Page 1

Sanja Klempić Bogadi, Sonja Podgorelec, Monika Šabijan: Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija kvalitete života stanovništva ruralnih prostora – općina Gornja Rijeka

Josip Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

UDK 316.334:316.4 ISSN 1846-5226

Ana Pajvančić – Cizelj, Katarina Maksimov: Sociološki aspekti proučavanja i revitalizacije graditeljskog nasleđa

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

Željko Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

Besim Gollopeni: Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits Anita Pamuković, Boris Dorbić, Marko Radeljak: Istraživanje mogućnosti primjene brnistre i njenih proizvoda na području srednje Dalmacije U ovom broju pišu:

Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 195–349

Sanja Klempić Bogadi, Sonja Podgorelec, Monika Šabijan, Josip Pandžić, Ana Pajvančić – Cizelj, Katarina Maksimov, Željko Boneta, Besim Gollopeni, Anita Pamuković, Boris Dorbić, Marko Radeljak Sociologija i prostor, godina 54., broj 206 (3), str. 195–349, Zagreb, rujan–prosinac 2016.

206 (3)


Sociologija i prostor – Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Sociology and Space – Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Učestalost izlaženja (godišnje: 3) – Frequency (annually: 3) Izdavač – Publisher Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 11/II, P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska – Croatia Tel. (++385 01) 4810-264, 4922925, 4922-926; Fax (++385 01) 4810-263; E-mail: idiz@idi.hr

Glavna i odgovorna urednica – Editor-in-chief Anđelina Svirčić Gotovac

Urednica za prikaze – Book Review Editor Ana Maskalan

Tajnik – Secretary Stjepan Tribuson

Uredništvo – Editorial Board Damir Demonja (Zagreb, Hrvatska) Tihomir Jukić (Zagreb, Hrvatska) Aleksandar Lukić (Zagreb, Hrvatska) Saša Poljanec Borić (Zagreb, Hrvatska) Nenad Starc (Zagreb, Hrvatska) Đurđica Žutinić (Zagreb, Hrvatska)

Milica Bajić Brković (Beograd, Srbija) Boštjan Kerbler (Ljubljana, Slovenija) Franc Trček (Maribor, Slovenija) Andrew Kirby (Arizona, SAD)

Savjet časopisa – Journal Council Ivan Cifrić (Zagreb), Ognjen Čaldarović (Zagreb), Sven Hemlin (Göteborg), Vlasta Ilišin (Zagreb), Denis Janz (New Orleans), Vjeran Katunarić (Zagreb), Gottfried Künzlen (München), Ivan Kuvačić (Zagreb), Maria de Nazare Oliveira Roca (Lisabon), Ksenija Petovar (Beograd), Katarina Prpić (Zagreb), Inga Tomić Koludrović (Zadar), Mirjana Ule (Ljubljana) Izdavanje časopisa novčano podupiru Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i izdavač. Sociologija i prostor (Sociology and Space) is published by the financial support of the Ministry of science, education and sport of the Republic of Croatia, with the assistance of the publisher (Institute for Social Research in Zagreb).

Obavijesti pretplatnicima Godišnja pretplata za Hrvatsku za pojedince iznosi 180 kn, a za ustanove i tvrtke 250 kn (cijena jednog primjerka 80 kn). Godišnja pretplata za inozemstvo 25 €, ustanove i tvrtke 35 € (cijena jednog primjerka 12 €). Naknada za

zračni prijevoz posebno se naplaćuje. Pretplate i uplatu slati na adresu: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., 10000 Zagreb, Hrvatska, OIB: 11986338639. Žiro račun kod Zagrebačke banke, Zagreb, broj 2360000-1101349645 s naznakom: za časopis “Sociologija i prostor”.

Information for Subscribers Annual subscription for Croatia is: 180 HRK for individuals, 250 HRK for institutions and firms (the price of one copy is 80 HRK). Annual subscription in other countries: 25 € for individuals, 35 € for institutions and firms (the price of one copy is 12 €). Air mail postage will be additionally charged. Annual subscription rates should be remitted, by chek only, to Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., HR-10000 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11986338639, or to the bank account no. ZAGREBAČKA BANKA IBAN: HR5823600001101349645 (for Sociologija i prostor); or, by chek only, to ALGORITAM d.o.o., Odjel izvoza, Harambašićeva 19, 10001 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11544939570, or to the bank account no. 23300031100203393 at Splitska banka d.d., Croatia (for Sociologija i prostor).


Opća obavijest autorima SOCIOLOGIJA I PROSTOR – četveromjesečnik za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje samo znanstvene radove iz sociologije prostora (urbane i ruralne sociologije) i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor (urbanizma, arhitekture, socijalne geografije, demografije, urbane ekonomije, urbane antropologije, socijalne ekologije, urbane ekologije i dr.). Opseg rukopisa – računajući bilješke, literaturu, tablice, grafičke priloge i sažetak – ne smije prelaziti 27 kartica, od kojih na svakoj može biti najviše 1.800 slovnih mjesta. Rukopisu se prilažu dva sažetka, opsega do 250 riječi, na hrvatskom i engleskom jeziku, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (najviše 8), odnosno ključni standardni pojmovi kojima se u rukopisu imenuju rabljeni teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Iznimno, specijalne bibliografije mogu biti opsega do 100 stranica, recenzija knjige i časopisa do devet (9), a prikaz knjige, monografije, bibliografije ili časopisa do pet (5) stranica. Rukopisi se upućuju na adresu: e-mail: sip@idi.hr, svircic@idi.hr Glavna i odgovorna urednica SOCIOLOGIJA I PROSTOR Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 8/III., p.p. 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska tel. (++385 01) 4922-925 i 4922-926, fax (++385 01) 4810-263 Podnošenje rukopisa podrazumijeva prijenos prava na objavljivanje, na zaštitu autorstva, te dozvole ili uskrate njegovog reproduciranja, u cijelosti ili u dijelovima, isključivo na Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

General Information to Authors

Prevoditeljica na engleski jezik – English translation

SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) – Quarterly Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies publishes only scientific papers dealing with the sociology of space (both urban and rural) and related disciplines (urbanism, architecture, social geography, demography, urban economics, urban anthroplogy, social ecology, etc.).

Dobrila Vignjević

Volume of the manuscript – including notes, list of references used, tables, graphics and abstract – mustn’t exceed 27 pages, each of them having no more then 1.800 character places. The manuscript must be supplemented with two summaries, each of them up to 250 words, in Croatian and in English. After the text of abstracts give the key word list (no more than eight), key standard terms used in the manuscript to describe your theoretical approach, methodology, empirical results, or the line of reasoning. Exceptionally, special bibliographies can have up to 100 pages, peer-reviews of the books and journals up to nine (9), and surveys of the books, monographs, bibliographies or journals up to five (5) pages. The articles might be send to the following address: e-mail: sip@idi.hr, svircic@idi.hr Editor-in-chief SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 8/III., P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Croatia Phone (++385 1) 4922-925, 4922926 and 4810-264, fax (++385 1) 4810-263 Submission of the manuscript give the Institute for Social Research in Zagreb exclusive right to publish, to copyright, and to allow or deny reproduction of it, in whole or in part.

Lektorica – Lector Danijela Erceg

Suradnik za izdavačku djelatnost – Associate of Publishing Stjepan Tribuson

Dizajn – Design Igor Kuduz

Prijelom – Layout Stjepan Tribuson

Sponzorstvo, tisak i uvez – Sponsorship, printing and binding CEKIN d.o.o., Augusta Prosenika 11, Zagreb

Naklada – Circulation 200 primjeraka Tiskano u Hrvatskoj, 27. prosinca 2016. Printed in Croatia, 27th December 2016

Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – All rights reserved Radovi objavljeni u časopisu Sociologija i prostor referiraju se u sljedećim međunarodnim sekundarnim publikacijama The articles published in Sociologija i prostor (Sociology and Space) are indexed or abstracted in the following international secondary publications – SCOPUS – SocINDEX (EBSCO) – CSA SOCIOLOGICAL ABSTRACTS – CSA WORLDWIDE POLITICAL SCIENCE ABSTRACTS – CSA SOCIAL SERVICES ABSTRACT (SELECTIVE)


Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Godina 54. Zagreb, rujan-prosinac 2016. Broj 206 (3) str. 195-349

Sadržaj Članci Sanja Klempić Bogadi, Sonja Podgorelec, Monika Šabijan: Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija kvalitete života stanovništva ruralnih prostora – općina Gornja Rijeka..................................................................................................197 Josip Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a...................219 Ana Pajvančić – Cizelj, Katarina Maksimov: Sociološki aspekti proučavanja i revitalizacije graditeljskog nasleđa.............................................................................247 Željko Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata........265 Besim Gollopeni: Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits..................................295 Anita Pamuković, Boris Dorbić, Marko Radeljak: Istraživanje mogućnosti primjene brnistre i njenih proizvoda na području srednje Dalmacije....................................315 Recenzije i prikazi

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Niko Tunjić: Može li škola odgojiti što društvo i obitelj ne mogu? (Filip Polegubić)............335 Vlasta Ilišin, Anja Gvozdanović, Dunja Potočnik: Demokratski potencijali mladih u Hrvatskoj (Dorina Sraka)............................................................................................340 Duško Sekulić: Identitet i vrijednosti. Sociološka studija o hrvatskom društvu (Anja Gvozdanović)..................................................................................................343 In memoriam Ljubinku Pušiću (1952. – 2016.) (Ana Pajvančić - Cizelj, Anđelina Svirčić Gotovac)............................................................................................................348

195


Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies Volume 54 Zagreb, September-December 2016 Number 206 (3) pp. 195-349

Contents Articles Sanja Klempić Bogadi, Sonja Podgorelec, Monika Šabijan: Material Well-Being - an Objective Dimension of the Rural Population Life Quality. The Municipality of Gornja Rijeka..........................................................................................................197 Josip Pandžić: Contradictions of Housing Policies in Developed EU States.......................219 Ana Pajvančić – Cizelj, Katarina Maksimov: Sociological Aspects of Built Heritage Studies and Revitalisation...........................................................................................247 Željko Boneta: The Pendulum is Still Swinging. Institutional Religiosity of Students in Rijeka....................................................................................................................265 Besim Gollopeni: Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits..................................295 Anita Pamuković, Boris Dorbić, Marko Radeljak: Exploring the Possibilities of the Application of Spanish Broom and its Products in the Territory of Central Dalmatia....................................................................................................................315 Reviews and presentations

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Niko Tunjić: Can Schools Teach Children What the Family and Society Can’t? (Filip Polegubić)....................................................................................................335 Vlasta Ilišin, Anja Gvozdanović, Dunja Potočnik: Democratic Potential of Youth in Croatia (Dorina Sraka)................................................................................................340 Duško Sekulić: Identity and Values. A Sociological Study of Croatian Society (Anja Gvozdanović)..................................................................................................343 In memoriam Ljubinko Pušić (1952. – 2016.) (Ana Pajvančić - Cizelj, Anđelina Svirčić Gotovac)............................................................................................................348

196


DOI 10.5673/sip.54.3.1 UDK 316.345.55(497.5Gornja Rijeka) Prethodno priopćenje

Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija kvalitete života stanovništva ruralnih prostora – općina Gornja Rijeka Sanja Klempić Bogadi Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, Hrvatska e-mail: sanja.klempic@imin.hr

Sonja Podgorelec Institut za migracije i narodnosti, Zagreb, Hrvatska e-mail: sonja.podgorelec@imin.hr

Monika Šabijan

SAŽETAK U radu se analizira drugi1 dio rezultata empirijskog istraživanja provedenog u naseljima općine Gornja Rijeka, čiji je cilj bio proširiti spoznaje o uvjetima koji određuju kvalitetu života stanovništva ruralnih područja Hrvatske. Prema definiciji Cumminsa (1997.), materijalno blagostanje jedan je od temeljnih kompozitnih pokazatelja ukupne kvalitete života. Za potrebe ovoga rada mjereno je pitanjima o kvaliteti stanovanja, opremljenosti stanova elementarnom infrastrukturom i trajnim potrošnim dobrima, materijalnim stanjem (prihodima) kućanstva i ulozi poljoprivrede kao temeljne gospodarske grane u ukupnoj materijalnoj slici ruralnog kućanstva. Za potrebe istraživanja 2012. godine provedena je anketa na uzorku od 170 ispitanika u dobi od 18 do 60 godina, s podjednakim brojem muškaraca i žena. U hrvatskom selu 1960-ih godina započinje modernizacija u području stanovanja izgradnjom komunalne infrastrukture, značajnim poboljšanjem u kvaliteti izgradnje kuća, povećanjem stambenog prostora, ali i usvajanjem modernih sredstava za rad

1

Prvi dio rezultata iznesen je u radu Klempić Bogadi, S., Podgorelec, S. i Šabijan, M. (2015.). Hrvatsko selo na početku 21. stoljeća – studija slučaja općina Gornja Rijeka. Sociologija i prostor, 53 (2): 139-161. Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Dropkovec, Hrvatska e-mail: monika.sabijan@gmail.com

197


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 197-218

u kućanstvu. Veličina stambenog prostora, opremljenost kućanstava elementarnom infrastrukturom i trajnim potrošnim dobrima u naseljima općine Gornja Rijeka na zadovoljavajućoj je razini i može se mjeriti s onom u gradskim sredinama. Materijalno stanje kućanstava u općini Gornja Rijeka nije zadovoljavajuće jer više od pola kućanstava ima ukupne prihode manje od prosječne hrvatske plaće te većina ispitanika procjenjuje da svojim prihodima teško može zadovoljiti sve mjesečne potrebe svog kućanstva. Poljoprivreda, premda više nije glavni izvor prihoda seoskog stanovništva, još je uvijek važan izvor materijalne sigurnosti, čimbenik u načinu cjelokupnog života seoske zajednice, prije svega u organizaciji svakodnevnice i korištenju prostora. Ključne riječi: selo, općina Gornja Rijeka, kvaliteta života, stanovanje, infrastruktura, materijalno stanje, poljoprivreda.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1. Uvod

198

U raspravama o načinu života stanovništva u određenim prostorima postignuta je visoka razina suglasnosti znanstvenika da transformacija suvremenih društava čini granicu među konceptima ruralno – urbano, s obzirom na njihove temeljne karakteristike, sve fluidnijom. Ta granica, ako se prostore promatra funkcionalno, nikada i nije bila posve čvrsta ili jasna. Naime za definiciju ruralnog prostora koriste se različiti kriteriji. Prije svega to su kriteriji vezani uz karakteristike fizičkog prostora: vrsta naselja2 (Župančić, 2002.), područja koja uključuju pejzaž vezan uz temeljne gospodarske djelatnosti poljoprivredu (Štambuk, 1991.), stočarstvo i šumarstvo ili pak veličina populacije i gustoća naseljenosti, koja je uvijek niža nego u urbanim naseljima. Pejnović ruralni prostor definira kao geoprostorni kompleks izvangradskih područja koji karakteriziraju polifunkcionalnost, složena socijalno-ekonomska struktura i heterogen (mozaičan) pejzaž (Lukić, 2012.). No, uz geografske atribute, podjednako su važni i kriteriji kojima se opisuje društveni aspekt prostora, točnije ruralno se određuje prema načinu života stanovništva, društvenim, moralnim i kulturnim vrijednostima, ulozi tradicije u svakodnevnom životu, odnosu stanovnika prema krajobrazu3 i „životnom stilu usklađenom s organskim životom zajednice“ (Brown i Schafft, 2011.:5). Prema Bengsu i Zonneveldu (2002.:287), „ruralni krajobraz sadrži razbacana izgrađena područja kao i raznolike vidljive i nevidljive tehničke infrastrukture“, pri čemu su proizvodne metode i način rada vezani uz poljoprivredu i šumarstvo znatno industrijalizirani i kao takvi imaju bitan utjecaj na prostor. Stoga, nastojeći nadrasti uobičajenu razdiobu na centar (urbano središte) i periferiju (ruralni prostori), europska prostorno razvojna perspektiva uvodi novu koncepciju javne politike temeljenu na policentričnosti i urbano-ruralnom partnerstvu.

2

Sela, manji gradovi i „zone polifunkcionalnih namjena i profila koje su [...] sadržajno vezane uz ruralni svijet“ (Župančić, 2002.:36). 3

Nematerijalni koncept koji ruralno smješta u područje idealiziranog, imaginacije (Halfacree, 1996.).


S. Klempić Bogadi, S. Podgorelec, M. Šabijan: Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija...

Promjena temeljnih izvora prihoda ruralnog stanovništva, ali i novi oblici i/ili smjerovi mobilnosti i urbanog i ruralnog stanovništva rezultiraju postupnim promjenama u načinu korištenja ruralnog prostora. Promatramo li promjene prije svega u hrvatskom društvu (Seferagić, 2000., 1993.), nakon polustoljetnog uglavnom znatnog iseljavanja iz ruralnih područja zadnjih desetljeća bilježi se i stanovito useljavanje u ruralni prostor. Točnije, povratak stanovnika koji su iselili uglavnom zbog školovanja, zapošljavanja ili boljih uvjeta života u urbanim dijelovima zemlje ili inozemstva i koji se vraćaju u ruralna naselja uglavnom iz triju razloga: po umirovljenju iz gradova u kojima su proveli radni vijek, zbog dugotrajne gospodarske krize i gubitka posla u gradovima u kojima su živjeli ili zbog izgradnje i useljenja u kuće za odmor koje se nalaze u ruralnim prostorima. Promatraju li se neki hrvatski ruralni prostori, takvih je primjera najviše na hrvatskim otocima (Podgorelec i Klempić Bogadi, 2013.) ili u ruralnoj okolici hrvatskih gradova (Klempić i Podgorelec, 2009.), a razlozi su nerijetko jeftinije stanovanje, mogućnost ostvarenja sekundarnog izvora prihoda od rada na okućnici, polju ili, kada je riječ o otocima i priobalnom prostoru – ribarenja, 4

„[...] u 25 zemalja Europske unije [...] 96% ruralnog zemljišta koristi se za poljoprivredu (uključujući i šumarstvo), ali samo 13% stanovništva zaposleno je u poljodjelstvu, koje proizvodi samo 6% bruto vrijednosti [...]“ (OECD, 2006.). 5

Udio poljoprivrede, šumarstva i ribarstva u BDP-u prema posljednjim dostupnim podacima (za 2014.) iznosio je 3,5% (Godišnji bruto domaći proizvod za 2014. (ESA 2010.), Priopćenje 12.1.4., DZS, Zagreb, 2016.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kada pišu o kvaliteti života zemalja Europske unije, znanstvenici naglašavaju svojevrsnu promjenu odnosa između ruralnih i urbanih područja (Bengs i Zonneveld, 2002.), i to prije svega u dimenzijama rada (pretežno vezana uz grad) i stanovanja (nešto češće nego ranije vezana uz selo), mjesta rada (postupno smanjenje gotovo isključiva pritiska na grad) i odmora/zabave/rekreacije (sve češće u ruralnom prostoru), proizvodnje hrane (u seoskom području) i opskrbe poljoprivrednim proizvodima (gradskog stanovništva) itd. Dakle razmatraju se razne vrste promjena vezane uz stanovništvo (i to prije svega novi oblici mobilnosti i njihove posljedice), zatim lokalno gospodarstvo, uvjeti i tržište stambenog prostora, ali i razvoj ruralnih politika. Tako prema Brereton i sur. (2011.:204), premda je u ruralnim prostorima zemljište još uvijek u najvećoj mjeri namijenjeno poljoprivredi4, ona gotovo nigdje više nije temeljna gospodarska grana. To potvrđuju i podaci Programa ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2014. – 2020. (2015.:122) prema kojima „[u] posljednjih nekoliko godina udio poljoprivrednog sektora u BDP-a i udio zaposlene radne snage slijedi negativan trend. Poljoprivredni sektor u ukupnom BDP-u5 čini 5,5% dok udio zaposlenih u poljoprivredi čini 13,8% od ukupne radne snage. Negativna gospodarska i populacijska kretanja odrazili su se i na to da sve veći broj obiteljskih gospodarstava više ne mogu ekonomski održivo poslovati samo od primarne poljoprivredne proizvodnje bez dodatnog prihoda na gospodarstvu.“ Odnosno, žele li ruralni prostori preživjeti u suvremenim uvjetima transformacije, moraju daljnji razvoj temeljiti na postulatima održivosti osnažujući ekonomske mogućnosti pomicanjem od nekada primarne industrije – poljoprivrede, koja je gotovo svuda u postupnom padu, prema novim oblicima proizvodnje (McCarthy, 2005.).

199


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 197-218

rješavanje stambenog pitanja ostavljanjem nekretnine u gradu mlađem naraštaju, nove informacijske i komunikacijske tehnologije koje omogućavaju preseljenje u ruralni prostor i rad na daljinu, izgradnja prometnica i razvoj javnog prijevoza koji omogućavaju lakše komutiranje stanovništva, smireniji život u skladu s prirodom, viša razinu sigurnosti i dr. Analizirajući ulogu prostora pri procjeni kvalitete života Brereton, Clinch i Ferreira (2008) zaključuju da prostorna dimenzija ima važnu ulogu pri određivanju ukupne kvalitete života pojedinca. Visoka značajnost prostornih varijabli potvrdila je da prostorna struktura i odnosi te okoliš imaju veći utjecaj na zadovoljstvo životom no što se to ranije mislilo, točnije podjednako koliko i socioekonomski ((ne)zaposlenost) i sociodemografski čimbenici (bračni status). Kvaliteta života, kao i pojam ruralnog, složeni je koncept koji odlikuje višedimenzionalnost, razlika u pristupima različitih znanstvenih disciplina i/ili znanstvenika, ali i različitih društava, a rezultat čega je nepostojanje jedinstvene definicije koncepta, pa stoga i istih dimenzija i indikatora kojima se mjere. Uobičajena je primjena dvaju pristupa: mjerenje kvalitete života s pozornošću na pojedinčevu procjenu i na pokazatelje uvjeta života koji oblikuju okoliš i kulturu nekog društva (Megone, 1990.). Prema Faheyju, Nolanu i Whelanu (2003.), kvalitetu života moguće je promatrati iz triju različitih kutova: iz pozicije pojedinačne životne situacije, pri čemu su odlučujući uvjeti pojedinčeva života i njegov osobni doživljaj (prosudba) (Pacione, 2003.); kao višedimenzionalni koncept, pri čemu se opisuju razne domene života i njihov međusobni odnos; kao suodnos objektivnih i subjektivnih pokazatelja, odnosno pojedinčevu percepciju i vrednovanje objektivnih uvjeta života. Svaka od definicija nužno ima svoje nedostatke i svaka pokušava pronaći objektivne i jasne kriterije moguće operacionalizacije6. Za potrebe ovoga rada podaci prikupljeni istraživanjem kvalitete života na uzorku stanovništva općine Gornja Rijeka bit će analizirani s obzirom na ruralne značajke prostora, uzevši u obzir objektivne uvjete (veličinu populacije i gustoću naseljenosti prostora), strukturu naselja i temeljnu djelatnost – poljoprivredu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1.1. Osnovna sociogeografska i demografska obilježja istraživanog prostora

200

Općina Gornja Rijeka ruralno je područje smješteno podno Malog Kalnika na zapadnoj granici Koprivničko-križevačke županije. Najbliži su gradski centar 16 km udaljeni Križevci. Udaljenost od najbližeg gradskog središta i slabija prometna povezanost utjecali su na očuvanje temeljnih karakteristika ruralnosti prostora općine i na svojevrstan način onemogućile useljavanje iz Križevaca i formiranje općine kao suburba-

6

Primjerice prvo europsko istraživanje kvalitete života stanovništva (Quality of life in Europe, 2003.:1) usmjerilo je pozornost na šest područja: zaposlenost, ekonomske izvore, obitelj i kućanstvo, život zajednice i društvenu participaciju, zdravlje i zdravstvenu skrb te znanje, obrazovanje i učenje.


S. Klempić Bogadi, S. Podgorelec, M. Šabijan: Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija...

nog prstena. Prema Zakonu o područjima posebne državne skrbi (NN 86/08, 57/11, 51/13, 148/13, 76/14, 18/15), općina Gornja Rijeka prema stupnju gospodarskog i društvenog razvoja pripada trećoj skupini područja posebne državne skrbi Republike Hrvatske, čija je karakteristika da zaostaju u razvoju po ekonomskim, strukturnim i demografskim kriterijima razvijenosti.

Izvor: autorice

Prema podacima posljednjeg popisa stanovništva (2011.), na području od 32,72 km² u 503 kućanstava živjelo je ukupno 1.779 stanovnika. Po prostoru koji zauzima, broju stanovnika kao i po prosječnoj gustoći naseljenosti sa 54,4 stanovnika na km²7 općina Gornja Rijeka jedna je od najmanjih. Područje općine čini 14 izrazito malih naselja okupljenog tipa, smještenih periferno u odnosu na općinsko središte, od kojih u gotovo polovici živi manje od 100 stanovnika (17,6% ukupnog stanovništva općine). Prema brojnosti stanovnika najveća su naselja Donja Rijeka 7

Prosječna je gustoća naseljenosti Koprivničko-križevačke županije 66,1 st./km² i niža je od prosječne naseljenosti Republike Hrvatske od 75,7 st./km².

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 1. Naselja općine Gornja Rijeka

201


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 197-218

(s 218 stanovnika), Kostanjevec Riječki (267) i Gornja Rijeka (340). Slijede (svrstani od većeg prema manjem broju stanovnika) Pofuki i Dropkovec (od 151 do 200 stanovnika), pa Kolarec i Deklešanec (od 101 do 150 stanovnika), Fajerovec, Fodrovec Riječki i Vukšinec Riječki (od 51 do 100 stanovnika) te Barlabaševec, Nemčevec, Lukačevec i Štrigovec s manje od 50 stanovnika. Struktura je naselja tipična za ruralni prostor – zbijenog tipa s većinom obiteljskih kuća okrenutih prema prometnici, dok su iza njih, na strani dvorišta, gospodarske zgrade i u nastavku poljoprivredne površine. Svi popisi stanovništva bilježe kontinuirani pad broja stanovnika, s negativnom prirodnom promjenom i stalno rastućim udjelom starog stanovništva.

2. Istraživanje 2.1. Metoda istraživanja i uzorak Prema karakteristikama pejzaža, gustoći naseljenosti, glavnoj gospodarskoj aktivnosti (poljoprivredi), prostornom rasporedu stambenih objekata i gospodarskih zgrada, prometnica i razini usluga naselja općine Gornja Rijeka pripadaju kontinentalnom ruralnom prostoru Hrvatske i kao takva predstavljaju dobar primjer studije slučaja za cilj koji je nacrtom istraživanja bio postavljen – procjena objektivnih i subjektivnih domena kvalitete života stanovništva radno aktivne dobi u ruralnim prostorima.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Istraživanje je provedeno metodom ankete krajem 2012. godine u svim naseljima općine Gornja Rijeka na prigodnom uzorku od 170 ispitanika (gotovo 10% ukupnog stanovništva općine) u dobi od 18 do 608 godina. Anketom je bio obuhvaćen jednak broj muškaraca (50%) i žena (50%). Struktura uzorka prema dobi bila je: od 18 do 29 godina 55 anketiranih, od 30 do 39 njih 62, od 40 do 49 godina starosti 37 ispitanika i u najstarijem razredu (50 do 60) 16.

202

Izabrane domene kvalitete života stanovništva općine Gornja Rijeka koje će biti analizirane u ovome radu su: kvaliteta stanovanja, opremljenost stanova elementarnom infrastrukturom i trajnim potrošnim dobrima, materijalno stanje te poljoprivreda kao temeljna gospodarska aktivnost i njezina povezanost s materijalnim blagostanjem.

8

Većina stanovnika ruralnih područja sa 60 godina ostvaruje ili je već ostvarila pravo na mirovinu, s obzirom na rani ulazak u svijet rada (pretežno završeno niže i srednje obrazovanje).


S. Klempić Bogadi, S. Podgorelec, M. Šabijan: Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija...

3. Rezultati i rasprava 3.1. Stanovanje u ruralnim područjima Prema Cumminsu (1997.), za uvid u materijalno blagostanje pojedinca treba zbrojiti podatke o njegovu prihodu, kvaliteti stanovanja i osobnom posjedovanju. Za potrebe ovoga rada analiza prikupljenih podataka istraživanja započet će uvidom u kvalitetu stanovanja stanovništva ruralne općine Gornja Rijeka. Stanovanje je jedna od najvažnijih domena u istraživanjima kvalitete života kako u urbanim tako i u ruralnim prostorima i povezano je s općim socioekonomskim i sociokulturnim procesima u prostoru. Seferagić (1990.:137) shvaća stanovanje kao mogućnost cjelovitog svakodnevnog života u stanu i stambenoj okolini, a ono obuhvaća uže stambene uvjete (stan) i šire stambene uvjete (stambenu okolinu).

Početkom 1990-ih postoje znatne razlike u stanovanju između grada i sela – dok je u gradu bolja opremljenost stanova i okoline, na selu stanovi imaju veći broj soba i veću kvadraturu, a bolji su i ekološki uvjeti života (Seferagić, 1990.:158). I desetljeće kasnije stanovi na selu, u usporedbi s gradskima, imaju ukupno viši stambeni status s obzirom na veću ukupnu stambenu površinu, veću prosječnu stambenu površinu po članu kućanstva i veći broj soba (Hodžić, 2002.). Prema podacima Popisa stanovništva, kućanstava i stanova iz 2011., na području općine Gornja Rijeka ukupno je registrirano 645 stanova, od toga 487 nastanjenih, površine 37.456 m2, što daje prosječnu površinu stana od 76,9 m2, zatim 49 stanova za odmor i rekreaciju, dok se 109 stanova ukupne stambene površine 5924 m2 vodi kao nenastanjene ili napuštene, što je dobar stambeni pokazatelj ruralne depopulacije.9 9

Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., DZS, Zagreb, www.dzs.hr.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nepovoljne stambene prilike karakterizirale su hrvatsko selo sve do razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, kada počinje značajniji zaokret i napredak u stambenom standardu. „Stambene su zgrade većinom bile građene od lošeg materijala, stambeni je prostor bio skučen — s obzirom na veliki broj ukućana, a u nekim je dijelovima zemlje bio čak i neodijeljen od prostora za stoku; taj je prostor imao malo soba (ali višefunkcionalnih) sa skoro nikakvom opremljenošću instalacijama itd.“ (Hodžić, 1976.:52-53). I dok su još sredinom 20. stoljeća seoske kuće bile vrlo male kvadrature i s malim brojem soba u kojima su živjele višegeneracijske obitelji, s modernizacijom sela 1960-ih počinje izgradnja novih obiteljskih kuća veće kvadrature i s većim brojem soba, dok se istovremeno smanjuje broj višegeneracijskih kućanstava i sve je izraženija težnja da jedna obitelj živi u jednom stanu. Nepoljoprivredno stanovništvo koje je ostalo živjeti na selu, a počelo je raditi u gradu donosilo je inovacije i promjene u seoski život. Težili su postići životni standard stanovnika u gradovima, pa su prvi počeli s modernizacijom stambenog prostora uvođenjem infrastrukture, ali i s kupovanjem kućanskih uređaja. Tijekom vremena došlo je do napretka u izgradnji elementarne komunalne infrastrukture, prometnica i općenito kvalitete i veličine stambenih prostora, te je znatno smanjen udio kućanstava koja žive u neprimjerenim stambenim uvjetima.

203


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 197-218

Analiza godine izgradnje nastanjenih stanova pokazuje da je polovica stambenog fonda općine Gornja Rijeka izgrađena 1970-ih (30,2%) i 1980-ih (20,1%), u doba već poodmakle depopulacije, koja je na području te općine počela u drugoj polovici 1950-ih godina.10 S obzirom da u tim razdobljima nije došlo do doseljavanja novog stanovništva koje bi trebalo novi stambeni prostor, očito je riječ o izgradnji novih kuća postojećeg stanovništva, ali i odvajanju obitelji iz višegeneracijskih kućanstava. Tablica 1. Starost stambenog fonda općine Gornja Rijeka (nastanjeni stanovi) 2011. godine Ukupno

Do 1945.

487 100,0%

47 9,7%

1946. – 1960. 54 11,1%

1961. – 1970. 77 15,8%

1971. – 1980. 147 30,2%

1981. – 1990. 98 20,1%

1991. – 2000. 45 9,2%

2001. – 2011.* 17 3,5%

Nepoznato 2 0,4%

* Podaci za 2011. odnose se samo na prva tri mjeseca. Izvor: Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., DZS, Zagreb, posebna obrada.

Prema istraživanju (2004.) sobnosti stanova u mreži naselja Hrvatske, najbolja je situacija u selima i seoskim lokalnim centrima, gdje su bile najzastupljenije kuće/stanovi s trima sobama, (32,2%), slijede oni s četirima sobama (24,2%), dvjema sobama (20,8%), pet i više soba (19,9%), dok je stambenog prostora s jednom sobom tek 2,9% (Svirčić Gotovac, 2006.). Podaci iz istraživanja u općini Gornja Rijeka pokazuju da 22,4% ispitanika živi u obiteljskoj kući/stanu s trima sobama, 34,1% s četirima sobama, 16,5% s pet te 14,7% sa šest i više soba, što ukazuje na činjenicu da većina kućanstava posjeduje stambeni prostor velike sobnosti. Slika 2.

Slika 2. Stanoviprema premabroju brojusoba soba(%) (%) Stanovi 1%

15%

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

17%

204

11%

22%

34% 1 soba

2 sobe

3 sobe

4 sobe

5 soba

6 soba i više

10 Tijekom 1990-ih, zbograzdoblju privatizacije dotadašnjih društvenih stanova, došlosu je 14% do značajnih U međupopisnom 1961. – 1971. naselja te općine izgubila ukupnog sta-

novništva, – 1981. 8%, a 1981. – 1991. 13%, što je bilo rezultat nepovoljnog promjena u1971. vlasništvu stambenog prostora na razini države. Kako su društveni stanoviprirodnog bili kretanja i iseljavanja. uglavnom locirani u gradskim naseljima, te promjene nisu značajnije utjecale na promjenu vlasništva u ruralnim područjima, gdje su stanovi / obiteljske kuće oduvijek gotovo isključivo u privatnom vlasništvu. Država je imala i ima beznačajnu ulogu u stambenoj izgradnji u


S. Klempić Bogadi, S. Podgorelec, M. Šabijan: Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija...

Tijekom 1990-ih, zbog privatizacije dotadašnjih društvenih stanova, došlo je do značajnih promjena u vlasništvu stambenog prostora na razini države. Kako su društveni stanovi bili uglavnom locirani u gradskim naseljima, te promjene nisu značajnije utjecale na promjenu vlasništva u ruralnim područjima, gdje su stanovi / obiteljske kuće oduvijek gotovo isključivo u privatnom vlasništvu. Država je imala i ima beznačajnu ulogu u stambenoj izgradnji u ruralnim područjima s obzirom da nije nikakva sredstva ulagala u rješavanje stambenih problema sela. Istraživanjem stambenih uvjeta u općini Gornja Rijeka željelo se ustanoviti i stambeni status ispitanika, točnije tko je vlasnik nekretnine u kojoj trenutno stanuju. Tako gotovo polovica ispitanika, njih 84 ili 49,4% živi s roditeljima u njihovoj kući, 34,7% (59) ispitanika su vlasnici nekretnine u kojoj stanuju i nemaju kredit za nju, dok njih 8,8% (15) još uvijek otplaćuje kredit za kuću u kojoj živi. Svega su troje ispitanika podstanari (1,8%), dok je njih 9 ili 5,3% u kategoriji nešto drugo, primjerice žive s bakom i djedom i sl. Stavi li se u odnos varijabla dob i stambeni status, proizlazi da 46 od 55 ispitanika starih između 18 i 29 godina još uvijek živi s roditeljima u njihovoj kući. Obrazac kasnog odlaska mladih iz roditeljskog doma sličan je na selu kao i u gradu, i to čak i nakon što se zaposle i/ili stupe u brak. Ti rezultati potvrđuju nalaze nekih drugih istraživanja (Akrap i Čipin, 2006.:112), prema kojima u Hrvatskoj postoji trend produženog života s roditeljima, a razlozi su prije svega nezaposlenost mladih (nerazvijeno gospodarstvo i nedostatak novih radnih mjesta) i nedostatna stambena opskrba, ali i tradicionalni tip obiteljskih odnosa (obitelj-gnijezdo). Naime prema istraživanjima „[u] južnoeuropskim zemljama11 obitelj je i dalje središnja institucija socijalizacije i čvrsta mreža mikrosolidarnosti“ (Moreno, 2002.:2), koja se iskazuje uzajamnim pomaganjem, ali nerijetko i (pre)zaštitničkim odnosom roditelja prema (odrasloj) djeci.

3.2. Opremljenost ruralnih kućanstava elementarnom infrastrukturom i trajnim potrošnim dobrima

Iako je opremljenost elementarnom infrastrukturom u naseljima općine Gornja Rijeka dobra jer sva kućanstva imaju električnu struju i velika većina tekuću vodu (96,5%), uočljiv je problem s kanalizacijskom mrežom (tablica 2.). Taj problem imaju i brojna gradska naselja, ali ovdje čak 35,9% stanova uopće nema izgrađenu kanalizaciju te ispušta sanitarno-fekalne vode u cestovne seoske grabe i slične lokalitete koji ugrožavaju lokalne vodotoke. S obzirom da ne postoji javna kanalizacijska mreža, 64,1% ispitanika koji navode da imaju kanalizaciju pod tim, u stvari, podrazumijeva septičke jame. Osim toga još uvijek gotovo 10% kućanstava nema kupaonicu niti WC s ispiranjem, što bi u 21. stoljeću trebao biti minimalan standard stanovanja. 11

Kojima pripada i Hrvatska.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Opremljenost kućanstva elementarnom infrastrukturom i trajnim potrošnim dobrima vrlo je važna za organizaciju i svakodnevni život ljudi. D. Seferagić (1993.:229) opremljenost kućanstava klasificira na: elementarnu (kvaliteta i opremljenost stana osnovnom infrastrukturom), srednju (tzv. strojevi koji štede ljudski rad) i luksuznu (stvari o kojima ne ovisi život, ali ga oplemenjuju i kultiviraju).

205


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 197-218

Element infrastrukturne opremljenosti stambenog prostora s najmanjim udjelom zastupljenosti centralno je grijanje. Tek 62,9% ispitanika ima ugrađeno centralno grijanje, što ne iznenađuje jer plinifikacija u općini nije provedena. S druge strane, taj udio znatno je viši u usporedbi s ranije provedenim istraživanjem na razini Hrvatske 1996. godine, kada je samo 9,8% seoskih kućanstava imalo centralno grijanje (Hodžić, 2002.). Tablica 2. Opremljenost kućanstva elementarnom infrastrukturom Ukupno

Da

Ne

N

%

N

%

N

%

Tekuća voda

170

100,0

164

96,5

6

3,5

Električna struja

170

100,0

170

100,0

-

-

Kanalizacija

170

100,0

109

64,1

61

35,9

Kupaonica

170

100,0

155

91,2

15

8,8

WC (s ispiranjem)

170

100,0

158

92,9

12

7,1

Centralno grijanje

170

100,0

107

62,9

63

37,1

Telefon

170

100,0

160

94,1

10

5,9

Priključak na Internet

170

100,0

124

72,9

46

27,1

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Vrlo je visok udio stanova s telefonom (94,1%), ali i s priključkom na Internet (72,9%). Prema podacima na razini Hrvatske za 2015. (DZS, 2015), 77% kućanstava imalo je osobno računalo i isto toliko pristup Internetu. Razvoj informacijskih i komunikacijskih tehnologija posebno je bitan u ruralnim područjima jer je to jedan od načina premošćivanja ograničavajućih12 uvjeta života u ruralnim prostorima. Dakle suvremene komunikacijske tehnologije omogućuju višu raznu povezanosti ruralnog stanovništva, veću dostupnost znanja i informacija kao i veću mogućnost rada od kuće (zapošljavanja ili samozapošljavanja).

206

Tijekom proteklih desetljeća značajno se promijenio standard opremljenosti kućanstava, pa su uređaji bijele tehnike, koji su u 1960-ima bili svojevrstan luksuz, danas standard i u seoskim kućanstvima. Opremljenost kućanstava uređajima kao što su zamrzivač, hladnjak, stroj za pranje rublja i električna/plinska pećnica na zadovoljavajućoj je razini (više od 90%, tablica 3.). Jedini uređaj koji svi ispitanici imaju u kućanstvu je zamrzivač, što je moguće objasniti činjenicom da je na selu mreža trgovina i opskrba uvijek bila znatno lošija nego u gradovima, pa je stanovništvo prisiljeno raditi zalihe prehrambenih namirnica. Osim toga većina ima okućnicu ili poljoprivredno imanje pa, ako i ne proizvode za prodaju, imaju voće, povrće ili meso za vlastite potrebe te ih sezonski spremaju u zamrzivače kako bi ih mogli trošiti tijekom cijele godine. 12

Periferni položaj i nerijetko slabija prometa povezanost, posebice zbog neadekvatno razvijenog javnog prijevoza, nedostatka radnih mjesta, nedostupnosti raznih usluga i sadržaja vezanih za općinska i /ili urbana središta i dr.


S. Klempić Bogadi, S. Podgorelec, M. Šabijan: Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija...

Na znatno je nižoj razni opremljenost kućanstava uređajima kao što su sušilica za rublje i perilica za pranje posuđa. Tako sušilicu rublja ima tek svaki deseti ispitanik (10,6%), a perilicu posuđa svaki treći (36,5%). Opremljenost kućanskim aparatima uvijek je individualna odluka, koja ovisi kako o potrebama kućanstva tako u velikoj mjeri i o financijskim mogućnostima. Prema podacima u istraživanju, perilica suđa i sušilica za rublje predstavljaju još uvijek svojevrsnu nadgradnju u opremljenosti relativno rijetkih seoskih kućanstava. Televizor imaju gotovo sva kućanstva i on je iznimno važan u relativno izoliranim ruralnim kućanstvima kao glavni izvor informacija i razonode. Pritom satelitsku antenu ili kabelsku televiziju ima 51,2% ispitanika. Opremljenost kućanstava računalima zadovoljavajuća je, pa tako 69,4% ispitanika ima stolno računalo i 42,9% prijenosno računalo.13 Za razliku od računala, zamjetan je malen broj ispitanika koji imaju više od 100 knjiga kod kuće – njih svega 11. Razloga za to vjerojatno je više – od prosječno niže14 obrazovne strukture stanovnika u ruralnim krajevima do trenda15 sve manjeg broja stanovnika Hrvatske koji čitaju knjige kao i sve manjeg broja kupaca knjiga (pad kupovne moći prosječnog stanovnika, relativno visoka cijena knjige zbog malog tržišta, sve manji interes za knjigu kao medij). Tablica 3. Opremljenost kućanstva trajnim potrošnim dobrima Da

Ne

%

N

%

N

%

Električna/plinska pećnica

170

100,0

159

93,5

11

6,5

Hladnjak

170

100,0

167

98,2

3

1,8

Zamrzivač

170

100,0

170

100

-

-

Stroj za pranje rublja

170

100,0

166

97,6

4

2,4

Sušilica za rublje

170

100,0

18

10,6

152

89,4

Perilica za pranje posuđa

170

100,0

62

36,5

108

63,5

Satelitska antena/kabelska TV

170

100,0

87

51,2

83

48,8

Osobno računalo

170

100,0

118

69,4

52

30,6

Prijenosno računalo

170

100,0

73

42,9

97

57,1

Biblioteka (više od 100 knjiga)

170

100,0

11

6,5

159

93,5

13

Četrdeset kućanstava uopće nema računalo.

14

The New Rural Paradigm: Policies and Governance, OECD, 2006:12

15

Posljednji podaci istraživanja agencije GfK pokazali su da manje od polovine stanovništva Hrvatske uopće čita knjige i da njihov broj kontinuirano opada (s 56% u 2011. na 47% u 2016.), a smanjuje se i broj stanovnika koji kupuju knjige (2005. 32%, a 2016. 22%). (Večernji list, Denis Derk „Samo 47 posto građana Hrvatske pročitalo barem jednu knjigu u posljednjih godinu dana - Više od prosjeka čita se u Zagrebu, Primorju i Dalmaciji. http://www.vecernji. hr/knjige/samo-47-posto-gradana-hrvatske-procitalo-barem-jednu-knjigu-u-posljednjih-godinu-dana-1078522, 15.12.2016).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ukupno N

207


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 197-218

3.3. Zadovoljstvo ispitanika kvalitetom stambenih uvjeta U svrhu utvrđivanja zadovoljstva uvjetima stanovanja u općini Gornja Rijeka ispitanici su ocjenama od 1 (izrazito nezadovoljan) do 5 (izrazito zadovoljan) ocjenjivali pet elemenata koji na neki način određuju kvalitetu stambenih uvjeta. Prosječne vrijednosti stupnja zadovoljstva stanovanja pokazuju da ispitanici u najvećoj mjeri nisu ni zadovoljni ni nezadovoljni pojedinim kategorijama uvjeta stanovanja (tablica 4.).

Izrazito nezadovoljan

Nezadovoljan

Ni zadovoljan ni nezadovoljan

Zadovoljan

Izrazito zadovoljan

Tablica 4. Zadovoljstvo stambenim uvjetima

M

Lokacijom

2,4%

5,3%

27,6%

47,1%

17,6%

3,72

0,897

Blizinom stanice javnog prometa

6,5%

15,9%

30,6%

30,0%

17,1%

3,35

1,133

Opskrbljenošću okolicom (dućan, ljekarna, ambulanta)

13,5%

17,6%

31,8%

30,0%

7,1%

2,99

1,144

Susjedstvom (međuljudskim odnosima)

7,1%

7,1%

25,9%

46,5%

13,5%

3,52

1,045

Lokalnom samoupravom i njihovim akcijama

15,3%

18,8%

37,1%

22,9%

5,9%

2,85

1,118

SD

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ispitanici su najzadovoljniji lokacijom, tj. mjestom stanovanja (M = 3,72, SD = 0,897), pa je 47,1% zadovoljnih i 17,6% izrazito zadovoljnih. Svjesni su ekoloških vrijednosti prostora u kojem žive – očuvane prirode, čiste vode i zraka, niske razine buke i općenito još uvijek ekološki vrlo kvalitetnog okoliša.

208

Nakon lokacije stambenog objekta u kojem žive, sljedeće što ih čini zadovoljnima je susjedstvo i općenito međuljudski odnosi (M = 3,52, SD = 1,045), pri čemu je 46,5% zadovoljno, a 13,5% izrazito zadovoljno. Ti rezultati u skladu su i s nekim ranije provedenim istraživanjima o kvaliteti života u ruralnim područjima u Republici Hrvatskoj. U istraživanju provedenom u 120 sela u Hrvatskoj, na uzorku 941 stanovnika starog od 25 do 45 godina, pri ocjeni kvalitete životnih uvjeta u naselju najvišu prosječnu ocjenu ispitanici su dali međususjedskim odnosima (53,5% ispitanika smatra ih odličnim i dobrim) što potvrđuje „[…] da su međususjedski odnosi i danas u samoj srži lokalne integracije i da se susjedstvo kao neformalno, dobrovoljno zajedništvo u velikoj mjeri zadržalo u svakodnevici seoskoga života“ (Žutinić i sur., 2010.:146). U seoskoj zajednici međusobni su odnosi članova jednostavniji, otvoreniji i neposredniji, pa usprkos promjenama nekih tradicionalnih vrijednosti još je uvijek jaka povezanost s rodbinom i susjedima (Hodžić, 2000.; Župančić, 2002.; Lay, 2002.; Podgorelec i Klempić Bogadi, 2013.). Ispitanici su svjesni važnosti očuvanja društvene mreže i dobrih međuljudskih odnosa, te oni predstavljaju bitan čimbenik dobre kvalitete života u ruralnim sredinama.


S. Klempić Bogadi, S. Podgorelec, M. Šabijan: Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija...

Nešto je niže iskazano zadovoljstvo blizinom stanice javnog prijevoza, što je bio sljedeći element ocjenjivanja (M = 3,35, SD = 1,133). Sama blizina stanice autobusa ili vlaka ne govori puno o kvaliteti javnog prijevoza. Dobra povezanost naselja javnim prijevozom (redovitost, frekventnost, mogućnost povratka u istom danu, direktne linije do lokalnih centara i sl.) i dalje je važna i značajno utječe na ukupnu kvalitetu života, posebice učenika i starijeg stanovništva. Međutim s porastom broja stanovnika koji posjeduju automobil javni je prijevoz nešto izgubio na značaju. Nešto slabije (M = 2,99, SD = 1,144) ispitanici ocjenjuju i opskrbljenost okolice osnovnim sadržajima (trgovine, ambulanta, ljekarna i sl.). Općina Gornja Rijeka područje je raštrkanih manjih naselja te je zdravstvena, kulturna i mreža trgovina i usluga vrlo slabo razvijena, pa su stanovnici većinom ovisni o skromnim sadržajima u općinskom središtu ili nešto boljim sadržajima u gradu Križevcima. Najlošiju prosječnu ocjenu (M = 2,85, SD = 1,118) ispitanici su dodijelili lokalnoj samoupravi i aktivnostima koje ona provodi. Trećina stanovnika nema mišljenje o tome (niti su zadovoljni niti nezadovoljni), trećina je zadovoljnih i trećina je nezadovoljnih, što znači da dvije trećine mahom ne prepoznaju aktivnosti lokalne samouprave kao pozitivan čimbenik unapređenja kvalitete života. Premda su formalno ovlasti općina16 dosta velike, provedba bilo kakvih aktivnosti koje direktno utječu na kvalitetu života građana ovisi o prihodima koje pojedina općina ima. Iako je i u misiji općine Gornja Rijeka naglasak na kvaliteti života17, s obzirom na ocjenu građana aktivnosti koje se provode očito nisu u skladu s njihovim očekivanjima.

Prema članku 19. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, NN 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15, „Općine i gradovi u svom samoupravnom djelokrugu obavljaju poslove lokalnog značaja kojima se neposredno ostvaruju potrebe građana, a koji nisu Ustavom ili zakonom dodijeljeni državnim tijelima i to osobito poslove koji se odnose na: uređenje naselja i stanovanje, prostorno i urbanističko planiranje, komunalno gospodarstvo, brigu o djeci, socijalnu skrb, primarnu zdravstvenu zaštitu, odgoj i osnovno obrazovanje, kulturu, tjelesnu kulturu i šport, zaštitu potrošača, zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša, protupožarnu i civilnu zaštitu, promet na svom području te ostale poslove sukladno posebnim zakonima. Posebnim zakonima kojima se uređuju pojedine djelatnosti iz stavka 1. ovoga članka odredit će se poslovi čije su obavljanje općine i gradovi dužni organizirati te poslovi koje mogu obavljati.“ 17

„Općinska uprava Općine Gornja Rijeka treba putem svojih aktivnosti i usluga unaprjeđivati kvalitetu života i rada na cjelokupnom području, a naročito iz područja: osiguranje uvjeta za obavljanje i razvitak gospodarskih, komunalnih, društvenih i drugih djelatnosti od važnosti za područje općine; prostorno i urbanističko planiranje, te zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša; uređenje naselja, stanovanje, komunalne i druge uslužne djelatnosti; primarne zdravstvene zaštite; brigu o djeci, socijalnu skrb, odgoj i obrazovanje; kulturu, tjelesnu kulturu i sport; zaštitu potrošača; zaštitu i unapređenje prirodnog okoliša; protupožarnu i civilnu zaštitu; promet na svom području i upravljanje općinskom imovinom.“ http://www.gornja-rijeka. hr/misijavizija-i-ciljevi/, 07.10.2016.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

16

209


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 197-218

3.4. Materijalno stanje stanovništva i važnost poljoprivrede Materijalno stanje jedna je od temeljnih objektivnih dimenzija po kojoj se određuje razina kvalitete života pojedinca ili društva. Količina novca u znatnoj mjeri određuje kvalitetu života ne samo zbog toga što omogućuje zadovoljenje osnovnih potreba već zato što raspolaganje dostatnom količinom novca pojedinca oslobađa brige kako platiti troškove nekih drugih potreba (kao što su obrazovne, kulturne i zabavne), omogućuje mu rješavanje neke izvanredne situacije, plaćanje nekog oblika praktične pomoći i sl. (Gabriel i Bowling, 2004.). Koliko je financijskih sredstava potrebno za pristojan i ugodan život kućanstva? U tu svrhu ispitanicima je postavljeno pitanje o prosječnim mjesečnim prihodima, čime je ustanovljeno da je polovica ispitanika (52,3%) izjavila da njihovo kućanstvo ima prihode manje od 5000 HRK, što je bilo niže od prosječne plaće u Hrvatskoj, koja je u trenutku provođenja istraživanja iznosila 5487 HRK18, i ukazuje na nepovoljnu financijsku situaciju brojnih kućanstava. Tablica 5. Prosječna mjesečna primanja kućanstava, u HRK Ukupno

Do 2000

2001 – 3500

3501 – 5000

5001 – 7000

7001 – 9000

9001 – 11.000

Više od 11.001

170

16

34

39

28

24

17

12

100,0%

9,4%

20,0%

22,9%

16,5%

14,1%

10%

7,1%

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Najviše ispitanika (61,2%) živi od plaće, 15,9% nema prihode, 11,2% ima prihode od poljoprivrede, 4,7% mirovinu, 3,5% socijalnu naknadu, 2,4% stipendiju i 1,2% živi od sezonskog rada. Time je i na primjeru općine Gornja Rijeka potvrđena teza (Brereton i sur., 2011.:204) da iako je prostor ili preciznije pejzaž općine još uvijek u velikoj mjeri namijenjen poljoprivredi, ona više nije temeljna gospodarska grana od koje stanovništvo živi. Promatrajući hrvatski ruralni prostor u cjelini, rezultat je to višedesetljetne deagrarizacije i sve brojnijeg zapošljavanja stanovništva u nepoljoprivrednim djelatnostima (u sekundarnom i tercijarnom sektoru).

