, “Hrvatski list”, “Branislav”, „Virovitičan“, “Hrvat”, “Dom i svijet”, “Bosansko-hercegovačke novine“, “Obzor”, “Vijenac”, “Jutarnji list”, „Priroda” i drugi. U Kasinu se promicao društveni, prosvjetni, kulturni i zabavni život. Međutim, čitaoničko se društvo


Zgrada iz 19. st. u središtu Virovitice, gdje se nalazio Kasino, nekad Svratište "Lippeova ruža", danas Kavana "Nova"

suzdržavalo od izričito političkih inicijativa, što pokazuje bilješka u zapisniku od 21. lipnja 1894.: «Pošto Društvo ne tjera politiku –a riječi navedene u knjigu želja takav ton imadu da iz njih politika proizvidno proviruje, uslijed čega bi politička vlast po zakonu o društvih i sakupljanju mogla društvo raspustiti, ...». Uslijed političkih trzavica ili poremećenih međuljudskih odnosa, povremeno je među članovima dolazilo do nesuglasica. To se pokazalo u sukobu Ivana Dobraveca Plevnika, koji je 16. rujna 1899. pokrenuo prve virovitičke novine, «Virovitičan», i Đure Žakića, urednika lista «Virovitički zavičaj», koji je počeo izlaziti godinu dana kasnije. Potkraj godine 1900. neki su članovi ogorčeni tekstovima tiskanim u listu “Virovitičan” zato što “svojim uvriedljivim i lažljivim izjavama vrieđa članove Kasina”, a da je sporenje bilo

vrlo oštro pokazuje zaključak: “.. to je Upravni odbor štiteći čast svojih članova i brineći se za napredak Društva, zaključio većinom glasova na temelju par. 13 društvenih pravila al. posljednja, da se član g. Ivan Dobravec Plevnik iz Društva isključi, a list Virovitičan da se više ne drži.” Osipanje članstva izazivali su i drugi uzroci. U vrijeme Prvog svjetskog rata te stvaranja jugoslavenske državne zajednice bilo je razmirica među članovima, češće se mijenjalo vodstvo i slabilo djelovanje. U novim okolnostima nije dostojno obilježena 50. obljetnica Kasina, tada već pod imenom Građanske čitaonice, koju su članovi napuštali. Tako možemo obrazložiti i prekid njezina rada u siječnju 1926. godine. U isto vrijeme, kada je djelovao poznati i popularni Kasino, u Virovitici su bile osnivane i druge čitaonice i knjižnice o kojima se u prošlom stoljeću manje pisalo, vjerojatno zbog oskudnih podataka o njihovu kratkotrajnom ili neuspješnom djelovanju, a možda i zbog isticanja hrvatskog nacionalnog identiteta u njihovu nazivu. Značajno je da se umjesto naziva kasino javlja riječ čitaonica, ponegdje i „čitalište“.. U Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu sačuvana su Pravila družtva Čitaonica, rukom pisana 30. listopada 1881. I ovo društvo, slično kao Kasino, određuje svoje djelovanje: „§ 1. Društvu je svrha da unapriedjuje medjusobni družtveni život u Virovitici. § 2. Ovu svrhu će družtvo postizati: a) uredjenjem čitališta, i b) priredjujuć zabave“. Hrvatska (pučka) čitaonica i Knjižnica Hrvatskoga doma

Odobrenje Pravila Čitaonice u Virovitici iz 1881.

Do prestrojavanja u postojećim čitaoničkim društvima i do osnivanja novih udruga dolazilo je zbog različitih grupnih i osobnih interesa, zbog socijalnih i međugeneracijskih razlika i sukoba, odnosno zbog


Pravila Hrvatske pučke čitaonice u Virovitici,1904.

