Page 1

Tanja Broz, Sandra Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

Mateo Žanić: Postmodernizam i grad. Od estetizacije do privatizacije urbanih prostora

Marta Zorko, Nikola Novak: Classifying Divided Cities: the Need for

UDK 316.334:316.4 ISSN 1846-5226

Geopolitical Perspective?

Irena Kandrič: Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

Slovenia

U ovom broju pišu:

Tanja Broz, Sandra Švaljek, Mateo Žanić, Marta Zorko, Nikola Novak, Irena Kandrič

Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 105–204

Sociologija i prostor, godina 57., broj 214 (2), str. 105–204, Zagreb, svibanj–kolovoz 2019.

214 (2)


Sociologija i prostor – Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Sociology and Space – Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Adrijana Šuljok (Zagreb, Hrvatska)

Savjet časopisa – Journal Council Ognjen Čaldarović (Zagreb, Hrvatska)

Učestalost izlaženja (godišnje: 3) – Frequency (annually: 3)

Sven Hemlin (Göteborg, Švedska)

Izdavač – Publisher

Denis Janz (New Orleans, SAD)

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 11/II, P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska – Croatia Tel. (++385 01) 4810-264, 4922925, 4922-926; Fax (++385 01) 4810-263; E-mail: idiz@idi.hr

Glavna i odgovorna urednica – Editor-in-chief

Marjan Hočevar (Ljubljana, Slovenija)

Vjeran Katunarić (Zagreb, Hrvatska) Boštjan Kerbler (Ljubljana, Slovenija) Andrew Kirby (Arizona, SAD) Gottfried Küenzlen (München, Njemačka) Marek Mikuš (Halle, Njemačka) Maria de Nazaré Oliveira Roca (Lisabon, Portugal)

Ankica Marinović

Ksenija Petovar (Beograd, Srbija)

Izvršna urednica – Managing Editor

Inga Tomić-Koludrović (Zadar, Hrvatska)

Lana Peternel

Izdavanje časopisa novčano podupiru Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i izdavač.

Urednik za prikaze – Book Review Editor Josip Šipić

Tajnik – Secretary Stjepan Tribuson

Uredništvo – Editorial Board Iva Odak (Zagreb, Hrvatska) Marko Kovačić (Zagreb, Hrvatska) Tana Morić (Zagreb, Hrvatska) Anđelina Svirčić Gotovac (Zagreb, Hrvatska)

Sociologija i prostor (Sociology and Space) is published by the financial support of the Ministry of science, education and sport of the Republic of Croatia, with the assistance of the publisher (Institute for Social Research in Zagreb).

Obavijesti pretplatnicima Godišnja pretplata za Hrvatsku za pojedince iznosi 180 kn, a za ustanove i tvrtke 250 kn (cijena jednog primjerka 80 kn).

Godišnja pretplata za inozemstvo 25 €, ustanove i tvrtke 35 € (cijena jednog primjerka 12 €). Naknada za zračni prijevoz posebno se naplaćuje. Pretplate i uplatu slati na adresu: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., 10000 Zagreb, Hrvatska, OIB: 11986338639. Žiro račun kod Zagrebačke banke, Zagreb, broj 2360000-1101349645 s naznakom: za časopis “Sociologija i prostor”.

Information for Subscribers Annual subscription for Croatia is: 180 HRK for individuals, 250 HRK for institutions and firms (the price of one copy is 80 HRK). Annual subscription in other countries: 25 € for individuals, 35 € for institutions and firms (the price of one copy is 12 €). Air mail postage will be additionally charged. Annual subscription rates should be remitted, by chek only, to Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., HR-10000 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11986338639, or to the bank account no. ZAGREBAČKA BANKA IBAN: HR5823600001101349645 (for Sociologija i prostor); or, by chek only, to ALGORITAM d.o.o., Odjel izvoza, Harambašićeva 19, 10001 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11544939570, or to the bank account no. 23300031100203393 at Splitska banka d.d., Croatia (for Sociologija i prostor).


Opća obavijest autorima SOCIOLOGIJA I PROSTOR – četveromjesečnik za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje samo znanstvene radove iz sociologije prostora (urbane i ruralne sociologije) i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor (urbanizma, arhitekture, socijalne geografije, demografije, urbane ekonomije, urbane antropologije, socijalne ekologije, urbane ekologije i dr.). Opseg rukopisa – računajući bilješke, literaturu, tablice, grafičke priloge i sažetak – ne smije prelaziti 27 kartica, od kojih na svakoj može biti najviše 1.800 slovnih mjesta. Rukopisu se prilažu dva sažetka, opsega do 250 riječi, na hrvatskom i engleskom jeziku, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (najviše 8), odnosno ključni standardni pojmovi kojima se u rukopisu imenuju rabljeni teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Iznimno, specijalne bibliografije mogu biti opsega do 100 stranica, recenzija knjige i časopisa do devet (9), a prikaz knjige, monografije, bibliografije ili časopisa do pet (5) stranica. Rukopisi se upućuju na adresu: e-mail: ankica@idi.hr, lanapeternel@idi.hr Glavna i odgovorna urednica SOCIOLOGIJA I PROSTOR Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 8/III., p.p. 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska tel. (++385 01) 4922-925 i 4922-926, fax (++385 01) 4810-263 Podnošenje rukopisa podrazumijeva prijenos prava na objavljivanje, na zaštitu autorstva, te dozvole ili uskrate njegovog reproduciranja, u cijelosti ili u dijelovima, isključivo na Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

General Information to Authors SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) – Quarterly Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies publishes only scientific papers dealing with the sociology of space (both urban and rural) and related disciplines (urbanism, architecture, social geography, demography, urban economics, urban anthroplogy, social ecology, etc.). Volume of the manuscript – including notes, list of references used, tables, graphics and abstract – mustn’t exceed 27 pages, each of them having no more then 1.800 character places. The manuscript must be supplemented with two summaries, each of them up to 250 words, in Croatian and in English. After the text of abstracts give the key word list (no more than eight), key standard terms used in the manuscript to describe your theoretical approach, methodology, empirical results, or the line of reasoning. Exceptionally, special bibliographies can have up to 100 pages, peer-reviews of the books and journals up to nine (9), and surveys of the books, monographs, bibliographies or journals up to five (5) pages. The articles might be send to the following address: e-mail: ankica@idi.hr, lanapeternel@idi.hr Editor-in-chief SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 8/III., P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Croatia Phone (++385 1) 4922-925, 4922926 and 4810-264, fax (++385 1) 4810-263 Submission of the manuscript give the Institute for Social Research in Zagreb exclusive right to publish, to copyright, and to allow or deny reproduction of it, in whole or in part.

Prevoditeljica i lektorica za engleski jezik – English translation and proofreading Tana Morić

Lektorica – Lector Danijela Erceg

Suradnik za izdavačku djelatnost – Associate of Publishing Stjepan Tribuson

Dizajn – Design Igor Kuduz

Prijelom – Layout Stjepan Tribuson

Sponzorstvo, tisak i uvez – Sponsorship, printing and binding CEKIN d.o.o., Augusta Prosenika 11, Zagreb

Naklada – Circulation 200 primjeraka Tiskano u Hrvatskoj, 22. srpnja 2019. Printed in Croatia, 22th July 2019

Copyright © 2019 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – All rights reserved Radovi objavljeni u časopisu Sociologija i prostor referiraju se u sljedećim međunarodnim sekundarnim publikacijama The articles published in Sociologija i prostor (Sociology and Space) are indexed or abstracted in the following international secondary publications – SCOPUS – SocINDEX (EBSCO) – CSA SOCIOLOGICAL ABSTRACTS – CSA WORLDWIDE POLITICAL SCIENCE ABSTRACTS – CSA SOCIAL SERVICES ABSTRACT (SELECTIVE)


Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Godina 57. 56. Zagreb, svibanj-kolovoz siječanj-travanj 2019. 2018. Broj 214 210 (2) (1) str. 105-204 1-95

Sadržaj Članci Tanja Broz, Sandra Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: i kako posluju Veni Marinković: Identifikacija prostorno-razvojnih procesa hrvatskihgdje otoka analizom hrvatske zadruge?.......................................................................................................107 opremljenosti naselja centralnim funkcijama................................................................3 Mateo Postmodernizam i grad.Subjective Od estetizacije do of privatizacije urbanih prostora....139 Sreten Žanić: M. Jelić, Vukašin Kolarević: Poverty Youth in Rural Areas of Marta Zorko, Nikola Novak: Classifying Divided Cities: the Need for Geopolitical Serbia............................................................................................................................35 Sara Ursić, Perspective?................................................................................................................159 Rašeljka Krnić, Anka Mišetić: „Pop-up“ Urban Allotment Gardens - How Irena Kandrič: Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern Slovenia..............173 Temporary Urbanism Embraces the Garden Concept...............................................53 Vladimir Stojanović, Bogdan Janjušević: Industrijsko nasleđe u Vojvodini: zaštita, tipologija i moguća revitalizacija danas......................................................................71 Recenzije i prikazi

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Goran Sučić: Razvojni integrirani kurikulum u umjetničkim područjima – poli-art model Recenzije i prikazi s modulima (Azra Magdić).........................................................................................192 Brian Catlos i Sharon Kinoshita Can We Talk Mediterranean?: Conversations on Vlasta A. Ilišin, Vedrana Spajić Vrkaš: (Ur.): Generacija osujećenih. Mladi u Hrvatskoj na an Emerging Field in(Marita Medieval and Early Modern Studies (Matea Bešlić).............197 početku 21. stoljeća Grubišić-Čabo)...............................................................91 Sarah K. St. John i Mark Murphy (Ur.): Education and Public Policy in the European Union. Crossing boundaries (Ivanka Buzov).........................................................................201

105 1


Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies Volume 57 56 Zagreb, May-August January-April2019 2018 Number 214 210 (2) (1) pp. 105-204 1-95

Contents Articles Tanja Broz, Sandra Švaljek: Microcosmos of Cooperative Economics: and How Veni Marinković: Spatial Development Processes of Croatian Islands –Where the Analysis of do the Settlements Croatian Cooperatives Island in Terms ofOperate......................................................................107 the Quantity and Quality of their Mateo Žanić: Postmodernism and City. From Aestheticization to Privatization of Urban Central Functions............................................................................................................3 Sreten M.Spaces.........................................................................................................................139 Jelić, Vukašin Kolarević: Subjective Poverty of Youth in Rural Areas of Marta Zorko, Nikola Novak: Classifying Divided Cities: the Need for Geopolitical Serbia.............................................................................................................................35 Sara Ursić, Perspective?................................................................................................................159 Rašeljka Krnić, Anka Mišetić: „Pop-up“ Urban Allotment Gardens - How Irena Kandrič: Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern Slovenia..............173 Temporary Urbanism Embraces the Garden Concept...............................................53 Vladimir Stojanović, Bogdan Janjušević: Industrial Heritage in Vojvodina Today: Typology, Protection and Revitalization....................................................................71 Reviews and presentations

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Goran Developmental Integrated Curriculum in the Areas of Arts – Poli-art model ReviewsSučić: and presentations with Modules (Azra Magdić)......................................................................................192 Brian Catlos and Sharon (Eds.): Can Talk Mediterranean?: Conversations Vlasta A. Ilišin, Vedrana Spajić Kinoshita Vrkaš: Generation of We Disillusioned. Youth in Croatia at on Emerging in Medieval and Early Modern Studies (Matea Bešlić)........197 the an Beginning ofField the 21st Century (Marita Grubišić-Čabo).......................................91 Sarah K. St. John and Mark Murphy (Eds.): Education and Public Policy in the European Union. Crossing boundaries (Ivanka Buzov).............................................................201

106 2


DOI 10.5673/sip.57.2.1 UDK 334.73(497.5) Pregledni rad

Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge? Tanja Broz Ekonomski institut, Zagreb, Hrvatska e-mail: tbroz@eizg.hr

Sandra Švaljek Hrvatska narodna banka, Zagreb, Hrvatska e-mail: ssvaljek@hnb.hr SAŽETAK Cilj je ovog rada analizirati zadružno gospodarstvo u Hrvatskoj kako bi se utvrdilo u kojoj je mjeri ono prisutno, kako posluje te ukazati na probleme koji bi aktivnijim bavljenjem tim područjem mogli biti ublaženi. Analiza je pokazala da je taj segment gospodarstva u Hrvatskoj razvijen daleko manje nego što bi to objektivno bilo moguće. Zadruge obuhvaćaju vrlo malen dio hrvatskog gospodarstva te uz to u prosjeku imaju slabije poslovne pokazatelje od ostatka gospodarstva. Međutim, budući da zadruge mogu povećati učinkovitost poslovanja članova zadruge, postoji velik neiskorišteni gospodarski potencijal, koji se sastoji od mogućnosti udruživanja pojedinih poduzetnika u zadruge. Ključne riječi: zadruge, zadružno gospodarstvo, regionalna rasprostranjenost, financijski pokazatelji.

Pojam zadrugarstva nije nov niti je svojstven samo Hrvatskoj. Udruživanje u zadruge poznato je još iz 18. stoljeća, kada su osnovane prve potrošačke zadruge, dok su prve moderne zadruge osnovane u Njemačkoj i Engleskoj sredinom 19. stoljeća. Zadružno gospodarstvo zatim se proširilo u druge dijelove svijeta, te je još 1895. osnovan Međunarodni savez zadruga (engl. International Co-operative Alliance), koji je zaslužan za daljnji rast interesa za zadružno poduzetništvo. Zadruge su rasprostranjene svuda u svijetu jer pružaju idealan oblik organiziranja onima koji u poslovanju žele zadržati neovisnost kao fizičke ili pravne osobe, a istodobno iskoristiti prednosti okrupnjavanja. Okupljanje u zadrugu fizičkim osobama te malim i srednjim poduzetnicima omogućuje podjelu rizika, ulaganja u strojeve i opremu koji bi im inače bili nedostupni, lakši pristup tržištu, bolju pregovaračku poziciju

Copyright © 2019 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1. Uvod

107


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

kod nabave i plasmana proizvoda te povećava njihov kapacitet za razvoj menadžmenta, usavršavanje i istraživanje. Danas zadruge zauzimaju značajan udio u granama u kojima djeluju jaka trgovačka društva, kao što su bankarstvo, osiguranje i poljoprivreda. Osim toga, pokazalo se da su zadruge prikladan model poslovanja u brzorastućim granama kao što su zdravstvene usluge, obrazovanje, iskorištavanje obnovljivih izvora energije, poslovne usluge i stanovanje. U novije vrijeme, s pojavom ekonomije suradnje, dodatno je ojačao interes za zadruge jer zadružni poslovni model dobro odgovara takvoj vrsti poslovanja. Uz razvoj zadružnog poduzetništva u svijetu pojavljuju se i istraživanja koja se bave zadrugama, te je danas literatura o zadružnom gospodarstvu u svijetu vrlo opsežna. Istražuju se, između ostalog, financijske i operativne karakteristike zadruga te njihov utjecaj na ukupno gospodarstvo i dohodak kućanstava (Hoken i Su, 2018.). Iako se u svijetu spoznala važnost zadružnog gospodarstva, Hrvatska zaostaje i po značaju zadružnog gospodarstva i po istraživanjima koja se bave zadružnim gospodarstvom. Razloge vjerojatno treba tražiti u tome što se sam pojam zadruga poistovjećuje s prošlim sustavom te se doživljava kao relikt prošlosti, a ne kao potencijalno uspješan model poslovnog udruživanja. Stoga ovo istraživanje ima za cilj analizirati sadašnje stanje zadružnog poduzetništva u Hrvatskoj kako bi se utvrdilo u kojoj je mjeri ono prisutno u Hrvatskoj, kako posluje te ukazati na probleme koji bi aktivnijim bavljenjem tim područjem mogli biti ublaženi. U nastavku rada prikazane su karakteristike zadružnog poduzetništva u Hrvatskoj, zatim se analizira regionalna i sektorska zastupljenost zadruga te njihovi poslovni rezultati. Naposljetku slijedi diskusija i zaključci analize.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2. Karakteristike zadružnog poduzetništva u Hrvatskoj

108

Sukladno Zakonu o zadrugama (NN 34/2011), zadruga je dragovoljno, otvoreno, samostalno i neovisno društvo kojim upravljaju njezini članovi te ostvaruju, unapređuju i zaštićuju pojedinačne i zajedničke potrebe i interese (gospodarske, socijalne, obrazovne, kulturne i druge) i ostvaruju ciljeve zbog kojih je zadruga osnovana. Zadruga se temelji na zadružnim vrednotama – samopomoći, odgovornosti, demokratičnosti, ravnopravnosti, pravičnosti i solidarnosti te moralnim vrednotama poštenja, otvorenosti, društvene odgovornosti i skrbi za lokalnu zajednicu. Odnosi među članovima zadruge uređuju se na zadružnim načelima dragovoljnog i otvorenog članstva, nadzora poslovanja od strane članova, gospodarskog sudjelovanja članova zadruge i raspodjele dobiti (na razvitak zadruge, porast pričuva i na članove razmjerno poslovanju sa zadrugom), načelima samostalnosti i neovisnosti, obrazovanja, stručnog usavršavanja i informiranja članova zadruge, suradnje među zadrugama i brige za zajednicu. Definicija zadruga iz postojećeg Zakona o zadrugama odgovara onoj Međunarodne organizacije rada (engl. International Labor Organization – ILO), sadržanoj u Preporuci o unapređenju zadruga (International Labor Organization, 2002.) te u Izjavi


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

o zadružnom identitetu usvojenoj na Generalnoj skupštini Međunarodnog saveza zadruga održanoj 1995. godine u Manchesteru (International Co-operative Alliance, 1995.). U tim dokumentima međunarodnih organizacija zadruga se definira kao „samostalno udruženje osoba dobrovoljno udruženih radi ostvarivanja gospodarskih, socijalnih i kulturnih potreba i htijenja putem zajedničkog vlasništva i demokratskog upravljanja poduzećem“. Zakon o zadrugama usklađen je s navedenim ključnim međunarodnim dokumentima i u pogledu zadružnih vrednota i načela.

S druge strane, zadruge se ne osnivaju samo zbog zadovoljenja potreba svojih članova. Naime, u tržišnim ekonomijama proizvođači ili potrošači osnivaju zadruge i zbog nezadovoljstva ponašanjem profitnih poduzeća (Nilsson, 2001.). Zbog toga se ponekad na zadruge gleda kao alat za ispravljanje tržišnih neuspjeha, odnosno putem zadruga se može izbjeći plaćanje neopravdano visokih cijena u koje je ugrađen ekstraprofit monopolističkih poduzeća (Lerman i Parliament, 1990.). Ipak, unatoč brojnim pozitivnim odrednicama, zadruge su i predmet kritika, i to prvenstveno zbog potencijalno neefikasnog procesa donošenja odluka i ograničenja u pribavljanju kapitala (Kalogeras i sur., 2013.), ali i zbog moguće lošije kvalitete proizvoda i reputacije (Pennerstorfer i Weiss, 2009.; Hanf i Schweickert, 2014.). Do problema u donošenju odluka može doći zbog različitih ciljeva između članova zadruge1, ali i između članova i upravitelja zadruge, što se posebno događa kada zadruga dosegne veći stupanj kompleksnosti u poslovanju (Svendsen, 2007.). Za razliku od problema u donošenju odluka, koji se može ublažiti kada strategija poslovanja dovodi do Pareto optimalne alokacije resursa (Svendsen, 2007.), problem s kapitalom zadruge mogu riješiti različitim oblicima dokapitalizacije (Kalogeras i sur., 2009.), što im u konačnici omogućuje smanjeno zaduživanje.

1

Do različitih ciljeva dolazi zbog maksimiziranja vlastitog profita svakog pojedinog člana zadruge (Fulton and Giannakas, 2001.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Iz zadružnih vrednota i načela može se uočiti da se zadruge razlikuju od drugih oblika gospodarskog djelovanja. U prvom redu to se očituje u ciljevima, koji su kod zadruge zadovoljenje potreba članova, a kod drugih vrsta poduzeća ostvarivanje profita (Soboh i sur., 2009.). Zadruge izravno surađuju sa svojim članovima, služe im te im raspodjeljuju zadružni višak prema volumenu ostvarenih transakcija, a ne prema uloženom kapitalu. Zbog takvih razlika u ciljevima dolazi i do razlike u poslovnim strategijama i obrascima ponašanja između zadruga i drugih poduzetnika, te posljedično do razlike u financijskoj uspješnosti (Gentzoglanis, 1997.). Tako na primjer zadruge u načelu imaju niži povrat na kapital. Međutim, članovi zadruge ostvaruju druge koristi, kao što su više cijene za proizvode koje predaju zadruzi, niže cijene inputa koje nabavljaju preko zadruge te zajednički nastup na tržištu. Osim razlike u povratu na kapital, zadruge se od ostalih poduzetnika razlikuju i po zaduženosti. Naime, zadruge su često zaduženije od drugih poduzetnika zbog toga što im kapital, uz zadržanu dobit, čine samo članarine zadrugara, pa se stoga moraju više oslanjati na zaduživanje (Gentzoglanis, 1997.).

109


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

Iako literatura navodi mnoge koristi od osnivanja i poslovanja zadruga, one su, međutim, dio gospodarstva koji država često zanemaruje i koji najčešće nije predmet razrađenih javnih politika. U posttranzicijskim zemljama zadruge su osim toga i stigmatizirane (Gijselinckx i Bussels, 2014.), što predstavlja dodatnu prepreku suvremenom razvoju zadruga kao dijela njihovog gospodarskog sustava. Naime, u tim se zemljama pojam zadruge još uvijek neopravdano povezuje s ograničenjima u pogledu slobodnog raspolaganja zemljištem i tržišnog bavljenja poljoprivredom, koja je bila predmet centralnog planiranja. No, upravo suprotno, zadruge bi u tim zemljama bile idealan odgovor na stvarno stanje u pogledu zemljišta i obavljanja poljoprivredne djelatnosti. U svim tim zemljama poljoprivredno je zemljište tijekom tranzicije privatizirano tako da su nastali brojni mali i srednji posjedi i tvrtke za preradu. Takva fragmentirana struktura ne dopušta da se iskoriste prednosti ekonomije obujma, a mali poduzetnici nemaju dovoljno kapitala za ulaganja u nove tehnologije koje su potrebne kako bi poljoprivrednici dosegli visoke sanitarne i fitosanitarne standarde. Osnivanje zadruga stoga u tim zemljama predstavlja način da se postigne kritična veličina i poduzmu veća ulaganja u onom dijelu poljoprivrede koji čine mala obiteljska poljoprivredna gospodarstva.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U Hrvatskoj je od 90-ih godina prošlog stoljeća zadružno poduzetništvo također stigmatizirano kao način obavljanja djelatnosti svojstven socijalističkom društvenom uređenju, iako takva kvalifikacija nije točna (Matijašević, 2005.; Tratnik, Stracenski i Radinović, 2005.; Nedanov, Franić i Gugić, 2012.). Zadruge su se, naime, u Hrvatskoj pojavile puno prije nastanka socijalizma, a od 1960-ih godina zadruge, osobito one poljoprivredne, nisu uživale podršku tadašnjeg državnog vodstva (Mataga, 2005.). Stoga bi se moglo reći da je slika o zadrugama kao socijalističkom reliktu stvorena tijekom gospodarske transformacije zemlje, i to u interesu onih koji su se u nesređenim okolnostima tranzicije i poraća željeli domoći zadružne imovine. Zadružna imovina nije bila predmet pretvorbe i privatizacije, pa je mogla doći u ruke privatnih vlasnika samo nakon stečaja i likvidacije zadruga. Smišljeno stvaranje negativnog imidža zadruga poslužilo je lakšem dovođenju zadruga do ekonomske propasti u ionako nestabilnom gospodarskom okruženju. Imovina zadruga nakon likvidacije pripadala bi državi, a nakon toga je ta imovina često povoljno prodavana različitim interesnim skupinama (Nedanov i sur., 2012.).

110

Uzevši u obzir relativno slabu konvergenciju Hrvatske prema razvijenijim članicama EU-a, zaključuje se da je za gospodarski razvoj zemlje od važnosti svaki oblik gospodarskog djelovanja i gospodarska aktivnost u svim dijelovima zemlje. Hrvatska si stoga ne može dopustiti da zanemari zadružno poduzetništvo i da ne iskoristi prednosti tog poslovnog modela.


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

3. Regionalna i sektorska rasprostranjenost zadruga Ukupan broj zadruga u Hrvatskoj danas je relativno malen. Taj broj, doduše, raste, no ponajprije kao rezultat državne intervencije, odnosno potpora koje Ministarstvo hrvatskih branitelja daje za osnivanje braniteljskih zadruga. Prema podacima Financijske agencije, zadruga je u 2017. godini bilo 904, koliko ih je predalo financijska izvješća.2 Iako zadruge postoje u svim županijama, one nisu ravnomjerno raspoređene (tablica 1). Najviše ih je u Splitsko-dalmatinskoj (129) i Osječko-baranjskoj županiji (90) te u Gradu Zagrebu (84), odnosno upravo u onim županijama u kojima se nalazi najveći udio hrvatskih branitelja3. Najmanje se zadruga nalazi u Međimurskoj i Požeško-slavonskoj županiji (po 11), a to su županije, uz Ličko-senjsku županiju, u kojima se pak nalazi najmanji udio od ukupnog broja hrvatskih branitelja4. Osim što u Splitsko-dalmatinskoj županiji živi relativno velik udio hrvatskih branitelja koji se mogu prijaviti za korištenje potpora Ministarstva hrvatskih branitelja, u toj županiji djeluje Zadružni savez Dalmacije. Taj savez s tradicijom duljom od jednog stoljeća uspijeva pomagati postojećim i potencijalnim novim zadrugama, što je također doprinijelo tome da se u toj županiji danas nalazi najveći broj zadruga. Međutim, budući da se županije razlikuju po broju stanovnika, tako je i zastupljenost zadruga po županijama drugačija ako u obzir uzmemo veličinu županije mjerenu brojem stanovnika. U tom slučaju najviše zadruga imaju Šibensko-kninska (4,7 na 10.000 stanovnika) i Bjelovarsko-bilogorska županija (4,6 na 10.000 stanovnika). Najmanje zadruga na 10.000 stanovnika imaju Primorsko-goranska županija, Grad Zagreb i Međimurska županija (po jednu zadrugu na 10.000 stanovnika).

Međutim, teško je točno utvrditi koliko zapravo postoji zadruga, budući da se broj zadruga u Hrvatskoj razlikuje s obzirom na korišteni izvor podataka. Izvor podataka koji se koristi u ovom istraživanju godišnja su financijska izvješća koje zadruge moraju dostavljati Financijskoj agenciji. Prema tom su izvoru u 2017. godini, koja je zadnja trenutno dostupna godina za analizu, u Hrvatskoj postojale ukupno 904 zadruge. S druge strane, prema Registru poslovnih subjekata, koji vodi Državni zavod za statistiku, broj aktivnih zadruga u istoj godini iznosio je 973. Valja napomenuti da navedeni registar ima upisane sveukupno 4482 zadruge, ali su tri četvrtine neaktivne. Također, u Evidenciji zadruga i zadružnih saveza, koju vodi Hrvatski centar za zadružno poduzetništvo, stoji da je u 2016. godini bilo evidentirano 1218 zadruga (Hrvatski centar za zadružno poduzetništvo, 2017.). 3

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku i Ministarstva hrvatskih branitelja (Šućur, Babić i Ogresta, 2017.), od ukupnog broja branitelja, najveći dio branitelja živi u Gradu Zagrebu (14,7 posto) te u Splitsko-dalmatinskoj (10 posto) i Osječko-baranjskoj županiji (8,2 posto). 4

U Međimurskoj županiji živi 1,7 posto svih branitelja, dok ih je u Požeško-slavonskoj 1,8 posto (Šućur i sur., 2017.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2

111


112

Izvor: Financijska agencija.

Zagrebačka Krapinsko-zagorska Sisačko-moslavačka Karlovačka Varaždinska Koprivničko-križevačka Bjelovarsko-bilogorska  Primorsko-goranska  Ličko-senjska Virovitičko-podravska  Požeško-slavonska Brodsko-posavska Zadarska Osječko-baranjska Šibensko-kninska Vukovarsko-srijemska  Splitsko-dalmatinska  Istarska Dubrovačko-neretvanska  Međimurska Grad Zagreb UKUPNO

Županija

34 16 37 36 25 44 51 28 17 28 11 17 70 90 48 66 129 24 38 11 84 904

Broj zadruga

1,1 1,3 2,4 3,0 1,5 4,0 4,6 1,0 3,6 3,5 1,5 1,1 4,1 3,1 4,7 4,0 2,9 1,2 3,1 1,0 1,0 2,2

Broj zadruga na 10.000 stanovnika 46 50 48 29 37 103 124 147 28 49 58 140 209 174 90 245 314 45 86 52 82 2156

Broj ukupno zaposlenih u zadrugama

Tablica 1. Broj zadruga i zaposlenih u zadrugama po županijama u 2017. godini

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1,4 3,1 1,3 0,8 1,5 2,3 2,4 5,3 1,6 1,8 5,3 8,2 3,0 1,9 1,9 3,7 2,4 1,9 2,3 4,7 1,0 2,4

52,9 62,5 51,4 61,1 60,0 27,3 35,3 39,3 47,1 53,6 45,5 58,8 55,7 62,2 45,8 40,9 53,5 41,7 55,3 72,7 56,0 51,1

Prosječan broj Udio zadruga zaposlenih po bez zaposlenih zadruzi (u %) 47,1 31,3 45,9 38,9 36,0 68,2 60,8 42,9 47,1 42,9 36,4 35,3 38,6 34,4 50,0 51,5 40,3 50,0 36,8 18,2 42,9 43,8

Udio mikro zadruga (1-9 zaposlenih) (u %) 0,0 6,3 2,7 0,0 4,0 4,5 3,9 17,9 5,9 3,6 18,2 0,0 4,3 2,2 4,2 6,1 6,2 8,3 7,9 0,0 1,2 4,5

Udio malih zadruga (1049 zaposlenih) (u %)

Udio srednje velikih zadruga (više od 50 zaposlenih) (u %) 0,0 0,0 0,0 0,0 0,0 0,0 0,0 0,0 0,0 0,0 0,0 5,9 1,4 1,1 0,0 1,5 0,0 0,0 0,0 9,1 0,0 0,6

Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138


T. Broz, S. Ĺ valjek: Mikrokozmos zadruĹžnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

U svijetu, a tako i u Hrvatskoj, prema ukupnom broju najznaÄ?ajnije su poljoprivredne zadruge. Poljoprivredne zadruge u ukupnom broju zadruga u Hrvatskoj sudjeluju s udjelom od 41,7 posto, dok su idući najzastupljeniji sektori preraÄ‘ivaÄ?ka industrija, u kojoj posluje 16,6 posto svih zadruga u Hrvatskoj, te sektor usluga, u kojem se nalazi 16,2 posto svih zadruga, dok se najmanji broj zadruga nalazi se u ribarstvu i turizmu (slika 1). MeÄ‘utim, većina zadruga koje posluju u sektoru preraÄ‘ivaÄ?ke industrije zapravo se bavi preradom poljoprivrednih proizvoda, tako da udio zadruga koje se bave poljoprivredom i preradom poljoprivrednih proizvoda prelazi 50 posto. Takva visoka zastupljenost poljoprivrednih zadruga kao i njihova duga tradicija objaĹĄnjavaju zaĹĄto postoji percepcija javnosti da se zadruge odnose iskljuÄ?ivo na poljoprivredu. S druge strane, poticanje razvoja poljoprivrednih zadruga od velikog je znaÄ?aja budući da one pripomaĹžu u sigurnoj opskrbi hranom i smanjuju siromaĹĄtvo te omogućuju ravnomjerniji regionalni i ruralni razvoj. Osim toga, povećavaju prihode poljoprivrednicima na naÄ?in ĹĄto im pomaĹžu u zajedniÄ?kom nastupu na trĹžiĹĄtu (International Co-operative Alliance, 2017.). Budući da je u Hrvatskoj u 2017. godini bilo gotovo 160 tisuća obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava (Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju, 2018.), danas postoji velik neiskoriĹĄteni gospodarski potencijal u podruÄ?ju poljoprivrede, a koji se sastoji od mogućnosti udruĹživanja vrlo velikog broja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u zadruge. Upravo mogućnost okupljanja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u zadruge kako bi ostvarili jednostavniji pristup trĹžiĹĄtu moĹže pomoći u njihovoj konkurentnosti te dati poljoprivrednom sektoru priliku za snaĹžniji razvoj. Iako su u većini Ĺžupanija zadruge u sektoru poljoprivrede najbrojnije, ipak postoje i neke Ĺžupanije u kojima su zadruge u drugim sektorima znaÄ?ajnije. Tako u KoprivniÄ?ko-kriĹževaÄ?koj Ĺžupaniji najveći broj zadruga posluje u sektoru usluga i preraÄ‘ivaÄ?koj industriji, u Istarskoj Ĺžupaniji u sektoru usluga te u Gradu Zagrebu u sektoru usluga, preraÄ‘ivaÄ?koj industriji i graÄ‘evinarstvu. Slika 1. Udio zadruga u ukupnom broju zadruga po sektorima, 2017. (u %)

Slika 1. Udio zadruga u ukupnom broju zadruga po sektorima, 2017. (u %)     ͡ǥʹ ;ǥʹ

 ͳǥͲ

   ͝ǥ͚

  ͳ͸ǥʹ

Izvor: Financijska agencija.

ÂœÂ˜Â‘Â”ÇŁ ‹Â?ƒÂ?…‹Œ•Â?ƒƒ‰‡Â?…‹ŒƒǤ

   ͜ͳǥ͚ PRERAÄ?IVAÄŒKA

  ͳ͸ǥ͸



  œƒ†”—‰ƒÂ?ƒ Œ‡ œƒ’‘•Ž‡Â? ”‡Žƒ–‹˜Â?‘ Â?ƒŽ‡Â? †‹‘ —Â?—’Â?‘ œƒ’‘•Ž‡Â?‹Š — ”˜ƒ–•Â?‘ŒǤ ƒ†”—‰‡ zapoĹĄÂŽÂŒÂƒÂ˜ÂƒÂŒÂ— —Â?—’Â?‘ ʹͳ͡͸ œƒ’‘•Ž‡Â?‹Â?ƒ Č‹Â–ÂƒÂ„ÂŽÂ‹Â…Âƒ Íł), ĹĄto iznosi tek 0,2 posto ukupno œƒ’‘•Ž‡Â?‹Š— ”˜ƒ–•Â?‘ŒǤProsjeÄ?an broj zaposlenih po zadruzi iznosi 2,4 zaposlenika, ĹĄto

Œ‡znaÄ?ajno manje od prosjeÄ?nog broja zaposlenih po trgovaÄ?kom druĹĄtvu u HrvatskojÇĄ

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

GRAÄ?EVINARSTVO ͸ǥ͜

113


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

U zadrugama je zaposlen relativno malen dio ukupno zaposlenih u Hrvatskoj. Zadruge zapošljavaju ukupno 2156 zaposlenika (tablica 1), što iznosi tek 0,2 posto ukupno zaposlenih u Hrvatskoj. Prosječan broj zaposlenih po zadruzi iznosi 2,4 zaposlenika, što je značajno manje od prosječnog broja zaposlenih po trgovačkom društvu u Hrvatskoj, koji iznosi 7,7. Samo je u Brodsko-posavskoj županiji, zahvaljujući jednoj srednje velikoj zadruzi, prosječan broj zaposlenih po zadruzi viši od prosječnog broja zaposlenih po trgovačkom društvu u Hrvatskoj (8,2), dok je u ostalim županijama taj broj značajno niži od hrvatskog prosjeka. Međutim, valja imati na umu da zadruge često zadovoljavaju pojedine zajedničke potrebe članova pravnih osoba, koje pak glavninu aktivnosti obavljaju unutar svojih trgovačkih društava ili obrta te je stoga moguće očekivati da je u zadrugama zaposlen relativno malen broj ljudi. Najznačajniji sektori za zadruge zapošljavaju i najveći broj radnika (tablica 2). Tako je u zadrugama u poljoprivrednom sektoru zaposleno 43,3 posto svih zaposlenika u zadrugama, dok ih je u prerađivačkoj industriji zaposleno dodatnih 18,8 posto. Najveća se zadruga također nalazi u sektoru poljoprivrede, ima 133 zaposlena, što čini 6,2 posto ukupnog broja svih zaposlenih u zadrugama, a sjedište joj je u Brodsko-posavskoj županiji.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Prosječan broj zaposlenih po zadruzi pokazuje da najviše zaposlenika ima sektor ribarstva, odnosno više od pet zaposlenika po jednoj zadruzi (tablica 2). Drugi sektori značajno zaostaju za ribarstvom.

114

Iako zadruge zapošljavaju prosječno 2,4 zaposlenika, većina zadruga ipak nema zaposlenog ni jednog zaposlenika (tablica 1). Tek pet zadruga ima više od 50 zaposlenika, što znači da spadaju u srednje velike poduzetnike, dok ne postoji ni jedna velika zadruga prema kriteriju broja zaposlenika, odnosno ni jedna nema više od 250 zaposlenika. Najviše zadruga bez zaposlenih nalazi se u Splitsko-dalmatinskoj i Osječko-baranjskoj županiji, ali to nije iznenađujuće budući da su to županije u kojima se nalazi i najveći broj zadruga. Međutim, ono što valja istaknuti je da u nekim županijama prevladavaju zadruge bez zaposlenih, kao npr. u Međimurskoj županiji, gdje 72,7 posto svih zadruga nema ni jednog zaposlenog te Krapinsko-zagorskoj, gdje 62,5 posto zadruga nema zaposlenih. Pet srednje velikih zadruga nije koncentrirano u jednoj županiji, već su raspršene po cijeloj Hrvatskoj – u Brodskoposavskoj, Osječko-baranjskoj, Vukovarsko-srijemskoj, Međimurskoj te Zadarskoj županiji.