210

Osim prihoda pokazatelj je materijalnog stanja i posjedovanje imovine. Izrazito malen broj ispitanika ima u vlasništvu dodatnu nekretninu. Samo 5,9% ispitanika ima još jedan stan ili kuću osim onoga u kojem živi, a 5,3% posjeduje i vikendicu. Ali zato brojni ispitanici (58,2%) imaju klet 19, što je u tom kraju vrlo uobičajeno jer se najčešće radi o ruralnoj baštini koju su naslijedili od svojih predaka. 18

Prosječne mjesečne isplaćene neto plaće zaposlenih za prosinac 2012., Priopćenje 9.1.1/12., DZS, Zagreb, 2013. 19

Klet je pojam koji se u ovim krajevima koristi za kućicu u vinogradu (gorice) gdje se sprema vino i provodi slobodno vrijeme. Uglavnom je građena od prirodnih materijala (drva, blata, pljeve od pšenice, pruća i sl.).


S. Klempić Bogadi, S. Podgorelec, M. Šabijan: Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija...

Pitanjem Može li ispitanik spojiti kraj s krajem? željelo se saznati kako ispitanici osobno procjenjuju svoje materijalno stanje. Većina procjenjuje da svojim prihodima teško može zadovoljiti sve potrebe svog kućanstva. Tako 17,6% ispitanika navodi velike poteškoće u ostvarivanju svojih potreba, 34,7% srednje i 33,5% male. Manji dio ispitanika nema ekonomske teškoće, pa tako 8,8% namiruje sve materijalne troškove kućanstva prilično lako, 1,8% lako i 3,5% vrlo lako. Tablica 6. Pokazatelji životnog standarda kućanstva Ukupno N

%

Održati kuću odgovarajuće toplom

170

Platiti jednotjedni godišnji odmor izvan kuće

Da, mogu si priuštiti

Ne, ne mogu si priuštiti

Ne znam

N

%

N

%

N

%

100,0

150

88,2

9

5,3

11

6,5

170

100,0

65

38,2

82

48,2

23

13,5

Zamijeniti bilo koji istrošeni namještaj

170

100,0

64

37,6

64

37,6

42

24,7

Imati obrok s mesom ili ribom svaki drugi dan ako želi

170

100,0

147

86,5

12

7,1

11

6,5

Kupiti novu odjeću

170

100,0

101

59,4

41

24,1

28

16,5

Pozvati prijatelje ili obitelj na obrok/ piće barem jedno mjesečno

170

100,0

148

87,1

12

7,1

10

5,9

Materijalno blagostanje kao objektivna kompozitna dimenzija (raznih pokazatelja vezanih uz materijalno stanje pojedinca) ukupne kvalitete života stanovnika općine Gornja Rijeka ispitano je pomoću šest pokazatelja životnog standarda kojima se koristio UNDP-a u istraživanju kvalitete života u Hrvatskoj 2006. godine (UNDP, 2007.). Od ispitanika se tražilo da odgovore mogu li si priuštiti ponuđene mogućnosti i/ili način ponašanja (tablica 6.). Dimenzija standarda stanovanja mjerila se dvama pokazateljima: mogućnošću zadovoljavajućeg grijanja kuće zimi i zamjenom dotrajalog namještaja. Od ukupno 170 ispitanika velika većina (88,2%) izjavila je da bez problema mogu održati kuću odgovarajuće toplom, 5,3% ispitanika nema tu mogućnost. Podjednak broj ispitanika, otprilike po trećina (37,6%), može si i ne može priuštiti zamjenu bilo kojeg istrošenog namještaja kada poželi. Pojedinci koji nisu u mogućnosti zamijeniti namještaj bez većih problema izjavljuju: „radi se o dobru koje može potrajati“, „ne smeta nam ako je istrošen“, „nema potrebe za njegovom učestalom izmjenom jer se time stvara dodatan, nepotreban trošak“ i sl. Jedan od najzanimljivijih pokazatelja bilo je pitanje o kvaliteti prehrane, tj. imaju li materijalnu mogućnost jesti meso ili ribu svaki drugi dan, na što je jedan od ispitanika s osmijehom odgovorio: „kako ne, to je uvijek moguće, jadan seljak ako si to ne može priuštiti“. Naravno, pritom većina ispitanika koja si može (86,5%) priuštiti obrok s mesom ili ribom svaki drugi dan, s obzirom na područje u kojem žive i stil prehrane, podrazumijeva obrok s mesom. U tom se dijelu Hrvatske riba uglavnom jede petkom, kada je nemrs ili pred velike vjerske blagdane, kada je post.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

211


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 197-218

Nešto više od polovice ispitanika (59,4%) navodi da si može priuštiti kupnju nove odjeće, a među onih 24,1% koji nemaju tu mogućnost vrlo je često objašnjenje bilo da im je „važnije zadovoljiti osnovne životne potrebe“. Odgovori o mogućnosti odlaska na plaćeni odmor od tjedan dana izvan kuće jednom godišnje pokazuju da to ne može gotovo polovica ispitanika (48,2%). Svega nešto više od trećine ispitanika (38,2%) ima dostatna financijska sredstva za jednotjedni godišnji odmor. Ponekad nemogućnost nije vezana isključivo uz nedostatna financijska sredstva, već problem predstavlja rad na poljoprivrednom gospodarstvu, koje iziskuje svakodnevnu prisutnost poljoprivrednika, a ispitanici nemaju kome prepustiti brigu za životinje i zemlju. Na pitanje mogu li si priuštiti pozvati prijatelje/rodbinu na piće ili obrok jednom mjesečno dobiveno je najviše pozitivnih odgovora. Od ukupno 170 ispitanika njih 148 redovito održava kontakt s članovima obitelji i prijateljima, koji su nerijetko vezani uz zajednički obrok ili druženje uz piće.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sastavni dio mjerenja pokazatelja materijalnog blagostanja bio je i dio pitanja usmjeren na temeljnu gospodarsku aktivnost vezanu uz pojam ruralnih prostora – poljoprivredu. Pogleda li se u ne tako daleku prošlost, Hrvatska je još 1953. bila agrarna zemlja, u kojoj je 56,4% stanovništva u ukupnom bilo poljoprivredno. Međutim „[…] stav države o ulaganjima u poljoprivredu bitno je odredio tokove migracija radne snage i odnos prema selu“ (Cifrić, 1987.:41). Istovremeno s demografskom regresijom primarno uzrokovanom masovnim iseljavanjem iz sela većinom prema gradovima, ali i inozemstvu, odvijaju se i velike promjene u vrstama djelatnosti na selu. Tradicionalne aktivnosti kao što su poljoprivreda, stočarstvo, šumarstvo, ribolov više nisu primarne i temeljne u gospodarstvu ruralnih područja.

212

Tako se 1960-ih i 1970-ih godina zapošljavanjem stanovnika iz ruralnih prostora u nepoljoprivrednim djelatnostima u gradu značajno mijenjao njihov način života i organizacija svakodnevnice. Zbog niskih plaća, jer je uglavnom bila riječ o slabije obrazovanim radnicima, mnogi od njih bili su prisiljeni nastaviti raditi i na poljoprivrednom imanju kako bi kroz vlastitu proizvodnju, tj. naturalni prihod poboljšali materijalni standard kućanstva, te su tako formirana tzv. mješovita kućanstva. Za razliku od tada, danas se dio kućanstava odlučuje za vlastitu proizvodnju hrane ne samo zbog oskudice već i zbog želje da jede kvalitetno i zdravo. Koliko je poljoprivreda važna za današnji život hrvatskog sela? Analiza dobivenih odgovora ukazuje na još uvijek jaku povezanost života na selu i poljoprivrede. Čak u četiri petine kućanstava ispitanika barem se netko od članova bavi poljoprivredom. Tako je na pitanje Bavi li se netko od članova kućanstva poljoprivredom? 19,4% ispitanika odgovorilo da se svi u kućanstvu bave poljoprivredom, dok se u 61,2% kućanstava samo neki članovi bave poljoprivredom. Poljoprivreda je i dalje bitan čimbenik u načinu života seoske zajednice, u načinu korištenju prostora, ali i u prihodima. Prihod od poljoprivrede bio je i dalje je važan u strategiji ekonomskog opstanka seoskih kućanstava, i to posebice onih s nižim prosječnim primanjima.


S. Klempić Bogadi, S. Podgorelec, M. Šabijan: Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija...

Od 170 ispitanika u uzorku 53 (31,2%) ne posjeduje poljoprivredno gospodarstvo. Poredano po udjelu ispitanika, polovina kućanstava (50,4%) ima posjed veličine između 1,1 i 3 hektara, četvrtina (25,6%) između 3,1 i 5 hektara, 7,7% od 5,1 do 10 hektara, 6,8% manje od 1 hektara, 5,1% 10,1 do 20 hektara i samo 5 ispitanika (4,3%) više od 20 hektara. Uz udio ispitanika koji nemaju poljoprivredno gospodarstvo još 2,4% ne radi u poljoprivredi. Ostali, njih 33,5% svakodnevno radi poljoprivredne poslove na svojim imanjima, 23,5% povremeno i još 10% rijetko. Obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo (OPG) ima registrirano 100 ispitanika (58,8% kućanstava), i od toga najveći broj od 1,1 do 3 ha (56 ispitanika), a još 28 ispitanika od 31,1 do 5 ha. Samo osam ispitanika (4,7%) ima OPG koji je u sustavu PDV-a. I to isključivo oni s vlasništvom nad poljoprivrednom površinom od 10 do 20 ha (svega troje ispitanika) i s više od 20 ha (još četvero), što može biti pouzdan pokazatelj tržišnog bavljenja poljoprivredom.20 U Hrvatskoj je već desetljećima prisutan problem veličine posjeda, jer prevladavaju mali rasparcelirani posjedi na kojima je nemoguće organizirati ozbiljniju tržišnu proizvodnju. Krajem 1990-ih godina u agrarnoj strukturi Hrvatske jednu trećinu činila su gospodarstva do 1 hektara, drugu trećinu ona između 1 i 3 hektara i preostalu trećinu veća gospodarstva (Župančić, 2002.). I u trenutku ulaska Hrvatske u Europsku uniju situacija se nije bitno izmijenila. Polovinu ukupno obrađenog zemljišta i dalje čine površine malih poljoprivrednih gospodarstva. Prema podacima Agencije za plaćanje u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju21, početkom 2015. oko 60% OPG-ova koristilo je do 3 hektara zemljišta, dok je samo 2,34% posjeda bilo veće od 20 hektara. Stoga je nužno mjerama regionalnog razvoja provesti okrupnjivanje posjeda i katastarskih čestica zbog ekonomičnijeg iskorištavanja zemlje, ali i ulaganja u proizvodnju – od kupovine i iskorištavanja mehanizacije do proizvodnje količina proizvoda koje mogu biti dostatne za održivost pojedinog poljoprivrednog gospodarstva.

Kontinuiranom depopulacijom ruralnih područja Hrvatske, koju osnažuje nastavak iseljavanja iz sela ne samo prema hrvatskim gradovima već, s otvaranjem tržišta za radnike iz Hrvatske u zemljama Europske unije, u znatnom broju i prema inozemstvu, nastavlja se neravnomjeran razvoj Hrvatske na više razina: u rasporedu stanovništva, gospodarskom razvoju i korištenju prostora. Upravo tu transformaciju moguće je mjeriti posredno i neposredno istraživanjima kvalitete života stanovništva ruralnih prostora. 20

U sustav PDV-a poljoprivrednik može ući dobrovoljno ili obavezno kad je ostvario primitke veće od 85.000,00 kuna u jednoj poslovnoj godini. 21

Jutarnji list, 27. ožujka 2015., Zlatko Šimić „Nova komasacija“, str. 4 i 5.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4. Umjesto zaključka

213


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 197-218

S obzirom na probleme koje ruralni prostor i stanovništvo proživljavaju zadnjih desetljeća u Hrvatskoj: zanemarivanje zemljišnih potencijala, pad poljoprivredne proizvodnje, pad vrijednosti zemljišta, pad životnog standarda stanovništva ruralnih prostora, starenje stanovništva, jedan od ciljeva ovoga rada bio je znanstvenim spoznajama skrenuti pozornost na probleme stanovništva hrvatskog ruralnog prostora te potaknuti nova istraživanja na čije bi se rezultate trebale oslanjati javne politike koje vode brigu o razvoju Hrvatske. Naime ne mogu se na jednak način tretirati problemi različitih ruralnih prostora jer ne postoji jedinstveno rješenje za sve ruralne regije.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ispitanicima općine Gornja Rijeka na kraju upitnika postavljeno je pitanje Uzevši sve do sada navedene pojedinosti u obzir, kako procjenjujete vlastitu kvalitetu života? Odličnom ukupnu kvalitetu života ocjenjuje svega sedam ispitanika (4,1%), a po 74 ispitanika (43,5%) kvalitetu života ocijenilo je kao dobru i ni dobru ni lošu. Petnaest ispitanika ocijenilo je kvalitetu života lošom (5,3%) i jako lošom (3,5%). Pritom je varijabla koja se pokazala značajnom pri ukupnoj procjeni kvalitete života bila visina prosječnih mjesečnih primanja kućanstva. Ono što ispitanici, potvrdilo je i ovo istraživanje, najviše cijene u svojoj svakodnevnici i što pridonosi višoj kvaliteti života očuvane su društvene mreže i kvalitetni međuljudski odnosi, koji su izrazito važni u malim ruralnim zajednicama s ograničenim resursima i socijalnim kapitalom.

214

Porast kvalitete života ruralnog stanovništva pa tako i stanovništva općine Gornja Rijeka u velikoj mjeri ovisi o provedbi programa namijenjenih razvoju ruralnih područja Hrvatske. Primjerice jedan od prijedloga za demografsku obnovu opustošenih ruralnih područja potaknuti je „opstanak mladih u ruralnim područjima odnosno njihov povratak iz gradova, [za što je] nužno osigurati primjerene životne i radne uvjete […] omogućiti mladima zapošljavanje i izvan poljoprivrednih zanimanja.“ (Program ruralnog razvoja RH za razdoblje 2014. – 2020., 2015.:12). Za rast životnog standarda, kao jednog od temeljnih uvjeta kvalitete života u ruralnim područjima, nužno je staviti što više zemljišta u funkciju, čime bi se povećala poljoprivredna proizvodnja, a posredno i razvili prerađivački kapaciteti i prateće industrije u prehrambenom sektoru (što bi također otvorilo nova radna mjesta). Daljnji razvoj komunalne infrastrukture ruralnih područja i rješenje okrupnjivanja posjeda uvjet je razvoja i samoodrživosti obiteljskih gospodarstava kao jednog od temelja materijalne sigurnosti stanovništva hrvatskih sela. Materijalno blagostanje, koje ovisi o otvaranju novih radnih mjesta i porastu zaposlenosti kao i ukupnih prihoda stanovništva razvojem i lokalnog poduzetništva, nije moguće bez poticanja pozitivne poduzetničke klime među mještanima, odnosno razvoja novih poslovnih aktivnosti na području općine.


S. Klempić Bogadi, S. Podgorelec, M. Šabijan: Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija...

1. Akrap, A. i Čipin, I. (2006). Socijalni sterilitet u Hrvatskoj – zašto smo neoženjeni i neudane. Zagreb: Ministarstvo obitelji, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. 2. Bengs, C. and Zonneveld, W. (2002). The European discourse on urban-rural relationships: A new policy and research agenda. Built Environment, 28 (4): 278-289. 3. Brereton, F.; Bullock C.; Clinch, J. P.; Scott, M. (2011). Rural change and individual well-being: the case of Ireland and rural quality of life. European Urban and Regional Studies, 18 (2): 203-227. 4. Brereton, F.; Clinch, J. P. and Ferreira, S. (2008). Happiness, geography and the environment. Ecological Economics, 65 (2): 386-396. 5. Brown, D. L. and Schafft, K. A. (2011). Rural People and Communities in the 21st Century: Resilience and Transformation. Cambridge: Polity. 6. Cifrić, I. (1987). Industrijalizacija i ruralne sredine. Sociologija sela, 95-98: 37-44. 7. Cummins, R. (1997). The Comprehensive Quality of Life Scale – Intellectual Disability, (ComQoL), Manual. Toorak: Deakin University School of Psychology. 8. Fahey, T.; Nolan, B. and Whelan, C. (2003). Monitoring quality of life in Europe. European Foundation for the Improvement of Living and Workin Confitions, Office for Official Publications and European Communities, Luxemburg. 9. Gabriel, Z. and Bowling, A. (2004). Quality of life from the perspectives of older people. Ageing & Society, 24 (5): 675-691. 10. Halfacree, K. (1996). Out of place in the country: Travellers and the „rural idyll“. Antipode, 28 (1): 42-71. 11. Hodžić, A. (1976). Inovacije u stanovanju i opremljenosti domaćinstava te orijentacija u potrošnji seoskog stanovništva. Sociologija sela, 53-54: 50-66. 12. Hodžić, A. (2000). Socijalna struktura i mobilnost seoskog stanovništva. Sociologija sela, 38 (1/2): 79-107. 13. Hodžić, A. (2002). Seoska svakodnevnica, U: Seferagić, D. (Ur.). Selo: izbor ili usud. Zagreb: IDIZ, 73-97. 14. Klempić Bogadi, S. i Podgorelec, S. (2009). Sociodemografske značajke i procesi u hrvatskim obalnim gradovima. Geoadria, 14 (2): 221-247. 15. Klempić Bogadi, S. i Podgorelec, S. (2011). Sociogeografske promjene u malim otočnim zajednicama – primjer otoka Zlarina, Geoadria, 16 (2): 189–209. 16. Klempić Bogadi, S., Podgorelec, S. i Šabijan, M. (2015). Hrvatsko selo na početku 21. stoljeća – studija slučaja općina Gornja Rijeka. Sociologija i prostor, 53 (2): 139-161. 17. Lay, V. (2002). Prilozi osmišljavanju usmjeravanja razvitka ruralnih prostora Hrvatske na osnovama ekološke i gospodarske održivosti, U: Rogić, I.; Štambuk, M. i Mišetić, A. (Ur.). Prostor iza. Kako modernizacija mijenja hrvatsko selo. Zagreb: Institut društvenih znanosti „Ivo Pilar“, 289-304. 18. Lukić (2012). Mozaik izvan grada - tipologija ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske. Samobor: Meridijani. 19. McCarthy, J. (2005). Rural geography: multi-functional rural gepgraphies – reactionary or radical?, Progress in Human Geography, 29 (6): 773-782.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

215


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 197-218

216

20. Megone, C. (1990). The Quality of Life – Starting from Aristotle, in: Baldwin, S.; Godfrey, C. and Propper, C. (Eds.). Quality of life – Perspectives and Policies. London: Routledge, 28-41. 21. Moreno, L. (2002). Mediterranean Welfare and ‘Superwomen’, Working Paper 02-02, Unidad de Políticas Comparadas, http://digital.csic.es/bitstream/10261/1496/1/dt-0202.pdf, (7.6.2012). 22. OECD (2006). The New Rural Paradigm – Policies and Governance. Paris: OECD. 23. Pacione, M. (2003). Urban environmental quality and human wellbeing – a social geographical perspective. Landscape and Urban Planning, 65 (1):19-30. 24. Podgorelec, S. i Klempić Bogadi, S. (2013). Gradovi potopili škoje – Promjene u malim otočnim zajednicama. Zagreb: Institut za migracije i narodnosti. 25. Program ruralnog razvoja RH za razdoblje 2014.-2020. (2015). Zagreb: Ministarstvo, poljoprivrede, http://www.mps.hr/ipard/UserDocsImages/ Postpristupno%20razdoblje%20%20EAFRD/PRR%202014-2020%20finalna%20ina%C4%8Dica%20HR/PRR%20RH%202014-2020_v1.4_finalna%20 ina%C4%8Dica.pdf (15.12.2016). 26. Quality of Life in Europe, First European Quality of Life Survey 2003. (2004). The European Foundation for the Improvement of Living and Working Conditions, Ireland. 27. Seferagić, D. (1990). Razlike u stanovanju između grada i sela, U: Promjene u svakodnevnom životu sela i grada. Zagreb: IDIZ, 133-159. 28. Seferagić, D. (1993). Kvaliteta svakodnevnog življenja u prostoru. Prostor, 1 (24): 223-234. 29. Seferagić, D. (2000). Kvaliteta življenja u selu u tranziciji. Sociologija sela, 38 (1-2): 109-149. 30. Svirčić Gotovac, A. (2006). Kvaliteta stanovanja u mreži naselja Hrvatske. Sociologija sela, 44 (1): 105-126. 31. Štambuk, M. (1991). Društvene mijene ruralnog prostora Hrvatske. Sociologija sela, 111-114, 1-10. 32. UNDP (2007). Kvaliteta života u Hrvatskoj. Regionalne nejednakosti. Zagreb: UNDP u Hrvatskoj. 33. Župančić, M. (2002). Vitalni poljoprivrednici i drugi akteri u razvoju ruralnih područja, U: D. Seferagić (Ur.). Selo: izbor ili usud. Zagreb: IDIZ, 35-71. 34. Žutinić, Đ.; Kovačić, D.; Grgić, I.; Markovina, J. (2010). Percepcija kvalitete življenja i namjere o odlasku iz ruralnih sredina. Društvena istraživanja, 19 (12): 137-159.

Izvori: Godišnji bruto domaći proizvod za 2014. (ESA 2010), Priopćenje 12.1.4., DZS, Zagreb, 2016. Jutarnji list, 27. ožujka 2015., Zlatko Šimić „Nova komasacija“, str. 4 i 5. Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011., DZS, Zagreb, www.dzs.hr i posebna obrada Primjena informacijskih i komunikacijskih tehnologija (IKT) u kućanstvima i kod pojedinaca u 2015., prvi rezultati, Priopćenje 2.3.2., DZS, 2015.


S. Klempić Bogadi, S. Podgorelec, M. Šabijan: Materijalno blagostanje kao objektivna dimenzija...

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Prosječne mjesečne isplaćene neto plaće zaposlenih za prosinac 2012., Priopćenje 9.1.1/12., DZS, Zagreb, 2013. Večernji list, Denis Derk „Samo 47 posto građana Hrvatske pročitalo barem jednu knjigu u posljednjih godinu dana - Više od prosjeka čita se u Zagrebu, Primorju i Dalmaciji. http://www.vecernji.hr/knjige/samo-47-posto-gradana-hrvatskeprocitalo-barem-jednu-knjigu-u-posljednjih-godinu-dana-1078522, (15.12.2016.) Zakonu o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Narodne novine 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 125/08, 36/09, 36/09, 150/11, 144/12, 19/13, 137/15. Zakonu o područjima posebne državne skrbi, Narodne novine 86/08, 57/11, 51/13, 148/13, 76/14, 18/15.

217


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 197-218

Prethodno priopćenje

Sanja Klempić Bogadi Institute for Migration and Ethnic Studies, Zagreb, Croatia e-mail: sanja.klempic@imin.hr Sonja Podgorelec Institute for Migration and Ethnic Studies, Zagreb, Croatia e-mail: sonja.podgorelec@imin.hr Monika Šabijan Dropkovec, Croatia e-mail: monika.sabijan@gmail.com

Material Well-Being - an Objective Dimension of the Rural Population Life Quality. The Municipality of Gornja Rijeka Abstract The paper analyses further results* of the empirical research conducted in the settlements of the municipality of Gornja Rijeka. The aim of the research was to deepen knowledge about the conditions which determine the quality of life of the Croatian rural area population. According to the definition by R. Cummins (1991), material well-being is one of basic composite indicators of the overall quality of life. For the purpose of this paper, prosperity is measured by questions about the quality of housing, equipment of dwellings with elementary infrastructure and consumer durables, the material status (income) of households and the role of agriculture as a core economic sector in the total tangible image of rural households. A survey on a sample of 170 respondents aged 18 to 60, including an equal number of men and women, was conducted for the purpose of this study in 2012.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

In the Croatian village of the 1960s, modernization of housing started with the building of municipal infrastructure, significant quality improvement in the construction of houses, increased living space and use of modern household appliances. In the settlements of Gornja Rijeka municipality, the size of living space, equipment of households with basic infrastructure and durable goods is satisfactory and can be compared with urban areas.

218

However, the material status of households in this municipality is not satisfactory because the total income in more than half of them is lower than the average Croatian salary. Most respondents estimate that their income can hardly meet the monthly needs of their households. Although agriculture is no longer the main source of income for rural population, it is still a relevant source of financial security, a determining factor in the entire life of rural communities, especially in the organization of everyday activities and use of space. Key words: village, municipality of Gornja Rijeka, quality of life, dwelling, infrastructure, material status, agriculture. * First results are presented in the paper Croatian village at the beginning of 21st century – case study of Gornja Rijeka municipality by Klempić Bogadi, S., Podgorelec, S., Šabijan, M. (2015), Sociology and Space, 53 (2): 139-161.


DOI 10.5673/sip.54.3.2 UDK 332.82(4) Pregledni rad

Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a Josip Pandžić1 Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Studijski centar socijalnog rada, Hrvatska e-mail: jpandzic@pravo.hr SAŽETAK Razvoj stanovanja pokazao se kroz pola stoljeća komparativnih istraživanja ambivalentnim i empirijski teško mjerljivim predmetom istraživanja. S vremenom su istraživački napori urodili konstrukcijom tročlane podjele na jukstapozicijsku, konvergencijsku i divergencijsku paradigmu. Divergencijska paradigma, u koju se ubrajaju različite „teorije srednjeg dometa“, trenutno je najrazvijenija u komparativnim stambenim studijama te će biti korištena pri preliminarnom opisu razlika i sličnosti razvijenih država članica EU-a u pogledu stanovanja. Unatoč marginaliziranom istraživačkom statusu konvergencijske stambene paradigme, cilj je ovog rada njezina revitalizacija u stambenim studijama kroz komparativnu analizu proturječnosti konvergencijskih trendova liberalizacije i europeizacije stambenih politika koji se izravno ili neizravno odnose na stambene promjene u razvijenim državama članicama EU-a. Proturječnosti konvergencijskih trendova stambenih politika zasebno su problematizirane na primjeru globalne financijske krize 2008. godine i posljedične krize u EU-u te njihovog utjecaja na stanovanje.

1

Mag. soc., doktorand poslijediplomskog doktorskog studija socijalne politike, zaposlen na Katedri za socijalnu politiku Studijskog centra socijalnog rada pri Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključne riječi: stanovanje, razvoj, divergencija, konvergencija, proturječnost, liberalizacija, europeizacija, kriza.

219


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

1. Uvod Gotovo notorna kompleksnost stanovanja kao predmeta istraživanja dugo je vremena odvraćala istraživače od sustavnog proučavanja stambenih procesa i problema.2 Stan je podjednako sredstvo za podmirivanje stambenih potreba (sklonište), bogatstvo koje se može konzumirati, prodavati, nasljeđivati i iznajmljivati (kapital) te mjesto odvijanja emocionalnog života ukućana (dom). Stambeno je zbrinjavanje „klimavi stup socijalne države” (Torgersen, 1987.) jer je u većoj mjeri komodificirano3 od drugih vrsta socijalnih transfera (socijalna sigurnost – mirovine, naknade za nezaposlenost, bolest i invaliditet, socijalna pomoć) i usluga (zdravstvena skrb, obrazovanje) države, pa se dominantno osigurava na (stambenom) tržištu kupnjom objekta ili najmom. Stanovanje je stoga od velikog broja istraživača socijalne politike unaprijed isključeno iz skupa područja u nadležnosti socijalne države jer se uvriježilo mišljenje da, unatoč potrebi minimalnog regulativnog tretmana usmjerenog stambenoj potrošnji, tržište uglavnom dobro funkcionira u slučaju stambene opskrbe (Barr, 2012.). Komparativna istraživanja stanovanja ipak su u proteklih pola stoljeća uznapredovala od formulacija pojednostavljenih objašnjenja i neopreznih predviđanja budućih razvojnih trendova do interdisciplinarnog statusa utemeljenog na različitim teorijskim pristupima, sofisticiranim metodama analize i pouzdanim izvorima podataka. Najveći prijepori u stambenim studijama (engl. housing studies)4 datiraju iz druge polovine 1980-ih i 1990-ih, a temelje se na opreci dvaju objašnjenja razvoja stanovanja: konvergencije i divergencije. Drugim riječima, istraživači stanovanja pokušavali su dokazati približavaju li se uspoređivani stambeni sustavi5 – uglavnom razvijenih6 2

Ovaj je rad nastao uz potporu međunarodnog projekta o stambenom razvoju OIKONET (www.oikonet.org).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3

220

Riječ je o marksističkom terminu koji označava „po-robljavanje“, odnosno pretvaranje dobara, usluga, radne snage i novca u razmjenjive proizvode (robu), dok je njegov antipod (dekomodifikaciju) u socijalnoj politici popularizirao Esping-Andersen (1990.:3) ustvrdivši kako „temeljni kriterij socijalnih prava treba biti stupanj u kojem ona omogućavaju pojedincima da ostvare svoje životne standarde nezavisno od čistih tržišnih sila“. Sukladno tome dekomodifikacija podrazumijeva „isključivanje određenih roba i usluga ili rada iz tržišta i njihovo distribuiranje prema drugim (netržišnim ili manje tržišnim) kriterijima“ (Bežovan i sur., 2005.:429). 4

Prema Kemenyu (1992.:8), stambene studije predstavljaju „proučavanje socijalnih, političkih, ekonomskih, kulturalnih i drugih institucija i odnosa koji konstituiraju opskrbu i iskorištavanje građevina“. 5

U ovom se radu stambeni sustav shvaća kao „specifični aranžman i kompozicija stambenih statusa, stupanj univerzalnih transfera (porezni i sustav subvencija koji cilja na vlasnički, socijalno najamni i privatni najamni sektor), kao i specifični oblici stambene opskrbe (promocije i proizvodnje)“ (Arbaci, 2007.: 410-413). 6

Uzorak zemalja u nastavku određen je rezultatima komparativnih divergencijskih stambenih studija, pa su izostavljene postkomunističke zemlje, koje se ne mogu svrstati u koherentan klaster te ih se naziva tranzicijskima „prema početnim postavkama“ (engl. by default) (Stephens, Lux i Sunega, 2015.), a bit će predmet analize rada u pripremi (Pandžić, 2017.).


J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

– država jednom modelu zbog djelovanja istih strukturalnih uzročnika ili je, naprotiv, riječ o međusobnom udaljavanju stambenih sustava zbog prisutnosti različitih kulturnih, političkih, gospodarskih ili nekih drugih oblika institucionalnog naslijeđa. U prvom dijelu rada pokazuju se prednosti divergencijske teorije u objašnjenju razvoja stanovanja naspram alternativnih teorija. Divergencijske teorije pokazale su se iznimno korisnima pri opisu trenutačne panorame stambenih sustava različitih država na temelju određenih indikatora i kao odlično heurističko sredstvo u istraživanju. Ipak, potrebno je revitalizirati konvergencijsko objašnjenje kao izvor spoznaje o stambenim promjenama jer je stanovanje divergencijski shvaćeno kao slabo promjenjivi (statični) čimbenik različitih društava pa se može pronaći i tvrdnja da sve „komparativne stambene studije objašnjavaju razlike, ali ostaju slijepe za zajedničke putanje“ (Aalbers, 2016.:5). Razvijene države članice EU-a koje čine uzorak u ovom radu odabrane su na temelju razlika utvrđenih dominantnim divergencijskim teorijama, čime je istodobno odano priznanje dosezima divergencijske analize te stvoren komparativni kontekst unutar kojega djeluju konvergentni trendovi stambenog razvoja. U drugom dijelu rada spomenuti konvergentni trendovi stambene politike nazivaju se „liberalizacija“ i „europeizacija“ te se pritom iznosi teza da je riječ o proturječnim trendovima, koji mogu prouzročiti ozbiljne negativne posljedice na stambeno zbrinjavanje i općenito razvoj u odabranim državama iz analize. To se dodatno potkrjepljuje relevantnim empirijskim longitudinalnim indikatorima. U posljednjem se, trećem dijelu na temelju teze o postojanju proturječnosti konvergencijskih stambenih trendova šire problematizira stanovanje u kontekstu razdoblja globalne financijske krize iz 2008. godine i posljedične krize u EU-u. U zaključnoj raspravi preispituje se trenutno stanje i predstavlja primjere stambenih sustava i država članica relativno otpornih na šokove i krize.

Porastom broja komparativnih studija stambenih sustava razvijenih zemalja tijekom 1980-ih i 1990-ih godina znanstveno su legitimirane interdisciplinarne stambene studije. Utjecajna sistematizacija područja komparativnih stambenih studija koju su izradili Kemeny i Lowe (1998.) razlikuje tri ideal-tipski koncipirane vrste „analiza“ (škole mišljenja, pristupa, paradigmi) prema korištenju različitih razina upotrijebljene generalizacije u objašnjenjima. Najnižu razinu predstavljaju partikularističke „jukstapozicijske analize“, koje nisu teorijski utemeljene niti sadržavaju pokušaj generalizacije, već su uglavnom detaljni empirijski opisi stambenih sustava država koje se uspoređuju bez objašnjenja kriterija odabira i eksplanatornog okvira usporedbe (usp. Mullins i Maurie, 2006.). Najvišu generalizacijsku razinu zauzimaju univerzalističke „konvergencijske analize“, u kojima se ističu sličnosti među stambenim sustavima zemalja. Te se „analize“ mogu nazvati i teleološkim te „unilinearnim“ jer pretpostavljaju napredak različitih društava prema istom razvojnom cilju (univerzalna socijalna država, neregulirano tržište i sl.). Razlike među zemljama zabilježene tijekom istraživanja često su u kon-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2. Konvergencija i divergencija u stanovanju razvijenih europskih zemalja

221


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

222

vergencijskim analizama odbačene kao „devijacije“, „varijacije“ ili „iznimke koje potvrđuju pravilo“. Preteče tih analiza datiraju iz unazad pola stoljeća, čemu svjedoči Donnisonova (1967.) klasična stambena studija konvergencijske orijentacije, u kojoj se modernizacijskom tezom o postojanju „logike industrijalizma“ pokušava objasniti linearnu konvergencijsku putanju stambenih politika razvijenih zemalja kao posljedicu istovjetnosti procesa društvene promjene – gospodarskog razvoja i povoljnih demografskih kretanja – unatoč njihovim početnim institucionalnim razlikama. Prema takvoj „logici industrijalizma“, društveni će razvoj pratiti povećanje opsega djelovanja i organizacije stambene politike kroz kontinuum sukcesivnih oblika: slučajna → rezidualna → opsežna (stambena politika). Konvergencijska je analiza tijekom kasnih 1970-ih i 1980-ih godina postala svojstvena i neomarksističkim istraživačima urbanih i stambenih tema. Castellsovi (1977., 1980.) funkcionalistički radovi o „urbanom pitanju“ predstavljaju konvergencijsku analizu koja se sastoji od generalizacije na temelju jednog (francuskog) slučaja: neuspjeh tržišnog podmirivanja stambenih potreba i općeniti manjak profitabilnosti proizvodnje „kolektivnih dobara“ za kapitalističku klasu zahtijeva državni intervencionizam u gradovima, uz pomoć kojeg se nadalje reproducira radna snaga zbog njezine „strateške uloge“ u „procesu proizvodnje“. Slučajevi koji odstupaju od vizije budućnosti obilježene stambenom krizom i posljedičnim porastom državnog intervencionizma u proizvodnji urbanih sredstava „kolektivne potrošnje“ (infrastrukture) objašnjavaju se posljedično kao „iznimke“ ili se navodi postojeća tradicija snažnog intervencionizma uz naglašavanje „razvojnih specifičnosti“. Definitivni primjer neomarksističke, ali i konvergencijske analize uopće predstavlja Harloeov (1995.) rad o razvoju socijalnog stanovanja u 20. stoljeću na primjeru šest zemalja – Velike Britanije, (Zapadne) Njemačke, Francuske, Nizozemske, Danske i SAD-a. Masovna opskrba socijalnim stanovanjem, kao eklatantni primjer državnog intervencionizma u područje stanovanja, nije svojstvena razvijenim kapitalističkim zemljama, već je nužda uslijed pojave smanjene sposobnosti ili nemogućnosti profitabilnog poslovanja aktera u privatnom sektoru (vlasništva i najma). Opskrba socijalnim stanovanjem u toj interpretaciji nužno prolazi kroz tri razvojna ciklusa: komodifikacija → dekomodifikacija → rekomodifikacija. Ukupno gledano, marginalizacija socijalnog stanovanja dugoročno postaje neizbježna sudbina razvijenih kapitalističkih zemalja, pri čemu se navode tri „abnormalna“ razdoblja u 20. stoljeću – početkom stoljeća te poslije dvaju svjetskih ratova – u kojima je implementacija programa masovnog socijalnog stanovanja postala odgovor na „poopćenu društvenu krizu i/ili restrukturiranje kapitalističkih režima“, odnosno „situaciju u kojoj privatno stambeno tržište nije bilo u mogućnosti, zbog raznih razloga, pružiti adekvatna stambena rješenja za dijelove stanovništva“ te „kada su nepodmirene stambene potrebe tih dijelova stanovništva imale širi značaj za društva i gospodarstva unutar kojih su postojale, zbog povećavanja socijalnih tenzija i krize […] ili zbog ekonomske modernizacije“ (Harloe, 1995.:523-524). Između generalizacijskih razina jukstapozicijske i konvergencijske analize smještene su divergencijske analize inspirirane Mertonovim (1979.) „teorijama srednjeg dometa“. Divergencijske analize više se oslanjaju na kvalitativne metode istraživanja od suparničkih te su kontekstualno utemeljene, pa se razlike između zemalja objašnjavaju utjecajem kulturnog, političkog i ideološkog naslijeđa na razvoj stambenog sustava uz uvažavanje povijesnih specifičnosti društava u pitanju. Divergencijska


J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

analiza u komparativnim stambenim studijama umnogome svoju popularnost duguje vezivanju uz istraživanja socijalne politike, točnije teoriju „režima socijalne države“ G. Esping-Andersena. U navedenom djelu Esping-Andersen (1990.) smatra da se „šire shvaćene“ socijalne države – one s većom ulogom države u upravljanju i organizaciji gospodarstva – komparativnom analizom kvalitete socijalnih prava koja se manifestiraju dekomodifikacijom životnog standarda, oblika socijalne stratifikacije kao uzroka i posljedice socijalnih politika te odnosa tržišta, države i obitelji u pružanju socijalne dobrobiti stanovništvu, grupiraju u tri klastera (liberalni, socijaldemokratski i konzervativno-korporativni), odnosno ideal-tipski konstruirana režima kao produkata konstelacije političke moći kroz (dominantni) utjecaj klasne mobilizacije (radnika), strukture klasno-političkog koaliranja te povijesnog naslijeđa institucionalizacije. Dakle različiti režimi (nezavisna varijabla) proizvode socijalne države (zavisna varijabla): liberalni rezidualne, socijaldemokratski dekomodificirane te konzervativno-korporativni korporativne (Esping-Andersen, 1990.:26-29; usp. Kemeny, 2001.:59).7 Jedan od prvih pokušaja primjene Esping-Andersenove teorije na područje stanovanja predstavlja rad Barlowa i Duncana (1994.) o „sustavima stambene opskrbe“ (usp.

U socijalnim sustavima liberalnih režima (SAD, Australija, Kanada) socijalna pomoć potrebitima ovisi o provjeri njihovih prihoda i imovine, a dominiraju skromni univerzalni transferi i planovi socijalnog osiguranja. Također, efekt je dekomodifikacije minimalan zbog nepostojanja univerzalnih socijalnih prava, dominantne vrijednosne orijentacije vrijednosti su radne etike liberalizma i protestantizma, a društvo je stratificirano „relativnom jednakošću u siromaštvu među primateljima socijalne pomoći, tržišno razlikovanom dobrobiti među većinskim stanovništvom te klasno-političkim dualizmom među njima“ (Esping-Andersen, 1990.:27). Socijalni sustavi konzervativno-korporativnih režima (Austrija, Francuska, Njemačka i Italija) predstavljaju svojevrsnu reinkarnaciju korporativizma u postindustrijskom dobu, a temelje se na očuvanju socijalnih statusa kao osnove razlikovanja klasa i grupa u društvu. Socijalna prava uglavnom su vezana uz radni status, pa su širi dekomodifikacijski i redistributivni utjecaji politika zanemarivi, a uloga privatnog osiguranja minimalna. Također, postoji značajan utjecaj crkve i tradicionalnih obiteljskih vrijednosti, zbog čega se taj režim ponekad naziva i familističkim. Tako se, primjerice, iz programa socijalnog osiguranja isključuje supruge koje ne rade, a obiteljske naknade potiču majčinstvo, dok su usluge skrbi za djecu nerazvijene, što odgovara poštivanju (katoličkog) načela supsidijarnosti. Socijalnim sustavima socijaldemokratskog režima (Švedska, Danska, Norveška) svojstveni su dekomodifikacijski univerzalizam socijalnih prava i emancipacijsko promicanje jednakosti, s jedinstvenim sustavom osiguranja za radničku i srednju klasu. Tržišno induciran dualizam liberalnog i statusno-subsidijarna priroda državnog intervencionizma u zemljama korporativnog režima ne postoje u socijaldemokratskom režimu, u kojem „svi profitiraju, svi su ovisni i svi se osjećaju prozvanima platiti“ (Esping-Andersen, 1990.:28), a temeljna „fuzija dobrobiti i rada“ podrazumijeva privrženost ostvarenju pune zaposlenosti, povećanju individualne samostalnosti svakog pojedinca neovisno o obiteljskoj situaciji te pomoći obiteljima pri suočavanju sa socijalnim rizicima. Polovinom 1990-ih javlja se prvi val kritika Esping-Andersenove tipologije, među kojima se istaknuo napor istraživača socijalne politike pri dodavanju izvornoj tročlanoj podjeli i četvrti model južnoeuropskih „mediteranskih“ socijalnih režima (Ferrera, 1996.), čija su temeljna obilježja socijalni klijentelizam, nerazvijenost socijalne države te „familizam“, odnosno dominacija (proširene) obitelji kao izvora dobrobiti svakog pojedinca nasuprot tržištu, državi i neprofitnom sektoru.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

7

223


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ball, 1983.) u Francuskoj, Švedskoj i Ujedinjenom Kraljevstvu. Liberalnim režimima svojstvena je otvorena intervencija ograničena na stigmatiziranu opskrbu za rezidualnu populaciju u nemogućnosti adekvatnog sudjelovanja na tržištu rada, skrivene potpore za dobrostojeće (uglavnom vlasnike stanova), državne politike koje favoriziraju tržište (velike građevinske firme i kreditne institucije) te državna intervencija usmjerena k potrošnji, a ne proizvodnji. U korporativnom režimu, manje „ideološki simbolična“ široka otvorena državna potpora ne narušava socijalnu diferencijaciju te je korištena za rješavanje trenutačnih socijalnih problema. Samoopskrba se favorizira zbog izbjegavanja povećanja javnog sektora, a državna intervencija također je usmjerena na potrošnju, a ne proizvodnju. U socijaldemokratskom se režimu na najamno i kooperativno stanovanje gleda kao na alternativni sektor otvoren svima, razvojni profit smatra se nezasluženim te postoji snažna intervencija u stambenoj proizvodnji. Konačno, u rudimentarnom (mediteranskom) režimu postoji slaba tradicija izravnog uplitanja države u stambenu opskrbu, dok je samoopskrba zasnovana na proširenoj obitelji zamjena za ulogu države (Barlow i Duncan, 1994.:30-31; usp. Allen i sur., 2004.).

224

Kemenyev (1981., 1992., 1995., 2001., 2004.) višedesetljetni istraživački rad polazi od uočenih osnovnih razlika među stambenim statusima razvijenih zemalja prema kriteriju omjera vlasništva i nevlasništva (najma) nad objektom stanovanja. Kemeny (1992.) smatra da je stambena politika vrlo važan dio socijalne politike, posebice u odnosu na institucionalne aranžmane temeljene na vezi stanovanja i socijalne države. Negativna korelacija između veličine udjela privatnog vlasništva nad stanovima u nacionalnoj strukturi stambenih statusa te socijalnih troškova države zapravo je odraz dominacije različitih društvenih ideologija (Kemeny, 1981., 1992.). Pod pretpostavkom da stanovnici razvijenih zemalja pokazuju relativnu vrijednosno-orijentacijsku (ideološku) homogenost što se tiče uloge stambenog vlasništva u životu svakog pojedinca, ocrtava se temeljna podjela stambenih sustava na anglosaksonske zemlje pod utjecajem „privatističke“ (engl. privatism) ideologije, u kojima je individualizirano stambeno zbrinjavanje norma uz postojanje manjka javne potpore za redistributivne kolektivne aranžmane socijalne sigurnosti, te „kolektivističke“ (engl. collectivism) ideologije kontinentalnih europskih zemalja, u kojima je situacija obrnuta. Naknadno, potaknut tipologijom režima socijalnih država (Esping-Andersen, 1990.), odnosno njezinom kritikom, Kemeny (1995.; usp. Hoekstra, 2010.) konstruira sustave stambenog najma na dualne i unitarne. Dualni (privatistički) sustavi anglosaksonskih zemalja (Velika Britanija, Australija i Novi Zeland) prema toj podjeli čine dio šireg socijalnog sustava niske razine državne potrošnje na socijalne usluge i transfere te visokog udjela vlasništva nad stanovima u strukturi stambenih statusa, dok su njihove „policy strategije“ tržišne. Razvijeno hipotekarno tržište te tržište nekretnina i privatnog najma primarni su izvori stambenog zbrinjavanja kućanstava, dok je ukupni udio socijalnog stanovanja i neprofitnog sektora u strukturi stambenih statusa marginalan. Usluge stigmatiziranog državnog sektora socijalnog najma i neprofitnog stambenog sektora usmjerene su isključivo na najpotrebitije članove društva, uz obveznu proceduru provjere njihovih prihoda i imovine (engl. meanstest). Paradoksalno, državni intervencionizam u dualnim (tržišnim) sustavima efektivno štiti slobodno privatno tržište najma od konkurencije zbog prisutnosti nejednakog regulativnog tretmana. Unitarni (kolektivistički) sustav svojstven je europskim


J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

kontinentalnim zemljama (Švedska, Njemačka, Švicarska, Nizozemska) s visokim razinama javne potrošnje na socijalne usluge i transfere i manjim, ali varijabilnim udjelom vlasništva nad stanovima u strukturi stambenih statusa i komandnim „policy strategijama“. U unitarnim su sustavima „privatni najamni i socijalni stanovi podvrgnuti sličnoj regulaciji, imaju više ili manje iznose najma i natječu se međusobno na jedinstvenom tržištu“ (Hoekstra, 2010.:14). Na taj se način uravnotežuju razine iznosa najma u profitnom (tržišnom) i neprofitnom (državnom i civilnom) sektoru i pruža izvor visokog standarda stanovanja u uvjetima sigurnog stambenog statusa (Kemeny, 1995.:4).

8

Temeljni kriteriji razvijenosti država predmet su dugogodišnjih prijepora stručnjaka. Ipak, u ovom se radu zastupa jednostavna argumentacija za potkrijepu kriterija odabira: ukoliko su, prema Schwartzu i Seabrookeu (2009.), nabrojane države EU-a svrstane u zemlje OECD-a (koje prema svojoj definiciji čine skupinu najrazvijenijih država svijeta), te su države EU de facto razvijenije od ostalih 15 država skupine EU-28, pa ih se naziva „razvijenim“ nasuprot onima „u razvoju“ (primjerice tranzicijske države).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Posljednju i ujedno za ovaj rad najvažniju divergencijsku teoriju predstavlja tipologija „vrsta rezidencijalnog kapitalizma“ (Schwartz i Seabrooke, 2009.). Uz pretpostavku da je stanovanje najveća imovina velikom dijelu stanovništva te najveća financijska imovina u većini gospodarstava, indikatori rezidencijalnog vlasništva (stanovi, kuće) i vezanog hipotekarnog duga u doba su „financijalizacije“, odnosno „povećanja važnosti financijskih tržišta, motiva, institucija i elita u djelovanjima gospodarstva i institucija koje njime upravljaju, jednako na nacionalnoj kao i na međunarodnoj razini“ (Epstein, 2005.:3) najbolji pokazatelji razlika među stambenim sustavima razvijenih država te ujedno odgovaraju postavkama teorije „vrsta kapitalizma“ (Hall i Soskice, 2001.), Kemenyevim „sustavima najma“ i Esping-Andersenovim (1990.) dimenzijama dekomodifikacije i stratifikacije. Od 19 zemalja OECD-a u razdoblju 1992. – 2002. korištenih pri usporedbi u tipologiji „vrsta rezidencijalnog kapitalizma“ 13 država članice su EU-a, pa će se time ujedno smatrati i najrazvijenijima8 u vlastitoj skupini, koju čini ukupno 28 država članica EU-a. To su: Danska, Nizozemska, Njemačka, Ujedinjeno Kraljevstvo, Švedska, Finska, Francuska, Austrija, Belgija, Irska, Portugal, Španjolska, Italija. Prema prije spomenutim dimenzijama, vremenskom razdoblju te globalnom uzorku sačinjena je četveročlana tipologija stambenih sustava: korporativistički, državno-razvojni, liberalni i familistički (tablica 1.). Tipologija „vrsta rezidencijalnog kapitalizma“ poslužit će kao svojevrsna sinteza prije spomenutih teorija divergencije stambenih sustava, dok će se na spomenutom uzorku razvijenih zemalja EU-a temeljiti daljnja analiza konvergencijskih trendova.