Pravila Hrvatske čitaonice u Virovitici iz 1909.

poremećenih međuljudskih odnosa, a ponajviše uslijed političkih zbivanja, jer kraj 19. stoljeća u Hrvatskoj obilježen je nasilnim banovanjem Khuena Héderváryja (1883.-1903.). U novim okolnostima početkom 20. stoljeća osnivaju se nove čitaonice. Početkom 1904. godine u “Virovitičkom zavičaju” (god. V., broj 2, str.1; 25. siječnja i broj 3, 10. veljače) objavljena su pravila Hrvatske pučke čitaonice veoma dobro razrađena i programski osmišljena. Poglavlje I. određuje „biće i svrhu družtva, § 1. Družtvo pod imenom hrv. Pučka čitaonica sa središtem u Virovitici jest udruga osoba svih stališa“. U poglavlju II., podrobnije nego u pravilima prijašnjih udruga, navedena su sredstva, odnosno načini kako će se svrha postizavati: „a) uzdržavanjem zajedničkih družtvenih prostorija za čitanje i sastajanje. b) držanjem novina i časopisa i to: političkih, literarnih i strukovnih za čitanje u družtvenim prostorijama. C) uzdržavanjem obje pristupačne knjižnice zabavnog i poučnog (strukovnog) sadržaja. D) priređivanjem pučkih predavanja. E) držanjem analfabetskih tečajeva.“ Sa stajališta korisnika (članova) osobito je značajan § 23. „Svaki član ima pravo u posebno za to odredjenu bilježnicu zabilježiti knjigu, za koju bi želio, da je knjižnica nabavi. Ukoliko sredstva dozvoljavaju, te se knjiga ne protivi svrsi društva, ima se ovakvu predlogu udovoljiti. Izrazi li ovakovu želju koji nečlan, udovoljit će se pod istim uvjetima njegovoj želji,

ako uz to bude pripravan unapried pokloniti knjižnici polovicu kupovne ciene knjige.“ O djelovanju Hrvatske pučke čitaonice nema dostupnih podataka, zapisnika i bilježnica, no znakovita je činjenica da je pet godina poslije Hrvatske pučke čitaonice, početkom 1909. godine osnovana Hrvatska čitaonica. Pravila te čitaonice odobrio je Odjel za unutarnje poslove Kraljevske hrvatske, slavonske i dalmatinske zemaljske vlade u Zagrebu, 6. travnja 1909. Izvornik se čuva u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Nije istraženo djelovanje ni te čitaonice, ali izgleda da spomenute čitaonice nisu uspjele u nadmetanju s popularnim Kasinom, koji se reorganizirao i usvojio nova pravila 1910. godine. Budući da u ono doba nije bilo odgovarajućih općinskih društvenih prostorija u Virovitici, čitaonice su bile smještene u gostionicama. Kao udomitelji čitaonica spominju vlasnici gostionica: Hafner, Grčić i drugi. Stoga su Virovitičani potkraj 19. stoljeća željeli sagraditi zajednički dom za kulturna društva. U zapisniku Kasina, 21. lipnja 1894. zabilježena je takva inicijativa ondašnjeg predsjednika društva dr. Milana Gavranovića. Izgradnja se godinama odgađala zbog financijskih razloga. No utemeljena je zaklada za gradnju Hrvatskoga doma. Dobrohotnu skrb za podizanje takve građevine pod nazivom Hrvatski dom nalazimo zapisanu u članku 27. Pravila Hrvatske čitaonice iz 1909. godine: „ Ako