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

Tablica 2. Struktura zaposlenih u zadrugama, u 2017. Udio zaposlenih u ukupnom broju zaposlenih u zadrugama (u %)

Prosječan broj zaposlenih po zadruzi

Poljoprivreda

43,3

2,5

Ribarstvo

7,1

5,3

Prerađivačka industrija

18,8

2,7

Građevinarstvo

3,2

1,2

Trgovina

10,8

2,6

Turizam

6,6

3,0

Usluge

9,7

1,4

Ostalo

0,5

1,1

100,0

2,4

Sektor

UKUPNO Izvor: Financijska agencija.

4. Analiza poslovnih rezultata zadruga

Iako se zadruge po ciljevima razlikuju od drugih poduzetnika, u analizi njihovog poslovanja koriste se uobičajeni pokazatelji poslovanja poduzeća. Tako se fokus stavlja na nekoliko važnih grupa pokazatelja – pokazatelje profitabilnosti, likvidnosti, zaduženosti i aktivnosti (Chesnick, 2000.). Međutim, budući da se pomoću tih pokazatelja uspješnosti poslovanja zadruge analiziraju kao da se radi o poduzetnicima usmjerenima prema ostvarivanju dobiti, to znači da se u obzir ne uzimaju dodatne koristi koje ostvaruju članovi zadruge (Lerman i Parliament, 1991.). Ipak, svi ti pokazatelji pomažu u tome da se uoče snage i slabosti poslovanja zadruga te da se usporedi poslovanje zadruga u različitim sektorima. Osim toga, na taj se način može empirijski provjeriti razlikuju li se zaista zadruge od ostalih oblika poduzetničkog djelovanja. U nastavku je stoga prikazana analiza financijskih pokazatelja primijenjenih na zadruge, i to za sve zadruge zajedno, po sektorima, veličini i poslovnom rezultatu te je napravljena usporedba s ostalim poduzetnicima u Hrvatskoj.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Uspjeh u poslovanju važan je pokazatelj napretka gospodarskog subjekta. Međutim, značajno je jednostavnije analizirati poslovanje poduzeća koje se bazira na transakcijama s tržištem od poslovanja zadruga, koje se uglavnom temelji na transakcijama s članovima društva te za koje ne postoje jednoznačno određene cijene (Gentzoglanis, 1997.). Naime, zadruge nisu kao druga profitna poduzeća, budući da u principu ne isplaćuju dobit članovima zadruge, nego se koristi ostvaruju kroz transakcije koje se obavljaju sa zadrugom. Njihov glavni cilj nije maksimizacija profita, nego zadovoljenje potreba članova, kao primjerice nabavka povoljnijih sirovina, pristup tržištu preko zadruge ili pristup proizvodima i uslugama koje im nisu drugdje dostupne (Chesnick, 2000.). Zbog toga je uspješnost poslovanja zadruga puno teže ocijeniti, što treba imati na umu kod analize poslovnih rezultata zadruga.

115


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

4.1. Analiza ukupnih poslovnih rezultata zadruga Iako registriranih zadruga prema Registru poslovnih subjekata koji vodi Državni zavod za statistiku ima više od četiri tisuće, njih tek 904 dostavilo je u 2017. godišnja financijska izvješća Financijskoj agenciji. Međutim, ni to ne znači da su sve 904 zadruge aktivne. Naime, 22 zadruge koje su dostavile izvješća u 2017. godini nisu imale nikakve prihode ni rashode (tablica 3). Dodatnih devet zadruga nije ostvarilo ni dobit ni gubitak, a među njima je većina imala zanemarivo nizak iznos prihoda i rashoda, što također ukazuje na njihovu slabu aktivnost. S dobiti su u 2017. poslovale 554 zadruge, dok je u gubitku bilo 319 zadruga. Tablica 3. Zadruge prema poslovnom rezultatu u 2017. Broj zadruga

Udio u ukupnom broju zadruga (u %)

Broj zadruga s dobiti

554

61,3

Broj zadruga s gubitkom

319

35,3

Broj zadruga s uravnoteženim poslovnim rezultatom (bez dobiti ili gubitka)

9

1,0

Broj zadruga bez prihoda i rashoda

22

2,4

904

100,0

Ukupan broj zadruga prema FINA-i Izvor: Financijska agencija.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Zadruge obuhvaćaju malen dio hrvatskog gospodarstva. Ukupan prihod zadruga u 2017. godini iznosio je 1,6 milijardi kuna (tablica 4), što je 0,3 posto ukupnih prihoda svih trgovačkih društava5, dok je prosječni godišnji prihod po zadruzi iznosio 1,8 milijuna kuna. Zadruge su u 2017. ostvarile ukupnu neto dobit u iznosu od 29,5 milijuna kuna, dok je njihova dobit prije oporezivanja te dobit prije oporezivanja, kamata i amortizacije iznosila 38,4, odnosno 123,4 milijuna kuna.

116

Kao što zadrugama nije cilj maksimizacija profita, tako ni povrat na kapital i imovinu zadruga ne treba gledati kao isključivu mjeru njihova uspjeha. Povrat na kapital stoga se može tumačiti kao potencijalni porast internog izvora kapitala (International Co-operative Alliance, 2017.). Iako zadruge imaju pozitivan povrat na kapital i imovinu, on je ipak značajno niži nego kod poduzeća u ostatku gospodarstva (tablica 5). To upućuje na slabiji potencijal povećanja internog izvora kapitala te potrebu oslanjanja na vanjske izvore za financiranje razvoja poslovanja. Kapitalna struktura zadruga pokazuje upravo to – tek se 32,8 posto poslovanja financira iz kapitala, dok ostatak otpada na obveze, a taj je udio financiranja iz kapitala ujedno i manji nego 5

Ukupan prihod svih trgovačkih društava odnosi se na ona društva koja su dostavila Financijskoj agenciji godišnja financijska izvješća.


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

kod cjelokupnog hrvatskog gospodarstva. Ipak, takva struktura kapitala i obveza slična je drugim zadrugama u svijetu.6 Problem s kojim se općenito susreću zadruge je taj što teže dolaze do kapitala od ostalih poduzeća (International Co-operative Alliance, 2017.). Naime, inicijalni izvor financiranja za zadrugu uplate su članova zadruge. Međutim, član zadruge može izaći iz zadruge, a time i povući svoj članski ulog. To znači da kapital zadruge nije trajan, nego je podložan nestabilnosti, što otežava razvoj poslovanja zadruge.7 Osim toga, budući da zadruge imaju očekivano niži povrat na kapital te članovima s većim članskim ulogom u pravilu ne daju veća vlasnička prava, one su manje zanimljive ulagačima (Chieh i Weber, 2016.). Uz to, Hrvatska nije iznimka u odnosu države prema zadrugama. Problem u dolasku do kapitala za zadruge je taj što države često ne razumiju dovoljno potencijal zadruga da pokrenu razvoj gospodarstva (International Co-operative Alliance, 2017.) te ne smanjuju zapreke koje otežavaju poslovanje tom segmentu gospodarstva.

Zadruge ukupno

Gospodarstvo (bez zadruga)

1.644,2

663.987,8

Prosječni prihod

1,8

5,5

Ukupna neto dobit

29,5

21.790,8

Dobit prije oporezivanja

38,4

28.534,3

Dobit prije oporezivanja, kamata i amortizacije

123,4

75.455,0

Ukupna imovina (aktiva)

2.302,4

1.081.256,8

Ukupne obveze

1.547,5

650.016,9

1,7

5,4

754,9

431.239,9

Ukupni prihod

Prosječne obveze Kapital Izvor: Financijska agencija.

6

Treba napomenuti da se ovdje radi o usporedbi s najvećim zadrugama po prihodu. Kada usporedimo samo hrvatske zadruge koje ostvaruju dobit s najboljim svjetskim zadrugama, tada se uočava da hrvatske zadruge imaju veći udio kapitala u bilanci od inozemnih zadruga. 7

Taj je problem posebno izražen kod štedno-kreditnih zadruga.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 4. Odabrane stavke iz bilance i računa dobiti i gubitka zadruga i ukupnog gospodarstva u 2017., u mil. kuna

117


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

Tablica 5. Financijski pokazatelji zadruga i ukupnog gospodarstva u 2017. Zadruge ukupno

Gospodarstvo (bez zadruga)

Povrat na kapital – ROE (u %)

3,9

5,1

Povrat na imovinu – ROA (u %)

1,3

2,0

Koeficijent tekuće likvidnosti

1,0

1,1

Koeficijent ubrzane likvidnosti (u %)

0,7

0,8

Pokazatelji profitabilnosti

Pokazatelji likvidnosti

Koeficijent trenutne likvidnosti (u %)

0,1

0,2

Koeficijent financijske stabilnosti (u %)

94,0

98,2

Koeficijent financiranja

2,0

1,4

Koeficijent zaduženosti

0,7

0,6

276,5

334,7

Obrtaj zaliha (u danima)

157,0

149,1

Naplata potraživanja (u danima)

70,7

55,9

Prosječno plaćanje obveza dobavljačima (u danima)

188,5

153,7

Kapitalna struktura – obveze (u %)

67,2

60,1

Kapitalna struktura – kapital (u %)

32,8

39,9

Udio dugotrajne imovine u aktivi (u %)

52,4

66,3

Pokazatelji zaduženosti

Pokriće troškova kamata (u %) Pokazatelji aktivnosti

Kapitalna struktura i struktura imovine

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Izvor: Financijska agencija.

118

Zbog specifičnosti u pribavljanju kapitala zadruge su zaduženije od ostatka gospodarstva. Budući da se većinom oslanjaju na kreditore, a ne na vlastita sredstva, koeficijent financiranja (omjer ukupnog duga i kapitala) im iznosi dva, što je značajno više nego u ostatku gospodarstva. Osim toga, imaju nepovoljniji koeficijent zaduženosti (omjer obveza i imovine) od ostatka gospodarstva. To upućuje na relativno slabiju kreditnu sposobnost i veći financijski rizik zadruga. Drugim riječima, to znači da u slučaju poslovnih poteškoća neke zadruge neće biti u mogućnosti izvršiti sve ugovorne obveze. Osim što su relativno zadužene, zadruge nemaju ni usklađenu ročnu strukturu imovine i izvora financiranja (tablica 5). Naime, financijsku stabilnost zadruge pospješila bi uravnotežena struktura financiranja imovine. To znači da bi dugoročnu imovinu trebalo financirati iz dugoročnih izvora – kapitala i dugoročnih obveza. Međutim, zadruge dio dugotrajne imovine, iako ne prevelik dio, financiraju iz kratkoročnih izvora financiranja. To znači da je tijekom vremena korištenja imovine potrebno obnavljati kratkoročne obveze, što u slučaju likvidnosnih problema može biti otežano. Pokazatelji likvidnosti pokazuju da bi zadruge mogle imati problema s održavanjem likvidnosti. Podaci u tablici 5 pokazuju da zadruge jedva pokrivaju kratkoročne


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

obveze iz ukupne kratkotrajne imovine, što se ogleda u tome da im je koeficijent tekuće likvidnosti jednak jedan. To znači da bi u slučaju potrebe podmirivanja svih kratkoročnih obveza zadruge morale unovčiti cjelokupnu kratkotrajnu imovinu, uključujući i zalihe koje može biti problematično unovčiti u roku u kojem je potrebno podmiriti obveze. Međutim, čini se da velik dio kratkotrajne imovine zadruga čine upravo zalihe, budući da koeficijent ubrzane likvidnosti iznosi tek 0,7, odnosno zadruge u prosjeku lakše utrživom kratkotrajnom imovinom mogu pokriti tek 70 posto obveza. Zadrugama je potrebno više od pola godine da zalihe pretvore u novac potreban za daljnje poslovanje. Naime, pokazatelj koji mjeri koliko efikasno zadruga prodaje zalihe, odnosno koliko dugo u prosjeku zalihe stoje u zadruzi, pokazuje da zadrugama u prosjeku treba 157 dana kako bi prodale zalihe, što je više nego u ostatku gospodarstva. Međutim, naplata često ne slijedi odmah nakon ispostavljanja računa, te zadruge naplaćuju svoja potraživanja u prosjeku za 71 dan.

4.2. Analiza poslovnih rezultata zadruga po sektorima

Poljoprivredne su zadruge najbrojnije, ali imaju nepovoljnije financijske pokazatelje od ostalih poduzetnika u poljoprivredi. Poljoprivrednih zadruga u Hrvatskoj ima 41,7 posto, a za zadružno su poduzetništvo još značajnije ako se promotre financijski pokazatelji. Poljoprivredne zadruge ostvaruju 51,9 posto svih prihoda zadruga te upravljaju s 50,3 posto imovine zadruga. S druge strane, u dugoročnim obvezama sudjeluju samo s 37,1 posto. Poljoprivredne su zadruge u 2017. godini ostvarile neto dobit (tablica 6), međutim prosječna neto dobit po zadruzi značajno je niža u poljoprivrednim zadrugama nego u ostatku poljoprivrednog sektora te su im također i povrati na kapital i imovinu niži od ostalih poduzetnika u poljoprivredi (tablica 7). Niži povrati na kapital i imovinu ne bi trebali nužno upućivati na probleme u poslovanju, međutim i drugi financijski pokazatelji pokazuju da su poljoprivredne zadruge općenito u lošijoj financijskoj poziciji od ostatka poljoprivrednog sektora. Poljoprivredne su zadruge zaduženije, što se očituje u tome što im je omjer ukupnog duga i kapitala, kao i omjer ukupnog duga i imovine, viši nego u prosjeku u ostatku poljoprivrednog sektora. Također, mogućnost pokrića troškova kamata iz dobiti prije oporezivanja i kamata značajno je niža kod poljoprivrednih zadruga nego kod ostalih poduzetnika u poljoprivredi. Osim toga, likvidnost poljoprivrednih zadruga niža je od ostatka poljoprivrednog sektora te im je duže vrijeme potrebno za naplatu potraživanja. S druge strane, značajno brže plaćaju svoje obveze prema dobavljačima, koji su zapravo često članovi zadruge, te imaju brži obrtaj zaliha. Unatoč relativno nepovoljnim pokazateljima, istraživanja pokazuju da i u drugim

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Analiza poslovnih rezultata zadruga po sektorima može pridonijeti donošenju odluka o usmjeravanju državnih potpora u razvoj zadruga. Osim toga, analiza po sektorima može otkriti u kojim sektorima zadruge bolje funkcioniraju – u tradicionalnim kao što je poljoprivreda ili onim usredotočenim na stvaranje veće dodane vrijednosti kao što je prerađivačka industrija. Stoga će se ovo poglavlje usredotočiti na analizu poslovanja zadruga u različitim sektorima.

119


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

zemljama poljoprivredne zadruge imaju nižu profitabilnost i veću zaduženost te nižu efikasnost od drugih poduzetnika u poljoprivredi (Notta i Vlachvei, 2007.; Chaddad i Heckele, 2003.; Soboh, Lansink i Van Dijk, 2012.; Martínez-Victoria, Arcas Lario i Sánchez Val, 2018.). Tablica 6. Odabrane stavke iz bilance i računa dobiti i gubitka po sektorima u 2017., u mil. kuna

Usluge

Građevinarstvo

Turizam

144,0

112,9

51,7

27,6

5,8

7,9

5,4

1,5

1,6

0,8

0,9

0,6

Ukupna neto dobit

5,0

466,8

3,3

85,9

6,7

0,6

11,1

1,2

2,1

Dobit prije oporezivanja

8,8

608,4

4,1

103,1

8,4

0,9

12,4

1,5

2,7

Ukupna imovina (aktiva) 1.158,7 24.558,4 140,8

3.205,4

419,7

184,4

235,8

120,1

40,7

Ukupne obveze

93,7

2.329,2

260,7

88,0

241,0

107,3

27,0

3,2

8,0

1,7

1,0

1,7

1,8

0,6

47,1

876,2

159,0

96,4

-5,2

12,8

13,7

Zadruge

853,7 16.218,5 227,9

726,0 14.305,2

Prosječne obveze

1,9

Kapital

5,1

432,7 10.253,2

Hrvatska, bez zadruga

225,3

2,3

Ukupni prihod

Hrvatska, bez zadruga

1.571,9

Prosječni prihod

Zadruge

Trgovina

Ribarstvo

Prerađivačka industrija

Poljoprivreda

Izvor: Financijska agencija. Tablica 7. Financijski pokazatelji po sektorima u 2017.

Hrvatska, bez zadruga

Prerađivačka industrija

Trgovina

Usluge

Građevinarstvo

Turizam

Povrat na kapital – ROE (u %)

1,2

4,6

6,9

9,8

4,2

0,6

**

9,2

15,5

Povrat na imovinu – ROA (u %)

0,4

1,9

2,3

2,7

1,6

0,3

4,7

1,0

5,2

Koeficijent tekuće likvidnosti

0,9

1,2

1,4

1,1

1,3

0,9

1,0

1,2

0,8

Koeficijent ubrzane likvidnosti (u %)

0,6

0,8

1,1

0,4

0,6

0,6

0,8

1,1

0,7

Koeficijent trenutne likvidnosti (u %)

0,1

0,1

0,2

0,1

0,2

0,2

0,1

0,1

0,3

Koeficijent financijske stabilnosti (u %)

89,9

104,4

87,3

105,7

112,6

92,7

**

114,4

83,0

Zadruge

Zadruge

Ribarstvo

Hrvatska, bez zadruga

Poljoprivreda

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Pokazatelji profitabilnosti

120

Pokazatelji likvidnosti


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

Hrvatska, bez zadruga

Zadruge

Hrvatska, bez zadruga

Prerađivačka industrija

Trgovina

Usluge

Građevinarstvo

Turizam

Ribarstvo

Zadruge

Poljoprivreda

Koeficijent financiranja

1,7

1,3

2,0

2,5

1,6

0,9

**

8,4

2,0

Koeficijent zaduženosti

0,6

0,6

0,7

0,7

0,6

0,5

1,0

0,9

0,7

170,4

292,2

267,7

338,8

354,2

175,8

2001,1

215,9

1207,1

Obrtaj zaliha (u danima)

144,6

247,8

29,3*

1445,7*

766,5

71,1

Naplata potraživanja (u danima)

69,7

59,4

49,6

36,6

73,6

53,8

Prosječno plaćanje obveza dobavljačima (u danima)

161,3

205,9

67,4

213,6

437,6

181,8

Pokazatelji zaduženosti

Pokriće troškova kamata (u %) Pokazatelji aktivnosti

1529,7*** 1093,1*** 278,2 73,1

225,6

34,8

2411,8*** 5559,9*** 329,6

Kapitalna struktura – obveze (u %)

62,7

58,2

66,6

72,7

62,1

47,7

**

89,3

66,3

Kapitalna struktura – kapital (u %)

37,3

41,8

33,4

27,3

37,9

52,3

**

10,7

33,7

Udio dugotrajne imovine u aktivi (u %)

55,1

61,5

56,7

49,1

61,4

64,8

18,2

35,6

60,8

Napomena: * Važno je objasniti razliku u broju dana obrtaja zaliha između ribarskih zadruga i ostalih ribarskih poduzeća. Kod ribarskih zadruga taj je broj dana nizak jer članovi zadruge isporučuju zadruzi robu i naplaćuju je, što se evidentira kao trošak prodane robe, što povećava nazivnik u pokazatelju obrtaja zaliha. Kod ostalih ribarskih poduzeća, trošak je prodane robe nizak jer ribu koju prodaju sami love. Zbog toga je taj pokazatelj vrlo visok kod ostalih ribarskih poduzeća, a relativno nizak kod ribarskih zadruga. ** Ne može se izračunati jer je kapital negativan. *** Sektori građevinarstva i usluga zbog prirode posla imaju male troškove prodane robe, zbog čega su im pokazatelji obrtaja zaliha i plaćanja obveza dobavljačima nerealno visoki. Izvor: Financijska agencija.

Sektor koji se ističe po dobrim poslovnim rezultatima zadruga je ribarstvo. Ribarstvo obuhvaća tek 3,2 posto ukupnog broja zadruga, ali su zadruge u tom sektoru ostvarile najviše prosječne prihode – 7,9 milijuna kuna (tablica 6). I u većini drugih pokazatelja sektor se ribarstva ističe među zadrugama. Povrat na kapital i imovinu je, uz sektor turizma, u zadrugama u sektoru ribarstva najviši, likvidnost im je povoljna,

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kapitalna struktura i struktura imovine

121


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

a naplata potraživanja i osobito plaćanje dobavljačima povoljnije nego kod ostalih sektora (tablica 7). Kada taj sektor usporedimo s ostalim ribarskim poduzetnicima, i tada dolazimo do zaključka da ribarske zadruge posluju relativno dobro. Pritom ne treba zabrinjavati niži povrat na kapital i imovinu ribarskih zadruga od ostalih ribarskih poduzetnika, zbog ranije navedenih razlika u ciljevima. Ribarske zadruge uspijevaju imati povoljniju likvidnost i zaduženost od ostalih ribarskih poduzetnika te ispunjavaju svoje obveze brže. S druge strane, ono po čemu zaostaju financijska su stabilnost poslovanja i broj dana naplate potraživanja8. Potpore ribarskim zadrugama koje su postojale od 2010. do 2016. godine mogu se uzeti kao jedno od objašnjenja za njihove dobre poslovne rezultate. Naime, prije i neposredno nakon ulaska Hrvatske u Europsku uniju Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja u sedam je uzastopnih godina, od 2010. do 2016., dodjeljivalo potpore ribarskim zadrugama. Potpora ribarskim zadrugama bila je jedna od mjera potpore ribarskom sektoru kojima je cilj bio ojačati ribarski sektor državnom bespovratnom pomoći za kapitalna ulaganja i druga unapređenja poslovanja, kako bi taj sektor spremnije dočekao ulazak u EU i kako bi mogao konkurirati ribarskom sektoru u dotadašnjim članicama Unije. Mjera potpore ribarskim zadrugama jedinstvena je mjera po tome što su njezini korisnici izrijekom bile zadruge, a ne neki drugi pravni oblik obavljanja djelatnosti.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Svake godine Ministarstvo je donosilo za iduću godinu Pravilnik o dodjeli potpore ribarskim zadrugama (od 2010. do 2013.), odnosno Pravilnik o dodjeli potpore udruženjima u ribarstvu (od 2014. do 2016.). Naziv pravilnika promijenjen je u kasnijim godinama jer je obuhvat korisnika mjera proširen, te su osim ribarskih zadruga korisnici mjere postala i komorska udruženja, Hrvatska gospodarska komora i Hrvatska obrtnička komora. Pravilnikom se određivalo što će se točno podupirati, zatim novčani iznos potpore po korisniku za svaku mjeru i udio potpore u vrijednosti ulaganja. Konkretne mjere razlikovale su se od godine do godine, a obuhvaćale su potpore za kupnju zemljišta, zatim kupnju, izgradnju, dogradnju, adaptaciju i opremanje objekata, kupnju opreme, vozila-hladnjača i mehanizacije, plaće upravitelja ribarske zadruge i drugih administrativnih osoba, marketing i izradu poslovnog plana zadruge, osnivanje i početak rada zadruge, edukaciju članova ribarske zadruge i aktivnosti na ishođenju certifikata.

122

Najviši dopušteni iznos ukupne potpore ribarskim zadrugama varirao je od milijun kuna (2010. i 2013.) do 600 tisuća kuna (2015. i 2016.). U tablici 8 prikazani su podaci o broju dodijeljenih potpora za ribarske zadruge, ukupnom i prosječnom iznosu, za razdoblje od 2013. do 2016. godine.

8

Treba napomenuti da, iako ribarske zadruge sporije naplaćuju potraživanja od ostalih poduzetnika u sektoru ribarstva, broj dana naplate potraživanja kod ribarskih zadruga niži je i od ostalih zadruga u prosjeku i od ostatka gospodarstva.


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

Tablica 8. Potpore za razvoj ribarskih zadruga i udruženja u ribarstvu od 2013. do 2016. Broj dodijeljenih potpora

Ukupno isplaćene potpore

Prosječni iznos potpore po korisniku

2013.

12

8.729.982

727.499

2014.

14

7.102.844

507.346

2015.

17

6.264.154

368.480

2016.

19

4.149.057

218.371

Izvor: Ministarstvo poljoprivrede, Uprava ribarstva.

Prosječni dodijeljeni iznosi potpore za ribarske zadruge bili su razmjerno visoki, te su stoga mogli značajno utjecati na poboljšanje opremljenosti ribarskih zadruga, a time i na njihovu konkurentnost i financijske rezultate, te u konačnici opstanak na tržištu. Čini se da su navedene potpore ribarskim zadrugama zaista ispunile svoju svrhu, budući da i nakon prestanka dodjela potpora ribarske zadruge imaju povoljnije financijske rezultate od ostalih poduzetnika u sektoru ribarstva. Osim toga, na pozitivne učinke potpora zadrugama ukazuju i istraživanja o državnim potporama u drugim zemljama, koja pokazuju da potpore zadrugama u ključnim formativnim godinama imaju pozitivan utjecaj na njihov budući razvoj (Karami i Rezaei-Moghaddam, 2005.).

Sektor trgovine spada u srednje velike sektore prema ukupnom prihodu i imovini zadruga. Zadruge u tom sektoru u prosjeku ostvaruju 1,6 milijuna kuna prihoda te imaju milijun kuna obveza, što su, uz zadruge u sektoru turizma, najniže prosječne obveze. Ipak, ukupno gledajući, zadruge u tom sektoru imaju najniži povrat na kapital i imovinu, što se vrlo vjerojatno može pripisati velikoj konkurenciji u tom sektoru u Hrvatskoj. Zadruge u trgovini među najmanje su likvidnim zadrugama te imaju relativno slabu pokrivenost kamata s dobiti prije oporezivanja i kamata. Osim toga, zbog relativno niskog dugoročnog duga, omjer dugoročnih izvora financiranja i dugotrajne imovine ukazuje na to da se dio dugotrajne imovine financira iz kratkoročnih izvora. Budući da dugotrajna imovina ima udio u aktivi od 64,8 posto, što je najviše od svih sektora, vjerojatnost za probleme u financiranju dugotrajne imovine veća je nego kod drugih sektora.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Zadruge u prerađivačkoj industriji ostvarile su, uz zadruge u sektoru usluga, najveću ukupnu neto dobit (tablica 6). Osim toga, ono po čemu se ističu zadruge u prerađivačkoj industriji relativno je niska zaduženost. Omjer ukupnog duga i kapitala je, uz trgovinu, u tom sektoru najniži, dok omjer dugoročnog financiranja i dugotrajne imovine pokazuje da je financijska stabilnost zadruga u tom sektoru vrlo dobra te da je prerađivačka industrija, uz sektor građevinarstva, jedini sektor koji ne mora financirati dugoročnu imovinu iz kratkoročnih izvora (tablica 7). S druge strane, obrtaj je zaliha spor (767 dana), a broj dana naplate potraživanja iznosi 2,5 mjeseca, što je više nego u prosjeku u zadrugama, ali i u ukupnom gospodarstvu. Također, u odnosu na prosjek zadruga i ukupnog gospodarstva prosječan broj dana plaćanja obveza dobavljačima iznimno je visok te iznosi 438 dana.

123


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

Zadruge u sektoru usluga u 2017. godini ostvarile su najveću neto dobit, u iznosu od 11,1 milijuna kuna. Na takav poslovni rezultat sektora najviše utjecaja imala je jedna štedno-kreditna zadruga u stečaju, i to zbog ostalih poslovnih prihoda ostvarenih u 2017. godini. Bez ostalih prihoda navedene štedno-kreditne zadruge sektor usluga ostvario bi gubitak. Usluge su jedini sektor koji ima negativan kapital, i to zbog prenesenih gubitaka štedno-kreditnih zadruga iz prethodnih godina. Budući da je kapital negativan, nije moguće izračunati kapitalnu strukturu zadruga u tom sektoru ni povrat na kapital i koeficijent financiranja. I zaduženost sektora usluga pod izrazitim je utjecajem štedno-kreditnih zadruga. Naime, koeficijent zaduženosti bez štedno-kreditnih zadruga pada s 1 na 0,7. Međutim, iako se koeficijent financiranja ne može izračunati zbog negativnog kapitala, kada izostavimo štedno-kreditne zadruge, taj je omjer i dalje relativno visok (2,3), te se može reći da su zadruge u tom sektoru u prosjeku prezadužene.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Iako građevinarstvo po broju zadruga nije najmanji sektor, prema ukupnom prihodu i imovini, uz turizam, spada u najmanje značajne sektore. Zadruge u sektoru građevinarstva relativno su slične zadrugama u sektoru usluga, budući da u obama sektorima troškovi prodane robe čine relativno malen udio operativnih troškova. Sličnost između tih dvaju sektora vidljiva je i iz strukture aktive, gdje većina imovine spada u kratkotrajnu imovinu. Ipak, za razliku od sektora usluga, zadruge u građevinarstvu imaju pozitivan kapital, zbog čega je moguće analizirati kapitalnu strukturu zadruga te njihovu zaduženost. U sektoru građevinarstva kapitalna je struktura značajno okrenuta prema obvezama kao dominantnom izvoru financiranja, zbog čega je i koeficijent financiranja, koji pokazuje omjer ukupnog duga i kapitala, vrlo visok te iznosi 8,4.

124

Zadruge u sektoru turizma imaju najmanji ukupni prihod od svih sektora, međutim ostvarile su višu neto dobit nego sektor trgovine i građevinarstva zajedno. Uz niske ukupne prihode zadruge u tom sektoru imaju i najniže prosječne prihode po zadruzi (0,6 milijuna kuna) te najniže prosječne obveze zadruga (0,6 milijuna kuna). Unatoč relativno niskim prosječnim obvezama, koeficijent financiranja, zbog kapitalne strukture u kojoj sa 66,3 posto prevladavaju obveze, upućuje na relativno visoku zaduženost zadruga u tom sektoru. Koeficijent tekuće likvidnosti pokazuje da su zadruge u tom sektoru najmanje likvidne, odnosno imaju najslabiju pokrivenost kratkoročnih obveza kratkotrajnom imovinom. Međutim, velik dio kratkoročne imovine u obliku je novca u blagajni i banci, što se očituje u najvišem koeficijentu trenutne likvidnosti od svih sektora. Zadruge u sektoru turizma uspijevaju najbrže od svih sektora naplatiti svoja potraživanja, dok s druge strane sporo plaćaju svojim dobavljačima.

4.3. Analiza poslovnih rezultata zadruga prema broju zaposlenih Veličina zadruge može imati značajan utjecaj na njezine poslovne rezultate. Tako prosječni prihod po zadruzi pokazuje da, logično, veće zadruge ostvaruju i veći prosječni prihod. Međutim, ekonomija obujma postoji kada poduzetnici s većim brojem zaposlenih ostvaruju veći prihod po zaposlenom, što znači da su u takvom slučaju


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

veći poduzetnici učinkovitiji u korištenju resursa u svrhu ostvarivanja prihoda. To se djelomično vidi i kod zadruga. Zadruge koje imaju od jednog do devet zaposlenih (mikrozadruge) ostvaruju 0,7 milijuna kuna prihoda po zaposlenom, a zadruge s više od 50 zaposlenih (srednje velike zadruge) ostvaruju 1,1 milijuna kuna prihoda po zaposlenom.9 Jedino zadruge koje imaju između 10 i 49 zaposlenih (male zadruge) ostvaruju nešto niži prihod po zaposlenom od mikrozadruga (tablica 9). U usporedbi s cijelim gospodarstvom, kod kojeg postoji kontinuirani porast prihoda po zaposlenom s porastom veličine poduzeća, pokazuje se da mikro i srednje velike zadruge ostvaruju veće prosječne prihode po zaposlenom od ostalih poduzeća u Hrvatskoj. Jedina kategorija u kojoj ostala poduzeća u Hrvatskoj ostvaruju veće prihode po zaposlenom od zadruga mala su poduzeća, a to je upravo ona kategorija zadruga koja odudara od obrasca prema kojem prihodi po zaposlenom monotono rastu s rastom poduzetnika.

Bez zaposlenih

Mikro zadruge (1-9 zaposlenih)

Male zadruge (10-49 zaposlenih)

Srednje velike zadruge (više od 50 zaposlenih)

Ukupni prihod

71,0

715,1

450,6

407,5

Prosječni prihod

0,2

1,8

11,0

81,5

Prosječni prihod po zaposlenom (zadruge)

-

0,7

0,6

1,1

Prosječni prihod po zaposlenom (gospodarstvo)

-

0,5

0,7

0,7

Ukupna neto dobit/gubitak

-4,3

13,1

18,3

2,4

Dobit prije oporezivanja

-3,9

17,2

21,0

4,1

Ukupna imovina (aktiva)

460,4

901,3

649,0

291,7

Ukupne obveze

524,5

516,0

331,9

175,1

1,1

1,3

8,1

35,0

-64,1

385,3

317,1

116,6

Prosječne obveze Kapital Izvor: Financijska agencija.

9

Za zadruge bez zaposlenih nije moguće napraviti takvu vrstu analize.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 9. Odabrane stavke iz bilance i računa dobiti i gubitka zadruga prema broju zaposlenih u 2017., u mil. kuna

125


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

Tablica 10. Financijski pokazatelji zadruga prema broju zaposlenih u 2017. Srednje Mikro Male velike Bez zadruge zadruge zadruge zaposlenih (1-9 (10-49 (više od 50 zaposlenih) zaposlenih) zaposlenih) Pokazatelji profitabilnosti Povrat na kapital – ROE (u %)

*

3,4

5,8

2,0

-0,9

1,4

2,8

0,8

Koeficijent tekuće likvidnosti

0,6

1,2

1,2

1,4

Koeficijent ubrzane likvidnosti (u %)

0,6

0,9

0,6

0,7

Koeficijent trenutne likvidnosti (u %)

0,1

0,1

0,1

0,1

*

101,0

107,5

131,4

Koeficijent financiranja

*

1,3

1,0

1,5

Koeficijent zaduženosti

1,1

0,6

0,5

0,6

-30,0

364,9

427,5

169,9

Obrtaj zaliha (u danima)

555,2

119,3

264,0

102,7

Naplata potraživanja (u danima)

448,6

70,5

58,1

46,8

2.663,3

173,6

161,6

78,6

Kapitalna struktura – obveze (u %)

*

57,3

51,1

60,0

Kapitalna struktura – kapital (u %)

*

42,7

48,9

40,0

44,7

54,3

59,0

44,3

Povrat na imovinu – ROA (u %) Pokazatelji likvidnosti

Koeficijent financijske stabilnosti (u %) Koeficijenti zaduženosti

Pokriće troškova kamata (u %) Pokazatelji aktivnosti

Prosječno plaćanje obveza dobavljačima (u danima)

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kapitalna struktura i struktura imovine

126

Udio dugotrajne imovine u aktivi (u %)

Napomena: * Ne može se izračunati jer je kapital negativan. Izvor: Financijska agencija.

Na mikrozadruge, koje su uz zadruge bez zaposlenih najbrojnije te koje zapošljavaju ukupno najveći broj radnika, otpada najveći dio ukupnih prihoda i imovine zadruga – 43,5, odnosno 39,1 posto (slike 2 i 3). Te su zadruge, kao i male i srednje velike zadruge, ostvarile neto dobit, dok su zadruge bez zaposlenih ostvarile gubitak. O slaboj aktivnosti zadruga bez zaposlenih govori i to što su one ostvarile tek 4,3 posto ukupnih prihoda zadruga, a upravljaju s 20 posto ukupne imovine zadruga.


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos gdje i kako‡‰ƒ–‹˜ƒǤ posluju hrvatske zadruge? ’”‡–Š‘†‹Š ‰‘†‹ƒǡ ƒ’‹–ƒŽzadružnog Œ‡ — –‘Œgospodarstva: •—’‹‹ œƒ†”—‰ƒ

’ƒ ‹ ‘•–ƒŽ‹ ’‘ƒœƒ–‡ŽŒ‹

ukazuju na otežano poslovanje zadruga bez zaposlenih. Likvidnost –‹Š œƒ†”—‰ƒ ˜”Ž‘ Œ‡

‹•ƒǡ ’‘ƒœ—Œ— ‹œ‹‘ ‡‡ˆ‹ƒ•‘ ’‘•Ž‘˜ƒŒ‡ Osim †‘ toga,’‘ƒœƒ–‡ŽŒ‹ značajan dioƒ–‹˜‘•–‹ obveza otpada upravo na zadruge bez zaposlenih. One ȋ–ƒ„Ž‹…ƒ ͳͲȌǤ

sudjeluju s 33,9 posto u ukupnim obvezama zadruga (slika 4), dok im kratkoročne –‘‰ƒǡ ƒ‘ œƒ†”—‰‡ ‹ƒŒ— ‘œ„‹ŽŒ— ƒŒ‡”— ”ƒœ˜‹Œƒ–‹ •˜‘Œ ’‘•Ž‘˜‹ ‘†‡Ž ‹ ’‘•Ž‘˜ƒŒ‡ǡ obveze čine 35,6 posto svih kratkoročnih obveza zadruga. Zbog gubitaka u tekućoj

godini, i prenesenih gubitaka iz prethodnih godina, kapital je u „‹ toj •‡ skupini zadruonda je ali preporučljivo da œƒ’‘•Ž‡ „ƒ”‡ Œ‡†— ‘•‘„— ‘Œƒ — ’‘–’—‘•–‹ ’‘•˜‡–‹Žƒ ga negativan. Ipak i ostali pokazatelji ukazuju na otežano poslovanje zadruga bez

poslovanju u konačnici poboljšati poslovanje zadruge, ali i članova zaposlenih.zadruge. LikvidnostTo tihbizadruga vrlo je trebalo niska, dok pokazatelji aktivnosti pokazuju iznimno neefikasno poslovanje (tablica 10). Stoga, ako zadruge imaju ozbiljnu namjeru razvijati svoj poslovni model i poslovanje, onda je preporučljivo da zaposle koja zadruga bi se u potpunosti poslovanju zadruge. To bi u jebarem međujednu njimaosobu veći udio u stečajuposvetila ili pred gašenjem. konačnici trebalo poboljšati poslovanje zadruge, ali i članova zadruge. Međutim, moguće je da zadruge bez zaposlenih imaju loše poslovne rezultate jer je među njima veći udio zadruga u stečaju ili pred gašenjem.