225


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

Tablica 1. Tipologija vrsta rezidencijalnog kapitalizma

Visok

Korporativistički Stanovanje (ali ne stanovi) kao socijalno pravo, snažna tržišna stratifikacija: vlasnici vs. najmoprimci, plus defamilijalizacija, plus javne organizacije kontroliraju najamno stanovanje, niski prihodi od oporezivanja imovine. Problemi međugeneracijske jednakosti jer je outsiderima stanovanje na stambenom tržištu nepriuštivo. Hipoteke BDP: 58,3% Udio vlasnika stanova: 47,0% Socijalni najamni sektor: 20,7 % Države: Danska, Nizozemska, Njemačka

Liberalni Visoko komodificirano, stanovi kao imovina, snažna tržišna stratifikacija, vlasnici vs. najmoprimci. Samopomoć bazirana na tržištu. Visoki prihodi od oporezivanja imovine. Problemi međugeneracijske jednakosti jer je outsiderima stanovanje na stambenom tržištu nepriuštivo. Hipoteke BDP: 48,5% Udio vlasnika stanova: 70,1% Socijalni najamni sektor: 9,4% Države: Ujedinjeno Kraljevstvo, SAD, Kanada, Novi Zeland, Norveška, Australija

Nizak

Udio vlasnika stanova – prosjek u razdoblju 1992. – 2002. (odražava veličinu socijalnog najamnog sektora i prema tome komodifikaciju; djelomično isključenje iz globalnih tržišta kapitala kao posljedica) Nizak Visok

Državno-razvojni Stanovanje (ali ne stanovi) kao socijalno pravo, ali financijska represija smanjuje tržišnu segmentaciju/stratifikaciju; plus privatne organizacije kontroliraju najamno stanovanje. Niski prihodi od oporezivanja imovine. Hipoteke BDP: 28,2% Udio vlasnika stanova: 58,3% Socijalni najamni sektor: 16,8% Države: Švedska, Finska, Francuska, Austrija, Japan

Familistički Nekomodificirano, ali ne i dekomodificirano: Stanovi kao obiteljsko socijalno dobro, ali ne i kao socijalno pravo. Stratifikacija zbog pristupa formalnom sektoru zapošljavanja. Netržišna samopomoć. Niski prihodi od oporezivanja imovine. Hipoteke BDP: 21,6% Udio vlasnika stanova: 75,5% Socijalni najamni sektor: 5,5% Zemlje: Belgija, Irska, Portugal, Španjolska, Italija

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Postotni udio hipoteka u BDP-u – prosjek u razdoblju 1992. – 2002. (odražava sekuritizaciju kao uzrok i stratifikaciju kao posljedicu, ali također snažniju povezanost s globalnim financijskim tržištima)

226

Izvor: Schwartz i Seabrooke, 2009.:9, 10, 23.

Ukoliko se smanji uzorak, uključi samo države članice EU-a i upotrijebi način analize svojstven Eurostatu, uočava se nezanemariva korespondencija trenutačnih podataka s onima iz tipologije „vrsta rezidencijalnog kapitalizma“, unatoč dvanaestogodišnjem protoku vremena (grafikon 1.). Stupanj i karakter promjena objašnjavaju se u sljedećem dijelu.


iz tipologije „vrsta rezidencijalnog kapitalizma“, unatoč dvanaestogodišnjem protoku vremena (grafikon 1.). Stupanj i karakter promjena objašnjavaju se u sljedećem dijelu. J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

Grafikon 1. Grafikon 1.

Postotna populacije prema stambenom statusu, Postotna distribucija distribucija populacije prema stambenom statusu, 2014. 2014. 100 90 80 70 60 50 40 30 20 10 0

Najmoprimci - snižene cijene ili besplatno Najmoprimci - tržišne cijene Vlasnici, s hipotekom ili kreditom Vlasnici, bez nepodmirene hipoteke ili stambenog kredita

Izvor: Eurostat, Eurostat, 2016. Izvor: 2016.

3. Trendovi stambene konvergencije u Europskoj uniji U prethodnom su dijelu predstavljene temeljne razlike među stambenim sustavima država EU-a ikonvergencije njihova tipologizacija, odnosno divergencija. Istodobno se 2.razvijenih Trendovi stambene u Europskoj uniji

u navedenim zemljama od početka 1990-ih odvijaju dva konvergencijska trenda, koja su usko vezana uz sadašnju konstelaciju stambenih sustava: liberalizacija9 i europeizacija. Liberalizacija kao opći konvergentni trend u razvoju stanovanja bitpredstavljene će iskazanatemeljne korištenjem povezanih Ueuropskih prethodnomdržava su dijelu razlike međusobno među stambenim sustavimaindikatora: razvijenih komodifikacija stanovanja izražena porastom udjela vlasništva nad stanovima u država EU-a i njihova tipologizacija, odnosno divergencija. Istodobno se u navedenim strukturi stambenih statusa i financijalizacija stanovanja. Nadalje, financijalizacija zemljama od početka 1990-ih odvijaju konvergencijska trenda, koja su usko omjera vezana hiuz će biti iskazana korištenjem dvaju dva indikatora: porastom rezidencijalnog 10 potekarnog duga prema BDP-u te porastom izdavanja volumenaLiberalizacija sekuritizacije 9 sadašnju konstelaciju stambenih sustava: liberalizacija i europeizacija. kao. Konvergencijski trend europeizacije stanovanja bit će prikazan analizom razvoja opći konvergentni trendkohezijske u razvoju stanovanja europskih država bit će iskazana korištenjem jedinstvenog tržišta politike EU-a, policy okvira integriranog održivog urbanog razvoja i prava na stan. komodifikacija stanovanja izražena porastom udjela međusobno povezanih indikatora: financijalizacija će biti iskazana korištenjem dvaju indikatora: porastom rezidencijalnog

Liberalizaciju je potrebno shvatiti doslovno kao oslobađanje od državne regulacije stambenih statusa i financijskog sektora.

9

9

10 Liberalizaciju je potrebno shvatiti doslovno kao oslobađanje od državne regulacije stambenih statusa i financijskog sektora. 10

Riječ je o „stvaranju nove financijske imovine kombiniranjem druge slične imovine, od hipoteka do tantijema, te prodaje iste investitorima u novom obliku pogodnom za trgovinu“ (Briscoe i Fuller, 2007.:288).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

vlasništva nad stanovima u strukturi stambenih statusa i financijalizacija stanovanja. Nadalje,

227


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

3.1. Liberalizacija 3.1.1. Komodifikacija stanovanja Udio vlasništva nad stanovima u strukturi stambenih statusa od kraja Drugog svjetskog rata do 1990-ih značajno je porastao u većini država OECD-a, pri čemu se ističu europske države, točnije Belgija, Irska, Italija, Nizozemska, Norveška, Portugal, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo, s porastom stope vlasništva nad stanovima od preko 15 postotnih bodova tijekom druge polovine prošlog stoljeća (Atterhog, 2006.). Taj je konvergencijski trend, koji se naziva komodifikacijom stanovanja, uz neke iznimke kao što je Njemačka, nastavljen do danas (tablica 2.). Tablica 2. Poratni rast privatnog vlasništva kućanstava nad stanovima u odabranim zemljama EU-a (u % stambenog fonda) Države EU-a

1970.

1980.

1990.

2002.

2011./2012.

Austrija

41

48

55

56

57

Belgija

55

59

67

71

78

Francuska

45

51

54

55

58

Njemačka

/

/

38

42

43

Nizozemska

35

42

44

53

56

Danska

49

52

51

51

54

Finska

59

61

67

58

74*

Švedska

35

41

42

42

66*

Italija

50

59

67

80

80

Portugal

/

57

58

64

75

Španjolska

64

73

76

85

85

Irska

71

76

81

77

75

UK

49

56

68

69

66

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

*Uključujući kooperativno stanovanje. Izvor: Horsewood i Dol, 2013. Napomena: desetljeća su zaokružena.

228

Uzroci su komodifikacije stanovanja brojni, a uključuju povlačenje države iz promocije socijalnog stanovanja, poticanje vlasničkog statusa, privatizaciju fonda socijalnog stanovanja, odmak od izravnih stambenih subvencija (ponuda) prema neizravnima (potražnja) i drugo (Arbaci, 2007.:406). Među najistaknutijim uzrocima tog trenda Ronald (2008.) daje eksplanatornu prednost tzv. „ideologiji kućevlasništva“ (engl. ideology of homeownership), kojom implicira da „prakse stambenih statusa nisu benigne, već podržavaju posebno opredjeljivanje ili interakciju odnosa moći i društva“ (str. ix). Drugim riječima, ta se socijalno-ideološka konstrukcija manifestira kao pokušaj izgradnje „kućevlasničkog društva“ ili „kućevlasničkih demokracija“ (Ferguson, 2014.) političkom podrškom pribavljanju privatnog vlasništva nad objektom stanovanja (kuća, stan i dr.) za svako kućanstvo. Ideologija kućevlasništva prisutna je od kraja 1970-ih, što vremenski korespondira s fiskalnom krizom razvi-


J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

jenih socijalnih država u Europi (Esping-Andersen, 1999.)11 i erom neoliberalizma (Przeworski, 1986.). Kućanstva postaju stambeni potrošači, odnosno maksimizatori stambene dobrobiti, koji su individualizirali socijalne rizike stambenim vlasništvom. U prvom dijelu rada pokazane su razlike u stambenim statusima i ideologijama europskih zemalja, ali je ova svojevrsna „posesivno-individualistička“ (MacPherson, 1981.) ideja poželjnosti vlasništva nad nekretninom – kao odraza pozitivnih vrijednosti, primjerice marljivosti, štedljivosti, samostalnosti i izbora – bila prihvaćena u svim razvijenim zemljama, iako s različitom snagom (Ronald, 2008.).

3.1.2. Financijalizacija stanovanja Konzervativno shvaćanje stana kao „skloništa“ pribavljenog tijekom radnog vijeka od 1970-ih u razvijenom svijetu, posebice SAD-u, ustupa mjesto shvaćanju stana kao stambene imovine, koja je s vremenom postala dominantni oblik bogatstva svakog kućanstva u razvijenim zemljama. Proliferacijom ponude usluga privatnih financijskih institucija nekretnine je postalo moguće likvidirati u svrhu eventualne zaštite gubitka prihoda od rada uslijed povećanja konkurentnosti i nesigurnosti na tržištu rada. Rastom udjela vlasnika u strukturi stambenih statusa i dostupnošću (re)kreditiranja stambene nekretnine komodificirano stanovanje postaje utjecajan ulog na financijskim tržištima, a stambene nekretnine smatra se i legitimnim oblikom nacionalnog bogatstva, odnosno kapitala (Piketty, 2014.:56-59). Prema Aalbersu (2016.:3), mehanizam financijalizacije stanovanja javlja se u nekoliko oblika: sekuritizacija12 hipotekarnih kredita; rast subprime13 i predatorskog pozajmljivanja, rastući hipotekarni dug kućanstava; ulazak privatnih dioničkih društava, hedge fondova14 i javno

Kriza socijalne države iz 1970-ih proizvela je i stambenu krizu zbog smanjenja uloge države u stambenom zbrinjavanju. Jedan od najpoznatijih političkih poteza definitivno je onaj britanske premijerke M. Thatcher pri izglasavanju Zakona o pravu na kupnju (engl. Right to Buy Act) 1980. (usp. King, 2016.:20-21). Milijun i pol općinskih stanova (engl. council flats) prešlo je u privatno vlasništvo, što se pokazalo korisnim sredstvom „širenja kapitalističke baze“ (Ferguson, 2014.), odnosno glasačke baze konzervativnih stranaka, kojima je stambena politika orijentirana prema promociji vlasništva. Također, privatizacija je temeljna strategija u provođenju mjera štednje, smanjujući javnu potrošnju, a istodobno puneći državni proračun kapitalom od prodaje. 12

Prema Reinhart i Rogoffu (2011.:404), „sekuritizacija hipoteka uključuje skupljanje i ponovno pakiranje udruženih hipoteka u svrhu transformacije visoko idiosinkrastičnih pojedinačnih kredita u standardiziranije proizvode“. Usporedi s fusnotom br. 10. Također, skraćena definicija nalazi se u nastavku teksta. 13

Ponajbolji je hrvatski prijevod te riječi „drugorazredni“ (Ferguson, 2014.:237). Drugorazredni krediti nazivani su i „lošim“ i „jako rizičnim“, a podrazumijevaju „hipoteke koje podižu obitelji za koje je gotovo sigurno da neće moći otplaćivati kad prođe početna faza s niskom kamatom“ (Varoufakis, 2014.:119). 14

Riječ je o investicijskim fondovima za upravljanje rizikom koji se koriste metodom „omeđivanja“ (engl. hedging), odnosno „izbjegavanja ili umanjenja rizika“ (Ferguson, 2014.:202). Detaljnije vidjeti u: Blyth, 2013.:31-32.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

11

229


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

izlistanih građevinskih firmi na subvencionirana tržišta najma te, konačno, oslanjanje neprofitnih stambenih organizacija na obveznice socijalnog stanovanja i komplicirane financijske derivate. Za razliku od pojednostavljenog prikaza kod Schwartza i Seabrookea (2009.) te opširnog prikaza oblika financijalizacije u Aalbersa (2016.), rast udjela privatnog vlasništva nad stanovanjem u strukturi stambenih statusa – posebice od početka 2000ih – u ovom se radu dominantno veže uz rast stambenog zaduživanja (grafikon 2.) i povećanje volumena izdavanja sekuritizacije (grafikon 3.) kao najvažnijih indikatora financijalizacije stanovanja. Grafikon 2. Grafikon 2. Rezidencijalni omjer hipotekarnog duga prema BDP-u po stambenim sustavima, 2001. –

Rezidencijalni omjer hipotekarnog duga prema BDP-u po stambenim sustavima, 2001. – 2013. (godišnje

2013. (godišnje prosječne vrijednosti prosječne vrijednosti izražene u %) izražene u %) 100 90 80

70 60 50 40 30 20 10 0 2001

2002

2003

2004

Korporativistički

2005

2006

2007

2008

Državno-razvojni

2009

2010

Liberalni

2011

2012

2013

Familistički

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Izvor:Izračun Izračun autora autora prema prema podacima podacima Hypostata Hypostata (2016.). Izvor: (2016.).1515

230

Dewilde (2016.:3-4) objašnjava logiku u pozadini veze dereguliranog financijskog sektora, zaduživanja, vlasništva nad nekretninom i cijena nekretnina: „U nekoliko Dewilde pozadinihipotekarnog veze dereguliranog financijskog sektora, zemalja(2016.:3-4) banke suobjašnjava ušle na logiku stranau tržišta zajma kroz sekuritizaciju – zaduživanja, nad nekretninom cijena nekretnina: „U nekoliko zemalja banke skupljanje vlasništva manje rizičnih i rizičnihi hipoteka u investicijske proizvode. Kakosuje rasla potražnja zatržišta takvim proizvodima, rizici su prebačenimanje na investitore, ušle na strana hipotekarnog zajmahipotekarni kroz sekuritizaciju – skupljanje rizičnih i dok je izdavanje hipotekarnih zajmova postao posao posrednika, čiji je glavni poticaj rizičnih hipoteka u investicijske proizvode. Kako je rasla potražnja za takvim proizvodima, prodati više (subprime) hipoteka. Precijenjeno stanovanje služilo je kao jamstvo hipotekarni su prebačeni investitore,za dok je izdavanje hipotekarnih zajmova postao daljnjem rizici zaduživanju […].naPotražnja hipotekarnim zaduživanjem i kreditiranjem, posao posrednika, čiji je glavni poticaj prodati više (subprime) hipoteka. Precijenjeno stanovanje služilo je kao jamstvo daljnjem zaduživanju […]. Potražnja za hipotekarnim 15 Države su smještene u klastere sukladno tablici 1. u svrhu jednostavnijeg prikaza trenda. Također, ograničavanjem izvornog OECD-ovog uzorka iz studije Schwartza i Seabrookea 15 Države su smještene u klastere sukladno tablici 1. u svrhu jednostavnijeg prikaza trenda. Također, (2009.) na države EU-a, Ujedinjeno Kraljevstvo samostalno predstavlja liberalni stambeni suograničavanjem izvornog OECD-ovog uzorka iz studije Schwartza i Seabrookea (2009.) na države EU-a, stav. Ova napomena vrijedipredstavlja i za grafikon Ujedinjeno Kraljevstvo samostalno liberalni4. stambeni sustav. Ova napomena vrijedi i za grafikon 5. 14


zaduživanjem i kreditiranjem, vlasništvo nad nekretninom i cijene nekretnina tako su nastavili J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a rasti, vodeći do spekulativnih balona u SAD-u, Irskoj, Španjolskoj, Portugalu i Ujedinjenom Kraljevstvu. […] Sekuritizacija hipoteka, povlačenje kapitala i refinanciranje su zabranjeni u nekoliko zemalja (Francuska, Austrija, Belgija, Njemačka); cijene stanova i hipotekarni

vlasništvo nad nekretninom i cijene nekretnina tako su nastavili rasti, vodeći do

dugovi u ovim zemljama porasli Irskoj, mnogo Španjolskoj, manje u odnosu na zemlje s manje rigidnim spekulativnih balona usuSAD-u, Portugalu i Ujedinjenom Kraljev-

stvu. […] Sekuritizacija hipoteka, povlačenje kapitala i refinanciranje su zabranjeni regulatornim pristupom“.

u nekoliko zemalja (Francuska, Austrija, Belgija, Njemačka); cijene stanova i hipotekarni dugovi u ovim zemljama su porasli mnogo manje u odnosu na zemlje s manje rigidnim regulatornim pristupom“.

Grafikon 3. Grafikon 3.

16 16 Godišnje sekuritizacijeu uEuropi, Europi, 2000. – 2014. (u milijardama Godišnje izdavanje izdavanje sekuritizacije 2000. – 2014. (u milijardama eura)eura)

900

819,2

800 700 593,6

600 481

500

423,8 379,1 375,9

400

327

300 200

217,3

252,7

243,5

180

152,6 157,7

216

100 0 2001

2002

2003

2004

2005

2006

2007

2008

2009

2010

2011

2012

2013

2014

Rast cijena nekretnina (grafikon 4.) svojstven je razdoblju trenda financijalizacije. Nekretninski balon koji je prethodio krizi prozvan je najvećim u povijesti, s procjenom Rast nekretnina (grafikon 4.) svojstven trenda financijalizacije. da je cijena „porasla cijena rezidencijalnih objekata sje40razdoblju trilijuna na 70 trilijuna u razdoblju 2000. – 2005.“, a „prosječni udio vlasništva nad stanom u EU-u dosegao je 64%, i Nekretninski balon koji je prethodio krizi prozvan je najvećim u povijesti, s procjenom da je stambena imovina čini više od 40% ukupnog BDP-a. U isto vrijeme, hipotekarni dug se utrostručio u jednom desetljeću, postavši jednak trećini BDP-a EU-a“ (Ronald, 16 Ovakav načinTa prikaza podatakaveza“ nije primjeren komparativnim zbog nemogućnosti diferencijacije 2008.:3-4). „toksična (Ferguson, 2014.)studijama stanovanja i financijskih tržišta, koja zemalja korištenih u uzorku. Ipak, u nedostatku kvalitetnijeg načina prikaza podataka o izdavanju sekuritizacije, je u sedmogodišnjem razdoblju do 2008. drastično uznapredovala, kasnije se maniovakvom načinu pribjegavaju čak i najpoznatiji autori iz ovog područja (usp. Aalbers, 2009.) jer su im (kao i festira kao od precizniji okidačapodaci. globalne krize iz 2008. godine.Ujedinjeno Štoviše, rast autoru ovog rada)jedan nedostupni Sumarnifinancijske prikaz uglavnom se odnosi se na Francusku, Kraljevstvo, Španjolsku, Nizozemsku, Italiju i Njemačku jer spomenute zemlje čine približno 90% udjela ukupnog izdavanja sekuritizacije u EU-u. Funkcija takvog pojednostavljenog prikaza trenda sekuritizacije ilustrativna je, a ne analitička. Za jedan dodatni (također nepotpuni) izvor podataka o većem broju država 16 Ovakav načinNjemačka, prikazaIrska, podataka primjeren komparativnim studijama zbog2016. nemogućno(Belgija, Francuska, Italija, nije Nizozemska, Portugal, Španjolska, UK) vidjeti: SIFMA,

sti diferencijacije zemalja korištenih u uzorku. Ipak, u nedostatku kvalitetnijeg načina prikaza podataka o izdavanju sekuritizacije, ovakvom načinu pribjegavaju čak i najpoznatiji15autori iz ovog područja (usp. Aalbers, 2009.) jer su im (kao i autoru ovog rada) nedostupni precizniji podaci. Sumarni prikaz uglavnom se odnosi se na Francusku, Ujedinjeno Kraljevstvo, Španjolsku, Nizozemsku, Italiju i Njemačku jer spomenute zemlje čine približno 90% udjela ukupnog izdavanja sekuritizacije u EU-u. Funkcija takvog pojednostavljenog prikaza trenda sekuritizacije ilustrativna je, a ne analitička. Za jedan dodatni (također nepotpuni) izvor podataka o većem broju država (Belgija, Francuska, Njemačka, Irska, Italija, Nizozemska, Portugal, Španjolska, UK) vidjeti: SIFMA, 2016.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Izvor: podaci podaci prilagođeni i sur., 2015.:14. Izvor: prilagođeni izizprikaza prikazaKraemer-Eis Kraemer-Eis i sur., 2015.:14.

231


desetljeću, postavši jednak trećini BDP-a EU-a“ (Ronald, 2008.:3-4). Ta „toksična veza“ (Ferguson, 2014.) stanovanja i financijskih tržišta, koja je u sedmogodišnjem razdoblju do 2008. drastično uznapredovala, kasnije se manifestira kao jedan od okidača globalne

Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

financijske krize iz 2008. godine. Štoviše, rast cijena nekretnina pokazao se najboljim indikatorom nadolazeće bankarske i tečajne krize (Reinhart i Roggof, 2011.:280).

cijena nekretnina pokazao se najboljim indikatorom nadolazeće bankarske i tečajne krize (Reinhart i Roggof, 2011.:280). Grafikon 4. Grafikon 4. vrijednosti indeksa realnih cijena stanova prema stambenim sustavima, 2000. – Prosječne Prosječne vrijednosti indeksa realnih cijena stanova prema stambenim sustavima, 2000. – 2015. (2000 = 2015. (2000 = 100) 100) 200 180 160 140 120 100 80 60 40 20 0 2000 2001 2002 2003 2004 2005 2006 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014 2015 Korporativistički

Državno-razvojni

Liberalni

Familistički

Izvor: Izračun Izračun autora autora prema prema podacima (2016.b). Izvor: podacima OECD-a OECD-a (2016.b).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3.2. Europeizacija 2.2. Europeizacija

232

Postojanje različitih definicija europeizacije ukazuje na važnost, ali i višeznačnost tog procesa. Jedna je od najpoznatijih i najobuhvatnijih Raedellijeva (2004.:3), a definira je kao skup procesa: a) konstrukcije, b) difuzije i c) institucionalizacije formalnih 16 i neformalnih pravila, procedura, političkih paradigmi, stilova, „načina na koji se rade stvari“ te zajedničkih vrijednosti i normi, koje se prvo definiraju i konsolidiraju unutar procesa donošenja odluka na razini EU-a te potom inkorporiraju u logiku domaćeg diskursa (nacionalnog, subnacionalnog), identitete, političke strukture i javne politike. Tipologijom „europeizacijskih mehanizama“ institucionalne promjene Knill i Lehmkuhl (1999.) pokušali su pojednostavniti i precizirati objašnjenje različitih tipova europeizacije domaće politike. Pozitivna integracija podrazumijeva propisivanje „pozitivnog“ institucionalnog modela s kojim se države članice trebaju uskladiti te potiče promjenu politika na najeksplicitniji način. Većinom se odnosi na strategije suočavanja s „tržišnim neuspjesima“ (engl. market failures), kao što su politike zaštite okoliša. Ipak, zbog poštivanja načela supsidijarnosti u području stambene politike, ne može biti riječi o mehanizmu pozitivne integracije; nepostojanje nove


J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

regulatorne politike uvjetuje nemogućnost sačinjavanja institucionalnog modela za domaću suglasnost. Naglasak je potrebno staviti mehanizme negativne (tržišne) i posebno „uokviravajuće“ (kognitivne) integracije.

3.2.1. Negativna integracija – jedinstveno tržište i kohezivni razvoj Negativnom integracijom na implicitni se način promjene politika postižu promjenom domaćih oportunitetnih struktura, odnosno postojećih aranžmana distribucije moći i resursa europskim zakonodavstvom. Odnosi se na strategije „osnaživanja tržišta“ (engl. market enhancement), kao što su stvaranje i liberalizacija zajedničkog europskog tržišta. Primjerice u građevinskom sektoru događaju se ključne promjene: slobodnijim kretanjem roba (građevinski materijal) i radne snage (radne migracije) te kapitala (liberalizacija tržišta nekretnina) mijenjaju se domaće oportunitetne strukture, čime se utječe na stupanj redistribucije moći i resursa među domaćim akterima. Europska je integracija, pod egidom stvaranja integriranog tržišta prvotnim usvajanjem Jedinstvenog europskog akta 1986. godine te napretka prema ekonomskoj i monetarnoj uniji, postala sinonim za konvergencijski proces, koji se odrazio i na stanovanje, točnije stambenu politiku europskih zemalja jer su 1990-ih zbog „monetarističke gospodarske politike proračuni za stambenu politiku srezani, subvencije postale izrazito ciljane, dok su stambene financije unificirane“ (Matznetter, 2006.:8). Procjena pozitivnog utjecaja jedinstvenog tržišta EU-a na nacionalna gospodarstva različitih zemalja EU-a varira između 3 – 10% BDP-a, dok za većinu iznosi između 5 – 6% (McCann, 2015.:5). Strukturni razvojni fondovi EU-a17 djeluju simultano s napretkom jedinstvenog tržišta zbog nužnosti ujednačavanja stupnja razvoja različitih (novih i starih) država članica EU-a, odnosno njihove kohezije (tablica 3.). Kohezija je upisana u same temeljne osnivačke dokumente, kao što je Ugovor o Europskoj uniji (članci 174. i 175.), gdje se pod ulogom EU-a spominje „promocija ekonomske, socijalne i teritorijalne kohezije“, dok „koncept kohezije naglašava

Europski socijalni fond (ESF) osnovan je s prvotnom namjerom povećanja mobilnosti radnika i mogućnosti zapošljavanja na zajedničkom europskom tržištu. Trenutna je namjena sredstava Europskog socijalnog fonda povećanje mogućnosti zapošljavanja, jačanje socijalne uključenosti, borba protiv siromaštva, promicanje obrazovanja, vještina i cjeloživotnog učenja te podupiranje održivog razvoja. Iz Kohezijskog fonda (CF) pružaju se financijski doprinosi za ekološke projekte i transeuropske mreže u području prometne infrastrukture. Služi smanjivanju gospodarskih i socijalnih razlika, a od 2007. ovlašten je davati potporu i projektima na područjima povezanima s održivim razvojem, kao što su energetska učinkovitost i obnovljivi izvori energije. Sredstva iz fonda dostupna su samo državama članicama čiji je bruto nacionalni dohodak po stanovniku niži od 90% od prosjeka EU-a. Osnivanjem Europskog fonda za regionalni razvoj (ERDF) nastojalo se ublažiti razlike u razinama razvoja europskih regija i smanjiti nerazvijenost regija u najnepovoljnijem položaju. Također, sredstvima ERDF-a financira se ublažavanje ekonomskih, socijalnih i ekoloških problema u urbanim područjima (gradovima), s posebnim fokusom na integrirani održivi urbani razvoj (McCormick, 2010.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

17

233


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

činjenicu da integrirano tržište može biti dugoročno uspješno jedino ako su se svi tržišni sudionici u mogućnosti učinkovito tržišno angažirati na način da je distribucija tržišnih koristi raširena diljem tržišta i da se ne povećava konzistentno samo uskoj skupini tržišnih sudionika, u ovom slučaju država članica, na štetu drugih“ (McCann, 2015.:49). Tablica 3. Financijska sredstva isplaćena odabranim državama članicama EU-a iz strukturnih fondova prema programskim periodima (u eurima)18 Programski period

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Države EU-a

234

2000. – 2006.

2007. – 2013.

Austrija

1.730.171.776,24

782.014.217,87

Belgija

1.989.162.836,69

1.204.476.095,59

Danska

742.609.741,14

277.275.740,43

Finska

2.080.122.753,05

1.050.909.150,40

Francuska

15.843.913.656,14

7.578.351.879,26

Njemačka

30.121.734.108,81

17.570.552.148,00

Irska

3.159.209.962,56

508.155.947,20

Italija

30.245.346.113,59

13.535.892.900,31

Nizozemska

2.768.110.985,41

1.023.197.648,01

Portugal

20.609.135.005,95

16.751.939.122,28

Španjolska

46.801.881.177,10

21.413.535.306,47

Švedska

2.075.508.501,19

1.116.915.535,65

UK

16.719.006.047,96

5.576.582.435,77

Izvor: European Commission, 2016. Napomena: period 2000. – 2006. – SF = ERDF + ESF + EAGGF + FIFG; period 2007. – 2013. – SF = ERDF + CF + ESF.

Kohezija nije shvaćena isključivo u smislu „trickle-down“ efekta, kojim bi učinak jedinstvenog tržišta sa slobodnim protokom ljudi, roba, kapitala i usluga trebao značiti ponajprije veće investicije u nerazvijenije zemlje i regije EU-a, a time i sma-

18

Prikaz iz tablice ima ilustrativnu funkciju (usp. s fusnotom br. 16) kako bi se stekla predodžba o količini materijalnog ulaganja u kohezivni razvoj u razvijenim državama EU-a.


J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

njenje nejednakosti, već i kao aktivni razvojni projekt (usp. McCormick, 2010.:168). Kohezijskom politikom19 financiranom iz spomenutih strukturnih fondova europska se integracija materijalno očituje trendom povećanja financijske potpore kohezivnom razvoju, pri čemu je na „strukturne fondove 1984. godine otpadalo samo 18% proračuna EZ-a [Europske zajednice], a u 2007. godini skoro 45%“ (McCormick, 2010.:60). Ipak, određivanje uvjeta za ostvarivanje financiranja može se smatrati oblikom negativne integracije jer je svim razvojnim akterima (ponajprije države, a zatim gradovi, organizacije civilnog društva i dr.) omogućena izbornost financiranja i stvoren je natjecateljski kontekst za povlačenje sredstava.

19

McCann (2015.:1,16), sukladno službenim europskim dokumentima i strategijama, pod kohezijskom politikom podrazumijeva regionalnu i urbanu razvojnu politiku EU-a, i to iz razloga jer su razne lokalne, regionalne i urbane inicijative izravno vezane uz „sheme financiranja“ na nadnacionalnoj razini, pa je sukladno tome naziva i „najvećom jedinstvenom politikom u EU-u“. Također, smatra da se svaka rasprava o kohezijskoj politici EU-a treba promatrati u odnosu na krovnu strategiju EU-a, Europa 2020. Europa 2020. (2010.) europska je varijanta razvojne strategije istodobno prisutne u drugim nadnacionalnim kontekstima (SAD, OECD) te predstavlja odmak od sektoralnih (parcijalnih) politika Lisabonske strategije, koja se pokazala ishodišno razočaravajućom (McCann, 2015.:7-8).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Više od dvije trećine europskog stanovništva stanuje u gradovima. Gradovi su odgovorni za 80% ukupne energetske potrošnje, ali i za 85% europskog BDP-a (Soto, 2013.:8). Socijalni i ekološki zahtjevi razvoja uz poboljšanje konkurentnosti na dnevni su red dovele izazove kao što su neplansko širenje predgrađa i raštrkanost, koncentracija siromaštva, nezaposlenosti te socijalne isključenosti u urbanim četvrtima, kolonizacija javnih prostora i drugi. „Integrirani održivi urbani razvoj“ najnovija je složenica kojom se obilježava razvojni pristup gradova sukladan ciljevima Kohezijske politike EU-a, a posebice dokumenta Europa 2020. (Europska komisija, 2010.), iako službena definicija ne postoji. Integrirani održivi urbani razvoj ipak se može definirati kao holistički pristup pozitivnoj kvalitativnoj transformaciji gradova na temelju urbane obnove i planiranja te socijalnog ulaganja, koje se pokušava uskladiti sa zaštitom okoliša poštivanjem načela dobre vladavine. Navođenjem policy okvira moguće je rekonstruirati izvjesni konvergentni trend utjecaja urbane i regionalne politike EU-a na razvoj stanovanja jer je adekvatno stambeno zbrinjavanje posredno (urbana obnova, unaprjeđenje energetske učinkovitosti i dr.) i neposredno (projekti socijalnog stanovanja za marginalizirane skupine, prevencija beskućništva, financiranje neprofitnih stambenih organizacija i dr.) tematski uključeno u integrirani održivi urbani razvoj (usp. Czischke, 2013.). Drugim riječima, postoji mogućnost izbornosti financiranja stambenih programa i projekata u okviru integriranog održivog urbanog razvoja (tablica 4.).

235


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

Tablica 4. Policy geneza integriranog održivog urbanog razvoja20 Početak/ usvajanje

Temeljni projekti, programi i dokumenti

1989. –

Urbani pilot projekti

1994.

Urbana inicijativa zajednice (URBAN): I. (1994. – 1999.); II. (2000. – 2006.).

2000.

Akcijski program iz Lillea

2002.

2005.

2006.

URBACT program: I. (2002. – 2006.); II. (2007. – 2013.); III. (2014. – 2020). Bristolski dogovor Urban Acquis

Europska stambena povelja Teritorijalna agenda EU-a

2007.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2008. 2010.

2011. 2016.

Mali projekti financirani od EU-a, pokrenuti u svrhu suočavanja s urbanim nedostacima europskih gradova. Širem programu naziva Urbana inicijativa zajednice cilj je bila primjena spomenutih pilot projekata u raznim gradovima EU-a kako bi se izradila inovativna strategija urbane politike s većim fokusom na deprivirane gradske četvrti uz korištenje pristupa integriranog urbanog razvoja. Višegodišnji program suradnje u urbanim poslovima u EU-a s ciljem boljeg prepoznavanja uloge gradova u prostornom planiranju, poboljšanja građanske participacije, promocije integriranog i uravnoteženog razvoja, difuzije dobrih praksi i umrežavanja i dr. Program za razmjenu iskustava između gradova sudionika prije spomenutih programa i projekata te za transfer dobrih ideja i praksi u suočavanju s urbanim izazovima. Rasprava o izgradnji održivih zajednica diljem Europe. Urbana pravna stečevina EU-a za metodološko utemeljenje europskog pristupa integriranog održivog urbanog razvoja sljedećim načelima: sinergija poslova, ekonomskog razvoja i kompetitivnosti; zaštita okoliša; integracija ranjivih skupina; fizička revitalizacija grada. Usvajanjem Europske stambene povelje Europski parlament pružio je jedinstveni konceptualni okvir, upute i socijalne imperative za eventualno sačinjavanje nacionalnih strategija stanovanja; EU daje smjernice, vlade pojedinih država osiguravaju opći okvir provedbe, a lokalne vlasti i neprofitne stambene organizacije oblikuju programe sukladne postojećim potrebama. Početak integracije teritorijalne kohezije u Kohezijsku politiku EU-a.

Na neformalnom ministarskom sastanku o urbanom razvoju i teritorijalnoj koheziji, ministri su se obvezali da će: (1) u svojim državama započeti političku raspravu o tome kako integrirati načela i strategiju Leipziške povelje o održivim europskim gradovima u Leipziška povelja o nacionalne, regionalne i lokalne razvojne politike; (2) koristiti alat održivim europskim integriranog urbanog razvoja i odgovarajućeg upravljanja u cilju gradovima njegove provedbe te da će u tu svrhu uspostaviti sve potrebne okvire na nacionalnoj razini i (3) da će promicati uspostavu uravnotežene teritorijalne organizacije temeljene na europskoj policentričnoj urbanoj strukturi. Marsejska deklaracija Rekapitulacija ciljeva Teritorijalne agende i Leipziške povelje. Sadrži detaljniju problematizaciju ciljeva strategije Europa 2020. vezanih za područje urbane politike, a poseban fokus stavljen je na Toledska deklaracija sačinjavanje Europske urbane agende, koja bi predstavljala kontinuitet o urbanom razvoju sukcesivnih programa urbanog razvoja u skladu sa zajedničkom metodologijom Urban acquisa. Teritorijalna agenda Revidirana teritorijalna agenda koja se usklađuje s ciljevima strategije EU-a 2020 Europa 2020. Konačni proizvod policy razvoja europeizacije stanovanja u kontekstu Amsterdamski pakt integriranog održivog urbanog razvoja. U stanovanju se određuju / Europska urbana ciljevi priuštivosti, s posebnim fokusom na javno priuštivo stanovanje, agenda pravila državne pomoći i opću stambenu politiku.

Izvor: Carpenter, 2013.; Soto, 2013.; navedeni dokumenti – detaljnije u popisu literature.

20

236

Sažet opis

Za jedan alternativni popis vidi Aneks u Amsterdamskom paktu (2016.), str. I-III.


J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

3.2.2. Uokviravajuća integracija – pravo na stan i priuštivost stanovanja

Pravo na stan podrazumijeva kognitivni utjecaj europeizacije, kojim se željelo poduprijeti konvergenciju civilizacijskih standarda europskih zemalja, u koje spada i pristojno stanovanje. Vrijednosno ishodište europske socijalne politike nakon Rimskog ugovora i osnivanja Europskog socijalnog fonda predstavlja Europska socijalna povelja (1961.) Vijeća Europe. Naknadna revidirana verzija usvojena je 1996. godine te sadrži proširen skup socijalnih prava. Tako se, primjerice, članak 31. (revidirane) Europske socijalne povelje tiče prava na stan, čime se stranke (države potpisnice) obvezuju da će (Vijeće Europe, 1997.:50): promicati ostvarenje zadovoljavajuće razine stanovanja, spriječiti ili smanjiti beskućništvo s ciljem njegove postupne eliminacije, učiniti troškove stanovanja prihvatljivim osobama koje ne raspolažu dostatnim sredstvima. Pet godina nakon objave revidirane Europske socijalne povelje Odbor za socijalnu koheziju Vijeća Europe usvaja dokument naziva Pristup socijalnim pravima u Europi (2002.), u kojem su problematizirani dosezi različitih europskih zemalja u području stanovanja (Vijeće Europe, 2003.): nepostojanje definicije minimalnih standarda stanovanja i definirane odgovornosti javne vlasti u tom području, kvalitativni (veličina, tip i udobnost) i kvantitativni (nedovoljna ponuda) manjak stanova te nedostatak političke volje za ublažavanjem posljedica privatizacije stanovanja, problem priuštivosti kao prepreka u ostvarivanju prava na stan kao socijalnog prava te nedostatak informacija o međunarodnim ugovorima i njihovu značenju za nacionalne stambene politike. Sankcije21 Vijeća Europe uslijed eventualnog odstupanja pojedine države (stranke) od promocije prava navedenih u Europskoj socijalnoj povelji simboličke su naravi, a ne materijalne. Implicitno se pretpostavljalo da će povećanje društvene transparentnosti uzrokovati povećani nadzor primjene Povelje zbog aktivnog sudjelovanja nevladinih organizacija, sindikata i drugih inicijativa, čime izvještavanje ili njegov manjak ne bi bio isključivo obaveza predstavnika vlasti. 21

Svojevrsnu iznimku predstavlja Europski sud za ljudska prava (ECHR), koji pruža pojedincima mogućnost žalbe, a naknadno i tužbe, na račun određene države u slučaju nemogućnosti ostvarenja ljudskih prava unutar te države. Beskućništvo, stambeno isključivanje i neadekvatno stanovanje mogu poslužiti kao instance nepoštivanja ljudskih prava. Članak 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda tiče se univerzalnog prava na poštivanje privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. U određenim okolnostima dom se može protumačiti kao stan, pa su deložacije i neadekvatno stambeno zbrinjavanje bile osnove za tužbu protiv pojedinih država.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Uokviravajuća integracija uvjetno je rečeno „najslabiji“ (najneizravniji) mehanizam koji se odnosi na promjenu vjerovanja i očekivanja domaćih aktera, bez propisivanja institucionalnog modela ili promjene domaćeg institucionalnog konteksta strategijske interakcije. Kognitivna logika tog mehanizma podrazumijeva izvrtanje kauzalnog odnosa; vrijednosna promjena domaćih aktera utječe na njihove strategije i preferencije, što se u konačnici može odraziti i na domaću institucionalnu promjenu. Unatoč činjenici da bi se u određenom vidu moglo gledati na genezu policy okvira integriranog održivog urbanog razvoja kao na oblik uokviravajuće integracije, promocija prava na stan, priuštivog stanovanja te standardizacija kvalitete stanovanja u većoj mjeri korespondira kognitivno shvaćenom procesu „mekane“ europeizacije jer nije izravno podržan sredstvima iz fondova EU-a.

237


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

4. Stanovanje u doba krize

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Narativ o krizi u SAD-u i EU-u dobro je poznat i istražen podjednako iscrpno od autora lijeve i desne ideološke provenijencije. Ishodište se krize, prema današnjoj akademskoj ljevici, nalazi u dugoročnom problemu „prekršenog društvenog ugovora“ (Graeber, 2013.) u SAD-u s kraja 1970-ih, kada su postindustrijski porast nesigurnosti zaposlenja i opća stagnacija nadnica niže i srednje klase umjesto aktivnom socijalnom politikom ublaženi povećanim pristupom kreditiranju – posebice hipotekarnom – čime je otpočeo višedesetljetni uzlazni trend zaduživanja kućanstava (Blyth, 2013.; Hemerijck, 2013.; Streeck, 2014.). „Prekršenim društvenim ugovorom“ naziva se i povećanje nejednakosti, za koju Piketty (2014.:335-336) smatra da je jedan od temeljnih uzroka financijske krize jer je „zbog povećanja nejednakosti gotovo stagnirala kupovna moć niže i srednje klase u SAD-u, a to je moglo samo povećati trend sve većeg zaduživanja skromnih kućanstava, to više što su im banke i beskrupulozni financijski posrednici – željni dobrih prinosa od goleme financijske štednje koju su imućne kategorije građana ubacile u sustav – nudili kredite pod velikodušnim uvjetima“ (Piketty, 2014.:335-336). Slično intencionalističko objašnjenje logike u pozadini porasta zaduživanja kućanstava nudi i Varoufakis (2015.:117): „Uz stagnaciju plaća i upadljivo profiterstvo, marketinško isticanje novih modernih gadgeta kao uvjeta uspješnog života, banke su se domislile: zašto ne bi koristile sve veći priljev kapitala kojim su raspolagale (stranog kapitala, ali i onoga iz akumulacije domaćih profita) da kredite prošire na kućanstva iz srednje i radničke klase u obliku hipoteka i osobnih zajmova, te kreditnih kartica?“

238

Na desnici, Ferguson (2009.) smatra da postoje problemi s takvim narativom, poglavito u krivljenju dereguliranog financijskog sektora prije nego loše regulativne (antimonopolističke) politike. Ako je deregulirani financijski sektora kriv za financijsku krizu, onda je kriv i za dotadašnji gospodarski rast (usp. OECD, 2016.c). Sekuritizacija je smanjila cijenu zaduživanja, a milijuni pripadnika nižih slojeva (poglavito u Aziji) profitirali su od globalizacije financija i posljedičnog izlaska iz siromaštva. Također, čvrsta financijska regulacija nije spriječila kombinaciju dvoznamenkaste inflacije i recesije u SAD-u 1970-ih godina. Konačno, bankarski sektori kao što je njemački, kao simbol socijalno-tržišno usmjerenih gospodarstava Europe, trenutno imaju veće probleme od onog u SAD-u. Fukuyama (2014.:4) ipak nudi umjereniji odgovor rezimirajući da su uzročnici financijske krize podjednako javni (državne institucije) i privatni (investicijske banke) sektor u SAD-u, ali tvrdi da su „velike banke znale da će u konačnici biti spašene od države ukoliko upadnu u nevolju“. Kriza u EU-u manifestirala se kroz tri sukcesivne, međusobno povezane krize: bankarsku krizu 2008. godine, ekonomsku recesiju 2009. te konačno fiskalnu krizu, koju se naziva i „suverenom dužničkom krizom“ (engl. sovereign debt crisis), kojom su u konačnici preko „periferijskih“ zemalja EU-a , primjerice Grčke, „zaražene” i najmoćnije europske države unutar eurozone zbog vezanosti uz jedinstvenu valutu (Hemerijck, 2013.:2). U trenutku koji Blyth (2013.) naziva „kejnezijanskim“ centralne su banke srezale kamatne stope gotovo do ništice, „ubrizgale“ milijarde eura u oslabljene bankarske sustave te kupovale državne obveznice najranjivijih gospodarstava (usp. Hemerijck, 2013.:7,341). Ubrzo je, 2009. godine, napuštena ideja dugoročnog


J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

intervencionizma kako bi se politikom štednje22 smanjilo javni dug (usp. OECD, 2016.a) koji je nastao kao posljedica spašavanja financijskog sektora. Negativni utjecaj krize na EU vidljiv je u četirima područjima: (1) sektori, (2) izravna strana ulaganja (FDI), (3) siromaštvo, (4) javne financije (McCann, 2015.:10-13). Najbolji je primjer građevinski sektor, u kojem su na razini EU-a bruto dodana vrijednost i zaposlenje zabilježili pad od 3% između 2007. i 2011. godine. U krizom najpogođenijim zemljama „kontrakcije“ su iznosile između 6% i 20%, s padom cijena imovine (stanovi, zemljišta i dr.) između 30% i 50%. Ostali pokazatelji bilježe porast siromaštva, pad izravnih stranih ulaganja, porast razina javnog duga u odnosu na BDP, ali i pad povjerenja u vlade gotovo svih država članica EU-a.23

22

Prema Blythu (2013.:2), „politika štednje oblik je dobrovoljne deflacije u kojoj se gospodarstvo prilagođava kroz smanjenje plaća, cijena, i javne potrošnje kako bi se obnovila konkurentnost, koja se (navodno) najbolje postiže rezanjem državnog proračuna, dugova i deficita“. 23

„Novi socijalni rizici“, kao što su deložacije, također se mogu smatrati pokazateljem krize. Vidi: Bonoli, 2005. 24

Prema reformiranoj kohezijskoj politici EU-a iz 2009. ona je oduvijek bila razvojna, a ne distributivna (McCann, 2015.:95). Takvo je objašnjenje dovedeno u pitanje kroz populističku kampanju zagovornika britanskog referenduma o izlasku iz EU-a (Brexit), u kojoj je upravo mnogo manji iznos sredstava povučen iz razvojnih fondova EU-a u odnosu na priložena bio jedan od temeljnih razloga zbog kojih bi Ujedinjeno Kraljevstvo trebalo napustiti EU.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Unatoč različitosti interpretacija uzroka financijske krize iz konzervativnog i progresivnog tabora, postoji konsenzus da je okidač bila subprime hipotekarna kriza, kasnije prisutna u različitim (ponajprije bankarskim) oblicima i u državama članicama EU-a. Temeljna proturječnost stambenih trendova u razvijenim državama članicama EU-a također je postala vidljivom. Negativna integracija podrazumijeva deregulirano, ali i globalizirano jedinstveno tržište EU-a, koje se prilagodilo trendu liberalizacije, pa su stambeni sustavi postali vrlo izloženi financijskim šokovima i krizama. Kombinacija trendova europeizacije i liberalizacije stambenih sustava sadrži razvojnu proturječnost iz razloga što ostvarenje ciljeva Kohezijske politike EU-a – koju se može interpretirati kao korektiv liberalizaciji stambenih sustava, ali i negativnoj integraciji – ovisi o sredstvima iz strukturnih (zajedničkih) fondova, a ona se prikupljaju iz proračuna država članica čiji su građani dominantno podnijeli teret krize zbog spašavanja institucija financijskog sektora. Države su članice zbog ugovornog poštivanja načela supsidijarnosti u stambenoj politici, politike štednje i uključenosti u jedinstveno tržište EU-a nastavile s fiskalnim mjerama koje podržavaju trend liberalizacije, čime dugoročno utječu na ponovno javljanje krize. Istodobno, koncept kohezivnog razvoja – u stanovanju operacionaliziran integriranim održivim urbanim razvojem – postaje problematičan kao takav jer podrazumijeva redistributivno24 korištenje sredstava iz razvojnih fondova EU-a, koja su posredno ograničena politikom štednje i ovise o profitabilnosti financijskih sektora država članica kao važnih nositelja ukupnog gospodarskog rasta.

239


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

Proglašavanje prava na stan kao ljudskog prava koje se spominje u prikazanim dokumentima Vijeća Europe te pozivanje na implementaciju načela kao što su dekomodifikacija stanovanja, unaprjeđenje stanovanja marginalnih skupina i borba protiv špekulanata na stambenim tržištima zbog svojeg „mekanog“ utjecaja nisu mogli adekvatno ublažiti trend liberalizacije, iako su se dokumenti normativno protivni trendu usvajali tijekom njegovog najvećeg jačanja.

5. Zaključak Na početku ovog rada željelo se ukazati na dominantne paradigme u području komparativnih stambenih studija. Divergentna paradigma uspjela je pomoću nekoliko teorija (strukture stambene opskrbe, stambenih statusa i stambene politike) dobro ocrtati statičnu sliku stambenih sustava grupiranih u klastere. Zatim su prikazani konvergentni, ali proturječni trendovi razvoja stanovanja u razvijenim državama EU-a te posljedice krize.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Može li se razriješiti ta proturječnost između trendova normativne standardizacije stambenih prava i kohezivnog razvoja financiranog iz strukturnih fondova EU-a, koji se naposljetku financiraju iz proračuna zemalja s visokim javnim dugom, s jedne strane, te trendovima komodifikacije i financijalizacije stanovanja (paradoksalno komplementarnim širenju jedinstvenog tržišta EU-a), koji naposljetku postaju uzročnici financijskih i stambenih kriza, s druge strane? Na temelju izloženih razmatranja ovdje se smatra da se ta proturječnost jedino može ublažiti, ali nikada u potpunosti razriješiti. Ključni akter ublažavanja svih kriza u prošlosti, ali i te proturječnosti fleksibilna je socijalna država sposobna za istovremenu regulaciju stambene financijalizacije, evolutivnu modernizaciju (europeizaciju) stambenog zbrinjavanja usvajanjem policy dosega stambenih prava i integriranog održivog urbanog razvoja te pridobivanje financijskih sredstava iz strukturnih razvojnih fondova EU-a.

240

Oslabljena tržišta, pad vrijednosti nekretnina i stambena kriza s predznakom nepriuštivosti stanovanja – za koju se uobičajeno smatra da nastupa kada dostigne iznos iznad 25% raspoloživog dohotka kućanstva – najviše pogađaju društva u kojima ne postoji adekvatna zaštitna mreža uslijed velikog udjela privatnog vlasništva (usp. Kemeny, 1981., 1992.). Obuhvatnije socijalne države kao što su Švedska, Danska, Nizozemska, Austrija i Njemačka u ovoj su se krizi pokazale izdržljivijima pri smanjenju utjecaja opadanja agregatne potražnje i ublažavanju socijalnih nedaća (Hemerijck, 2013.:5). Također, na negativne utjecaje trendova liberalizacije i njihovu kulminaciju u krizi najotpornijima su se pokazale države čiji su stambeni sustavi korporativistički i državno-razvojni zbog veće mješovitosti stambenih statusa, zakonskog ograničenja ili zabrane sekuritizacije stanovanja te raznovrsnosti aktera stambene opskrbe osim tržišnih i državnih, gdje se ističu neprofitne i mješovite organizacije (kooperative, zadruge, stambene korporacije). Socijalne inovacije u području stanovanja (Czischke, 2013.) kao odgovor na posljedice krize (deložacije, zaduživanje, stambeno siromaštvo starijih i dr.) upravo nastaju kao plod dobre vladavine, odnosno ravnopravne suradnje svih dionika u stambenom zbrinjavanju. Dobre prakse navedenih država s razvijenim stambenim sustavima dominantno se vezuju uz koheziju, integrirani održivi urbani


J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

razvoj i adekvatne regulacijske mehanizme u slučaju pojave rizika i/ili negativnih posljedica konvergentnih trendova komodifikacije i financijalizacije stanovanja te krize. Iako je rasprostranjen mehanizam vezivanja gradova i neprofitnog sektora uz razvojne fondove EU-a, nacionalne (državne) stambene strategije i institucije još su uvijek neizostavni akteri stambenog zbrinjavanja stanovništva, a stambeni sustavi spomenutih država članica EU-a pokazali su se kao pozitivni primjeri odolijevanja izazovima suvremenog stambenog razvoja, te se mogu smatrati svojevrsnim putokazima za reformu stambene politike u smjeru sigurnijeg i kvalitetnijeg stanovanja.