družtvo inim načinom prestane, to čitava imovina prelazi u vlastničtvo zaklade za gradnju hrvatskog doma“. Javljale su se međutim i drukčije zamisli. Zanimljiva je bila ideja „da bi se virovitički Dvorac s perivojem nakon kupnje imao pretvoriti u Hrvatski dom.“ Dopis obćinskog zastupstva s doslovno navedenim prijedlogom upućen je društvima Kasino i Rodoljub, vjerojatno i drugim ondašnjim udrugama, 1912. godine, a spominje se i 1913. samo kao nadobudna zamisao. Tek poslije Prvog svjetskog rata u novostvorenoj jugoslavenskoj državi u inat velikosrpskoj politici dvadesetih godina izgrađen je Hrvatski dom i otvoren 1. rujna 1929. (godina zloglasne šestojanuarske diktature). Virovitica je tako dobila novo društveno i kulturno središte „.. jer je u toj lijepoj zgradi bila i velika dvorana s pozornicom, te su od sada u ‚Hrvatskom domu’ priređivani koncerti, plesovi, predavanja, skupštine i pučke svečanosti.“ (Horvat, Povijest grada Virovitice, str.127). Uz ovaj citat valja pripomenuti da su dvoranu koristili i športaši (Hrvatski sokol). Važno je također istaknuti da je u novu zgradu smještena i knjižnica koja na svom pečatu nosi naziv Knjižnica Hrvatskog Doma. Ta je knjižnica naslijedila knjižnu građu Kasina, a nabavljala je i nova izdanja što potvrđuju pečati na knjigama koje su sačuvane u virovitičkoj Gradskoj knjižnici i čitaonici. Radnička čitaonica i knjižnica Osnivanje i djelovanje Radničke čitaonice i knjižnice ranije se prikazivalo u kontekstu socijalnopolitičkih kretanja, odnosno sindikalnog radničkog pokreta u Hrvatskoj i monarhističkoj Jugoslaviji, ali umjesto nametnutih ideoloških obilježja valja istaknuti kulturno-prosvjetne značajke te institucije. Radnička čitaonica i knjižnica u Virovitici djelovala je od sredine 1929. do konca 1940. godine. Utemeljiteljska je skupština održana 18. srpnja 1929., a osnivanje je pokrenuo Kulturno prosvjetni odsjek Radničke komore u Zagrebu sa svrhom: „širenja prosvjete i znanja među radnicima, putem novina i knjiga“, odnosno intelektualno i kulturno uzdizanje radnika. Za prvog predsjednika je izabran Antun Španić, a za tajnika Franjo Berdin. Među djelatnim članovima češće se spominju: Adam Bergman, Antun Šimunović, Ivan Domitar, Josip Bendak, Ivan Farkaš, Antun Banovac, Josip Cenger, Josip Pordan, Julio Vuković, Valent Gazdek, Dragutin Mađarević, Ivan Samboliček, a osobito Ivan Nasić koji je obnašao dužnost tajnika i blagajnika, a napose knjižničara. O tome kako je osnovana i kako je djelovala Radnička čitaonica (i knjižnica) pisao je virovitički novinar Milan Nef u Virovitičkom listu ( god. 13/1966. od br. 539. do 561. i god. 14/1967. od br. 564. do 566.), ukupno 22 feljtonska napisa pod zajedničkim naslovom „Tragom jedne prethodnice“. Pri pisanju je koristio knjigu zapisnika (koja je sada nedostupna), fotografije i svjedočanstva tada još živih osnivača i članova Radničke čitaonice.

Poput drugih čitaonica i Radnička je priređivala različite zabave, ponajviše čajanke, ali i predavanja koja su održavali gosti iz Zagreba. Pokušaj osnivanja tamburaške sekcije nije uspio, no 1931. godine osnovan je Radnički športski klub «Jadran», pod vodstvom Adama Bergmana. Aktivnu ulogu u klubu imao je i Antun Šimunović. Zabilježena su i športska natjecanja, osobito nogometne momčadi. Kasnije se spominje šahovska sekcija (osnovana 1935. godine). Unatoč financijskim poteškoćama Radnička je čitaonica nabavljala rekvizite za sekcije pa naravno i knjige. Prema zapisničkim podacima 1935. godine bilo je samo 28 knjiga, a na kraju 1938. izbrojeno je 488 knjiga ovako razvrstanih: beletristika (285), memoari (27), sociologija, socijalna politika i ekonomija (61), filozofija, prirodne znanosti i medicina (55), povijest i pravo (32). U prijedlozima za nabavu izričito se navode djela Emila Zole («Zemlja» i «Rad»), sabrana djela Ivana Turgenjeva, te komplet Šenoinih djela, od časopisa samo «Socijalna misao». Zabilježen je i pokušaj objavljivanja «zidnih novina»… Posebno je zanimljiva ideja „leteče biblioteke od 100 knjiga“, poslije nazvane „putujućom bibliotekom“, ali nije opisana njezina praktična provedba. Posudba knjiga i broj članova spominje se statistički samo od 1935. do 1938. godine. Kroz to vrijeme bilo je posuđeno 2.133 knjige (1935. godine 34 člana, posuđene 524 knjige; 1936. godine: 37 članova, 752 knjige; 1937. godine: 38 članova, 507 knjiga; 1938. godine: 34 člana, 350 knjiga. Evidencija nije sasvim pouzdana, premda se i ranije spominju članske iskaznice, tek 1939. godine uvedena je kartoteka s karticama za svakog člana i za svaku knjigu. Članstvo kao i vodstvo mijenjalo se tijekom godina; navedeno je od 20 do 40 redovnih članova, no upisanih je katkad bilo više od 100. Pretežito su to bili drvodjelci: stolari, kolari, bačvari, radnici u pilani i šumarski radnici, a bilo je i namještenika. Na redovnoj skupštini, održanoj u ožujku 1935. rečeno je da članom čitaonice može biti svatko bez obzira na političku opredijeljenost, uz to je istaknuto da se u čitaonici ne smiju voditi političke rasprave. No dolazilo je do političkih nesuglasica među članovima pa i sukoba između HRS-a (Hrvatskog radničkog saveza) i projugoslavenskog URSS-a (Ujedinjenog radničkog sindikalnog saveza). Zabilježen je, primjerice, slučaj Antuna Ćose, zidarskog radnika koji je, navodno, državnim vlastima prijavio Ivana Nasića kao komunističkog agitatora. Epilog priče o Radničkoj čitaonici i knjižnici tridesetak godina kasnije (Virovitički list, broj 650, 20. veljače 1969.) napisala je književnica Božica Jelušić, tada virovitička srednjoškolka, prema kazivanju Benedikta Audija. Razlikuje se u ponečem od Nefova opisa rasula knjižnice, ali slično prikazuje kako su pojedinci konspirativno izvlačili iz fonda tzv. marksističku literaturu te je na početku Drugog svjetskog rata zakopali pod jednu krušku u Rezovcu, da bi je kasnije prenijeli na Papuk. Daljna sudbina te knjižne građe nije poznata, no stanovit broj knjiga (beletristike i znanstvene literature) s