œƒ†”—‰‡ǤMeđutim, moguće je da zadruge bez zaposlenih imaju loše poslovne rezultate jer

Slika 2.‡‰ƒ–‹˜ƒǤ Struktura ’ƒ prihoda u Slika 3. Struktura imovine zadruga u –‘Œ •—’‹‹ œƒ†”—‰ƒ ‹ ‘•–ƒŽ‹zadruga ’‘ƒœƒ–‡ŽŒ‹ Slika 2. 2017., uu% 2017., u % Struktura prihoda zadruga 2017., u % zadruga bez zaposlenih. Likvidnost –‹Š œƒ†”—‰ƒ ˜”Ž‘ Œ‡ ‡œ

”‡†Œ‡ ˜‡Ž‹‡ œƒ†”—‰‡ ͳʹǡ͹

”‡†Œ‡ ‹ ’‘ƒœ—Œ— ‹œ‹‘ ‡‡ˆ‹ƒ•‘ ’‘•Ž‘˜ƒŒ‡ ȋ–ƒ„Ž‹…ƒ ͳͲȌǤ œƒ’‘•Ž‡‹Š

˜‡Ž‹‡ Ͷǡ͵ œƒ†”—‰‡ — ƒŒ‡”— ”ƒœ˜‹Œƒ–‹ •˜‘Œ ’‘•Ž‘˜‹ ‘†‡Ž ‹ ’‘•Ž‘˜ƒŒ‡ǡ ʹͶǡͺ

‡ „ƒ”‡ Œ‡†— ‘•‘„— ‘Œƒ „‹ •‡ — ’‘–’—‘•–‹ ’‘•˜‡–‹Žƒ ‹”‘

ƒŽ‡ œƒ†”—‰‡ ʹͺǡʹ

čnici trebalo poboljšati poslovanje zadruge,œƒ†”—‰‡ ali i članova

zadruge

ƒŽ‡ Ͷ͵ǡͷ œƒ†”—‰‡ bez zaposlenih imaju loše poslovne rezultate ʹ͹ǡͶ

u stečaju ili pred gašenjem.

‡œ œƒ’‘•Ž‡‹Š ʹͲǡͲ

jer

‹”‘ œƒ†”—‰‡ ͵ͻǡͳ



Izvor: Financijska agencija.

œ˜‘”ǣ ‹ƒ…‹Œ•ƒƒ‰‡…‹ŒƒǤ



”‡†Œ‡ ‡œ ˜‡Ž‹‡ œƒ’‘•Ž‡‹Šœƒ†”—‰‡ ʹͲǡͲ ͳͳǡ͵

”‡†Œ‡ ˜‡Ž‹‡ œƒ†”—‰‡ ͳʹǡ͹

‹”‘ †”—‰‡ Ͷ͵ǡͷ

ƒŽ‡ œƒ†”—‰‡ ʹͺǡʹ



Izvor: Financijska agencija.

œ˜‘”ǣ ‹ƒ…‹Œ•ƒƒ‰‡…‹ŒƒǤ

uga u 2017., u % ”‡†Œ‡ ˜‡Ž‹‡ œƒ†”—‰‡ ͳͳǡ͵

‹”‘ œƒ†”—‰‡ ͵ͻǡͳ

ƒŽ‡ œƒ†”—‰‡ ʹͳǡͶ

‹”‘ œƒ†”—‰‡ ͵͵ǡ͵



‡œ œƒ’‘•Ž‡‹Š ͵͵ǡͻ



S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

zadruga u Slika 3. Struktura imovine zadruga u 3.  Slika 2017., u% Struktura imovine zadruga u 2017., u % Slika 4. Struktura obveza zadruga u 2017., u %

127


œƒ†”—‰‡ ͵ͻǡͳ

ʹ͹ǡͶ

Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

•ƒƒ‰‡…‹ŒƒǤ



Slika 4. Struktura obveza zadruga u 2017., u %



uktura obveza zadruga u 2017., u % ”‡†Œ‡ ˜‡Ž‹‡ œƒ†”—‰‡ ͳͳǡ͵

ƒŽ‡ œƒ†”—‰‡ ʹͳǡͶ

Izvor: Financijska agencija.

•ƒƒ‰‡…‹ŒƒǤ

‹”‘ œƒ†”—‰‡ ͵͵ǡ͵

‡œ œƒ’‘•Ž‡‹Š ͵͵ǡͻ



4.4. Analiza zadruga prema poslovnom rezultatu

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Detaljniji uvid u financijske podatke pokazuje da se u svakom sektoru pojavljuju neke zadruge koje svojim, u pravilu lošijim, rezultatima utječu na rezultate cijelog sektora. Razlog je tome što zadruga zapravo nema mnogo, te kada se one podijele u sektore, ekstremne vrijednosti imaju veći utjecaj na vrijednosti financijskih pokazatelja. Stoga su u ovom poglavlju zadruge podijeljene na one koje su u 2017. ostvarile neto dobit i one koje su ostvarile gubitak, kako bi se vidjele razlike u njihovim 28 financijskim pokazateljima. Od ukupno analizirane 904 zadruge njih 585 ili 64,7 posto poslovalo je s dobiti ili uz uravnotežene prihode i rashode, dok je preostalih 319 zadruga, odnosno 35,3 posto, poslovalo s gubitkom. Razlike u rezultatima poslovanja za te su dvije skupine zadruga, očekivano, velike. Zadruge koje su ostvarile dobit ostvaruju 91,1 posto svih prihoda zadruga te imaju 5,5 puta veće prosječne prihode po zadruzi od onih koje su ostvarile gubitak (tablica 11). Povrat na kapital zadruga koje su ostvarile dobit iznosi 9,5 posto10 (tablica 12) te se po tom pokazatelju nalaze iznad najboljih europskih zadruga, kod kojih povrat na kapital iznosi 7,6 posto, odnosno nalaze se na razini američkih zadruga 11. S druge strane, zadruge koje su ostvarile dobit upravljaju samo sa 72,4 posto ukupne imovine zadruga, što znači da efikasnije koriste imovinu u svrhu ostvarivanja prihoda.

10

Iako prema povratu na kapital zadruge koje su ostvarile neto dobit bolje stoje od gospodarstva u cjelini, ne možemo uspoređivati ta dva skupa poslovnih subjekata, budući da podaci za ukupno gospodarstvo sadrže i poduzeća koja su ostvarila gubitak. 11

128

Podatak za najbolje europske i američke zadruge odnosi se na 2015. godinu.


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

Tablica 11. Odabrane stavke iz bilance i računa dobiti i gubitka zadruga prema poslovnom rezultatu u 2017., u mil. kuna

Zadruge s neto dobiti

Zadruge u gubicima

1.497,6

146,6

Prosječni prihod

2,6

0,5

Ukupna neto dobit/gubitak

69,7

-40,2

Ukupni prihod

Dobit prije oporezivanja

78,1

-39,8

Ukupna imovina (aktiva)

1.667,8

634,6

937,4

610,0

1,6

1,9

730,4

24,5

Ukupne obveze Prosječne obveze Kapital Izvor: Financijska agencija.

Zadruge koje su poslovale s dobiti uspijevaju se oslanjati značajno više na kapital od zadruga u gubicima. Zadruge koje su poslovale s dobiti imaju 43,8 posto kapitala u strukturi izvora financiranja poslovanja, dok na obveze otpada 56,2 posto. Zadruge u gubicima puno su zaduženije, te u njihovoj kapitalnoj strukturi na obveze otpada 96,1 posto. Takav omjer kod zadruga u gubicima znači da im je koeficijent financiranja značajno viši (24,9) nego kod zadruga koje su poslovale s dobiti (1,3), odnosno da su zadruge u gubicima u prosjeku prezadužene. Slično tome i koeficijent financijske stabilnosti, koji pokazuje koliki se udio dugotrajne imovine financira iz dugoročnih izvora (kapitala i dugoročnog duga), upućuje na zaključak da zadruge u gubicima vrlo velik dio svoje dugotrajne imovine financiraju iz kratkoročnih izvora. Za razliku od toga, zadruge s dobiti u prosjeku mogu financirati svu dugotrajnu imovinu iz dugoročnih izvora financiranja.

Zadruge s neto dobiti

Zadruge u gubicima

Povrat na kapital – ROE (u %)

9,5

-163,8

Povrat na imovinu – ROA (u %)

4,2

-6,3

Koeficijent tekuće likvidnosti

1,2

0,7

Koeficijent ubrzane likvidnosti (u %)

0,8

0,6

Koeficijent trenutne likvidnosti (u %)

0,2

0,0

106,9

56,3

Pokazatelji profitabilnosti

Pokazatelji likvidnosti

Koeficijent financijske stabilnosti (u %)

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 12. Financijski pokazatelji zadruga prema poslovnom rezultatu u 2017.

129


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

Zadruge s neto dobiti

Zadruge u gubicima

Koeficijent financiranja

1,3

24,9

Koeficijent zaduženosti

0,6

1,0

525,2

-1.084,2

Obrtaj zaliha (u danima)

141,7

316,6

Naplata potraživanja (u danima)

61,4

169,2

Prosječno plaćanje obveza dobavljačima (u danima)

125,3

847,9

Kapitalna struktura – obveze (u %)

56,2

96,1

Kapitalna struktura – kapital (u %)

43,8

3,9

Udio dugotrajne imovine u aktivi (u %)

53,9

48,5

Udio kratkoročnih obveza u ukupnim obvezama (u %)

66,6

71,9

Udio zajmova u ukupnim obvezama (u %)

11,2

22,8

Koeficijenti zaduženosti

Pokriće troškova kamata (u %) Pokazatelji aktivnosti

Kapitalna struktura i struktura imovine i obveza

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Izvor: Financijska agencija.

130

I pokazatelji likvidnosti pokazuju da su zadruge koje su ostvarile dobit imale solidnije poslovanje. One su u prosjeku likvidnije od zadruga koje su ostvarile gubitak, odnosno imaju veću mogućnost podmirivanja kratkoročnih obveza. Ipak, treba napomenuti da zadruge općenito, a osobito one koje su ostvarile gubitak, imaju relativno velik udio kratkoročnih obveza u ukupnim obvezama. Točnije, zadruge koje su poslovale s gubitkom imaju udio kratkoročnih obveza u ukupnim obvezama u iznosu od 71,9 posto, a zadruge s neto dobiti 66,6 posto, dok prosjek cjelokupnog gospodarstva iznosi 48 posto. To znači da se čak i zadruge koje su poslovale s dobiti, i imaju bolje pokazatelje likvidnosti od zadruga koje su poslovale s gubitkom, mogu naći u likvidnosnim problemima, budući da moraju osigurati podmirenje većeg dijela obveza u kratkom roku. Na to upućuje i koeficijent ubrzane likvidnosti, koji pokazuje da zadruge u prosjeku nemaju dovoljno kratkoročne imovine (umanjene za zalihe) za pokrivanje kratkoročnih obveza. Osim toga, udio zajmova u ukupnim obvezama viši je kod zadruga nego u ostatku gospodarstva, što pokazuje veću bankovnu ovisnost zadruga. Taj omjer za zadruge s dobiti iznosi 11,2 posto, za zadruge s gubitkom 22,8 posto, dok za ostatak gospodarstva iznosi 9,1 posto. Pokazatelji aktivnosti pokazuju da zadruge koje posluju s dobiti efikasnije upravljaju poslovanjem. Uz pretpostavku da u objema skupinama zadruga ima zadruga iz svih sektora12, podaci pokazuju da je obrtaj zaliha dvaput sporiji u zadrugama koje 12

Trajanje držanja zaliha ovisi o sektoru, pa bi taj pokazatelj trebalo uspoređivati za slične zadruge.


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

posluju s gubitkom. To znači da zadruge koje imaju gubitak ne uspijevaju efikasno upravljati zalihama, odnosno da bi mogle imati zastarjele zalihe. Trajanje naplate potraživanja pokazuje da zadruge u gubicima 2,5 puta sporije uspijevaju naplatiti potraživanja od kupaca, odnosno da je novac predugo vezan u toj vrsti imovine. Stoga i ne iznenađuje što su pokazatelji likvidnosti u toj skupini zadruga nepovoljni. Poteškoće u poslovanju zadruga u gubicima najbolje pokazuje plaćanje obveza dobavljačima, koje je gotovo sedam puta dulje nego kod zadruga s ostvarenom dobiti. Budući da među zadrugama u gubicima prevladavaju zadruge bez zaposlenih, i to s udjelom od 62,7 posto, ponovno se pokazuje da je potrebno imati zaposlenog barem jednog radnika koji bi se u potpunosti mogao posvetiti poslovanju zadruge te kako bi zadruga imala prilike razviti poslovanje i učinkovito zadovoljavati potrebe svojih članova.

5. Zadružno poduzetništvo u Europskoj uniji i svijetu – usporedba s Hrvatskom

Unatoč postojanju institucionalnog okvira, prethodno je poglavlje pokazalo da zadružno gospodarstvo u Hrvatskoj ima relativno malen značaj. Sličnu sliku pokazuje i usporedba s Europskom unijom. U usporedbi s prosjekom Europske unije, u Hrvatskoj je puno manji broj stanovnika uključen u rad zadruga. Dok je u Europskoj uniji u prosjeku svaki četvrti stanovnik član neke zadruge, u Hrvatskoj je u zadruge učlanjeno tek pet od 1000 stanovnika (tablica 13). Tablica 13. Zadružno gospodarstvo u EU i RH

Broj zadruga

RH**

176.461

1.218

141.502.512

20.483

Broj zaposlenih u zadrugama

4.707.682

2.595

Prihod (mil. eura)

1.004.830

215,3

Broj članova zadruga

Prosječan broj članova zadruga

802

17

Prosječan broj zaposlenih u zadrugama

27

2,2

Prosječan prihod zadruga (mil. eura)

5,694

0,177

Članovi zadruga na 1000 stanovnika

277,3

4,9

2,2

0,2

Udio zaposlenih u zadrugama u ukupnom broju zaposlenih Napomena: * Podaci se odnose na 2015. ** Podaci se odnose na 2016.

Izvor za EU: Cooperatives Europe (2015.). Izvor za RH: Hrvatski centar za zadružno poduzetništvo (2017.).

Ako se Hrvatska usporedi s pojedinim članicama Europske unije za koje su raspoloživi podaci o broju članova zadruga, uočava se da se Hrvatska prema broju članova zadruga na 1000 stanovnika nalazi na samom začelju među članicama Unije (slika

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

EU*

131


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

5). Nizak broj članova zadruga na 1000 stanovnika prisutan je u svim posttranzicijskim zemljama, osobito u Češkoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, dok je nešto veći broj članova zadruga u odnosu na broj stanovnika u Litvi, Slovačkoj i Mađarskoj. U prosjeku, posttranzicijske zemlje imaju 63 zadrugara na 1000 stanovnika, dok ih stare članice Unije u prosjeku imaju čak 350. Poljska je posttranzicijska zemlja s najvećom gustoćom zadrugarstva, no i kod nje je omjer članova i broja stanovnika ispod prosjeka Unije, te iznosi 210 članova na 1000 stanovnika. Prema broju članova zadruga u odnosu na broj stanovnika u Europskoj uniji prednjače Nizozemska, s većim brojem članova zadruga nego broja stanovnika, Finska i Švedska. U nekim zemljama velik dio članstva u zadrugama odnosi se na članove zadružnih banaka i osiguravajućih društava, primjerice u Nizozemskoj, Francuskoj, Njemačkoj i Austriji. Kada bi Hrvatska željela doseći gustoću zadrugarstva Portugala, odnosno zemlje s najmanjom gustoćom zadrugarstva među starim članicama Unije, omjer članova zadruga u odnosu na stanovništvo u Hrvatskoj bi se trebao uosmerostručiti. Slika 5. Članovi zadruga na 1000 stanovnika u zemljama Europske unije u 2015.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Izvor: Cooperatives Europe (2015.).

132

Sličnu sliku o zadružnom poduzetništvu pružaju i drugi pokazatelji. Prosječan broj članova zadruga u Hrvatskoj iznosi tek 17, dok zadruge u EU-u u prosjeku okupljaju preko 800 članova. Malen je i broj osoba koje rade u zadrugama. Radi se, u prosjeku, o tek dvije zaposlene osobe po zadruzi, za razliku od prosjeka EU-a, gdje zadruge zapošljavaju prosječno 27 osobe. Osim toga, zaposleni u zadrugama u EU-u čine 2,2 posto svih zaposlenih, dok u Hrvatskoj taj udio iznosi tek 0,2 posto. U Hrvatskoj prihod koji ostvaruju zadruge u prosjeku iznosi manje od 200 tisuća eura, dok zadruge u Europskoj uniji ostvaruju u prosjeku prihode od gotovo 5,7 milijuna eura. Ipak, usporedba financijskih pokazatelja najboljih svjetskih zadruga i zadruga u Hrvatskoj koje su u 2017. ostvarile neto dobit pokazuje da se zadruge u Hrvatskoj


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

mogu uspoređivati s uspješnim svjetskim zadrugama (tablica 14).13 Povrat na kapital i imovinu viši im je nego u prosjeku u svijetu, odnosno uspješne zadruge u Hrvatskoj usporedive su sa zadrugama iz Amerike. S druge strane, uspješne zadruge u Hrvatskoj ovise više o vlastitim izvorima kapitala za financiranje poslovanja, što bi moglo upućivati na konzervativniju poslovnu politiku zadruga, manjak poslovnih prilika koje bi iziskivale zaduživanje ili na otežan pristup vanjskom financiranju, zbog čega se domaće zadruge više oslanjaju na vlastito financiranje. Usporedba hrvatskih zadruga koje su ostvarile neto dobit s najboljim svjetskim zadrugama pokazuje da, iako zadrugarstvo još uvijek ima relativno mali značaj za hrvatsko gospodarstvo, treba poticati osnivanje zadruga. Naime, budući da hrvatske zadruge koje ostvaruju neto dobit imaju poslovne rezultate na razini uspješnih svjetskih zadruga, može se zaključiti da dobro upravljane zadruge i u Hrvatskoj mogu ostvariti rezultate usporedive s uspješnim svjetskim zadrugama. Tablica 14. Financijski pokazatelji zadruga u svijetu i Hrvatskoj Kapitalna struktura – ukupne obveze

Kapitalna struktura – kapital

Povrat na kapital

Povrat na imovinu

Svijet*

72,9

27,1

8,3

2,2

Amerike*

70,8

29,2

9,5

2,7

Azija i Pacifik*

69,4

30,6

7,5

2,2

75

25

7,6

2,0

56,2

43,8

9,5

4,2

Europa* Hrvatska (zadruge s neto dobiti)**

Napomena: * Podaci se odnose na 2015. ** Podaci se odnose na 2017. Izvor za svijet: International Co-operative Alliance (2017.). Izvor za RH: Financijska agencija.

Zahvaljujući svojim značajkama, odnosno razlikama u odnosu na organizacije koje djeluju sa svrhom ostvarivanja dobiti, kao i načelima na kojima se temelji njihov rad, zadruge imaju posebnu društvenu ulogu. Zadruge u prvi plan stavljaju potrebe svojih članova i podršku lokalnoj zajednici u kojoj djeluju. Također, zadruge su, za razliku od profitnih organizacija, spremne raditi s minimalnim prinosom ili na točki pokrića. Stoga njih mogu osnivati i voditi osobe koje inače ne bi imale pristup tržištu rada, te stjecati poduzetnička i upravljačka iskustva. Osim toga, s obzirom na to da omogućuju zadržavanje stanovništva u slabije razvijenim krajevima, da pridonose 13

Budući da samo za najbolje svjetske zadruge postoje dostupni podaci, usporedba s Hrvatskom rađena je na temelju zadruga koje su u 2017. godini ostvarile neto dobit.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

6. Diskusija i zaključak o stanju zadružnog gospodarstva

133


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

stvaranju kvalitetnih radnih mjesta i da omogućuju zapošljavanje osoba s invaliditetom i većim rizikom od socijalne isključenosti, smatra se da zadruge pozitivno utječu na ublažavanje siromaštva. Unatoč važnoj društvenoj ulozi zadruga, analiza provedena u ovom radu pokazala je da je zadružno poduzetništvo u Hrvatskoj razvijeno daleko manje nego što bi to objektivno bilo moguće. Naime, zadruge obuhvaćaju neznatan dio hrvatskog gospodarstva te uz to u prosjeku imaju slabije poslovne pokazatelje od ostatka gospodarstva. Zadruge imaju niže prosječne prihode po zadruzi, niže povrate na kapital i imovinu, manje su likvidne te su zaduženije od ostalih poduzetnika u gospodarstvu. Iznimka su zadruge u sektoru ribarstva, koje u mnogim pokazateljima bolje stoje od drugih sektora i od ostalih poduzetnika u ribarstvu. Može se pretpostaviti da su na poslovanje tog sektora pozitivno djelovale potpore ribarskim zadrugama, pa se temeljem tog iskustva nositeljima ekonomske politike može preporučiti da zadrugama omoguće pristup mjerama državnih potpora koje su dostupne drugim poduzetnicima te da oblikuju ciljane mjere koje bi osnažile postojeće zadruge i potaknule osnivanje novih.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Naime, u Hrvatskoj postoji vrlo malo mjera javnih politika namijenjenih upravo zadrugama, odnosno te se mjere svode na mjere potpore braniteljskim zadrugama te na mogućnost dobivanja financijske potpore za početak rada proizvođačkih organizacija. To, međutim, ne znači samo da zadružni pravni oblik nije favoriziran u odnosu na druge pravne oblike. Naprotiv, on je diskriminiran budući da su zadruge isključene iz kruga korisnika mjera državnih potpora za male i srednje poduzetnike, koje se uglavnom odnose na trgovačka društva i obrte. Nadalje, osim trgovačkih društava i obrta, od zadruga su u povoljnijem položaju u smislu pristupa mjerama državne potpore i obiteljska poljoprivredna gospodarstva kao i neprofitne organizacije. Natječaji za financijske potpore obiteljskim poljoprivrednim gospodarstvima i udrugama redovno se objavljuju kako na državnoj razini, za sredstva iz državnog proračuna, tako i na lokalnoj i regionalnoj (područnoj) razini, za sredstva proračuna općina, gradova i županija.

134

Mjere državne potpore imale su velik utjecaj na nastanak obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava. No, s obzirom na to da se radi o obliku gospodarenja koji nije zaseban pravni oblik, koji je stoga u velikoj mjeri izvan domašaja nadzora državnih institucija i koji je vrlo usitnjen, on ne može biti efikasan kao zadružni oblik. Istodobno, država nije svojim javnim politikama promovirala zadružni oblik gospodarenja u poljoprivredi kao onaj koji je gospodarski racionalniji jer u bitno većoj mjeri može pridonijeti iskorištavanju prednosti ekonomije obujma. Stoga danas postoji velik neiskorišteni gospodarski potencijal u području poljoprivrede, a koji se sastoji od mogućnosti udruživanja velikog broja obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava u zadruge. Zadruge, osim u slučaju malih zadruga, ostvaruju veći prihod po zaposlenom od ostatka gospodarstva. Iz toga se može zaključiti da zadružni način poslovanja može pružiti određene prednosti. Jedan od razloga za veću učinkovitost zadruga mogućnost je prebacivanja određenih funkcija poslovanja na zadruge, koje onda obavljaju


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

te funkcije za više članova. To znači da se na zadrugu može gledati kao na svojevrsni outsourcing – poslovni subjekt koji može bolje obavljati neke poslovne funkcije za poduzetnika, a pritom poduzetnik sam ne treba dodatno zapošljavati. Na taj se način povećava učinkovitost poslovanja članova zadruge, ali i same zadruge zbog specijalizacije za određene poslove. Iako su zadruge prisutne u svim županijama, one nisu ravnomjerno raspoređene. U nekim županijama, primjerice u Splitsko-dalmatinskoj, zadruge su prepoznate kao poželjan model poslovnog udruživanja, dok u nekim županijama posluje relativno malen broj zadruga. Neravnomjerna rasprostranjenost zadruga stoga upućuje na potrebu uspostavljanja i jačanja krovne institucije za zadružno poduzetništvo te njezine aktivnosti u promoviranju osnivanja zadruga, osobito u županijama u kojima su one danas rijetke. Budući da je analiza pokazala da postoje zadruge koje imaju vrlo dobre poslovne rezultate, čini se da bi predstavljanje uspješnih zadruga moglo pozitivno utjecati na promociju zadrugarstva. Informiranjem o primjerima dobre prakse potencijalni se osnivači i članovi zadruge iz prve ruke mogu uvjeriti u prednosti zadružnog poduzetništva. Sve to pokazuje da kvalitetno pripremljene mjere i dobro strukturirana krovna institucija za zadružno poduzetništvo mogu pridonijeti afirmaciji tog dijela gospodarstva.

1. Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju (2018). Godišnje izvješće o radu Agencije za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju. https://www.apprrr.hr/wp-content/uploads/2018/05/Izvje%C5%A1%C4%87eo-radu-APPRRR-a-za-2017.pdf. 2. Chaddad, F. R. and Heckelei, T. (2003). Access to Capital and Firm-Level Investment Behavior in Food Industries: A Comparison of Cooperatives and Publicly Traded Firms. Annual Meetings of the American Agricultural Economics Association, July 27-30, Montreal, Canada. 3. Chesnick, D. S. (2000). Financial Management and Ratio Analysis for Cooperative enterprises. Washington: U.S. Department of Agriculture. 4. Chieh, T. S. and Weber, C. T. (2016). Editors’ Foreword, in: Chieh, T. S. and Weber C. T. (Eds.). The Capital Conundrum for Co-operatives. Brussels: International Co-operative Alliance. 5. Cooperatives Europe (2015). Cooperative Europe Key Figures 2015; The Power of Cooperation. https://coopseurope.coop/resources/projects/power-cooperationcooperatives-europe-key-figures-2015. 6. Fulton, M. and Giannakas, K. (2001). Organizational Commitment in a Mixed Oligopoly: Agricultural Cooperatives and Investor-owned Firms. American Journal of Agricultural Economics, 83 (5): 1258–1265. 7. Gentzoglanis, A. (1997). Economic and Financial Performance of Cooperatives and Investor-Owned Firms: An Empirical Study, in: Nilsson, J. and van Dijk, G. (Eds.). Strategies and Structures in the Agro-Food Industries. Assen: Van Gorcum & Comp: 171-182.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

135


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

136

8. Gijselinckx, C. and Bussels, M. (2014). Farmers’ Cooperatives in Europe: Social and Historical Determinants of Cooperative Membership in Agriculture. Annals of Public and Cooperative Economics, 85 (4): 509-530. 9. Hanf, J. H. and Schweickert, E. (2014). Cooperatives in the Balance Between Retail and Member Interests: The Challenges of the German Cooperative Sector. Journal of Wine Research, 25 (1): 32-44. 10. Hoken, H. and Su, Q. (2018). Measuring the Effect of Agricultural Cooperatives on Household Income: Case Study of a Rice Producing Cooperative in China, Forthcoming in Agribusiness. DOI: https://doi.org/10.1002/agr.21554. 11. Hrvatski centar za zadružno poduzetništvo (2017). Godišnje izvješće o stanju zadružnog poduzetništva za 2016. godinu. http://www.zadruge.coop/upload_ data/site_files/godisnje-izvjesce-o-stanju-zadruznog-poduzetnistva-2016.pdf. 12. International Co-operative Alliance (Međunarodni savez zadruga) (1995). Izjava o zadružnom identitetu (Statement on the Co-operative Identity), Generalna skupština Međunarodnog saveza zadruga, Manchester (23. rujna 1995). 13. International Co-operative Alliance (2017). World Co-operative Monitor – Exploring the Co-operative Economy. https://monitor.coop/sites/default/files/publication-files/wcm2017-web-1135474837.pdf. 14. International Labor Organization (Međunarodna organizacija rada) (2002). Preporuka o unapređenju zadruga (Promotion of Cooperatives Recommendation), R193 - Recommendation Concerning Promotion of Cooperatives Geneva, 90th ILC session (20 June 2002). 15. Kalogeras, N.; Pennings, J. M. E.; van der Lans, I. A.; Garcia, P.; van Dijk, G. (2009). Understanding Heterogeneous Preferences of Cooperative Members. Agribusiness, 25 (1): 90-111. 16. Kalogeras N.; Pennings, J. M. E.; Benos, T.; Doumpos, M. (2013). Which Cooperative Ownership Model Performs Better? A Financial-Decision Aid Approach. Agribusiness, 29 (1): 80-95. 17. Karami, E. and Rezaei-Moghaddam, K. (2005). Modeling Determinants of Agricultural Production Cooperatives’ Performance in Iran. Agricultural Economics, 33: 305-314. 18. Lerman, Z. and Parliament, C. (1990). Comparative Performance of Cooperatives and Investor-Owned Firms in US Food Industries. Agribusiness, 6 (6): 527-540. 19. Lerman, Z. and Parliament, C. (1991). Size and Industry Effects in the Performance of Agricultural Cooperatives. Agricultural Economics, 6: 15-29. 20. Martínez-Victoria, MC.; Arcas Lario, N. and Sánchez Val, M. M. (2018). Financial Behavior of Cooperatives and Investor-owned Firms: An Empirical Analysis of the Spanish Fruit and Vegetable Sector. Agribusiness, 34 (2): 456-471. 21. Mataga, Ž. (2005). Poljoprivredno zadrugarstvo u Hrvatskoj: razvoj i temeljni problemi. Sociologija sela, 43 (1): 17-42. 22. Matijašević, A. (2005). Zadružno zakonodavstvo u Hrvatskoj: razvoj i problemi legislative poljoprivrednog zadrugarstva. Sociologija sela, 43 (1): 153-170. 23. Nedanov, A.; Franić, R. i Gugić, J. (2012). Analiza zadružnog zakonodavstva Republike Hrvatske, u: Pospišil, M. (Ur.). Zbornik radova s 47. Hrvatskog i 7. Međunarodnog Simpozija Agronoma. Zagreb: Agronomski fakultet: 212-216. 24. Nilsson, J. (2001). Organisational Principles for Co-operative Firms. Scandinavian Journal of Management, 17: 329–356.


T. Broz, S. Švaljek: Mikrokozmos zadružnog gospodarstva: gdje i kako posluju hrvatske zadruge?

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

25. Notta, O. and Vlachvei, A. (2007). Performance of Cooperatives and InvestorOwned Firms: The Case of the Greek Dairy Industry, in: Karantininis, K. and Nilsson, J. (Eds.). Vertical markets and cooperative hierarchies - The Role of Cooperatives in the Agri-Food Industry. Dordrecht: Springer: 275-285. 26. Pennerstorfer, D. and Weiss, C. R. (2012). Product Quality in the Agri-food Chain: Do Cooperatives Offer High-quality Wine? European Review of Agricultural Economics, 40 (1): 143-162. 27. Soboh, R. A. M. E.; Oude Lansink, A.; Giesen, G.; van Dijk, G. (2009). Performance Measurement of the Agricultural Marketing Cooperatives: The Gap between Theory and Practice. Review of Agricultural Economics, 31 (3): 446-469. 28. Soboh, R.; Oude Lansink, A. and Van Dijk, G. (2012). Efficiency of Cooperatives and Investor Owned Firms Revisited. Journal of Agricultural Economics, 63 (1): 142-157. 29. Svendsen, S. V. (2007). Lock-in of Farmers in Agricultural Cooperatives – Reviving the Effect of Exit by Means of Constitutional Amendments, in: Karantininis, K. and Nilsson, J. (Eds.). Vertical markets and cooperative hierarchies - The Role of Cooperatives in the Agri-Food Industry. Dordrecht: Springer: 115-136. 30. Šućur, Z.; Babić, Z. i Ogresta, J. (2017). Demografska i socioekonomska obilježja hrvatskih branitelja. Zagreb: Državni zavod za statistiku i Ministarstvo hrvatskih branitelja. 31. Tratnik, M.; Stracenski, M. i Radinović, S. (2005). Zadrugarstvo: čimbenik stabilnosti, kompetitivnosti i konkurentnosti malenih poljoprivrednih gospodarstava. Sociologija sela, 43 (1):195-213. 32. Zakon o zadrugama, Narodne novine 34 od 2011.

137


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 107-138

Pregledni rad

Tanja Broz Institute of Economics, Zagreb, Croatia e-mail: tbroz@eizg.hr Sandra Ĺ valjek Croatian National Bank, Zagreb, Croatia e-mail: ssvaljek@hnb.hr

Microcosmos of Cooperative Economics: Where and How do the Croatian Cooperatives Operate Abstract The goal of this paper is to analyse cooperative economics in Croatia in order to determine its presence, financial performance, and indicate the problems that might be mitigated by a more active engagement with this sector. The analysis revealed that this segment of the Croatian economy is far less developed than it would objectively be possible. Cooperatives cover a very small part of the Croatian economy and have, on average, inferior financial indicators when compared to the rest of the economy. However, since cooperatives may increase the efficiency of the members’ businesses, there is a large unexploited economic potential, which consists of the individual entrepreneurs’ possibility to jointly constitute a cooperative.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: cooperatives, cooperative economy, regional distribution, financial indicators.

138


DOI 10.5673/sip.57.2.2 UDK 316.343.55:72“1960/2019“ Pregledni rad

Postmodernizam i grad. Od estetizacije do privatizacije urbanih prostora Mateo Žanić Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – područni centar Vukovar, Hrvatska e-mail: mateo.zanic7@gmail.com SAŽETAK U ovom se radu ispituje na koje su se načine tumačenja postmodernizma bavila pitanjima značajnih promjena u urbanim prostorima. Praćenje tih promjena od šezdesetih godina dvadesetog stoljeća otkriva da su se rasprave oko postmodernizma dominantno vodile unutar triju tematskih područja, a to su arhitektura i izgradnja grada, kapitalističke transformacije grada te reprezentiranje grada. Nakon razmatranja ključnih radova koji su se bavili postmodernom arhitekturom, suvremenim kapitalizmom i teškoćama predstavljanja urbanog prostora, analizira se utjecaj društvenih promjena karakterističnih za postmodernizam na urbane transformacije. Rekonstruiraju se tako estetizacija, privatizacija i fragmentacija grada kao rezultati pojave potrošačkog društva, potrage za novim kolektivnim identifikacijama te pojačanje brige za zadovoljenje osobnih potreba. Ključne riječi: urbani prostor, postmoderna arhitektura, potrošačko društvo, fragmentacija, estetizacija, privatizacija.

Pojmovi postmoderne i postmodernizma, kojima se nastojalo označiti novo razdoblje ili, nešto skromnije, skup obilježja koja karakteriziraju nove pojave u kulturi i društvu, izazvali su krajem dvadesetog stoljeća niz polemika (Welch, 1993.; Huyssen, 1999.; Kumar, 2005.). Pojmovnoj zbrci pogodovalo je i to što su osim za detektiranje kulturnih i društvenih promjena ti pojmovi služili za označavanje novih teorijskih pristupa u društvenim i humanističkim znanostima. Široka upotreba pojma dovest će do toga da se svako predstavljanje postmodernizma suočava s određenim teškoćama, koje proizlaze iz toga što su teorije postmodernosti izrazito eklektične u svojim izvorima te se dosta razilaze u iznošenju ključnih teza (Kumar, 2005.). U različitim oblicima ti su se pojmovi javljali gotovo od početka dvadesetog stoljeća. Rudolf Pannowitz je tako, slijedeći Nietzscheove ideje, još 1917. godine razmatrao postmodernog čovjeka kao onog koji treba prevladati dekadenciju i nihilizam moderne. Postmodernizam se potom javlja 1934. kod Federica de Onisa pa opet 1947. o njemu piše Arnold Toynbee. Ipak, tek će od rasprava iz šezdesetih godina vođenih

Copyright © 2019 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1. Uvod – tumačenja postmodernizma, prostor i društvo

139


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 139-157

u Sjedinjenim Američkim Državama oko vrijednosti suvremene književnosti postmoderna zadobiti status „istinskog pojma“ (Welch, 1993.:14). Nakon što je izvorno rabljen u književnosti, pojam se širi te se počinje koristiti i u drugim područjima, kao što su arhitektura, slikarstvo, filozofija, sociologija, geografija i urbanizam. Do kraja se dvadesetog stoljeća tako gotovo u svim znanstvenim područjima javila rasprava o postmoderni i postmodernizmu, premda dakako ne istim intenzitetom i istim žarom. Uzeti zajedno, različiti pristupi kulturi, društvu i filozofiji nastojali su detektirati različite postmoderne trendove koji zapadna društva nakon 60-ih ili 70-ih godina dvadesetog stoljeća čine različitima od istih društava u ranijoj fazi, koju su karakterizirali moderni trendovi. Usprkos tome, različite pristupe povezuje dominantna ideja postmodernizma, a to je odmak od integrirajućih, univerzalističkih principa u društvu i kulturi te usredotočenje na različitost, pa i njeno promicanje (Silverman, 1999.; Naisbitt, 2005.). Variranje ideje različitosti isprepliće se s nizom raznolikih, pa i proturječnih faktora koji govore o tome što postmodernizam jest i što bi trebao biti, zašto je dobar i zašto štetan. Sve to dolazi do izražaja i u tumačenju prostora u kontekstu postmodernizma. Zanimljivo je napomenuti da se paralelno s raspravama oko postmodernizma počinje isticati „prostorni zaokret“ u društvenim i humanističkim znanostima. Geografi, pa i arhitekti postaju sve češći sudionici teorijskih rasprava o značaju suvremenog doba, dok se istovremeno prostor sve više kao faktor uključuje u analize društvene promjene (Murphet, 2004.; Soja, 2013.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U ovom je radu stoga cilj razmotriti različite pristupe urbanom prostoru te izdvojiti ključne procese koji su karakteristični za postmodernizam. Pokazat će se pritom da se mapiranju postmodernističkih pristupa može najbolje prići kroz tri područja: artikuliranje postmodernizma u arhitekturi, analize restrukturiranja kapitalizma te epistemološka propitivanja spoznaje prostora. Upravo su se u tim tematskim okvirima u rasprave uključivali neki od vodećih zagovornika ali i kritičara postmodernizma. Nakon toga razmotrit će se društveni procesi koji se vezuju uz postmodernizam te njihove prostorne konzekvence. Kao rezultat društvenih promjena manifestiraju se u urbanim prostorima znakovi estetizacije, privatizacije i fragmentacije. Kroz prikazivanje tih procesa naznačit će se promjene koje oblikuju novu društveno-kulturnu urbanu realnost, koja se odmiče od kontura modernističkog grada.