1. Aalbers, M. B. (2009). The Globalization and Europeanization of Mortgage Markets. International Journal of Urban and Regional Research, 33 (2): 389-410. 2. Aalbers, M. B. (2016). The Financialization of Housing: A Political Economy Approach. London and New York: Routledge. 3. Allen, J.; Barlow, J.; Leal, J.; Maloutas, T.; Padovani, L. (2004). Housing and Welfare in Southern Europe. Oxford: Blackwell Publishing. 4. Arbaci, S. (2007). Ethnic Segregation, Housing Systems and Welfare Regimes in Europe. European Journal of Housing Policy, 7 (4): 401-433. 5. Atterhog, M. (2006). The Effects of Government Policies on home ownership rates. An international survey and analysis, in: Doling, J. and Elsinga, M. (Eds.). Homeownership: getting in, getting from, getting out. Part II. Amsterdam: IOS Press. 6. Ball, M. (1983). Housing Policy and Economic Power. The Political Economy of Owner Ocupation. London and New York: Methuen. 7. Barlow, J. and Duncan, S. (1994) Success and failure in housing provision. European systems compared. Oxford: Pergamon Press. 8. Barr, N. (2012). Economics of the Welfare State. Oxford: Oxford University Press. 9. Bežovan, G.; Matković, T.; Puljiz, V.; Šućur, Z.; Zrinščak, S. (2005). Pojmovnik socijalne politike, U: Puljiz, V.; Bežovan, G.; Šućur, Z.; Zrinščak, S. (Ur.). Socijalna politika. Povijest. Sustavi. Pojmovnik. Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 10. Blyth, M. (2013). Austerity. The History of a Dangerous Idea. Oxford: Oxford University Press. 11. Bonoli, G. (2005). The politics of the new social policies: providing coverage against new social risks in mature welfare states. Policy & Politics, 33 (3): 431-49. 12. Briscoe, S. and Fuller, J. (2007). Financial Dictionary. Over 2,600 essential financial terms. Petersfield, Hampshire: Harriman House LTD. 13. Carpenter, J. (2013). Sustainable urban regeneration within the European Union: a case of Europeanization, in: Leary, M. E. and McCarhty, J. (Eds.). The Routledge Companion to Urban Regeneration. London i New York: Routledge. 14. Castells, M. (1977). The Urban Question. London: Edward Arnold. 15. Castells, M. (1980). Grad, klasa i moć. Revija za sociologiju, 10 (1-2): 47-52. 16. Czischke, D. (2013). Social Innovation in Housing: Learning from practice across Europe. Discussion paper commissioned by the Chartered Institute of Housing on behalf of the Butler Bursary.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

241


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

242

17. Dewilde, C. (2016). The Financialization of Housing and Affordability in the Private Rental Sector. HOWCOME Working Paper Series, No. 15. Tilburg: Tilburg University. 18. Donnison, D. V. (1967). The Government of Housing. Harmondsworth: Penguin. 19. Epstein, G. A. (2005). Introduction: Financialization and the World Economy, in: Epstein, G. A. (Ed.). Financialization and the World Economy (p. 3-17). Cheltenham i Northampton: Edward Elgar Publishing. 20. Esping-Andersen, G. (1990). The Three Worlds of Welfare Capitalism. Princeton: Princeton University Press. 21. Esping-Andersen, G. (1999). Social Foundations Of Postindustrial Economies. Oxford: Oxford University Press. 22. European Commission (2010). Europe 2020: A strategy for smart, sustainable and inclusive growth. Pregledano 29. lipnja 2016. (http://ec.europa.eu/eu2020/ pdf/COMPLET%20EN%20BARROSO%20%20%20007%20-%20Europe%20 2020%20-%20EN%20version.pdf). 23. European Commission (2016). Financial execution by period, fund, country. Pregledano 4. listopada 2016. (http://ec.europa.eu/regional_policy/sources/ docgener/evaluation/data/financial_execution_by_period_fund_country.xls). 24. Europski parlament (2007). Europska stambena povelja. Revija za socijalnu politiku, 14 (3-4): 391-399. 25. Eurostat (2016). Podjela stanovnika prema statusu stanovanja, 2014. Pregledano 21. srpnja 2016. (http://ec.europa.eu/eurostat/statistics-explained/index. php/File:Distribution_of_population_by_tenure_status,_2014_(%25_of_population)_YB16.png). 26. Ferrera, M. (1996). The ‘Southern Model’ of Welfare in Social Europe. Journal of European Social Policy, 6 (1): 17-37. 27. Ferguson, N. (2009). Diminished Returns. New York Times (15. svibnja). Pregledano: 9. srpnja 2016. (http://www.nytimes.com/2009/05/17/magazine/17wwlnlede-t.html?_r=0). 28. Ferguson, N. (2014). Uspon novca. Financijska povijest svijeta. Drugo izdanje. Zagreb: Profil. 29. Fukuyama, F. (2014). Political Order and Political Decay. From the Industrial Revolution to the Globalization of Democracy. New York: Farrar, Straus and Giroux. 30. Graeber, D. (2014). Dug. Prvih 5000 godina. Zagreb: Faktura. 31. Hall P. A. and Soskice D. (2001). An Introduction to Varieties of Capitalism, in: Hall P. A. amd Soskice D. (Eds.). Varieties of Capitalism: The Institutional Foundations of Comparative Advantage. Oxford: Oxford University Press. 32. Harloe, M. (1995). The People’s Home? Social Rented Housing in Europe & America. Oxford i Cambridge: Blackwell Press. 33. Hemerijck, A. (2013). Changing Welfare States. Oxford: Oxford University Press. 34. Hoekstra, J. (2010). Divergence in European Welfare and Housing Systems. Delft and Amsterdam: Delft University Press and IOS Press. 35. Horsewood, N. and Dol, K. (2013). Home ownership, Mobility and Unemployment: a re-evaluation of the Oswald thesis. NEUJOBS Working paper no. 14.3a. 36. Hypostat (2016). Residential debt to GDP ratio. Pregledano 28. lipnja 2016. (http://www.hypo.org/content/default.asp?PageID=414).


37. Informal Council of Ministers responsible for Urban Affairs (2000). Lille Action Programme. Pregledano 3. kolovoza 2016. (http://www.eukn.eu/e-library/project/bericht/eventDetail/lille-action-programme/). 38. Informal Ministerial Meeting on Sustainable Communities (2005). Bristol Accord. Pregledano 4. kolovoza 2016. (http://www.eib.org/attachments/jessica_bristol_ accord_sustainable_communities.pdf). 39. Informal Ministerial Meeting on Urban Development (2007). Leipzig Charter on Sustainable European Cities. Pregledano 23. srpnja 2016. (http://ec.europa.eu/ regional_policy/archive/themes/urban/leipzig_charter.pdf). 40. Informal Ministerial Meeting on Urban Development and Territorial Cohesion (2007). Territorial Agenda of the European Union. Towards a More Competitive and Sustainable Europe of Diverse Regions. Pregledano 20. srpnja 2016. (http:// ec.europa.eu/regional_policy/sources/policy/what/territorial-cohesion/territorial_agenda_leipzig2007.pdf). 41. Informal Ministerial Meeting on Urban Development (2008). Marseille Declaration. Pregledano 24. srpnja 2016. (http://www.eib.org/attachments/jessica_marseille_statement_en.pdf). 42. Informal Ministerial Meeting on Urban Development (2010). Toledo Declaration. Pregledano 29. srpnja 2016. (http://ec.europa.eu/regional_policy/archive/ newsroom/pdf/201006_toledo_declaration_en.pdf). 43. Informal Ministerial Meeting of Ministers responsible for Spatial Planning and Territorial Developmenton (2011). Territorial Agenda of the European Union 2020. Towards an Inclusive, Smart and Sustainable Europe of Diverse Regions. Pregledano 2. kolovoza 2016. (http://www.nweurope.eu/media/1216/territorial_agenda_2020.pdf). 44. Informal Meeting of EU Ministers Responsible for Urban Matters (2016). Urban Agenda for the EU. Pact of Amsterdam. Pregledano 20. srpnja 2016. (http:// ec.europa.eu/regional_policy/sources/policy/themes/urban-development/ agenda/pact-of-amsterdam.pdf). 45. Kemeny, J. (1981). The Myth of Homeownership. Public versus Private Choices in Housing Tenure. London: Routledge and Kegan Paul. 46. Kemeny, J. (1992). Housing and Social Theory. London: Routledge. 47. Kemeny, J. (1995). From Public Housing to the Social Market: Rental Policy Strategies in Comparative Perspective. London: Routledge. 48. Kemeny, J. (2001). Comparative housing and welfare: Theorising the relationship. Journal of Housing and the Built Environment, 16 (1): 53-70. 49. Kemeny, J. (2004). Home ownership against the welfare state: the thesis and the evidence. ENHR konferencija, Cambridge University: 2.-6. July 2004. 50. Kemeny, J. and Lowe, S. (1998). Schools of Comparative Housing Researach: From Convergence to Divergence. Housing Studies, 13 (2): 161-176. 51. King, P. (2016). The Principles of Housing. New York and London: Routledge. 52. Knill, C. and Lehmkuhl, D. (1999). How Europe Matters. Different Mechanisms of Europeanization. European Integration online Papers (EIoP), 3 (7). 53. Kraemer-Eis, H.; Passaris, G.; Tappi, A.; Inglisa, G. (2015). SME Securitisation – at a crossroads? Working Paper 2015/31. Pregledano 4. listopada 2016. (http:// www.eif.org/news_centre/publications/eif_wp_31.pdf). 54. MacPherson, C. D. (1981). Politička teorija posesivnog individualizma. Zagreb: Centar za društvene djelatnosti SSOH.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

243


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

244

55. McCann, P. (2015). The Regional and Urban Policy of the European Union. Cohesion, Results-Orientation and Smart Specialisation. Cheltenham and Northampton: Edward Elgar Publishing. 56. McCormick, J. (2010). Razumjeti Europsku uniju. Zagreb: MATE. 57. Matznetter, W. (2006). Quo vadis, comparative housing research? Rad predstavljen na ENHR konferencija, Ljubljana, Slovenija: 2.-5. July 2006. 58. Merton, R. K. (1979). O teorijskoj sociologiji. Zagreb: Centar za društvene djelatnosti SSOH. 59. Mullins, D. Murie, A. (2006). Housing Policy in the UK. New York: Palgrave Macmillan. 60. OECD (2016.a). General government debt (indicator). Pregledano 19. srpnja 2016. (https://data.oecd.org/gga/general-government-debt.htm). 61. OECD (2016.b). Analytical House Price Indicators. Pregledano 1. kolovoza 2016. (https://stats.oecd.org/Index.aspx?DataSetCode=HOUSE_PRICES). 62. OECD (2016.c). Level of GDP per capita and productivity. Pregledano 3. kolovoza 2016. (https://stats.oecd.org/Index.aspx?DataSetCode=PDB_LV). 63. Pandžić, J. (2017). Modernizacija stambene politike u postsocijalističkim državama članicama EU (radni naslov). U pripremi. 64. Piketty, T. (2014). Kapital u dvadeset prvom stoljeću. Zagreb: Profil. 65. Przeworski, A. (1986). Capitalism and Social Democracy. Cambridge: Cambridge University Press. 66. Raedelli, C. M. (2004). Europeanisation: Solution or problem? European Integration online Papers (EIoP), 8 (16). 67. Reinhart, C. M. and Roggof, K. S. (2011). This Time is Different. Eight Centuries of Financial Folly. Princeton and Oxford: Princeton University Press. 68. Ronald, R. (2008). The Ideology of Homeownership. London i New York: Routledge. 69. Schwartz, H. and Seabrooke, L. (2009) Varieties of Residential Capitalism in the International Political Economy: Old Welfare States and the New Politics of Housing, in: Schwartz, H. and Seabrooke, L. (Eds.). The Politics of Housing Booms and Busts. New York: Palgrave Macmillan. 70. SIFMA (2016). Europe Securitization Issuance. Pregledano 30. srpnja 2016. (https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0ahU KEwjpkY34prfOAhXD2hoKHezZAIMQFggfMAA&url=https%3A%2F%2Fwww. sifma.org%2Fuploadedfiles%2Fresearch%2Fstatistics%2Fstatisticsfiles%2Fsf-eur ope-securitisation-afme-sifma.xls&usg=AFQjCNFPzdycLhbzZuabZcjnm8Fhe9CL hA). 71. Soto, P. (2013). Cities of Tomorrow – Action Today. Urbact II Capitalisation. Key Messages. Saint-Denis: URBACT. 72. Stephens, M.; Lux, M. and Sunega, P. (2015). Post-socialist housing systems in Europe: Housing welfare regimes by default? Housing Studies, 30 (8): 1210-1234. 73. Streeck, W. (2014). How Will Capitalism End? New Left Review, 87: 35-64. 74. Torgersen, U. (1987). Housing: the Wobbly Pillar under the welfare state, in: Turner, B.; Kemeny, J. and Lundqvist, L. (Eds.). Between State and Market: Housing in the Post-Industrial Era. Stockholm: Almqvist and Wiksell. 75. URBAN cities and players (2005). The ‚Acquis URBAN’. Using Cities’ Best Practises for European Cohesion Policy. Pregledano 25. srpnja 2016. (http://ec.europa.eu/ regional_policy/archive/newsroom/document/pdf/saarbrucken_urban_en.pdf).


J. Pandžić: Proturječnosti stambenih politika u razvijenim državama EU-a

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

76. Varoufakis, Y. (2015). Globalni minotaur. Zagreb: Profil. 77. Vijeće Europe (1997). Europska socijalna povelja (revidirana). Revija za socijalnu politiku, 4 (1): 41-53. 78. Vijeće Europe (2003). Pristup socijalnim pravima u Europi: stvarno stanje. Revija za socijalnu politiku, 10 (2): 199-215.

245


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 219-246

Pregledni rad

Josip Pandžić University of Zagreb, Faculty of Law, Social Work Study Centre, Croatia e-mail: jpandzic@pravo.hr

Contradictions of Housing Policies in Developed EU States Abstract In the last half century of comparative research, the development of housing has manifested itself as an ambivalent and empirically hard-to-measure object of study. In time, researchers’ labour resulted in a threefold division between juxtapositional, convergence and divergence paradigms. The divergence paradigm in which various “middle range theories“ are included is the most developed paradigm in comparative housing studies at the moment and it will be used for a preliminary description of differences and similarities among European countries with regards to housing. Despite the housing convergence paradigm’s marginalised research status, the goal of this paper is its revitalisation in housing studies by way of conducting a comparative analysis of contradictions of convergence trends of housing policy liberalization and europeanization which directly or indirectly relate to housing changes in developed member states of the EU. The contradictions of convergence housing policies’ trends have been problematized separately using the example of the 2008 global financial crisis, the consequential crisis in the EU and their impact on housing.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: housing, development, divergence, convergence, contradiction, liberalization, europeanization, crisis.

246


DOI 10.5673/sip.54.3.3 UDK 316:72(497.113Novi Sad) Prethodno priopćenje

Sociološki aspekti proučavanja i revitalizacije graditeljskog nasleđa Ana Pajvančić – Cizelj Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet, Odsek za sociologiju, Srbija e-mail: pajvana@gmail.com

Katarina Maksimov Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Novog sada, Novi Sad, Srbija e-mail: katarinamaksimov@gmail.com SAŽETAK U radu se ističe značaj sociološke perspektive u proučavanju graditeljskog nasleđa i mogućnosti koje proizilaze iz uključivanja ove teme u sociologiju. Izdvajamo tri ključna istraživačka problema vrijedna sociološke analize 1) društvenu proizvodnju graditeljskog nasleđa, 2) društvene funkcije nasleđa i 3) odnos između različitih aktera unutar politika njegove zaštite i revitalizacije. Navedeni problemi situiraju se u širi teorijski okvir na tragu ideja Henrija Lefebvrea (1990.) i Michela Bassanda (2001.) te potkrepljuju odabranim rezultatima sociološke studije provedene u funkciji zaštite Petrovaradinske tvrđave u Novom Sadu. Zaključeno je da se nasleđe Petrovaradinske tvrđave proizvodi, reproducira i transformira kroz prakse niza različitih aktera ali one nisu prepoznate u procesima planiranja. Ne postoji jasna strategija upravljanja tvrđavom a njeni potencijali trenutačno nisu iskorišteni. Ukazano je na tenzije između svakodnevne, upotrebne vrednosti tvrđave i novih, gospodarskih funkcija utemeljenih na potrošnji. Ovi procesi sagledani su u kontekstu transformacije Novog Sada kao poluperiferijskog grada koja se odvija i preko transformacije njegova prostora uključujući i prostore graditeljskog nasleđa.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključne riječi: graditeljsko nasleđe, sociološki aspekti, akteri, Petrovaradinska tvrđava.

Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

247


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 247-263

1. Uvod U dobu globalizacije simboličke i materijalne kulture, zaštita kulturnog nasleđa postaje sve atraktivnije polje proučavanja i delovanja. Zaštita kulturnog nasleđa, odnosno „dobara koje smo nasledili iz prošlosti a želimo preneti budućim generacijama zbog njihovog društvenog značaja i načina na koji utelovljuju identitet i osećaj pripadnosti“ (UNESCO, 2014.) mogla bi biti važan element očuvanja kulturnog identiteta zajednica u globalizovanom svetu. Nasleđe, sa druge strane, može predstavljati izvor sukoba oko njegovih nosilaca, interpretacija i funkcija. Ono, sve češće, postaje i sredstvo ekonomskog razvoja i međunarodne promocije pa dolazi do tenzija između identitetske funkcije u odnosu na lokalnu zajednicu i razvojne funkcije u odnosu na širi globalni okvir. Zaštita nasleđa i sama postaje medijator kulturne homogenizacije, usled sve veće standardizacije politika zaštite na globalnom nivou. Snažan naglasak na uključivanju različitih aktera i lokalne zajednice u ovim politikama1, pak, može proizvesti specifičan spoj globalnog i lokalnog odnosno voditi kulturnoj hibridizaciji nasleđa.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Graditeljsko nasleđe, kojim se bavimo u radu, je vrsta kulturnog nasleđa koje je materijalno i opipljivo (tangible) a uključuje građevine, istorijske lokalitete, spomenike i artefakte materijalne kulture (UNESCO, 2014.). U svetu „tekuće modernosti“ (Bauman, 2011.) graditeljsko nasleđe moglo bi se posmatrati kao nosilac struktura i barijera odnosno postojanosti kultura u prostoru i vremenu. Kao takvo, ono može predstavljati “živi” dokaz naše istorije, kulture i načina života i važnu sponu istorijskog kontinuiteta u zajednici. Transformacija graditeljskog nasleđa kroz diskurse i prakse zaštite, pak, može ukazati na razgradnju te postojanosti i destabilizaciju i fragmentaciju kulturnih značenja u savremenim uslovima.

248

U savremenim pristupima graditeljsko nasleđe se shvata kao resurs održivog razvoja (Barthel-Bouchier, 2013.) te dovodi u direktnu vezu sa društvenom zajednicom u kojoj postoji. Ukoliko održivi razvoj definišemo kao razvoj koji ne podriva temelje na kojima počiva, možemo reći da su ti temelji definisani i kulturom jedne zajednice koja je upisana u njeno graditeljsko nasleđe. U studiji Veća Europe, nedovoljno prepoznavanje vrednosti i značaja od strane lokalne zajednice identifikovano je kao jedan od važnih problema zaštite graditeljskog nasleđa u jugoistočnoj Evropi (Pickard, 2008.). Kada sami građani, stručnjaci i vlasti, ne pridaju odgovarajuće vrednosti i značaj graditeljskom nasleđu, ono lako gubi svoje društvene funkcije. Opšti društveni trendovi, poput ekonomske krize i neoliberalizacije urbane politike, dovode do smanjenja budžetskih izdataka za zaštitu graditeljskog nasleđa kao i do slabljenja lokalnih institucija planiranja i zaštite.Tako se graditeljsko nasleđe nalazi pred izazovima sa dve strane: iznutra, od strane samih lokalnih aktera i spolja od strane opštih društvenih procesa i trendova. Obe „strane“ problema su društvenog, sociološkog karaktera. U istraživanjima i praktičnim politikama zaštite kulturnog nasleđa sociološki pristupi nisu dovoljno zastupljeni a sociologija, sa druge strane, još

1

Na primer UNESCO Konvencija (2005.); Deklaracija iz Toleda (2010.), Ljubljanski proces/ deklaracija (2003.) ili Nova urbana agenda UN HABITAT-a (2016.).


A. Pajvančić – Cizelj, K. Maksimov: Sociološki aspekti proučavanja i revitalizacije...

uvek nije prepoznala mogućnosti koje proizilaze iz istraživanja graditeljskog nasleđa niti je izgradila adekvatne teorijske i metodološke okvire za to. U radu ukazujemo na značaj integracije sociološke perspektive u proučavanje graditeljskog nasleđa, odnosno mogućnosti koje proizilaze iz uključivanja ove teme u sociologiju. Izdvajamo dva ključna istraživačka problema vredna sociološke analize 1) problem društvene proizvodnje graditeljskog nasleđa, 2) problem društvenih funkcija graditeljskog nasleđa2 i 3) problem odnosa između različitih aktera unutar politika njegove zaštite. Navedeni problemi situiraju se u širi teorijski okvir na tragu ideja Henrija Lefebvrea (1990.) i Michela Bassanda (2001.) te potkrijepljuju odabranim rezultatima sociološke studije sprovedene u funkciji zaštite Petrovaradinske tvrđave u Novom Sadu.

2. Mogućnosti za integraciju socioloških teorija u proučavanje graditeljskog nasleđa Problemi koji proizilaze iz proučavanja i zaštite graditeljskog nasleđa mogu biti tehničke, društvene ili humanističke prirode pa se, više ili manje sinhronizovano, proučavaju u različitim naučnim disciplinama poput arhitekture, istorije umetnosti, arheologije, muzeologije, etnologije, antropologije i slično. Iako je nužnost interdiciplinarnog pristupa u ovoj oblasti evidentna, tradicionalne podele između nauka još uvek su prisutne. Kulturni geograf Yi-Fu Tuan prenosi razgovor između fizičara Nielsa Bohra i Wernera Heisenberga prilikom zajedničkog obilaska jednog zamka u Nemačkoj. Bohr je tom prilikom rekao Heisenbergu:

Ovaj primer dobro oslikava nerazumevanja koje se mogu javiti između istraživača koji problemima graditeljskog nasleđa pristupaju iz uglova različitih naučnih disciplina. Iako je jedinstvenost materijalne i simboličke kulture utisnute u objekte graditeljskog nasleđa nesumnjiva, naša saznanja i dalje su fragmentisana zbog ukorenjenog jaza između prirodnih (tehničkih) i društvenih (humanističkih) nauka i njihovih paradigmi. Osnovna karakteristika sociološke perspektive je da nasleđe posmatra u širem društvenom kontekstu te da je opremljena da takve veze istraži uz pomoć naučne metodologije. To znači da se problemu graditeljskog nasleđa pristupa holistički,

2

Funkcije i potencijali graditeljskog nasleđa u odnosu društvo u celini odnosno njegovi pojedini delovi.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

„Nije li čudno kako se ovaj dvorac promeni čim zamislimo da je Hamlet živeo ovde? Kao naučnici, mi verujemo da se zamak sastoji samo od kamenja i divimo se načinu na koji su ga arhitekti sastavili. Kamenje, zeleni krov sa patinom, drvena rezbarija u crkvi, čine cijeli dvorac. Činjenica da je Hamlet tu živio ne bi trebala promijeniti ništa od toga ali ga ipak, mijenja u potpunosti“ (Tuan, 1977.:4).

249


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 247-263

kontekstualno i kritički. U sociološkoj literaturi postoji iznenađujuće malo odrednica koje se odnose na graditeljsko nasleđe a ovaj pojam se veoma retko može naći i u sociološkim rečnicima. Druge discipine, dobro afirmisane u ovoj oblasti, ponekad fragmentarno preuzimaju određene sociološke koncepte ili istraživačke tehnike što može dovesti do amaterizacije sociologije i parcijalnog sagledavanja socijalnih aspekata kulturnog nasleđa. Dva pristupa razvijena najpre unutar urbane sociologije, mogla bi biti od izuzetne vrednosti za sociološku problematizaciju graditeljskog nasleđa – teorija prostora (Lefebvre, 1990.) i klasifikacija urbanih aktera (Bassand, 2001.).

2.1. Društvena proizvodnja graditeljskog nasleđa

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Shvatanje Henrija Lefebvrea prema kome je svaki prostor društveno proizveden i preoblikovan te se kroz njega vrši reprodukcija i transformacija društva (1990.) mogla bi da služi kao polazni okvir za integraciju graditeljskog nasleđa u sociologiju. To znači da se ono ne može posmatrati izolovano od šireg socijalnog konteksta koji se sastoji od svakodnevnog života građana, ekonomskog i političkog sistema, dominantnog sistema vrednosti i ideologija u različitim istorijskim okolnostima. Društvo nije eksterno graditeljskom nasleđu, ne predstavlja pasivnu pozadinu niti iz njega proizilazi, već je aktivni činilac njegove proizvodnje i prethodi mu. Nosioci ekonomske, političke i kulturne moći definišu koji deo istorijskog nasleđa je vredan očuvanja, zbog čega, kakvu poruku nasleđe nosi, koje funkcije vrši i kome se obraća.

250

Svako društvo proizvodi sopstveni prostor pa se graditeljsko nasleđe može posmatrati i kao sredstvo reprodukcije dominantnih vrednosti, ideologija i društvenih odnosa kao i sredstvo društvene kontrole. Lefevr pokazuje kako se društvena proizvodnja prostora formira u međusobnoj interakciji 1) percipiranog – fizičkog prostora koji proizilazi iz svakodnevne upotrebe 2) zamišljenog prostora – mentalni, „objektivan“ prostor, konceptualizovan od strane stručnjaka, arhitekata i planera i 3) življenog prostora – društveni prostor koji u sebi sadrži alternativna i potencijalno subverzivna značenja (Lefebvre, 1990.). Na tom tragu, možemo posmatrati odnose između svakodnevnog korišćenja nasleđa od strane lokalnog stanovništva, planova stručnjaka i različitih ideja i vizija o njegovom razvoju i funkcijama. Autor, nadalje, tvrdi da se u planiranju prostora življeni prostor ne može redukovati na zamišljeni, već je, upravo obrnuto, nužno poći od življenog prostora koji nastanjuju „organska, živuća i misleća bića“ i obuhvatiti njegove alternativne, simboličke i fragmentarne percepcije (Lefebvre, 1990.:229). Sociološko shvatanje, unutar koga se graditeljsko nasleđe dovodi u vezu sa odnosima moći u društvu, moglo bi ostati dovoljno otvoreno za uočavanje i konceptualizaciju alternativnih formi nasleđa, čija su značenja formulirana od dole, van dominantnih struktura moći (Robertson, 2008.). Prema Lefebvreu, transformacija društva počiva na transformaciji njegovog prostora što znači da je prostor političan. Proizvodnju prostora zato treba posmatrati kao dinamičan i konfliktan proces unutar kog se pregovaraju značenja i funkcije u odnosu na različite društvene grupe.


A. Pajvančić – Cizelj, K. Maksimov: Sociološki aspekti proučavanja i revitalizacije...

Aktere u procesu proizvodnje i transformacije graditeljskog nasleđa moguće je identifikovati uz pomoć klasifikacije urbanih aktera3 Michela Bassanda (Basan, 2001.). On ističe kako urbana stvarnost ne funkcioniše mehanički već kao konfliktna sredina u kojoj se susreću i sukobljavaju različiti akteri od kojih neki upravljaju, drugi se opiru i osporavaju. Akteri su grupe koje nejednako raspolažu resursima, brane svoje interese i vrednosti, održavaju odnose sa drugima i nude projekte društva i svakodnevnog života koje žele da realizuju (Basan, 2001.). Autor identifikuje četiri grupe aktera u urbanoj politici: stručnjake za prostor (arhitekte, urbaniste, inženjere); ekonomske aktere (različita preduzeća, vlasnike zemljišta, ekonomske organizacije); političke aktere (funkcionere, političke partije i pokreti) i stanovnike/korisnike tj. građane (diferencirane po kulturi, društvenim obeležjima i sl.) (Basan, 2001.:348). Kombinujući ove ideje, mogla bi se sagledati celina procesa društvene proizvodnje prostora graditeljskog nasleđa, društvene reprodukcije i transformacije kroz ove prostore, iz perspektive društvenih aktera koji u tim procesima učestvuju i njihovih međusobnih odnosa. Zaštita graditeljskog nasleđa morala bi da obrati pažnju kako na same objekte, tako i na društvene prakse i ideje koje su ih proizvele, koje ih reprodukuju i koje učestvuju u njihovoj transformaciji „Da bi razumjeli proces u kome se materijali ispunjavaju značenjem, moramo da promatramo prakse“ (Law, 2010.:174). Ove procese, prema Yi – Fu Tuanu, možemo razumeti kao transformacije prostora (kao apstraktnih lokaliteta za koje ljudi nisu vezani) u mesta (kao lokaliteta kreiranih ljudskim iskustvima i ispunjenih smislom) (Tuan, 1997.). Na tom tragu moglo bi se tvrditi da je graditeljsko nasleđe uvek proizvedeno i reprodukovano i kroz nematerijalno, nevidiljivo nasleđe oličeno u socijalnim interakcijama, vrednostima, načinu života i odgovarajućim kulturnim praksama. Graditeljsko nasleđe stoga treba razumjeti pre kao dinamičan proces nego kao statičan artefakt. Njegovo istraživanje može daleko nadići pitanje neposrednih praktičnih rešenja i pokrenuti dublja pitanja istorijske proizvodnje, reprodukcije i transformacije društva kroz prostor (Harvey, 2001.).

U sociološkoj perspektivi, ključno pitanje funkcionalnosti graditeljskog nasleđa je: funkcionalno u odnosu na koga/šta? Prema Lefebvreu, funkcija prostora sastoji se u reprodukciji društvenog (kapitalističkog) sistema pri čemu infrastruktura grada postaje sastavni dio procesa reprodukcije kapitala (Grbin, 2012.). Sa druge strane, odnos “intimizacije sa vlastitim gradom se gradi na nivou prostora i prostornih značenja koja se svakodnevno koriste“ (Pušić, 1997.:304), što govori o funkcijama prostora u izgradnji identiteta. Simbolička predstava grada kao cjeline kao važan element identiteta obično izvire iz onih prostora koji imaju istorijsku dimenziju i predstavljaju „vezni faktor“ urbanog kontinuiteta i kolektivnog identiteta (Pušić, 1997.:304). U odnosu na to, može se postaviti pitanje koja je primarna društvena funkcija graditeljskog nasleđa u savremenim okolnostima? Da li je ono roba, kao i svaka druga, 3

Šire o urbanim akterima u Hrvatskoj vidjeti Seferagić, 2007.; Svirčić -Gotovac i Zlatar, 2012.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2.2. Društvene funkcije graditeljskog nasleđa

251


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 247-263

ili ispunjava i druge funkcije koje proizilaze iz svakodnevne, lokalne, upotrebe? Jesu li ove dve funkcije kompatibilne, da li ih je moguće uskladiti ili se međusobno isključuju? Da li stručne službe u oblasti planiranja i zaštite nasleđa funkcionišu kao puki posrednici ekonomskih interesa i “implementatori ideoloških pretpostavki kapitalizma u prostor” (Grbin, 2012.) ili uspevaju da realizuju sopstvene vizije i usklade ih sa interesima građana? U odnosu na koga je graditeljsko nasleđe funkcionalno, koja mu je svrha i šta ono (p)održava? Ko učestvuje u definisanju ovih pitanja? U savremenim pristupima zaštiti kulturnog nasleđa država i njena stručna tela više ne drže monopol na interpretaciju nasleđa. Prepoznaje se društvena konstrukcija nasleđa što vodi njegovom otvaranju i demokratizaciji. John Pendlebury (2008.) navodi da se unutar nove faze, koju naziva “doba konsenzusa”, nasleđe više ne posmatra kao statična zaostavština u koju su utisnute nepromenljive vrednosti, već kao društveno posredovan, dinamičan proces. Rastakanjem modernističke paradigme nasleđe je obogaćeno perspektivom „drugih“ (lokalno stanovništvo, osetljive grupe). Tako se otvara važno sociološko pitanje identifikovanja ovih novih “glasova”, odnosno “nasleđa isključenih grupa” (Buciek i Juul, 2008.), kao i njihovog uključivanja u procese planiranja i zaštite. Uprkos paradigmatskim pomacima, (post)moderne prakse planiranja nisu vodile omoćavanju marginaliziranih grupa već njihovom, još većem, izopštavanju iz razvojnih procesa. Pretvaranje nasleđa u robu ili brand uz zapostavljanje upotrebnih vrednosti i funkcija, postaje ključno obeležje savremene neoliberalne paradigme u kojoj učestvovanje građana u politici postaje stvar forme a sve manje sredstvo suštinske preraspodele moći. Jedan od osnovnih motiva koji se javljaju u ovoj fazi je insistiranje na iskoristljivosti nasleđa i njegovim ekonomskim funkcijama (Pendelbury, 2008.; Harvey, 2005.). Savremeni globalizacijski procesi problem komodifikacije nasleđa učinili su znatno složenijim. Lash i Lury (2007.) opisuju tranziciju sa kulturne industrije koja je počivala na samim kulturnim dobrima i funkcionisala logikom identiteta na globalnu kulturnu industriju koja počiva na brendu i funkcioniše po logici različitosti. Različite lokalne kulturne politike danas sve više oblikuju u odnosu na „udaljena mesta i događaje“ (Gidens, 2005.) pa su sve manje povezane sa lokalnim kontekstom.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2.3. Odnosi aktera u politici zaštite graditeljskog nasleđa

252

Situiranjem nasleđa u kontekst održivog razvoja zajednice (šire u Geiger-Zeman i Zeman, 2010.), učešće građana u procesu izrade politika, planova i strategija postaje jedna od veoma značajnih tema. Važnost učestvovanja u upravljanju graditeljskim nasleđem bazira se na najmanje dve premise sociološke prirode: a) graditeljsko nasleđe predstavlja važan aspekt kvaliteta života u određenoj zajednici i činilac dobrobiti građana; b) ono počiva na sposobnosti lokalne zajednice da ga očuva i unapredi. Uprkos tome što je u savremenim praksama planiranja i zaštite značaj učestvovanja zajednice jasno prepoznat, nema dovoljno smernica o tome kako bi taj proces trebao da izgleda u praksi. Na tom tragu, moguće je postaviti pitanje na koji način se lokalna zajednica uključuje u planiranje i koliku moć zajednica dobija u tom procesu. Institucije u konsultativni proces mogu da uključe različite aktere, ali


A. Pajvančić – Cizelj, K. Maksimov: Sociološki aspekti proučavanja i revitalizacije...

se na takav način često ne uspevaju obuhvatiti interesi zajednice u celini4. Sociološki pristup trebao bi da teži prikupljanju objektivnih podataka o potrebama različitih grupa u zajednici. Iako to ne garantuje ostvarenje svih identifikovanih interesa, na ovakav način se osigurava iskustvena evidencija za kreiranje politika na temelju podataka i dokaza (evidence based policy). Unutar sociološkog pristupa, proces formulisanja politika zaštite sagledava se kao dinamičan i konfliktan što se odražava kroz međusobne odnose moći između različitih aktera.

3. Osvrt na istraživanje socioloških aspekta zaštite i revitalizacije Petrovaradinske tvrđave u Novom Sadu Petrovaradinska tvrđava u Novom Sadu se smatra najprostranijom i najbolje očuvanom artiljerijskom bastionom tvrđavom u ovom delu Evrope, zidanom po principima Vaubanove škole5. Gradnja tvrđave započeta je 18. listopada (oktobra) 1762. godine postavljanjem kamena temeljca od strane princa Kroja, predstavnika austrougarskog cara Leopolda I, a trajala je sve do 1780. godine. Početkom 19. veka smatrana je za najsavremenije naoružanu i teško osvojivu tvrđavu austrijske monarhije (Babić, 2014.). Do danas sačuvana jezgra sastoji se od Gornje tvrđave (Festung ili Oberfestung), Donje tvrđave (Stadt ili Wasserstadt) i Hornverka (Hornwer) površine preko 150ha, sa ukupnom širinom spoljne linije odbrane od 5.500m. Sa zaštićenom okolinom, ovo kulturno dobro prostorno obuhvata gotovo 360 ha6. Različita društvena uređenja tokom istorije na ovim prostorima odrazila su se na prostore tvrđave i okolnih naselja i upisala svoje vrednosti u njihovu arhitekturu. Do 1918. godine tvrđava i njena okolina funkcionišu kao austrijski garnizon. Podgrađe7, naselje u podnožju tvrđave, 1748. godine postalo je vojna gradska opština a Zakon o planiranju i izgradnji (poslednja izmena “Sl. glasnik RS”, br. 145/2014.), u Članovima 41 (Dostupnost planskih dokumenata), 45a (Rani javni uvid) i 50 (Javni uvid) predviđa mogućnost učešća građana u procesu izrade planskih dokumenata, pa i onih koji se odnose na graditeljsko nasleđe.U praksi, međutim, ovi procesi najčešće budu završeni bez aktivnog učestovanja javnosti, a u njima zastupljene isključivo ustanove i preduzeća koja, po svojoj delatnosti, imaju obavezu davanja podataka i uslova za izradu određenog planskog dokumenta. Posledica su, neminovno, činovnički izrađeni urbanistčki planovi, bez prethodno postignutog šireg konsenzusa. Šire u: Petovar; Vujošević, 2008. 5

Sébastien de Vauban (1633-1707) francuski vojskovođa, arhitekta i pisac čija je škola unapredila dotadašnji bastionski sistem gradnje omogućavajući promene dužine elemenata prema konfiguaciji terena ili prema strategijskom značaju određenog dela (Babić, Maksimov, 2016.). 6

Iz “Studije zaštite Petrovaradinske tvrđave”, izrađene za potrebe utvrđivanja granica kulturnog dobra i mera zaštite, od strane Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada. Studija je rađena od 2009. do 2014. godine, a trenutno se proceduralno nalazi u Ministarstvu kulture Republike Srbije u daljem pravnom procesu. Studija je rađena na predlog nadležnog Ministarstva kulture, sa ciljem prekategorizacije Tvrđave u kulturno dobro od naconalnog (izuzetnog) značaja, ali ta procedura još uvek nije dovršena. 7

Podgrađe (Unutrašnji grad, Suburbium) je sastavni deo Donje tvrđave koja je sazidana na najnižoj koti, na okuci Dunava, naslanjajući se na petrovaradinsku stenu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4

253


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 247-263

unutar njega podignute su štabske zgrade, kasarne, vojni paviljoni, stambene kuće, administrativna i verska zdanja i čitav niz objekata različitih zanatlijskih delatnosti. Nakon Drugog svetskog rata, socijalističke vlasti menjaju socijalnu strukturu Podgrađa – na mesto nekadašnjih viših klasa oficira dolaze pripadnici niže radničke klase kojima se dodeljuju “društveni stanovi” u ovom delu grada. Današnje Podgrađe je sačuvalo objekte vojnog, civilnog i sakralnog karaktera koji su nastajali fazno, tokom celokupnog razvoja tvrđave a sadašnja namena prostora je prvenstveno stanovanje (Babić, 2014.). Slika 1. Pogled na Petrovaradinsku tvrđavu sa novosadske strane

Izvor: Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Novog Sada, http://www.zzskgns.rs/

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 2. Pogled na Podgrađe, Beogradska ulica

Izvor: Zavod za zaštitu spomenika kulture grada Novog Sada, http://www.zzskgns.rs/

254


A. Pajvančić – Cizelj, K. Maksimov: Sociološki aspekti proučavanja i revitalizacije...

Postepenom demilitarizacijom8 tvrđave otvaraju se mogućnosti za promenu osnovne, vojne namene a time i novi izazovi kao i potreba za integrativnom zaštitom. Petrovaradinska tvrđava stavljena je pod zaštitu države 1948. godine9, za nepokretno kulturno dobro, prostorno kulturno-istorijsku celinu od velikog značaja utvrđena je 199110. Uprkos tome što je doneto više strateških dokumenata koji se direktno ili indirektno odnose na zaštitu i revitalizaciju Petrovaradinske tvrđave11, ona se danas nalazi u izuzetno lošem stanju. To govori o nemoći aktera da je očuvaju i kvalitetno revitalizuju kao i o odsustvu jasne vizije o tome koji su potencijali ovog prostora i koje fukcije treba da ispunjava. Razvojni projekti grada koji utiču na zaštitu Petrovaradinske tvrđave (poput međunarodnog konkursa iz 2009. godine za izgradnju novog mosta preko Dunava, na stubovima nekadašnjeg Mosta cara Franca Jozefa12) često se kose sa mišljenjem konzervatora, ali i sa potrebama građana koji svoje nezadovoljstvo izražavaju protestima. Ovakav vid “dijaloga” dovodi do rasta tenzija između političkih aktera, građana i stručnjaka – konzervatora i otežava proces zajedničkog formulisanja rešenja. Kako je odgovornost za obnovu zaštićenih objekata sa stambenom namenom prebačena na građane (stanare), stanovnici Podgrađa nisu mogli da izdvajaju (vrlo visoka) sredstva za ovu namenu pa je čitavo naselje nastavilo da rapidno propada. Mnogobrojno vlasništvo na pojedinačnim parcelama se vidi kao uzrok otežanog održavanja i očuvanja od strane konzervatora (Babić, 2014.) ali i kao prepreka za razvojne projekte grada, što dodatno usložnjava međusobne odnose aktera.

8

Proces demilitarizacije do danas nije završen pa su određeni prostori i objekti i dalje u vlasništvu Vojske RS. Današnji kapaciteti vojske, prvenstveno u materijalnom smislu, nisu dovoljni za održavanje prostranog i kompleksnog kulturnog dobra, te je poslednjih desetak godina aktivirana prodaja objekata koji se ne koriste. Grad Novi Sad do sada nije pokazao interes da otkupi objekte koji se nude, za potrebe poboljšanja uslova korišćenja tvrđave i ojačavanje kulturnih i turističkih sadržaja. 9

Rešenjem br. 227 Zavoda za zaštitu i proučavanje spomenika kulture NR Srbije.

10

“Sl. list AP Vojvodine”, br. 25, od 28. oktobra 1991. godine.

Teritoriju Petrovaradinske tvrđave tretiraju planski dokumenti na svim nivoima: od republičkog - Prostornog plana Republike Srbije od 2010. do 2020. godine, zajedno sa Zakonom o prostornom planu (“Sl. glasnik RS”, br. 88/2010), preko Regionalnog prostornog plana AP Vojvodine (“Sl. lis APV”, br. 22/11), do lokalnog Generalnog urbanističkog plana Novog Sada do 2021. (“Sl. list Grada NS”, br. 39/06) ili Plana detaljne regulacije Petrovaradinske tvrđave (“Sl. list Grada NS”, br. 61/10). Pored urbanističkih planova, postoji i određeni broj strateških dokumenata u kojima se ističe značaj očuvanja Tvrđave, potreba za njenom integrativnom zaštitom i očuvanjem za buduće generacije, poput Programa implementacije Regionalnog prostornog plana AP Vojvodine 2013-2017 gde je Petrovaradinska tvrđava definirana kao jedna od prioritetnih aktivnosti (http://195.222.96.93//rapp_mape/RP/APVojvodine/Program%20 implementacije%20RPP%20APV/Program%20implementacije%20RPP%20APV.pdf, str. 17 i 173), ili Srategija održivog razvoja Grada Novog Sada do 2020 (http://www.novisad.rs/sites/ default/files/documents/nacrt_strategije_odrzivog_razvoja_gns.pdf, str. 15). Nažalost, svi ovi dokumenti imaju velike nedostatke u procesima implementacije iz različitih razloga. 12

Most cara Franca Jozefa srušen je 11. travnja 1941. godine, a do danas su sačuvani stubovi koji vire iznad nivoa Dunava.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

11

255


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 247-263

Usled potrebe da se demistifikuje uloga različitih aktera u problemima vezanim za Petrovaradinsku tvrđavu, otvore pitanja njene zaštite i korišćenja, osigura učešće zajednice i pokrene princip preuzimanja odgovornosti, započet je rad na izradi Menadžment plana – plana upravljanja kulturnim dobrom13. Sociološko istraživanje za te potrebe, sprovedeno je 2015. godine i sastojalo se iz dva dela. U prvom, kvantitativnom delu, anketirani su građani Novog Sada na stratifikovanom14 slučajnom uzorku (n=503) koji se može smatrati reprezentativnim za grad Novi Sad. Drugi, kvalitativni deo, planiran je kao serija fokus grupnih razgovora i intervjua s političkim akterima (predstavnici odgovarajućih političkih institucija i nevladine organizacije koje deluju u oblasti zaštite Petrovaradinske tvrđave), ekonomskim akterima (vlasnici ugostiteljskih objekata i drugih ekonomskih delatnosti koje se sprovode na tvrđavi) i stručnjacima za prostor (predstavnici Zavoda za urbanizam, Zavoda za zaštitu spomenika kulture i različitih komunalnih preduzeća)15. U radu prikazujemo odabrane rezultate koji se odnose na funkcije i potencijale Petrovaradinske tvrđave, njenu društvenu proizvodnju, reprodukciju i transformaciju kroz delovanje različitih aktera (sa posebnim naglaskom na učešće građana u ovim procesima)16.

3.1. Funkcije i potencijali Petrovaradinske tvrđave Uprkos tome što je u istraživanju identifikovana značajna zainteresovanost građana za graditeljsko nasleđe u Novom Sadu17, oko 14% ispitanika (i čak 30% mladih između 15 i 25 godina) nije u stanju da navede ni jednu građevinu ili prostornu celinu koja spada u graditeljsko nasleđe. Preostalih 86% ispitanika kao graditeljsko nasleđe u Novom Sadu najčešće prepoznaju Petrovaradinsku tvrđavu (50%), dok su ostali objekti u gradu poput starih građevina u centru prepoznati tek od malog broja ispitanika (oko 15%). Čak 66% ispitanika navodi da ima mnoga lična sećanja vezana za tvrđavu što govori o tome da ovaj prostor predstavlja i važan element ličnog identiteta građana. Ovakvi podaci govore nam da je Petrovaradinska tvrđa13

Menadžment plan se radi po metodologiji baziranoj na smernicama UNESCO, ICCROM i ICOMOS, u skladu sa savremenim principima zaštite kulturnog nasleđa i trebao bi da dovede do pomaka u pristupu upravljanju, očuvanju i korišćenju Petrovaradinske tvrđave. S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

14

256

Uzorak je stratifikovan teritorijalno (po delovima grada) i prema polu. Unutar svakog dela grada (ukupno 19 delova), ispitanici su u uzorak birani metodom slučajnog odabira („slučajni korak“) uz stratifikaciju prema polu. 15

Iako je istraživanjem predviđeno da se ispitaju svi ključni akteri, do političkih i ekonomskih aktera nije bilo moguće u potpunosti doći. Taj podatak može da govori o njihovoj nezainteresiranosti za tvrđavu ali i moći koju poseduju. Sprega ekonomskih i političkih interesa u gradu omogućava im da realiziraju planove i „zaobiđu“ stručne zahteve u vezi prostora i interese građana. 16 17

Podaci su obrađivani uz pomoć deskriptivne statistike u programskom paketu SPSS.

Većina ispitanika (88%) smatra da bi staro jezgro grada i objekte od kulturno – istorijskog značaja trebalo maksimalno zaštititi i očuvati ali i prilagoditi savremenim potrebama.


A. Pajvančić – Cizelj, K. Maksimov: Sociološki aspekti proučavanja i revitalizacije...

va jedini jasno prepoznat lokalitet graditeljskog nasleđa u Novom Sadu i ključan simbol grada. Realizacija identitetskih i simboličkih funkcija zavisi od toga koliko su građani informisani o tvrđavi, koliko je i na koji način koriste i kojim grupama je, i u kojoj meri, dostupna. Polovina ispitanika se o tvrđavi informisala samostalno, dok je tek oko 12% imalo prilike da o tome čuje nešto više od turističkih organizacija i stručnjaka. Na osnovu ovog i sličnih podataka, prepoznat je izostanak sisitemskog angažmana na širenju znanja o graditeljskom nasleđu i njegovih vrednosti po lokalnu zajednicu. Opšta je ocena svih ispitanika da tvrđava nije dovoljno iskorištena. U fizičkom pogledu, najveći deo tvrđave se ne koristi, dok postojeći kulturni i umetnički sadržaji, poput istorijskog arhiva i muzeja, imaju manje od 5% redovnih posetlaca. Iako igra značajnu simboličku ulogu u ličnom i kolektivnom identitetu građana, društvene funkcije i potencijali Petrovaradinske Tvrđave nisu realizovane. Zaključeno je da opseg i kvalitet korišćenja prostora od strane građana predstavlja ključno pitanje njezinog budućeg razvoja ali ta pitanja nisu u fokusu razvojnih vizija ostalih aktera. Kulturna dostupnost nasleđa bazira se na korištenju simbola i vrednosti različitih grupa koje žive na jednom prostoru. U ovom slučaju, posebno je značajno nasleđe hrvatske etničke zajednice koja tradicionalno nastanjuje Petrovaradin i Podgrađe18. Gotovo polovina ispitanika ne zna da odgovori na pitanje: Da li je, prema Vašem mišljenju, kultura različitih nacionalnih zajednica koje žive u Petrovaradinu dovoljno zastupljena u interpretaciji i promociji tvrđave i Podgrađa, dok druga polovina smatra da nije. Ovaj problem najčešće prepoznaju upravo ispitanici koji pripadaju manjinskim etničkim grupama (Hrvati, Mađari, Nemci i oni koji se izjašnjavaju kao Jugosloveni).

18

Jedan od značajnijih primera nasleđa hrvatske etničke zajednice u Podgrađu je rodna kuća Bana Josipa Jelačića, izuzetan primer barokne arhitekture na prostoru Vojvodine, sagrađena 1745. godine. Spomen ploča posvećena rođenju hrvatskog bana postavljena je početkom 20. veka na kojoj je zapisano: “U ovom domu rodio se 16. listopada 1801. slavni hrvatski ban grof Josip Jelačić”. Usled velikih oštećenja koja su pretila da trajno oštete kuću, 2012. godine je grad Novi Sad u saradnji sa Hrvatskim nacionalnim vijećem detaljno sanirao krov i ulične fasade.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Za stanovnike Podgrađa, Petrovaradinska tvrđava i njena zaštita duboko su isprepletani sa pitanjima svakodnevnog života. Tenzije između svakodnevne, upotrebne vrednosti ovog prostora, principa zaštite i vizija o njegovim ekonomskim funkcijama, očitavaju se u razlikama između potreba ispitanika iz Podgrađa i razvojnih vizija identifikovanih putem fokus grupnih razgovora. Stanovnici Podgrađa su, u odnosu na ispitanike iz drugih delova grada, znatno manje zadovoljni kvalitetom života i niže ocenjuju gotovo sve elemente gradskog života (tabela 1.). Uprkos tome, 62% ispitanih ne želi da se preseli u drugi deo grada.

257


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 247-263

Tabela 1. Zadovoljstvo pojedinim aspektima života u svom delu grada (srednja ocena na skali od 1-5) Podgrađe

Prosek za ostale delove grada

Infrastruktura

1,86

3,19

Socijalne usluge

2,82

3,67

Snabdevenost (trgovina,tržnica)

2,66

4,14

Kulturni sadržaji

2,36

2,56

Socijalni život

2,55

2,63

Sadržaji za decu (igrališta, igraonice)

1,71

3,04

Sportski sadržaji

1,52

2,92

Predstavnici urbanističkog zavoda Podgrađe vide u odnosu na njegovu ekonomnsku odnosno turističku funkciju dok se privatno vlasništvo nad objektima vidi kao prepreka za razvojne projekte. Podgrađe bi, prema takvim vizijama, trebalo razvijati kroz zabavne sadržaje, ugostiteljstvo i turizam uz iseljavanje stanovnika i obnovu infrastrukture.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3.2. Proizvodnja graditeljskog nasleđa Petrovaradinske tvrđave kroz delovanje aktera

258

Istraživanjem je utvrđeno da se prostor tvrđave, “zamišljen” od strane stručnjaka ne podudara sa “življenim” prostorom unutar mentalnih predstava građana. Građani tvrđavu najčešće doživljavaju preko delova koje koriste a to su lokacije u neposrednoj okolini njenog gornjeg platoa, dok se konzervatori fokusiraju na znatno širi prostor tvrđave i njene okoline. Identikovan je i rascep između zvaničnog i nezvaničnog, lokalnog, znanja o tvrđavi. On se, između ostalog, ogleda i u tome što se tek 18% ispitanika u potpunosti slaže sa stavom znam puno istorijskih činjenica o Tvrđavi a čak 40% potpuno se slaže sa stavom znam puno lokalnih priča i legendi o Tvrđavi. Utvrđeno je da su glavni nosioci priča i legendi o tvrđavi stanovnici Podgrađa koji u gotovo 75% slučajeva navode da ih poznaju. Različite koncepcije nasleđa koje proizilaze iz “življenog” prostora zasigurno predstavljaju važan socijalni resurs za revitalizaciju Petrovaradinske tvrđave ali takve mogućnosti nisu prepoznate od strane stručnjaka. Ovakva značenja su nastala kao posledica položaja Podgrađa i njegove istorije a opstaju zahvaljujući društvenim odnosima i praksama koje u njemu postoje. Kao takva ona su fragilna i može se pretpostaviti da bi, u slučaju raseljavanja, bila izgubljena. Za razliku od istorijskih činjenica koje idu odozgo ka dole, ovakva vrsta nekodifikovanog znanja počiva na lokalnoj zajednici i prostoru. Ispitanim građanima posebno su intrigantna alternativna i neformalna znanja vezana za «neistražene» prostore, poput podzemnih katakombi. Prošlost o kojoj “svedoči” tvrđava može se, dakle, posmatrati dvojako: kao deo subjektivne memorije ili javne i zvanične istorije. Proizvodnja nasleđa odvija se na više nivoa ali to nije prepoznato jer gradske institucije koje deluju u ovoj oblasti uglavnom funkcionišu «iza zatvorenih vrata», unutar usko stručnog diskursa i često “po inerciji”.