pečatom Radničke čitaonice i knjižnice (biblioteke) ostao je u Virovitici i bio uvršten u fond Knjižnice Hrvatskog doma, a danas se čuva u Gradskoj knjižnici i čitaonici. Gradska knjižnica i čitaonica Poslije drugog svjetskog rata, nakon devastacije knjižničnih fondova, poglavito onih knjiga i drugih publikacija koje su imale izrazito nacionalno obilježje, od preostale knjižne građe prijašnjih knjižnica i čitaonica nastala je Narodna knjižnica, smještena najprije u secesijskoj zgradi Prve hrvatske štedionice, na početku ulice Matije Gupca. Nema podataka o knjižnom fondu, ali u napisu novinara Milana Nefa (Virovitički list“, broj 621/1968.) knjižnica je nakon osnivanja imala više od 10.000 knjiga i oko 700 članova-korisnika. Neko vrijeme Knjižnica je, prema kazivanju ondašnje knjižničarke gospođe Đurđice (Richter) Sokele, djelovala u prostoru uz Korzo, a sada je na tom mjestu nova zgrada Croatia osiguranja. Poslije i mnogo trajnije, više od trideset godina, Virovitičani su posjećivali knjižnicu i čitaonicu u prizemlju Francetićeve uglovnice na početku Gajeve ulice, sada je tamo IE-centar(Informatičko-edukacijska tvrtka). Pedesetih godina narodna knjižnica ima službeni naziv Gradska knjižnica. S obzirom da u okviru knjižnice postoji i čitaonica, to se tradicionalno ime pridodaje nazivu ustanove šezdesetih godina. Internacionalna riječ biblioteka često se koristi u hrvatskom jeziku, primjerice u nazivu nakladničkih cjelina ili nizova, pa i knjižnica, ali nije dobro kad se bibliotekom nastoji posve istisnuti domaća riječ knjižnica, što se pokušavalo u vrijeme svekolikog unitarističkog jugo-srpskog jezičnog ujednačavanja, napose sedamdesetih godina, kad je nametnuto službeno ime našoj ustanovi: Gradska biblioteka i čitaonica, što se zadržalo i onda kada je Knjižnica 1985. godine integrirana u Centar kulture u Virovitici te godinu dana kasnije preseljena u istočno prizemlje Dvorca Pejačević. Ponovo je osamostaljena 1990. godine u vrijeme uspostavljanja hrvatske demokratske državne vlasti. Virovitičani su Biblioteku

Dvorac Pejačević, istočno krilo u kojem se nalazila virovitička Gradska knjižnica i čitaonica od 1986. do 2007.