140

2. Rječita arhitektura i oblikovanje prostora Raskid s modernošću i modernizmom na različite se načine artikulirao kako u pojedinim umjetnostima tako i u društvenim i humanističkim znanostima. Po opet, prema mnogim zapažanjima, bilo ga je najlakše detektirati u arhitekturi. Wolfgang Welsch, primjerice, tvrdi da je arhitektura posebno pogodna za istraživanje postmodernosti, koja je „za zajedničku svijest, postala najpoznatijom u arhitekturi. Arhitektura je područje artikulacije postmoderne par excellence.“ (Welsch, 1993.:15). Još jedan značajan tumač postmodernizma Andreas Huyssen pisao je da je u novijoj američkoj arhitekturi istaknut raskid s modernizmom te dodao: „Ništa nije dalje od Van der Roheovih funkcionalističkih staklenih pregradnih zidova od slučajnih


M. Žanić: Postmodernizam i grad. Od estetizacije do privatizacije urbanih prostora

povijesnih citata koji prevladavaju na mnogim postmodernim fasadama“ (Huyssen, 1999.:208). Treba, međutim, napomenuti da ni tu, unutar arhitektonske teorije i prakse, postmodernizam nije naišao na opće odobravanje. Osim toga, nije bilo jasno određuje li ga se kao posebno razdoblje ili važan stil koji se pojavio krajem šezdesetih. Međutim, ukupno gledajući u arhitekturi je taj pojam doživio priličan uspjeh jer je uspio „unutar-disciplinarno“ objasniti dio promjena koje su se događale s nastupanjem krize modernizma. On je, dakle, tumačen u kontekstu simptoma, ali i izlaza iz dugačke krize s kojom se susreo moderni pokret. Ta će kriza već šezdesetih rezultirati pisanjem nekoliko značajnih knjiga, kao što su Arhitektura grada Alda Rossija ili Složenost i proturječnost u arhitekturi Roberta Venturija. Osobito će Venturijev rad, kako teorijski tako i projektantski biti, ne bez dobrih razloga, tumačen kao paradigmatski primjer postmodernizma. Dvije će stvari biti kod njega osobito istaknute: reafirmiranje ideje tradicije i povezivanje elitne i masovne kulture (Venturi, 1987.). Ideju tradicije Venturi preuzima od T. S. Eliota, te je ne smatra skupom pravila koja se nasljeđuju od prošlosti, već prije kao trud kojim se kreativno prihvaćaju ali i dopunjavaju neka stara rješenja. Širenje djelokruga onoga što se poima kao kultura i afirmacija tradicije pomažu Venturiju u njegovu osnovnom cilju, afirmaciji složenosti, kaotične živosti, kojom bi se zamijenila dosada jednostavnosti i funkcionalnosti.

Sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća javljaju se radovi u kojima se više ne postavlja samo pitanje što ne valja u modernizmu nego i što poslije modernizma. Ključna će se u tom kontekstu pokazati knjiga Charlesa Jencksa Jezik postmoderne arhitekture, u kojoj se želi jasno izraziti novost u arhitekturi, novost sumirana pod nazivom postmodernizma. Tu se ne radi o odbacivanju modernizma, nego proširenju jezika arhitekture na razne načine, obuhvaćajući vernakularnu arhitekturu, tradiciju, komercijalni žargon ulice. Želi se nadići usredotočenost na univerzalnog čovjeka, koja je modernu dovela do svojevrsnog elitizma. Kao lijek nudi se dvostruko kodiranje kojim arhitektura istovremeno govori eliti i širokoj publici. Premda se više govori o pomaku nego o rezu, on ima izniman značaj za viđenje položaja arhitekture u društvu jer dok je moderna arhitektura pokazivala ambiciju radikalnog mijenjanja ponašanja i društva, za postmodernizam je karakteristično obraćanje pažnje na „reagiranje korisnika“ i stvarna društvena istraživanja. Udaljenom od univerzalnih pretenzija arhitektu ostaje učenje o arhitekturi kao jeziku, uz poučak da su svi jezici zasnovani na naučenim konvencijama, a ne na nečemu što se može neposredno, bez učenja razumjeti.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Osim toga, u radu pisanom zajedno s Denise Scott Brown i Stevenom Izenourom, R. Venturi ocrtava arhitektonski krajolik Las Vegasa kako bi iznova kritizirao elitizam modernističkog projekta, koji je stalno nastojao mijenjati zatečenu okolinu umjesto da je popravlja. U arhitekturi su, prema njihovom mišljenju, plodna suprotstavljanja uzvišenog i niskog, elitnog i popularnog, zgrade i reklame, koja ne teže za očiglednim jedinstvom (Venturi i sur., 1988.). Shodno tome poruka je za arhitekte da „uklapaju svoje zgrade s obzirom na to kako se gradovi koriste i kako su se koristili, radije nego da ih nastoje redizajnirati prema nekom estetskom metanarativu“ (Sim, 2013.:228).

141


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 139-157

Jencksov rad može poslužiti kao primjer nekih obilježja postmodernog teoretiziranja, kao što su nesustavnosti pa i nedosljednosti (Kumar, 2005.). Od 1977. do 2002. godine njegova najpoznatija knjiga obavljena je u osam izdanja, s tim da joj je u posljednjem naslov glasio Nova paradigma u arhitekturi: jezik postmodernizma. Radeći na novim izdanjima knjige Jencks nije samo dodavao analize novih djela autora, kao što su Hans Hollein, James Stirling ili Michael Graves, već je i mijenjao vlastita tumačenja postmoderne arhitekture (Haddad, 2009.). Bez obzira na to, Jencksova lucidna zapažanja, dobro poznavanje povijesti arhitekture te sposobnost da poveže arhitekturu sa širim društvenim i kulturnim procesima učinili su ga jednim od najvažnijih teoretičara i tumača postmodernizma.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nakon što je postmoderna arhitektura prvotni zamah dobila u Sjedinjenim Američkim Državama, o njoj se sve više počelo raspravljati i u Europi, primjerice u tekstovima Heinricha Klotza i Paola Portoghesija. P. Portoghesi je sudjelovao i u organizaciji poznatog Venecijanskog bijenala iz 1980. godine, koji je bio pozdravljen kao trijumf postmodernizma. Za Portoghesija je jezik postmodernizma značajan jer je u prostor suvremenog grada unio „maštovitost i čovječnost, i u opticaj uveo fragmente i metode velike historijske tradicije Zapada. U svijet arhitekture stupila je nova snaga i nova sloboda, u svijet u kojem je zbog desetljeća stvaralačke stagnacije i nevjerojatne ravnodušnosti nasljeđe modernog pokreta postalo sasvim neefikasno“ (Naisbitt, 2005.: 353).

142

Ipak, nisu svi bili oduševljeni postmodernom arhitekturom ni venecijanskom izložbom. Možda najpoznatiji kritičar tog događaja bio je Jűrgen Habermas. U govoru koji je kasnije objavljen kao tekst naslovljen „Moderna nedovršen projekt“ Habermas postmoderniste predstavlja kao nazadne i neokonzervativne, smatrajući pritom da se pogrešno okreću prošlosti, te da u teoriji vode u krivom smjeru ne razumijevajući dobro odnos sfera znanosti, morala i umjetnosti (Habermas, 2009.). Razmatrajući nešto detaljnije sporove koji su se vodili unutar arhitektonske teorije, Habermas drži da su se javljali brojni i raznoliki protivnici koje je povezivala samo želja da prekinu vezu s arhitekturom moderne (Habermas, 1997.). Posebno izdvaja neohistorizam, postmodernizam te „alternativnu arhitekturu“ kao tri pokreta u kojima se forma i funkcija programski odvajaju te se razlažu veze avangardnog formalnog jezika. Za razliku od kritičara modernog pokreta, Habermas podsjeća na niz važnih stvari koje je on predstavljao i kojima je doprinio, kao što su povezivanje estetike i funkcionalnosti, njegovo potjecanje iz avangardnog duha kao i nastavak zapadnog racionalizma. Činjenica da je nakon Drugog svjetskog rata moderni pokret upao u krizu posljedica je njegova preopterećenja i instrumentaliziranja, te se može smatrati dijelom širih sistemskih problema s kojima se susreće svaki urbanizam. Rasprave oko postmodernizma nisu ostale na temi projektiranja zgrada, već su se vodile i po pitanju urbanističkih rješenja. Modernizam se tako počeo držati odgovornim za monoton izgled gradova, a njegova zaokupljenost znanošću, tehnikom i utopijskim rješenjima izazivala je sve manje entuzijazma. Određene kritike modernom urbanizmu uputili su već Jane Jacobs i Christopher Alexander, a osobito će važan u tom kontekstu biti rad Colina Rowea i Freda Koettera. Oni su modernom urbanizmu pristupali kroz prizmu opadanja društvene uvjerljivosti jednog utopijskom misijom


M. Žanić: Postmodernizam i grad. Od estetizacije do privatizacije urbanih prostora

nošenog pokreta. U tom smislu izložili su svoju ideju grada kolaža, u kojem se napušta modernistički sveobuhvatni i ahistorijski odnos prema gradu, a zalaže se za urbanu kompleksnost. Oni primjerice pišu: „bolje je misliti o nagomilavanju malih, čak i proturječnih komada urbanog dekora (nalik proizvodima različitih režima), nego održavati iluzije o totalnim i ʻbesprijekornimʼ rješenjima koje političke okolnosti mogu samo kompromitirati“ (Rowe i Koetter, 2009.:543).

To okretanje prema prošlosti bit će izvor mnogih polemika, pri čemu J. Habermas nije jedini koji je zagovornike postmodernizma optužio za nostalgiju, eklekticizam ili neokonzervativizam. No ono je tumačeno i kao nezadovoljstvo modernošću, odnosno stalnim i sve ubrzanijim modernizacijama društva, prostora i kulture. A. Huyssen tako tvrdi da su modernistički stambeni projekti izgrađeni na temelju standardizacije i racionalizacije postali „simbolima otuđenja i dehumanizacije“ (Huyssen, 1999.:2010). Velik dio postmodernih odgovora na zasićenost univerzalizirajućom racionalnošću težio je otkrivanju lokalnih rješenja, za koje je bilo potrebno znati tradiciju i lokalno pamćenje1. Historizacija gradova u kontekstu očuvanja kulturne baštine, spomenika, mjesta sjećanja uočljiv je i dobro dokumentiran proces (Choay, 2001.). Istovremeno, prema mnogima, odnos postmodernosti i prošlosti ostaje dvosmislen, pa i sporan. U postmodernizmu se ne računa na vjernost prošlosti, na njenom ponavljanju i bitnom očuvanju. Prošlosti se dominantno prilazi ironijski te se iz nje nastoje izdvojiti sadržaji kojima se u izvedbi estetski poigrava (Kumar, 2005.; Žanić, 2016.). Stoga se upravo samo pozivanje na prošlost iščitava kao dio simulacijske sklonosti postmoderne zbilje. U tom pravcu ide tumačenje postmodernizma Frederica Jamesona. Premda prema njemu postoje znakovi nostalgije prema prošlosti, težnja da je se ironijski obradi i reprezentira, postmoderno je vrijeme zapravo dominantno zaokupljeno sadašnjošću. Historizacija fragmentiranog prostora biva tako važnim i spornim procesom postmodernizma, koji je gubljenjem utopijskih nada ostao rastrgan između prošlosti i sadašnjosti.

1

Na značaj kulturnog pamćenja u arhitekturi ukazivali su važni autori kao R. Stern i P. Portoghesi.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nakon što je racionalizam modernog pokreta doveden u pitanje, mnogo je više prostora ostavljeno za pitanja značenja prostora i značenja u prostoru, osobito lokalnih značenja bremenitih historijom. Naime, vodeći predstavnici modernog pokreta dominanto su zagovarali apstraktnu arhitekturu, koju će kasniji teoretičari nazvati „arhitekturom amnezije“ (Jencks, 1997.). Utopijski karakter modernosti temeljio se na ideji racionalnosti, kojom će se naći najbolja prostorna rješenja za ljude gdje god živjeli, a njegovim slabljenjem krenulo se u potragu za lokalnim rješenjima, otvaranjem prema prošlosti. Taj je pomak toliko uočljiv da ga najbolje izražava Svetlana Boym tvrdnjom da je dvadeseto stoljeće započelo futurističkom utopijom koja se bavila budućnošću, a završilo se nostalgijom (Boym, 2005.).

143


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 139-157

3. Pomaci kapitalizma i upravljanje prostorom

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Priča oko postmodernizma, kada je u pitanju prostor, nije ostala vezana samo uz arhitekturu. Štoviše, izricani su stavovi da je tumačenje arhitektonskih promjena oslanjanjem na samo estetske kategorije „naivno“ (Jameson, 2015.). Stoga je jedan broj znanstvenika nastojao razmotriti što je to što stoji u pozadini prostornih promjena i upravlja njima. Premda postoje bitne razlike među tumačima postmodernizma kao što su Frederic Jameson, Edward W. Soja ili David Harvey, pokazat će se da postoji i poveznica koja ih spaja, a to je pozivanje na kapitalizam.

144

Osobito poticajni za sva kasnija istraživanja povezanosti društvene dinamike, ekonomskih transformacija i doživljaja postmodernog prostora bili su radovi F. Jamesona. On nizom članaka početkom osamdesetih, od kojih je najpoznatiji „Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma“, prilazi postmodernizmu kao rezultatu promjena u ekonomskom sistemu kapitalističkog sustava, koje potom utječu na događanja u suvremenoj kulturi. Stilovi u književnosti, filmu ili arhitekturi ne mogu se razmatrati izolirano ili zasebno, već u širem društvenom kontekstu, te stoga i postmodernizam za Jamesona znači „pojam periodizacije čija je funkcija da povezuje pojavu novih formalnih pojava u kulturi sa razvojem nove vrste društvenog života i novog ekonomskog poretka – onoga što se često eufemistički zove modernizacija, postindustrijsko ili potrošačko društvo, društvo medija ili spektakla ili multinacionalni kapitalizam“ (Jameson, 2015.:20). Načelno Jameson razlikuje tri faze kapitalizma, koji pritom nalazi izraz u trima tipovima kulture. Realizam je odgovarao fazi tržišnog kapitalizma, a modernizam fazi monopolističkog kapitalizma. Kulturni postmodernizam odgovara onome što Jameson, pozivajući se na rad E. Mandela, zove kasni ili multikorporacijski kapitalizam. Kao konstitutivne značajke postmoderne Jameson navodi novu plitkost kulturnih djela kojima se problematizira sama mogućnost referiranja na stvarni svijet, slabljenje povijesnosti, slabljenje afekata te promjenu odnosa spram nove tehnologije. Krećući u obrazlaganje tog širokog spektra promjena, autor drži da se bitan pomak događa i u teoriji, i to uslijed osporavanja dubinskih modela svojstvenih modernosti, koji se sada nadomještaju koncepcijama prakse, diskursa i tekstualne igre. Slijede analize mutacije postmodernog vremena i prostora. U prvom slučaju javlja se kriza povijesnosti, koja se očituje u stavu da nam povijest ostaje zauvijek nedostupnom, pa je stoga možemo samo tražiti putem „vlastitih pop-predstava i simulacra te povijesti“ (Jameson, 1988.:208). Na primjeru pak Portmanovog hotela Bonaventura Jameson izlaže svoju tezu o postmodernoj mutaciji prostora, po kojoj se u postmodernom hiperprostoru „konačno uspjela transcendirati mogućnost ljudskog tijela da se smjesti, da perceptivno organizira svoju neposrednu okolinu, te da spoznajno ucrta svoju poziciju u planibilnom vanjskom svijetu“ (Jameson, 1988.:222). Postmodernizam koji se tu vidi kao realnost treće ekspanzije kapitalizma, u ovom slučaju preko cijele planete, u onom dijelu koji se tiče prostorne mutacije suočava nas s fragmentiranim i na svoj način nepreglednim prostorom multinacionalnog, globalnog kapitalizma, koji zahtjeva nov način predstavljanja. Upravo iz tih uvida razvit će se neke od najznačajnijih problematiziranja društvene dinamike u globalnom prostoru, prije svega kod autora onoga za što se uvriježio naziv losanđeleska škola urbanizma. Pod tim nazivom predstavlja se rad skupine znanstvenika koji su počevši od osamdesetih godina zastupali tezu da je ono što se događa u Los


M. Žanić: Postmodernizam i grad. Od estetizacije do privatizacije urbanih prostora

Angelesu i njegovoj široj okolini simptomatično za cjelokupnu sociogeografsku transformaciju koja se odvija u Sjedinjenim Državama (Dear, 2002.; Šarinić i Čaldarović, 2015.). Tako je izvršen preokret, pa je grad koji se prije toga predstavljao kao izuzetak u tumačenju procesa urbanizacije Sjedinjenih Država zauzeo mjesto Chicaga kao svojevrsnog modela za tumačenje urbanih procesa. Među glavne predstavnike losanđeleske škole ubrajaju se Allen Scott, Mike Davis, Michael J. Dear i, vjerojatno najpoznatiji, Edward Soja.

E. Soja je u opisu svojih postmodernih geografija također krenuo u prikaz niza restrukturiranja koja se nalaze u srži prostornih promjena do kojih dolazi u zadnjoj četvrtini dvadesetog stoljeća. Međutim on veliku pažnju poklanja i važnosti promjena u geografiji, koja je u doba modernosti bila marginalna disciplina kada su u pitanju teorijska dostignuća. Razlog je tome bila dominacija historicizma kao pozicije prema kojoj je vrijeme to koje određuje dinamiku promjena u društvu, pri čemu je prostor potpuno zanemaren. Zalažući se za postmodernu geografiju Soja, dakle, nastoji konceptualizirati, pod utjecajem H. Lefebvrea, M. Foucaulta i J. Bergera, teorijski okvir discipline koja bi trebala ukazati na važnost prostora za razumijevanje društva te tako zauzeti važnije mjesto unutar socijalne teorije. Pravi izazov postmoderne geografije objašnjavanje je postfordističke faze kapitalizma, koji utječe na prostorna restrukturiranja te nalazi svoj izraz u postmodernoj kulturi. Zaključak do kojeg dolazi, fokusiranjem na suvremeni Los Angeles, je taj da se ispod semiotičkog pokrova nalazi „ekonomski poredak, instrumentalna čvorišna struktura, suštinski eksploatatorska podjela rada“ (Soja, 2013.:318). Moglo bi se reći da je Soja nastojao dekonstruirati historijski materijalizam kako bi otvorio mjesto za prostorno osjetljiv materijalizam koji bi dao objašnjenje za socioprostorne promjene s kraja dvadesetog stoljeća. Zanimljivo je tako primijetiti da, dok je Habermas označio postmoderniste kao neokonzervativne, Soja postmodernizam čvrsto veže uz marksizam, držeći štoviše da su nemarksisti zapravo antipostmoderni (Minca, 2008.). Iste godine kada je objavljena Sojina knjiga izašla je i knjiga D. Harveyja „Stanje postmodernosti“ (The Condition of Postmodernity) (Harvey, 1989.). U odnosu na E. Soju D. Harvey se više bavi ekonomskim, pa onda i kulturnim promjenama koje su dovele do postmodernosti. Osim toga, on ne pokazuje nikakvu sklonost prema tom konceptu, već mu je cilj objasniti njegovu pozadinu, dati jasnu sliku uspona postmodernosti. Prema D. Harveyju ne može biti govora o kulturnim transformacijama

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Međutim, treba reći da neki od tih autora prije prihvaćaju osnovni put koji je Jameson naznačio, dakle uvid da promjene u kulturnoj produkciji imaju veze s promjenama u kapitalizmu, ali ne i način argumentacije. Primjerice M. Davis drži da Jameson krivo interpretira Mandelovu knjigu, da povezuje dva različita pristupa kapitalizmu, Wallersteinov i Mandelov, te da previđa da je suvremena kapitalistička akumulacija izraz globalne krize, a ne trijumf poriva kapitalizma za širenjem (Davis, 1985.). Prema samom Davisu postmodernizam se najbolje može odrediti kroz dva aspekta, usponom novog tipa međunarodnih rentijera te odbacivanjem ideala urbane reforme. Ono što iz toga proizlazi fragmentacija je grada te gubljenje kvalitete javnih prostora. Postmoderna arhitektura stoga je prvenstveno uključena u izgradnju suvremenih tvrđava, koje fragmentiraju prostor i usredotočuju se na njegov nadzor.

145


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 139-157

koje bi imale autonomnu logiku promjene, već je područje kulture kao i društvene teorije zahvatila promjena koja svoj uzrok ima u ekonomskim transformacijama, koje se najbolje mogu izraziti promjenom od fordizma k postfordizmu ili fleksibilnoj akumulaciji. Dakle, naglasci na fragmentaciji i raspršivanju koji se mogu detektirati u filozofiji, kulturi, pa i analizama prostora samo reflektiraju promjene do kojih je došlo uslijed promjena režima akumulacije te pojave fleksibilne akumulacije. Tada se znatno povećava brzina kojom se uvode trgovinske, tehnološke i organizacijske inovacije. One utječu na promjenu tipa i dostupnosti proizvoda, tipa radnih odnosa te prostorno vremensku kompresiju. Tumačenje postmodernizma koje iznosi D. Harvey naslanja se na Jamesonovo, premda se mogu uočiti i neke razlike među njima. F. Jameson kao izvrstan poznavatelj suvremene kulture na mnogim mjestima nijansira svoja tumačenja te bolje ocrtava kulturne trendove, dok se Harvey više bavi ekonomskim promjenama koje pokreću cijeli proces. Obojica su, međutim, velikom pričom nastojala objasniti genezu razdoblja koje je vjerovalo u kraj velikih priča. Ne čudi stoga da je Harveyjeva knjiga naišla na podijeljene reakcije znanstvene zajednice. Mnogi su je, uključujući i Terryja Eagletona, primili s oduševljenjem, no bilo je i kritika od autorica sklonih feminizmu, kao što su Doreen Massey i Rosalyn Deutsche (Woodward i Jones III, 2008.). Nasuprot Harveyju, D. Massey tvrdi da se kod razmatranja postmodernizma trebaju uzeti u obzir pozitivne prakse politika razlika na koje su ukazale feminističke i postkolonijalne studije. R. Deutsche drži da Harvey potpuno zanemaruje dostignuća feminističke teorije te da složene pojave objašnjava jednostavnim uzročnim vezama ne propitujući svoju poziciju s koje kao društveni teoretičar doživljava i tumači zbilju. Navedeni stavovi pokazuju u kojoj je mjeri tumačenje promjena u urbanim prostorima povezano ne samo s rekonstruiranjem ekonomskih trendova nego i političkim opredjeljenjima. U različitim konfiguracijama kulture, politike i ekonomije formirali su se tako različiti stavovi prema urbanom prostoru, kao i prema suvremenom dobu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4. Problemi spoznaje i predstavljanja postmodernog prostora

146

Istraživanje grada, pod utjecajem niza društvenih i teorijskih promjena, također je doživjelo značajne pomake te je postalo izrazito zaokupljeno pitanjem reprezentiranja prostora (Dear, 1991., 2002.; Dear i Flusty, 1998.). Među modelima kojima se pristupalo urbanim pitanjima i kojima se predstavljalo grad važnost zadobivaju tekst te osobito slika. Prateći smjenjivanje različitih pristupa gradu u povijesnom presjeku, N. Ellin podsjeća da je od kasnog 19. stoljeća do međuratnog perioda dominirala organska metafora u pristupu gradu. Između ostalih i sociolozi tzv. čikaške škole pristupali su gradu kao organizmu. Od drugog svjetskog rata do šezdesetih godina dominira ideja grada kao stroja, no od kraja 60-ih u arhitekturi, planiranju i sociologiji grad i kultura počinju se promatrati kao nerazmrsivo isprepleteni i podjednako utjecajni. To sve vodi usponu metafore grada kao teksta i kolaža, koju Ellin tumači na sljedeći način: „Promatrajući grad i kulturu kao susretanje značenja više nego funkcija, urbanisti i kulturni antropolozi se okreću materijalnoj kritici u naporu da


M. Žanić: Postmodernizam i grad. Od estetizacije do privatizacije urbanih prostora

tumače grad i kulturu kao što literarni kritičari tumače tekst […]. Opsjednutost tekstualnom metaforom za grad i kulturu je otkrivena u obilnom korištenju pojmova kao što su: predavanje, čitljivost, pripovijedanje, svakodnevni, zajednice koje se mogu tumačiti, kao i rastući interes u ´čitanju i pisanju´ arhitekture, grada i kulture“ (Ellin, 2004.: 239.). Treba ipak reći da je isprepletenost postmodernizma i čitanja grada kao teksta povijest koja tek treba biti napisana. No, svakako, nezaobilazno mjesto za taj način tumačenje urbanog prostora pripada Rolandu Barthesu, čiji se rad redovito tematizira u pregledima tekstualnog pristupa prostoru (Stevenson, 2003.). Dakako, Barthes nije prvi koji je raspravljao o toj temi, pa se već i u tekstu „Semiologija i urbanizam“ spominju imena nekih važnih prethodnika za razvijanje navedene problematike, kao što su Victor Hugo i Kevin Lynch. Ipak, tek kod Barthesa imamo jasnu tezu, u kojoj se kaže: „grad je diskurs i ovaj diskurs je u stvari jezik: grad govori svojim stanovnicima, mi govorimo svom gradu, gradu u kome obitavamo; naprosto, naseljavamo ga, prolazimo kroz njega, gledamo u njega“ (Barthes, 2009.:424). No, kako se s vremenom mijenjalo Barthesovo poimanje teksta i načina njegove analize, ostala je dvojba na koji način grad čitati kao tekst.

Ipak, javljaju se i drugi elementi širenja kulturalističkog pristupa prostoru, u kojima slika zadobiva važnije mjesto od teksta (Featherstone, 2007.). U tom je problematiziranju nesumnjivo važan doprinos Jeana Baudrillarda. On ne samo da se istaknuo kao značajan tumač suvremenih gradova već je uklapajući u svoja pomna promatranja niz neologizama otvorio sasvim nov put tumačenju zbilje. U njegovom pristupu sama zbilja postaje upitna budući da „[n]ovi postmoderni univerzum teži sve pretvoriti u simulakr. To je za Baudrillarda svijet u kojem se sve oko nas očituje u simulacijama, koje su lišene svoje izvanjske realnosti i kopiranog originala. Simulacija apsorbira realnost i ukida svaki kontrast spram realnosti. Više nema realnosti ili ʻrealnogʼ koje bi stalo naspram ʻimitacijeʼ ili ʻmimikrijeʼ. Na djelu su samo stupnjevi pojavljivanja simulacija“ (Kalanj, 2004.:202). Slike koje se gomilaju uslijed konzumerizma i televizijskih izvještaja dovode do destabilizacije realnosti (Featherstone, 2007.). Ono što je za Baudrillarda važno jest da se gube razlike između „istinitog i lažnog“, zbiljskog i imaginarnog, što se očituje u konceptu simulacije. U spoznaji stvarnosti to ima dalekosežne posljedice budući da „[s]imulacija nije više simulacija nekog teritorija, nekog referentnog bića, neke vanjštine. Ona je stvaranje zbilje po modelima bez porijekla i bez stvarnosti: hiperzbilje“ (Baudrillard, 2001.:8). U detektiranju povlaštenih područja pojavljivanja simulacija izdvaja se, uz medicinu, religiju i vojsku, postmoderni prostor. Tako je Disneyland „savršen model svih isprepletenih poredaka simulakruma“ (Baudrillard, 2001.:22). Problem je Disneylanda, međutim, u tome da više ne može funkcionirati kao klasičan model, umanjeni svijet koji predstavlja Ameriku, budući da sama Amerika više nije stvarna, već pripada redu hiperzbilje i simulacije.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ono što je simptomatično za širenje tekstualnog modela analize grada ideja je o kulturnoj posredovanosti prostora, koja će se u postmodernizmu radikalizirati i dovesti do pitanja krize reprezentiranja prostora i problema modernističke epistemologije.

147


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 139-157

Pristup prostoru kroz prizmu reprezentativnih simbola našao je svoj izraz i u historiji, osobito nakon projekta istraživanja francuskih mjesta sjećanja pod vodstvom Pierrea Nore. Pišući o načinu vođenja tog projekta Nora apostrofira namjeru da se rasvijetli konstrukcija reprezentacija, čijom će se analizom postupno razgraditi neki povijesni predmet. Analizirajući Francusku kao simboličku tvorevinu on pritom ne istražuje prošlost kako se stvarno odigrala, već njezine naknadne upotrebe i zloupotrebe, načine na koji se nešto oblikuje kao tradicija i prenosi na mlađe naraštaje (Nora, 2006.). Norina teza o suvremenoj krizi pamćenja opet se vraća već naznačenoj teškoći na koju upućuje postmodernizam, a to je teškoća pristupu stvarnosti izvan reprezentacija.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nigdje pitanje spoznaje postmodernog prostora nije eksplicitnije postavljano nego u radovima Michaela J. Deara i Stevena Flustyja. U njihovim radovima nastoji se postići dvostruki cilj. S jedne strane istražiti procese koji suvremeni grad čine drugačijim od modernog grada te s druge strane razviti istraživačke pristupe koji će biti u stanju protumačiti odnose između raznolikih prostora unutar grada kao i načine na koje različite populacije doživljavaju te prostore. Naime, u njihovim se radovima provlači teza da nove društvene promjene zahtijevaju drugačiju senzibilnost te da modernistički pristupi ne mogu dati dovoljno dobre rezultate.

148

M. Dearu je, dakle, stalo do toga da poveže promjene u postmodernom prostoru s drugačijim epistemološkim pristupom, u kojem bi se otvorio prostor za različite teorijske artikulacije, premda ne bi sve imale jednaku vrijednost. U tom se smislu upušta u prikaz losanđeleske škole urbanizma kao one koja analizira postmoderne procese kao što se čikaška škola nekada bavila modernim gradom. Imperativ prema decentralizaciji, prema Dearu, ključan je faktor u dinamici suvremenih gradova te u novim okolnostima „nije više centar taj koji organizira urbanu okolinu, već okolina određuje što ostaje od centra“ (Dear, 2002.:16). Taj autor razmatra različite koncepte koji su se među autorima losanđeleske škole primjenjivali za detektiranje suvremenih trendova, kao što su npr. rubni gradovi, privatopija, kultura heteropolisa, grad kao tematski park, utvrđeni grad, historijska geografija rekonstruiranja, fordistički nasuprot postfordističkom režimu akumulacije te globalizacija. Sve te oznake ne funkcioniraju izdvojeno, nego ih se može umrežavati kako bi dale predodžbu složenog grada u kojem stvari ne funkcioniraju više po principu koncentričnih krugova kakve je predlagao Ernes W. Burgess. Stoga Dear preuzimajući neke od navedenih karakteristika zajedno sa S. Flustyjem skicira mapu postmodernog grada koji je decentriran i sastoji se od niza funkcionalnih kvartova sada konfiguriranih u složenoj mreži. M. Dear i S. Flusty u naporu da iskažu pozitivne doprinose postmodernizma analiziraju i promjene koje je on unio u geografiju kao znanstvenu disciplinu. Flusty pritom drži da postoje točke oko kojih konvergira rad postmodernih geografa te navodi pet takvih točaka, od kojih se posebno važnom čini ona prema kojoj se značenje više ne drži nečim što je inherentno stvarima, već kao nešto što pojedini društveno i kulturno situirani akteri pripisuju stvarima. Stoga se i sve više istraživanja bavi diskurzivnom proizvodnjom prostora ili načinima na koji se proizvode karte pojedinih prostora. To dovodi do krize klasičnog poimanja istine i njenog zamjenjivanja per-


M. Žanić: Postmodernizam i grad. Od estetizacije do privatizacije urbanih prostora

spektivno proizvedenim narativima koji su povezani s moći i bore se za društvenu prevlast. U tom smislu: „Repozicionirajući povijesnu istinu kao fragmentarne narative koji se proizvode i nameću u sadašnjosti, postmodernizam potkopava hegelovske ideje prostora kao ostatnog proizvoda idealnog povijesnog vremena i zamjenjuje ih krajolikom diferencijalnih povijesti poredanih u prostoru“ (Flusty, 2008.:225). Nasuprot brojnim prigovorima koji se upućuju postmodernistima Flusty drži da je velika zasluga tog teorijskog preokreta da je utjecao na razvijanje veće senzibilnosti „spram pozicioniranosti drugih“ (Flusty, 2008.:227). M. Dear je pak u svom čitanju Sojinog i Harveyjevog tumačenja postmodernizma uočio ozbiljne nedostatke jer se upravo tu provode „moderni“ prikazi postmodernih geografija. Argumentaciju za tu tvrdnju Dear izvlači iz triju propusta koji su po njemu svojstveni radu prethodno navedenih autora, i to odsutnost bilo kakve dosljedne uključenosti u raspravu o posljedicama „razlika“, nedostatak kritičnog propitivanja vlastitih epistemoloških polazišta te na koncu pogrešno razumijevanje i reprezentiranje postmodernih politika. U pitanjima spoznaje i reprezentiranja suvremenog urbanog prostora tako se ponavljaju neka pitanja koja su postavile feminističke autorice, a tiču se razumijevanja položaja pojedinih društvenih grupa i njihovih političkih zahtjeva. Kada se isprepletu politička, ekonomska i epistemološka pitanja pojavljuje se složena mreža urbanih procesa. Pitanje koje se pritom nameće je može li se još uvijek izreći suvisla teorija koja bi ih objasnila.

Suočavanje s osnovnim uvidima postmodernizma vodi k težnji da se saberu ključne značajke koje su se profilirale u područjima bavljenja urbanim prostorom u razdoblju posljednje četvrtine dvadesetog stoljeća. Kada je u pitanju urbanizam, izdvajanje ključnih točka razlikovanja modernizma i postmodernizma ponuđeno je u knjizi Postmoderni urbanizam (Ellin, 2004.). Nastojanje pak da se iza urbanih promjena razaberu širi društveni procesi vodi do izdvajanja triju važnih društvenih procesa, a to su uspon potrošačkog društva, zaokupljenost kolektivnim identitetima te potraga za osobnim izražavanjem i sigurnošću. Upravo ti procesi pokreću mnoge važne prostorne promjene, u kojima se naknadno reflektiraju, kao što su estetizacija, privatizacija i fragmentacija urbanog prostora.

5.1. Uspon potrošačkog društva i estetizacija urbanog prostora. Teoretičari postmodernizma uvelike su zaokupljeni pitanjem pomaka od društava proizvodnje k društvima potrošnje. U analizama urbanih promjena to se pitanje usko povezuje s istraživanjem važnosti kulture te kulturno posredovanog karaktera stvarnosti (Featherstone, 2007.). Pritom je prvenstveno važno da je kultura prije bila objašnjavana putem drugih čimbenika, dok se sada ozbiljno razmatra „dubinsko“ kulturno kodiranje društvenog. Kultura pritom nije više izdvojena sfera stvarnosti

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

5. Društveni procesi i postmoderna tumačenja

149


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 139-157

koja se iskazuje u knjižnicama i muzejima, već se širi društvom tako da se i politika i ekonomija služe jezikom kulture. Okret k ozbiljnijem shvaćanju kulture vidljiv je u svim trima područjima analize prostora raspravljanima u ovom radu, te dolazi do izražaja na različite načine kod C. Jencksa, F. Jamesona, R. Barthesa i J. Baudrillarda. Kulturni aspekti promjene posebno će doći do izražaja u estetizaciji urbanog procesa kao društvenog i prostornog izraza transformiranja industrijskog grada u grad informacija i imidža koji svoj izraz nalazi u nestajanju granica između elitnog i trivijalnog te u širokoj komodifikaciji urbanog prostora. Prekoračenje granica između trivijalnog i elitnog nagovješteno je već u Venturijevim radovima, u kojima se pretpostavlja kaotična živost dosadnoj jedinstvenosti (Venturi, 1987.). Ono se razvija i u praćenju postmodernih životnih stilova, koji se povezuju s prolaznim iskustvima i površnim estetskim izrazima (Featherstone, 2007.). Posebno je pritom privlačan koncept hibridnosti, koji sugerira prihvaćanje raznorodnih elementa iz kojih se kreativno izgrađuje novi identitet.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Gradovi krajem dvadesetog stoljeća sređuju se tako da budu što zavodljiviji, specifičniji, turistički privlačniji. Dok se to s jedne strane pozdravlja kao izraz demokratizacije, mogućnosti izražavanja dotada potisnutih populacija (žena, etničkih manjina…) s druge se strane razotkriva kao pobjeda kapitalizma, koji sve pretvara u robu, a od stanovnika grada čini individue zaokupljene sobom i svojim željama. Kako tumačeći Z. Baumana piše M. Singerman: „Estetički prostor postmodernog grada radi na našoj transformaciji iz socijalnih bića s osjećajem za život s drugima u ʻnomadeʼ za koje su drugi samo objekti prolaznog pogleda u pokretu (engl. transitory gaze), s kojima onda nemamo vremena uspostaviti odnos“ (Silverman, 1999.:88). Zaoštravanje estetizacije prostora i odnosa prema nižim klasama posebno je došlo do izražaja u procesima gentrifikacije, u kojima je bilo potrebno pražnjenje prostora od dotadašnjih stanovnika kako bi ga se moglo učiniti privlačnim.