A. Pajvančić – Cizelj, K. Maksimov: Sociološki aspekti proučavanja i revitalizacije...

Više od 75% građana do sada nije ni na koji način učestvovalo u procesu planiranja Novog Sada a gotovo identičan postotak ne zna koja je institucija zadužena da vodi računa o tvrđavi, što govori o slabljenju kapaciteta i prepoznatljivosti lokalnih institucija planiranja i zaštite. To sasvim izvesno doprinosi krhkosti kolektivne predstave o ovom kulturnom dobru, odsustvu jasne i zajedničke vizije o njegovom značaju a time i do stanja u kome se tvrđava danas nalazi. Veliki broj ispitanika (87.5%), smatra da bi građani trebali da imaju svoje predstavnike u institucijama koje upravljaju Petrovaradinskom tvrđavom, što trenutno nije slučaj. Stoga nije iznenađujuć ni podatak da tek oko 20% ispitanika oseća da ima ulogu u očuvanju i unapređenju tvrđave ali bi gotovo polovina njih (nešto više od 45%) bila spremna da se u to aktivnije uključi. Česte smene lokalnih vlasti i izostanak dugoročnog planiranja dovode do toga da je upravljanje graditeljskim nasleđem diskuntinuirano i nestabilno a 73% ispitanika smatra da su političari osnovni krivci za stanje u kom se tvrđava danas nalazi. Svi akteri ispitani fokus grupnim intervjuima (stručnjaci za prostor i nevladine organizacije koje deluju na promociji nasleđa tvrđave) prepoznali su nedostatak koordinacije i jasne upravljačke strukture kao najveći problem za razvoj i održavanje tvrđave. Trenutno ne postoji jedan organ nadležan za upravljanje tvrđavom i to ima praktične posledice u vidu neefikasnog rešavanja različitih problema. Nedostatak koordinacije ogleda se i u neefikasnoj komunikaciji različitih aktera, rascepkanim nadležnostima i sredstvima, neadekvatnom planiranju i praćenju realizacije različitih aktivnosti. Takođe, ne postoje jasni principi finansiranja aktivnosti vezanih za tvrđavu, ne prate se prihodi i rashodi koji se ostvaruju na prostoru tvrđave niti postoji mehanizam povratnog ulaganja u tvrđavu što otvara mogućnosti za različite vrste špekulacija.

4. Zaključak

Analizom procesa društvene proizvodnje Petrovaradinske tvrđave i njenog prostora kroz delovanje različitih aktera, moguće je steći uvid u procese društvene i istorijske transformacije Novog Sada. Istraživanjem je utvrđeno da tvrđava ima značajnu simboličku ulogu u formiranju i očuvanju ličnog i kolektivnog identiteta građana ali da je ona ugrožena usled slabog korišćenja, niskog nivoa informisanosti građana kao i nedovoljnog fokusa planera na lokalne potrebe. Identifikovane su i grupe čiji je odnos prema tvrđavi specifičan (posebno stanovnici Podgrađa). Ovi različiti “glasovi” nisu artikulisani niti jasno prepoznati unutar planova koje izrađuju stručnjaci pa se može reći da je moć građana kao aktera u zaštiti i revitalizaciji tvrđave na niskom nivou. Građani gotovo i ne znaju ko je zadužen da vodi računa o tvrđavi i slabo učestvuju u procesima planiranja grada. Stručnjaci angažovani na poslovima veza-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Rečima Leonarda Benevola, materijalne strukture grada (njegove urbanističke i arhitektonske forme) čuvaju sećanje na istoriju grada a njihova izmena svedoči i o izmeni društva u celini (Benevolo, 2004.). Stoga izučavanje „fizičkog scenarija gradova“ i graditeljskog nasleđa može da doprinese razumevanju „komunikacije“ između prošlosti i sadašnjosti i načina na koji je budućnost uslovljena aktuelnim i istorijskim društvenim odnosima i odgovarajućim materijalnim strukturama.

259


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 247-263

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

nim uz Petrovaradinsku tvrđavu ne komuniciraju dovoljno sa građanima niti među sobom. Deluju bez jasne upravljačke strukture, sa podeljenim nadležnostima i nekoordinisano. Ne postoji kolektivna briga za tvrđavu niti jasna strategija njenog razvoja pa su funkcije koje ona vrši upitne i gotovo ih je nemoguće identifikovati. Vizije budućeg razvoja tvrđave iskazane od strane predstavnika institucija otkrivaju tenzije između svakodnevne, upotrebne vrednosti prostora u okolini tvrđave, potreba koje proizilaze iz njene zaštite i ekonomskih funkcija u odnosu na razvoj grada u celini.

260

Podaci do kojih smo došli mogu se razumeti u odnosu na polazne teorijske postavke i doprineti jačanju socioloških aspekata proučavanja graditeljskog nasleđa tek nakon adekvatne kontekstualizacije. Njih treba tumačiti u kontekstu opšte transformacije Srbije kao poluperiferijskog društva koja se realizuje (i) kroz transformaciju prostora. Politička transformacija iz autoritarnog u demokratsko društvo vodi diverzifikaciji aktera u oblasti zaštite graditeljskog nasleđa i izvesnom otvaranju procesa planiranja za različite grupe, vrednosti i interese. Ti akteri imaju priliku da dovedu u pitanje način na koji se (ne)upravlja prostorom i graditeljskim nasleđem i iniciraju promene. Kako su pokazala sociološka istraživanja, proces transformacije Srbije je diskontinuiran i “blokiran” (Lazić, 2011.) pa bi se moglo reći da je stanje u kojem se tvrđava danas nalazi prostorni otisak takvih opštih društvenih uslova. Akteri deluju u nekoj vrsti “vakuuma”, u uslovima “kontekstualne neizvesnosti” i nepostojanja jasne strategije kao ključnih obeležja urbanog planiranja u postsocijalističkim društvima (Newman and Thornley, 2002.:24). Vizije planera razvoja počinju da se oslanjaju na ideju da će tržište rešiti sve probleme te se usmeravaju u pravcu neoliberalnih projekata restrukturiranja gradskih prostora. Unutar takvih vizija, revitalizacija graditeljskog nasleđa izjednačava se sa jačanjem njegovih ekonomskih funkcija. Društvene fukcije u odnosu na lokalno stanovništvo igraju sve manju ulogu što može voditi isključivanju i izmeštanju onih čiji su interesi drugačiji. Kako se trenutno najveći deo tvrđave zapravo ne koristi, niti se kroz nju realizuju neke značajnije ekonomske funkcije, može se očekivati da će socio-prostorna transformacija tek uslediti čime će i interesi aktera postati bolje artikulisani a konflikti između njih vidljiviji i intenzivniji. Trendovi koje smo uočili u istraživanju sugerišu da će se graditeljsko nasleđe verovatno transformisati u prostore proizvodnje i repodukcije kapitalizma, odnosno prostore potrošnje za nove globalne konzumente - turiste i više “kreativne” klase. Kako su ovi trendovi tek u povoju, mogu se očekivati i drugačiji scenariji, u odnosu na dinamiku i odnose moći među akterima, ali i stagnacija i izostanak razvoja u bilo kom pravcu. Transformacija grada, u svakom slučaju, biće posredovana transformacijom njegovog prostora a sasvim izvesno i graditeljskog nasleđa Petrovaradinske tvrđave.


A. Pajvančić – Cizelj, K. Maksimov: Sociološki aspekti proučavanja i revitalizacije...

1. Babić, S. (2014). Petrovaradinska Tvrđava, U: Stančić, D. (Ur.). Umetnička topografija Novog Sada. Novi Sad: Matica srpska: 177-194. 2. Babić S. i Maksimov, K. (2016). Tvrđava Petrovaradin za 21. Vek: Uloga konzervatora u kreiranju scenarija razvoja. III Međunarodna konferencija “Očuvanje i unapređenje istorijskih gradova”, Sremski Karlovci (u pripremi). 3. Basan, M. (2001). Za obnovu urbane sociologije: jedanaest teza. Sociologija, 43 (4): 345-352. 4. Barthel – Bouchier, D. (2013). Cultural Heritage and Challenge of Sustainability. Walnut Creek: Left Coast Press. 5. Bauman, Z. (2011). Tekuća modernost. Zagreb: Naklada Palego. 6. Benevolo, L. (2004). Grad u istoriji Evrope. Beograd: Clio. 7. Buciek, K. and Juul, K. (2008). We Are Here, Yet, We Are Not Here: The Heritage of Excluded Groups, in: Graham, B. and Howard, P. (Eds.). The Ashgate Research Companion to Heritage and Identity. Hampshire: Ashgate, 105-125. 8. Geiger Zeman, M. i Zeman, Z. (2010). Uvod u sociologiju (održivih) zajednica. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. 9. Gidens, E. (2005). Odbegli svet: kako globalizacija preoblikuje naše živote. Beograd: Stubovi kulture. 10. Grbin, M. (2012). Lefevrova misao u savremenoj urbanoj sociologiji. Sociologija, Vol. LV, No.3: 475-491. 11. Harvey, D. (2001). Heritage pasts and heritage presents: Temporality, meaning and the scope of heritage studies. International Journal of Heritage Studies, Vol. 7, no 4: 319-338. 12. Harvey, D. (2005). Spaces of neoliberalization: towards a theory of uneven geographical development. Heidelberg: Franz Steiner Verlag. 13. John P. (2008). Conservation in the Age of Consensus. London: Routledge. 14. Lazić, M. (2011). Postsocijalistička transformacija i restratifikacija u Srbiji. Politička misao, 48/3: 123-144. 15. Lash, S. and Lury, C. (2007). Global cultural industry. Cambridge: Polity Press. 16. Law, J. (2010). The materials of STS, in: Hicks, D. and Beaudry, M. 8eds.). The Oxford Handbook of Material Culture Studies. Oxford: Oxford University Press: 173-191. 17. Lefebvre, H. (1990). The Production of Space. Oxford: Blackwell Publishing. 18. Newman, P and Thornley, A. (2002) Urban planning in Europe: International competition, national systems and planning projects. Taylor & Francis e-Library. 19. Petovar, K. i Vujošević, M. (2008). Koncept javnog interesa i javnog dobra u urbanističkom i prostornom planiranju. Sociologija i prostor, 46/1: 23-51. 20. Pickard, R. (2008). Analysis and Reform of Cultural Heritage Policies in SouthEast Europe. Strasbourg: Council of Europe Publishing. 21. Robertson, I. (2008). Heritage from below: Class, social protest and Resistance, in: Graham, B. and Howard, P. (Eds.). The Ashgate Research Companion to Heritage and Identity. Hampshire: Ashgate, 143-159. 22. Seferagić, D. (2007). Akteri društvenih promjena u urbanom prostoru Hrvatske. Sociologija i prostor, 45 (3-4): 361–376. 23. Stančić, D. (2014). Umetnička topografija Novog Sada. Novi Sad: Matica srpska.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

261


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 247-263

24. Svirčić Gotovac, A. i Zlatar, J. (2012). Akteri društvenih promjena u prostoru; Transformacija prostora i kvalitete života u Hrvatskoj. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. 25. Tuan, Y. (1977). Space and Place: The perspective of experience. London: University of Minnesota Press. 26. UNESCO (2014). Medium-term strategy 2014-2021. Paris. Pregledano 1.06.2016. (http://unesdoc.unesco.org/images/0022/002200/220031e.pdf).

Popis slika:

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1. POGLED NA PODGRAĐE, BEOGRADSKA ULICA (Autorka fotografije Katarina Maksimov, dokumentacija Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada) 2. POGLED NA PETROVARADINSKU TVRĐAVU SA NOVOSADSKE STRANE (Autorka fotografije Katarina Maksimov, dokumentacija Zavoda za zaštitu spomenika kulture Grada Novog Sada)

262


A. Pajvančić – Cizelj, K. Maksimov: Sociološki aspekti proučavanja i revitalizacije...

Prethodno priopćenje

Ana Pajvančić – Cizelj University of Novi Sad, Faculty of Philosophy, Department of Sociology, Serbia e-mail: pajvana@gmail.com Katarina Maksimov Institute for the Protection of Cultural Monuments of Novi Sad, Novi Sad, Serbia e-mail: katarinamaksimov@gmail.com

Sociological Aspects of Built Heritage Studies and Revitalisation Abstract The paper highlights the sociological perspective in the study of built heritage and the possibilities arising from the inclusion of this topic in sociology. Three key sociological problems are identified: 1) social production of built heritage 2) social functions of the heritage and 3) relationships between different actors within the policies of its protection and revitalization. These problems are situated in a broader theoretical framework using the ideas of Henri Lefebvre (1990) and Michel Bassand (2001) and are illustrated by selected results of the sociological study conducted for the purposes of revitalization of the Petrovaradin Fortress in Novi Sad. The conclusion is that the Petrovaradin Fortress heritage is produced, reproduced and transformed in a variety of social practices which are not recognised in planning processes. There is no strategy for the management of the fortress and its functions and potentials are not fully realized. We recognize tensions between everyday, use value of the fortress and its surrounding area by the local population and new economic functions based on consumption. These processes are situated in the context of general transformation of the semi-peripheral town of Novi Sad and its space, including the spaces of built heritage.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: built heritage, sociological aspects, actors, Petrovaradin Fortress.

263


DOI 10.5673/sip.54.3.4 UDK 316:2(497.5Rijeka) Izvorni znanstveni rad

Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata Željko Boneta Učiteljski fakultet u Rijeci, Rijeka, Hrvatska e-mail: zboneta@uniri.hr

Istraživanje na uzorku riječkih studenata pokazalo je izrazito većinsku proširenost tradicionalne religioznosti, no ipak manju od rezultata na nacionalnoj razini. Riječki su studenti u obrednom religijskom ponašanju izjednačeni, a u indikatorima religijskog vjerovanja i religijske samoidentifikacije značajno manje religiozni od nacionalnih prosjeka mladih i studenata. Statistička je obrada pokazala da su sociodemografska obilježja ispitanika (spol, veličina naselja, obrazovanje roditelja i dio Hrvatske iz kojeg potječu) povezana s indikatorima aktualne religioznosti u skladu s kontekstualnom teorijom sekularizacije. Nekonzistentnost identifikacije, ponašanja i vjerovanja među studentima sugerira da je na djelu „distancirana crkvenost“, koja uključuje vrlo sporadičnu vezu većine ispitanika s crkvenom organizacijom, a kod nezanemarivog dijela ta je veza, barem trenutno, u prekidu. Postojeća nestabilnost institucionalne religioznosti mladih i studenata može se objasniti tezom o njihanju klatna koje se nakon vrhunca na religijskom polu početkom ovog stoljeća vraća prema centru, a po nekim indikatorima opet ide prema nereligijskom polu. Ključne riječi: studenti, mladi, crkvena religioznost, tradicionalna religioznost, aktualna religioznost.

Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

SAŽETAK Tekst analizira institucionalnu religioznost riječkih studenata te problematizira tvrdnju da je religioznost mladih u Hrvatskoj stabilna i da postaje sve sličnija religioznosti „odraslih“. Autor se u analizi oslanja na dostupne podatke nacionalnih IDIZ-ovih istraživanja te na istraživanje provedeno u prvoj polovici 2015. godine na uzorku studenata osam sastavnica riječkog sveučilišta (N = 635). Nacionalna istraživanja mladih provedena u posljednjih šest godina ukazuju na stabilizaciju aktualne religioznosti u dimenziji religijskih vjerovanja. Istodobno, značajno je smanjena religijska samoidentifikacija i participacija u religijskim obredima, pa su mladi, a posebno studenti u okviru te dobne skupine, opet uvjerljivo najmanje religiozna kategorija u hrvatskom društvu.

265


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

1. Uvod Vezanost ljudi za religiju i crkvu jedna je od najsustavnije istraživanih tema hrvatske sociologije. Opći je zaključak istraživanja da je hrvatsko društvo posljednjih četrdesetak godina prošlo put od društva u kojem, uslijed procesa sekularizacije, dolazi do „problematizacije prisutnosti religije i crkve na grupnoj i osobnoj razini društvenog života“ (Vrcan, 1980.:340-341) do društva koje, u europskim razmjerima, bilježi visoku razinu religioznosti (Črpić i Zrinščak, 2010.; Nikodem i Zrinščak, 2012.). Analitičari globalnih religijskih kretanja uzimaju podatke iz Hrvatske i nekolicine bivših realsocijalističkih zemalja (npr. Poljska, Rumunjska) kao argument rasta institucionalne religioznosti u dijelu Europe. Drugi, oprečan trend smanjenja religioznosti nalaze na njenom zapadu, ali i u dijelu bivših socijalističkih zemalja (istočni dio Njemačke, Češka i Estonija). Neupitno je da je urušavanjem socijalističkog poretka religija preko noći dobila novi tretman u hrvatskom društvu, što je popraćeno iznimnim rastom vezanosti ljudi uz religiju i crkvu. No u generalizacijama na razini zemalja valja biti iznimno oprezan jer se time zanemaruju lokalne i regionalne razlike koje postoje unutar neke zemlje (Boneta i Banovac, 2007.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Trend revitalizacije religije umnožio je broj kritičara sekularizacijske paradigme, pa i doveo do toga da se negdašnje njene perjanice odreknu vlastita doprinosa i svoj prethodni rad proglase pogrešnim (Berger, 2008.), jer stara paradigma ne može objasniti novonastale promjene. Pickel (2009.) pak smatra da je sekularizacijska paradigma još uvijek operabilna, ali kao kontekstualizirana teorija sekularizacije, koja uz modernizacijske promjene uvažava i kulturne specifičnosti pojedine zemlje. U tom je duhu Bruceovo objašnjenje porasta religioznosti kao kulturne obrane, u kojem religijski identitet djeluje u sinergiji s nacionalnim/lokalnim/etničkim identitetom (Bruce, 2011.).

266

Na temelju istraživanja provedenih u Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu (IDIS/IDIZ) možemo rekonstruirati što se s institucionalnom religioznošću zbivalo u hrvatskom društvu u proteklih četrdesetak godina te gdje su u svemu tome mladi1. Dijagnosticirajući religijsku situaciju sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća na uzorku ispitanika iz zagrebačke regije, Vrcan navodi dvadeset značajki vezanosti ljudi uz religiju i crkvu, od kojih ćemo izdvojiti najzanimljivije: usprkos „sistemskom favoriziranju nereligioznosti i ateizma“ na istraživanom području postoji izrazito većinska tradicionalna religioznost, koja se „samo jednim dijelom reproducira kao aktualna vezanost“; religijska je samoidentifikacija većinska, a deklarirani ateisti manjinska pojava; vjernici nisu homogena, nego heterogena skupina, unutar koje su vidljive podskupine različitih razina vezanosti; aktualna je vezanost karakterističnija za ruralne, a manje za urbane prostore; prisutan je trend širenja religijske ravnodušnosti, 1

Specifičnost pozicije mladih u društvu posljedica su: procesa strukturnih i kulturnih promjena koje otežavaju i odgađaju radno, financijsko, stambeno i obiteljsko osamostaljenje, procesa individualizacije, kulturne pluralizacije, traganja za osobnim i kolektivnim identitetom, distanciranja od utjecaja roditelja, težnje za autonomijom u oblikovanju vlastitih stavova i vrijednosti, sklonosti novome i eksperimentiranju, kritičkom odnosu spram hijerarhije i tradicije itd. Navedeni procesi naglašenije utječu upravo na poziciju studentske populacije.


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

U tekstu objavljenom početkom novog milenija Vrcan (2001.) navodi da se u proteklih petnaestak godina dogodila retradicionalizacija hrvatskog društva; da je ono, nasuprot europskog trenda konfesionalne pluralizacije (Giordan, 2010.), postalo monokonfesionalno (katoličko); da religija postaje relevantnom javnom (društvenom, političkom, obrazovnom) činjenicom; da se revitalizira institucionalna religioznost; da se religija nastoji pozicionirati kao „nadsvođujući sistemski i kulturni agregat“; da na mjesto sistemskog favoriziranja ateizma i nereligioznosti dolazi sistemsko favoriziranje teizma i religioznosti; da i dalje religioznost opada s povećanjem veličine naselja, ali da su razlike između najvećih gradova (više od 100.000 stanovnika) i gradova srednje veličine (od 10.000 do 100.000) sve manje te da je religijska socijalizacija uključena u formalnu obrazovnu socijalizaciju (Vrcan, 2001.). Istraživanja otkrivaju da nova slika vezanosti ljudi uz religiju i crkvu uključuje: visoku razinu vjerovanja i samoidentifikacije te masovnu, ali ipak znatno manju aktualnu religioznost. Črpić i Zrinščak (2010.) analizirajući rezultate Europskog istraživanja vrijednosti (EVS) iz 2008. godine nalaze da u Hrvatskoj postoji visoka i stabilna religioznost2. Njene značajke 2008. godine jesu izrazito većinska proširenost konfesionalne (84,3%) i religijske samoidentifikacije (79,0%) te vjerovanja u postojanje Boga (87%). Participacija u crkvenim obredima također je relativno visoka (26,4% tjedno, a 16,2% mjesečno)3, ali ipak znatno manja od pokazatelja iz 1999. godine. Autori primjećuju da je religioznost u prethodnih deset godina uglavnom stabilna, s blagim trendom smanjenja konfesionalnosti i participacije. Črpić i Zrinščak zaključuju: da je Hrvatska zemlja nižeg stupnja sekularizacije od europskog prosjeka; da je religioznost nekonzistentna; da se uočava trend profiliranja dviju skupina – vjerničke i nevjerničke te da je Crkva i dalje „najširi simboličko-identifikacijski okvir“ u hrvatskom društvu. Nikodem je suglasan s Črpićem i Zrinščakom da je religioznost u Hrvatskoj stabilna, ali domeće pitanje hoće li ona takva i ostati u „društvenim uvjetima nestabilne dinamičnosti“ (Nikodem, 2011.:26). 2

Sociolozi su suglasni da je crkvena religioznosti dominantni oblik religioznosti u Hrvatskoj (Vrcan, 2001.; Črpić i Zrinščak, 2010.; Nikodem, 2011.; Nikodem i Zrinščak, 2012.). 3

Slični su rezultati dobiveni i u istraživanju „Modernizacija i identitet hrvatskog društva: sociokulturne integracije i razvoj“ provedenom dvije godine kasnije na nacionalnom uzorku (Nikodem, 2011.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

vjerničke selekcije vjerovanja i erozije religijskog ponašanja (Vrcan, 1980.:339). U istom istraživanju mladi (ispitanici do 24 godine života) u većini indikatora iskazuju najmanju tradicionalnu i aktualnu religioznost. Marinović (1988.), interpretirajući podatke nacionalnog istraživanja provedenog 1985. godine, iznosi sljedeće značajke religioznosti mladih: tri četvrtine konfesionalno se identificira; trećina se religiozno identificira, a petina redovito participira u misama. Dakle mladi su sredinom osamdesetih bili većinski tradicionalno religiozni, ali se ta religioznost vrlo malo reproducira u aktualnu vezanost vidljivu u religijskoj samoidentifikaciji i obrednoj praksi. Drugim riječima, značajan dio mladih udaljio se u svakodnevnom iskustvu od religije i crkve. Marinović Jerolimov (1993.) na temelju istraživanja provedenih 1972. i 1982. godine, a na uzorku građana grada Zagreba, naglašava da se mladi najmanje svrstavaju u religiozne, a najviše u nereligiozne od svih dobnih skupina. Sredinom osamdesetih zaustavlja se trend opadanja te počinje trend porasta religioznosti, naročito među mladima, pa se oni, zaključuje autorica, sve manje razlikuju od ostalih dobnih skupina.

267


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

U prikazu veza sociodemografskih karakteristika i religioznosti nalazimo razlike u naglascima dvaju istraživanja. Te su razlike posljedica toga što su Črpić i Zrinščak orijentirani ka analizi trendova između dvaju provedenih istraživanja (1999. i 2008. godine), a Nikodem se fokusira na prikaz strukture religioznosti u recentnom istraživanju. Črpić i Zrinščak (2010.) naglašavaju da se konfesionalna i religijska identifikacija među mladim ispitanicima povećava, za razliku od starijih dobnih skupina gdje dolazi do smanjenja. Nikodem pak uočava da su mladi skloniji smjestiti se u kategoriju „religiozni na svoj načina“ te da su se skloniji identificirati kao agnostici i ateisti. Črpić i Zrinščak naglašavaju da je crkvena participacija mladih stabilna, dok među starijim generacijama ona opada. Nikodem nalazi da su mladi neredovitiji sudionici u crkvenim obredima od starijih. Zadnje nacionalno istraživanje mladih u okviru kojeg je bila zasebna dionica o religioznosti provedeno je 1999. godine (Radin i sur., 2002.). Interpretirajući rezultate tog istraživanja Marinović Jerolimov (2002.) primjećuje da nereligiozna identifikacija među mladima u dvama analiziranim desetljećima najviše oscilira. Analizirajući trendove promjena religioznosti mladih u Hrvatskoj na temelju triju IDIS-ovih istraživanja (1986., 1999. i 2004.) Marinović Jerolimov i Jokić (2010.) uočavaju drastičnu revitalizaciju religioznosti između prvog i drugog istraživanja, a nakon toga slijedi razdoblje stabilizacije. Indikatori revitalizacije jesu povećanja religiozne identifikacije i, iako u znatno manjoj mjeri, religijske participacije. Udio redovitih tjednih praktikanata udvostručio se, dok se udio apstinenata prepolovio. U obama indikatorima najmlađa dobna skupina (15 – 19 godina) pokazuje se kao najreligioznija, više se od ostalih deklarira uvjerenim vjernicima i najredovitiji su u crkvenoj participaciji, što je povezano s uvođenjem vjeronauka u škole. Nakon završetka srednjeg školovanja participacija slabi, a identifikacija se smanjuje.4 Autori zaključuju da je na temelju navedenih indikatora utemeljeno pretpostaviti da religioznost mladih nije značajno različita od religioznosti odraslih.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nakon tog provedena su tri nacionalna istraživanja mladih (Ilišin i Radin, 2007.; Ilišin i sur., 2013.; Ilišin i Spajić Vrkaš, 2015.) te jedno studenata (Ilišin, 2014.), u kojima je religioznost mjerena s manjim brojem indikatora aktualne religioznosti.5 Recentna istraživanja pokazuju da aktualna religioznost mladih i dalje značajno oscilira. Klatno se nastavilo njihati i sada se kreće prema drugoj strani u odnosu na poziciju početkom stoljeća, jer je među mladima zabilježen značajan trend smanjenja nekih

268

4

Sličnu tendenciju na uzorku američke mladeži nalazi i Arnett (2015.). Statistički značajna veza roditeljske i dječje religioznosti postoji u razdoblju adolescencije (13 – 17 g.), ali potpuno nestaje nakon toga u razdoblju koje on naziva dvojbenim terminom nastajuća odraslost (engl. emerging adulthood). 5

Riječ je o istraživanjima „Mladi i europski integracijski procesi“ iz 2004. godine (Ilišin i Radin, 2007.), „Percepcije i stavovi mladih Hrvatske prema stvarnosti koja se mijenja“, (Ilišin i sur., 2013.) iz 2012. godine, „Potrebe, problemi i potencijali mladih u RH“ (Ilišin i Spajić Vrkaš, 2015.) iz 2014. godine i „Sociološki portret hrvatskih studenata“ iz 2010. godine (Ilišin, 2014). Početno stanje religioznosti mladih u Hrvatskoj utvrđeno je istraživanjem „Položaj, svijest i ponašanje mlade generacije Jugoslavije“ iz 1986. godine (Marinović, 1988.; Goja 2000.), a velike su promjene zabilježene u istraživanju „Vrijednosni sustav mladih i društvene promjene u Hrvatskoj“ iz 1999. godine (Radin i sur., 2002.).


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

dimenzija religioznosti. Koliko se riječki studenti uklapaju u opću sliku religioznosti u Hrvatskoj, koliko u sliku religioznosti mladih, a koliko u sliku religioznosti hrvatskih studenata? U kojoj mjeri religioznost riječkih studenata obilježava unutarnja diskrepancija između tradicionalne i aktualne religioznosti?

2. Metodologija i uzorak Ciljevi ovog rada jesu: (1) prikazati tradicionalnu i aktualnu religioznosti anketiranih studenata te usporediti rezultate s religioznošću na nacionalnoj razini (građana, mladih i studenata); (2) utvrditi vezu između indikatora tradicionalne i aktualne religioznosti te (3) utvrditi vezu sociodemografskih karakteristika i religioznosti. U istraživanju se pošlo od sljedećih hipoteza: H1 Budući da je tradicionalna religioznost u Hrvatskoj konstantno prisutna kao većinska pojava, njeni će pokazatelji (konfesionalna pripadnost, krštenje, odgoj u vjeri i pohađanje vjeronauka) unutar studentske populacije biti većinski prošireni. H2 Indikatori aktualne vezanosti (religijska vjerovanja, religijsko ponašanje i religijska samoidentifikacija) bit će manje prošireni od indikatora tradicionalne vezanosti. H3 Postoje razlike u aktualnoj religioznosti, koje su povezane sa sociodemografskim karakteristikama studenata (spolom, veličinom naselja u kojima su odrasli, obrazovanjem roditelja, dijelom Hrvatske iz kojeg dolaze). H4 Studenti će u svim indikatorima aktualne religioznosti biti manje religiozni od prosjeka mladih i prosjeka opće populacije.

U uzorku (tablica 1.) je više studentica nego studenata, s obzirom na godinu studija prevladavaju brucoši, a trećina je studenata na završnim godinama studija. Najviše je studenata odraslo u manjim mjestima (od 1.000 do 10.000 stanovnika), a podjednak je udio ispitanika iz preostalih triju veličina naselja. Analiza regionalne zastupljenosti otkriva da gotovo dvije trećine ispitanika dolazi iz dviju susjednih županija: Primorsko-goranske i Istarske, petina je iz županija u središnjoj i sjeverozapadnoj Hrvatskoj, desetina iz jugoistočne, a vrlo je mali udio ispitanika iz sjeveroistočne Hrvatske. U daljnjoj statističkoj obradi ispitanici su klasificirani u dvije kategorije bitne za razumijevanje društvenog konteksta u kojem su socijalizirani. U prvu kategoriju 6

U istraživanju su sudjelovali studenti sljedećih sastavnica Sveučilišta u Rijeci (UNIRI): Filozofski fakultet (FFRI), Fakultet za menadžment u turizmu i ugostiteljstvu (FTMU), Građevinski fakultet (GRADRI), Pravni fakultet (PRAVRI), Odjel za fiziku (OFRI), Odjel za informatiku (OIRI), Tehnički fakultet (TEHRI) i Učiteljski fakultet (UFRI). Uzorak na svakoj sastavnici nije bio dovoljan da bismo poopćili rezultate na toj razini, pa su fakulteti klasificirani u dva područja: društveno humanističko i prirodoslovno tehničko. Zahvaljujemo se svim kolegama na navedenim sastavnicama koji su pomogli u provedbi anketiranja.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Terensko anketiranje provedeno je od siječnja do ožujka 2015. godine na prigodnom uzorku (N = 635) studenata riječkog sveučilišta. U anketiranju su sudjelovali studenti osam sastavnica riječkog sveučilišta.6 Za ovu su prigodu rezultati obrađeni u statističkom paketu SPSS 21 na razini univarijantne i bivarijantne analize.

269


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

smjeĹĄteni su ispitanici iz Ĺžupanija u kojima je devedesetih godina dvadesetog stoljeća bilo izravnih ratnih djelovanja (20,0%), a u drugu studenti iz Ĺžupanija u kojima nije bilo izravnih ratnih djelovanja (76,9%). Osim po ratnim djelovanjima te se kategorije razlikuju joĹĄ u dvjema vaĹžnim znaÄ?ajkama. U ratom zahvaćenim dijelovima prisutnija dvoetniÄ?nost Srbi), kojadvoetniÄ?nost je istodobno bila i dvokonfesionalnost (katolici i Hrvatske prije rata(Hrvati bila jei prisutnija (Hrvati i Srbi), koja je istodobno bila i dvokonfesionalnost (katolici i pravoslavni), dok u drugim dijelovima pravoslavni), dok u drugim dijelovima konfesionalnost nije bila marker etniÄ?kih konferazlika sionalnost nije bila marker etniÄ?kih razlika domicilnih skupina. Druga bitna razlika domicilnih Drugaubitna razlika izmeÄ‘u tih podruÄ?ja u razini je 7modernizacije (Boneta, izmeÄ‘uskupina. tih podruÄ?ja razini je modernizacije (Boneta, 2007.). 2007.).7

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 1. Sociodemografske karakteristike ispitanika (%) TABLICA 1. SOCIODEMOGRAFSKE KARAKTERISTIKE ISPITANIKA (%)

SPOL SPOL Ĺ˝ENSKO Ĺ˝ENSKO MUĹ KO MUĹ KO B.O. B.O. DOB( DOB (Ě…Ě…Ě…Ě…Ě…) đ?’™đ?’™) 18 18 – 20 – 20 21 – 23 21 – 23 24 I VIĹ E 24 I VIĹ E B.O. B.O. VELIÄŒINA NASELJA ODRASTANJA DOVELIÄŒINA 1.000 NASELJA ODRASTANJA 1.001 10.000 DO –1.000 0.001 – 100.000 1.001 I–VIĹ E 10.000 100.001 0.001 – 100.000 B.O. OBRAZOVANJE 100.001 I VIĹ E OCA OSNOVNA Ĺ KOLA B.O. TROGODIĹ NJA SREDNJA Ĺ KOLA OBRAZOVANJE OCA ÄŒETVEROGODIĹ NJA SREDNJA Ĺ KOLA OSNOVNA Ĺ KOLA VIĹ A Ĺ KOLA TROGODIĹ NJA SREDNJA Ĺ KOLA FAKULTET B.O. ÄŒETVEROGODIĹ NJA SREDNJA Ĺ KOLA IMOVINSKO VIĹ A Ĺ KOLASTANJE OBITELJI ZNATNO LOĹ IJE OD VEĆINE DRUGIH FAKULTET LOĹ IJE OD VEĆINE DRUGIH B.O.KAO I DRUGI ISTO BOLJE OD VEĆINE IMOVINSKO STANJEDRUGIH OBITELJI ZNATNO ODVEĆINE VEĆINE DRUGIH ZNATNOBOLJE LOĹ IJE OD DRUGIH B.O. LOĹ IJE OD VEĆINE DRUGIH ISTO KAO I DRUGI BOLJE OD VEĆINE DRUGIH ZNATNO BOLJE OD VEĆINE DRUGIH OÄ?evi B.O.i majke ispitanika podjednake

GODINA STUDIJA 60,9 GODINA 59,2 PRVA STUDIJA 60,9 PRVA 59,2 38,4 DRUGA 6,3 38,4 DRUGA 6,3 20,6 ÄŒETVRTA 0,70,7 ÄŒETVRTA 20,6 20,9 PETA 13,9 PETA 20,9 13,9 56,5 1,1 56,5 B.O. 1,1 B.O. 30,6 ZASTUPLJENOST 30,6 REGIONALNA REGIONALNA ZASTUPLJENOST 11,8 ISTRA I PRIMORJE 61,6 11,8 SJEVEROZAPADNA 61,6 ISTRA I PRIMORJE HRVATSKA 1,1 21,7 1,1 JUGOISTOÄŒNA 21,7 SJEVEROZAPADNA HRVATSKA HRVATSKA 9,3 20,8 SJEVEROISTOÄŒNA HRVATSKA 4,3 9,3 JUGOISTOÄŒNA HRVATSKA 37,3 3,1 20,8 B.O. 4,3 SJEVEROISTOÄŒNA HRVATSKA 20,8 OBRAZOVANJE MAJKE 37,3 B.O. 3,1 20,0 OSNOVNA Ĺ KOLA 5,4 20,8 TROGODIĹ NJA OBRAZOVANJE SREDNJA MAJKE 1,1 Ĺ KOLA 8,7 SREDNJA Ĺ KOLA 47,9 20,0 ÄŒETVEROGODIĹ NJA 5,4 OSNOVNA Ĺ KOLA 2,91,1 VIĹ A Ĺ KOLA SREDNJA Ĺ KOLA 14,0 8,7 TROGODIĹ NJA 14,7 FAKULTET 22,9 47,9 ÄŒETVEROGODIĹ NJA SREDNJA Ĺ KOLA 42,7 B.O. 1,1 14,0 VIĹ A Ĺ KOLA 17,82,9 FAKULTET/ODJEL 14,7 FFRI 22,9 FAKULTET 20,6 12,6 1,3 9,3 42,7 FTMU 1,1 B.O. 4,3 17,8 GRADRI FAKULTET/ODJEL 1,6 OFRI 3,0 20,6 OIRI 12,6 FFRI 6,9 12,4 9,3 FTMU 54,31,3 PRAVRI 29,9 30,4 TEHRI 12,6 4,3 GRADRI 6,51,6 UFRI 15,7 3,0 OFRI 0,3 B.O. 0,2 6,9 12,4 OIRI 54,3 PRAVRI 29,9 30,4 TEHRI 12,6 6,5 15,7 UFRI su 0,3 razineB.O.obrazovanja, a u objema kategorijama 0,2

prevladavaju roditelji sa zavrĹĄenom Ä?etverogodiĹĄnjom srednjom ĹĄkolom. U polovini obitelji 7 homogamni obrazovni braÄ?ni obrazac jer oba roditelja imaju istu razinu obrazovanja. postoji Valja imati na umu da u uzorku dominiraju studenti iz dviju (uz Zagreb) najrazvijenijih

hrvatskih Ĺžupanija. Budući da su vrijednostisituaciju i stavovisvoje povezani s razinom modernizacije poNatpoloviÄ?na većina procjenjuje imovinsku obitelji prosjeÄ?nom, a u krajnje jedine regije, treba biti oprezan pri generalizaciji rezultata ovog istraĹživanja na cjelokupnu populaciju hrvatskih studenata. Da postoje znaÄ?ajne razlike izmeÄ‘u religioznosti mladih u pojedinim dijelovima Hrvatske upozorila je Marinović Jerolimov (2002.), jer su mladi iz Istre i Primorja 1999. godine bili manje religiozni od prosjeka.

270

Valja imati na umu da u uzorku dominiraju studenti iz dviju (uz Zagreb) najrazvijenijih hrvatskih Ĺžupanija. Budući da su vrijednosti i stavovi povezani s razinom modernizacije pojedine regije, treba biti oprezan pri generalizaciji rezultata ovog istraĹživanja na cjelokupnu populaciju hrvatskih studenata. Da postoje znaÄ?ajne razlike izmeÄ‘u

7


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

Očevi i majke ispitanika podjednake su razine obrazovanja, a u objema kategorijama prevladavaju roditelji sa završenom četverogodišnjom srednjom školom. U polovini obitelji postoji homogamni obrazovni bračni obrazac jer oba roditelja imaju istu razinu obrazovanja. Natpolovična većina procjenjuje imovinsku situaciju svoje obitelji prosječnom, a u krajnje kategorije svrstava se iznimno malo ispitanika, pa su one u daljnjoj statističkoj obradi povezane s umjerenijim modalitetom.

3. Rezultati i rasprava Konfesionalna samoidentifikacija temeljni je indikator tradicionalne/konvencionalne religioznosti. Šundalić ju definira „kao neinstitucionalizirano pripadanje određenoj vjerskoj zajednici, a koje dobiva više svjetovna obilježja nego religijska“ (Šundalić, 1995.:915). Najizraženiji oblik „svjetovne upotrebljivosti“ konfesionalnosti u nas je njeno izjednačavanje s nacionalnom pripadnošću, što je naglašenije u onim dijelovima Hrvatske gdje je konfesionalnost ključni marker između etničkih skupina (Šagi Bunić, 1983.). Posebice je ta upotrebljivost bila vidljiva u ratu, kada konfesionalna identifikacija postaje najjednostavnijim čimbenikom kolektivne identitetske mobilizacije.8 Stoga je konfesionalnost vrlo nepouzdan indikator religioznosti, iako je neki autori neopravdano koriste kao ključni argument u klasifikaciji religioznosti čak i na razini pojedinih država. Rezultati svih nacionalnih istraživanja, kao i popis stanovništva iz 2011. godine, otkrivaju gotovo opće proširenu konfesionalnu katoličku identifikaciju u Hrvatskoj. Istraživanja konfesionalnosti mladih ne nalaze velike razlike u odnosu na onu opće populacije. U istraživanju riječkih studenata konfesionalna identifikacija postavljena je kao otvoreno pitanje, kod kojeg ispitanici upisuju svoju vjeroispovijest. Iznenađujući rezultati prikazani su usporedno s rezultatima istraživanja konfesionalnosti mladih u Hrvatskoj iz 2012. godine u tablici 2.

KATOLIČKE

UNIRI 2015. 51,5

MLADI HR* 2012. 88,8

KRŠĆANSKE

14,5

-

OSTALE VJEROISPOVIJESTI

3,0

3,1

ATEIST

7,2

3,2

AGNOSTIK

2,7

-

-

3,2

21,1

1,8

NEMA VJEROISPOVIJESTI B.O. *Izvor: Ilišin i sur. 2013.:158

8

Barth s pravom upozorava da u interpretaciji granica između etničkih skupina nisu ključni „petrificirani kulturni markeri“, u ovom slučaju konfesionalne razlike, već društveni akteri koji ih interpretiraju (Barth, 1997.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 2. Koje ste vjeroispovijesti? (u %)

271


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

Rezultati otkrivaju da se nešto više od dvije trećine (68,98%) ispitanika konfesionalno identificiralo, što je znatno manje od nacionalnog prosjeka mladih iz 2012. godine (Ilišin i sur, 2013.). Katolika je neznatno više od polovine anketiranih, a svaki sedmi ispitanik deklarira se kršćaninom. Udio onih koji se ne svrstavaju ni u jednu konfesiju ne razlikuje se bitno od nacionalnog istraživanja. Intrigantna je činjenica da više od petine ispitanika nije odgovorilo na to pitanje. O kojim je ispitanicima riječ? Može li se neodgovaranje interpretirati kao nepripadanje? Ukoliko bi tome bilo tako, onda se za objašnjenje znatno manjeg udjela konfesionalno identificiranih od nacionalnog prosjeka nameću dvije hipoteze. Prva govori o pročišćavanju konfesionalne identifikacije od onih koji je doživljavaju isključivo svjetovno. Bilo bi to iznimno brzo ostvarenje Nikodemova (2011.) predviđanja da će značaj svjetovnog iskazivanja konfesionalnosti slabiti. Promjenama u društvenom kontekstu, vremenskim odmakom od rata i etničkih napetosti konfesionalno kao ključna razlika spram etnički drugačijih gubi na važnosti.9 Druga hipoteza na tragu je dijagnoze riječkog nadbiskupa Devčića, koji smatra da je „vjersko neznanje gorući problem današnjeg svijeta“ (Grce, 2016.). Naime za pretpostaviti je, a kasnije ćemo to i provjeriti, da je dio onih koji nisu odgovorili bio povezan s religijom i crkvom tradicionalnim vezama, ali tu vezu ne zna identificirati u kategorijama konfesije. Vjerojatno se ista logika može primijeniti i na one koji su se definirali kršćanima. Drugim riječima, oni koji su se deklarirali kao kršćani, a i dio onih koji nisu odgovorili, ustvari su katolici koji to ne znaju izreći.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Statistička obrada otkriva da su tri sociodemografske varijable povezane s konfesionalnom identifikacijom: spol (t = 3,84, p < ,001), veličina naselja u kojoj je ispitanik odrastao (C = ,14; p < ,05) i razina obrazovanja majke (C = ,17, p < ,001). Žene se više od muškaraca svrstavaju u konfesionalne, dok se muškarci više svrstavaju u nekonfesionalne i češće ne odgovaraju na to pitanje. Udio konfesionalno identificiranih smanjuje se, a nekonfesionalno identificiranih raste porastom veličine naselja. Trend rasta nekonfesionalnosti s rastom obrazovne razine nalazimo kada je u pitanju obrazovanje majke, ali ne i oca, s tim da je udio nekonfesionalnih u dvjema najobrazovanijim kategorijama identičan.

272

Dodatnim pitanjem provjereno je kojoj vjerskoj zajednici ispitanici pripadaju. Natpolovična većina ispitanika (55,9%) tvrdi da nikada nije pripadala nijednoj vjerskoj zajednici (?!), dok petina (21,7%) tvrdi da pripada. Vrlo je mali udio onih koji tvrde da su pripadali, ali više ne pripadaju (5,4%), a opet relativno veliki udio uzorka (17,0%) ne odgovara na to pitanje. Čak i među onima koji priznaju pripadanje jedva nešto više od polovine navodi da je njihova vjerska zajednica Rimokatolička crkva, dok ostali navode imena župe, crkvenih redove, vjerskih udruga mladih i sl. Očito je da veliki dio anketiranih nije razumio pitanje, odnosno ne prepoznaju Rimokatoličku crkvu kao vjersku zajednicu. Polovica ispitanika koji su se konfesionalno deklarirali tvrde da nisu nikada pripadali nekoj vjerskoj zajednici, a dodatna petina

9

To što se konfesionalna dimenzija kolektivnog identiteta u dijelu javnosti pasivizira, naravno ne znači da nestaje njen potencijal da u novim okolnostima bude nanovo osnovom kolektivne mobilizacije.


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

nije odgovorila na to pitanje (C = ,30, p < ,001). Ispitanici iz ratom zahvaćenih krajeva Hrvatske više od onih drugih tvrde da pripadaju vjerskoj zajednici (t = -2,03; p < ,05).

Iako je je pohađanje vjeronauka gotovo opće prošireno, nalazimo statistički značajne, doduše nejake, ali indikativne veze te varijable s trima sociodemografskim varijablama. Riječ je o vezama sa spolom (t = -2,74; p < ,01), dijelom Hrvatske iz koje ispitanici dolaze (t = -2,15; p < ,05) i veličina naselja (C = ,11; p = ,01). Studenata je dvostruko više nego studentica (12,5% : 6,2%) među onima koji su potpuno apstinirali od vjeronauka. Ispitanici iz ratom zahvaćenih krajeva masovnije su i duže pohađali vjeronauk od onih iz drugih dijelova Hrvatske. Porastom veličine naselja povećava se udio onih koji nisu pohađali te istodobno smanjuje udio onih koji su pohađali vjeronauk čitavo školovanje. Pregled preostalih dvaju indikatora tradicio10

Ančić i Puhovski (2011.) iznose podatak da 93,6% djece u Hrvatskoj polazi vjeronauk u osnovnoj školi, a 75,4% i tijekom srednje škole. Valja naglasiti da u pohađanju vjeronauka u Hrvatskoj postoje znatne regionalne razlike. U ovom su uzorku najzastupljeniji studenti s područja Primorsko goranske i Istarske županije, koje su se po udjelu polaznika vjeronauka nalazili na dnu liste. Njihov je prosjek 78,66% polaznika u osnovnoj, a 63,42% u srednjoj školi (Ančić i Puhovski, 2011.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Prethodni rezultati, koji pokazuju nerazumijevanje pojma vjerske zajednice, potpuno su neočekivani s obzirom na udio ispitanika koji su pohađali školski vjeronauk. Ogromna većina ispitanika u ovom istraživanju bila je uključena u formalnu školsku vjersku obuku.10 Preko dvije trećine (68,0%) pohađalo je vjeronauk tijekom cijelog školovanja, dodatnih 14,8% samo tijekom osnovne škole te 7,7% samo u nižim razredima osnovne škole. Manje od desetine ispitanika (8,7%) nije tijekom školovanja bilo uključeno u formalnu školsku vjersku obuku. Rastom dužine pohađanja vjeronauka raste broj onih koji se konfesionalno identificiraju, a opada udio ateista i agnostika (Cramerov V = ,24; p < ,001). Ipak čudi da se petina (19,7%) ispitanika koji su bili dvanaest godina na vjeronauku nije nigdje konfesionalno svrstala, a samo četvrtina (26,9%) tvrdi da pripada nekoj vjerskoj zajednici (Cramerov V = ,17; p < ,001). Dakle očito je da se pohađanjem vjeronauka kod dijela uzorka nije razvio konfesionalni identitet ni svijest o pripadnosti vjerskoj zajednici. Nakon toga nameće se nekoliko pitanja: je li značajan dio polaznika vjeronauka nakon završene srednje škole doživio konverziju? Je li značajan dio polaznika vjeronauka upisao taj predmet zbog pritiska roditelja, prilagodbe dominantnom obrascu sredine i sl., iako se od početka nisu doživljavali pripadnicima vjerske zajednice čiji su vjeronauk pohađali? Ili je riječ o ignorantskom odnosu prema samom predmetu, kao samo jednom u nizu školskih predmeta, koji se sada manifestira u nezainteresiranosti i neznanju? Konačno, jedna bi se hipoteza mogla smjestiti u kontekst Starkove teorije religijskog tržišta o „lijenosti“ vjernika u društvima u kojima postoji monopol jedne konfesije. Uočeni se paradoksi uklapaju u analizu autorice Potočnik, koja govori o površnoj religijskoj socijalizaciji u kojoj su „obrascima ponašanja kao prazni kodovi, a mladi izvode svoje religijske uloge ne pitajući zašto to čine i koji im je cilj“ (Potočnik, 2007.:374). Nakon svega toga nedvojbeno je da se ni pohađanje vjeronauka ne može samostalno uzeti kao uvjerljiv indikator nečije religioznosti.

273


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

nalne religioznosti (tablica 3.) ukazuje na njihovu većinsku prisutnost, ali i značajnu razliku u proširenosti između njih.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 3. Jeste li: (u %)

274

NE

DA

B.O.