Uglovnica u kojoj se nalazila Gradska knjižnica i čitaonica 1950.-1986.

uvijek nazivali Knjižnicom, dakako, i čitaonicom. Taj je naziv napokon ozakonjen 1997. godine (Zakon o knjižnicama) i utvrđen Statutom ove ustanove. Tijekom druge polovice 20. stoljeća Gradska je knjižnica i čitaonica doživljavala razvojne promjene, ali i različite poteškoće pa i zastoje u razvoju. Knjižni fond sporo se obogaćivao, ponekad samo donacijama, a sredstva za nabavu bila su nedovoljna. Zato u starim svescima Virovitičkog lista iz 60-ih i 70-ih godina čitamo kritičke prikaze stanja u knjižnici pa i vapaje knjižničara koji traže veću potporu za nabavu knjiga i časopisa. Navedena je i usporedba: bjelovarska je knjižnica za nabavu 1970. godine dobila 30.000 dinara, a virovitička samo 1.000 dinara. Bjelovar jest veći grad, ali razlika je prevelika. Virovitička gradska knjižnica zaostajala je u razvoju i osamdesetih godina, kad je integrirana u Centar za kulturu i preseljena u istočno prizemlje Dvorca Pejačević. Opstajala je u skučenom prostoru bez stručno osposobljenih knjižničara, sve do sredine devedesetih godina. Tek na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, Gradska knjižnica i čitaonica vidljivo je napredovala,

Nova Gradska knjižnica i čitaonica


stručno se ekipirala i razvijala sve knjižnične odjele i službe, obogatila zbirke (referentnu, zavičajnu, periodiku i AV-građu) te provela informatizaciju (automatizaciju) knjižničnog poslovanja (1999-2000. godine). Ministarstvo za europske integracije instaliralo je Internet-kiosk, a Ministarstvo kulture omogućilo je nabavu računala za stručnu obradbu i posudbu knjiga te za pristup internetu i za multimedijske potrebe (igru, zabavu i učenje). Broj računala postupno se povećavao. U novom prostoru knjižnica raspolaže s tridesetak računala i drugom suvremenom elektroničkom opremom Znatno je povećan knjižni fond ( 55.000 inventarskih jedinica građe s godišnjom nabavom 4.000 do 5.000 novih knjiga i pedesetak naslova periodičkih publikacija. Veća pozornost usmjerena je prema nabavi elektroničkih publikacija, suvremenih nosača zvuka i slike. Započeta je i digitalizacija raritetne zavičajne građe. Radi poticanja na čitanje kao i za zadovoljavanje kulturnih, umjetničkih i znanstvenih potreba građana, knjižnica organizira raznolike priredbe: predstavljanje novih knjiga, književne večeri, susrete s piscima, tribine i prigodne izložbe, koncerte i drugo. Omogućena je i cjelodnevna otvorenost knjižnice i čitaonice. Zahvaljujući svemu navedenom povećavao se i broj korisnika, osobito nakon preseljena ( u ožujku 2007.) u novi prostor koji je četiri puta veći od starog i suvremenom opremom zadovoljava standarde za 21. stoljeće, Kad zaposli još jednog diplomiranog knjižničara, virovitička će knjižnica napokon preuzeti od bjelovarske knjižnice matičnu knjižničnu službu u Virovitičko-podravskoj županiji.

Privatne –obiteljske knjižnice O privatnim knjižnicama rijetko se piše i malo ih ima vrijednih spomena. U novije vrijeme brojnije i bogatije postaju fonoteke i videoteke. Informatička tehnologija nameće takve promjene. Sve veće zanimanje usmjeruje se prema elektroničkim knjigama i digitalnim knjižnicama. Samozatajni bibliofili čuvaju knjige na policama i vitrinama u skrovitosti svojih kuća ili stanova. Snobovima više i ne služe kao ukras. U antikvarijatima mijenjaju vlasnike. Katkad se knjige iz privatnih zbirki nađu u javnim knjižnicama, kao pokloni. One stvarno pripadaju zajedničkoj kulturnoj baštini. Premda gdjekad zapažamo nemaran odnos prema knjigama, ipak u svakoj kući ili stanu čuva se poneka knjiga ili knjižna zbirka, ponajprije Biblija ili lektira sačuvana iz školskih dana, kalendari, enciklopedije i rječnici, stručna literatura, češće popularno znanstvena (raznovrsni priručnici), dakako i beletristika. Neki knjigoljupci imaju poveće nizove knjiga što kupuju uz novine u kioscima po niskim cijenama. O privatnim ili obiteljskim knjižnicama nema