150

Složene odnose između gentrifikacije i pojave novih društvenih skupina nastoji rasvijetliti Mike Featherstone. Pritom taj autor ističe veliku zaslugu F. Jamesona što je tumačio postmodernizam kao važnu kulturnu transformaciju i nastojao ga pritom povezati sa širim povijesnim procesima (Featherstone, 2007.). Međutim, problem je što pritom analiza ide od ekonomije do kulture, a zaobilaze se društveni akteri i pitanje društvenih odnosa. Razvijajući svojevrsnu sociologiju postmodernizma Featherstone, pod znatnim utjecajem P. Bourdieua, razmatra kako različite društvene grupe ulaze u društvene sukobe zbog svojih različitih shvaćanja kulture te kako dolazi do pojave nove srednje klase, novih kulturnih posrednika, koji rade na širenju drugačijih simboličkih dobara i usluga. Ti procesi nalaze svoje izraze u gradovima, pri čemu se Featherstone poziva na proces postmodernizacije korišten prethodno od Sharon Zukin i Philipa Cookea. Taj proces događa se usporedno s deindustrijalizacijom centara gradova koji se gentrificiraju, pri čemu važnu ulogu imaju pripadnici nove srednje klase koji te prostore sređuju kako bi bili konkurentna turistička mjesta i mjesta potrošnje. Postmodernizam se tako može povezati kako s akterima koji ga promiču tako i s društvenim manifestacijama. Estetizacija života povezana je s promocijom životnih stilova koji su obilježeni aktivnom stilizacijom života, pri čemu je istraživanje prolaznih iskustava postalo važnije od potrage za koherentno-


M. Žanić: Postmodernizam i grad. Od estetizacije do privatizacije urbanih prostora

šću (Feathertone, 2007.). Pripadnici nove srednje klase potiču skup promjena koji obuhvaća težnju za izražavanjem, izgledom, opčinjenost identitetom. Rezultat su toga umjetnički projekti koji podižu kulturni kapital gradova, odnosno popravljaju imidž gradova koji su u stalnom kulturnom natjecanju. Urbani postmoderni prostor nastoji se tako učiniti atraktivnim i zabavnim ili, drugačije rečeno, zavodljivim. Tako se odgovara na promjene u društvenoj strukturi i potrošnji, koje se očituju u usponu tercijarnog sektora te usponu turizma kao važne privredne grane. Prostori se tako estetiziraju iz različitih razloga, da bi se učinili atraktivnima, da bi se posjetili, brendirali i prodali.

5.2. Politike identiteta i fragmentacija urbanog prostora

Premda je odnos zagovornika multikulturalizma te različitih društvenih pokreta, kao što je feministički, prema postmodernizmu krajnje složen, pokazuje se da su osnovni poticaji postmodernizma, kao naglašavanje dezintegracije modernog poretka, poticanje pluralnosti, kulturalizacije politike te opće kontekstualizacije, učinili da se i sami ti pokreti često dovode u blisku vezu s postmodernizmom (Bertens, 1995.). Ne čudi stoga da se i u urbanim studijima počinje sve ozbiljnije razmatrati pitanje zaštite kultura različitih društvenih skupina. Leonie Sandercock je tako razvila pristup prema kojem postmoderni urbani projekti moraju biti osjetljivi prema kulturnim razlikama, zbog čega se projektanti moraju više oslanjati na kontekstualno i iskustveno znanje nego na znanstvene analize (Taylor, 2011.). Prema L. Sandercock modernističko je planiranje pretpostavljalo državu kao autoritet i nositelja projekata kojima se trebao postići opći javni interes. Postmoderno planiranje treba napustiti

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Za problematiziranje odnosa cjelina – pluralitet može se konstatirati da tvori jedno od ključnih filozofskih i socioloških pomaka između moderne i postmoderne. Jednostavno rečeno, autori koji se bave detektiranjem postmodernog stanja ukazuju na raspad cjeline ili jedinstva bilo da govore o krizi metanarativa ili da se služe nekim drugim terminološkim alatom. Međutim, mnogi tumači postmodernizma bili su svjesni problema da pluralizam koji su pozdravljali lako može odvesti u eklekticizam i proizvoljnost. W. Welsh je tako pisao da je postmoderni kriterij višejezičnosti ispunjen samo ako pojedinačni vokabulari „ne bruje uokolo kao jezičke krpe, nego da se predoče logika i specifične mogućnosti njihova jezika“ (Welsh, 1993.:19). Na sličan će način pisati M. Dear, koji će se u geografiji zalagati za postmoderni pluralitet pozicija, ali istovremeno odbijati ono što vidi kao obilježje dekonstrukcije, a to je pozicija „sve je dozvoljeno“ (engl. anything goes). Za postmoderni pluralitet zalagat će se i C. Jencks, koji hvali ono što naziva heteroarhitektura, koja obilježava Los Angeles. O njoj Jencks piše: „glavni smisao heteroarhitekture prihvaćanje je različitih glasova koji kreiraju grad, ne potiskivanje ni jednog od njih, te stvaranje iz njihova dijaloga jednog oblika šireg dijaloga“ (Dear i Flusty, 1998.:56). U heteropolisu arhitektura mora izraziti kulturu različitih etničkih grupa koje nastanjuju grad (Jencks, 1997.). U tom smislu arhitektura postaje element izgradnje kolektivnih identiteta, koji su povezani s historizacijom gradskih prostora i širenjem osjetljivosti na značenja koja se iz njih mogu iščitati.

151


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 139-157

pristup koji ide od vrha prema dolje (engl. top-down) te se nasuprot tome koncentrirati na različite društvene i etničke zajednice, koje imaju svoje različite interese i kulture. Stoga planiranje u takvim „multikulturnim područjima zahtijeva novi oblik multikulturne pismenosti“ (Taylor, 2011.:395). Postmoderni se prostor odmiče od racionalnih nacrta koji su s utopijskim ciljevima nastojali stalno stvarati nešto novo, ne vodeći računa o lokalnim kontekstima. Sada se nastoji voditi računa o regiji, etničkoj skupini, historiji, koji zadobivaju važnu ulogu u razumijevanju prostora, njegovom očuvanju i izgradnji. Međutim, pluralizam je i predmet kritike pojedinih analitičara koji postmodernizmu prilaze iz perspektive restrukturiranja suvremenog kapitalističkog sistema ili urušavanja poretka modernog grada. Autorice i autori kao što su, primjerice, Françoise Choay, Paul Virilio ili Marc Auge dijele mišljenje da nestajanje kompleksnog i slojevitog jezika modernog grada znači i gubitak „živog“ osjećaja za mjesto te uspostavu na njegovo mjesto poretka koji se temelji na reprezentacijama ili simulacijama stvarnosti (Silverman, 1999.). M. Davis, koji piše radije o polarizaciji nego o fragmentaciji prostora, drži da dolazi do pojave radikalno antagoniziranih prostora, koji su posljedica povećanja rasnih i klasnih razlika u američkim gradovima. Dolazi pritom do pojave urbanih utvrda, putem kojih elite nastoje osigurati svoju sigurnost u nesigurnom okružju postmodernog grada. Odmak od centralizacije i funkcionalizacije, koji su se zagovarali u razdoblju realizacije velikih modernističkih projekata, ima tako niz posljedica kako u izgledu tako i u živoj stvarnosti grada s kraja dvadesetog stoljeća.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

5.3. Zaokupljenost osobnim i urušavanje javne sfere

152

Porast važnosti privatnog te opadanje važnosti javnog o kojem se raspravlja u postmodernosti nalazi svoj izraz u dvama važnim procesima, širenju privatnih prostora te trendu zaokupljenosti privatnošću u svakodnevnom životu. Julian Murphet navodi da je urbani postmodernizam posljedica neuspjeha koji je 1960-ih doživio kasnomoderni koncept birokratskog gradskog planiranja, u kojem su ključnu ulogu igrale države. Dolazi tada do opadanja državnih investicija u urbanu obnovu te se u oblikovanje gradova u većoj mjeri uključuje međunarodni kapital. To vodi k oblikovanju prostora u skladu s ciljevima proširenja trgovine, odnosno potrošnje. Prostor istovremeno biva sve više estetiziran ali i nadziran, odnosno kontroliran. U tom kontekstu „privatizacija javnog prostora od internacionalnog kapitala znači eroziju i, prema nekim kritičarima, čak potpuno nestajanje onoga što se zvalo ʻcivilno društvoʼ ili javna sfera“ (Murphet, 2004.:123). Restrukturiranje Los Angelesa prema M. Davisu vodilo je prema projektima obnove centra koji su imali za cilj eliminiranje javnih prostora kao što su pločnici i parkovi. To je posljedica isticanja sigurnosti kao ključnog kriterija koji se mora zadovoljiti u izgradnji grada (Davis, 2011.). Na krizu javnog prostora u suvremenim gradovima, uzrokovanu porastom nesigurnosti i jačanjem straha, ukazuje i Zygmunt Bauman. Povlačenje s javnih mjesta za njega znači da nestaje i vještina dijaloga i pregovaranja koja bi trebala omogućiti život s drugačijim i različitim. Naime, za Baumana su sami javni prostori „mjesta susreta stranaca, tako da predstavljaju kondenzaciju i ekstrakt glavnih karakteristika


M. Žanić: Postmodernizam i grad. Od estetizacije do privatizacije urbanih prostora

urbanog života. Upravo na javnim mjestima urbani život, sa svim što ga odvaja od drugih vidova ljudskog zajedništva, postiže svoj najpotpuniji izraz, zajedno sa svojim najkarakterističnijim radostima i tugama, slutnjama i nadama“ (Bauman, 2009.:95). Na javnim smo mjestima izloženi rizicima, no istovremeno upravo se tu događaju i avanture, iznenađenja i glavne atrakcije života u gradu. Ipak, Bauman drži da javna mjesta mogu ispuniti svoje ključne urbane funkcije tek ukoliko se odreknu modernističke ambicije da poravnavaju sve razlike kao i postmodernističkog stava koji teži učvršćivanju razlika. Dakle, na javnim bi mjestima trebale biti dozvoljene i prepoznate različitosti, ali i potaknut dijalog među njima. Isticanje sigurnosti kao vrijednosti koju treba osigurati grad dolazi do izražaja i u nekim konceptima koje M. Dear drži korisnim za razmišljanje o postmodernom urbanizmu, kao što su privatopije i utvrđeni gradovi. Privatopije su tako ograđena naselja nastala zajedničkim ulaganjem stanara u kojima se gubi ideja građanstva shvaćena kao ostvarenje zajedničkog pripadanja gradu (Dear, 2002.; Šarinić i Čaldarović, 2015.). Uslijed nesigurnosti urbanog okružja pojedinci se okreću privatnom prostoru te u njemu organiziraju svakodnevni život, a unaprjeđenje uvjeta privatnog života postaje njihov urbani san. Promjene u prostoru povezane su i s promjenom u odnosu ljudi prema stvarnosti, kojom dominiraju nove tehnologije i nove društvene vrijednosti. M. Pawley, primjerice, piše: „Trijumf potrošačkog društva je trijumf svih privatnih nad javnim ciljevima“ (Ellin, 2004.:122). G. Lipovetsky također piše o kraju javne sfere koja je bila karakteristična za tradicionalni grad. Ona se gubi zbog uspona privatizacije individualnih potreba i želja koje su karakteristične za postmodernost (Silverman, 1999.:76). Zaokupljenost vlastitom biografijom vodi tako atomizaciji društva, pri čemu na mjesto javne sfere stupa mnoštvo privremenih mreža u kojima se pojedinci povezuju kako bi ostvarili svoje privatne interese. Pokazuje se tako da je osim orijentacije prema jačanju partikularnih grupnih identiteta, što promiče multikulturalizam, i jačanje individualizma nagrizlo modernistički projekt, koji je kroz realiziranje univerzalističkih standarda obećavao ostvariti funkcionalno urbano društvo.

F. Jameson se više puta vraćao tvrdnji prema kojoj je „shvaćanje sadašnjosti iznutra najproblematičniji zadatak s kojim se um može suočiti“ (Jameson, 2015.:50). U tom kontekstu treba vrednovati i značaj postmodernizma kao nastojanja da se neposredno, na širi, premda i paradoksalniji način, tumači stvarnost kraja dvadesetog stoljeća. Postmodernizam će se pritom dovoditi u vezu s nizom različitih pojava i teorija koje su se javile u tom razdoblju. Povezivan je tako s postindustrijskim društvom, fleksibilnom akumulacijom, multikulturalizmom i jačanjem individualizma. Pritom se pojmovi postmodernizma i postmodernosti uvijek tumače relacijski, podrazumijevajući određeni pomak u odnosu na modernost i modernizam. Sve te teme našle su svoje mjesto i u raspravama koje su se bavile postmodernim transformacijama urbanih prostora. Prema postmodernim tumačenjima moderne se karakteristike gradova mijenjaju, pa tako težnju za cjelovitošću zamjenjuje fragmentacija, grad masovne

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

6. Zaključak

153


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 139-157

proizvodnje postaje estetizirani grad potrošnje, a dodatno jačanje individualizma vodi daljnjem urušavanju javne sfere. U tim procesima do punog izražaja dolazi isprepletenost društvenih i kulturnih procesa. Naime, prema postmodernim tumačenjima moderni okviri identifikacije kao što su klasa, nacija i obitelj prolaze kroz manje ili veće krize, što utječe na uspon različitih zamišljenih identitetskih zajednica ili rastuću individualizaciju, koja utječe na zahtjeve za privatizacijom prostora. Širenjem potrošačkog društva raste vrijednost uljepšavanja gradova, koji postaju predmetom različitih tipova reprezentiranja koji im pomažu u stvaranju prepoznatljivog imidža. Zanimljivo je, međutim, da uslijed dojma ubrzanja vremena i gradska prošlost dobiva na važnosti, tako da ponekad čak i negativne epizode gradske prošlosti, kao primjerice u Berlinu, bivaju muzealizirane i izložene. Početkom dvadeset i prvog stoljeća ideja postmodernizma polako gubi na snazi, a mnogi značajni tumači, kao što su Z. Bauman i F. Jameson, nalaze nove koncepte za tumačenje suvremene zbilje. Međutim, premda je rasprava oko postmodernizma jenjala, procesi koji su se detektirali kao ključni u tumačenju postmodernih urbanih promjena ne prestaju biti važni. Bilo da ih se zahvaća kao izraz kulturno-epistemološkog pomaka, djelovanja tržišnih sila kojima upravlja kapitalizam ili društvenih procesa koji utječu na promjene u procesima oblikovanja kolektivnih identifikacija, procesi fragmentacije, privatizacije i estetizacije i dalje su iznimno korisni pojmovi za koncipiranje grada od urbane sociologije do kulturne geografije. Napokon, ključna pitanja postavljena u „razdoblju postmodernizama“ i dalje ostaju otvorena i poticajna, kao primjerice pitanje kako se isprepleću i razilaze procesi širenja popularne kulture, političke demokratizacije i ekonomskog porobljavanja.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

154

1. Barthes, R. (2009). Semiologija i urbanizam, u: Perović, M. (Ur.). Teorija arhitekture XX veka: antologija. Beograd: Građevinska knjiga. 2. Baudrillard, J. (2001). Simulakrumi i simulacija. Karlovac: Naklada Društva arhitekata, građevinara i geodeta. 3. Bauman, Z. (2009). Fluidni život. Novi Sad: Mediterran Publishing. 4. Bertens, H. (1995). The Idea of Postmodern. London and New York: Routledge. 5. Boym, S. (2005). Budućnost nostalgije. Beograd: Geopoetika. 6. Choay, F. (2001). The Invention of Historic Monument. Cambridge: Cambridge University Press. 7. Crook, S. (2001). Social Theory and the Postmodern, in: Ritzer, G. and Smart, B. (Eds.). Handbook of Social Theory. London: SAGE Publications. 8. Davis, M. (1985). Urban Renaissance and the Spirit of Postmodernism. New Left Review, 151: 106-113. 9. Davis, M. (2011). Fortress L.A., in: LeGates Richard, T. and Stout, F. (ur.) The City Reader. London and New York: Routledge 10. Dear, M. (1991). The Premature Demise of Postmodern Urbanism. Cultural Anthropology, 6 (4): 538-552. 11. Dear, M. (2002). Los Angeles and the Chicago School: Invitation to a Debate, City & Community, 1 (1): 5-32.


12. Dear, M. and Flusty, S. (1998). Postmodern Urbanism. Annales of the Association of American Geographers, 88 (1): 50-72. 13. Ellin, N. (2004). Postmoderni urbanizam. Beograd: Orion Art. 14. Featherstone, M. (2007). Consumer Culture and Postmodernism. SAGE Publications. 15. Flusty, S. (2008). Postmodernizam, u: Atkinson, D.; Jackson, P.; Sibley, D.; Washborune, N. (Ur.). Kulturna geografija. Kritički rječnik ključnih pojmova. Zagreb: Disput. 16. Habermas, J. (1997). Modern and Postmodern Architecture, in: Leach, N. (Ed.). Rethinking Architecture. London and New York: Routledge. 17. Habermas, J. (2009). Moderna – nedovršen projekt. Politička misao, 46 (2): 96111. 18. Harvey, D. (1989). The Condition of Postmodernity: An Enquiry into the Origins of Cultural Change. Oxford and Cambridge: Ma: Blackwell. 19. Haddad, E. (2009). Charles Jencks and the Historiography of Post-Modernism. The Journal of Architecture, 14 (4): 493-510. 20. Huyssen, A. (1999). Zemljovid postmodernoga, u: Nicholson, L. (Ur.). Feminizam/Postmodernizam. Zagreb: Liberta - Centar za ženske studije. 21. Jameson, F. (1988). Postmodernizam ili kulturna logika kasnog kapitalizma, u: Kuvačić, I. i Flego, G. (Ur.). Postmoderna. Nove epoha ili zabluda. Zagreb: Naprijed. 22. Jameson, F. (2015). Kraj umetnosti ili kraj istorije. Beograd: Art press. 23. Jencks, C. (1985). Jezik postmoderne arhitekture. Beograd: Građevinska knjiga. 24. Jencks, C. (1997). Post-modern Architecture and Time Fusion, in: Bertens H. and Fokkema, D. (Eds.). International Postmodernism: Theory and Literary Practice. Amsterdam/Philadelphia: John Benjamins Publishing Company. 25. Kalanj, R. (2004). Globalizacija i postmodernost. Zagreb: Politička kultura. 26. Kumar, K. (2005). From Post-Industrial to Post-Modern Society. New Theories of the Contemporary World. Blackwell Publishing. 27. Minca, C. (2008). Postmodern geographies (1989): Edward Soja, in: Hubbard P.; Kitichin, R. and Valentine, G. (Eds.). Key Texts in Human Geography. LondonSAGE Publications. 28. Murphet, J. (2004). Postmodernism and Space, in: Connor, S. (Ed.). The Cambridge Companion to Postmodernism. Cambridge: Cambridge University Press. 29. Nesbitt, K. (2005). Teorija arhitekture postmodernizma, u: Perović, M. (Ur.). Historija moderne arhitekture: antologija tekstova. Knjiga 3. Beograd: Arhitektonski fakultet. 30. Nora, P. (2006). Između Pamćenja i Historije. Problematika mjesta, u: Brkljačić, M. i Prlenda, S. (Ur). Kultura pamćenja i historija. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga. 31. Rowe, C. i Koetter, F. (2009). Grad kolaž (odlomci), u: Perović, M. (Ur.). Teorija arhitekture XX veka: antologija. Beograd: Građevinska knjiga. 32. Silverman, M. (1999). Facing Postmodernity. Contemporary French thought on culture and society. London – New York: Routledge. 33. Sim, S. (2013). Fifty Key Postmodern Thinkers. London and New York: Routledge. 34. Stevenson, D. (2003). Cities and Urban Cultures. Maidenhead/Philadelphia: Open University Press.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

M. Žanić: Postmodernizam i grad. Od estetizacije do privatizacije urbanih prostora

155


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 139-157

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

35. Soja, E. (2013). Postmoderne geografije. Beograd: Centar za medije i komunikacije - Fakultet za medije i komunikacije. 36. Šarinić, J. i Čaldarović, O. (2015). Suvremena sociologija grada. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk – Hrvatsko sociološko društvo. 37. Taylor, N. (2011). Anglo American Town Planning Theory Since 1945: Three Significant Developments But no Paradigm Shifts, in: LeGates, R. T. and Stout, F. (Eds.). The City Reader. London and New York: Routledge. 38. Venturi, R. (1987). Složenosti i protivrečnosti u arhitekturi. Beograd: Građevinska knjiga. 39. Venturi, R.; Scott Brown, D. and Izenour, S. (1988). Learning from Las Vegas. Cambridge: MIT Press. 40. Welsch, W. (1993). Postmoderna. Genealogija i značenje jednog spornog pojma, u: Kemper Peter (Ur.). Postmoderna ili borba za budućnost. Zagreb: August Cesarec. 41. Woodward, K. and Jones III, J. P. (2008). The Condition of Postmodernity (1989): David Harvey, in: Hubbard, P.; Kitichin, R. and Valentine, G. (Eds.). Key Texts in Human Geography. London: SAGE Publications. 42. Žanić, M. (2015). Kultura pamćenja i prostor grada. Prilog arhitektonskim i urbanističkim tumačenjima od Ruskina do postmodernizma. Socijalna ekologija, 24 (2-3): 173-190.

156


M. Žanić: Postmodernizam i grad. Od estetizacije do privatizacije urbanih prostora

Pregledni rad

Mateo Žanić Institute of Social Sciences Ivo Pilar – Centre Vukovar, Croatia e-mail: mateo.zanic7@gmail.com

Postmodernism and City. From Aestheticization to Privatization of Urban Spaces Abstract The paper examines the ways interpretations of postmodernism dealt with questions of significant changes in urban space. Investigation of those changes from the 1960s reveals that the discussions about postmodernism mostly involved three thematic areas, namely the architecture and construction of the city, the capitalist transformation of the city, and representations of the city. After reviewing key papers dealing with postmodern architecture, modern capitalism, and difficulties in representing urban space, the impact of social changes characteristic of postmodernism on urban transformations is analyzed. Aestheticization, privatization, and fragmentation appearing in the consumer society, the search for new collective identifications, and an increased concern about satisfying personal needs are reconstructed in that context.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: urban space, postmodern architecture, consumerist society, fragmentation, aestheticization, privatization.

157


DOI 10.5673/sip.57.2.3 UDK 32:355.018(1-04) Pregledni rad

Classifying Divided Cities: the Need for Geopolitical Perspective? Marta Zorko University of Zagreb, Faculty of Political Science, Croatia e-mail: mzorkofpzg@gmail.com

Nikola Novak University Institute of Lisbon (ISCTE-IUL), Centre for International Studies, Portugal e-mail: nnkai@iscte-iul.pt ABSTRACT Divided cities are common phenomena in contemporary world. Each case is driven out of a different set of factors and consists of different manifestations of divisions. This paper seeks to identify the categorization of divisions and offer the criteria that should be considered when researching the phenomenon of divided cities. The geopolitical perspective may serve as a tool for overcoming the confusion in different sets of classifications. The authors suggest four sets of criteria within which divided cities have to be considered when rethinking a geopolitical perspective on this issue. Divided cities are an empirical state of fact and appear across the Globe. Moreover, most of world cities are somehow divided, but cannot be called divided cities in geopolitical terms. This paper shows the differences in divisions taking into account geographical, political, identity and power relations bringing them into a geopolitical set of related criteria. Key words: micro-geopolitics, divided cities, border studies, reterritorialization.

There are different lists of divided cities, as well as different case studies on manifestations of divisions. Nevertheless, the classification of criteria taken into account varies across sub-disciplines in social sciences. In the perspective of sociology, the themes of segregation, inclusion and exclusion of the society were primarily present in the work of authors in this field. Michney’s (2014) global history of segregation is only one example. Nevertheless, some authors were focused on different case studies, gender or age group. Madeleine Leonard, for instance, explored the ways in which teenagers occupy and manage space in one divided community in

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1. Introduction: State of Art and Divided Cities

Copyright © 2019 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

159


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 159-171

Northern Ireland – “drawing on stories, maps and focus group discussions with 80 teenagers, from an interface area in Belfast, the article reveals their perceptions and experiences of divided cities, as risky landscapes” (2010:329). When researching divided cities and divided societies, it is hard not to include the notions of people’s behaviour. Nevertheless, state of art in the area of psychology and anthropology has been lagged. Low (1996) analyzed anthropological literature from 1989 onwards, in relation to urban theory.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

She concluded that city in general is not absent from anthropological studies, but it has been neglected. Furthermore, “the images of the ethnic city, divided city, deindustrialized city, and global city have been most influential, as has research in the areas of racism, migration, post-structural studies of conflict and resistance, and critiques of architecture and urban planning” (Low, 1996:383). In divided cities, it is hard to separate society from the space and time. Therefore, human geography and global history is often included in the analysis of divided cities, divided societies and urban conflicts. For example, in South Africa non-whites’ and whites’ groups of inhabitants were not only divided legally, by issuing laws dealing with segregation, but they also went a few steps forward by creating “a spatial segregation based on well-defined land allocation policy and by using physical features such as rivers, roads and railways to demarcate the segregated territories” (Kliot and Mansfeld 1999:170). According to mainstream urban geography, “this is basically a problem, which results from hierarchy of power and wealth in which those in political and economic control decide and others are decided for” (Kliot and Mansfeld, 1999: 167). On the contrary, architecture and urban design focus more on spatial factors in the context of life planning. They prefer policy to politics. There is evidence that explains that even urban planning (or non-planning) could influence divisions in the cities. Merely innocent development of new materials in Sao Paulo divided the city into secure and insecure zones, based on the difference in wealth (Ohtake, 2008).

160

Holt-Jensen (2008) connects three other concepts in urban theories with possible divisions in city structures: the concept of global city; the concept of dual city; and social polarization. And whilst Saskia Sassen (1991) introduced global cities as power generating entities larger than even national states, Manuel Castells’ (1989:343) anticipated “increasing labour differentiation and ‘new urban dualism’ set forward the conclusion that the global city is also the dual city. Sassen (1991) came to the same conclusion, but introduced the term ‘social polarization’ as a strong signifier” (Holt-Jensen, 2008:118). Nevertheless, both interpretations consist of dualism in wealth, power and development on micro- scale level and rely on the ideological background that could be found both in neo-liberalism and neo-Marxist theories. Historical perspective narrows its interests in state of art towards historical manifestations of divided cities. Berlin during the Cold War (Elkins and Hofmeister, 2005; Broatbend and Hake, 2010), English cities in the Colonial times (Miller, 2007) or divided state-cities during Ancient times are some of the examples (Loreaux, 2006). To some extent, the history of divided cities is the history of violence and conflict.


M. Zorko, N. Novak: Classifying Divided Cities: the Need for Geopolitical Perspective?

Peace and conflict studies focus on reasons of conflicts in divided societies, ethnonational frictions and the peace-building process. O’Dowd and McKnight (2013) elaborated the connection of religion and violence on micro-regional levels, Oberschall (2007) analyzed divided societies trough case studies of Bosnia /Bosnia and Herzegovina/, the Israel-Palestine conflict and Northern Ireland, while O’Flynn (2006) and Guelke (2004) considered the possibility of influence of democratization in practical terms. Eight forms of urban conflict by Gaffkin and Morrisey (2011) are consistent with the factors that drive the change in contemporary cities towards splits and divisions on the global level. The first set includes a “bifurcation of labor market, and a related acute socio-spatial segregation between rich and poor. In its starkest form, the flourishing gated communities of the wealthy and the languishing ghettos of the underclass are deemed to constitute a dual or two-speed city that is inherently unstable and prone to conflict” (Gaffkin and Morrisey, 2011:19).

The authors argue that the new fights of the future will consist of urban battlefields in war zones as the fifth form in their analysis. The sixth one is related to historical drivers of frictions, namely the international community (in the case of Berlin), and governing (in the case of South Africa), while the next one includes future challenges in a form of intensified climate changes and its consequences. “Such global contests will come to ground most acutely in specific cities, and the racial profile of the forsaken in New Orleans in the aftermath of Hurricane Katrina illustrates the politically toxic capacity of such catastrophes” (Gaffkin and Morrisey, 2011:20). Finally, authors argue that the end of the Cold War era influenced the rise of some embedded frictions, frozen under authoritarian and centralist regimes, “old ethnic animosities and ushered in a new wave of ethno-nationalist contest. These new arenas of dispute about borders and sovereignty, such as the Balkans and Chechnya, join those nationalist cauldrons of more longstanding, such as the major conflicts of Israel–Palestine, Lebanon, and Kashmir–India–Pakistan, and those less significant geopolitically, such as Cyprus, Northern Ireland, and the Basque Country. There is

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The second form is related to similar frictions between rich and poor but on the global scale, namely in the Global South, where speed and uncontrolled urbanization present potential risk for divisions and violence. The third one relates to the uprise of migration processes due to the globalization processes and the already mentioned forms of inequality (ibid.). One may add ghettoization in suburbs or camps in destination countries as well. Authors (ibid.) argue that “new demographic configuration brings greater ethnic and religious diversity to even formerly homogeneous societies, and since the new populations tend to congregate in kindred city communities, the urban has become a concentrated arena that tests humanity’s ability to live peaceably with difference”. The fourth form tassels with Huntington’s notions about the Clash of Civilizations. Identity, religion and civilization form curved enemy lines, “particularly the major fault line that involves elements of Islam and their perceived enemies. While producing new macro-geographies, such as the provocatively designated ‘axis of evil’, this absolutist confrontation also hardens ancient enmities in specific cities like Jerusalem and Beirut, and sparks newer ones in cities like Baghdad” (Gaffkin and Morrisey, 2011:19).

161


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 159-171

a tendency for such macro quarrels to find most ferocious expression in the main urban centers, such as Jerusalem, Beirut, Sarajevo, Grozny, Nicosia, Belfast, and Bilbao” (Gaffkin and Morrisey, 2011:20). Bearing in mind the complex nature of the phenomenon of divided cities, interdisciplinary approach might seem the most suitable one since different disciplines intertwine in its nature. For instance, Bollens refers to psycho-geographies of “the soul’s memory layers” (2011:17) while analyzing the possibilities of transformation of divided societies. As memory layers influence divided societies, mental and imagined borders often frame divided cities.

2. The need for Geopolitical Perspective

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Although classical geopolitics focused primarily on the state and its benefits, critical geopolitics acknowledges the existence of new macro and micro regional actors. Nevertheless, Jonas and Moisio (2018:351) in setting their approach of city regions as a new kind of global phenomenon “conceptualize the state as a constant geopolitical process to territorialize political power/authority through a great variety of governmental technologies ranging from spatial planning and public administration to economic development and education”. That means that even in contemporary environment, state plays a major role on micro-regional levels as well. State power may be used in construction and deconstruction as well. As they notice that “by means of its concrete powers and functions (e.g. administrative, electoral, technocratic, etc.), the national state increasingly mediates and orchestrates accumulation around city regions as part of more general efforts to secure economic growth, to generate competitive advantages for factions of capital, and to ensure societal order within its territorial jurisdictions” (Jonas and Moisio, 2018:351). Therefore, as it may influence the accumulation of power and prosperity, it can enhance divisions in divided cities as well – both by doing and non-doing.

162

The geopolitical perspective frames the interdisciplinary view of social sciences in its core. The three geopolitical pillars – territory, people and power – set the key criteria for rethinking divided cities in both interdisciplinary and geopolitical contexts. Critical geopolitics enabled wider thinking and divided geopolitics into a formal, practical, popular and structural sub-discipline (O Tuathail, 1999:110). Each of them might deal with divided cities from their own perspective. For instance, formal geopolitics explains how divisions were perceived in the classical context in the works of traditional great thinkers. Practical geopolitics, oriented towards everyday practice in politics explains how divisions may intervene with ordinary people and policy practice. Popular geopolitics explores the way some phenomenon is represented in popular culture products, while structural geopolitics tries to explain global processes and their local representations. Since “geopolitics can be described as problem-solving theory for the conceptualization and practice of statecraft” (O Tuathail, 2013:107), it is a useful tool for micro-related divisions of power in divided cities and divided societies. Even more, critical geopolitics “is a problematizing theoretical enterprise that places the existing structures of power and knowledge in


M. Zorko, N. Novak: Classifying Divided Cities: the Need for Geopolitical Perspective?

question” (O Tuathail, 2013:107). That is why structural perspective, both in creation and deconstruction of different divisions, plays a major role in this analysis. Nevertheless, even in geopolitical studies there is inconsistence regarding the classification of divisions. The notion of division seems to be used and misused when elaborating the reasons and background in some cases. This paper seeks to establish a set of criteria taking into account all the aspects of different divisions. The geopolitical perspective of four criteria will be further elaborated. In their research about political geographies of urban polarization, Allegra, Casaglia and Rokem, suggest that “instead of creating separate categories of cities and then trying to make room for deviant or ambiguous cases, we should identify significant drives of spatial polarization and then determine how and to what extent they operate and interact in each specific urban context” (2012:561). Their idea reflects the ability of three main areas or functions of urban governance – polity, politics and policy – to be understood as the political drives of urban fragmentation. In this way, these drivers are interconnected, and spatial polarization is the result of the interaction of the three drives. This makes every divided city a unique case study, while, at the same time, “all cities can be relevant in illuminating more general patterns of urbanism” (Allegra et al. 2012:569). The findings of this research, thus, appoint a necessity for tools and concepts to connect existing research studies of divided cities and, consequently, create a set of criteria. These criteria are a derivation of general premises based on specific observations of phenomena in focus of this research.

A river that separates cities in two halves, avenues, different urbanistic solutions or even the difference between old and new town could be called divisions, but that does not make a city divided in its core. Fore example, Budapest and Istanbul are divided by separate settlements or even different continents, but are not divided in geopolitical terms. Some cities were divided in the past by physical obstacles, but even that did not make them divided. For instance, Berlin is an example of an artificially divided city with a unified soul. There are numerous cities divided not only by a river, but by an international border as well. However, they should be referred to as twin cities and not divided ones. Although, some of the border cities could be divided as well, they cannot be regarded in the same category as divided cities located within a specific nation-state border. Similar to these findings, enclaves and exclaves could not

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

When thinking about cities in general, all could be divided by some form of division, but that does not make them divided cities. The view of Gaffkin and Morrisey (2011:21) is that “all cities in the contemporary world are in some regard ‘divided cities’. Thus, it is important to make a differentiation about the type of division”. The authors selected two main types, the first is the one “concerns those disputes, which are predominantly about pluralist issues of social class, status, power and equity, and the second concerns how macro disputes about state sovereignty become encapsulated most acutely in micro spaces in the main cities of the territories involved” (Gaffkin and Morrisey, 2011:21). Van Kempen (2007:15) argues that “the undivided city is a myth and a utopia at the same time”. However, not every city should be called divided. Numerous classifications show that each case study is unique, but there are similar criteria that should be taken into consideration.

163


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 159-171

be included in this classification. Some lists of divided cities include divided regions and different enclaves and exclaves, but those entities do not have sufficient common variables to be defined by solely the notion of divided cities in geopolitical terms. Gaffkin and Morrisey suggest, “whatever the difference in context and form, urban conflicts share a linked set of issues: history, identity, territory, propinquity, legitimacy, equity, and security” (2011:20). Therefore they create four frameworks for the analysis: “The political (addressing the basis of legitimacy, and including arguments about governance and about whether pluralist democracy offers the most effective instrument for securing consensus and compromise between protagonists); The economic (examining the material basis for class and power inequities, seen to underpin the fissures); The cultural (emphasizing the way rival norms, traditions, and claims of ethnic groups determine mutual antagonism, ranging from estrangement to active hostility); The spatial (the relational geographies that attend the conflict)” (Gaffkin and Morrisey, 2011:21).

3. The basis for geopolitical classification of Divided cities 3.1. The visibility of division

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The first criterion in the context of geopolitical aspects of divided cities refers to the empirical ability of researchers to note that a city is physically divided. Nevertheless, there could be cities with no physical evidence of divisions, yet divided mentally in its inhabitants’ minds. Physical obstacles may vary from artificial ones, namely, wall, wire, logs, concrete blocks, all the way to the natural geographic obstacles or no man’s land. Mental borders also may vary, but they often go along some historical or identity artifacts. In that way, some locations may gain new meaning as a mental border. For instance, streets that used to form war lines in the past, ghettos, building blocks, new and old bridges, etc.

164

Boundaries of division could be straight or curved, in a form of boundary or even a frontier. Fluid borders in a form of frontier could be found in between two locations of a great significance for different sides and perspectives. Namely, self-perception of population within certain divided city may vary in correlation with personal selfidentification. The research conducted in the city of Mostar in Bosnia-Herzegovina proved mental division in a form of frontier that goes from former war line (street) to the Neretva River (Zorko and Novak, 2017).

3.2. The critical juncture The second criterion relates to power games and internal relations that could lead to conflict potential. In that sense, the critical juncture presents a point in history after which division occurred. This means that the source of division in a specific city reflects a chain of events that established the city as divided. Namely, the second


M. Zorko, N. Novak: Classifying Divided Cities: the Need for Geopolitical Perspective?

criterion encompasses all relations in micro-geopolitical community that are based on power. Power itself represents a dominant virtue that shapes the constellation of relations in these communities. Specific fractions within inhabitants of divided cities provoke ruptures by using power games that result in conflicts, disagreements or violence. The final outcomes of these ruptures are visible in some means of divisions. Fractions isolate themselves in order to compensate their lack of power over other fractions. Lack of political dialogue causes ghettoization, separation and complete ignorance of inhabitants that are not part of the same fraction within the city. If the critical juncture is provoked by the on-going violence, the city is de facto divided. In case there is a political agreement or treaty that officially manages violence, it leads to de jure division of the city. The example for the latter is the Cyprus capital Nicosia or Jerusalem in Israel. Both cities are divided officially between ethnical fractions engaged in conflict. The mentioned examples fit into the classification since both The Turkish Republic of Northern Cyprus and Palestine are not internationally recognized as sovereign states.

3.3. The division of social environment

Narratives and myths are components of geopolitical culture of each and every state (O Tuathail et al. 2007). If researching micro-geopolitical entities such as cities, urban myths and legends frame narratives and stories that enhance identity belonging. The geopolitical discourse of Jerusalem, as the capital of the world religions’ territorialized division of holy places, perpetuates the division of the city even further. Moreover, Hercbergs and Noy (2015) show how these discourses could be engaged in global geopolitical visions of division. Such narratives reflect the ability of fractions in certain cities to justify the division in people’s minds.

3.4. The politics and policy of division The final criterion reflects the divisions of the city at institutional level and administration. The latter encompasses various aspects of administrative division. However, in this context, administrative division is not only the means of subsidiarity – it also reflects geopolitical divisions typical of a specific divided city. For example, a city can be divided administratively into several districts, municipalities or counties that also include geopolitical division. Administrative Sarajevo, the capital of Bosnia-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Divisions in social environment mean an identity belonging or non-belonging to a group of people. Those identity belongings could be based on nationality, ethnicity, race, class and/or religion. Identity in this sense presumes self-image and personal self-relation towards one or the other fraction in a divided city. This means that ghettoization or separation in divided cities happens because members of different fractions see their identity as superior to other existing identities. Exclusiveness in self-identifications of fractions in divided cities seeks to accomplish dominance of one fraction over another.