KRŠTENI

10,2

87,2

2,52

ODGAJANI U VJERI

30,9

65,4

3,78

Inicijacija u vjersku zajednicu krštenjem bio je i ostao najprošireniji indikator „religioznosti bez osobne odluke“ u nas. Gotovo identičan postotak, devet od deset ispitanika, prošao je inicijaciju u vjersku zajednicu i kasnije pohađao školski vjeronauk. Ogroman postotak krštenih među ispitanicima pokazuje da je inicijacija u vjersku zajednicu dio normalnog ponašanja u anketiranoj populaciji. Istodobno, tolika proširenost krštenja onemogućuje postojanje značajnih statističkih razlika unutar uzorka. Značajno je manje ispitanika odgajano u vjeri nego što je kršteno. Dakle dio ispitanika krsti svoju djecu, ali ih kasnije ne odgaja religiozno. Još veći dio upisuje djecu na školski vjeronauk, iako ih u obitelji ne odgaja u vjeri. Statistički značajna veza između krštenja i odgoja u vjeri naravno postoji (t = -9,73; p < ,001), pa je tri četvrtine krštenih (73,5%) odgajano u vjeri, ali četvrtina ipak nije. U skupini ispitanika koji nisu kršteni nalazimo nešto veću dosljednost, a konvertitstvo je nešto rjeđe, jer je svaki sedmi (16,4%) odgajan u vjeri. Zanemariv postotak (3,8%) krštenih ispitanika nije polazio vjeronauk u nekom razdoblju školovanja (C = ,48; p < ,001). No ipak je dio odustajao nakon nižih (7,8%), a dio nakon viših (15,0%) razreda osnovne škole. Zanimljivo je da vjeronauk tijekom školovanja pohađa i gotovo polovina (46,2%) ispitanika koji nisu kršteni. I između tih varijabli postoji statistička veza jer se religijska socijalizacija prisutna u obitelji najčešće nastavlja pohađanjem vjeronauka u školi (C = ,43; p < ,001). Četiri petine ispitanika odgajanih u vjeri (82,4%) pohađa vjeronauk tijekom cijelog školovanja. No zanimljivije je da tri četvrtine (76,7%) onih koji nisu imali religijsku obiteljsku socijalizaciju ipak pohađaju vjeronauk u nekim razdobljima svoga školovanja, a više od polovice to čini tijekom cijelog školovanja. Pohađanja vjeronauka ispitanika koji nisu prošli obred kršćanske inicijacije i koje roditelji nisu odgajali religiozno možemo pripisati favoriziranju religije i religioznosti kao dijela društvene normalnosti. Stoga dio roditelja djecu ne odgaja religiozno, ali ih ipak uključuju u vjeronauk, izbjegavajući na taj način rizik njihove stigmatizacije zbog izdvajanja iz grupe (Ančić i Puhovski, 2011.). Odgoj u vjeri povezan je s razinom obrazovanja majke (t = -3,63; p < ,001) na način da povećanjem razine obrazovanja pada udio odgajanih u vjeri, a raste udio onih koji to iskustvo nisu imali. Odgoj u vjeri prisutniji je u ratom zahvaćenim krajevima (t = -2,55; p < ,01), gdje su tako odgajane tri četvrtine, naspram dvije trećine u drugim dijelovima. Možemo zaključiti da su svi indikatori tradicionalne religioznosti povezani s ozračjem u ‹obitelji orijentacije› u anketiranoj populaciji većinski prošireni. Tradicionalna religioznost dio je ozračja većine obitelji, uz nevelike, ali indikativne razlike koje su povezane sa spolom, veličinom naselja, obrazovanjem majke i područjem Hrvatske iz kojeg je ispitanik. Navedene veze otkrivaju da se lagano distanciranje od konvencionalne religioznosti zbiva po obrascu koji je detektirala kontekstualna sekularizacijska teo-


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

rija. Manje od desetine uzorka (8%) nije bilo dodirnuto nijednim od triju indikatora (krštenje, odgoj u vjeri i vjeronauk) u svom djetinjstvu. Budući da u anketiranoj populaciji postoji opća proširenost dvaju indikatora konvencionalne religioznosti (krštenje i pohađanje vjeronauka) te većinska još dva (odgoj u vjeri i konfesionalna identifikacija), preostaje analizirati njihovu reprodukciju u indikatorima aktualne vezanosti. U kojoj se mjeri tradicionalna religioznost iz djetinjstva pretvara u aktualnu u studentskoj dobi? Koliko je onih koji ostaju vezani uz religiju i crkvu, a koliko onih koji se udaljavaju? U kojim se indikatorima aktualne religioznosti zadržala najčvršća vezanost, a u kojima je došlo do najvećeg udaljavanja? Budući da se najveći dio ispitanika konfesionalno identificirao katolicima, pripadnicima religije s najrazrađenijim dogmatskim sustavom, propitivanje njihove dogmatske identifikacije iznimno je važno. Religijska vjerovanja mjerena su pomoću instrumenta koji se sastojao od četiriju indikatora prikazanih u tablici 4. Usporedo su prikazani i rezultati IDIS/Z-ovih nacionalnih istraživanja mladih iz 1985.11 i 1999. godine (Goja, 2000.) te 2012. godine (Ilišin i sur., 2013.). U svim je istraživanjima korišten isti instrument.12 Tablica 4. Religijska vjerovanja (u %) GODINA ISTRAŽIVANJA 1985.* 1999.* POSTOJI BOG 2012.** 2015. UNIRI 1985. 1999. BOG JE STVORIO SVIJET 2012. 2015. UNIRI 1985. 1999. POSTOJE RAJ I PAKAO 2012. 2015. UNIRI 1985. BOG JE IZVOR 1999. MORALNIH PROPISA 2012. I DUŽNOSTI 2015. UNIRI

VJERUJE 19,6 77,2 78,7 53,7 15,0 63,2 62,4 28,4 9,7 50,6 62,3 28,5 13,4 57,2 55,7 30,4

SUMNJA 24,4 15,8 11,0 28,3 19,3 22,2 22,2 36,2 18,2 33,0 24,2 39,1 15,9 26,6 24,9 38,6

NE VJERUJE 56,0 7,0 10,3 16,7 65,7 14,6 15,4 34,0 72,1 16,4 13,5 31,3 70,7 16,2 19,4 29,9

B.O.

1,3

1,4

1,1

1,1

Izvori: *Goja, 2000.; **Ilišin i sur., 2013.

11

Budući da u istraživanju iz 1986. godine nije bilo ove baterije pitanja, koriste se izdvojeni rezultati kategorije mladih u istraživanju „Sociokulturni razvoj“, koje je proveo IDIS 1985. godine (Goja, 2000.). 12

Valja biti svjestan ograničenja usporedbe rezultata jer je nacionalni uzorak mladih uključivao i dio nepunoljetnih ispitanika, koji nisu obuhvaćeni ovim istraživanjem. Moguće je pretpostaviti da odgovori te skupine povećavaju razinu vjerovanja uzorka jer su oni pod većim utjecajem religioznosti roditelja nego je to slučaj sa studentskom populacijom.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

VJERUJETE LI DA:

275


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

Na nacionalnom se planu odnos mladih prema religijskim vjerovanjima stubokom promijenio u devedesetima u odnosu na osamdesete godine prošloga stoljeća. Sredina osamdesetih razdoblje je u kojem je posustala ateizacija društva kroz represiju, ali se još uvijek sistemski favorizira nereligioznost i ateizam. U to vrijeme nijedno od ponuđenih vjerovanja ne prihvaća više od petine ispitanika, a tvrdnju da postoje raj i pakao prihvaća manje od desetine ispitanika. Petnaest godina kasnije sve su tvrdnje natpolovično prihvaćene, a najviše ona o postojanju Boga, u koju vjeruje tri četvrtine ispitanika. Analizirajući daljnji trend na temelju istraživanja iz 2012. godine može se zaključiti da je u segmentu religijskih vjerovanja među mladima na nacionalnoj razini došlo do stabilizacije (Ilišin i sur., 2013.), jer su promjene nakon trinaest godina minimalne.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Vjerovanje riječkih studenata u četiri ponuđene vjerske istine znatno je manje prošireno od nacionalnog prosjeka mladih. Najproširenije, i jedino natpolovično prihvaćeno, je vjerovanje u postojanje Boga. Ipak, značajan udio onih koji ne vjeruju i onih koji sumnjaju (45,0%) dovodi u pitanje dijagnozu koju je Vrcan izrekao prije petnaest godina da je „vjerovanje u Boga postalo gotovo općeprihvaćenim sastojkom svjetonazorske društvene normalnosti“ (Vrcan, 2001.:76). Kod ostalih triju tvrdnji najbrojnija su kategorija oni koji sumnjaju, dok je udio onih koji vjeruju i onih koji ne vjeruju podjednak. Najviše ispitanika ne vjeruje da je Bog stvorio svijet (34,0%), iz čega proizlazi da trećina ispitanika ne dijeli kršćansku ideju Boga. Studenti u sve tvrdnje manje vjeruju, više su neodlučni i više ne vjeruju. U tvrdnje Bog je stvorio svijet i Postoje raj i pakao studenti dvostruko manje vjeruju i dvostruko više ne vjeruju od prosjeka mladih u Hrvatskoj. Usporedba s rezultatima vjerovanja iz EVS-a provedenog 2008. godine moguća je samo u tvrdnji o postojanju Boga jer ostale tri tvrdnje u tom istraživanju nisu bile propitivane. Na nacionalnoj razini (Rimac, 2010.) udio onih koji vjeruju znatno je veći (86,9%), udio onih koji sumnjaju ili ne znaju deset je puta manji (2,8%), a udio onih koji ne vjeruju gotovo je dva puta manji (9,0%) u odnosu na riječke studente. Možemo zaključiti da su riječki studenti, kada su u pitanju temeljna religijska vjerovanja, skeptičniji od prosjeka hrvatske populacije, ali i od prosjeka mladih. T testom za nezavisne uzorke utvrđena je veza triju čestica skale sa spolom, a dviju s dijelom Hrvatske iz koje su ispitanici. Utvrđeno je da u tvrdnje: Postoji Bog (t = -4,27; p < ,001), Bog je stvorio svijet (t = -3,08; p < ,01) i Postoje raj i pakao (t = -3,27; p < ,01) više vjeruju žene nego muškarci. U tvrdnje da je Bog stvorio svijet (t = -3,05; p < ,01) i Postoje raj i pakao (t = -2,92; p < ,001) više vjeruju ispitanici iz krajeva koji su izravno bili zahvaćeni ratom nego iz drugih dijelova Hrvatske. U tablici 5. prikazana je analiza varijance13 koja otkriva veze vjerovanja u tvrdnje Postoji Bog i Bog stvorio svijet14 sa socioekonomskim obilježjima ispitanika. 13

U postupku je najprije proveden test homogenosti varijanci i F-omjer, nakon toga je u slučaju homogenih varijanci proveden Scheffeov, a u slučaju nehomogenih varijanci Tamhaneov test, što je naznačeno u svakoj tablici. Viši rezultat aritmetičke sredine (M) u ovoj tablici znače i veću razinu vjerovanja (1 = ne vjerujem; 2= sumnjam; 3 = vjerujem) 14

276

Identičnu vezu nalazimo i s tvrdnjom Postoje raj i pakao.


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

Tablica 5. Sociodemografske varijable i religijska vjerovanja M

SD

DO 1.000 STANOVNIKA

2,48

,74

1.001 – 10.000 STANOVNIKA

2,45

,74

10.001 – 100.000 STANOVNIKA

2,24

,77

VIŠE OD 100.000 STANOVNIKA

2,38

,76

TROGODIŠNJA SREDNJA ŠKOLA

2,56

,64

ČETVEROGODIŠNJA SREDNJA ŠKOLA

2,46

,73

VIŠA ŠKOLA

2,28

,79

FAKULTET

2,15

,82

DO 1.000 STANOVNIKA

2,18

,82

1.001 – 10.000 STANOVNIKA

1,99

,76

10.001 – 100.000 STANOVNIKA

1,73

,77

VIŠE OD 100.000 STANOVNIKA

1,81

,78

TROGODIŠNJA SREDNJA ŠKOLA

2,22

,78

ČETVEROGODIŠNJA SREDNJA ŠKOLA

1,99

,78

VIŠA ŠKOLA

1,80

,77

FAKULTET

1,74

,78

TROGODIŠNJA SREDNJA ŠKOLA

2,15

,83

ČETVEROGODIŠNJA SREDNJA ŠKOLA

1,93

,77

VIŠA ŠKOLA

1,87

,81

FAKULTET

1,85

,78

df

F

3

4,294*

1,2<3,4

3

7,965**

1,2<4

3

8,788**

1<3,4 2<3

3

7,916*

1<3,4

3

3,366**

1<4

POSTOJI BOG VELIČINA NASELJA (Scheffe)

OBRAZOVANJE MAJKE (Tamhane)

BOG JE STVORIO SVIJET VELIČINA NASELJA (Tamhane)

OBRAZOVANJE MAJKE (Scheffe)

OBRAZOVANJE OCA (Scheffe)

Rastom veličine naselja u kojem su ispitanici odrasli smanjuje se vjerovanje, a raste nevjerovanje. Statistički značajna razlika postoji između ispitanika odraslih u naseljima do 10.000 stanovnika i onih odraslih u većim naseljima. Vjerovanje u dogme opada i porastom obrazovne razine oca i majke. Ispitanici čiji su roditelji obrazovaniji manje prihvaćaju dogme od ispitanika čiji su roditelji manje obrazovani. Utvrđene statističke veze tih varijabli sa sociodemografskim obilježjima ispitanika još jednom pokazuju da su u uzorku prisutni obrasci koji su detektirani kao manifestacije sekularizacijskih procesa. Dodatna provjera opravdanosti prethodnog zaključka izvršena je analizom indikatora religijskog ponašanja ispitanika. Kao pokazatelji religijskog ponašanja odabrano je prakticiranje dvaju činova pobožnosti i učestalost participiranja u crkvenim obredima. Čini pobožnosti kao poželjni, ali ne i obvezni oblici religijskog ponašanja (Vrcan, 1980.) u upitniku su propitivani pitanjima o slavljenju vjerskih blagdana i postu prije njih (tablica 6.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

*p ≤ ,01; ** p < ,001

277


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

Tablica 6. Čini pobožnosti NE

DA

B.O.

SLAVITE LI VJERSKE BLAGDANE?

13,5

83,6

2,9

POSTITE LI PRIJE BLAGDANA?

51,9

45,2

2,9

Slavljenje vjerskih blagdana opće je prošireno u neznatno manjem opsegu od najproširenijeg indikatora tradicionalne religioznosti – krštenja, što je pokazatelj široko prisutne religijski temperirane obiteljske atmosfere. Slavljenje blagdana statistički je povezano s krštenjem (t = -11,77, p < 0,001) i odgojem u vjeri (t = -8,32, p < ,001). No, uz dominantnu tendenciju podudaranja, zanimljivija su odstupanja, i to u vidu proširenosti proslave vjerskih blagdana i među ispitanicima koji nisu bili religijski socijalizirani. Blagdane slavi gotovo polovina (43,8%) onih koji nisu kršteni i preko dvije trećine (70,4%) onih koji nisu odgajani u vjeri. Post prije blagdana puno je manje prisutan u uzorku, a natpolovični dio ispitanih ne prakticira ga. Post je također povezan s krštenjem (t = -6,128, p < 0,001) i odgojem u vjeri (t = -10,168, p < ,001). Prije blagdana poste značajno više oni čija je obiteljska socijalizacija bila impregnirana religijom (59,9%) u odnosu na one koji nisu bili religijski socijalizirani (18,9%). Istodobno je gotovo polovično (40,2%) prošireno nepridržavanje te zahtjevnije norme među onima koji su religijski socijalizirani. Religijsko ponašanje mjereno je i učestalošću odlazaka na misu. Riječ je o „religijskom ponašanju čisto obredne naravi“, središnjem obliku institucionalne religioznosti kroz koji se iskazuje narav veze s vjerskom organizacijom, odnosno postojanje crkvene religioznosti. U tablici 7. paralelno su prikazani rezultati učestalosti odlaska na mise riječkih studenata te nacionalnog istraživanja iz 2010. godine, koje je koristilo gotovo identičnu skalu (Nikodem, 2011.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 7. Koliko često idete na misu? (u %)

278

UNIRI 2015.

HR 2010.*

34,7

8,5

-

12,9

SAMO NA VELIKE BLAGDANE

42,5

40,9

NEKOLIKO PUTA MJESEČNO

14,5

12,8

BAREM JEDNOM TJEDNO

7,4

22,9

B.O.

0,9

-

NIKADA JEDNOM U NEKOLIKO GODINA

* Izvor: Nikodem, 2011.


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

Najviše anketiranih studenata smjestilo se u kategoriju prigodnih – blagdanskih praktikanata, a riječ je o prakticiranju dvaju obreda (o Uskrsu i Božiću). Druga je po veličini kategorija neprakticirajućih, koji nikada ne sudjeluju u obredima. Slijede oni koji misama prisustvuju mjesečno – povremeni praktikanti, a najmanje je onih koji se pridržavaju crkvenog zahtjeva te dolaze na obrede barem jednom tjedno – redoviti praktikanti. Dakle obredna aktivnost anketiranih ponajviše je prigodna, a čak trećina uopće ne participira u obredima. Češća povezanost s religijom i crkvom kroz obrede značajka je samo petine ispitanika. Kada rezultate riječkih studenata usporedimo s učestalošću prisustvovanja obredima cjelokupne hrvatske populacije (Nikodem, 2011.), nalazimo da je u kategoriji redovitih praktikanata tri puta manje, među prigodnima podjednako, a među apstinentima četiri puta više studenata od nacionalnog prosjeka. Dakle riječki su studenti značajno neaktivniji od nacionalnog prosjeka u ritualnoj dimenziji.

15

U istraživanjima mladih (Ilišin i Radin, 2007.; Ilišin i Spajić Vrkaš, 2015.) i studenata (Ilišin, 2014.) korištena je skala s trima modalitetima odgovora: nikad, ponekad i često, dok je u istraživanju iz 2012. godine (Ilišin i sur., 2013.) dodana i četvrta kategorija redovito. U ovom je istraživanju korištena skala koju su koristila i prva dva nacionalna istraživanja (Goja, 2000.), a da bi bila moguća usporedba s ostalim istraživanjima sažeta je tako da zbroj kategorija više puta tjedno, jedanput tjedno i jednom do dva puta mjesečno čine kategoriju često, samo o većim blagdanima odgovara kategoriji ponekad, a ne idem kategoriji nikada, dok je u četveročlanoj skali redovito pribrojeno modalitetu često. 16

S obzirom na naš uzorak, valja imati na umu da su i tada mladi u Istri i Primorju iskazivali znatno manju razinu crkvene aktivnosti od prosjeka (Marinović Jerolimov, 2002.:103).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Što otkrivaju IDIZ/S-ova generacijska istraživanja o trendovima dominikalne prakse među mladima i studentima u posljednjih tridesetak godina?15 Religijsko ponašanje mladih u Hrvatskoj, uostalom kao i cijele populacije, bilježi veliki obrat na prijelazu iz osamdesetih u devedesete godine dvadesetog stoljeća (Marinović Jerolimov, 2002.). U tom se razdoblju broj redoviti(ji)h praktikanata (kategorija često) podvostručuje, te postaje najbrojnija kategorija, a broj se apstinenata prepolovljuje.16 U sljedećem istraživanju (Ilišin i Radin, 2007.) broj redovitih praktikanata na nacionalnoj razini smanjuje se na udio koji je imao u osamdesetima, te opet postaje manji od preostalih dvaju modaliteta. Razlika se prelijeva u rast prigodno prakticirajućih, koji sada čine natpolovični dio populacije. Neznatne promjene, u vidu blagog porasta onih koji su redovitiji praktikanti, vidimo u rezultatima istraživanja iz 2012. godine (Ilišin i sur., 2013.). Rezultati tog istraživanja sugerirali su da je došlo do stabilizacije vjerničke strukture među mladima kada je u pitanju ritualna dimenzija crkvenosti. Međutim velika promjena slijedi u istraživanju provedenom 2013. godine, kada se gotovo podvostručuje udio apstinenata, te oni postaju najbrojnija kategorija.

279


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

Tablica 8. Odlasci mladih i studenata na misu (u %) GODINA ISTRAŽIVANJA

MLADI

STUDENTI

NIKADA

PONEKAD

ČESTO

B.O.

1986.*

45,3

33,2

21,2

0,3

1999.*

20,3

37,4

41,8

0,5

2004.**

24,4

53,6

21,6

0,4

2012.***

23,0

51,2

25,7

0,1

2013.****

42,8

40,0

17,3

-

2010. *****

42,1

36,9

21,1

-

2015. UNIRI

34,7

42,5

21,9

0,9

Izvori: *Goja, 2000.; **Ilišin i Radin, 2007.; ***Ilišin i sur., 2013.; ****Ilišin i Spajić Vrkaš, 2015.; *****Ilišin, 2014.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Je li ta drastična promjena u religijskom ponašanju povezana s promjenom percepcije Crkve, jer u to vrijeme istraživanja bilježe pad povjerenja u nju kao instituciju? U kojoj je mjeri ta promjena povezana sa slabljenjem neformalnog društvenog pritiska i favoriziranja religije i crkve? U svakom slučaju, udio redovitih praktikanata opada te je sad ispod udjela koji je ta kategorija imala sredinom osamdesetih godina u socijalizmu. Iz rezultata navedenih istraživanja nedvojbeno je da se zbivaju velike oscilacije u religijskom ponašanju mladih. Redovitost religijske participacije hrvatskih studenata iz istraživanja provedenog 2010. godine odgovara religijskom ponašanju mladih iz 2013. godine, a jako se razlikuje od onog iz 2012. godine (Ilišin i Spajić Vrkaš, 2015.). Znači li to da je apostaza najprije zahvatila studentsku populaciju, a nakon toga se širi na čitavu generaciju? Može li se govoriti o načelu obrazovne stratificirane difuzije, prema kojem će se promjene koje se događaju danas u najobrazovanijem dijelu mladih sutra preliti na generaciju u cijelosti? Rezultati dominikalne prakse riječkih studenata uklapaju se u one dobivene u istraživanju studentske populacije na razini Hrvatske, uz obrnuti postotak apstinenata i povremenih (blagdanskih) praktikanata, što ih čini neznatno religijski aktivnijima od studentskog prosjeka.

280

Sociodemografske varijable povezane s varijablom dominikalne prakse su spol, obrazovanje majke, veličina naselja odrastanja i dio Hrvatske iz kojeg ispitanik dolazi. T test za nezavisne uzorke otkriva (t = -2,34; p = ,01) da je studentica značajno manje od studenata među nepraktikantima (29,8% : 42,7%). No to ne znači da su studentice redovite praktikantice, i kod njih je dominantan oblik ponašanja blagdanska obredna participacija (47,3%). S rastom majčina obrazovanja smanjuje se udio prigodnih i povremenih praktikanata, a povećava udio apstinenata (C = ,21; p < ,01). U ispitanika čije su majke fakultetski obrazovane najveća su kategorija apstinenti, dok su u ostalim skupinama to prigodni praktikanti. Nanovo se iskazuje razlika između ispitanika iz krajeva zahvaćenih ratnim zbivanjima i ostalih (t = -2,45; p = ,01), na način da se u krajevima koji nisu imali izravnih ratnih djelovanja više apstinira i rjeđe participira u misama.


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

Tablica 9. Veličina naselja i odlazak na misu M

SD

DO 1.000 STANOVNIKA

2,22

,89

VELIČINA NASELJA

1.001 – 10.000 STANOVNIKA

1,98

,91

(Scheffe)

10.001 – 100.000 STANOVNIKA

1,79

,88

VIŠE OD 100.000 STANOVNIKA

1,74

,78

df

F

3

8,207

1 < 3,4

p < ,001

Kakve su veze tradicionalne religioznosti i dominikalne prakse? Koliko se obiteljska religijska socijalizacija u djetinjstvu održava u studentskoj dobi? Analiza veze tradicionalne religioznosti i učestalosti aktualne crkvene participacije otkriva nekonzistentnost u crkvenoj religioznosti ispitanika. Korelacija varijabli konfesionalna identifikacija i dominikalna praksa (C = ,40; p < ,001) potvrđuje prethodno iznijetu tezu da konfesionalna samoidentifikacija nije pouzdan indikator religioznosti. Naime tek svaki deseti deklarirani katolik (10,1%) redovito (tjedno) sudjeluje na misama, svaki drugi (48,62%) samo na velike blagdane, a svaki peti (22,0%) nikada. Najdosljedniji su ateisti, kojih ipak desetina (8,7%) participira na misama, i to samo na velike blagdane. Zagonetna skupina onih koji nisu odgovorili na pitanje o konfesionalnoj identifikaciji u ogromnoj većini apstinira (45,2%) ili participira u obredima samo prigodno na blagdane (32,6%). Na temelju tog indikatora religijskog ponašanja može se zaključiti da najveći dio ispitanika koji se nisu konfesionalno svrstali ima vrlo slabu vezu s vjerskom zajednicom. T testom utvrđene su veze indikatora tradicionalne obiteljske religioznosti i dominikalne prakse. Kršteni (t = -5,659; p < ,001) i odgajani u vjeri (t = -11,857; p < ,001) očekivano su redovitiji praktikanti od nekrštenih i onih koji nisu odgajani u vjeri. Što otkrivaju križanja o konverziji ponašanja u odnosu na obiteljsku atmosferu u djetinjstvu? Dvije trećine ispitanika (75%) koji nisu kršteni nisu ni praktikanti, a oni koji participiraju u obredima to čine uglavnom samo na velike blagdane. Redovitih praktikanata među onima koji su kršteni manje je od desetine (7,6%), većina participira blagdanski (46,2%), a gotovo trećina (30,6%) u potpunosti apstinira. Dakle uključivanje u Crkvu obredom krštenja jest povezano s razlikama u učestalosti religijske participacije, ali nije jamstvo redovitosti kasnijeg religijskog ponašanja.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Analiza varijance (tablica 9.) otkriva smanjenje učestalosti odlazaka na misu i rast apstinencije u svakoj većoj kategoriji naselja prebivališta. Razliku nalazimo između ispitanika iz najmanjih naselja i dviju najvećih kategorija. Redovitih praktikanata tri je puta više među onima iz najmanjih naselja (10,8%) nego među onima iz najvećih naselja (3,2%). Hi kvadrat test ukazao je na, doduše nejaku, indikativnu statističku vezu ispitanikove procjene imovinskog stanja svoje obitelji i učestalosti dominikalne prakse (C = ,17; p < ,01). Veza je u skladu s Inglehartovom tezom o povezanosti egzistencijalne nesigurnosti i religioznosti. Ispitanici koji svoje stanje ocjenjuju lošijim od prosjeka dvostruko su češće redoviti praktikanti od ostalih ispitanika.

281


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

Dva od tri ispitanika koji nisu religijski odgajani (68,04%) nikada ne idu na misu, a nešto više od četvrtine (27,8%) prisustvuje misi povremeno, samo na velike blagdane. Svaki peti religijski odgajani ispitanik (19,9%) apstinent je, a svaki drugi prigodni (blagdanski) praktikant. Petina odgajanih u vjeri prisustvuje misama mjesečno, a desetina tjedno. Obiteljska transmisija (ne)religioznosti nije bila odviše uspješna kada je riječ o (ne)prisustvovanju obredima u studentskoj dobi. Možemo zaključiti da je nedosljednost između obiteljske socijalizacije i aktualnog ponašanja prisutna u objema skupinama, među onima koji nisu i onima koji jesu religijski socijalizirani. Misama prisustvuje četvrtina nekrštenih, petina onih koji ne slave vjerske blagdane i trećina onih koji nisu vjerski odgajani. No vezu s vjerskom zajednicom ogromna većina njih održava samo prigodno – na velike blagdane. U misama nikad ne participira trećina krštenih i petina odgojenih u vjeri. Dakle nezanemariv dio onih koji imaju iskustvo obiteljske religijske atmosfere ima sporadičnu vezu s vjerskom zajednicom ili se od nje otuđio.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Veza između dvaju oblika religijskog ponašanja, odlazaka na mise i slavljenja velikih crkvenih blagdana otkriva daljnje nekonzistentnosti. Svaki sedmi ispitanik (14,29%) koji ne slavi vjerske blagdane ipak u to vrijeme prisustvuje misi, a nešto više od četvrtine (28,1%) onih koji slave vjerske blagdane nikada ne prisustvuje misi. U prvom je slučaju riječ o nereligijskim, vjerojatno konformističkim motivima obrednog ponašanja, a u drugom je slavljenje blagdana izgubilo vezu s institucijom.

282

Pretače li se dogmatska identifikacija u dominikalnu praksu? U kojoj su mjeri ispitanici koji vjeruju povezani s vjerskom zajednicom? Jesu li i koliko oni koji sumnjaju i oni koji ne vjeruju obredno aktivni? U tablici 10. prikazana je analiza varijance za dvije varijable, a sličan je odnos i u preostalim dvjema, gdje veći rezultat aritmetičke sredine znači učestaliju dominikalnu praksu. Kod svih je vjerskih istina vidljivo da njihovim prihvaćanjem raste i redovitost obredne aktivnosti. Što je s konzistentnošću (ne)vjerovanja i ponašanja? Naglasit ćemo samo one postotke koji pokazuju nesklad (ne)vjerovanja i obrednog ponašanja, posebice u rubnim skupinama. Šestina (16,2%) onih koji vjeruju u Boga nikad ne participira u vjerskim obredima, pa možemo zaključiti da je riječ o skupini koju karakterizira „vjerovanje bez pripadanja“ (Davie). Istodobno, najveća skupina u toj kategoriji, nešto manje od polovine (46,6%), vezu s vjerskom zajednicom održava samo u vrijeme velikih blagdana. S druge strane, nešto manje od petine (17,9%) onih koji ne vjeruju u Boga i polovina onih koji sumnjaju (51,4%) participira u obredima, i to većinom na velike blagdane. Je li riječ o kategoriji blagdanskih ritualista koji sporadično pripadaju, ali ne vjeruju? Gledano s aspekta prakticiranja, redoviti praktikanti gotovo apsolutno vjeruju u postojanje Boga (98%), ali kada je u pitanju Božje stvaranje svijeta nesigurnost raste (17,4%). Da postoji Bog vjeruje i desetina nepraktikanata, a još četvrtina nije sigurna. Postojanje raja i pakla najproblematičnija je vjerska istina, u koju ne vjeruje nešto manje od desetine (8,7%), a sumnja desetina (10,9%) redovitih praktikanata. No istodobno u nju vjeruje svaki šesnaesti (6,4%), a nije siguran svaki treći (31,7%) apstinent. Blagdanski praktikanti većinski vjeruju samo u postojanje Boga, dok u sve ostale dogme većinski sumnjaju. Sumnja se u blagdanskih praktikanata kreće od trećine (34,1%) u postojanje Boga do polovine (51,3%) u postojanje raja i pakla.


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

Tablica 10. Religijska vjerovanja i odlazak na misu

POSTOJI BOG (Tamhane)

M

SD

NE VJERUJEM

1,19

,42

NE ZNAM, NISAM SIGURAN

1,64

,62

VJERUJEM

2,34

,90

1,37

,56

2,02

,74

2,54

,96

NE VJERUJEM BOG JE STVORIO SVIJET NE ZNAM, NISAM SIGURAN (Tamhane) VJERUJEM

df

F

2

111,540*

2

117,760*

1 < 2,3 2<3 1 < 2,3 2<3

* p < ,001

Sljedeći je korak u analizi religioznosti studenata religijska samoidentifikacija, odnosno samosvrstavanje ispitanika na kontinuumu vjera – ateizam. U upitniku je korištena petostupanjska skala čiji su polovi uvjereni/a ateist/ica – uvjereni/a vjernik/ica. Čulig, Kufrin i Landripet kreirali su tu skalu u istraživanju „Odnos građana prema članstvu Republike Hrvatske u Europskoj uniji“ (2007.). Taj se instrument čini najprimjerenijim jer ispitaniku na objema stranama skale nudi dva stupnja za samopozicioniranje, za razliku od skale EIV-a, koja na nereligioznoj strani ima dva, a nereligioznoj strani skale samo jedan modalitet, te ne uključuje mogućnost pozicioniranja onih koji su neodlučni. IDIS/Z-ova, najčešće korištena skala u istraživanjima religioznosti u Hrvatskoj, u religioznim modalitetima skale mjeri dodatnu dimenziju – odnos prema vjerskom učenju, a u nereligioznim modalitetima odnos prema religiji, koji se može interpretirati i kao odnos prema vjerskim organizacijama. Rezultati su prikazani u tablici 11., usporedo s rezultatima istraživanja na nacionalnom uzorku iz 2007. godine.

UNIRI 2015.

HRVATSKA 2007.*

UVJEREN/A ATEIST/ICA

14,2

4,2

MNOGO SKLONIJI/JA NEVJEROVANJU NEGO VJEROVANJU

17,5

4,7

NE ZNAM, NE MOGU PROCIJENITI

15,1

8,0

MNOGO SKLONIJI/JA VJEROVANJU NEGO NEVJEROVANJU

30,9

36,6

UVJEREN/A VJERNIK/CA

21,4

46,4

B.O.

0,9

0,1

*Izvor: Čulig, Kufrin i Landripet, 2007.

Natpolovična većina anketiranih studenata smjestila se na vjerničku stranu skale, više u umjereniji nego krajnji modalitet. Nešto manje od trećine ispitanika smjestilo se na drugoj strani skale, također više u umjereniji nego u krajnji modalitet. Dakle nešto više od polovine anketiranih sebe doživljava kao vjernike, a trećina kao ne-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 11. Procijenite svoj odnos prema vjeri

283


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

vjernike. Prije usporedbe17 religijske samoidentifikacije studenata s nacionalnim prosjekom valja primijetiti da rezultati dobiveni istim instrumentom ne odskaču bitno od onih utvrđenih nacionalnim istraživanjima koja su koristila drugačije skale.18 Riječki se studenti u odnosu na opću populaciju u Hrvatskoj značajno manje svrstavaju u vjerničke modalitete, razlika je čak minus 30,7%. U kategoriju uvjerenih vjernika smjestilo se tri i pol puta manje studenata nego ispitanika u nacionalnom uzorku, a istodobno ih je tri i pol puta više u kategorijama u nereligioznom dijelu skale. Razlikuju li se riječki studenti po tome od mladih u Hrvatskoj i od studentskog prosjeka? Prije odgovora na to pitanje valja barem kratko problematizirati trendove religijske samoidentifikacije mladih (tablica 12.) na temelju IDIS/Z-ovih istraživanja, i to podacima u kojima su povezane dvije vjerničke i dvije nevjerničke kategorije u jednu. Tablica 12. Sažeta religijska samoidentifikacija (u %) GODINA ISTRAŽIVANJA

MLADI

STUDENTI

RELIGIOZAN

NEODLUČAN/ RAVNODUŠAN

NERELIGIOZAN

B.O.

1986.*

28,3

23,3

47,2

1,2

1999.*

66,4

19,7

13,6

0,4

2004.**

73,1

16

10,1

0,9

2013.****

59,7

19,1

21,2

-

2010. *****

57,3

24,3

18,4

-

2015. UNIRI

52,3

15,1

31,7

0,9

Izvori: *Goja, 2000.; **Ilišin i Radin, 2007.; ***Ilišin i Spajić Vrkaš, 2015.; ****Ilišin, 2014.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

17

284

Budući da je istraživanje s kojim je moguće, zbog korištenja istog instrumenta mjerenja, uspoređivati rezultate provedeno osam godina prije ovog, nameće se pitanje jesu li usporedbe zbog protoka vremena opravdane. Zbivaju li se u posljednjih desetak godina neke promjene koje mijenjaju prethodnu sliku religioznosti? Ukoliko se pođe od teze da se sitne promjene događaju, ali da je opća situacija nepromijenjena, onda su usporedbe umjesne. No ukoliko se krene od pretpostavke da drastična promjena religijske vezanosti početkom devedesetih nije bila isključivo stabilizacija vjerničke strukture koju je socijalizam egzogeno, ali i endogeno narušio, već i posljedica trenutnih povijesnih okolnosti koje su potencirale religioznost (rat, konfesionalno kao dio kolektivnog identiteta koji „nas“ razlikuje od „njih“), a da promjena okolnosti i protok vremena od traumatičnih događaja ostavljaju tragove i na religioznosti, onda s usporedbama istraživanja između kojih je prošlo toliko vremena treba biti oprezan. Alternativni pristup, kojem u prilog idu i prije izložene promjene religijske participacije mladih, najavljuje promjene u religioznosti stabilizacijom tranzicijskog konteksta (Cifrić, 1995.; Boneta, 2000.; Marinović Jerolimov, 2002.; Nikodem, 2011.). No ukoliko se želi naglasiti religijske razlike studentske u odnosu na opću populaciju i u odnosu na mlade uopće, ne preostaje drugo nego, uz naglašenu rezervu zbog protoka vremena i mogućih promjena koje su se dogodile, usporediti rezultate. 18

Udio religioznih u nacionalnim istraživanjima kreće se između 80 i 90%, a udio nereligioznih između 7 i 14%. Primjerice EVS iz 2008. godine nalazi 79% religioznih, 10% nereligioznih, 4% uvjerenih ateista i 6% odgovara odgovorom „ne znam“ (Črpić i Zrinščak, 2010.). Istraživanje provedeno 2010. godine (Nikodem, 2011.) nalazi 47,2% religioznih u skladu s crkvenim učenjem, 41,6% religioznih na svoj način, 3,8% neodlučnih, 7,1% nereligioznih i 0,3% protivnika religije.


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

Statistička je analiza izdvojila pet sociodemografskih varijabli povezanih s religijskom samoidentifikacijom: spol (t = -4,343; p < ,001); područje studija (t = 2,363; p < ,05); dio Hrvatske iz kojeg ispitanik dolazi (t = -2,00; p < ,05); veličinu naselja i obrazovnu razinu majke. Sukladno nalazima većine dosadašnjih istraživanja (Voas, McAnrew i Storm, 2013.), studentice se češće identificiraju religioznima (59,4% : 42,6%), a manje nereligioznima (25,8% : 41,3%) nego studenti. Studenti su se podijelili u dvije podjednako velike skupine religioznih i nereligioznih, dok je studentica gotovo dva i pol puta više među religioznima nego među nereligioznima. Studenti na fakultetima prirodoslovnog i tehničkog usmjerenja manje se svrstavaju u uvjerene vjernike, a više u uvjerene ateiste od studenata društvenih i humanističkih studija. Prva razlika u religijskoj samoidentifikaciji ispitanika s obzirom na dio Hrvatske iz kojeg potječu je da se oni iz područja s ratnim iskustvom više svrstavaju u religiozne, a manje u neodlučne od onih bez tog iskustva. Druga je razlika vidljiva u strukturi religioznih, gdje se prvi više svrstavaju u krajnju kategoriju uvjerenih vjernika, a drugi u kategoriju onih koji su bliže vjerovanju nego nevjerovanju.

19

Jedini indikator razlike je da oni, uz zagrebačke studente, manje od ostalih zastupaju tradicionalističku interesnu orijentaciju, koja uključuje interes za vjeru i vjerski život, iz čega bi se moglo zaključiti da su manje religiozni od prosjeka.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

„Početno stanje“ sredinom osamdesetih karakterizirala je gotovo polovina nereligioznih ispitanika te neznatno više religioznih nego neodlučnih i ravnodušnih. Rezultati istraživanja iz 1999. pokazuju da je došlo do „bitnog zaokreta od nereligiozne prema religioznoj orijentaciji mladih u Hrvatskoj“ (Goja, 2000.:151). Dvije trećine mladih svrstalo se u religiozne (podjednako u oba modaliteta), što je dva i pol puta više nego sredinom osamdesetih, dok se udio nereligioznih smanjio tri i pol puta. Trend rasta religiozne identifikacije na nacionalnoj razini nastavlja se i u istraživanju iz 2004. godine (Ilišin i Radin, 2007.), kada se u tim kategorijama identificira gotovo tri četvrtine ispitanika, a udio nereligioznih pada na desetinu. U ovom istraživanju kategorija uvjerenih vjernika postaje najveća u uzorku. U istraživanju iz 2013. godine (Ilišin i Spajić Vrkaš, 2015.) udio se religioznih smanjuje ispod udjela koji je ta kategorija imala 1999. godine, a njena se unutarnja struktura mijenja u korist religioznih koji ne prihvaćaju sve što njihova vjera uči. Istodobno se udio nereligioznih udvostručuje, a u njemu se opet pojavljuje, u prethodnim istraživanjima gotovo iščezla, kategorija protivnika religije. Sličnu distribuciju nalazimo i u istraživanju studenata iz 2010. godine (Ilišin, 2015.), uz veći udio neodlučnih nego ravnodušnih u srednjoj kategoriji. Nažalost, u prikazu tih rezultata ne nalazimo razlike u religioznosti po sveučilištima, pa ne možemo znati jesu li se tada riječki studenti razlikovali od hrvatskog studentskog prosjeka.19 Riječki su se studenti u istraživanju iz 2015. godine više smjestili u dvije kategorije nereligioznih (+13,3%), a manje među neodlučne (-9,2%) i među dvije kategorije religioznih (-5,0%) od studentskog prosjeka iz 2010. godine. Dakle mladi se znatno manje identificiraju religioznima, a više nereligioznima od cjelokupne hrvatske populacije. Riječki se studenti pak još više identificiraju nereligioznima, a manje religioznima od studentskog prosjeka i prosjeka mladih.

285


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

Tablica 13. Sociodemografske varijable i religijska samoidentifikacija

VELIČINA NASELJA (Scheffe)

OBRAZOVANJE MAJKE (Tamhane)

M

SD

DO 1.000 STANOVNIKA

3,53

1,29

1.001 – 10.000 STANOVNIKA

3,32

1,37

10.001 – 100.000 STANOVNIKA

3,02

1,37

VIŠE OD 100.000 STANOVNIKA

3,16

1,35

TROGODIŠNJA SREDNJA ŠKOLA

3,66

1,19

ČETVEROGODIŠNJA SREDNJA ŠKOLA

3,36

1,35

VIŠA ŠKOLA

3,07

1,31

FAKULTET

3,03

1,46

df

F

3

3,508*

1>3

3

5,133**

1 > 3,4

*p < ,05; **p < ,01

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Analiza varijance otkrila je vezu veličine naselja i obrazovanja majke s religijskom samoidentifikacijom (tablica 13.). Vidljivo je da religioznost opada s porastom veličine naselja, a statistički značajna razlika postoji između ispitanika iz najmanjih naselja i onih srednje velikih. S porastom majčine razine obrazovanja smanjuje se religiozna samoidentifikacija, a razlika postoji između studenata čije su majke najniže razine obrazovanja i onih čije su majke završile višu i visoku školu. U kategoriji ispitanika čije su majke najslabije obrazovane tri je puta više religioznih nego nereligioznih, dok je u kategoriji najobrazovanijih između njih minimalna razlika. Zanimljivo je da statistička veza nije utvrđena kada je u pitanju obrazovanje oca, što ponovno upućuje na važniju ulogu majki u religijskoj socijalizaciji djece.

286

Relativno visoka korelacija (C = ,47; p < ,001) postoji između varijabli konfesionalne20 i religijske identifikacije. Usprkos utvrđenoj vezi i dalje stoji zaključak da konfesionalnu identifikaciju ne treba uzimati kao pouzdan, a pogotovo ne kao neupitan indikator religioznosti. Naime više od trećine (38,9%) konfesionalno identificiranih ne svrstava se ni u jedan od dvaju religioznih modaliteta, a petina (21,51%) se smješta u nereligiozne modalitete. Nešto više od trećine (37,8%) iz kategorije onih koji nisu odgovorili na pitanje o konfesionalnosti svrstali su se u nereligiozne, nešto manje od polovine u religiozne (44,4%), a najmanje (15,6%) u neodlučne. Najdosljedniji su oni koji se nisu konfesionalno identificirali, koji su se većinski (88,9%) smjestili u dva nereligiozna modaliteta, a zanemarivo (3,2%) u one sklonije vjerovanju. T test nalazi statistički značajne razlike i s preostalim dvama indikatorimaa tradicionalne obiteljske religioznosti: krštenjem (t = -4,726; p < ,001) i odgojem u vjeri (t = -13,165; p < ,001). U obama mjerenim indikatorima ispitanici koji imaju iskustvo religijske socijalizacije imaju višu aritmetičku sredinu u odgovorima od onih koji nisu imali to iskustvo. Gledajući postotnu distribuciju primjetna je konverzija ispitanika 20

Varijabla je zbog korektnosti statističke obrade dekodirana i sažeta iz šest u tri kategorije: konfesionalno identificirani, konfesionalno neidentificirani i oni koji nisu odgovorili na to pitanje.


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

u odnosu na izloženost (ne)religijskoj socijalizaciji u obitelji, i to u obama smjerovima. Trećina ispitanika koji nisu kršteni (32,8%) svrstala se među religiozne, dok se neznatno manje krštenih (29,8%) svrstalo u nereligiozne. Nešto više od petine (22,1%) onih koje roditelji nisu odgajali u vjeri svrstava se u religiozne, a nešto manji postotak odgajanih u vjeri (18,5%) svrstava se u nereligiozne. Sudeći po tom indikatoru, (ne)religijska obiteljska socijalizacija utječe na (ne)religioznu identifikaciju u godinama adolescencije, ali nikako nije riječ o neupitnoj evoluciji tradicionalne religioznosti u aktualnu. Sličan se zaključak nameće i nakon analiza veze pohađanja vjeronauka i religijske samoidentifikacije (C = ,41; p < 001). Očekivano, identifikacija u religijskim modalitetima raste, a u nereligijskim pada kako raste duljina pohađanja školskog vjeronauka. Primjerice tri četvrtine (72,7%) onih koji nisu nikad pohađali vjeronauk svrstava se u nereligiozne, a dvije trećine (63,7%) onih koji su ga pohađali tijekom cijelog školovanja svrstavaju se u religiozne. Zanimljivo da je religiozna identifikacija natpolovična jedino u toj kategoriji, a u njoj nalazimo i petinu (21,6%) onih koji se deklariraju nereligioznima te sedminu (14,7%) neodlučnih. Ispitanici koji su pohađali vjeronauk samo tijekom osnovnoškolskog školovanja podjednako se svrstavaju u religiozne (42,4%) i nereligiozne (41,3%). Statistička analiza utvrdila je jaku vezu između religijske samoidentifikacije i odlazaka na misu (tablica 14.). Najveću dosljednost identifikacije i ponašanja nalazimo u uvjerenih ateista, gdje najmanje ispitanika (8,9%) u ponašanju odstupa od svoje deklaracije, i to tako što misi prisustvuju na velike blagdane. To čini i znatan dio ispitanika (40,5%) među umjerenijom kategorijom nereligioznih, dok je zanemariv udio onih koji to čine često. Najveći dio neodlučnih prigodno (60,6%), blagdanski participira, dok ih trećina potpuno apstinira. Kategorija umjerenih vjernika također većinski participira prigodno (61,69%), slijede oni koji to čine mjesečno i apstinenti. Povremeni praktikanti najveća su skupina u kategoriji uvjerenih vjernika (33,3%), slijede prigodni pa tek onda redoviti praktikanti. Desetina ispitanika u toj kategoriji potpuni su apstinenti, što sugerira da je riječ o skupini koju karakterizira religijski identitet, ali ne i pripadanje vjerskoj zajednici. Dakle relativna redovitost (mjesečna i tjedna) obredne participacije natpolovično je prisutna samo u kategoriji uvjerenih vjernika.

NIKADA

SAMO NA VELIKE BLAGDANE

NEKOLIKO PUTA MJESEČNO

BAREM JEDNOM TJEDNO

UVJERENI/A ATEIST/ICA

91,1

8,9

0,0

0,0

MNOGO SKLONIJI/JA NEVJEROVANJU NEGO VJEROVANJU

57,7

40,5

0,9

0,9

NE ZNAM, NE MOGU PROCIJENITI

32,9

60,6

5,3

1,2

MNOGO SKLONIJI/JA VJEROVANJU NEGO NEVJEROVANJU

13,9

61,9

20,6

3,6

UVJEREN/A VJERNIK/CA

10,4

28,9

33,3

27,4

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 14. Religijska samoidentifikacija i dominikalna praksa

= 364,668; df = 12; C = ,61; p < ,001

287


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

Jake statističke veze utvrđene su između religijske identifikacije i svih četiriju indikatora religijskog vjerovanja: postoji Bog (C = ,71), Bog je stvorio svijet (C = ,62), postoje raj i pakao (C = ,62) i Bog je izvor moralnih principa (C = ,61), a u tablici 15. prikazane su dvije veze. Uvjereni su vjernici jedina kategorija koja natpolovično prihvaća sve četiri vjerske istine, a vjerovanje u postojanje Boga jest okosnica svrstavanja u kategoriju uvjerenih vjernika. U tu vjersku istinu vjeruju gotovo svi uvjereni vjernici, dok u preostalim trima dogmama nalazimo osipanje, jer ih prihvaća manje od tri četvrtine ispitanika iz ove kategorije. Četiri petine ispitanika sklonijih vjerovanju nego nevjerovanju također većinski vjeruju u postojanje Boga, ali istodobno i većinski sumnjaju u preostale tri tvrdnje. Rezultati govore u prilog tezi o disoluciji vjerovanja u onom dijelu uzorka koji se svrstava među vjernike, posebice umjerenijeg modaliteta. No očito vjerovanja selektiraju ne samo „umjereni“ vjernici već i oni koji sebe definiraju uvjerenim vjernicima. Sumnja u postojanje Boga karakteristika je najvećeg dijela neodlučnih ispitanika, ali i onih sklonijih nevjerovanju nego vjerovanju. Istodobno, dio neodlučnih ispitanika sklon je vjerovati u Božje postojanje, a nijedan nije sklon tu ideju odbaciti. Tablica 15. Religijska samoidentifikacija i vjerovanje u boga (u %) NE VJERUJEM

SUMNJAM

VJERUJEM

POSTOJI BOG UVJERENI/A ATEIST/ICA

83,3

15,6

1,1

MNOGO SKLONIJI/A NEVJEROVANJU NEGO VJEROVANJU

27,0

55,0

18,0

NE ZNAM, NE MOGU PROCIJENITI

0,0

73,7

26,3

MNOGO SKLONIJI/A VJEROVANJU NEGO NEVJEROVANJU

0,0

17,7

82,3

UVJERENI/A VJERNIK/ICA

0,7

0,7

98,5

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

BOG JE STVORIO SVIJET

288

UVJERENI/A ATEIST/ICA

97,8

2,2

0,0

MNOGO SKLONIJI/A NEVJEROVANJU NEGO VJEROVANJU

59,5

36,0

4,5

NE ZNAM, NE MOGU PROCIJENITI

31,6

58,9

9,5

MNOGO SKLONIJI/A VJEROVANJU NEGO NEVJEROVANJU

13,5

51,0

35,4

UVJERENI/A VJERNIK/ICA

4,5

23,1

72,4

p < ,001

U preostale tri tvrdnje neodlučni ispitanici većinski sumnjaju, a u većem postotku ne vjeruju nego vjeruju. Ispitanici skloniji nevjerovanju većinski odbacuju tri vjerske istine te u puno većem postotku sumnjaju nego vjeruju. Uvjereni su ateisti gotovo apsolutnu suglasnost uspostavili odbacivanjem tvrdnje o Božjem stvaranju svijeta, pa se može utvrditi da je to okosnica tog samosvrstavanja. Najveće raspršenje u toj skupini vezano je uz tvrdnju o postojanju Boga. U „nevjerničkom“ dijelu uzorka uvjereni ateisti iskazuju najveću konzistentnost identifikacije i vjerovanja. Udio onih koji tvrdnje odbacuju i sumnjaju u kategoriji sklonijih nevjerovanju podudaran je udjelu onih koji u njih sumnjaju i vjeruju u kategoriji onih sklonijih vjerovanju.