Knjižnice u ustanovama, udrugama i gospodarskim tvrtkama Pregled pojava i razvoja knjižnica u Virovitici bit će potpuniji ako spomenemo postojanje knjižnica u nekim društvenim ustanovama pa i gospodarskim tvrtkama. To su doduše male “ukrasne” zbirke knjiga: raznih leksikona, zbornika, monografija, nerijetko i političke publicistike (koja je u našim (ne)prilikama podlijegala čestoj reviziji i selekciji), a samo gdjekad nađu se enciklopedijska izdanja te djela svjetskih i domaćih klasika izložena na policama u direktorskim kabinetima i sindikalnim prostorijama za sastanke. Takve su knjižnice ovisile koliko o gospodarskim kretanjima toliko o političkim promjenama pa i samovolji “rukovodilaca”; stoga su povremeno “pročišćivane” i raznošene kojekuda, tijekom vremena mnoge su izgubljene, napose u privatizaciji. To se dogodilo i s vojnom knjižnicom u Domu JNA ( od 1991. Dom Garde, odnosno Dom oružanih snaga Republike Hrvatske). Značajna knjižna građa, pretežito medicinske literature skupljena je u knjižnici virovitičke Opće bolnice. Stanovit broj starih knjiga sačuvanih u virovitičkoj Gradskoj knjižnici i čitaonici nosi pečat Kotarske učiteljske knjižnice, Trgovačkog poduzeća „Drava“, Češke besede u Virovitici, Hrvatskog junaka, Hrvatske žene, sindikalnih i drugih organizacija.

Pečati virovitičkih čitaonica i knjižnica iz druge polovice 19. st. i tijekom 20. st


statističkih podataka. Knjige i knjižnice nisu obuhvaćene popisima stanovništva. Ali privatne se knjižnice spominju u hrvatskoj kulturnoj povijesti. Znameniti hrvatski plemići, crkveni ljudi, pisci i znanstvenici isticali su se u prošlosti kao skupljači knjiga koje se kao dragocjeni rariteti sada nalaze u zaštićenim fondovima najvećih naših knjižnica. Vrijedne privatne knjižnice postoje i danas. Javnosti su nepoznate, a nalaze se u kućama i stanovima prosvjetnih i kulturnih djelatnika, inženjera i pravnika, sudaca i odvjetnika, liječnika, ekonomista, trgovaca i obrtnika. Pretpostavljamo da je tako i u Virovitici. Jamačno su u davnini postojale vlastelinske knjižnice nekadašnjih gospodara virovitičkih imanja, možda već prije najezde Turaka, a napose u 18. i 19. stoljeću, primjerice obitelji Pejačević i SchamburgLippe. Mnogo je stare knjižne građe izgubljeno uslijed ratnih pustošenja, ali i nebrige nasljednika. Neke su vrijedne knjige možda i sada skrivene na tavanima, ako već nisu prodane kao stari papir ili naprosto bačene u otpad. U spašavanja knjiga važnu ulogu imaju knjižareantikvarijati koji posreduju pri kupnji i prodaji starih knjiga. U antikvarijatima se ponekad nađu knjige s imenima bivših vlasnika, osobnim potpisima ili pečatima, a veoma rijetko, samo u starim knjigama, mogu se naći pravi ex librisi, grafičke minijature s oznakom vlasnika. Dio knjiga iz privatnih knjižnica otkupila je ili dobila na dar naša Gradska knjižnica i čitaonica. Na takvim knjigama, koje se čuvaju u našoj Knjižnici, nalazimo imena i oznake da su pripadale poznatim virovitičkim obiteljima. Primjerice obitelji Plevnik, osim naljepnica njihove tiskare i knjigovežnice, vidljiv je pečat s imenom Božidara Plevnika. Na nekim je primjercima ispisano, ponegdje pečatom otisnuto prezime graditelja Rohrbachera te ime i prezime odvjetnika Milovana Gavrančića, učitelja Dragutina Paulina pa i obrtnika (kabaničara) Franje Čagljevića i drugih građana. Zaključak Knjižnice i čitaonice nekad su imale veće značenje u razvoju kulture i prosvjete te u nacionalnom buđenju i osvješćivanju. Pri tom mislimo osobito na narodne čitaonice u Hrvatskom narodnom i književnom preporodu, odnosno ilirskom pokretu, a potom i u čitaoničkom pokretu. Osnivanje čitaonica i knjižnica bio je ne samo kulturno-prosvjetni nego i domoljubno-rodoljubni čin. Školske su knjižnice zasigurno utjecale na kulturu čitanja i pisanja. Znamo da su učitelji, s intelektualnim entuzijastima iz drugih zvanja i zanimanja, bili uključeni u čitaonički pokret sredinom i drugom polovicom 19 stoljeća.. Unatoč velikim promjenama u društvenom životu, osobito u korištenju medija, knjige i periodičke publikacije čitaju se i na početku 21. stoljeća, a knjižnice se tehnološki osuvremenjuju. Korištenjem računala