165


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 159-171

Herzegovina, is divided between two entities of this country – the Republic of Srpska and the Federation of Bosnia and Herzegovina. This administrative division was established by the Dayton Accords, which was signed as a means to stop the war in this country. However, the geopolitical division was provoked earlier by the events in the war and the official administrative division merely “legalized” it. Local governments and elections are yet another aspect in which institutional division may be noticed. They are deeply rooted into democratic traditions of specific states. However, electoral results may implicate divisions even in the territorial sense. In ethnically divided societies, “ethnicity represents a fundamental political cleavage around which political interests are formed and mobilized” (Reilly, 2004: 25). Within divided cities, different preferences of electoral body can indicate commitment to political options that perpetuate divisions in the first place. On the other hand, nonfunctional local government, or government that does not control parts of its own city, indicates even stronger divisions. Laws that presume specific quotas for certain groups are another evidence in this sub-criterion.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Already mentioned institutional division as a part of this criterion, could be seen in the domains of education, transportation, or, for instance, sport. In the context of education, there are publicly funded schools or universities that exist as parallel structures and, thus, duplicate the contents of lectures. The reason for this is the conflict potential that exists between divided parts. Similar appears in public transportations. Metro, bus or tram lines in divided cities tend not to cross the borders between divided sides, no matter if those borders are physical or not. In radical situations, there are separate public companies that manage public transportations, different taxi providers, etc. In these situations, even the prices of transport can vary significantly.

166

Sport is a bit more complex phenomena. Normally, in most cities across the Globe there is traditional rivalry between local sport clubs. Usually, that rivalry is based upon different sports results they achieve, fans’ preferences, quality of the sport they play, etc. In divided cities, traditional rivalry enhances existing geopolitical tensions between fractions in the city, which, then, use sport as a means to express differences. Consequently, this deepens the divisions further. For instance, in the Northern Irish city of Belfast the Belfast Celtic football club was dismissed in 1949 due to political situation and its strictly catholic background. Finally, there is a criterion that could be called “the level of urbanization”. It refers to visual differences in city structure and housing. Specific fractions and groups have long traditions in architecture and living styles that make the visual identity of the city district recognizable. Architectural styles are only one aspect of this criterion. Another encompasses the difference in quality of housing due to living conditions and financial status of inhabitants. Ghettoization, violent divisions and physical obstacles are phenomena that provoke divisions in the cities of tomorrow. Currently, there is a significant number of examples in Latin America – Bogota, Rio de Janeiro, etc. This criterion refers to the already mentioned concept of “dual cities” as well, introduced by Castells (1989); Sassken (1991); Van Kempen (2007); Holt-Jensen (2008)


M. Zorko, N. Novak: Classifying Divided Cities: the Need for Geopolitical Perspective?

and many others. Due to the power-related frictions both on macro and micro scale geopolitical interpretations should seek geo-economic theories when dealing with divided cities of the future.

4. Instead of a conclusion: The future of Divided cities Each classical case has to embed all parameters to be named divided city. Nevertheless, unequal globalization, fragmentation of power and its different distribution form new divisions of the future. Multispeed globalization “forms new borders on international, global level, which is evident from the different thesis on the New World Order developed after the Cold War” (Zorko, 2018:103). In that sense, the future of divided cities is no longer monolith. Instead, new dimensions of divided cities include classical problems emphasized in this work, empowered by wealth differences of the population living in world’s cities. Global border walls are not built randomly without any related patterns. Although there are barriers that could be defined as local ones, global walls are connected to one another “dividing globalized developed world from over-inhabited developing world” (Zorko, 2018:104). Such global division is reflected to local cases, especially in developing world (but not limited to it). Thus, this conclusion will briefly discuss some of the mentioned trends bearing in mind contemporary micro-geopolitical challenges that occur in the cities of North America, Australia, Latin America and Europe.

However, contemporary issues with Indian ghettos in the context of divided cities relate to inner fragmentation, isolation and division. Namely, in some reservations non-natives bought land that became a separate enclave to which reservation’s laws are not applicable. This provokes significant administrative, political, legal and ethnic disturbances within specific reservations (Sutton, 2002). Thus, it is possible to rethink reservations and discuss their issues, to a limited extent, as the ones in divided cities. Such divisions, when encountering global borders, have conflict potential as well. For instance Tohono O’odham tribe culture goes back thousands of years. Their ways of life — and ceremonies — are centered on the Southwest landscape. The nation had a huge area of land that extended further north and south, in both Arizona and Mexico (Herrera, 2017). They lost the land by the Treaty of La Mesilla back in 1853 due to the solving of USA-Mexico border disputes (Ibidem). The Trump Wall might influence this sovereign nation furthermore by divisions.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The Northern American continent is a specific multiethnic environment – historically, it would never exist as the world known today without illegal immigrants from Europe, Asia and Africa. Indigenous people living there, also referred to as Native Americans, are nowadays completely isolated from the majority of population. This paradox has a deep historical background. However, contemporary situation shows that Native Americans are still merely integrated in the US or Canadian society. Most of them live in Indian reservations or Indian reserves across the USA or Canada. A reservation/reserve presents legalized ghettos isolated from the rest of Northern American cities.

167


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 159-171

On the other side of the Globe, in Australia, there is an example of Sydney. To some extent, Sydney could be considered an ethnically divided city due to the overwhelming number of immigrants. Poulsen, Johnston and Forrest (2004), contrary to these insinuations, conducted a research to analyze if Sydney was indeed an ethnically divided city. Their results show that Sydney “appears to be moving towards being a city in which most of the population will live in areas that are classified as either non-isolated host communities, associated assimilation-pluralism communities, or mixed enclaves” (Poulsen et al., 2004:375). Instead of being a divided city, the authors of this research prefer to use a term popular with post-modern theorists – a hybrid city – “in which the ongoing processes of hybridisation are clearly reflected in the city’s geography” (ibid.). Agreeing with the authors, more and more cities in the world will have some form of hybrid divisions in the future, due to the strong ongoing migration processes. In Latin America significant income differences among the population reflect on the urban geography of big cities. In Columbia, national fragmentation of society is reflected in the country’s capital Bogota (Safford and Palacios, 2002). This city is completely divided in terms of the criteria offered in this paper. However, the critical juncture that provokes division was tackled by enormous income differences between Bogota’s inhabitants. Similar cases could be found in Brazil – Rio de Janeiro and Sao Paolo (Wolfensohn, 2003). In that sense, there is a possibility that future slums and ghettos within cities will be similar to existing favelas in Rio de Janeiro (Novaes, 2014).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Over the last 20 years there has been a vigorous discussion of evidence related to new and more intense social and spatial divisions within European cities. These contributions have identified “social and spatial polarization associated with globalization, deindustrialization and the increasing income inequalities arising from these” (Van Kempen and Murie, 2009:377). A new trend arises across this continent that reflects the potential of ghettoization of some of the most developed European cities. Currently, there are numerous examples of cities in which class ghettoization is evident due to several reasons.

168

Firstly, the European Union itself tends to be economically polarized. People from less developed member states move to certain Western European cities creating their neighborhoods that are visually different due to the difference of income. Those differences are much lighter than the ones in Latin America. Secondly, old and new migration trends bring foreigners from other continents that, then, settle in European cities. These migrants bring their cultural and religious patterns, different from local ones. Consequently, that reflects on specific cities creating ghettos reserved exclusively for specific cultures. Finally, numerous eastern European cities have the Roma minority that fit into this pattern of ghettoization, but from the outside – the major population in certain city often ghettoizes the Roma minority. On the contrary, different cultural or class minorities form their own ghettos across Europe refusing to integrate. Unlike Australia, where good integration policies created hybrid cities in which inhabitants interact to some extent, national integration policies in Europe still fail to do so.


M. Zorko, N. Novak: Classifying Divided Cities: the Need for Geopolitical Perspective?

Besides identifying the categorization of divisions in divided cities, this paper tackles the question of contemporary micro-geopolitical challenges in urban environment. The presented elaboration about divided cities narrows the focus on these geopolitical issues structurally. Even though many case studies appear locally and completely isolated in their nature, divided cities present a global structure or a chain of empirical facts where political, identity and power micro relations frame a geopolitical set of the above listed criteria. Thus, this paper takes the differences in divisions to establish a set of criteria applicable to the global structure of divided cities. At the same time, it emphasizes the importance of structural approach towards the micro phenomena in focus, together with some theses and guidance regarding the divisions in divided cities of the future.

1. Allegra, M.; Casaglia, A. and Rokem, J. (2012). The Political Geographies of Urban Polarization: A Critical Review of Research on Divided Cities. Geography Compass, 6/9: 560-574. 2. Bollens, S. A. (2011). City and Soul in Divided Societies. London: Routledge. 3. Broadbent, P. and Hake, S. (Eds.) (2010). Berlin: Divided City, 1945–1989. New York and Oxford: Berghahn Books. 4. Castells, M. (1989). The Informational City: Information Technology, Economic Restructuring and the Urban-Regional Process. Oxford: Basil Blackwell. 5. Elkins, T. H. and Hofmeister, B. (2005). Berlin. The spatial Structure of a Divided City. London/New York: Methuen. 6. Gaffkin, F. and Morrisey, M. (2011). Planning in Divided Cities: Collaborative Shaping of Contested Space. West Sussex: Blackwell Publishing Ltd. 7. Hercberg, D. and Noy, C. (2015). Mobile Cartographies and Mobilized Ideologies: the Visual Management of Jerusalem. Antipode, 47 (4): 942-962. 8. Herrera, A. (2017). President Trump, Will Native American Sovereignty Make a Difference When You Decide to Build a Wall or Not?. Global Nation, Web. https://www.pri.org/stories/2017-05-02/president-trump-will-native-americansovereignty-make-difference-when-you-decide. (Accessed 1/10/2019) 9. Holt-Jensen, A. (2008). The Dual City Theory and Deprivation in European Cities, in: Paadam, K.; Tallinn Technical University, Tallinn, Estonia / International Council for Research and Innovation in Building and Construction (CIB), W069, Housing Sociology, Rotterdam, The Netherlands (Ed.). Housing Sociology. Proceedings of the Conferences 2005 and 2004. Social Aspect of Housing Redevelopment and Housing in Ideologies/Ideologies in Housing, pp. 118 – 140. http:// www.irbnet.de/daten/iconda/CIB10436.pdf. (Accessed 6/3/2019) 10. Jonas, A. E. G. and Moisio, S. (2018). City Regionalism as Geopolitical Processes: A New Framework for Analysis. Progress in Human Geography, 42 (3): 350-370. 11. Kliot, N. and Mansfeld, Y. (1999). Case Studies of Conflict and Territorial Organization in Divided Cities. Progress in Planning, 52: 167-225. 12. Leonard, M. (2010). Parochial Geographies: Growing up in Divided Belfast. Childhood, 17 (3): 329-342.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

References

169


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 159-171

170

13. Loraux, N. (2006). The Divided City: On Memory and Forgetting in Ancient Athens. New York: Zone Books. 14. Low, S. M. (1996). The Anthropology of Cities: Imagining and Theorizing the City. Annual Review on Anthropology, 26: 383-409. 15. Michney, T. M. (2014). Segregation: a Global History of Divided Cities. Planning Perspectives, 29 (1): 131-133. 16. Miller, J. (2007). Cities Divided. Politics and Religion in English Provincial Towns, 1660 – 1722. Oxford: Oxford University Press. 17. Novaes, A. R. (2014). Favelas and the Divided City: Mapping Silences and Calculations in Rio de Janeiro’s Journalistic Cartography. Social & Cultural Geography, 15 (2): 201-225. 18. O Tuathail, G.; Dalby, S. and Routledge, P. (2007). Uvod u Geopolitiku. Zagreb: Politička kultura. 19. O Tuathail, G. (1999). .Understanding Critical Geopolitics: Geopolitics and Risk Society., The Journal of Strategic Studies, 22 (2-3): 107-124. 20. O Tuathail, G. (2013). .Understanding Critical Geopolitics: Geopolitics and Risk Security., in: Gray, S. C. and Sloan, G. (Eds.). Geopolitics, Geography and Strategy. London/New York: Routledge. 21. O’Dowd, L. and McKnight, M. (2013). Religion, Violence and Cities: An Introduction. Space and Polity, 17 (3): 261-269. 22. Ohtake, R. (2008). Contradicoes da nova cidade. Revista IDE, 46: 101-103. 23. Poulsen, M.; Johnston, R. and Forrest, J. (2004). Is Sydney a Divided City Ethnically?. Australian Geographical Studies, 42 (3): 356-377. 24. Reilly, B. (2004). Democracy in Divided Societies: Electoral Engineering for Conflict Management. Cambridge: Cambridge University Press 25. Safford, F. and Palacios M. (2002). Fragmented Land, Divided Society. New York, Oxford: Oxford University Press. 26. Sassen, S. (1991). The Global City: New York, London, Tokyo. Princeton, NY: Princeton University Press. 27. Sutton, I. (2002). Cartographic Review of Indian Land Tenure and Territoriality: a Schematic Approach. American Indian Culture and Research Journal, 26 (2): 63-113. 28. Van Kempen, R. (2007). Divided Cities in the 21st Century: Challenging the Importance of Globalization. Journal of Housing and the Built Environment, 22: 13-31. 29. Van Kempen, R. and Murie, A. (2009). The New Divided City: Changing Patterns in European Cities. Tijdschrift voor Economische en Sociale Geografie – 2009, 100 (4): 377-398. 30. Wolfensohn, J. D. (2003). The Undivided City, in: Scholar, R. (Ed.). Divided Cities – The Oxford Amnesty Lectures. Oxford, New York: Oxford University Press, pp. 109-129. 31. Zorko, M. and Novak, N. (2017). Micro-geopolitical Borders of Divided Cities: the Case Study of Mostar, in: Gjurovski, M. (Ed.). Security Concepts and Policies - New Generation of Risks and Threats. Skopje: University of St. Kliment Ohridski, 95-102. 32. Zorko, M. (2018). Geopolitika i teritorijalnost. Zagreb: Jesenski & Turk.


M. Zorko, N. Novak: Classifying Divided Cities: the Need for Geopolitical Perspective?

Pregledni rad

Marta Zorko Sveučilište u Zagrebu, Fakultet političkih znanosti, Hrvatska e-mail: mzorkofpzg@gmail.com Nikola Novak Sveučilišni institut u Lisabonu (ISCTE-IUL), Centar za međunarodne studije, Portugal e-mail: nnkai@iscte-iul.pt

Klasifikacija podijeljenih gradova: potreba za geopolitičkom perspektivom? Sažetak Podijeljeni gradovi su čest fenomen u suvremenom svijetu. Svaki zaseban slučaj pod utjecajem je specifičnih, sebi svojstvenog niza faktora utjecaja i sastoji se od isto toliko različitih oblika očitovanja podjela. Ovaj rad identificira kategorizaciju podjela i uvodi kriterije koje treba uzeti u obzir prilikom istraživanja ovog fenomena. Geopolitička perspektiva služi kao instrument za zaobilaženje nedoumica pri različitim postojećim klasifikacijama podijeljenih gradova. Autori predlažu četiri skupa kriterija unutar kojih se razmatraju podijeljeni gradovi ukoliko se analiza provodi iz geopolitičke perspektive. Empirijski, podijeljeni gradovi su činjenica koja se pojavljuje u različitim manifestacijama diljem svijeta. Štoviše, većina svjetskih gradova je na neki način podijeljena, iako ih se ne može okarakterizirati podjeljenim gradovima u geopolitičkom smislu. Ovaj rad ukazuje na razlike u podjelama uzimajući u obzir geografsku, političku i identitarnu pozadinu, ali i odnose moći, uokviravajući ih u instrumentarij geopolitičkih kriterija.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključne riječi: mikrogeopolitika, podijeljeni gradovi, studije granica, reteritorijalizacija.

171


DOI 10.5673/sip.57.2.4 UDK 572:2(497.4) Izvorni znanstveni rad

Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern Slovenia Irena Kandrič Primary School Ormož, Slovenia e-mail: irena.kandric@guest.arnes.si ABSTRACT This article examines places of power as socio-culturally produced sites and associates them with religion, tourism and health. It addresses and classifies behaviour patterns formed by various visitors of what used to be predominantly pilgrimage places of power in Northeastern Slovenia (Razkrižje, Jeruzalem, Ptujska Gora). The examination of visits to the places of power combined with observation, qualitative interviews and analyses of entries into the book of impressions showed that visitors can be divided into five partially intertwining behaviour groups, based on the activities associated with tourism, religion (traditional Catholic and New Age), complementary and alternative medicine, and personal/individual behaviour patterns. The results confirm that old (traditionally Catholic) rituals are still performed in the Slovenian secular society and that New Age rituals are implemented. Key words: anthropology, place, places of power, New Age, health, ritual.

1. Introduction - places, places of power and visiting places of power

If phenomenology is included in the anthropological perspective of space, we must incorporate human practical placement into a certain environment; which means, on one hand, the presentation of place through “spatial representations” (landscapes, maps ...); on the other hand, it includes “spatial practices”, which are spatial activities that contribute to the “social dialectics of place”. In this study, we explore patterns of behaviour in places of power, and our anthropological purpose is not to find evidence to support the fact that visiting these spaces truly works, but it is an illumination of another aspect of people’s lives and their functioning in relation to place, spirituality, health and tourism. Research studies, which can be associated with the topic of this paper, link the places with religion (especially pilgrimage sites), with health and tourism (Gordillo, 2002; Lockhart, 1999; Pernecky, 2006). Copyright © 2019 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The present study is placed into the perception of a “social or societal place” (Bourdieu, 1997; Lefebvre, 2013), that considers place a physical, geographical, measurable and abstract category, perception of which depends on society, history, intercultural and globalizing influences, performances, beliefs etc. Anthropologists have studied place as a complex cultural model; rarer individual studies study it more locally.

173


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 173-191

In Slovenia, the phenomenon of institutional and non-existential religiosity was ethnographically investigated by e.g. Ramšak (1996), Lipovec Čebron (2009), Ban (2014), Kravanja (2011), Šmitek (2017). The phenomenon of behavioural practices of modern non-institutionalized spirituality in correlation with space and health has not been frequently investigated by Slovenian anthropologists, so the decision was made to direct the research into this field, where New Age energy points, Catholic pilgrimage sites and tourist attractions are all connected in correlation to health.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Health and illness are socially and culturally conditioned, since every society recognizes, comprehends and defines the health of people, illness and healing in its own terms. Until the end of the First World War people with health problems turned mostly to medicine men, healers, religion, then the rise and development of allopathic medicine took place, and such forms of treatment started to decline. In the Slovene socialist and post - socialist society, illness was and is inextricably connected to medicine (Adam and Herzlich, 2002:25), but nevertheless, the studies of the last two decades (Toš and Malnar, 2002) indicate that there is an increased interest in non-medical, traditional forms of treatment among the people in Slovenia (Ule, 2003:263-265; Lipovec Čebron, 2008). The researched samples were analysed and studied by investigating which behaviour patterns are most common in the researched places of power in Northeastern Slovenia, whether they are related to health and what purpose do they serve. This was done since these particular behaviour patterns, in relation to the causes that prompt individuals to come to these places, point to the unexplored aspects of reasoning and the aspirations of modern people, trapped in a time of intertwining religious traditions, New Ageism and consumerism.

174

The designation of places of power was used due to the need for an expression that would combine traditional (Catholic) and New Age places with marked and unmarked energy points that attract visitors of various religious and spiritual traditions, tourists and individual researchers, who recognize such places as those with some particular “power”. Various anthropological authors who have explored and researched “special” places have named them diversely; nevertheless, most of the research was related to traditional pilgrimage places and their researchers most frequently gave them the following names: “sacred spaces” (Morinis, 1992; Devereux, 2000; Huntsinger and Fernandez-Gimenez, 2000; Badone and Roseman, 2004), “holy places” (Greenfield, 1990; Badone and Roseman, 2004; Taylor, 2011), “pilgrimage places” (Turner, 1978; Delaney, 1990; Sallnow, 1991; Fartacek, 2003; Badone and Roseman, 2004), “places of wealth and poverty” (Gordillo, 2002). Individual research has also explored the appropriation of places (Olsen, 2008), however, in this research the controversy of these places (“contesting / contested places”) has not proved to be a fundamental factor in the perception of these places (although the appropriation of places exists within certain groups). Nevertheless, observation and conversation have shown a fundamental emphasis on the attractiveness of these places. For visitors, these places are something “special”, they are a place where, among other things, they “search for power” in order to live their lives to the fullest. The above mentioned terms are not entirely appropriate for our subject matter, since the basic concept of the phrase “pilgrimage places” is closely related primarily to


I. Kandrič: Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern Slovenia

Catholic pilgrimages and thus unsuitable for the identification of spiritual phenomena, also the term holy places (in articles the term is related to Catholic pilgrimage places) is difficult to connect with the New Agers, and the terms holy and sacred are even more difficult to associate with tourists coming to these places because of their specialty, attractiveness, special “power”, but are not perceived as sacred by them.

Visiting places of power, referred to as pilgrimage to holy places, goes back to the Catholic European tradition. Pilgrimage is a journey in faith, whether in the traditional sense or in the New Age meaning; it brings an individual into contact with the holy. The pilgrimage itself is not only a physical shift to a certain place for the visitor, it is also a path that contains trust, often hope, a faith in something, a search for contact with something holy and / or a search for inner peace, answers to important questions, truths, help, and comfort (Petrič, 2008:22). We treat visiting places of power as a ritual; the latter are, according to Cazeneuve (1986:14), an individual or group symbolic action that remains faithful to certain tasks. At the same time, according to Durkheim (1976:41, 56), it contains rules that determine human behaviour in the presence of, for them, sacred objects, which are also valid for the behaviour in ceremonies at pilgrimage places and, if generalized, even at all places of power. And it is this ritual of coming to places of power, the behaviour, the differences and similarities between patterns of pilgrimage behaviour in the past and today, the differences, similarities and the entanglement between pilgrimage, New Age and tourist behaviour patterns of modern Slovenian visitors in places of power which is the subject of this contribution.

1

http://www.encyclopedia-of-religion.org/places_of_power.html

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

In addition to this, the term “places of power” is more generic and is already used in literature (Ivakhiv, 2003; Nash, 2002; Gray, 2007), and is also acceptable for non-traditional spirituality (Castaneda, 1995; Stojanović, 2004) and studies of tourism (Pernecky, 2006). In his article, Ivakhiv (2003:94-96) confirmed that, as a whole, there is a frequent desire of New Agers to pay more attention to nature or the Earth, called “Gaia”, in the modern world and to form a harmonious relationship with it. Simultaneously he studied the phenomenon of New Age pilgrimages to places of power. He included the explanation of the “spirit of place” within the Earth’s energies, and the sacred geometry into New Agers’ explanations of power of places and their figurative meaning. The idea of places of power, according to Ivahiv (2003:95), began to spread in folk consciousness in August 1987 with the Harmonic Convergence project, when New Age ceremonies (prayer, meditation and ceremony) occurred simultaneously in sacred cities around the world. According to the Encyclopaedia of Spirituality1 and the originator of such a name, Castaneda (1995:24-28), the term places of power denotes, in the context of New Age, larger or smaller geographical areas, where the “energy fields” are supposed to be important for humans. Such places were sometimes visited by former inhabitants and there they performed worship ceremonies, usually built shrines, monasteries (there are Catholic pilgrimage churches on all three researched places), and so on (Ban, 2014:73).

175


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 173-191

2. Methods The researched places of power (Razkrižje, Jeruzalem, Ptujska Gora) were placed into the research pattern due to the fact that these places have not yet been elaborately explored, additionally, because they have common points, many people visit them and think of them as their own. Figure 1. A map of NE Slovenia with marked researched places2

Razkrižje Jeruzalem

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ptujska Gora

176

The selected places of power (Fig. 1) in Northeastern Slovenia (Razkrižje - a place in a small municipality on the border with Croatia, Jeruzalem - a village on the peak of a hill near Ormož in Prlekija, Ptujska Gora - a famous pilgrimage place with a basilica on the peak of a hill and near Ptuj) have been explored in a longitudinal study that lasted from 2006 to 2015 by the method of multi-sited ethnography (Marcus, 1995). Using this method, I could come and go to all three research places without living in any of them; and at the same time I lived in the midst of all three places, since I was at maximum 35 kilometres away from them. In this regard, the basis of the research was represented by the method of participant observation (that took place in front of churches and in them, in all three explored places, at designated energy points, at Ivan’s spring in Razkrižje, in front of and in the taverns in Jeruzalem and Ptujska Gora). The fieldwork involved participation in numerous events: ceremonies (ethnological, religious, dramatic), masses, lectures, workshops (geomantic), individual and group visits (pilgrimage, tourist, New Age) to places of power, individual treatments. The method of observation was supplemented with the qualitative interview method. During the fieldwork, detailed, formal, informal and structured, partially structured and unstructured qualitative interviews with people of different ages were performed. Some interviews were done with spontane2

https://www.google.si/maps/place/Slovenija/@46.1634653,14.1234626,8z/data=!4m5!3m4!1s 0x476524e75e968361:0xe740451e25e2d465!8m2!3d46.151241!4d14.995463


I. Kandrič: Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern Slovenia

ous, brief (a few minutes long) informal talks, for example, at the source, others were held hours long (in-depth, formal and informal interviews); I spoke to 86 people in 72 interviews. Due to the desire to understand better and more easily the informers and the circumstances of the events, an analysis of the records from the book of impressions on Ptujska Gora (3 May 2009 - 8 August 2009) was added for an in-depth comprehension of causes and behaviours.

3. Research participants

The visitors of places of power were divided into five thematic groups based on their beliefs or actions, namely: (1) traditional Catholic pilgrims, (2) New Agers, (3) tourists, (4) professionals and (5) visitors of a spring and consumers of the water. The first group is represented by (1) traditional Catholic pilgrims (they can come to Ptujska Gora every day, occasionally also to Jeruzalem, and once per year to Razkrižje). The second group is represented by (2) New Agers who differed among themselves according to the criterion whether they are “less convinced” in their thoughts - practical practitioners of the New Age mentality (e.g. visitors of energy points) or “more convinced” New Agers, researchers and / or “professional” healers and / or “teachers” of a specific New Age technique that are interested in the operating of places

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

New Age participants of the research believe that the power of the ritual is amplified in a place of power. According to Cazeneuve (1986:245-246), the ritual has a function of creating a sense of security, stability, belonging, continuity; it removes impurity, manages a higher power and connects a person with a sacred principle. Eade and Sallnow (1991) argue that despite of global understanding of the pilgrimage ritual (in our case, visiting the places of power), each pilgrimage is to be studied separately, and each category of pilgrims (visitors) has its own structure and its own understanding of pilgrims and the sense of pilgrimage. Their claim has reinforced my need to create a classification of behaviour patterns in the researched places of power, which lists numerous groups of visitors, each of whom has got its own patterns of behaviour. Traditional religious Catholic pilgrimage has been replaced in some places in the modern world; in others, it has intertwined with the New Agers and also tourist travels. Tourist visits to these places are also considered, since Leach and Aycock (1988) deny Durkheim’s strict division into holy and profane, and reckon that tourist trips and travels have substituted pilgrimage in a secularized world, or tourist trips have become “secular pilgrimage”. By doing so, they exempted the ritual from the sacred area and extended it to the world of the profane, which also gives the possibility of transferring the ritual of the sacred pilgrimage to the profane area, and simultaneously creates new forms of pilgrimages and ritual behaviour, also in various places of power. Concurrently, the need to classify the participants of the research, which were first divided into two large groups, depending on whether they come to the space of power as visitors or are current or former locals, has been confirmed.

177


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 173-191

of power, interpretation and perception of these places (geomants, bioenergetics, radiesthesists, Feng shui researchers, healers according to Voll ...). Research studies include members of the New Age movements that emerged in the 1980s among the New Agers, although their predecessors were already theosophists who developed their systems of ideas at the end of the 19th century. None of the above-mentioned New Age groups has binding texts, authority, or an organization; there are no strict rules in any of the groups listed; there is no need to believe in something; they gradually learn the rules of behaviour and thinking, and they are joined together by the desire to work on themselves, to reach personal growth, self-realization, achieve the “purging of negative patterns / beliefs / thoughts”, gain better health, reaffirm individualization, come closer to nature, to the “higher “, to the “energy of the Earth and the cosmos” and also the belief that at the turn of the millennium we are in a period of great changes, when humanity is to be resurrected in terms of deep spirituality, coexistence and harmony. New Agers can “softly” pass between mentalities or can combine them; they have no myths or sacred books in common, a human being is primarily perceived as a spiritual being. They strive for personal and social transformation, spiritual growth, healing, learning about life, emphasizing optimism and other positive cultural concepts, for “searching” (authentic self); they often implement practices with “channelling” and demonstrate openness to some elements of the Asian tradition (Bahovec, 2009; Ban, 2008; Hanegraaf, 1998; Heelas, 1996; Potrata, 2001b; Črnič, 2012). The third (3) group consists of tourists who only view these places. They are attracted by good advertising, beautiful photographs, pleasing descriptions that convince them in terms of interest, education and special appeal in the description that ads usually contain. The fourth (4) group consists of professionals (tourist workers, priests, scientists and experts from various fields (chemists, physicists, geologists ...) who try to find the explanations for researched places of power. The fifth (5) group is formed by visitors of the spring in Razkrižje who are also consumers of the water. Some accept the water as “healing” water, whereas others perceive it as nothing more than ordinary, fresh drinking water and do not think about it in terms of New Age as “special” water.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4. Classification of behaviour patterns in researched places of power

178

Sax (2009:52) highlights the connection between place and therapeutic practices, which are often closely related to the understanding of place and landscape, particularly because the area relays / expresses human history, memory and understanding. A ritual in the place of power is therefore a deliberately committed act, with a frequently predetermined purpose (meaning) and a pre-defined procedure (although many New Age rituals, unlike traditional ones, are loose); it carries a symbolic value in itself and takes place at a specific place at a given time. New Age rituals of visiting places of power are left to the current inspiration of a creative individual’s composition of known elements (e.g. standing or sitting at stakes that mark energy points, crossing arms and legs, calming the mind and the body, drinking fresh spring water, washing eyes with spring water, etc.).


I. KandriÄ?: Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern Slovenia

At the places of power, patterns of behaviour are closely linked to the reasons why people come to these places. Observations of behaviour at places of power and conversations gave an insight into the patterns of behaviour that are most often repeated in the researched areas. Five thematic groups of behaviour were modelled according to the activities they associate with (1) tourist, (2) religious / spiritual (traditional Catholic and New Age), (3) healing, (4) consumer and (5) personal / individual patterns of behaviour. The greatest emphasis in this research was placed on religious and healing patterns of behaviour, since these patterns are the most common in the researched areas. At the same time, New Age models of behaviour, in this territory, form still unexplored ritual patterns that are often territorially or in substance intertwined with traditional Catholic and / or New Age patterns of behaviour.

I divided religious behaviour patterns into two groups (traditional Catholic and New Age), based on fundamental religious or spiritual beliefs of an individual. Among traditional Catholic patterns of behaviour, I have included visiting masses that are conducted in all three explored places, but they are usually once or twice a week and on holidays in Jeruzalem, as there is only a visiting priest. Masses are held every day in RazkriĹžje, whereas on Ptujska Gora, as a pilgrimage place, there is more than one mass held every day, and at the end of the week there are specially organized masses dedicated to pilgrims. These also include prayers, which are at Jeruzalem sometimes accompanied by the lighting of candles and / or the ringing of the wishing bell. Blessings with water and incense are a part of church rituals, but priests do not bless believers in this way at every mass, usually these are reserved for festive masses or prayers of litanies. However, the faithful have the possibility, to cross themselves with holy water in each of these churches (as is customary in all churches), located at the entrance to the sanctuary; they can buy bottled holy water on Ptujska Gora; they can fill a bottle with it in Jeruzalem and if willing, they donate to the Church. Confession is a Christian sacrament, in which a believer asks God

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tourist behaviour patterns are very dispersed in the places of power, as the tourism industry is often seen as a market niche in the modern times, and therefore these geographic, natural and historical sites serve as a base for tourism. Among the tourist patterns of behaviour I have included sightseeing of places with a tourist guide, which is a fairly common form of behaviour, targeted by all tourist organizations, municipalities and church officials (a priest partakes the role of the guide), followed by individual sightseeing tours according to tourist guidelines, where individuals discover specialties of a place through the web, brochures, etc. Tourists who come to the explored places of power usually want to escape from the noise and crowds of people. Among tourist behaviour patterns, some are less frequent, for instance hiking (except for May 1st in Jeruzalem), cycling, panoramic motorcycle drives (on Jeruzalem and Ptujska Gora); visitors often come to Jeruzalem and Svetinje for the wine tasting and selling, wine and food catering, and there are consumer behaviour patterns associated with fairs at pilgrimage sites and tourist offices, where people usually shop for consumption and spend money. Even lodgings are part of the offer in certain places, which are mostly scattered in Jeruzalem with its surroundings. Additionally, at all three places there are occasional events as another form of acquiring visitors and behaviour thereof.

179


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 173-191

for the forgiveness of his sins through the priest, according to the priest’s narrative on Ptujska Gora, there must be four priest confidants on the holidays to meet the number of confessors. Pilgrimage has in the past been a characteristic activity in all three researched places, but visiting Razkrižje and Jeruzalem slowed down in the post-war period, admittedly it never reached the dimensions that Ptujska Gora has had and still has. Requests, gratitude and vows are part of a ritual in a sacred place; the analysis of written entries on Ptujska Gora indicates that believers often come to a pilgrimage church to ask God, Jesus, Mary, angels or saints to help them with their problems, the troubles of someone close to them or to express their gratefulness or they swore an oath in a particular life situation that they would go on a pilgrimage or to some place of power in case their wish would be fulfilled, which some believers do quietly in prayer, some tell it to the confessor, and some also write this in the book of impressions (Jeruzalem and Ptujska Gora): “Yes, we live in a very interesting time. You see, faith and these spiritual things are difficult to say publicly. [...] Of course, many people trust us, priests, but when we say that they could write it down, document it, then they say that they do not want that. That is interesting. Somehow people are still afraid of this. Sometimes for themselves, sometimes, for those whose health they have begged for.” (Interviewee 60, a priest)

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

On Ptujska Gora, the visitors most frequently asked (256 requests) and / or thanked (50 acknowledgements) for health, since out of 1035 recorded examined impressions, 306 entries spoke about health, and of course they ranked first with 29.56%. By the number in the pattern, the second place belongs to requests and acknowledgments for family (20.19%), followed by requests and acknowledgments for protection (6.85%) and for luck (6.57%). Often, the topics of interaction are interlaced. When expressing a health-related desire, the improvement of health does not necessarily occur in the place of power itself, but faith and hope are also included in the possibility that the person will be referred to the right doctors, that the surgery will be successfully performed and that medical therapies will help, etc. (Kandrič, 2015:172)

180

The pilgrimages in the past and today, based on the researched sample in the Northeast of Slovenia, differ. The patterns of behaviour have been partially preserved, partially transformed. According to the old behaviour patterns, the pilgrimage day was a festive day, the pilgrims had wandered on their journey on an empty stomach, and the presence at mass was compulsory and desirable, which was usually followed by a snack, as my storytellers told me. “My mother took a basket full of food with her. We were able to eat only after the mass, after the elderly had already received a holy communion.” (Interviewee No. 43, retired). After all this, a festive atmosphere and stands with souvenirs and lectar, decorated honey bread hearts with special messages written inside them, awaited pilgrims in front of the church and then they returned home. When observed the current


I. Kandrič: Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern Slovenia

pilgrims in Ptujska Gora during the research, I saw that they partook in pilgrimage mass, or just retreated into a silent prayer in the “empty” church, perhaps they only viewed the church, lit some candles in the church, rang the wishing bell. In the conversations, they said they consumed food mainly before coming to a place, during a visit to the place of power (for example, while waiting for mass) and after it. After visiting the place, today, they are also awaited by the stands with lectars and souvenirs in front of a sacred place on a festive day. (Souvenirs can be purchased every day in tourist centres in Jeruzalem and Ptujska Gora.). The festive atmosphere is only on a festive day. The visit ends with returning home. A comparison of pilgrim behaviour in the past and today shows a relaxation in the rules of behaviour at researched places in modern times, compared to the past, which is in accordance with the generally relaxed and modern-time adjusted patterns of Catholic religious behaviour.

All members of the New Age in these areas are directed towards healing themselves, and geomancy also towards healing the place (They help themselves with cosmograms - imaginary messages translated into graphic form.). Geomants emphasize a new attitude towards themselves, nature, the connection with the Earth, its energies, the energies of the “higher”, which they name differently. They have a respectful attitude towards water, and encourage individual personal growth. In geomancy, even channelling and conversation with elementary beings4 of nature occur. Although they are not of a physical nature, they can be perceived as a certain presence, such as the emotional quality of the atmosphere, according to the New Agers (Pogačnik, 2010:54, 125-131, 154). The highest developed elementary beings are thus committed to take care of connecting provincial units with the purpose designed for a specific place. The Ancient Romans knew, as claimed by Pogačnik (2010), of the spiritual guardians of places, homes called “geniuloci”, geomants call these elemental beings the soul of the place / “animaloci”, who are responsible for the etheric dimensions of the place. According to the New Agers (Pogačnik, 2010:217-219), perception is not only on the physical level, it also includes an obligatory understanding of becoming in tune with 3

It should be noted, however, that the New Agers often put a certain practice in the forefront, while other practices, by their own choice, are often associated with basic practice. 4

Elementary creatures of nature and the spirits of the environment are thought of as invisible and dematerialized beings (Pogačnik, 2010:54).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The second group of religious behaviour patterns is formed by New Age behaviour patterns, which are often closely related to healing behaviour patterns. Some of the New Agers who came to the researched places, make a living through these activities, some have attended workshops, some have been individually educated, others have read about it, the fourth attempted to imitate someone they saw in this area. Among them were: radiesthesists, geomants, Feng shuiists, bioenergetics / bioenergetics, etc3. and consumers of energy points and spring water (The last two patterns of behaviour will be presented in the group of healing patterns.).