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

4. Zaključna razmatranja

Analiza rezultata istraživanja na uzorku riječkih studenata potvrdila je prvu hipotezu, da je tradicionalna religioznost dio društvene normalnosti obiteljskog ozračja u anketiranoj populaciji. Ogromna većina ispitanika u djetinjstvu je bila povezana s religijom i crkvom: inicirani su u vjersku zajednicu obredom krštenja, obiteljska je socijalizacija bila temperirana religijom, pohađali su školski vjeronauk te se natpolovični dio konfesionalno identificira. No veze između tih pokazatelja otkrivaju i indikativne otklone. Vjeronauk su pohađali i ispitanici koji nisu prošli obred inicijacije i koje roditelji nisu odgajali religiozno. Nadalje, pitanja o konfesionalnoj identifikaciji i pripadanju vjerskoj zajednici otkrila su da značajan dio anketiranih, usprkos iskustvu formalne i neformalne religijske socijalizacije, ne prepoznaje vlastitu konfesionalnost i tvrdi da nikada nije pripadao nijednoj vjerskoj zajednici, što govori o upitnosti sadržaja njihove veze s vjerskom zajednicom. Za objašnjenje te neočekivane pojave može se iskoristiti parafraza maksime iz Starkove teorije religijskog tržišta. U društvu gdje postoji monopol jedne religije pripadanje se dominantnoj vjerskoj zajednici podrazumijeva i „odrađuje po automatizmu“ te nerijetko ostaje nedomišljeno. Kao i u svim prethodnim istraživanjima potvrđeno je da su indikatori aktualne vezanosti manje prošireni od indikatora tradicionalne vezanosti, čime je potvrđena i druga hipoteza istraživanja. Za razliku od Arnettovog istraživanja (2015.), svi su indikatori tradicionalne vezanosti statistički povezani s onima aktualne vezanosti, što ukazuje na značaj religijske socijalizacije za aktualnu vezanost uz religiju i crkvu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociološke analize institucionalne religioznosti kao dominantnog oblika religioznosti u hrvatskom društvu u proteklih četrdesetak godina nalaze s jedne strane blagi rast, ali i relativnu konstantnost u indikatorima tradicionalne religioznosti te s druge drastičan rast u indikatorima aktualne religioznosti u devedesetima. Tradicionalna je religioznost bila i ostala većinski proširena u hrvatskom društvu, dok je aktualna od marginalne pojave postala, u segmentima vjerovanja, identifikacije i prigodnog participiranja na misama, dijelom društvene normalnosti. Iako su mladi i u vrijeme socijalizma iskazivali većinsku tradicionalnu religioznost u nekolicini indikatora, ipak su u odnosu na druge dobne skupine bili najmanje i tradicionalno i aktualno vezani uz religiju i crkvu. Nova slika religioznosti mladih od devedesetih godina dvadesetog stoljeća nadalje uključuje daljnje širenje aktualne vezanosti, pa se mladi sve manje razlikuju od drugih dobnih skupina. Autori su na temelju podataka prikupljenih do 2010. godine zaključili da je na djelu stabilizacija religioznosti u hrvatskom društvu uopće (Črpić i Zrinščak, 2010.), pa tako i religioznosti mladih (Marinović Jerolimov i Jokić, 2010.). Međutim istraživanja provedena od 2010. godine na dalje na populaciji mladih (Ilišin i sur., 2013.; Ilišin i Spajić Vrkaš, 2015.) detektiraju nove promjene u religioznosti. Dolazi do značajnog pada u indikatorima aktualne vezanosti, participacije u obredima i religijskoj samoidentifikaciji, što nije dijagnosticirano u istraživanjima „odraslih“, pa se nameće zaključak da se mladi ponovno počinju značajno razlikovati od prosjeka populacije. Nacionalno istraživanje studentske populacije (Ilišin, 2014.) utvrdilo je da studenti u većini indikatora iskazuju slabiju, a u nekim indikatorima i znatno slabiju aktualnu religioznost od prosjeka populacije mladih.

289


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

No nedosljednost između obiteljske (ne)religijske socijalizacije i aktualne (ne)religioznosti prisutna je u objema skupinama, onih koji jesu i onih koji nisu religijski socijalizirani. Obiteljska i formalna školska religijska socijalizacija imaju znatan utjecaj na kasniju identifikaciju, ali nisu jamstvo religioznosti u studentskoj dobi. Vjerovanje u postojanje Boga najprošireniji je indikator aktualne religioznosti, kao i najprihvaćenija od četiriju ponuđenih vjerskih istina. No nevjera i sumnja u Božje postojanje karakteristika je gotovo polovine uzorka, pa vjerovanje u Boga nije opće mjesto svjetonazorske društvene normalnosti, barem kada je u pitanju studentski uzorak. Puno manje prihvaćanje ponuđenih religijskih istina od studenata u odnosu na prosjek populacije, kao i u odnosu na mlade u hrvatskom društvu, govori o slabijoj studentskoj religioznosti u domeni vjerovanja. Različita razina prihvaćanja pojedinih dogmi, većinska sumnja i nevjerovanje u tri od četiri ponuđene vjerske istine pokazatelj su disolucije vjerovanja. Kada je riječ o religijskoj participaciji u misama, dominiraju blagdanski praktikanti, a slijede apstinenti, dok je redovitih praktikanata iznimno malo. Redovitije prisustvovanje misama neatraktivno je za većinu studenata, tako da najveći dio ostaje povezan s crkvom samo prigodno, blagdanski. Vidljivo je da se religioznost usvojena kroz obiteljsku religijsku socijalizaciju kasnije iskazuje u većini kao povremena, blagdanska obredna aktivnost ili kao (trenutni?) prekid veze s vjerskom zajednicom. Dakle obiteljska se religijska socijalizacija u vrlo maloj mjeri reproducira kao redovito religijsko ponašanje. Anketirani studenti natpolovično vjeruju u Boga i natpolovično se identificiraju vjernicima, ali sporadično slijede crkvene zahtjeve za dominikalnom praksom, što je simptom krize crkvene religioznosti, odnosno naznaka postojanja „pomaka od društveno-eklezijalne religioznosti prema subjektivnoj“ (Baloban i Črpić, 2000.:274-275).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Razlike u religioznosti povezane su i s sociodemografskim karakteristikama studenata, što govori u prilog trećoj hipotezi. Spol, obrazovanje majke, a u manjoj mjeri i oca, veličina naselja u kojima su odrasli i dio Hrvatske iz kojeg dolaze statistički su povezani s većinom indikatora religioznosti. Usprkos tome što te veze nisu pretjerano jake, one govore u prilog postojanju sekularizacijskih simptoma, koji su povezani s modernizacijskim promjenama u društvu i različitim regionalnim društvenim kontekstima u kojima se odvijala socijalizacija ispitanika.

290

Potvrđena je i četvrta hipoteza, da su riječki studenti u svim indikatorima aktualne religioznosti manje religiozni od prosjeka mladih, koji su opet manje religiozni od prosjeka opće populacije. Nakon iznimnog porasta crkvene religioznosti u devedesetima, koji je u velikoj mjeri bio obilježen i potaknut društvenim i političkim promjenama, izgleda da u drugom desetljeću ovog stoljeća dolazi do zaustavljanja tog procesa, i njegovog pada, barem kada je riječ o mladima. Kao da dividende koje je Crkva naplaćivala zbog suprotstavljanja komunizmu (Ferrari, 1995.) u mladim generacijama gube na vrijednosti. Mladi, a posebno studenti u okviru njih, opet su najmanje religiozna skupina u hrvatskom društvu u svim mjerenim indikatorima crkvenosti. Nekonzistentnost identifikacije,


Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

Valja na kraju još jednom naglasiti i ograničenja ovog istraživanja zbog kojih treba biti oprezan pri generalizaciji njegovih rezultata. U uzorku prevladavaju ispitanici iz dviju hrvatskih regija koje su po razini modernizacije i sekularizacije znatno iznad hrvatskog prosjeka i u kojima je revival religioznosti bio manje entuzijastičan nego drugdje (Vrcan, 2001.; Jerolimov Marinović, 2002.; Boneta i Banovac, 2007.). Regionalne razlike u institucionalnoj religioznosti povezane su s etničkom i konfesionalnom strukturom sredine, iskustvima međuetničkih odnosa, koji se često percipiraju upravo kroz konfesionalne razlike. No usprkos tome nalazi istraživanja komparirani s prethodnim IDIS/Z-ovim istraživanjima upućuju na jasne trendove smanjenja crkvene religioznosti među mladima. Religioznost mladih i studenata nije stabilizirana, pitanje je može li se tako nešto uopće i očekivati u kontekstu suvremenog društva. Postojeća se nestabilnost može shvatiti kao njihanje klatna koje je u socijalizmu bilo na strani većinske nezainteresiranosti mladih za aktualne oblike crkvene religioznosti, da bi se devedesetih godina zanjihalo na suprotnu stranu, pa je došlo do drastičnog porasta religijske samoidentifikacije, prihvaćanja religijskih vjerovanja i religijske participacije. U drugom desetljeću ovog stoljeća, kao posljedica „nestabilne društvene dinamičnosti“ (Nikodem), klatno se opet vraća, što se očituje u opadanju u svim indikatorima institucionalne religioznosti među mladima i studentima.

Literatura 1. Ančić, B. i Puhovski, T. (2011). Vjera u obrazovanje i obrazovanje u vjeri. Stavovi i iskustva nereligioznih roditelja prema religiji i vjeronauku u javnim školama u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Forum za slobodu odgoja. 2. Arnett, J. J. (2015). Emerging Adulthood. The Winding Road from the Late Teens Through the Twenties. Second Edition, Oxford: Oxford University Press. 3. Baloban, J. i Črpić, G. (2000). Određeni aspekti crkvenosti. Bogoslovska smotra, 70 (2): 257-290.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

ponašanja i vjerovanja sugerira da je i dalje na djelu religija a la carté (Dobellaere), koja uključuje vrlo sporadične veze s crkvenom organizacijom. Stoga nije neutemeljeno o studentskoj religioznosti govoriti kao o „distanciranoj crkvenosti“ (Baloban i Črpić, 2000.), pa čak i o trendu „dekonfesionalizacije“ (Pickel, 2010.). Ostaje otvorenim pitanje hoće li se studenti koji su marginalizirali ili potpuno pasivizirali svoju vezu s religijom i crkvom u sljedećim etapama svog životnog puta (sklapanje braka i odgoj djece) tu vezu ponovno postaviti u svoje preferencije, kao što su to utvrdili Wilson i Sherkat (1994., prema Halliday Hardie, Pearce i Lundquist Denton, 2016.). Drugi mogući scenarij jest onaj koji također na uzorku mladih detektira Ozorak kada govori o adolescenciji kao razdoblju u kojem dolazi do procesa polarizacije, pa „jako religiozni postaju još religiozniji, dok ostali postaju manje religiozni“ (Ozorak, 1989., prema Halliday Hardie i sur, 2016.:153). Trend „profiliranja populacije na vjerničku i nevjerničku“ na nacionalnom uzorku iz 2008. godine nalaze i hrvatski sociolozi Črpić i Zrinščak (2010.:21). Ukoliko je tome tako, onda slijedi da se to profiliranje zbiva i kao generacijski jaz, u kojem dolaze do izražaja sve veće generacijske razlike u institucionalnoj religioznosti.

291


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

292

4. Barth, F. (1997). Etničke grupe i njihove granice, U: Poutignat Philippe i StreiffFenart Jocelyne (Ur.). Teorije o etnicitetu. Zemun – Beograd: Biblioteka XX vek – Čigoja štampa, str. 211–279. 5. Berger, P. (2008). Desekularizacija sveta: opšti pregled, u Berger Peter L. (Ur.). Desekularizacija sveta. Oživljavanje religije i svetska politika. Novi Sad: Meditteran Publishing, str. 11-30. 6. Boneta, Ž. (2000). »Stabilizacija vjerničke strukture i/ili njihanje klatna – religioznost u Istri: prilog socio-religijskoj karti Hrvatske«. Revija za sociologiju, 31 (3-4): 133–152. 7. Boneta, Ž. (2007). Konfesionalnost i (dez)integracija višeetničkih područja. Migracijske i etničke teme, 23 (4): 409-422. 8. Boneta, Ž. i Banovac, B. (2007). Religioznost i nacionalizam na hrvatskoj periferiji – veliki scenariji za male zajednice. Migracijske i etničke teme, 23 (3): 163-184. 9. Bruce, S. (2011). Secularization. In Defence of an Unfashionable Theory. Oxford: Oxford University Press. 10. Cifrić, I. (1995). Vjernička struktura u tranzicijskom kontekstu hrvatskog društva. Društvena istraživanja, 4 (6): 819-836. 11. Črpić, G. i Zrinščak, S. (2010). Dinamičnost u stabilnosti: religioznost u Hrvatskoj 1999. i 2008. godine. Društvena istraživanja, 19 (105-106): 3-27. 12. Čulig, B.; Kufrin, K. i Landripet, I. (2007). EU + ? – Odnos građana Hrvatske prema pridruživanju Republike Hrvatske Europskoj uniji. Zagreb: FF press & B.a.B.e. 13. Ferrari, S. (1995). Novo vino i stari mjehovi. Tolerancija, pravo i religija u suvremenoj Europi. Društvena istraživanja, 4 (20): 801-817. 14. Giordan, G. (2010). (Ur.). Annual Review of the Sociology of Religion. Volume 1: Youth and Religion. Leiden, Boston: Brill. 15. Goja, J. (2000). Neki aspekti religioznosti hrvatske mladeži 1986. i 1999. godine. Politička misao, 37 (1): 148-160. 16. Grce, M. (2016). Vjersko neznanje gorući problem. Novi list, rujan 2016. 17. Halliday Hardie, J.; Pearce, L. D. and Lundquist Denton, M. (2016). The Dynamics and Correlates of Religious Service Attendance in Adolescence. Youth & Society, 48 (2): 151-175. DOI 10.1177/0044118X13483777. 18. Ilišin, V. i Radin, F. (2002). (Ur.). Mladi uoči trećeg milenija. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu i Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. 19. Ilišin, V. i Radin, F. (2007). (Ur.). Mladi: problem ili resurs. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. 20. Ilišin, V. i Spajić Vrkaš, V. (2015). Potrebe, problemi i potencijali mladih u Hrvatskoj. Istraživački izvještaj. Zagreb: Ministarstvo socijalne politike i mladih Zagreb. 21. Ilišin, V. (2014). (Ur.). Sociološki portret hrvatskih studenata. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. 22. Ilišin, V.; Bouillet, D.; Gvozdanović, A.; Potočnik, D. (2013). Mladi u vremenu krize. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Friedrich Ebert Stiftung. 23. Marinović, D. (1988). Mladi i religija, U: Nenad Fanuko i sur. (Ur.). Fragmenti omladine. Zagreb: RK SSOH i IDIS, str: 183-198.


24. Marinović Jerolimov, D. (1993). Religioznost, nereligioznost i neke vrijednosti mladih, U: Bahtijarević Štefica (Ur.). Prilozi izučavanju nereligioznosti i ateizma 2. Zagreb: IDIS, str. 87-136. 25. Marinović Jerolimov, D. (2002). Nereligioznost u Hrvatskoj 1968-1990, U: Ilišin, V. i Radin, F. (Ur.). Mladi uoči trećeg milenija. Zagreb: IDIZ i Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, str. 79-124. 26. Marinović Jerolimov, D. i Jokić, B. (2010). Religion and Youth in Croatia, in: Giordan Giuseppe (Ed.). Annual Review of the Sociology of Religion. Volume 1: Youth and Religion. Leiden, Boston: Brill, p. 307-327. 27. Nikodem, K. (2011). Religija i crkva. Pitanja institucionalne religioznosti u suvremenom hrvatskom društvu. Socijalna ekologija, 20 (1): 5-30. 28. Nikodem, K. and Zrinščak, S. (2012). Croatia’s Religious story; The Coexistence of Institutionalized and Individualized Religiosity, in: Pollack, D.; Müller, O. and Pickel, G. (Eds.). The Social Significance of Religion in the Enlarged Europe. Secularization, Individualization and Plurakization. Farnham, Burlinhton: Ashgate, p. 207-227. 29. Pickel, G. (2009). Secularization as a European Fate? – Results from the Church and Religion in an Enlarged Europe Project 2006, in: Pickel, G. and Müller, O. (Eds.). Church and Religion in Contemporary Europe. Results from Empirical and Comparative Research, 89-122. 30. Pickel, G. (2010). German Youth: Neither Participants nor Partakers in Religion?, in: Giordan, G. (Ed.). Annual Review of the Sociology of Religion. Volume 1: Youth and Religion Leiden, Boston: Brill, p. 251-287. 31. Potočnik, D. (2007). Socio-Economic Basis for Religious Socialization and Youth Issues in Croatia, in: Ott Michale R. (Ed.). The Future of Religion: Toward a Reconciled Society. Leiden, Boston: Brill, p. 365-383 32. Rimac, I. (2010). Komparativni pregled odgovora na pitanja u anketi Europskog istraživanja vrednota 1999. i 2008. Bogoslovska smotra, 80 (2): 425-525. 33. Šagi-Bunić, T. J. (1983). Katolička crkva i hrvatski narod. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 34. Šundalić, A. (1995). Konfesionalna pripadnost - religijsko ili političko obilježje. Društvena istraživanja, 4 (20): 911-926. 35. Voas, D.; McAndrew, S. and Storm, I. (2013). Modernization and the gender gap in religiosity: Evidence from cross-national European surveys. Köln Zeitschrift fur Soziologie und Socialpsychologie, 65 :259–283. DOI 10.1007/s11577-0130226-5. 36. Vrcan, S. (1980). Između ortodoksije i apostaze: vezanost ljudi za religiju i crkvu kod nas, U: Vušković, B. i Vrcan, S. (Ur.). Raspeto katoličanstvo. Zagreb: Naše teme, str. 273-343. 37. Vrcan, S. (2001). Vjera u vrtlozima tranzicije. Split: Glas Dalmacije – Revija Dalmatinske akcije.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ž. Boneta: Klatno se i dalje njiše. Institucionalna religioznost riječkih studenata

293


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 265-294

Izvorni znanstveni rad

Željko Boneta Faculty of Teacher Education in Rijeka, Rijeka, Croatia e-mail: zboneta@uniri.hr

The Pendulum is Still Swinging. Institutional Religiosity of Students in Rijeka Abstract The article analyzes institutional religiosity of students in Rijeka. It questions the claim that the religiosity of young people in Croatia is stable and is becoming increasingly similar to the religiosity of “adults.” The author’s analysis relies on the available data from the national IDIZ (Institute for Social Research in Zagreb) research, and the research conducted in the first half of 2015 on a sample of eight components of the University of Rijeka (N = 635). National surveys conducted on young people in the last six years have indicated a stabilization of the actual religiosity in the dimension of religious beliefs. However, at the same time, religious self-identification and participation in religious ceremonies have been significantly declining. Young people, especially students within this age group, are by far the least religious category in the Croatian society.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Research conducted on a sample of students in Rijeka has shown a wide prevalence of traditional religiosity, yet lower in comparison to the results on the national scale. Adherence to religious practice is equally distributed throughout the sampled students in Rijeka, whereas indicators of religious beliefs and religious self-identification are significantly lower than the national average of their peers. Statistical analysis has shown that the socio-demographic characteristics of participants (gender, size of their hometown, parents’ education and the region of Croatia they are from) are linked to the indicators of actual religiousness in accordance with the contextualized theory of secularization. Inconsistencies in identification, behaviour and belief among students point to a “distanced ecclesiality” which involves a very sporadic relationship between most respondents and the Church and for a non-negligible part of them this connection has been, at least temporarily, cut off. The current instability of institutionalized religiousness in young people and students can be explained by the swinging pendulum, which, after having reached the religiousness peak at the beginning of this century, is now going back to the center and, according to some indicators, even approaching the non-religious position.

294

Key words: students, youth, church religiosity, traditional religiosity, current religiosity.


DOI 10.5673/sip.54.3.5 UDK 325.25(497.115) Pregledni rad

Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits Besim Gollopeni University of Mitrovica “Isa Boletini”, Prishtina, Republic of Kosovo e-mail: besim.gollopeni@gmail.com ABSTRACT Migrations of population have been an integral part of the society throughout history. Countries with low levels of economic development like Kosovo are emigration countries, while immigration countries are those countries that have developed economies and social and political stability. Kosovar emigration until the beginning of the second half of the 20th century was individual migration (male workforce) headed to major industrial centres of the former Yugoslavia, whereas after the 1970s, it spread to European countries. Unfavourable economic and political situation is one of the main causes of Kosovar emigration. According to the population census (2011), approximately 30% of the general population of Kosovo live abroad. Remittances from emigration play an important role in the development of Kosovo. However, there are also negative aspects of emigration such as the loss of young population, the loss of skilled population, gender and age disbalance in the country of origin etc. By analyzing the statistical data and various studies, using analytical, historical, comparative and demographic methods, this paper aims to investigate the time periods of emigration, socio-demographic features of Kosovar emigration, emigration according to the municipalities of Kosovo, destinations of emigration, motives, losses and benefits of emigration. Key words: migrations, host society, motives, losses, benefits.

The migrations of the population are component part of social evolution. Migration from one place to another one, constitute one of the global problems the world is facing. Migration from undeveloped countries such as the Middle East, Asia, Africa and the Western Balkan countries towards developed countries (Europe and USA), took an important place. They become part of the daily agenda of global policy making, as they took a deserved place and in scientific aspect. In this context, Kosovar society has no exception. Taking into account the historical aspect, there are various sources about the Kosovar emigrations since the time periods of Albanians emigration (arvanitas) in Greece, (arberesh) in Italy, Bulgaria, Romania, Russia, Dalmatia, Srem and later on to other countries.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1. Introduction

Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

295


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 295-314

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Before the World War II, and nearly two decades later (up to 70s), many Kosovo Albanians emigrated to large industrial centres of the region such as: Serbia, Macedonia, Slovenia, Croatia and Bosnia and Herzegovina, in order to find job and ensure better living conditions, since on that time Kosovo was economically undeveloped. According to the data of the Association of Employment in 1963, from Kosovo have been working in other territories of the former State 11,058 employees, out of them 3827 in Macedonia or 35%, from this year in this former republic the number of employees began to decrease while growing up in Serbia, Slovenia and Croatia. In 1966 this number decreased to 4039 employees, with nearly 70% working in Serbia, with the tendency of evident decrease after this year (Islami, 2012). Kosovar emigrants until the 1960s were labourer, unskilled and were engaged in hard works such as black metallurgy, construction, mining, mines, etc. The status of Kosovo Albanian emigrants remains the same situation for decades to come. Around 1980s the Kosovar guest workers were mainly young men without families. They were coming mainly from rural and poor areas. They was working on unskilled work places and often living in barracks with foreign workers (Dahinden, 2005).

296

During the first years of the existence of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia (SFRY) (1945-64), as well as other socialist countries in the Balkans, Eastern Europe and the Soviet Union - SFRY was closed regarding the emigration abroad. However, this was not the case for many Kosovo Albanians. Many Kosovo Albanians migrated massively to Turkey, especially during the beginning of 1960s at the top of the repressive policies of ruthless chief of Serbian security Aleksandar Rankovic (Haxhikadrija, 2009). The next wave of migration was related to the political decision of the Yugoslav Federation to open its borders for emigrants, which was accompanied by launching of (national) economic liberal reforms (1965). Statistics show that since the 1960s there is a tradition of the Kosovo Albanians population to emigrate. The habit and various tendencies of emigration trends can be explained by several sociopolitical factors, (Blaku, 1996; Blumi, 2003). The Yugoslav government had made repeated attempts to initiate talks with Turkey and Albania about the admission of some of Yugoslaviaâ&#x20AC;&#x2122;s Muslim population mainly Turks and Albanians and showed readiness to conclude such arrangements and to cover the costs and compensations. A plan for resettling 200,000 Muslims from Yugoslavia to Turkey was drafted in Ankara in July, 1938. (Bjelajac, 2008) The beneficiaries of this agreement were to be some 40,000 families of â&#x20AC;&#x153;Yugoslav Muslimsâ&#x20AC;?. According to the draft the resettlement programme was to be completed within six years (1939-44) (Bjelajac, 2008). This plan was re-initiated in the 1950s and was implemented by the ruthless minister of interior Aleksandar Rankovic. This group of migrants was destined to become permanent migrants from the onset as most of them sold their properties in Kosovo before settling permanently to Turkey (Gashi et al., 2012). The next phase occurred in 1998 during the outbreak of the war in Kosovo, which led to a phase of mass emigration to Europe and other countries. Between March and June 1999, an estimated 850,000 refugees fled into neighbouring Albania, Macedonia and Montenegro, threatening wider regional instability (Haxhikadrija, 2009). Some 200,000 people were internally displaced or homeless inside Kosovo itself. While the majority of refugees remained in Albania, Macedonia, Montenegro and


B. Gollopeni: Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits

approximately 90,000 of them â&#x20AC;&#x201C; by total (Miall et al., 2010) moved to over 25 countries around the world through legal arrangements (Gashi, et al. 2012). And finally, the final stage of migration was after 2000. In 2014 / 15, according to the statistics of KAS about 100 000 Kosovo citizens is considered that have emigrated. This research, through the use and analysis of official statistics and compering different studies, contributes on the presentation of migration according to the time periods, socio-demographic characteristics of the Kosovar emigration, and destinations of Kosovar emigration. After analyzing the migration based on evidences and studies, this research gives response to the questions as: What are the main causes of Kosovar emigration? What are the losses from emigration? And what are the benefits of Kosovar emigration for the Kosovo state and society?

2. Kosovar emigration during 1950 - 2015 Kosovar emigration took place throughout the XX century. In the first half of the XX century, Kosovar emigration was component part of the agenda of the Yugoslav and Turkish state. At this time, the migration of the Kosovar population in Turkey was permanently - no return. In most cases, emigrants sold their ownerships and immigrated to Turkey as part of the agreement between Yugoslav state and Turkey (see above). During 50s and 60s, the Kosovar population has migrated to the region countries, to ensure a better family welfare, as these countries were rich and needed work force. After 60s, the migrations of Kosovar population were extended toward European Union countries, United States and less in other faraway countries. The data of census for the period after 1960, show that the emigration of Kosovo has an important place in society. (See the chart).

Source: KAS, Kosovar migration, 2014, pg. 24.

Source: KAS, Kosovar migration, 2014, pg. 24. According to the presented data, the huge number of Kosovar emigrated during the 90s and especially in 1999. During the 90s, Kosovar emigrations were increased as a result of

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Graph No 1. Graph 1. External migrationofofKosovo Kosovo society in the second period XXbeginning and beginning XXI century External migration society in the second period of XXofand of XXI of century

297


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 295-314

According to the presented data, the huge number of Kosovar emigrated during the 90s and especially in 1999. During the 90s, Kosovar emigrations were increased as a result of deterioration of political and socio-economic situation. The 90s will be remembered for a long time in the collective Kosovar memory and beyond as Kosovo emigration years. Many young people in this period, living in anxiety and fear because of the political circumstances and the difficult economic situation, choosing emigration as the only alternative for a better life and welfare. In the early 90s, under the violent measures by Serbian occupiers, most of the Kosovo Albanian workers were fired, pupils and students were expelled from school banks, hospitals were closed, and the prominent Kosovar intellectuals were arrested and prosecuted, thus paralyzing the social life of the Kosovar society. In 90s the only University in Kosovo (University of Pristina) was closed, the size of family was subject of limitations and ethnic Kosovars were “non grata” (undesirable) persons regarding the jobs in public institutions. Human Rights Watch noted that persecution “forced emigration of some 350,000 Kosovo Albanians over the next seven years”. Members of the nationalist elite among Kosovar students were increasingly prosecuted and forced to leave Kosovo (Malcolm, 1999). On the other hand, Kosovar youth was persecuted and arrested to be sending to the military service of Serbia, therefore, to send to the wars in Croatia and Bosnia and Herzegovina. The Kosovar Albanian youths, to escape participation in the military service of the Serbian state and their representation in the wars in the region were forced to seek asylum in European countries and elsewhere. In 1999, the state of Serbia committed all Serbian police and army, to evict (move) the society of Kosovo abroad the border, to Albania, with the aim of ethnic cleansing and occupation of Kosovo. After the liberation of Kosovo, many Kosovar citizens expelled from Kosovo, were returned back to start a new life, however, there were refugee who did not return to Kosovo. By August 1999, 850,000 Albanian refugees returned to Kosovo and around 100,000 ethnic Serbs from Kosovo, approximately half of the ethnic Serbian population in Kosovo, fled to Serbia (Elsie, 2011) and north of Kosovo.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

According to the census of population, households and housing in Kosovo (2011), from Kosovo have emigrated 380.8261 persons (overall migration balance was -15.9). In relation to the resident population in Kosovo, according to the population census, 21.4% of the population was living outside of Kosovo2. However,

298

1

Clarification; ASK has made the prognosis for the population that has migrated and that from Kosovo since 1969-2011. As representative value KAS in the necessary calculations has taken the average value of the natural increase, the number 153 978 of children born abroad. Thus, the number of emigrated Kosovar population and with the Kosovar origin (1969-2011) is estimated to be around 703 978 inhabitants. 2

I quote KAS: According to official data collected from the questionnaire S1, the number of people (Those born in Kosovo only) WHO HAD emigrated from Kosovo Were 380,826 people. In relation to the resident population in Kosovo, according to these data, 21.4% of the population living abroad. For international migration, the Following tests are made based on the number of persons registered WHO during the month of April 2011.


B. Gollopeni: Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits

this data even though official, are not true and this findings are supported among others by numerous critics of professionals of this field that took the population census (2011), leaving out of the census, a large number of non resident population (Diaspora)3 in Kosovo. Such a non-compliance with data on the number of emigrants acknowledges itself the Kosovo Agency of Statistics. I quote; â&#x20AC;&#x2DC;â&#x20AC;&#x2122;the Kosovo Agency of Statistics (KAS) is aware that the number of emigrants is greater, given that some of them during the population census did not have relatives to provide information on the number of members of the households that previously emigrated from Kosovoâ&#x20AC;? (KAS, 2014). Whereas, the latest wave of emigration from Kosovo, was after 2000 and spatially in late of 2014 and early 2015, where, according to estimations of the respective institutions, for around 6 months, approximately 100,000 Kosovar citizens left Kosovo, emigrating to European countries and wider. In the latest wave of emigration, beside others social and economic factors, the major influence was the political situation (political stoppage), six months after the political central elections (2014) in Kosovo, the local institutions were not established (government and parliament), thus causing a loss of hope for the citizens of this country, that in a near future there may be social and economic progress.

3. Emigration by Kosovo municipalities

3

Clarification; in the population census (2011), the population living and working abroad is left outside of the registration process. During the registration a quite simply questionnaire was designed, with few questions and the questionnaire was not mandatory to be implemented on the field, thus leaving the possibility to the will and desire of the registrants the field. The population Census, denied the right for the registration of children born abroad, as was the fact that others fulfilled the data for persons or families living abroad, and in this cases there were no relatives who would give these data, so they remained without being registered, thus can be a very large number of migrants.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kosovo consists totally of 38 municipalities and they are distributed throughout Kosovo. All municipalities of Kosovo are involved in emigration, and mostly suburban and rural municipalities. The undeveloped countries are mainly emigrant countries, while developed countries are immigrant countries. Considering the economic development aspect, Kosovo throughout XX century but even then, was considered as one of the most underdeveloped countries in the region and Europe, therefore, necessarily means that it is an emigration country. Regarding the degree of migration by Kosovo municipalities, where there are differences of migration, some municipalities have higher rates of migration and some other lower. See the graph;

299


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 295-314

Graph No. 2. Graph 2. The number of emigrant population by municipalities in Kosovo (2011) The number of emigrant population by municipalities in Kosovo (2011)

Source: KAS, 2014.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Source: KAS, 2014.

300

Data shown above by the census (2011) indicate that the municipalities with higher Data shown above by the census (2011) indicate that the municipalities with higher rates of rates of migration (in absolute numbers) are; Prishtina, Gjakova, Mitrovica and Sumigration (in absolute numbers) are; Prishtina, Gjakova, Mitrovica and Suhareka. Three first hareka. Three first municipalities are part of the largest municipalities in Kosovo, municipalities are part of the largest municipalities in Kosovo, therefore, it is normal to have the therefore, it is normal to have the largest absolute number of migration on the one largest absolute number of migration on the one hand, and on the other hand, these hand, and on the other hand, these municipalities have been among most industrimunicipalities have been among most industrialized municipalities of Kosovo up to 1990, in alized municipalities of Kosovo up to 1990, in which after 1991, the factories were which after 1991, the factories were closed and workers were dismissed of their jobs. As closed and workers were dismissed of their jobs. As mentioned above, also a large mentioned above, also a large part of the population, in particular the workforce was forced to part of the population, in particular the workforce was forced to seek work abroad, seek work abroad, in Europe and elsewhere. Meanwhile, the Municipality of Suhareka is a in Europe Meanwhile, Municipality of Suhareka is a economic middle middle sized and of theelsewhere. municipalities of Kosovo the for numerical population and average sized of the municipalities of Kosovo for numerical population and average ecogrowth, but, one of the municipalities with high levels of emigration. This municipality, except nomic growth, but, one of the municipalities with high levels of emigration. that it had the same fate with other municipalities, regarding the closure of factoriesThis and municipality, except that it hadauthorities, the samethere fateiswith other inmunicipalities, regarding dismissal of workers from Serbian a tradition migration, and this perhaps theled, closure of factories andand dismissal workers from Serbian authorities, is has especially during 90s later to of migrate a large number of youths, to the there countries a tradition in migration, and this perhaps has led, especially during 90s and later to where they had their relatives. Another fact that makes the Municipality of Suhareka to have migrate a degree large number of youths, to average the countries where they relatives. such a high of migration (above the of Kosovo) is the facthad thattheir the municipality Another fact that makes the Municipality of Suhareka to have such a high degree of has managed to register and collate data on migration (Gollopeni, 2015). migration (above the average of Kosovo) is the fact that the municipality has manBased on the analysis of data on emigrants in relation to 1,000 inhabitants in Kosovo during agedwere to register and collate data on migration 2015). per 1,000 inhabitants. See(Gollopeni, table; 2011 218.84 emigrants Based on the analysis of data on emigrants in relation to 1,000 inhabitants in Kosovo 4 4 during 2011 were 218.8 emigrants per 1,000 inhabitants. See table;

Clarification: the number of emigrants per 1000 inhabitants in Kosovo might be much higher ore approximately same with Suhareka municipality, as if there were registered all emigrants, as was mentioned above.

5

4

Clarification: the number of emigrants per 1000 inhabitants in Kosovo might be much higher ore approximately same with Suhareka municipality, as if there were registered all emigrants, as was mentioned above.


B. Gollopeni: Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits

Table 1. The number of emigrants per 1,000 resident inhabitants in Kosovo Number of emigrants Total population

X=

K

380,826 1,739,825

X 1.000 =

218.8

In 2011, the degree of emigration in Kosovo was 218.8 emigrants per 1.000 inhabitants.

International migration balance for 2011 was -142 (or -142 migrants in 1000 inhabitants) (KAS, 2014). Although this number of emigrants is very high, it does not reflect the real situation of emigrants per 1,000 inhabitants, knowing the fact that a considerable number of emigrants remained outside the population census and as such the population census (2011) had its own deficiencies. The most real situation about the number of emigrants in Kosovo, we have in the municipality of Suhareka because this municipality for the first time in Kosovo in 2009 had established the Directorate for Diaspora, which directorate later on had made the update of data on emigrants for each settlement and family separately. Also, during the population census in Kosovo (2011), this municipality included in the census process the Diaspora, therefore, the data for Diaspora from this municipality are more realistic than in other municipalities of the Kosovo. This fact is also admitted by KAS, appreciating very high the work done in the municipality of Suhareka during the census. This made the municipality of Suhareka to have the highest rate of migration than the average of Kosovo. See table; Table 2. The number of emigrants in the Municipality of Suhareka per 1,000 resident inhabitants Number of emigrants Total population

X=

K

28.418 88.126

X 1.000 =

322.5

The municipality with the highest negative balance of international migration is Suhareka - 40.2, (KAS, 2014). The analyzed data also show that in the municipality of Suhareka are 322.5 emigrants per 1,000 inhabitants, spread in different countries of the World. According to the analyzed data, it appears that the municipality of Suhareka is one the municipalities of Kosovo with high level of emigration and with emigration degree higher than the average of Kosovo. On the other hand, there are the municipalities with smaller degree of migration, which are; the Municipality of Ranilluga, Partesh and Mamusha. Characteristic of these municipalities with small-scale migration is the fact that these municipalities as such are established by the decentralization process in Kosovo after 2000, and are municipalities with small number of inhabitants, and at the same time are populated by minority communities (Serbs, Turks, etc.) so the migration of the population of minority communities (excluding the Serbian community), compared to the majority community, has been in a lower scale.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

In 2011, the degree of emigration in Suhareka was 322.5 emigrants per 1.000 inhabitants.

301


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 295-314

4. Destination of Kosovar emigrations Destination or selection of the immigrant country is characteristic of all types of migration. Although, depending on the social, economic and political situation in which the society is, migration aims to move to more developed countries, which guarantee a better and prosperous living. After the Second World War, main destination of Kosovar emigrants were countries in the region, whereas later on (after 60s), Western Europe countries5. The better part of the society has immigrated to European countries 96% (1971) while, the rest part to other countries. Within European countries most Kosovar workers where immigrated in the Federal Republic of Germany (74.7%), Austria 8.6%, Switzerland 5.9% and France 4.2%. According to the census of 1981 Germany was the first country with workers immigrants from Kosovo (51.9%), while Austria and France kept approximate the number of 1971, but it was increased the number of workers from Kosovo to Switzerland (from 5.9 in 1971 to 32.1% of all workers abroad) (Islami, 2012). This trend of migration destination of Kosovars continued for decades later. This is 17.1% of the total household population represented in the survey sample which suggests (subject to survey imitations) that the population of Kosovo would be about one sixth larger if these people not had left Kosovo, or if they all were willing to return. More than one fourth (27.0%) of emigrants left between 2005 and 2009, and 22% left in each of the two five-year periods before that (SOK, 2011). According to the census (2011), Germany remains one of the main destination of Kosovar emigrants (35.25%), followed by Switzerland with (22.94%), Italy 7.26%, Austria 5.61%, Sweden 5.14%, US 3.53%, etc. See table;

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Table 3. Emigration by states (10 leading countries of destination) expressed in percentage.

302

Ten (10) leading countries

%

Germany

35.25

Switzerland

22.94

Italy

7.26

Austria

5.61

Sweden

5.14

USA

3.53

France

3.25

England

2.79

Belgium

2.07

Slovenia

1.78

other

10.38

Source: KAS, Kosovar Migration, 2014

5

Clarification; here is excluded the displacement of Albanians in Turkey (before and after 1950).


B. Gollopeni: Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits

Countries like Germany and Switzerland are among the countries with the largest number of Kosovar immigrants since 1971 respectively 1981 up to 2011, however, both these countries have recorded an overall decrease of migrants compared to previous periods, which composed 51.9% Germany and 32.1% Switzerland (1981) of all workers abroad Kosovo. During the past two decades, Kosovo migrations evolved in many countries of the world such as; Italy, Sweden, USA, France, England, Belgium, Slovenia, etc., allowing the creation of Kosovar Diaspora everywhere. Unlike Kosovo where the main destination of migrations are Germany and Switzerland, main destination of the Albania migrations (World Bank, 2008) are Greece, Italy, Germany, Canada, Turkey, France, United Kingdom.

Until the 80s, Kosovar emigrations were of individual character (workforce). From 90s, with the deterioration of the political situation in the first place and the social and economic situation afterwards (90), Kosovar emigrants began to take their families into exile, thus, extending from the individual migrant into family one. In this form are created the preferences for immigration countries. Eg today, Kosovo municipalities are identified in emigration countries, such as: in Germany are mostly emigrants from the region of Prishtina, Mitrovica and Vushtrra, then, in Switzerland are mostly emigrants from the municipality of Gjakova, Gjilan and Suhareka, etc. So, the migration in the Kosovo context and creation of Diaspora across the World is like a chain consisting of its own links, where each link is linked to another one. So, each Kosovar citizen who has migrated before, after a period of time, has pulled away even other relatives (family, friends, etc.), thus, creating the Kosovar diasporas in the World.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Characteristic of migration is selection of the immigration country. How it comes to the selection of immigrant country?! Any individual, group or families, before migrating, makes an analysis of the countries in which they are interested to migrate and for one reason or another, select the country that is considered most appropriate. Before migrating, each social category takes into account some indicators such as the place that offers better conditions for living, the country that recognizes immigrants and allows easier opportunities for regulating the documentation, relations with relatives in the immigrant country, easiness on employment and high income, knowledge of the host language, and other indicators. The study conducted with 497 emigrants in Kosovo (face to face), namely in the municipality of Suhareka, points out that on the selection of the immigrating country the emigrants have taken into account the better living conditions 40.2% in the immigrating country, then emigrants who migrated for family reunion 39.6%, reunion with friends and relatives 6.1%, easier documentation providing (residence and work permit) 3.4%, closeness with the place of birth 0.2%, and other reasons 10.5% (Gollopeni, B., 2015). All these of forms of migrations are an integral part of the migration of Kosovo society. While, the above-mentioned all indicators are determining the selection of the immigrating country (state), also for other migratory societies everywhere in the world, with some differences.

303


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 295-314

5. Demographic and socio-economic characteristics of Kosovar emigrants Demographic characteristics of migrations have a special importance both for the emigrating and immigrating country. Migrations have effect on gender and age debalance, and also other social, economic, political and cultural processes of society. The emigration of Kosovar society, involves mainly the young generation of the population, the workforce. The particularity of Kosovar emigration by age groups and gender is that, until the early of 90s have migrated mostly the young people (workforce) dominated by males who look for work to ensure the existence of their families left in Kosovo. The deterioration of the political and economic situation in the 90s and particularly to the war in Kosovo (1999) has caused that many Kosovar families to emigrate during this period. Family emigration continued even after the liberation (1999) and independence of Kosovo (2008), due to the difficult economic situation and lack of perspective. Serious fragilities persist in the economy. With an unemployment rate of around 45% and youth unemployment rate of 76% (World Bank, 2008), with 15% of the population living in extreme poverty and 45% living in poverty (World Bank, 2007), conditions favor emigration for economic reasons.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

In addition, Kosovo is known to have Europe’s youngest population (UNDP, 2006, taken by Artjoms et al., 2008). According to the results from the Population and Housing Census of 2011 the average size of households in Kosovo is 5.9 members (SOK, 2011). Kosovo is a country with a very young population with about one third under 15 years of age; two thirds (65%) belong to the 15-64 age group which is known as economically active or working age population. People age 65 and older represent only 7% of the household population (SOK, 2011).

304

The young age of the population has a higher tendency to emigrate, this conformed by the case of Kosovo emigration. Based on data for the second half of the XX and beginning of XXI century, the population that emigrated, mostly are the young age group (20-35), mainly dominated by the male gender with lower education. This is the most economically productive population and in the most vital aspect of reproduction. This is characteristic of the work force of Kosovo, where the majority workers in foreign countries is the age 20-35 (70%). The data by the employment service show that even after the 1971 census, the composition of the work force in Kosovo is mostly young and in small percentage of women (Islami, 2012). Migration has mostly attacked the undeveloped areas of Kosovo, the rural areas. Characteristic of Kosovar migrations for the period of 1971 was the low educational qualification. Mostly the workers who migrated, have stated that “they are not employee” (70.3%), which means that they were persons who, before going to work abroad were not employed in the public sector, or temporarily unemployment, they have not seek for work for the first time, but they were with unqualified structure, who before going abroad, were farmers of private agricultural economies. After the group who ‘’is not an employee” comes the qualified workforce (11.5%): these are the workers who are qualified before going abroad, mainly as craftsman, metal-processing, workers in construction, in mining, etc., meaning on the group of activities of the secondary sector, in which they were employed abroad (Islami, 2012). The representation by age and gender of emigrants remains almost the same even in 1981. The educational


B. Gollopeni: Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits

and professional composition of emigrants also remains unfavourable: 80% of the total emigrants were with primary education and about 10% with secondary education. Emigrants before emigrated also had very unfavourable professional structure (48.4% farmers and other employees in the primary sector, 22.7% miners, workers in industry, construction, etc., 3.5% workers in the tertiary activities and 16.6% had answered in general “workers”, “employees” (Islami, 2012). The Low level of education for Kosovar emigrants continues to be also after 2000. From the total number of emigrants, 44.4% have completed the secondary school, 26.8% the primary school, 12.7% incomplete primary education, 5.8% have university degree, 3.6% uneducated and 6.7% other (Gollopeni, 2015). The lack of high qualifications of emigrants makes them carry on hard works in immigration country and also have uncomfortable life (far away from the standards of the host country) with many difficulties, especially with adaptation with the new environment (language, culture, rules, etc.). Saving money (financial means) in order to send back home, help their families, relatives and parallel institutions established by Kosovar society, make their life far away from the standards of the hosting country. Different situation with the above mentioned periods regarding the gender report is in 2011. In 2011 the gender report of the Kosovar population that emigrated was: 56.67% male and 43.33% female. Migration in the earlier periods was characterized by male domination, that because in the past, emigration was oriented mostly on male workforce. Thus, the gender report of emigration is approximated during 20002004, while in recent years (around 2011) is the female gender which dominates in emigration: 52.94% females and 47.06% males (KAS, 2014). Impact on the increase of female representation in emigration undoubtedly has had family reunions and marriages. While, in terms of age - groups of emigrant the significant number of the population aged 0-14 years, 16.9% indicates that they moved abroad until 2011 (family migration remains significant). The Age group 25-44 years comprised 47.2% of the emigrant population (main reproductive age in terms of fertility and workforce), while the age group 30-34 was predominant with 12.7% (KAS, 2014). Table 4. Population abroad Kosovo and resident population by age groups

Dependent population (0-14 and 65+)

Active population (15-64 years)

Outside Kosovo

19.4

80.6

Kosovo

34.7

65.3

Source: KAS, 2014

Characteristic of Kosovar emigrations is the dominance of the active age - workforce and expressed in percentage is higher than the same age group of the resident population in Kosovo. Also, the dependent population is lower than the one of the

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Population by age groups expressed in percentage Resident domicile

305


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 295-314

same category in the country of the origin. While the average family size6 on emigration is 4 members, lower than the one of the country of the origin (Kosovo) that is 5.9 members per family. Of those with children, the vast majority - 56% - have 3-4 children. The average age of children who have emigrated is 11.5 years. The average age of emigrants is 28 years, which is younger than the average resident population of Kosovo (31).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Authors, who have studied the Kosovo Albanians in Switzerland (Dahinden), describe Kosovo Albanian community in Switzerland mainly as young, with only a small number of elderly and high numbers of children. The Kosovo Albanian families are generally large, with an average of 4.07 members per family. In addition, fertility rates among Kosovo Albanians is higher than the average for Western Europe (2.6 births per woman in 2000 - Wanner, 2005) tendency which confirms the size of Kosovo Albanian family in Switzerland will remain large and will therefore have a direct impact on the level of remittances to be sent home. It also confirms that Kosovar Albanians will remain among the biggest groups of the Diaspora in Switzerland in a near future. While, in terms of Serbian ethnicity emigrants; about 56 percent of emigrants are female and 44 percent male; the average age is 38 years; 68 percent are married and 81 percent have a high school education. Slightly more than three-quarters of Serb ethnicity migrants live in Serbia; 3 percent in Montenegro and 18 percent in other countries (1 percent in Germany, 1 in Switzerland and 6 does not show the country) (Riinvest, 2007). Similarities between the two groups are presented in terms of their educational background. The educational is increase after 2000. Doing emigrants to engaged in public life, employed in important sectors of social life: politics, education, health, sport clubs, large enterprises etc., and it is important that there are a considerable number of Kosovar emigrants who are successful entrepreneurs in different countries of the world.

306

According to the research of Riinvest Institute (2007), despite the progress recorded in the area of professional development, the construction sector is represented with the largest number of employed emigrant from Kosovo (38.8%), followed by hotels and restaurants (13.0%), manufacturing (12.7%), agriculture (5.3%), trade (5.3%), transport and communication (5.1%), health and education (4.7%), public services (2.3%), financial sector (banks, insurance companies, etc.) (2.1%), mining (1.3%), other (8.1%). Regarding the level of employment according to the same study, the total number of employees 7.57% have managerial/supervisory workplace, 0.9% administrator, 82.16% employees with lower qualifications, seller 4.68% and others 4.68%. Comparing the level of employment of Kosovar emigrants by sectors with prior periods, there is significant progress e.g. primary and secondary sector has emphatic decreased with the earlier periods (around 80s) but still remains an obstacle the low level of education of Kosovar emigrants. It is noteworthy that, there are a considerable number of young people (emigrants) who attend studies in prestigious

6

This study was prepared for the 2015 Forum by the Reinvest Institute based on the research developed in Kosovo, Germany, Switzerland, Belgium, United Kingdom, Sweden, Austria and USA.


B. Gollopeni: Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits

world universities as there are academics (teaching), physicians, politicians, sportsman’s, etc., who are engaged in public life of host societies, which two decades ago was only a dream for Kosovar emigrants, but now it became a reality. In general, the Kosovar emigrants everywhere around the world have demonstrated high culture, will and dedication to work, are integrated into the hosting society, creating permanent friendships and showing high success in various fields of social life.

6. Main motives of emigration, losses and benefits Main motives of emigration – motives are numerous, different in time and space, specific and general and it is difficult to say that this or that is the main and only motive of migrations. In general, migrations are caused by external factors such as wars and natural disasters as well as economic reasons, for a better life, education and other factors. Generally it is likely to move from less developed countries (such is and Kosovo case) to developed countries. In order to understand the reasons or motives of Kosovar emigration in general, we analyzed through two factors, such as: Push and Pull factors.

After 60s, there were also other motives of emigration such as: migration of workforce to the countries of former Yugoslavia initially and later on also to the countries of Europe. Due to the continued growth of the labour demand (workforce) and the lack of labour offers in Kosovo a considerable number of Kosovar society were obliged to seek work abroad. During the 80s, after the deterioration of the political situation in Kosovo, began the systematic persecution of Kosovo Albanians, especially the political and academic elite but also others on the pretence of nationalist elements. This situation has pushed a large number of youths to emigrate abroad seeking for political asylum in European countries to escape imprisoning, ill-treatment and executions with political background. In the late 80s and early 90s, Kosovo Albanians prosecuted and arrested except the nationalist element, to be sent

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

At the beginning of the XX century, and after the Second World War, as a result of Serbian chauvinist policies for ethnic cleansing of Kosovo Albanian, pressure, persecution and systematic violence against Kosovars makes a large number of Kosovo Albanian population to be displaced in an organized manner from their lands to the state of Turkey and Albania. Except the ratification (1953) of the agreement of Yugoslavia and Turkey in 1937 for the deportation of Albanians known as “Gentlemen’s Agreement”, the scientific circles prepared elaborates for the deportation of Albanians, as it was the elaboration of V. Cubrilovic (1944) that was continuation of the first elaborate sequel (1937), I. Andriq (1939), S. Moleviq (1941), D. Mihajloviq (1942) etc., all these based on “Naçertanie” of Ilija Garashaninit of 1844 (Behrami, 2013). The displacement of Kosovo Albanians was well planned and organized by the Serbian state, under the pretext of agrarian reform, but the only intention was the colonization of the ethnic Albanian territories with Slavic element (Serbian, Bulgarian, Montenegrin etc.) and to balance the ethnic nationality between Albanians and other ethnic minorities and in particular the Serbian one. According to Miranda Vickers some 195,000 Kosovo Albanians left for Turkey in the years 1954-57 (Vickers, 1998).

307


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 295-314

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

to the military service of the Serbian state, and then from there to the wars against different countries of the former Yugoslavia (Bosnia and Herzegovina and Croatia). So, in order to escape wars, most of the Kosovo Albanian youth and others social groups were forced to emigrate, to seek for political asylum in various countries of Europe and beyond. During the 90s the social, economic and especially the political situation was extremely deteriorated, causing the emigration of a large number of the population. In the early 90s, it prevails an emergency situation in Kosovo, where the Albanian majority population under violence left their places of work and the public life in general, coming into a situation that involuntarily to go to exile in order to ensure survival for themselves and their families left in Kosovo. The lack of public services, high levels of unemployment, difficult living conditions, persecutions and arrests, makes a large number of Kosovo Albanian populations especially the workforce to seek for asylum in various countries of Europe and beyond. The culmination of this entire extraordinary situation was reached in 99, where Kosovo Albanians population were forced through the use of police, military and paramilitary force from the Serbian invasive, to displaced from their homes to Albania and other countries. As a result of this cause inflicted to the civil population made the international community (NATO) to intervene militarily. After the military intervention of the international community in Kosovo, were evacuated the Serbian police and military forces from Kosovo, and the liberation of Kosovo (June 1999). In 1999 many citizens who were exiled (displaced) from Kosovo, returned back to their homes. Despite the widespread destruction that happened to residential buildings, businesses and infrastructure in general, the beginning of a new life was made possible with the support of the international community and savings by Kosovar emigrants. However, even after the investments made by the international community in Kosovo, the social and economic situation in the country remained fragile. The high level of unemployment and poverty has pushed many young people to migrate to developed countries.