razvijaju multimedijske mogućnosti i bilježe porast korisnika. Uz knjige, novine i časopise sve više se nudi AVgrađa, elektroničke publikacije i internetske informacije. Školske knjižnice se razvijaju u skladu sa suvremenim standardima odgojno-obrazovnog i knjižničnog sustava, a novouređena Gradska knjižnica i čitaonica u Virovitici nezaobilazno je kulturno-informacijsko središte Virovitice. Važniji izvori i literatura 1. Gradska knjižnica i čitaonica Virovitica: Pismohrana i Zavičajna zbirka. 2. Pravila društava u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. 3. Gradski muzej Virovitica: Zapisnik Čitaoničkoga društva KASINO u Virovitici. 4. Horvat, Rudolf. Povijest grada Virovitice. Virovitica: Ogranak Matice hrvatske, 2001. 5. Cvekan, Paškal. Virovitica i franjevci. ZagrebVirovitica, 1977. 6. Feletar, Dragutin. HPD „Rodoljub“ Virovitica 18801980: Jedno stoljeće HPD „Rodoljub“ i razvoja kulture u Virovitici, Virovitica, 1980. 7. Virovitički zbornik 1234-1984. Urednik akademik Andre Mohorovičić, Zbornik radova sa znanstvenog skupa „Virovitica u prošlosti i sadašnjosti“, održanog u Virovitici 1984. godine. JAZU (HAZU) – Zagreb, Virovitica, 1986. 8. Vodič kroz knjižnice Virovitičko-podravske županije, glavna urednica Marjana Janeš- Žulj, Virovitica: Društvo knjižničara Bilogore, Podravine i Kalničkog prigorja, 1997. 9. Zelenbrz, Ivan. Čitaonička i knjižnična tradicija u Virovitici // Zavičaj, Matica hrvatska, ogranak Virovitica, 8-10 (2000), str. 44-45. 10. Zelenbrz, Ivan. Kasina su nekad bile čitaonice // Svezak, Društvo knjižničara Bilogore, Podravine i Kalničkog prigorja, 6 (2004), str.20-22. 11. Frkin, Vatroslav. Knjižnica virovitičkoga samostana // 725 godina franjevaca u Virovitici /Zbornik radova međunarodnog simpozija / Zagreb – Osijek: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti i Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Osijeku, 2006. Str. 191-196. 12. Mataušić, Mirko J. Periodika knjižnice franjevačkog samostana – Virovitica // 725 godina franjevaca u Virovitici /Zbornik radova međunarodnog simpozija / Zagreb – Osijek. 2006. Str. 197 – 209. 13. Cifrak, Mario. Hrvatske tiskane biblije od Katančića do danas u virovitičkoj samostanskoj knjižnici // 725 godina franjevaca u Virovitici /Zbornik radova međunarodnog simpozija / Zagreb – Osijek. 2006. Str. 221 – 231.


Povijest knjižničarstva u Virovitici