181


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 173-191

a place, according to which, it is necessary to adjust oneself with the surrounding place, as a music player tunes her/his instrument before playing. This requires a loving, respectful approach to a place, a request for a key that an individual can receive in a form of a specific vision, intuition, etc., a request and a thank you for the contact with the place, as my speaker explained to me (Interviewee No. 2, geomant). My co-speaker clarified that the visitor must calm down, ground himself, connect with the place and perceive it as a form of consciousness before visiting it. Without the preparation and the key, man only comes to the “banal” level of the place. This was once known to the traditional Catholic pilgrims, who prepared to visit the pilgrimage place through prayers. Among the healing behaviour patterns, in addition to all the above-mentioned religious patterns of behaviour, which are aimed at obtaining or maintaining health (traditional Catholic pilgrimage, prayers, requests and acknowledgements, lighting candles, ringing bells, payment of masses, New Ageism, geomantic treatment of oneself and the Earth), we also included the consumption of spring, healing water and other patterns of behaviour mentioned below, intended for the acquisition or preservation of health. Water users from Ivan’s spring in Razkrižje come to gather it as “living” water full of rich substances. This water is considered by the majority of visitors as something special (pilgrims in Razkrižje and local believers at the spring of St. Ivan (Fig. 1), New Agers as water full of “healing energies”, and seekers of better health as natural spring water). For all these groups, this water is “sacred” or something “special”. Petrič (2008:22) states that the ritual consumption of water in sacred Catholic places is also one of the forms of symbolic contact with the sacred powers of the place and an attempt to improve one’s health. As an example, we can recount some of the world-famous Christian shrines that have water springs on their premises, to which they attach the potential of healing properties (e.g. the Virgin Mary Lourdes in France, Fatima in Portugal, Santiago de Compostela in Spain).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Figure 2 St. Ivan’s spring of healing water

182


I. Kandrič: Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern Slovenia

A historical overview of water symbolism demonstrates that most meanings of water are plotted around five general meanings: creation and birth, spiritual and emotional growth, cleansing, traveling and fulfilment (Stokowski, 2008:34-37). Even in the researched place, New Agers often come to get a “new life full of health”, cleansing the ill and negative behaviour patterns within themselves, while often perceiving their arrivals to the spring as spiritual growth. They drink this water primarily to “heal” themselves. Rarely, they only quench their thirst with it, and even less often they cook tea or coffee with it; most do not use it for cooking. Participation in the observation also provided information about interesting special uses of this water for homeopathic purposes, for homemade organic vinegar, etc. Often the healing behaviour in Razkrižje and occasionally also in Jeruzalem is the New Age sitting at energetic points in places where, according to their beliefs, beneficial energies reside (Fig. 3). Visitors of energy points believe that it is possible to try to gain or maintain one’s health through this type of behaviour. A New Age belief is that an individual must behave in the place of power according to certain rules, to feel it or to make an action occur. “I came to the spring every day, I poured its water, I stood at the points or sat, but never with arms or legs crossed. I learned this from a local man who was involved in putting the markings on energy points.” (Interviewee No. 31, farmer).

The third healing behaviour pattern includes walks in nature, which by themselves have beneficial effects on the individual, during them the person calms down, moves

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Figure 3. Energy point in Razkrižje, where the healing pattern of sitting or standing is taking place

183


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 173-191

away from the fast pace of life, directs his/her attention to the plants along the path, the water, the beautiful view, the clapping of the rattle, etc. Relaxation may be associated with a walk, but this may possibly be due to coming to the place of power with a car, followed by relaxation, meditation, a “disconnection” from everything at the place of power. New Age diagnostics of a person’s “health” status is possible in Razkrižje in agreement with a healer (radiesthesist, bioenergetic). Individual bioenergetic therapies are now possible in two explored places of power, in Razkrižje and in Jeruzalem, additionally there is also the possibility that the visitor of a place of power comes there with a bioenergethic therapist, reiki therapist, radiesthesist who helps him to feel these places or they perform therapy on them. Individual counselling treatment is a process in which individuals ask a radiesthesist, bioenergetics, geomant about how they should behave in a place of power, for example, to ensure that the energy points work, and then behave according to the instructions or as indicated by the readout.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Faith that a person can more easily come into contact with the holy in a sacred place than in a “normal” place, and that such contact with the holy can speed up treatments, is one of the main motives for visiting sacred places, both in traditional Catholic believers and in New Agers (Ban, 2008:87). According to this conviction “ordinary” practices in a sacred space often become “holy”, a special quality that is beyond ordinary reality. The walk is no longer just a walk, but it is already a “treatment”, as well as sitting in a forest or in certain places. And water is no longer just water, but it is special water (whether this is due to minerals, lack of chemicals or special energies). An individual that participates in an activity in a place of power sometimes exemplifies his own “ordinary” behaviour patterns, thus making them saintly, special and feels that he consumed the sacred place and its “special” features.

184

Consumer behaviour patterns are related to daily visits to the explored places associated with people who come for the water, because in some cases water from the water supply system needs to be periodically boiled (for example, Odranci), or simply because this water seems to be more delicious, therefore it is much more fresh and resembles the water from a former domestic well, a spring; but it does not matter to them that it is specifically Ivan’s spring. This small group of water users emphasized that it is important for them that the water is biochemically checked, it is drinkable and does not need to be boiled, furthermore it is free of charge and / or that they prefer the taste. Personal / individual behaviour patterns include the self-tangibility of place and its benefits, and the formation of their own behaviour patterns as an individual form of behaviour in which an individual may know something about these places, has read something about them, has consulted with someone, and then formed his/her own opinion and behaviour, or does not even think about these places, but he/she is simply enjoying being in the chosen place of power. Often, these visitors emanate various combinations and intertwine different selected behaviour patterns (tourist, traditional Catholic, New Age, consumer). Such visitors are usually trying to experience a place:


I. Kandrič: Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern Slovenia

“If you are trained, if you have finished this basic, preparatory or any other course, I am joking a little, I am not talking about courses, I am talking about the process of internal awareness, if you have matured to some extent, then you can also, very quickly, even in a minute come in tune with a place, but this is not possible if you do not nurture it, if you do not have the self-discipline to do it on a regular basis.” (Interviewee No. 67, a New Ager employed in tourism).

4.1. Linking behaviour patterns while one of the activities simultaneously dominates

Turner (1978:207) defined pilgrimage as a symbolic, ritual activity with various activities that make it recognizable. The basic characteristic required for a pilgrimage (as a rite of passage) is the journey, and this separates it from other rituals, since the general spiritual values are strengthened by visits to pilgrimage places. The presence in such a place and in such a ceremony gives hope to individuals that they go through the direct experience of the holy and invisible (Turner, 1978:214). After a pilgrimage, a visitor of a place of power (sacred space) is reborn and as such returns to the existing social structure. The research has revealed that various activities occur in different researched places in various stages of pilgrims visiting a place of power, and are considered as the ritual of transition. Places of power have a special “power” for everybody, despite different categories of visitors who, in various ways, participate in the sanctity of the place. Believers go on a religious pilgrimage; tourists do not only view sacred places and symbols, but they are also on a “pilgrimage”, and the New Agers “tune in” through their rituals, through their own understanding of the place. Those who gather the water do not generally have “purely ordinary” water, although there is

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The integration of diverse activities is also known to providers who offer various combinations of activities to visitors in these areas. The first combination is linked to Jeruzalem and includes a tourist offer (excursion, catering), pilgrimage (pilgrimage church) and a New Age activity (placed energy points, geomantic camps ...). In Razkrižje, New Age (energy points, “healing” Ivan’s spring) is in the forefront, followed by tourism (the walking path along the Razkriški kot, archaeological settlement ...), pilgrimage (church and the spring of St. Ivan) and consumer behaviour patterns (drinking “spring” water, which is not processed by technology and human intervention). Ptujska Gora connects pilgrimage activities (pilgrimage basilica), tourist activities (historical-geographical specialty of the hill and church), and a hidden, in a smaller proportion, remarkable New Age activity. The coexistence of different activities indicates that there is no absolute dominance of a particular activity; simultaneously tourism activities are often associated with a desire for a more comprehensive offer that would attract visitors. Tourist workers and local leaders often sought the advantages and distinctiveness of their place, and thus tried to highlight their potentials to attract tourists, thereby promoting their place and attracting visitors with their forte, as, for them, tourism is a “consumer good”.

185


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 173-191

also a small portion of those who come there because of domestic non-drinkable water. Among the latter, there are also tourist workers who offer tourists everything they could “sell”. In short, a place of power is a world for different groups of people that inhabit it in different ways. Definitely, there is a tendency that a sacred space is defined as “sacred”, no matter what has occurred in the said place. Conversations with narrators and observation suggest that the diversity of space depends on the dominant activity (tourist, traditional pilgrimage, New Age) and the diversity of the individual (socio-cultural influence, his personality). Behaviour patterns are intertwined in the fields of research; the consumer sample associated with pouring drinking spring water is only available in one area, as others do not offer this option. The remaining three patterns (tourist, religious, and healing) are represented in all three areas; one of the patterns stands out in each place, the rest are slightly in the background. In Razkrižje, they try to attract tourists by promoting the Razkriški kot, and they invested a lot in advertising new beneficial energy points and “healing water” from Ivan’s spring, and thus indirectly put the New Age behaviour patterns in the forefront, which are now prevailing in the area. From the New Agers’ point of view, Razkrižje has successfully been “conquered”, and the New Age activity is being awakened in Jeruzalem with activities performed on occasional events (rare geomantic workshops and radiesthetic measurements, placement of stakes at energetic points), while Ptujska Gora remains only a little New Age. Tourist activity and associated behaviour patterns are at the forefront in Jeruzalem, although some agencies link it to pilgrimage, and an additional possibility of promoting the place has been identified by individuals and interest groups in recent decades in the promotion of the village. Traditional religious behaviour patterns are at the forefront on Ptujska Gora, where they often associate with tourists visiting the place; due to their dominance, the New Age behaviour remains almost imperceptible in this area and also has no special developmental possibilities. Observations and conversations have shown that personal / individual behaviour patterns are represented in all three places of behaviour, but they are somewhat obscured on the traditional Catholic Ptujska Gora.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4.2. Health and patterns of behaviour

186

Among the patterns of behaviour, the tourist, religious and healing patterns of behaviour stand out in frequency; at the same time, it is interesting that within these groups of patterns, the individual’s concern for the preservation and / or acquisition of health or the prevention of illness, is the one most frequently expressed, which is covered in religious, healing and individual patterns of behaviour (e.g. pilgrimage to sanctuaries, drinking “healing” spring water, walks and calming one’s mind and body). Studies of recent periods (Ule, 2003:263-265) also indicate that there is an increased interest among non-medical, traditional and complementary forms of treatment among people in Slovenia; this is also reflected in this research. Responsibility for health is no longer collective as it was in socialism, but rather individual, which corresponds with the thought of modern capitalist society (Potrata, 2001a:177).


I. Kandrič: Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern Slovenia

Besides taking care of physical health, mental health care has also increased in the places, which is especially noticeable in religious behaviour patterns (in both, traditional pilgrims and New Agers) and individual patterns of behaviour. In contrast to Christian believers, the New Agers do not try to get well through prayer and worship, but try to absorb the magical powers of the place, mingle with them (Ban, 2014:89) and with their help heal themselves. With such activities, a modern Slovenian shows concern and willingness for personal growth in different areas and levels, as can be seen from the findings of Huntsinger and Fernandez-Gimenezova (2000:543) and Potrata (2001a:177). Visitors of places of power that feel independent and work within small groups or individually strive to “work on themselves” and their personal spiritual growth. Simultaneously, the increased disciplinary role of medicine in modern society (Malnar, 2002:3-26), beside the treatment and healing of an individual’s biological body, influences the mentality and the way of life of a modern person, and requires various techniques of self-discipline and care for one’s own body, which is in accordance with the New Age mentality and strengthens the human’s need for activities, practices that he/she incorporates to takes care of his healthy lifestyle, because he/she is responsible for himself/herself, for his/her psychosomatic well-being. New Agers often perceive illness as an internal discordance, an imbalance of mismatches that contradicts the wholesome/holistic harmonization of the mind and body; therefore, for them searching for health is not only a matter of physical pleasure, but also a necessity and spiritual growth (Ban, 2008:87). This confirms the fact that the concern for a healthy lifestyle, that is, the concern for one’s own health, acts as an ideological concept, since health is an important social value, a good that every individual is trying to maintain with different practices (allopathic, New Age, healthy lifestyle), which brings pleasure and feelings of happiness to them, as Toš and Malnar research (2002:87-95) has found. Various healing behaviour patterns (related and unrelated to religion) influence the health of an individual:

or “I think that this is a possible approach that seems to be scientific, where the frequencies of certain places are measured and compared with the frequencies of individual organs, which is probably one option, but the question is, if this is sufficiently comprehensive, because of ... it is sensible for human health to also enrich human beings in a spiritual sense, in terms of their spiritual development.” (Informant No. 2, geomant).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

“As long as a person is healthy,”hahaha”, but when suddenly he feels ill, the closest way is to Mary. I am convinced, if nothing else, that it is a spiritual healing or power, so that a person can then accept this disease, to start thinking differently.” (Informant No. 60, priest)

187


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 173-191

5. Conclusion The research has shown that the basic division of behaviour patterns in places of power is closely related to the reasons why people come to these places. On this basis, five thematic groups of behaviour in relation to activities that are linked to tourist, religious (traditional Catholic and New Age), healing, personal / individual and consumer behaviour patterns were identified. Special attention was given to the New Age behaviour patterns, since New Agers also create new, diverse patterns of behaviour in the Slovenian modern contemporary secularized society. Among them are patterns of behaviour associated with sitting or standing at marked energy points with the emission of “beneficial” energy, patterns associated with drinking water from Ivan’s spring in the place of power, and patterns of behaviour associated with the geomantic healing of Earth and themselves. Behaviour patterns are intertwined in the places of power, and although they coexist, one pattern of behaviour always prevails in each place; in one explored place, tourist practices predominate, in the other traditional Catholic behaviour patterns, and in the third, quite marginal place, which is almost abandoned as a pilgrimage centre and which has not been particularly attractive to tourists in the past, New Age patterns of behaviour. The research also confirms the fact that traditional Catholic, pilgrimage and tourist patterns of behaviour have been preserved and partially transformed in the places of power, and New Age patterns of behaviour, which are widespread in two explored areas of power, appeared at the same time. In the place of power where the Catholic Church has its primacy, New Age behaviour patterns have not expanded.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Within five groups of behaviour patterns, the most common behavioural practices are focused on maintaining or gaining health, which is confirmed by the fact that health is becoming a kind of a metaphysical concept and an extremely important value for which individuals are willing to travel to places of power, and that the desire and the need for “doing something for themselves” at different levels indicate an aspiration of a modern Slovenian seeking personal growth.

188

The important places of power in Northeastern Slovenia thus remain the same as they were centuries ago (according to some New Age statements (Pogačnik, 2010) even millennia). People still come to such places, seeking relaxation, help, health and spiritual transformation. The modern consumer society gives, along with a multitude of material things and data, a void to the individual, which some try to overcome by the spiritual aspects of life. Some individuals try to fill their internal development with some individuals (some claim they succeed in doing so) by coming to these special places and including various rituals, thoughts (many stem from the Eastern spirituality); but it is interesting that they do not name themselves New Agers, and that many also do not want to leave their primary religion, but in their individuality they combine elements of different spiritualties.


I. Kandrič: Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern Slovenia

1. Adam, P. and Herzlich, C. (2002). Sociologija bolezni in medicine. Ljubljana: Društvo pljučnih in alergijskih bolnikov Slovenije. 2. Antonov, V. Encyclopedia of Spiritual Knowledge. Available at: http://www. encyclopedia-of-religion.org/places_of_power.html. (Accessed 27 January 2019) 3. Badone, E. and Roseman, S. R. (2004). Intersecting Journeys: The Anthropology of Pilgrimage and Tourism. Urbana and Chicago: University of Illinois Press. 4. Bahovec, I. (2009). Postmoderna kultura in duhovnost: religioznost med new agem in krščanstvom. Ljubljana: Inštitut za razvojne in strateške analize. 5. Ban, T. (2008). Novodobniška duhovnost: od zgodovinskih izvirov do sodobne podobe. Ljubljana: Fakulteta za družbene vede. 6. Ban, T. (2014). Sveti kraji novodobniške duhovnosti, in: Furlan Štante, N. and Harcet, M. (Eds.). Duhovnost žensk na Slovenskem. Koper: Univerza na Primorskem, Znanstveno-raziskovalno središče, Univerzitetna založba Annales. 7. Bourdieu, P. (1997). Out Line of a Theory of Practice. Cambridge; New York; Melbourne: Cambridge University Press. 8. Castaneda, C. (1995). Učenje pri don Juanu. Ljubljana: Gnosis in Quatro. 9. Cazeneuve, J. ([1971] 1986). Sociologija obreda. Ljubljana: ŠKUC: Znanstveni inštitut Filozofske fakultete. 10. Črnič, A. (2012). Na vodnarjevem valu: Nova religijska in duhovna gibanja. Ljubljana: Fakulteta za družbene vede, Založba FDV. 11. Durkheim, E. ([1971] 1976). The Elementary Forms of There Ligious Life. London: George Allenand Unwi. 12. Eade, J. and Sallnow, M. J. (1991). Contesting The Sacred: The Anthropology of Christian Pilgrimage. London; New York: Routledge. 13. Gordillo, G. (2002). The Dialectic of Estrangement: Memory and the Production of Places of Wealth and Poverty in the Argentinean Chaco. Cultural Anthropology, 17 (1): 3-31. 14. Gray, M. (2007). Sacred Earth: Places of Peace and Power. New York: Sterling. 15. Greenfield, S. M. (1990). Turner and anti-Turner in the Image of Christian Pilgrimage in Brazil. Anthropology of consciousnees, 1 (3-4): 1-8. 16. Hanegraaff, W. J. (1996). New Age Religion and Western Culture. Koeln: E. J. Brill. 17. Heelas, P. (2003). The New Age Movement: The Celebration of the Self and the Sacralization of Modernity. Cambridge; Oxford: Blackwell. 18. Huntsinger, L. and Fernandez-Gimenez, M. (2000). Spiritual Pilgrims at Mount Shasta, California. The Geographical Review, 90 (4): 536-558. 19. Ivakhiv, A. (2003). Nature and Self in New Age Pilgrimage. Culture and Religion, 4 (1): 93-118. 20. Kandrič, I. (2015). Razlogi za obiskovanje prostorov moči / Reasons for visiting places of power, in: Filej, B.a et al. (Ed.). Mednarodna znanstvena konferenca Znanost in kultura za zdravo družbo. Zbornik prispevkov z recenzijo, p. 169174. 21. Kravanja, B. (2011). Prostor in njegova zmožnost delovanja ali kaj imajo skupnega Slovenija, Makedonija in Šrilanka, in: Klaus, S. and Kvartič, K. (Eds.). Uporaba prostorov: strokovni zbornik. Ljubljana: Znanstvena založba Filozofske fakultete.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

References

189


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 173-191

190

22. Leach, E. R. and Aycock, A. (1988). Strukturalističke interpretacije biblijskog mita. Zagreb: August Cesarec. 23. Lefebvre, H. (2013). Produkcija prostora. Ljubljana: Studia Humanitatis. 24. Lipovec Čebron, U. (2008). Krožere zdravja in bolezni: tradicionalna in komplementarne medicine v Istri. Ljubljana: Filozofska fakulteta, Oddelek za etnologijo in kulturno antropologijo. 25. Lovelock, J. E. and Margulis, L. (1974). Atmospheric Homeostasis by and for the Biosphere: The Gaia Hypothesis. Tellus, 26 (1-2): 2-10. 26. Marcus, G. E. (1995). Ethnography in/of the World System: The Emergence of Multi-Sided Etnography. Annual Review of Ethnography, 24 (1): 95-117. 27. Morinis, A. (1992). Sacred Journeys – The Territory of the Anthropology of Pilgrimage. The Anthropology of Pilgrimage. London: Greenwood Press. 28. Nash, D. J. (2002). The Archaelogy of Space: Places of Power in the Wari Empire. (A Dissertation of Philosophy). Florida: University of Florida. 29. Olsen, D. H. (2008). Contesting Identity, Space and Sacred Site Management at Temple Square in Salt Lake City, Utah. Waterloo, Ontario: University of Waterloo. 30. Pernecky, T. (2006). Usuglašavanje sa svemirom: fenomenološka studija New Age turista. Časopis Turizam, 54 (2): 143-159. 31. Petrič, F. (2008). Slovenske božje poti. Ljubljana: Družina. 32. Pogačnik, M. (2010). Skrivno življenje Zemlje / Sacred Geography. Mengeš: Bird Publisher. 33. Potrata, B. (2001a). Duhovnost nove dobe. Časopis za kritiko znanosti: Šola v globalnem kapitalizmu; Duhovna veleblagovnica, 29 (202-203): 163-179. 34. Potrata, B. (2001b). Verske ideje, verske prakse: slovenski novodobniki in njihove prakse. Teorija in praksa, 28 (6): 1144-1154. 35. Ramšak, M. (1996). Filigranski pogled na prepletanje religiozne in profane funkcije romanja na primeru Ruškega. Časopis za zgodovino in narodopisje, 67 (1): 94-103. 36. Sax, W. S. (2009). Landscape, Memory, and Ritual. Oxford: University Press. 37. Stojanović, L. (2004). Places of Power. Novi Sad: Ljubiša Stojanović. Available at: https://the-eye.eu/public/concen.org/Kundalini%20Tantra%20Yoga%20 Chakra%20Meditation%20%5Bbook%20pack%5D/PDF/Ljubisa%20Stojanovic%20 %20 Places%20of%20 Power.pdf. (Accessed 5 March 2019) 38. Stokowski, P. (2008). Symbolic Aspects of Water, in: Stephen F. McCool; Roger N. Clark and George H. Stankey (Eds.). Water and People: Challenges at the Interface of Symbolic and Utilitarian Values. Washington: U.S. Department of Agriculture. 39. Šmitek, Z. (2017). Mitološko izročilo Slovencev: svetinje preteklosti. Ljubljana: Beletrina. 40. Toš, N. and Malnar, B. (2002). Družbeni vidiki zdravja. Sociološka raziskovanja odnosa do zdravja in zdravstva. Ljubljana: Fakulteta za družbene vede, IDV – CJMMK. 41. Turner, V. (1978). Image and Pilgrimage in Christian Culture: Anthropological Perspectives. New York, Columbia University Press. 42. Ule, M. (2003). Spregledana razmerja: o družbenih vidikih sodobne medicine. Maribor: Aristej. 43. Book of impression on Ptujska Gora (3. May 2009 – 8. August 2009). Ptujska Gora: Parish office Ptujska Gora.


I. Kandrič: Behaviour Patterns at Places of Power in Northeastern Slovenia

Izvorni znanstveni rad

Irena Kandrič Osnovna škola Ormož, Slovenija e-mail: irena.kandric@guest.arnes.si

Obrasci ponašanja na mjestima moći u sjeveroistočnoj Sloveniji Sažetak Ovaj članak razmatra mjesta moći kao društveno-kulturno proizvedene lokalitete i povezuje ih s religijom, turizmom i zdravljem. Obrađuju se i klasificiraju obrasci ponašanja koje su oblikovali razni posjetitelji triju nekad pretežno hodočasničkih mjesta u sjeveroistočnoj Sloveniji (Razkrižje, Jeruzalem, Ptujska Gora). Ispitivanje posjeta ovim mjestima moći u kombinaciji s promatranjem, kvalitativnim intervjuima i analizama zapisa u knjigu dojmova pokazalo je da se posjetitelji mogu podijeliti u pet grupa, koje se djelomično isprepliću na temelju aktivnosti povezanih s turističkim, vjerskim (tradicionalnim katoličkim i new age) ponašanjem, s komplementarnom i alternativnom medicinom, te s osobnim/individualnim obrascima ponašanja. Rezultati potvrđuju da se u slovenskom sekularnom društvu još uvijek izvode stari (tradicionalno katolički) rituali te da se često provode rituali new age-a.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključne riječi: antropologija, mjesto, mjesta moći, new age, zdravlje, ritual.

191


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 192-196 DOI 10.5673/sip.57.2.5

Goran Sučić

Razvojni integrirani kurikulum u umjetničkim područjima – poli-art model s modulima Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2016., 268. str.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U izdanju Filozofskog fakulteta u Splitu 2016. godine objavljena je znanstvena monografija Razvojni integrirani kurikulum u umjetničkim područjima – poli-art model s modulima autora dr. sc. Gorana Sučića, znanstvenika i umjetnika koji ima bogato iskustvo u odgojno-obrazovnom radu s učenicima osnovnih škola i studentima, kojima i danas predaje na Filozofskom fakultetu u Splitu. Cijeli život dr. sc. Goran Sučić bavi se umjetnošću, posebice likovnom i glazbenom te redovito sudjeluje na brojnim izložbama i kolonijama. Autor je i skladatelj većeg broja glazbenih projekata, glazbenih obrada te stručnih i znanstvenih članaka. Dr. sc. Goran Sučić hrvatski je skladatelj čija su djela obavezna glazbena literatura te se izvode na brojnim državnim i međudržavnim natjecanjima. Dobitnik je nagrade „Marko Marulić“ za postignuća u znanosti, zatim nagrade „Ivan Filipović“ za postignuća i doprinos visokom obrazovanju, priznanja grada Splita i nagrade Splitsko-dalmatinske županije za doprinos u kulturi te drugih nagrada i priznanja za znanstveni i umjetnički rad.

192

Znanstvena monografija organizirana je u devet naslova, odnosno poglavlja s podnaslovima. Autor sistematično i logičnim slijedom strukturira naslove uvodeći čitatelja u teorijsku osnovu vezanu za temu i problematiku monografije. Nakon „Uvodnih razmišljanja autora“ slijede poglavlja: „Umjetnost: sloboda, stvaralaštvo, estetika“; „Kurikulum: kurikulum i njegova povijesna i teorijska polazišta“; „Uvod u psihologiju glazbe“; „Glazba“; „Jezik, književnost i glazba“; „Likovnost i design“; „Plesna kultura – pokret na glazbeni poticaj“; „Integrirani procesi – suodnosi“; „Kurikulum kao produkt interesa učenika“. U prvom se poglavlju ističe važnost umjetnosti u odgoju i obrazovanju djeteta kao iznimno važnog segmenta za njegov razvoj. Zadatak umjetničkog odgoja razvijanje je kreativnosti kod djece te je u umjetnosti naglasak prvenstveno na osjetilnom, a tek onda na spoznajnom. Time se razvijaju apstraktno i kritičko mišljenje, potiče se stvaralaštvo i istraživanje, pridonosi se emocionalnom razvoju te jačanju samopouzdanja i samopoštovanja.


Recenzije i prikazi

Povijesni razvoj kurikuluma te pojmovno određenje i struktura kurikuluma, što je predmet drugoga poglavlja, uvod je u problematiku kojom se autor bavi, nudeći kasnije svoje ideje i vidove promjena u području kurikuluma umjetničkih područja identificiranjem problema postojećeg sustava školstva, kao što su osiromašen i centraliziran sustav, zapuštanje odgojne i kulturološke uloge škole, opće nezadovoljstvo učenika, ravnatelja i učitelja. Suvremeni integrirani kurikulum ishodište temelji u cjeloživotnom obrazovanju kao nužnoj promjeni u smjeru odgoja i obrazovanja koje u središte stavlja učenika, kojeg se oslobađa od usvajanja velike količine informacija i njihove reprodukcije.

„Laka glazba“ i „kulturna industrija“ odgajaju mlade naraštaje za beskompromisno usvajanje onoga što im se nudi s ciljem sve veće financijske dobiti. Glazba kao umjetnost u odgojno-obrazovnom procesu nastoji ponuditi rješenje za takvu situaciju stavljajući u središte dijete, koje uči kako doživjeti, osjetiti i čuti neko glazbeno djelo. Autor u ovom poglavlju, „Glazba“, navodi važnost alternativnog odgoja koji učeniku omogućuje odabir one vrste umjetnosti prema kojoj ima najviše afiniteta, dajući mu pritom slobodu u doživljavanju i izražavanju. Nastava glazbe u školi u prvi plan stavlja multikulturalnost, čime se učenike upoznaje s bogatstvom njihovog vlastitog kulturnog nasljeđa te onog drugih naroda. Upravo otvoreni koncept razvojnog integriranog kurikuluma umjetničkih područja nudi module – glazba, jezik i književnost, likovnost i dizajn, plesna kultura – koje učenici odabiru prema vlastitim interesima. Takav pristup može se promatrati s pedagoško-psihološkog, umjetničko-estetskog aspekta, a autor nadodaje i s kulturološko-odgojnog aspekta, s ciljem razvoja kulturnih i odgojnih navika. Djeca iskazuju golemo zanimanje za sviranje pojedinih instrumenata, što im se tijekom nastave glazbene kulture ili izvannastavnih aktivnosti vrlo rijetko omogućuje. Glazbene sastavnice u razvojnom integriranom kurikulumu – pjevanje, glazbeno stvaralaštvo, pokret na glazbeni poticaj, glazbeni recital i dramatizacija te sviranje, autor navodi kao idealne vrste aktivnosti među kojima dijete može samo birati one kojima se želi baviti, a koje će voditi kompetentni učitelji odnosno nastavnici. Nastavu umjetničkih predmeta potrebno je osloboditi nepotrebnih teorijskih sadržaja jer se na taj način dijete udaljuje od doživljaja samog umjetničkog djela. Glazba, osim što potiče pozitivne emocije, stvara osjećaj zajedništva, pripadnosti i tolerancije te ima i terapeutska svojstva. Redovnu nastavu sve više pohađaju djeca s nekim oblikom smetnje ili teškoće u razvoju i učenju, gdje se uviđa značaj glazboterapije kao neizostavnog dijela razvojnog integriranog kurikuluma. Glazbena terapija djeci omogućuje ublažavanje govornih nedostataka, poticanje pozitivne svijesti o sebi, poboljšanje motoričkih funkcija, potiče komunikaciju te ima mnoge druge pozitivne učinke. Kako bi se terapija umjetnošću mogla provoditi u školama, potrebno je osposobiti studente posebice učiteljskih i umjetničkih studija za rad na takav način.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Autor polazi od toga da pravo na doživljaj umjetničkog djela ima svako dijete, talent i razvijene glazbene sposobnosti nisu privilegija pojedine djece koja umjetnost bolje razumiju ili se bolje i lakše umjetnički izražavaju. U trećem poglavlju jasno definira što je to talent, a što su glazbene sposobnosti, njihovu strukturu te faktore koji utječu na razvoj sposobnosti i na koji se način mjere te kako rezultati mjerenja pomažu učiteljima u unapređenju rada s djecom, između ostalog, i kod primjene glazbe za brže i lakše usvajanje stranih jezika i drugih nastavnih sadržaja.

193


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 192-196

U petom poglavlju, „Jezik, književnost i glazba“, autor opisuje povezanost slike, glazbe i teksta. Opisujući povezanost glazbe i učenja materinskog i stranog jezika prikazom rezultata istraživanja nekoliko istraživača, autor u ovom dijelu iznosi rezultate i vlastitog istraživanja koje je slične tematike. Istraživanje je provedeno u osnovnim školama Splita, Zadra i Šibenika te se zaključuje kako učenici koji sviraju neki instrument u glazbenim školama bolje i lakše usvajaju sadržaje stranih jezika od onih koji ne pohađaju glazbenu školu. U šestom poglavlju, „Likovnost i design“, multidisciplinarnost i multikulturalnost u područjima umjetnosti autor ističe kao važne odrednice nastave umjetničkih predmeta, posebice likovne i glazbene kulture, gdje je zastupljeno slušanje kvalitetnog glazbenog djela na nastavi likovne kulture kao poticaj za likovno izražavanje. Povezanost područja umjetnosti potrebno je ostvariti prirodno, ne kao zamjenu, nego pronalaskom dodirnih točaka. Autor sažeto prikazuje specifičnosti nastavnog predmeta likovne kulture te određuje njegov cilj i zadatke.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Autor u poglavlju „Plesna kultura – pokret na glazbeni poticaj“ nastoji istaknuti važnost plesa kao dijela umjetničkog izričaja koji je često zapostavljen, a sastavni je dio uglavnom tjelesne i zdravstvene kulture. Neupitan je pozitivan utjecaj plesa na psihofizički razvoj djece, dok autor navodi kako fakulteti kao što su glazbene akademije i učiteljski studiji još uvijek nemaju u svojem programu kolegij koji bi osposobljavao studente za rad u području plesne kulture. Promjene u umjetničkom području značile bi uključivanje plesnih sastavnica – tradicijskih plesova, estetske gimnastike, folklora, suvremenog plesa, klasičnog plesa i baleta – u kurikulum, organizirane kao modul plesa. Prije zaključka poglavlja, autor prikazuje nekoliko relevantnih istraživanja koja potvrđuju važnost bavljenja plesom, njegovog pozitivnog utjecaja i ističe kako bi se plesni sadržaji svakako trebali uvrstiti u nastavni program povezivanjem tog dijela umjetnosti s ostalim predmetima.

194

U pretposljednjem poglavlju nudi se rješenje za problematiku opisanu u prethodnim poglavljima. Razvojni integrirani kurikulum u umjetničkim područjima u središte stavlja svako dijete, koje se potiče da otkriva i razvija interese, sposobnosti i sklonosti prema svim vrstama umjetnosti. Napuštanjem teorijskog dijela koji je zastupljen u programu umjetničkih predmeta osnovnih i srednji škola autor u prvi plan stavlja mladu osobu i njezine interese, ne ograničavajući je u vlastitom doživljavanju umjetnosti. Umjetnički bi predmeti, između ostalog, trebali odgojiti mladog čovjeka da želi sudjelovati u umjetničkim aktivnostima, posjećivati koncerte, izložbe, a to je teško postići nastavom koja se održava jednom tjedno i koja je u golemom obimu prožeta teorijskim činjenicama. Rješenje autor vidi i u drugačijoj organizaciji izborne nastave te u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima. Navedene aktivnosti koje bi se provodile bile bi praćene i vrednovane, a ocjena bi ulazila u konačan prosjek ocjena, što čini novinu u našoj pedagoško-obrazovnoj praksi. Interdisciplinarno i multidisciplinarno povezivanje umjetničke grupe predmeta značilo bi njihovu međusobnu prožetost, gdje nije jasno određena granica između predmeta. Mišljenje nastavnika o nastavnim programima autor je potkrijepio i empirijski, navodeći za svaki predmet osnovne škole nanizana mišljenja nastavnika, gdje se kao osnovni problem navodi horizontalna i vertikalna nepovezanost predmeta.


Recenzije i prikazi

Izuzetno brz tehnološki razvoj, ekonomske i društvene promjene zahtijevaju promjenu postojećeg odgojno-obrazovnog sustava. Današnja djeca već od najranije dobi uče koristiti suvremenu tehnologiju, gdje im je u vrlo kratkom vremenu dostupan velik broj informacija, stoga su upravo mediji najzabavniji i najpopularniji izvor znanja i zabave. Škola je u današnje vrijeme mjesto gdje se u prvi plan stavlja spoznajna komponenta nastave, a odgojna, kulturološka i umjetnička zanemarene su. Autor u monografiji naglašava važnost svih područja umjetnosti u razvoju učenika u mlade osobe s didaktičkog, kulturno-umjetničkog i duhovno-misaonog aspekta. Kako bi se navedeno postiglo, umjetnički predmeti više ne bi trebali biti zatvoreni i strogo određeni, već bi se prožimanjem sadržaja umjetničkih predmeta, brisanjem njihovih strogo određenih granica i korištenjem suvremenih metoda poučavanja trebao otvoriti put ka integriranom kurikulumu poučavanja umjetnosti. Učenike i njihov interes stavlja se u središte nastavnog procesa, gdje svrha nije usvajanje činjeničnih znanja, već svakom djetetu dati mogućnost doživljavanja umjetnosti, bez obzira na razinu njegovih sposobnosti i talenata. Problem nasilja u školama i sve većeg broja djece s teškoćama u učenju i ponašanju traži rješenje, koje autor vidi u primjeni umjetnosti u terapijske svrhe. Učitelj kao važan faktor može sudjelovati u prepoznavanju teškoća i njihovu rješavanju putem umjetnosti tek ako ima adekvatno obrazovanje vezano za to područje. Autor navodi i potrebu za takvom vrstom edukacije na učiteljskim fakultetima i umjetničkim akademijama kako bi se studente osposobilo za rad na takav način. Osim teorijskog dijela monografije vezanog za problematiku te vrijednog istraživačkog rada koji je proveo sam autor, doprinos ove monografije znanosti otvaranje je novih perspektiva u ustroju novog oblika odgojno-obrazovnog sustava umjetničkog područja prema poli-art modelu, koji autor nudi kao vlastiti projekt i odgovor na probleme prisutne u tradicionalnom modelu. Suština poli-art modela objedinjavanje je svih umjetničkih područja, postavljanje učenika i njegovih interesa u središte zanimanja, pri čemu ga se potiče da doživljava, gleda, djeluje i gdje se njegove izborne, izvannastavne i izvanškolske aktivnosti ocjenjuju, a svaki uspjeh adekvatno nagrađuje. Formiranje mladog čovjeka koji je svjestan, tolerantan i osjetljiv za potrebe drugih, koji komunicira s umjetnošću te aktivno sudjeluje u kulturnom

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Posljednje poglavlje znanstvene monografije od izuzetne je važnosti jer prikazuje rezultate istraživanja koje je autor proveo i kojim dokazuje da nastavnici imaju potrebu za poli-art modelom kao integriranim umjetničkim područjem i da prihvaćaju takvu novu mogućnost u organizaciji nastavnog programa umjetničkog područja. Ispitanici, nastavnici, učenici, studenti, smatraju da umjetničke predmete treba integrirati u poli-art model te smatraju da bi takav model više motivirao učenike od dosadašnjeg klasičnog modela. Poli-art modelom, smatraju ispitanici, učenicima će se olakšati i približiti umjetnost, a smatraju da umjetničko područje umjesto teorije treba pružiti doživljaj, ugodu i razvoj duhovnih i estetskih vrijednosti. Rezultati istraživanja pokazali su potrebu uvođenja poli-art modela i u strukovne škole, u kojima umjetničko područje uopće nije predviđeno nastavnim planom i programom. Učenici strukovnih škola uviđaju važnost edukacije iz umjetničkog područja te iskazuju zanimanje za odlaske i sudjelovanje na kulturnim događanjima i sviranje nekog instrumenta po vlastitom izboru. Ispitanici su iskazali pozitivan stav prema izvannastavnim, izvanškolskim i slobodnim aktivnostima koje bi se ocjenjivale i suglasni su s napuštanjem tradicionalnog sustava u svrhu ostvarivanja doživljaja u umjetničkim predmetima.

195


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 192-196

životu, krajnji je cilj koji se nastoji postići odgojem i obrazovanjem putem umjetnosti. Ova znanstvena monografija nezaobilazna je literatura koja daje novi pogled na umjetnička područja u odgoju i obrazovanju, a od velikog je značaja studentima učiteljskih fakulteta i umjetničkih akademija, učiteljima, nastavnicima, glazbenim i likovnim pedagozima te svim odgojno-obrazovnim djelatnicima i onima koji se na bilo koji način u svom radu susreću s tom tematikom.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Azra Magdić, doktorandica Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu

196


Recenzije i prikazi DOI 10.5673/sip.57.2.6

Brian A. Catlos i Sharon Kinoshita (ur.)

Can We Talk Mediterranean?: Conversations on an Emerging Field in Medieval and Early Modern Studies Palgrave Macmillan, eBook, 2017., 153. str.

Brian A. Catlos je profesor religijskih studija na Sveučilištu u Coloradu i jedan od urednika interdisciplinarnoga foruma The Mediterranean Seminar. U svome radu bavi se etničko-religijskim identitetom srednjovjekovne Europe i islamskoga svijeta. Njegovo izlaganje Why the Mediterranean? daje odgovor na pitanje kako on vidi Mediteran. Catlos započinje tvrdnjom da nove mediteranske studije zaokupljaju pažnju različitih akademskih disciplina jer imaju empirijski i ideološki temelj te opovrgavaju implicitna uvjerenja da povijest ima teleološko-progresivna obilježja koja su karakteristična za Zapad. Nasuprot tomu, mediteranske studije nastoje razumjeti regiju kroz njezine zadane termine i grade njezinu povijest kretanjem prema budućnosti, a ne konstruiranjem linearnih genealogija unazad. Po njegovu mišljenju, mediteransko društvo i kulturu karakteriziraju tenzije, istovjetnosti i međuovisnosti. Tenzije su se generirale kroz političke i ekonomske aktivnosti, ali u najvećoj mjeri kroz kompleksne dogmatske religijske strukture. Catlos tu navodi konzumiranje hrane kao

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Can We Talk Mediterranean? Conversations on an Emerging Field in Medieval and Early Modern Studies prva je knjiga u seriji Mediterranean Perspectives, koju zajednički uređuju Palgrave Macmillan i The Mediterranean Seminar. The Mediterranean Seminar interdisciplinarni je forum koji okuplja istraživače iz različitih akademskih disciplina, a nedvojbeno je pridonio i proliferaciji objavljenih radova i inicijativa koje se bave Mediteranom. Knjiga je rezultat foruma u organizaciji The Mediterranean Seminara u travnju 2012. godine. Kroz pet glavnih poglavlja predstavljena su izlaganja petero panelista s toga foruma, koji otkrivaju čime se bave u svojim područjima istraživanja, ali se dotiču i otvorenih pitanja i prepreka u sadašnjem i budućem radu. Zajednička im je želja veća interdisciplinarnost mediteranskih studija, što bi svakako doprinijelo boljem razumijevanju i analizi fenomena Mediterana.

197


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 197-200

element politike identiteta, npr. neke vrste hrane zabranjene su za pojedine grupe, dok ih druge moraju izbjegavati određene dane u godini. Naposljetku, razumijevanje Mediterana neizostavno je u razumijevanju modernih regija Europe, Afrike i Bliskoga istoka jer je upravo Mediteran bio dinamični centar povijesnoga razvoja Zapada. Isto tako, proučavanja Mediterana daju prostor grupama čija je povijest bila marginalizirana, npr. Talijanima s krajnjeg juga Italije, Armencima i Kataloncima.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Cecily J. Hilsdale je izvanredna profesorica srednjovjekovne umjetnosti i arhitekture na Sveučilištu McGill u Montrealu. U njezinom su istraživačkom fokusu diplomacija i kulturna razmjena na srednjovjekovnom Mediteranu. Svoje izlaganje The Thalassal Optic predstavlja kao analitički okvir za Mediteran s gledišta povijesti umjetnosti. Budući da su granice na Mediteranu zamagljene, taksonomske kategorije povijesti umjetnosti nisu uvijek prikladne za objašnjavanje mnoštva kulturnih hibrida srednjovjekovnoga Mediterana. Danas se više pažnje posvećuje istraživanju dijaloga između onoga što je ukorijenjeno kao lokalno i viših globalnih mreža. Bizantska svila, primjerice, takvim dijalogom povezuje Bizant s Islamom i Zapadom jer se koristila u razmjeni darova u diplomatskim krugovima. Na taj način možemo govoriti o novom kozmopolitizmu kao atraktivnoj konceptualnoj kategoriji koja promatra umjetničke tradicije u međusobnom dijalogu. Kod takve cirkulacije umjetničkih dobara treba uzeti u obzir vremensku dimenziju, ali ne u smislu određivanja perioda, stila i određenoga vladara toga razdoblja. Naime, važno je proučavati kako se značenje i upotreba takvih predmeta mijenja kroz vrijeme jer značenje nije stabilna i singularna kategorija te ovisi o kulturi u kojoj se u datom trenutku nalazi. Hilsdale nadalje smatra da je potrebno interpretirati mikroekološku razinu korištenja materijala i dostupnih tehnologija. Rezbarenje slonovače u Parizu i francuska gotika mediteranskim su trgovačkim rutama povezani s jugoistočnom Afrikom. Iz svega toga proizlazi da Hilsdale zagovara holistički pristup Mediteranu, koji služi kao leća kroz koju se može gledati objekte i kulture kao elemente koji su povezani kulturnim razmjenama.

198

Sharon Kinoshita je profesorica svjetske književnosti i kulturalnih studija na Kalifornijskom sveučilištu u Santa Cruzu, a među svoje istraživačke interese ubraja, primjerice, srednjovjekovnu francusku i mediteransku književnost. U izlaganju Negotiating the Corrupting Sea: Literature in and of the Medieval Mediterranean bavi se Mediteranom kao kategorijom koja može funkcionirati među već postojećim modelima istraživanja književnosti. Ona Mediteranske studije obilježava terminom „strateški regionalizam“, koji je djelomično preuzet od koncepta „strateški esencijalizam“ Gayatri Spivak, a ovdje označava heurističku kategoriju koja može pomoći u propitivanju očiglednih i duboko ukorijenjenih kategorija analize. Treba možda posebno istaknuti da Kinoshita predlaže da se putem mediteranskih studija u hegemoniju nacionalnih književnih kanona uvrste elementi koji odražavaju koegzistenciju i interakciju različitih lingvističkih tradicija geografsko-kulturnoga prostora Mediterana. Ovdje bi se posebna pažnja posvetila preispitivanju koncepta translatio studii, odnosno rute kojom su putovali književni prijevodi, njihovi prevoditelji te međusobnih odnosa među prevoditeljima, učenicima i pokroviteljima. Mediteran k tomu u isto vrijeme spaja i razdvaja zemlje koje ga okružuju, a kao medijatori često nastupaju trgovci i gusari, koji poput ljepila spajaju to područje koje je razdijeljeno lingvističkim, kulturnim i religijskim praksama. Napokon, Kinoshita smatra da bi promišljanje


Recenzije i prikazi

Mediterana proširilo ograničenja našega tekstualnog svijeta, donijelo nova pitanja i doprinijelo interdisciplinarnosti književne teorije.

Peregrine Horden je profesor srednjovjekovne povijesti na Sveučilištu u Londonu i istraživač na koledžu All Souls u Oxfordu. Koautor je jedne od centralnih knjiga mediteranskih studija The Corrupting Sea: A Study of Mediterranean History, a trenutno radi na nastavku te knjige radnoga naslova Liquid Continents. Svoje izlaganje na ovom panelu naslovio je The Maritime, the Ecological, the Cultural – and the Fig Leaf: Prospects for Medieval Mediterranean Studies. Najprije, Horden govori da je devedesetih godina 20. stoljeća izgledalo kao da su mediteranski studiji privedeni kraju jer ni Mediteranski akcijski plan iz 1975. godine, ni Barcelonski proces iz 1995. godine, ni Sarkozyeva Mediteranska unija nisu imali nikakav intelektualni efekt na akademski svijet. Međutim, odjednom dolazi do proliferacije akademskih radova koji u naslovu imaju Mediteran, a uzroke te eksplozije interesa Horden pronalazi u globalizaciji, postkolonijalizmu s njegovim decentrizmom, antinacionalizmu i antikontinentalizmu u kulturalnim studijima te antiesencijalizmu u geografskim područjima istraživanja. Nadalje, on odgovara na pitanje: „Što je Mediteran postao kroz ovaj eksponencijalni rast?“ Tu razlikuje opise Mediterana koji su provučeni kroz različite akademske discipline: „Mediteran kao list smokve“, za koji kaže da je najmanje romantičan i najdosadniji, romantični Mediteran 19. stoljeća kako ga je opisao Braudel, zatim ekološki pristup Mediteranu koji je on koristio u knjizi The Corrupting Sea te

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Claire Farago je profesorica renesansne umjetnosti, teorije i kriticizma na Sveučilištu Colorado u Boulderu te je zanimaju transkulturalni procesi između Europe i ostatka svijeta, recepcija umjetnosti i umjetničkih ideja, a osobito povijesna recepcija pisanja Leonarda da Vincija. Njezino izlaganje Desiderata for the Study of Early Modern Art of the Mediterranean bavi se općenitim pitanjima mediteranskih studija u povijesti umjetnosti. Farago navodi da tradicionalne potkategorije srednjovjekovne umjetnosti stvaraju određenu situaciju u kojoj se razdoblja, mjesta i ljudi proučavaju izolirani jedni od drugih, npr. antika je odvojena od srednjeg vijeka, Istok je odvojen od Zapada, kršćanin, Židov i musliman međusobno su razdvojeni. Stoga treba napraviti novu strategiju mapiranja umjetnosti Mediterana koja bi omogućavala veću geografsku i vremensku fluidnost. Farago podržava hipotezu da je upravo taj sistem lokalne razmjene jamčio stabilnost regije i održavao delikatnu ravnotežu. Također navodi da je proizvoljnost značenja umjetničkih djela i artefakata dominantna tema istraživanja umjetnosti Mediterana te se puno više govori o cirkulaciji predmeta između npr. europske i islamske kulture nego o njihovim filozofskim ili ideološkim kontekstima. Kao glavni akteri te cirkulacije pojavljuju se individualni putnici, trgovci, mornari, lutajuća aristokracija, diplomati, ambasadori i ponekad umjetnici, a cirkulirani predmeti postaju produkti više tradicija, upotrijebljeni više puta u različitim kontekstima, adaptirani, prilagođeni, pogrešno shvaćeni itd. Po njezinu mišljenju, do manjka takvih propitivanja Mediterana došlo je zbog sve veće važnosti Europe u odnosu na Mediteran, a osim toga došlo je do kontakta između Europe i dviju Amerika, što je vodilo novim trgovačkim rutama preko Pacifičkoga i Atlantskoga oceana. Napokon, kao svoj glavni desideratum za proučavanje rane moderne umjetnosti Mediterana Farago navodi razvoj metodologije koja bi bila adekvatna za proučavanje širokih aspekata, kao primjerice razdvajanja svete i sekularne umjetnosti.

199


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 197-200

Mediteran kao kulturno područje. Naposljetku, Horden kaže da Mediteran kao kulturno područje ostaje privlačno područje istraživanja uza sve svoje dvoznačnosti te da mediteranska promišljanja i govori uvijek moraju biti polemični. Šesto poglavlje, Beneath the Surface: Responses and Queries, transkript je okrugloga stola koji je uslijedio nakon svih pet izlaganja. Sve u svemu, tu panelisti odgovaraju na pitanja publike i komentiraju izlaganja svojih kolega. Na temelju toga možemo primijetiti tri osnovne karakteristike Mediterana koje koristi većina panelista: zajednička kultura, „međusobna razumljivost“ i polivalentna transkulturacija. Zadnje poglavlje, Reflections: Talking Mediterranean, bavi se odgovorom na pitanje iz naslova knjige „Can We Talk Mediterranean?“. Prevladava raspoloženje da se može razgovarati i polemizirati mediteranski jer postoji određena convivencia različitih akademskih disciplina koje se bave Mediteranom. Mediteran kao intelektualni konstrukt ima potencijal otvoriti nova pitanja te poslužiti kao suprotnost orijentalizmu ili konstruktivna kritika eurocentrizmu. K tomu, intraregionalna povezanost mreže Mediterana metaforički se uspoređuje s Indrinom mrežom bisera koji se reflektiraju jedni u drugima. Možemo zaključiti da je ovaj forum pružio korisnu i potrebnu metarefleksiju o stanju akademske discipline koja se najopćenitije naziva mediteranske studije. Petero istraživača humanističkih znanosti na jako iskren i informiran način međusobno razgovaraju o snagama i slabostima svojih pristupa mediteranskim studijima. Treba istaknuti da je na kraju knjige ponuđen opsežan pregled literature koja se bavi Mediteranom. Iz svega toga proizlazi da je ovo knjiga koja može poslužiti kao inspiracija ili početna točka svima onima koji žele svoje područje istraživanja obogatiti Mediteranom.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Matea Bešlić Poslijediplomski sveučilišni (doktorski) studij Humanističke znanosti Filozofski fakultet, Sveučilište u Splitu

200


Recenzije i prikazi DOI 10.5673/sip.57.2.7

Sarah K. St. John i Mark Murphy (ur.)

Education and Public Policy in the European Union. Crossing boundaries

U kontekstu internacionalizacije obrazovanja i posebice ključnog i nama bliskog okvira njegove europeizacije, urednici ove knjige Sarah K. St. John i Mark Murphy nastojali su kroz izabrane studije slučaja istražiti načine međusektorskog rada, osvjetljavajući posebice fundamentalno pitanje koje se postavlja u odnosu na to kako je obrazovna politika prilagođena potrebama odgovarajućih, ali u nekim slučajevima prilično udaljenih područja politike. Ili, kao što ističu u uvodu knjige, urednici i autori svojim prilozima pokušavaju apelirati na stručnjake koji gledaju izvan granica svog područja kako bi shvatili da utjecaj obrazovanja može pomoći njihovom radu, s obzirom da obrazovanje nije punopravno područje kompetentnosti Europske unije, ali se može prepoznati kako prodire u brojna područja javne politike (str. 14). U tom smislu u sedam prezentiranih studija prolazi se kroz aktivnosti i inicijative u području obrazovanja iz različitih područja nadležnosti Europske unije te upravo ističe razmjer u kojem su obrazovanje i osposobljavanje ušli u kreiranje europske politike, još iz vremena Europske zajednice. Značaj obrazovanja predstavlja se u širokom kontekstu europskih integracija kroz područja politike koja su doživjela infiltraciju obrazovanja, kao što su migracije, zdravstvo, poljoprivreda, višejezičnost, mediji i komunikacije te okoliš. Takav pristup ujedno podsjeća i na neupitan značaj i ulogu obrazovanja i obrazovnih politika u izgradnji ujedinjene Europe te na relativno davno „upozorenje“ Vaclava Havela, koji je 1994. godine ustvrdio da „[b]iti Europljanin nije stvar rođenja nego obrazovanja“, kao i na tezu sociologa Johana Olsena (2002.), koji je procijenio da Europskoj uniji treba obrazovna potpora za razvijanje osjećaja pripadnosti i stvaranje emocionalne identifikacije među građanima Unije. Nakon uvoda, u prvoj studiji pod naslovom „Praćenje korijena: podrijetlo i razvoj obrazovne politike Europske unije“ (Tracing the Roots: The Origins and Evolution of European Union Education Policy) autorica i urednica knjige Sarah K. St. John

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Cham, Palgrave Macmillan, Springer Nature Switzerland, 2019., 200 str.

201


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 201-204

identificira porijeklo i evoluciju obrazovne politike na europskoj razini. Na početku napominje kako do sedamdesetih godina prošlog stoljeća nije bilo formalne svijesti o pitanjima koja se odnose na obrazovanje unutar politika Europske zajednice, kao i da su ideje oko razvoja europskog prostora za obrazovanje bile odbačene u ranim fazama europskih integracija, koje su se više usredotočile na pretežno ekonomsku misiju. U ovom poglavlju autorica prezentira evoluciju obrazovanja, od njegovog viđenja kao centralnog u kulturnoj misiji poticanja europske svijesti do kolateralne komponente ekonomske misije integracija. Upravo je iz potonjeg razloga obrazovanje na razini te zajednice postalo sve vidljivije, kao područje koje je učinkovito prelazilo granice politike, od vremena početaka europskih integracija, i to kroz politike kulturne i ekonomske prirode (str. 43).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U drugom poglavlju, s naslovom „Gdje se migracija susreće s obrazovanjem: studija slučaja politika koje se odnose na mobilnost visoko kvalificiranih osoba“ (Where Migration Meets Education: Case Study of Policies Referring to the Mobility of the Highly Skilled), autorice Sona Kalantaryan i Justyna Salamońska bave se utjecajem slobodnog kretanja ljudi na pitanja koja se odnose na obrazovanje. Na primjeru programa Erasmus kao „uspješne priče“ povezuje se migracija s obrazovanjem u odnosu na namjeru poticanja ekonomije znanja i povećanje konkurentnosti, odnosno rasta u europskim gospodarstvima. Pri tome taj program drže primjerenim za analizu i raspravu zbog njegova kohezijskog karaktera, odnosno jedinstvenog potencijala koji studente postavlja u uloge značajnih aktera koji najviše povezuju Europsku uniju, s uključenih više od tri milijuna studenata iz 34 zemlje. Osim znanja, stavovi i vještine koje se razvijaju tim programom nadilaze formalno školovanje i svakako, prema mišljenju autorica, doprinose brzom širenju inovativnih obrazovnih platformi (online tečajevi) koje smanjuju troškove za sveučilišta, a nedostaju u kurikulumima (str. 64).

202

Autori Scott Greer i Ellen Kuhlmann u trećem poglavlju, pod naslovom „Politika zdravstva i obrazovanja: tržišta rada, kvalifikacije i borba iznad standarda“ (Health and Education Policy: Labour Markets, Qualifications, and the Struggle over Standards), istražuju isprepletenost između zdravlja i obrazovanja, naglašavajući obrazac unutarnjih tržišta i sličnih ekonomskih inicijativa koje se šire prema zdravstvenoj skrbi, što zauzvrat preoblikuje radnu snagu u zdravstvu kao i njihovo obrazovanje. U tom smislu identificiraju važnost politike zdravstvene stručne kvalifikacije i mobilnost zdravstvenog sustava u Europskoj uniji, a posebice u slučaju bolničarske službe. Ipak, osvrću se i na standardizaciju obrazovanja, koja je otvorila nove mogućnosti za studiranjem u inozemstvu te stimulirala i „obrazovni turizam“, što izaziva dvojenja u svezi s nepostojanjem sustava monitoringa tog fenomena, npr. za studije medicine (str. 77). Jednako se brinu i oko nedostataka europske politike u odnosu na nedavne studije o profesionalnom razvoju medicinskih sestara u Hrvatskoj i Rumunjskoj. Kao što se moglo i očekivati, autori drže kako su najočitiji i najznačajniji učinci mobilnosti zdravstvenih djelatnika sve više „iscrpljivanje“ zdravstvenih sustava u zemljama članicama Istočne i Jugoistočne Europe. Takvi izazovi Uniji za razvojem radne snage u zdravstvu posljedica su činjenice da njezina politika djeluje, kako autori kažu, u „sektorskom silosu“, a prioriteti se daju gospodarskim interesima u odnosu na zdravstvene i socijalne potrebe stanovništva (str. 79).


Recenzije i prikazi

Četvrto poglavlje, autorice Carine Germond, s naslovom „Poljoprivreda s društvenim preokretom: strukovno obrazovanje i osposobljavanje u zajedničkoj poljoprivrednoj politici“ (Agriculture with a Social Twist: Vocational Education and Training in the Common Agricultural Policy) fokusirano je na europsku politiku u poljoprivredi, tzv. CAP (Common Agricultural Policy), u kojoj obrazovanje i izobrazba zauzimaju važne uloge. To se posebice odnosi na učinke strukturalnih izazova koji su se događali između šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Autorica u tom kontekstu procjenjuje ulogu obrazovanja i izobrazbe u društvenim transformacijama koje su iskusili poljoprivredni sektori, a kada je zabilježeno naglašeno uključivanje obrazovanja i strukovnog obrazovanja u poljoprivrednu politiku. Takva je orijentacija ostala do danas, s napomenom kako je CAP među najistraživanijim zajedničkim politikama Europske unije, a važnost tog obrazovanja i izobrazbe potvrđuje i istaknuti citat iz Europskog parlamenta (2017.) koji autorica navodi na početku poglavlja. U njemu se, između ostalog, ističe kako poljoprivredni sektor treba biti privlačan novim generacijama poljoprivrednika s nužnim vještinama za život u izazovnom kontekstu (str. 89).

O specifičnom području europske politike koje se odnosi na izazove digitalnih medija u obrazovanja raspravljaju Cristina Costa i Mark Murphy u šestom poglavlju s naslovom „Politike EU-a o digitalnim medijima i obrazovanju: izazov digitalne agende za Europu“ (EU Digital Media Policies and Education: The Challenge of a Digital Agenda for Europe). Na početku ističu kako su mediji i komunikacijske prakse od ključne važnosti za ostvarenje europskog društva znanja, koje uspijeva biti kompetitivno s ciljem da bude i inkluzivno (str. 149). U studiji istražuju tri prioriteta u okviru strateškog okvira i2020: stvaranje agende jedinstvenog europskog informacijskog prostora, promocija inovacija i ulaganje u istraživanje informacijskih i komunikacijskih tehnologija i postizanje uključivog europskog informacijskog i medijskog društva. S tim u vezi ispituju sučelje za obrazovnu/komunikacijsku politiku u odnosu na formalne inicijative za digitalno obrazovanje u državama članicama, kao što su Irska, Velika Britanija i Portugal. Posebno se osvrću na izazove s kojima se suočavaju europske zemlje koje ciljaju na ponovno uspostavljanje suverenosti nacionalnih obrazovnih programa. Nakon izlaganja kratke perspektive medijskih i komunikacijskih praksi u Europskoj uniji Costa i Murphy posebno analiziraju strateški okvir za

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Reverdito Guido i Sarah K. St. John autori su petog poglavlja, pod naslovom „Prekidanje jezičnih barijera: slobodno kretanje i učenje jezika u Europskoj zajednici“ (Breaking the Language Barriers: Free Movement and Language Learning in the European Community), u kojem istražuju utjecaj slobodnog kretanja ljudi i radnika na obrazovanje iz perspektive učenja jezika. Radi se o kontekstualiziranju te pojave u odnosu na odredbe Europske zajednice za integraciju radnika i njihovih obitelji u gostujućim zemljama kroz učenje jezika te zemlje (Common European Framework for Reference for Languages, Learning Teaching and Assessment – CEFR). Kreiranju te odredbe prethodio je dug put od pedesetih godina prošlog stoljeća, a važno je istaknuti da je ona proizvela i niz drugih inicijativa i odredbi koje su promicale višejezičnost i plurikulturalizam, kao i rast javne svijesti o ulozi koju igra jezik u stvaranju mogućeg europskog identiteta (str. 131). Tako se, kako napominju autori, podržava i europska jezična raznolikost (str. 142).

203


Sociologija i prostor, 57 (2019) 214 (2): 201-204

europsko gospodarstvo znanja, započet Lisabonskom strategijom iz 2000. godine te pokušaj stvaranja europskog informacijskog društva sa strategijama i2010, Europa 2020 i i2020. Sve je navedeno doprinijelo da je suočavanjem s trenutnim i novim digitalnim inovacijama, u posljednjim dvama desetljećima, upravo prepoznata važna uloga obrazovanja u transformiranju europske ekonomije, odnosno povezanost obrazovnih mogućnosti s razvojem društva temeljenog na znanju (str. 159). Posljednje poglavlje knjige posvećeno je poveznici politike o okolišu i obrazovanja, pod naslovom „Podizanje dugoročne svijesti: politika EU-a o okolišu i obrazovanje“ (Raising Long-Term Awareness: EU Environmental Policy and Education), tj. obrazovanju za okoliš, autoricâ Mirelle Sarti i Sarah K. St. John. Kroz analizu pet empirijskih studija provedenih od edukatora u školama i udruženjima tijekom 15 godina, autorice opisuju vježbe praktične implementacije s ciljem povećavanja ekološke svijesti u školama i visokom obrazovanju te analiziraju učinke tih vježbi na promidžbu dugoročne svijesti i pro-okolišnog ponašanja. S obzirom na uočena postignuta viša znanja i svijesti kod sudionika projekta, ističe se važnost razvijanja metodoloških pristupa u obrazovanju za okoliš. Posebice zbog saznanja kako i ta obrazovna perspektiva podupire europsku politiku za okoliš, u kojoj je važno poticati osjećaj europske solidarnosti prema zaštiti okoliša i tražiti rješenja za probleme s kojima se okoliš suočava globalno, a ne samo na lokalnoj i nacionalnoj razini (str. 180).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U „Zaključku“ urednici izdvajaju poruku svih studija, a koja se odnosi na osjećaj da je obrazovanje „ljepilo politike“ koje može pomoći u povezivanju različitih političkih područja i ispuniti obećanje o implementaciji tih politika (str. 183). U tom smislu ističu kao primjer slučaj migracija, gdje su potrebe povezane s mobilnošću sveučilišnog osoblja i studenata u mnogim slučajevima neizbježno ovisne o politikama koje omogućuju jednaku vrijednost studijskih programa i priznavanje obrazovnih kvalifikacija. Osim toga ovaj izbor rasprava i studija potvrđuje opće poznatu činjenicu da Europska unija nema jedinstvene obrazovne politike, već se radi o prostoru političkog procesa koji sugerira fleksibilnost i suradnju, ali se ovdje pokazuje i mogućnost međusobnog djelovanja obrazovanja i drugih oblika javne politike. Tako je neupitan ne samo utjecaj obrazovanja u gotovo svim političkim područjima nego i njegov značaj za europsku integraciju u cjelini, kako u jednom prikazu u knjizi ističe Xavier Prats Monné, sadašnji generalni direktor Uprave za zdravlje i sigurnost hrane Europske komisije, a ranije Uprave za obrazovanje i kulturu.

204

Ivanka Buzov Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu


UPUTE SURADNICIMA SOCIOLOGIJA I PROSTOR – četveromjesečnik za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje samo znanstvene radove iz sociologije prostora (urbane i ruralne sociologije) i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor (urbanizma, arhitekture, socijalne geografije, urbane ekonomije, urbane antropologije, socijalne ekologije, demografije i dr.). Primaju se samo neobjavljeni radovi, a u časopisu se objavljuju na hrvatskom i engleskom jeziku. Svi radovi prolaze kroz anonimni recenzentski postupak (s obavezno dvije recenzije - double-blind review, iznimno tri). Članci – uključujući bilješke, literaturu, tablice, grafičke prikaze i sažetak, ne smiju prelaziti 27 kartica teksta (1.800 znakova s bjelinama jedna je kartica teksta). Članku se prilažu sažeci na hrvatskom i engleskom jeziku, opsega do 250 riječi, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (do 8 riječi), odnosno ključnih pojmova kojima se u rukopisu označavaju spominjani teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Recenzije i prikazi nisu strogo prostorno profilirani te ne smiju prelaziti 8 kartica teksta. Knjige i časopisi koji se prikazuju ne smiju biti stariji od tri godine. U prikazu se, osim imena i prezimena autora čije se djelo prikazuje te naslova djela, navodi naziv izdavača, mjesto izdavanja, godina izdavanja i broj stranica. Na kraju samoga prikaza autor prikaza stavlja svoj potpis punim imenom i prezimenom. Radovi se šalju u Word formatu, fontu 12 i elektronskom poštom na adresu / e-mail: ankica@idi.hr i sip@idi.hr. Na prvoj stranici rada navodi se ime i prezime autora, naziv i adresa ustanove u kojoj je autor zaposlen, e-mail adresa i naslov rada. Numeracija stranica označava se u donjem desnom kutu na svakoj stranici (uključujući i stranice s bibliografijom). Bilješke (fusnote) dolaze na podnožju stranice gdje se nalazi brojčana oznaka fusnote. Svako poglavlje te tablice i slike moraju biti numerirane i imati naslov ili ukoliko su uzete iz drugog izvora onda taj izvor mora biti naveden. Tablice moraju biti crno-bijele i izrađene u programima MS Officea standardiziranom tabulacijom. Izbjegava se pisanje u kurzivu osim ukoliko želite određeni pojam naglasiti u kontrastu prema ostalim pojmovima u tekstu. Pojedinačne riječi ili fraze koje se koriste iz stranih jezika – ukoliko nisu citati – pišu se u kurzivu. Naslovi filmova, glazbenih djela ili likovnih djela navode se kurzivom (Let iznad kukavičjeg gnijezda, Trubadur, Da Vincijeva Mona Lisa). Datumi se navode u sljedećoj formi: 7. prosinca 1981. Brojevi kojima započinje rečenica i aproksimativni brojevi izražavaju se riječima – tisuću, milijun, stotina i sl. Brojevi od 10,000 prema više koriste interpunkcijsku oznaku zareza npr.: 105,278. Ukoliko ima više od 6 znamenaka, koristi se isto oznaka zareza i to odvajajući po tri znamenke brojeći s desne strane broja npr. 8,753,875,000. Citirati se može izravno – koristeći navodnike, i neizravno – prepričavanjem. Citat koji se izravno prenosi iz teksta drugog autora stavlja se u navodne znakove. Ako se izravno citira veći dio teksta, a jedan se dio želi ispustiti, ispušteni dio označava se znakom […]. Radovi u bibliografskom popisu navode se abecednim redom. Ukoliko se navodi više radova istog autora, koji imaju istu godinu izdanja, treba ih razlikovati slovima (a, b, c itd.) iza godine izdanja.


INSTRUCTIONS TO AUTHORS SOCIOLOGY AND SPACE is a quarterly journal for spatial and socio-cultural development studies. It publishes only scientific papers dealing with the sociology of space (both urban and rural) and related disciplines (urbanism, architecture, social geography, demography, urban economics, urban anthroplogy, social ecology, etc.). Submitted articles receive two (occasionally three) double-blind peer reviews, cannot be previously published and are in the Croatian and English language. Articles (including footnotes, bibliography, charts and tables, abstract) may be up to 27 cards of text in length (one card of text consists of 1,800 characters with spaces). Each article is preceded by an abstract in Croatian and English, up to 250 words in length, followed by keywords (maximum number of words is 8) which reveal the theoretical approaches, methodology, empirical results or the line of reasoning in the manuscript. Reviews are not strictly limited to space issues and cannot have more than 8 cards of text. Reviewed books and journals have to be published within the last three years. Each review states the name of the author and the title of the reviewed work, the publisher, the place and date of publication and the number of pages. Each review is signed by the reviewer’s full name. All papers are submitted electronically in Word format (font 12) to the following e-mail addresses: ankica@idi.hr and sip@idi.hr. The first page of the paper contains the author’s full name, e-mail address, the place of employment (name and address), the paper title. Pages are numbered at the bottom right hand corner (bibliography pages included). Footnotes are numbered and placed at the bottom of the page. Every chapter, tables and figures are numbered and clearly captioned, their source mentioned. Tables are black and white in standard MS Office programmes. Italic type is to be avoided unless it is used for terms which are in contrast with the rest of the text. Words and phrases from foreign languages (unless they are quotes) are written in italic type. Movie titles, art and music works are also written in italic (One Flew Over the Cuckoo’s Nest, the Troubadour, da Vinci’s Mona Lisa). Dates are written as follows: 7th December 1981. Numbers which are at the beginning of a sentence and approximate numbers are written as follows: a hundred, a thousand, a million. Numbers over 10,000 are written using commas, e.g. 105,278; 8,753,875,000. For direct quotes, quotation marks are used. A direct quote from another author’s text is put in quotation marks. If a part of the quoted text is omitted, this is marked as follows: […]. Works in the bibliography are listed in alphabetical order. If several works of one author are listed and the year of release is the same, letters a, b, c etc. are put after the year of publication. Primjeri/Examples: Knjiga - jedan autor u tekstu

(Kuvačić, 2004.)

Kuvačić (2004.)

(Kuvačić, 2004.:235)

bibliografski popis Kuvačić, I. (2004). Uvod u sociologiju. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.


Knjiga - dva autora u tekstu

(Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.) Tomić-Koludrović i Leburić (2002.) (Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.:169)

bibliografski popis Tomić-Koludrović, I. i Leburić, A. (2002). Sociologija životnog stila. Zagreb: Jesenski i Turk. Knjiga - tri autora u tekstu

(Ilišin, Marinović Bobinac i Radin, 2001.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Ilišin i sur., 2001.) Ilišin i sur. (2001.) (Ilišin i sur., 2001.:93)

bibliografski popis Ilišin, V., Marinović Bobinac, A. i Radin, F. (2001). Djeca i mediji. Zagreb: IDIZ. Knjiga - više od tri autora u tekstu

(Sekulić i sur., 2004)

Sekulić i sur. (2004.)

Sekulić i sur., 2004.:105)

bibliografski popis Sekulić, D.; Šporer Ž.; Hodson R.; Massey, G.; Županov, J. (2004). Sukob i tolerancija: O društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracije. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo. Članak u časopisu - jedan autor u tekstu

(Marinović Jerolimov, 2005.) (Marinović Jerolimov, 2005.:317)

Marinović Jerolimov (2005.)

bibliografski popis Marinović Jerolimov, D. (2005). Tradicionalna religioznost u Hrvatskoj 2004.: između kolektivnog i individualnog. Sociologija sela, 168 (2):303-338. Članak u časopisu - dva autora u tekstu

(Perasović i Bartoluci, 2007.) (Perasović i Bartoluci, 2007.:108)

Perasović i Bartoluci (2007.)

bibliografski popis Perasović, B. i Bartoluci, S. (2007). Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu. Sociologija i prostor, 175 (1):105-120. Članak u časopisu - tri autora u tekstu

(Štulhofer, Jureša i Mamula, 2000.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Štulhofer i sur., 2000.) Štulhofer i sur. (2000.) (Štulhofer i sur., 2000.:869)

bibliografski popis Štulhofer, A.; Jureša, V. i Mamula, M. (2000). Problematični užici: rizično seksualno ponašanje u kasnoj adolescenciji. Društvena istraživanja, 50 (6):867-896. Članak u časopisu - više od tri autora u tekstu

(Balenović i sur., 2000.)

Balenović i sur. (2000.) (Balenović i sur., 2000.:813)

bibliografski popis Balenović, T.; Hromatko, I.; Markovina, J.; Perica, V.; Paratušić, A.; Poljanić, S. (2000). Studentska percepcija seksualnog uznemiravanja. Društvena istraživanja, 50 (6):811-828.


Zbornik u tekstu

(Grubišić i Zrinščak, 1999.) (Grubišić i Zrinščak, 1999.:143)

Grubišić i Zrinščak (1999.)

bibliografski popis Grubišić, I. i Zrinščak, S. (Ur.) (1999). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Članak u zborniku u tekstu

(Jukić, 1999.)

Jukić (1999.)

(Jukić, 1999.:60)

bibliografski popis Jukić, J. (1999). Religijske integracije i uloga pomirenja, u: Grubišić Ivan i Zrinščak Siniša (Ur.). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih zna- nosti Ivo Pilar. Članak u novinama u tekstu

(Dumenil i Bidet, 2007.) (Dumenil i Bidet, 2007.:24)

Dumenil i Bidet (2007.)

bibliografski popis Dumenil, G. i Bidet, J. (2007). Jedan drugi marksizam za jedan drugi svijet. Le Mond diplomatique, listopad 2007. Institucionalne publikacije u tekstu

(Državni zavod za statistiku [DZS], 2006.) – prvi put navesti puni naslov institucije (DZS, 2005.) DZS (2006.) (DZS, 2006.:987) – u sljedećim navođenjima koristiti akronim

bibliografski popis Državni zavod za statistiku (2006). Statistički ljetopis 2006. Zagreb: Državni zavod za statistiku. Radovi s interneta u tekstu

(Cedermann, 2007.) Cedermann (2007.) (Cedermann, 2007.:86)

bibliografski popis Cedermann, L-E. (2007). Computational Models of Social Forms: Advancing Generative Process Theory. American Juornal of Sociology, 110 (4). Pregledano 29. studenog 2007. (http://www.journals.uchicago.edu/AJS/journal/con- tents/v110n4. html?erFrom=-1669774549191795122Guest). Zakoni i pravilnici u tekstu

(Zakon o zaštiti okoliša [ZOZO], NN 110/07) – prvo navođenje (ZOZO, NN 110/07) – sljedeća navođenja

bibliografski popis Zakon o zaštiti okoliša, Narodne novine 110 od 2007. Molimo suradnike časopisa da se pridržavaju ovih pravila i da poštuju i slijede norme hrvatskoga standardnog jezika. Uredništvo časopisa ima slobodu ne prihvaćati tekstove autora ukoliko se ne pridržavaju ovih naputaka. Za sva ostala pitanja autori se mogu javiti uredništvu koje će u najkraćem mogućem roku pronaći rješenje. Uredništvo

Profile for Institute for Social Research in Zagreb

Sociologija i prostor / Sociology and Space - Vol.57 No.2 (214)  

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja / Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Sociologija i prostor / Sociology and Space - Vol.57 No.2 (214)  

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja / Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Profile for idiz
Advertisement