308

On the other hand, we have pull factors. These factors have been intensified especially during the second half of the XX century, where a considerable number of Kosovar workforce migrated to European countries and beyond, to provide employment and better living conditions. Although until 90s the family migrations were not common but this situation changed immediately after â&#x20AC;&#x2DC;89 â&#x20AC;&#x201C; â&#x20AC;&#x2DC;93 where with the deterioration of the political and economic situation in the country, many Kosovar emigrants took (emigrated) their own families. This situation changed rapidly in favour of emigration, especially after 2000, practically after the liberation of the country. Finding no perspective in Kosovo (about 45% unemployment and 15% in extreme poverty), many emigrants who emigrated earlier, took their families in exile, (emigrated for family reunions, weddings, etc.). Emigration also touched a considerable part of the population, especially the youth ages 20-35 who did not find the perspective in Kosovo. Among the causes that led to the emigration of Kosovars are: family reasons, 46%, employment 35%, war in 1998 - 99 8%, education and training purposes 1% and other reasons 10% (KAS, 2014). Losses from emigration - Emigration has mostly affected the core of society, such as family. Kosovar family during all these years of emigration has been met with


B. Gollopeni: Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits

major breaking, first mowing away from Kosovo of the males (before 2000) and later on the females, especially young people. As a result of emigration, about 30% of residential houses in Kosovo are empty (KAS, 2011), the third age of the population is increased up to 7% (2011), many houses are inhabited with only elders (pensioner), which until the 90s, the family members were large in numbers (7.2 members in 1991 and 5.9 per household member in 2011, SOK through the years, taken from Gollopeni, B., 2013) and the voice of children could be heard everywhere in the yards of homes and neighborhoods. Many young people, from temporary migrants were turned into permanent migrant, emigrated unmarried, and married to foreign nationals, changing the language, culture and customs, make them to be assimilated.

For emigrants who have emigrated without family, has been expressed the lack of parental care for their children, for which numerous sociological studies (Islami, 1985) have shown that children without parental care or one parent are associated with low success on lessons and deviated behaviour same like in Kosovo. Effects of emigration are presented in the delay of marriages or late marriages, reduction of the birth rate, the number of divorces increase etc. Based on studies conducted in Kosovo, the cause of 13% of divorced couples is emigration (Gollopeni, 2010). Many young boys and girls have been married with foreign citizens and Albanian emigrants with regulated status in the host country, which relation is done, not by the sense of love for each other, but more for the interest to regulate the documentation (residence and work permits) to the host country. Some of these marriages had been short-lived marriage and as a result of these marriages, is increased the number of divorces in Kosovar society, which phenomenon was not known at this stage by the Kosovar society before the 90s (Gollopeni, 2010). From many years of employment abroad, serious consequences are undoubtedly the health and reduction of working capacity. Since the worker of the immigrant country refuses the hard works such as black metallurgy, other heavy industries, construction, etc., the foreign worker, especially the unqualified one, were obliged to accept those jobs that are offered; they go there unskilled and uneducated, as is the case with the emigrants of Kosovo, or will be re-qualified for heavy works (Islami, 1985). Also, the employment with long time (over the norm), difficult housing

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The loss of emigration is multilateral, but, spiritual losses are those that cannot be compensated ever. The lack of the physical presence of parents of children and vice versa, inadequate care and feeling for each other, accompanied the Kosovar society for decades. Many emigrants due to political and socio-economic circumstances, spent years and decades without visiting their family and hometown, increasing the yearn (boredom) to each other, family and hometown. Years in exile were flying and together with them the visits to Kosovo reduced. Visits and contacts with the country of origin has been reduced, and it is mostly expressed to the new generations who are educated in the host country, they have created the social cycle, obligations at work, school, creation of family and other factors who over the time makes that the interest on visiting the country of the origin be reduced. About 40% of emigrants visit their country of origin only once a year, others 2 times and more (Gollopeni, 2015).

309


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 295-314

conditions and malnutrition (particularly this situation is about those who emigrated before 2000), made that the medical condition of Kosovar migrants to be deteriorated. Such a situation clearly shows the large number of Kosovar retired prematurely abroad as a result of the bad state of health.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Some of the main benefits the emigration brought to the country of the origin – regarding the emigration should never be seen only the negative sides or losses but also the positive sides. The positive aspects of emigration are multidimensional, so it is difficult to research from a single narrow scientific field. The emigration of Kosovar society had an important role in the processes through which Kosovo has passed. Due to the support from Diaspora it was enabled the survival of families and our society in general. The early 90s finds Kosovo on a very critical social - economic and political situation, and it is the Diaspora who helped with money, clothes, food and other forms of support, without which would be difficult imaginable the survival of Kosovo Albanians. The Diaspora has helped Kosovar families during the 70s and 80s to build their houses, purchase the electronic devices, has helped financially the parallel system of education and health (90s) which was established by Kosovar society to help the population on health and education, has helped financially the last war in Kosovo (‘98 – ‘99) for the liberation of Kosovo, organizing protests in major European and American centres, establishing friendship with these countries and other forms, Diaspora helped to raise the unresolved issue of Albanians, the status of Kosovo. Among others the Kosovar Diaspora has made a major contribution in sensitizing the international community towards political and economic situation in Kosovo.

310

The contribution of Kosovar Diaspora has been great even after the liberation (99) and independence of Kosovo (2008). It was Diaspora which after the war in Kosovo (99) and widespread destruction occurred, helped the households and Kosovar entrepreneurs, with money, bringing innovative technology and other forms for reconstruction and construction of houses, on the revival of the economy of the country and creation of new jobs. The remittances from Diaspora represent one of the main sources of household consumption and represent a source that provides a stable social situation by reducing the burden on the state budget (CBK, 2013). According to a study done by the Kosovo Agency of Statistics and the United Nations Development Program (UNDP) in 2012, the total amount of remittances sent is estimated to be 457 million Euros, or otherwise 9.3% of Gross Domestic Product in Kosovo (KAS and UNDP, 2013). According to this study, 22.4% of Kosovo households received remittances. In 2012 food consumption have gotten 36% of the budget of Kosovo economies receiving remittances in goods and services, half of these deliveries are clothing (49%) followed by deliveries for cars (20%), purchase of land (11% ), and household furniture (8%). Thus, during the last three months of 2012 remittances from Germany constitute approximately 34% of total remittances received in Kosovo, from Switzerland around 21%, Italy 9%, Austria 6%, US over 4% (CBK 2013). Kosovar Diaspora gave a valuable contribution to the education of young people in Kosovo and abroad, as well as health needs, in curing many Kosovar citizens in important international centres. Also, it gave a financial contribution on building national institutions, the continued support for families in need (poor


B. Gollopeni: Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits

families). Kosovar society had a low level of education and, in this regard, Diaspora contributed by bringing common experiences from developed countries and bringing common techniques and technology, thus making the Kosovar society to make rapid progress. Kosovar Diaspora continues to be a national capital for the stability of Kosovo in general.

7. Conclusions

After 2000, the Kosovoâ&#x20AC;&#x2122;s budget was too small to provide a better life for citizens, on the other hand, it was the high level of organized crime, corruption, unemployment, poverty and nepotism which slowly overthrown the hope of Kosovar citizens that in Kosovo could be any perspective, making many Kosovars who were already return to Kosovo to re-emigrate again and those who emigrated without families, to emigrate with their families. In 2014/15, the Kosovar migration to European countries was on a large scale, resembled the 90s and Middle Eastern countries (2015), where openly and so perfectly organized, every evening from the major centres of Kosovo (Pristina, Ferizaj, etc.) many buses with Kosovars emigrated to European countries. The emigration of Kosovo became a topic of discussion in around and world media. The most vital structures of society such as men, women and children migrated. Many children left schools and many families sold their real estate (house, land, cars etc.) they had in Kosovo, to provide money for emigration to European countries. Although there is no a proper census of Kosovar Diaspora, and the statistics that provide various institutions in Kosovo, sometimes have manipulative purposes, however, the most reliable ones show us that around 30% of the total population of Kosovo lives abroad. If we had any real record of the Kosovar Diaspora, these figures would be even higher. While the main reasons of emigration were the high level of unemployment, poverty, corruption and organized crime, the loss of hope

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The hard socioeconomic and political situation during the second half of the XX century in Kosovo has make many citizens to leave the country and look for a job outside of Kosovo, which would ensure a better living of their families left in Kosovo. The migrants were mainly young males and keeper of families while in Kosovo remaining; women, the elderly and children without a parent. Systematic persecution by the Serbian regime, have made many citizens (Kosovo Albanian), in particular Kosovar intellectuals to leave the country for years to come. This difficult situation for Kosovar society culminated in 1999 when, under heavy artillery used by military and police, Serbia expelled from Kosovo around 850 000 Kosovar Albanian citizens. The social and political cause (war) of that time (99), makes the international community to intervene militarily to prevent the mass exodus of Kosovo and bringing the normality. So, it became possible the return back of Kosovo citizens. In this way, for citizens were created the hopes for a better life, but this did not last long. Destructions in family and social economies happened during the war, made the Kosovar society to invest all their individual savings in the construction and reconstruction of houses, but the international community invested as well. Although there were major investments by the international community in all the spheres of social life, they were insufficient for a dignified life.

311


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 295-314

for a developing perspective of the country, reunion with the family and relatives and other reasons. Emigration had a negative effect on the changing of the population structures. It is increased the third age population up to 7%, the changes are emphases also on the age and sex, reducing the number of births, delay marriages, increasing divorces, departure of the workforce, low success in school for children without one parent, separation from other family members and others. However, there were positive aspects of emigration for the country of the origin (Kosovo). Kosovar emigration played an important role in keeping alive the Kosovar society and its institutions through remittances, food, clothes, capital investments, investments in education and health, bringing advanced techniques and technologies, innovation, internationalization of the unresolved status of Kosovo and other aspects. Diaspora constitutes an important asset for Kosovo’s economic capital and enables maintaining stable economic situation in the country.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Considering the importance of relationships and communication with Diaspora, in 2011 the Government of the Republic of Kosovo has established the Ministry of Diaspora, as the successor of the Diaspora Agency, which operated within the Office of the Prime Minister of Kosovo. This ministry has developed policies for inclusion of Diaspora in political and social life in the country, also the promotion and preservation of Albanian language, tradition and culture etc.., but there is still more work to be done in implementation. Firstly, it is needed to be done the registration of Kosovar emigrants, organizing additional classes in Albanian and other cultural activities in host countries, establishment of appropriate policies to attract Diaspora to invest in Kosovo, involvement of Diaspora in the public life of Kosovo, establishing the municipal offices for Diaspora which will serve as a bridge between the Diaspora in the country of the origin and vice versa. If the Kosovo institutions do not take these following actions, in a near future, it is likely that, as a result of the difficult social and economic situation in Kosovo, and, with the liberalization of visas for Kosovars, new wave of international migration in Kosovo will occur spatially for young and qualified “brain drain” people. So, the difficult social and economic situation and liberalization for Kosovo citizens increase the possibility for new wave of emigration from Kosovo.

312

Bibliography and sources 1. Artjoms. I. and Roswitha M. K. (2008). Kosovo - winning its independence but losing its people? Recent evidence on emigration intentions and preparedness to migrate. 2. Baletic, Z. (1982). International Migration in Modern Economic Development. With special Reference to Yugoslavia. International Migration Review, 6 (4): 736-756. 3. Behrami, S. (2013). Disertacioni: “Population and settlements of the northern region of Kosovo”. Tirana. 4. Blaku, R. (1996). The exodus of Albanians and repatriation. Prishtina: QIK.


5. Blumi, I. “Defining Social Spaces by Way of Deletion: the Untold Story of Albanian Migration in the Post-war Period”. Journal of Ethnic and Migration Studies, 29-6, 2003 Dade, Carlo (2006). “Policy Considerations for Working with Diaspora Populations”, Canadian Foundation for Americas – Focal. 6. CBK, (2013). Analysis on Ways of sending remittances in Kosovo. Prishtina: CBK. 7. Dahinden, J. (2005). Prishtina - Schlieren. Albanische Migrationsnetzwerke im transnationalen Raum. Zürich: Seismo. 8. Gashi, A. and Haxhikadriaj, A. (2012). Social Impact of Emigration and Rural – Urban Migration in Central and Eastern Europe. Prishtina. 9. Gollopeni, B. (2010). Causes and consequences of divorce in Kosovo in the period 1950-2007. Acta Lingua Gegraphica Journal, No. 8: 88-104. Skopje: Publishing SAK-STIL. 10. Gollopeni, B. (2010). Demographic evolution in Dragash Municipality - development trends. Journal of Social Studies, vol. No. 7: 89-98. Tirana: AIS. 11. Gollopeni, B. (2015). Doctoral Thesis: External migration in Kosovo: Study case in Suhareka. Skopje: University of Ss Cirili and Metodi. 12. Halpern, Joel M. (1975). Some Perspectives on Balkan Migration Patterns (with Particular Reference to Yugoslavia), in: Tax, S. (Ed.). Migration and Urbanization. Models and Adptive Strategies. The Hague: Monton Publishers, p. 77-115. 13. Halpern, Joel M. (1987). Yugoslav Migration Process and Employment in Western Europe: A Historical Perspective, in: Buechler, H. Christian and Judith-Maria Buechler (Eds.). Migrants in Europe: the Role of Family, Labor, and Politics. Connecticut: Greenwood Press, Inc., p. 91-116. 14. Haxhikadrija, A. (2009). Diaspora as a driving force for development in Kosovo: Myth or reality?. Prishtina. 15. Islami, H. (1985). Kosovo village sociologic – demographic contribution to the study rural evolution. Prishtina: Rilindja. 16. Islami, H. (2012). Ethnic aspect of migration, Albanians in violent migration flows. Prishtina: ASHAK. 17. KAS (2011). Demographic, social and reproductive health survey in Kosovo, KAS. Prishtina. 18. KAS (2014). Statistical Yearbook of the Republic of Kosovo in 2014. Prishtina: KAS. 19. Malacic, J. (1996). Arbeitsmigration aus Ex-Jugoslawien, in: Fassmann, H. et al. (Hrsg.) (Ed.). Migration in Europa. Historische Entwicklung, aktuelle Trends, politische Reaktionen. Frankfurt: Campus, p. 231-245. 20. Malcolm, N. (1999). Kosovo. A short History. New York: Harper. 21. MD (2013). Strategy for Kosovo Diaspora for 2013-2018. Prishtina: MD. 22. Mesic, M. (1992). External Migration in the Context of the Post-War Development of Yugoslavia, in Allcock, John B., John J. Horton and Marko Milivojevic (Eds). Yugoslavia in Transition. New York/Oxford: Berg, p. 171-198. 23. Obradovic, M. (2005). Colonization and Agrarian Reform in Kosovo 1918-1941. Prishtina: Institute of History. 24. Osmani, J. (2000). Kosovo Serb colonization. Prishtina: ERA. 25. Riinvest (2007). Diaspora and migration policy. Prishtina: Forum 2015. 26. World Bank (2008). Migration and Remittances Factbook. Albania.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

B. Gollopeni: Kosovar Emigration: Causes, Losses and Benefits

313


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 295-314

Pregledni rad

Besim Gollopeni Sveučilište Mitrovica “Isa Boletini”, Priština, Republika Kosovo e-mail: besim.gollopeni@gmail.com

Iseljavanje s Kosova: uzroci, šteta i korist Sažetak Povijesno gledano, migracije stanovništva su integralni dio svakog društva. Ekonomski slabo razvijene zemlje poput Kosova su zemlje iz kojih se odlazi. Zemlje jakih ekonomija te društvene i političke stabilnosti su zemlje u koje se odlazi. U prvoj polovini 20. stoljeća s Kosova je uglavnom odlazilo muško stanovništvo u potrazi za poslom i to u pravcu velikih industrijskih centara bivše Jugoslavije (individualna migracija). Nakon sedamdesetih godina prošlog stoljeća emigracija se proširila na europske zemlje. Glavni uzroci iseljavanja s Kosova ležali su u nepovoljnoj ekonomskoj i političkoj situaciji. Prema podacima popisa stanovništva iz 2011. oko 30% ukupnog stanovništva Kosova živi u inozemstvu. Novčane pošiljke emigranata igraju važnu ulogu u razvoju Kosova. Postoje, međutim, i negativni aspekti emigracije kao što su gubitak mladog stanovništva, gubitak obrazovanog stanovništva, rodni i dobni disbalans u zemlji porijekla itd. Analizom statističkih podataka i raznih studija, koristeći analitičke, povijesne, komparativne i demografske metode, ovaj rad proučava vremenske periode i socio-demografske karakteristike emigracije, iseljavanje po općinama na Kosovu, odredišta, motive, štetu i dobrobit emigracije.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključne riječi: migracija, društvo/zemlja domaćin, motivi, šteta, korist.

314


DOI 10.5673/sip.54.3.6 UDK 332:631.1(497.5) Prethodno priopćenje

Istraživanje mogućnosti primjene brnistre i njenih proizvoda na području srednje Dalmacije Anita Pamuković Veleučilište „Marko Marulić“ u Kninu, Odjel Poljoprivreda krša, Hrvatska e-mail: anita.pamukovic@veleknin.hr

Boris Dorbić Veleučilište „Marko Marulić“ u Kninu, Odjel Poljoprivreda krša, Hrvatska e-mail: boris.dorbic@veleknin.hr

Marko Radeljak

SAŽETAK Brnistra (Spartium junceum L.) raste u zemljama Sredozemlja samo na područjima pored mora i na otocima. Brnistra se u Hrvatskoj danas koristi uglavnom kao ukrasna biljka, za suzbijanje erozije te u pčelarstvu. Početkom 20. stoljeća povećava se interes za brnistrom kao sirovinom. Intenzivnija proizvodnja u Hrvatskoj započinje 1919. godine za potrebe u tekstilnoj industriji. Godine 1967. prestaje se s njenom organiziranom proizvodnjom zbog pojave sintetičkih vlakana, koja su bila puno jeftinija. Postoje potencijali za proizvodnju mirisnih vodica, parfema, sapuna, aromatskih krema itd. Prije razvoja tržišta brnistre potrebno je educirati stanovništvo o biljci i gospodarenju njome. Inovativnost i originalnost trebali bi biti glavni faktori u brendiranju proizvoda od brnistre, uz istovremeno poštivanje njene povijesti i tradicije. Temeljem anketnog istraživanja učenika i studenata tijekom 2014. godine dobio se uvid o osrednjem znanju o mogućnostima uporabe brnistre (u ekosustavu za očuvanje bioraznolikosti, kao tekstilne sirovine, za dobivanje eteričnih ulja, kao ukrasnog bilja na degradiranim ruralnim krajobrazima i vrtovima) na području gradova Splita i Šibenika. Ključne riječi: brnistra, brendiranje, sirovine, industrijsko bilje, krajobraz.

Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sveučilište u Splitu, Odjel za stručne studije, Hrvatska e-mail: marko.radeljak@gmail.com

315


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 315-334

1. Uvod Brnistra (Spartium junceum L.) je samonikla grmolika biljna vrsta Sredozemlja koja raste pored mora i na otocima. Uspješno se razmnožava generativno (sjemenom) i vegetativno (sadnicama i reznicama). Na području Šibensko-kninske i Splitskodalmatinske županije ta se vrsta slabo koristi za hortikulturne namjene, iako je vrlo dekorativna te podnosi nepovoljne vremenske i okolišne uvjete (nedostatak vode, hranjiva itd.). Od brnistre se dobiva izvrsno tekstilno vlakno u onim područjima gdje ne postoje uvjeti za sjetvu lana, konoplje i pamuka (Premužić, 1948.). Slika 1. Brnistra u cvatu

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Izvor: http://www.zadarskilist.hr/clanci/09062012/nekad-se-brnistru-i-jelo-i-prelo

316

Brnistra cvate od sredine svibnja do kraja srpnja, ima grozdasti cvat sa žutim cvjetovima intenzivnog mirisa (slika 1.) (Hulina, 2011.). Plod joj je mahuna sa sjemenkama, koje u punoj zrelosti sadrže 9 – 10% ulja. Vlakna brnistre dobivaju se biološkom maceracijom, močenjem šiba u morskoj vodi ili kemijskom maceracijom u natrijevoj lužini. Vlakno brnistre otporno je na slatku i morsku vodu, žilavo je i praktički nepoderivo. Brnistrina se pređa od davnina koristila kao tekstilna sirovina. Uspoređujući brnistrinu pređu i istobrojnu suhu pređu lana, brnistrina je pređa jača za 36%, a od vlažne lanene pređe za 17%. Od suhe je konopljine pređe slabija 5%, a od mokre konopljine pređe 42% (Šatović, 1988.). Danas za brnistru postoji više narodnih imena, kao što su: brnestra, brnasta, bunestra, žukva, žuka, žuk, žutka, žutak i sl. (Šatović, 1988.). Na cijelom Mediteranu brnistra se kroz povijest koristila prvenstveno kao tekstilna kultura, međutim njena je primjena proširena, pa se tako koristila i kao medonosna kultura, krmna kultura te kao ljekovita biljka. Novija istraživanja navode brnistru kao vrlo dobru vrstu za stabilizaciju erozije tla (Pernar, 2010.; Preti i Giadrossich, 2009.; Chiatante i sur., 2003.; Scippa i sur., 2006.). Brnistra se tijekom povijesti, poslije otkrića


A. Pamuković, B. Dorbić, M. Radeljak: Istraživanje mogućnosti primjene brnistre...

Amerike, proširila i na ostale dijelove svijeta, kao što su sjeverna i južna Amerika, Azija i Australija, te je iz kultiviranog uzgoja prešla u samonikli oblik i kao takva je često invazivna korovna vrsta (Sanhueza i Zalba, 2012.; Mullin i sur., 2000.; Parker, Miller i Burrill, 1998.). Početkom 20. stoljeća povećava se interes za brnistru kao sirovinu za proizvodnju kompozitnih materijala. Intenzivnija proizvodnja u Hrvatskoj započinje 1919. godine za potrebe u tekstilnoj industriji te u rudarstvu, gdje se koristi kao remen za prijenos (zbog sporog truljenja). Ponovna proizvodnja brnistre na hrvatskom području započinje 1946. godine, kada se osim za potrebe tekstilne industrije koristi i u proizvodnji celuloze. Glavni razlog pokretanja proizvodnje brnistre vjerojatno je taj što je brnistra bila široko rasprostranjena, relativno dostupna te zbog pojave veće potražnje za tekstilom nakon 1945. god. Međutim istovremeno su se počeli koristiti i drugi tekstilni materijali, kao što su pamuk, juta, lan, konoplja i vuna, koji su tehnološki bili jeftiniji u proizvodnji. Godine 1967. prestaje se s njenom organiziranom proizvodnjom zbog pojave sintetičkih vlakana, koja su bila puno jeftinija. Tada se s tržišta brnistra gotovo izgubila, propale su lokalne poljoprivredne zadruge, a time i otkupne stanice za njenu preradu i prodaju. Ostali razlozi odustajanja od industrijskog iskorištavanja brnistre bili su troškovi koji se odnose na njeno branje, sakupljanje, prijevoz, rezidbu, gnojidbu te mala količina vlakana koja se dobivala nakon prerade. Bitno je navesti i činjenicu da je u nedostatku tehnologije i strukovne edukacije dalmatinska poljoprivreda bila zaostalija u odnosu na ostatak Hrvatske (Dorbić, Pamuković i Blažević, 2014.). U ponudu eko-poljoprivrednih gospodarstava na području Šibensko-kninske županije mogli bi se uključiti i različiti farmaceutski proizvodi od brnistre (kreme, sapuni, mirisne vodice i sl.). Postoje potencijali za proizvodnju mirisnih vodica, parfema, sapuna te aromatskih krema (Cerchiara i sur., 2010.). Prilikom istraživanja o mogućnostima koje nudi brnistra trebalo bi se voditi računa i o prethodnim iskustvima te je se ne bi trebalo isključivo tretirati kao tekstilnu sirovinu već i kao kulturu za primjenu u poljoprivredi, šumarstvu, prehrambenoj i farmaceutskoj industriji.

U radu su se kao izvori sekundarnih podataka koristili arhivska građa, publikacije, znanstveni i stručni radovi. Kao izvor primarnih podataka korištena je metoda ispitivanja. Anketni upitnik sadržavao je pitanja otvorenog (19) i zatvorenog tipa (3). Za istraživanje je ciljano odabrana mlada populacija do 30 godina starosti, i to 34 maturanta Srednje strukovne škole u Šibeniku, usmjerenja Agroturistički tehničar (42,5%) i 46 studenata Stručnog studija Trgovinsko poslovanje Sveučilišnog odjela za stručne studije Sveučilišta u Splitu (57,5%). Odabir je ispitanika bio nasumičan. N je 80, od toga su 34 ispitanika s područja Šibenika i 46 ispitanika s područja Splita (52 žene i 28 muškaraca). Istraživanje je provedeno tijekom 2014. godine. Starosna struktura uzorka za Šibenik bila je: do 20 godina 33 ispitanika (97%) i od 20 do 30 godina 1 ispitanik (3%). Starosna struktura uzorka za Split bila je: do 20 godina 20 ispitanika (43,47%) i od 20 do 30 godina 24 (56,53%). Cilj anketnog istraživanja bio je dobiti na uvid znanja i stavove ispitanika o biljci brnistri i proizvodima od nje. Na temelju takvog uvida moguće je postaviti daljnje smjernice za tržište tih proizvoda. Za mjerenje znanja i stavova o biljci brnistri i proizvodima od nje korištene su grupa jednostavnih „Da/Ne“ pitanja te petostupanjska ljestvica (pri čemu su vrijednosti od

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2. Metodološke napomene

317


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 315-334

1 do 5 označavale stupanj slaganja s ponuđenim odgovorom: 1 – uopće nije važna, 2 – nevažna, 3 – donekle važna, 4 – vrlo važna, 5 – iznimno važna) . Rezultati ankete obrađeni su u statističkom programu SPSS 6.0. za Windows sučelje.

3. Pregled dosadašnjih istraživanja 3.1. Brnistra kroz povijest Brnistra se smatra autohtonom, samoniklom grmolikom vrstom koja na ovim prostorima raste od pamtivijeka. O brnistri se i danas govori s ljubavlju, njena berba i ritual prerade bili su dio težačkog prihoda u razdoblju oskudice nakon Drugog svjetskog rata. Budući da brnistra i danas prekriva obalu oko Splita, smatra se da su isejski Grci1 nazvali to mjesto upravo prema brnistri. Grčki naziv za grad Split glasi Aspalathos, što u prijevodu znači žbunasta biljka (Kordić i Marasović-Alujević, 2009.). Na priobalnom i obalnom području mnoga su mjesta i lokaliteti sačuvali nazive upravo po toj biljci, npr. Žanestre pokraj Umaga, Brneštrovice kraj Cresa, Žukove na Braču, Žukova na Hvaru i Korčuli i sl. (Šatović, 1988.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U prošlosti se brnistra najviše prela i tkala na području Šibenika i u crnogorskom primorju. Na šibenskom području moraju se istaknuti sljedeća mjesta: Zaton, Raslina, Jezera, Betina, Vodice, Pirovac itd., gdje se brnistra brala i prerađivala. Za tekstilnu namjenu brnistru su najviše koristili siromašniji stanovnici koji nisu imali ovce od kojih se dobivala i vuna. Neki stanovnici otoka Murtera, primjerice, koristili su brnistru samo za izradu obuće, dok su Jezerani na istom otoku brnistrina vlakna češće koristili s vlaknima lana za izradu odjeće. U velikim se količinama brala i u Istri te u dubrovačkom primorju još za vrijeme prve i druge austrijske uprave 1797. – 1918., a između dvaju svjetskih ratova izvozila se u Italiju. Međutim sredinom 20. stoljeća dobivanje tekstilne sirovine od brnistre u Hrvatskoj se potpuno ugasilo. Ručno odvajanje vlakana iz grančica bio je dugotrajan posao te se navodi kao jedan od razloga napuštanja tog tradicionalnog zanata (Kovačević i sur., 2010.). Prema kazivanjima dionika iz vremena uporabe brnistre, odjeća od brnistre nije imala velika estetska obilježja. Od nje su se izrađivale čak i jakne, koje po kvaliteti nisu mogle konkurirati onima izrađenim od platna, kože i sl. Odjeća od brnistre koristila se uglavnom za rad u polju ili tvornici. Brnistra se brala i obrađivala i na području Betine na Murteru te su od nje stanovnici pravili platno za vreće ili odjeću, kao što su npr. košulje i suknje seljaka (Čizmić i Vranješ-Šoljan, 2009.). Isto tako autori navode da je taj tradicionalni zanat stanovnika Betine zabilježio i opat Alberto Fortis u svojoj knjizi Put po Dalmaciji. Na otocima Kapriju i Kaknu, koji čine središnji dio šibenske otočne skupine, brnistra se nakon 1

318

Isejski su Grci (doseljenici) u 3. stoljeću prije Krista osnovali Salonu.


A. Pamuković, B. Dorbić, M. Radeljak: Istraživanje mogućnosti primjene brnistre...

više dana namakanja u moru koristila za izradu grubog platna za prekrivače (Magaš, Faričić i Surić, 2003.). Na slici 2. prikazan je prekrivač za krevet iz sredine 20. stoljeća izrađen od vlakana brnistre koji potječe s otoka Paga. Brnistra osim tekstilne uloge nalazi i cijeli niz primjena u svakodnevnom životu pučanstva. Koristile su se njezine mladice za vezanje vinograda i voćnjaka, plele su se ograde, lijese za sušenje smokava2, cjedila za masline, plele su se košare i manje vrše, a od vlakana su se još pleli i konopčići za vezanje stoke i brodska užad. Suhe grančice brnistre lako planu, pa su se koristile i za potpaljivanje vatre. Osim što se koristila kao medonosna kultura, zbog lijepog i intenzivnog mirisa u srednjovjekovnoj Francuskoj od cvijeta se brnistre pravila mirisna vodica. Međutim brnistra se koristila i kao ljekovita biljka (Šatović, 1988.). Na slici 3. prikazane su vrše koje potječu s otoka Pašmana, izrađene 1952. godine. Slika 2. Prekrivač za krevet, predmet inventarnog broja XV/2043

Izvor: fotografija, Etnografski muzej Split

2

U mjestu Raslini kod Šibenika tradicionalno se ispod i između drvenih okvira sušilice za smokve (tzv. granziole) umeću polusuhe stabljike brnistre na kojima se potom suše smokve (netom ubrane ili sumporane).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 3. Vrša, predmet inventarnog broja XI/28 i XI/27 (viša vrša)

319


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 315-334

Mediteranski pašnjaci uz more obiluju brnistrom, koja se odlikuje bujnim rastom i brzim širenjem. Njena vegetacijska masa prikladna je za ishranu ovaca, koza i kopitara. Brnistra se u literaturnim izvorima navodi kao važna krmna kultura još početkom šezdesetih godina 19. stoljeća, koju su brstile ovce i koze u okolici Dubrovnika, na Cresu, Lošinju i u selima pod Biokovom (Šatović 1988.). Brnistra se brala za izrađivanje metli kojima su se mele gradske ulice Dubrovnika. Na šibenskom se području brnistra malo koristila za izradu metli, za tu su namjenu po selima uz more uglavnom koristili divlje forme sirka, koji su u narodu nazvali „metla“. Tako se koristila duž cijele Dalmacije za metenje dvorišta, staja i ognjišta (Šatović, 1988.). Od nje su se izrađivale metle i u nekim europskim zemljama, pa su biljke koje su služile za izradu metli nazvane po državi ili regiji u kojoj su se koristile ili se i danas koriste. Tako je i brnistra dobila engleski naziv Spanish broom, španjolska metla (Nedelcheva, Dogan i Guarrera, 2007.).

3.2. Brnistra u suvremenom razdoblju

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ubrzanom industrijalizacijom nakon Drugog svjetskog rata te razvojem novih tehnologija moderni se čovjek sve više odmiče od prirode. Tek se u novijem modernom razdoblju budi svijest o potrebi očuvanja okoliša te različite ekološke inicijative postaju svojevrsni trend i dio svakodnevice suvremenog čovjeka. U današnje doba čovjek stalno pokušava osigurati svoj opstanak kroz različite vidove gospodarstva. Ekološka proizvodnja i uporaba zaboravljenih autohtonih biljaka jedan je od njih. U narednom tekstu prikazat ćemo vrijednosti brnistrine biljne sirovine. Kao što smo i prethodno naveli, brnistra je izvanredna tekstilna biljka od koje se mogu dobiti različiti proizvodi.

320

Premužić (1948.) te Oskar i Štiglmajer (1963.) navode da se vlakno brnistre može koristiti i za dobivanje celuloze, papira i nekih ljepljivih tvari. Gabriele i sur. (2010.) prezentirali su svoju patentiranu metodu ekstrakcije celuloznih vlakana iz brnistre. Metoda se bazira na kombinaciji kemijske faze (alkalne digestije) i fizikalno-kemijske faze, koja se sastoji od kompresije vrućim zrakom u autoklavu3 iza koje slijedi brza dekompresija. Tom se metodom dobivaju vlakna visoko kvalitetnih fizikalnokemijskih karakteristika, kao što su visoka mehanička otpornost i visok elasticitet, a proces traje nekoliko sati. Brnistra pripada porodici Fabaceae, u koju spadaju različite zeljaste i drvenaste biljke. Neke od njih, kao i brnistra, u sjemenu sadrže i određenu količinu ulja (npr. soja).

3

Autoklav je uređaj za zagrijavanje tvari pod tlakom na temperaturu koja je viša od njihova vrelišta.


A. Pamuković, B. Dorbić, M. Radeljak: Istraživanje mogućnosti primjene brnistre...

Analiza fizikalno-kemijskih karakteristika pokazala je da je ulje sjemena brnistre nezasićeno, s visoko saponificirajućim i kiselim vrijednostima. Ulje sjemenki brnistre sadrži linolensku i palmitinsku kiselinu, većinom zasićene i nezasićene masne kiseline. Autori su zaključili da se ulje iz sjemena brnistre može koristiti za izradu sapuna, šampona za kosu i alkidnih smola (koje se koriste za boje na bazi umjetnih smola) (Cerchiara i sur., 2010.). Nadalje, analizom jednogodišnjih grančica brnistre utvrđen je visok sadržaj ekstraktivnih tvari koje bi se mogle primijeniti u industriji sapuna (Oskar i Štiglmajer, 1963.). Brnistra raste na degradiranim krškim terenima, mlade biljčice podnose dugotrajnu ljetnu sušu, niče iz sjemena na vrlo oskudnom kamenitom tlu (Šatović, 1988.). Ispitivanjem vegetacije na opožarenim površinama pokazalo se da brnistra proklija već isto ljeto nakon požara (Ganatsas i sur., 2004.). Korijenje brnistre dobro veže tlo, a zbog kvržičnih bakterija obogaćuje tlo dušikom, tako da brnistra na siromašnom tlu može dati dobar prirod (Premužić, 1948.; Šatović, 1988.). Brnistra raste u velikim skupinama i svojim širokim habitusom usporava rast drugih biljaka. Zahvaljujući gustom pokrivanju tla brnistra se može koristiti radi kontrole hidroerozije. U suzbijanju erozije korijen brnistre ima značajan učinak. Korijen ima dobre biomehaničke karakteristike u kritičnim pedoklimatskim uvjetima, naročito na strmim terenima (Preti i Giadrossich, 2009.). Morfologija korijenovog sustava mladih sadnica brnistre znatno ovisi o nagibu terena (Chiatante i sur., 2003.; Scippa i sur., 2006.). Uočena je asimetrična distribucija bočnog korijenja oko glavnog korijena uz padinu i niz padinu terena. Pod utjecajem nagiba terena značajno se povećala duljina i broj korijenovih ogranaka. Podupiruća uloga glavnog korijena je ključna, međutim značajan rast bočnog korijenja ima velik značaj u učvršćivanju same biljke na nagnutom terenu (Chiatante i sur., 2003.; Scippa i sur., 2006.).

Topić (1995.) je usporedbom erozijskih procesa na goloj površini i površini pod šumskom vegetacijom na području sliva bujice Suvave došao do rezultata od 619,97 puta većeg gubitka tla na goloj površini nego pod vegetacijskim pokrivačem brnistre i šmrike, s udjelom od 90% brnistre i 10% šmrike. Podsijavanje brnistre i travne smjese pokazalo se uspješnim u suzbijanju erozije u Istri na lokalitetima Abrami i Butoniga (Pernar i sur., 2010.). U hortikulturnom smislu brnistra je interesantna biljka. Ima dekorativan habitus naročito stoga što grančice tokom godine ne gube zelenu boju, a cvate prekrasnim i mirisnim žutim grozdastim cvatovima.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Brnistra se koristi u pošumljavanju i šumskim melioracijama na području Mediterana. Pokazala se vrlo uspješnom u sprječavanju erozije tla mediteranskog područja Hrvatske (slike 4. i 5.).

321


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 315-334

Slika 4. Samonikla brnistra, okolica Trogira

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 5. Posađena brnistra uz prometnicu, Kaštel Sućurac

322

Brnistra je interesantna i kao medonosna kultura. Kao višegodišnja biljka spada među najvažnije medonosne biljke na kamenjarskim pašnjacima otoka Krka, Cresa i Paga (Britvec, Ljubičić i Šimunić, 2013.). Tafra, Pandža i Milović (2012.) istraživanjem su samoniklog i hortikulturnog (parkovnog) drveća i grmlja grada Omiša ukazali na dugogodišnje zanemarivanje domaćih biljnih vrsta u uzgoju.4 Za hortikulturne namjene brnistra se slabo koristi, osim kod uređenja većih vrtnih ili parkovnih površina. U parkovima i vrtovima može se uspješno koristiti kao pojedinačna vrsta, u različitim skupinama, kao živica, vrsta za suhe mediteranske kamenjare itd. Svojom dekorativnošću ne zaostaje za stranim vrstama u uzgoju. Svi su dijelovi biljke dekorativni (habitus, list, grančice, cvijet itd.).

4

Autohtone (domaće) drvenaste vrste zbog svoje autentičnosti i bolje ekološke prilagodljivosti trebaju imati prednost u parkovnoj primjeni nad alohtonim (stranim) vrstama.


A. Pamuković, B. Dorbić, M. Radeljak: Istraživanje mogućnosti primjene brnistre...

U prijedlogu revitalizacije park-šume Komrčar na Rabu predložena je i brnistra kao ukrasni grm koji dobro podnosi sušu i posolicu te kao vrsta dobro razvijenog korijena (Španjol i Wolf, 1994.). Današnji izgled gradskog perivoja Roberta Visianija u gradu Šibeniku možemo zahvaliti rekonstrukciji povijesnog perivoja koji je nastao po uzoru na talijanske vrtove iz 19. stoljeća. Njegovom revitalizacijom 1996. godine, prema projektu perivojnog uređenja, uvrštene su nove biljne vrste, a među njima našla se i brnistra (Sironić, Sironić i Mornar, 2008.).

3.3. Brnistra u svjetskom kontekstu Osim na području Mediterana brnistra se tijekom vremena i različitih svjetskih migracija proširila i na ostale kontinente.

Kroz povijest se brnistra koristila u narodnoj medicini, a njena se upotreba i danas zadržala u tradiciji zemalja gdje se koristila tijekom povijesti. U narodnoj medicini Turske cvjetovi brnistre koristili su se za liječenje peptičkog ulkusa (Yeşilada i sur., 2000.a; Yeşilada i sur., 2000.b). Aktivna tvar saponin spartitriozid izoliran je iz cvjetova brnistre i ima jaku antiulcerogenu aktivnost (Maleš i sur., 2005.). Iz cvjetova brnistre izoliran je saponin, oleanin koji također ima potencijalnu antiulcerogenu aktivnost (Yeşilada i Takaishi, 1999.). Sjeme brnistre koristilo se u obliku tinkture za liječenje vodene bolesti. U slučajevima korištenja više od dopuštene količine moglo je doći do povraćanja, pojačanog čišćenja crijeva i bubrežne iritacije (Maleš i sur., 2005.). Izolat spartein izoliran iz stabljike brnistre ima analeptički učinak na mišiće, skoparozid izoliran iz cvjetova brnistre djeluje diuretski (Maleš i sur., 2005.). U regiji Lucania na jugu Italije koristi se biljni sok brnistre u liječenju bradavica (Pieroni i Quave, 2005.). Bussman i Glenn (2011.) navode kako se u tradicionalnoj peruanskoj medicini koristi cijela biljka brnistre u liječenju artritisa i kostobolje. Na području Dalmacije, za usporedbu s navedenim, nismo doznali da se brnistra ekstenzivno koristi u navedene svrhe. Za to bi trebalo sprovesti temeljita etnobotanička istraživanja.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nakon otkrića Amerike brnistra je prenesena u ostale dijelove svijeta, gdje je odbjegla iz uzgoja (Planta Hortifuga) pa danas mjestimice predstavlja problem (Mullin i sur., 2000.). Analizom flore Urugvaja utvrđeno je da dio flore potječe iz europskog i mediteranskog područja te se tu našla i brnistra, koja je iz kulture prešla na spontani način razmnožavanja i širenja (Mérola i Raimondo, 2007.). Uvođenjem na argentinske pampase brnistra se mjestimice toliko proširila da je postala prijetnja ekosustavu tih travnjaka (Sanhueza i Zalba, 2012.). U SAD su se tijekom 20. stoljeća uvodile biljke koje su se kasnije proširile i postale ekonomski i ekološki važne invazivne korovne vrste. Brnistra kao jedna od takvih biljnih vrsta raširena je u zapadnim državama SAD-a (Mullin i sur., 2000.; Parker i sur., 1998.). U okviru istraživanja koje je provedeno u Australiji (Keatley i Hudson, 2007.) brnistra se našla među vrstama na kojima se pratilo vremensko pomicanje cvatnje s obzirom na promjenu klime u razdoblju od 1983. do 2006. godine.

323


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 315-334

3.4. Gospodarski potencijal brnistre u Hrvatskoj Brnistra se u Hrvatskoj danas koristi uglavnom kao ukrasna biljka, za suzbijanje erozije te u pčelarstvu, što više proizlazi iz spleta okolnosti nego određenog plana. Ako se uzme u obzir činjenica da je u svijetu prisutan zaokret prema prirodnom načinu života, shvatit ćemo neophodnost revitalizacije proizvodnje brnistre, budući da ona može predstavljati snažan ekonomski, turistički pa i socijalni kapital. Danas se prednost daje uzgoju pojedinih ljekovitih i aromatičnih biljaka čiji su biološki aktivni sastojci osnovne sirovine za proizvodnju mnogih lijekova, kozmetičkih pripravaka i aroma za prehrambene proizvode, u čemu bi brnistra mogla imati potencijala. Prije razvoja tržišta brnistre potrebno je prvo educirati lokalno stanovništvo, naučiti ih kako što lakše prepoznati tu biljku, ispravno je sakupljati, čuvati i sušiti te kako gospodariti brnistrom na najprihvatljiviji način, uzimajući u obzir gospodarsku situaciju, poštivanje zakonske odredbe i kulturni identitet. Kao primjer edukacije o brnistri možemo navesti tematski tjedan brnistre u Gradskoj knjižnici Vodice, gdje su pripadnice KU-a Vodiške perlice govorile o primjeni brnistre kroz povijest u siromašnim domaćinstvima Vodica. Na slici 6. prikazana je izrada vijenca od brnistre u cvatu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 6. Vijenac od brnistre

324

Izvor: Gradska knjižnica Vodice

Također, na tragu tog primjera možemo navesti knjigu o brnistri, From Weed to Fabric, Bischof i Kovačević (2013.). Knjiga je nastala u sklopu projekta „Revitalizacija tekstilne proizvodnje materijala iz brnistre – U susret hrvatskom autohtonom proizvodu: Od korova do tkanine“. Glavni cilj projekta bio je razvoj originalnog tekstilnog proizvoda izrađenog od brnistre kao autohtonog hrvatskog suvenira. Brojna istraživanja pokazuju da Hrvatska ima povoljne agroekološke uvjete za uzgoj brnistre. Danas se njenim uzgojem bavi tek nekoliko udruženja na razini EU-a kroz poticajne projekte radi očuvanja starih zanata (Kovačević i sur., 2010.). Izvorna upotreba brnistre može se naći u Petrčanima kraj Zadra. U Pirovcu kod Šibenika udruga


A. Pamuković, B. Dorbić, M. Radeljak: Istraživanje mogućnosti primjene brnistre...

Porart organizira tradicionalno branje i maceraciju brnistre (Katović i sur., 2011.). Na slikama 7. i 8. prikazane su ulice u Vodicama koje su okićene cvatućim grančicama brnistre za vrijeme procesije Velikog petka.

Da bi se tržište moglo potaknuti na korištenje proizvoda od brnistre, potrebno ga je prethodno istražiti te na temelju toga izraditi odgovarajuću promociju (promotivni splet) prema svim učesnicima u lancu proizvodnja – prodaja – potrošnja. U marketingu pojam „promocija“ označava motivaciju, odnosno poticanje potrošača na akciju. Domaće tržište ljekovitog i aromatičnog bilja još je uvijek u razvoju, stoga je potrebno prethodno raditi na informiranju i edukaciji proizvođača i potrošača o koristi od upotrebe proizvoda od brnistre (Barković, 1998.). Dakle, ukoliko želimo proizvoditi i prodavati proizvode od brnistre na tržištu, potrebno je razviti proces komunikacije s tržištem. U današnjoj složenoj strukturi društva alati promocije služe nam za izgradnju komunikacije s potrošačima da bismo na taj način povećali vrijednost proizvoda te da bi se članovi ciljanog tržišta orijentirali prema tom proizvodu (Perreault i McCarthy, 2006.). Kako bi se kupci na najbolji mogući način potaknuli na korištenje proizvoda od brnistre, potrebno je raditi na oglašavanju. Oglašavanje uključuje s jedne strane ma-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slike 7. i 8. Okićene ulice Vodica cvatućim grančicama brnistre

325


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 315-334

sovne komunikacijske kanale, kao što su časopisi, radio, televizija i ostali masovni mediji ili direktnu komunikaciju poštom s druge. U tom bi se slučaju potrošače moglo informirati kroz radijske i TV emisije ili slanjem brošura direktno na adresu, distribucijom kroz novine ili specijalizirane časopise (Kesić, 2003.a). Unaprjeđenje prodaje usmjereno na potrošača moglo bi se ostvariti besplatnom podjelom uzoraka proizvoda od brnistre ili organiziranjem nagradne igre (Mihić, 2009.). Osobna prodaja komunikacija je određene osobe s drugom. Dakle prodavači bi trebali na prodajnom mjestu informirati potencijalne potrošače o koristima proizvoda od brnistre kroz različite demonstracije ili upute kako bi ih pokušali uvjeriti da kupe proizvode (Mihić, 2009.). Dakle prodaja brnistre mogla bi se odvijati kroz katalošku prodaju ili direktnu prodaju na štandovima, sajmovima ili stručnim seminarima (Dvorski i Dobrinić, 2002.). Interaktivni ili internetski marketing omogućuje dvosmjerni protok informacija, pri čemu korisnici participiraju i modificiraju oblik i sadržaj informacija koje primaju i to trenutačno. Tu je potrebno da svaki proizvođač ima primjerenu internetsku stranicu s mogućnošću kupnje proizvoda, u ovom slučaju od brnistre, kao i prisutnost na društvenim mrežama, gdje bi se mogle dobiti sve potrebne informacije o proizvodu (Šerventić, 2008.). Odnosi s javnošću uspostavljaju i održavaju pozitivan imidž organizacije u javnosti. Stoga je za proizvođače proizvoda od brnistre važno stalno održavati prijateljske odnose sa širom javnošću kako bi na najbolji mogući način promovirali svoju djelatnost i upućivali na kvalitetu proizvoda (Kesić, 2003.b). Budući da proizvodi od brnistre već duže vrijeme nisu bili prisutni na tržištu, potrebno je pozorno pristupiti izradi promotivnog spleta, kao i njegovoj implementaciji. Razlog je za to zasićenost tržišta sličnim proizvodima ili imitacijama. Stoga bi inovativnost i originalnost trebali biti glavni čimbenici u promociji i brendiranju proizvoda od brnistre, uz istovremeno uvažavanje njezine povijest i tradicije (Barković, 1998.).

4. Istraživanje percepcije učenika i studenata o brnistri i njenoj uporabi

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4.1. Rezultati i rasprava

326

Kako je u radu bilo neophodno istražiti stav stanovnika prema brnistri i proizvodima od nje, istraživanje je provedeno anketnim upitnikom na odabranom uzorku. Za istraživanje je ciljano odabrana mlada populacija do 30 godina starosti. N je 80, od toga su 34 ispitanika s područja Šibenika i 46 ispitanika s područja Splita (52 žene i 28 muškaraca). Istraživanje je provedeno tijekom 2014. godine. Starosna struktura uzorka za Šibenik bila je: do 20 godina 33 ispitanika (97%) i od 20 do 30 godina 1 (3%). Starosna struktura uzorka za Split bila je: do 20 godina 20 (43,47%) i od 20 do 30 godina 24 ispitanika (56,53%). Rezultati dobiveni anketom obrađeni su statističkim metodama i prezentirani tabelarno.


A. Pamuković, B. Dorbić, M. Radeljak: Istraživanje mogućnosti primjene brnistre...

Tablica 1. Percepcije ispitanika (Šibenik i Split) o poznavanju brnistre (u %)

Odgovori ispitanika s područja Šibenika

DA (ukupno) (%)

NE (ukupno) (%)

DA (ukupno) (%)

NE (ukupno) (%)

1. Jeste li do sada koristili proizvode od samoniklog bilja u domaćinstvu?

69,57

30,43

67,65

32,35

2. Jeste li samoniklo bilje koristili za dobivanje nekih drugih proizvoda u domaćinstvu?

47,8

52,17

47,06

52,94

3. Jeste li do sada čuli za biljku brnistru (Spartium junceum L.)

67,39

32,61

94,12

5,88

4. Jeste li znali da se brnistra može pronaći na obalnim područjima i po otocima Mediterana?

71,74

28,26

79,41

20,59

5. Jeste li znali da je brnistra samonikla biljka?

56, 52

43,48

76,47

23,53

6. Jeste li znali da brnistra uspijeva na degradiranim terenima i krškom kamenjaru?

58,70

41,30

64,71

35,29

7. Jeste li znali da je brnistra jako otporna na sušu?

39,13

60,87

41,18

58,82

8. Jeste li znali da se brnistra lako razmnožava sjemenom i sadnicama?

15,22

84,78

17,65

82,35

9. Jeste li znali da za uzgoj biljke brnistre nije potrebno obrađivati tlo?

54,35

45,65

58,82

41,18

10. Jeste li znali da se brnistra može koristiti u šumarskoj, hortikulturnoj i tekstilnoj proizvodnji te u industriji?

21,74

78,26

20,59

79,41

11. Jeste li znali da je brnistra kvalitetnija od lana?

10,87

89,13

25,88

94,12

Pitanje

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Odgovori ispitanika s područja Splita

327


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 315-334

Tablica 2. Percepcije ispitanika (Split i Šibenik) o biljci brnistri i njezinoj uporabi (Likert 1 – 5)

Pitanje

Ponuđeni odgovori a) očuvanje bioraznolikosti

3,76

1,353

3,00

1,393

b) očuvanje tla od degradacije

3,13

1,204

2,59

1,184

c) sprječavanje erozije

2,83

1,102

2,71

1,567

d) očuvanje krajobraznog identiteta

3,46

1,187

3,09

1,564

a) tekstil

3,04

1,414

2,71

1,448

2. Od brnistre b) briketi se može dobiti: c) ljepilo

2,50

1,130

1,91

0,965

2,65

1,079

2,35

1,346

d) žuti pigment

2,89

1,286

2,88

1,431

a) za dobivanje mirisa

3,15

1,264

2,65

1,368

b) za dobivanje eteričnih ulja

3,35

1,233

3,35

1,574

c) kao otapalo

2,43

1,068

1,82

0,968

d) kao gel za kosu

2,35

1,119

1,91

0,996

a) vrša

2,85

1,490

1,85

1,184

b) košara

3,07

1,482

2,73

1,639

c) mirisno ulje

3,46

1,206

2,88

1,472

d) uže

2,76

1,319

2,21

1,225

e) tepih

2,43

1,393

1,82

1,140

f) cipele

2,07

1,237

1,74

1,163

a) za vezanje vinove loze

2,85

1,264

1,76

1,129

b) izrada tkanine

3,09

1,297

2,32

1,342

2,80

1,276

2,09

1,334

3,46

1,149

2,65

1,574

e) za proizvodnju užadi

3,09

1,226

2,15

1,396

a) habitusa

2,72

1,241

2,15

1,104

b) lista

2,89

1,251

2,29

1,192

c) cvijeta

3,65

1,449

3,76

1,597

d) grančica

2,89

1,286

2,76

1,208

a) vrtovima

3,63

1,339

2,68

1,342

b) gradskim parkovima i nasadima

3,57

1,344

3,09

1,505

c) degradiranim ruralnim krajobrazima

3,78

1,153

3,15

1,635

a) putem interneta

1,87

1,293

1,97

1,467

b) putem TV-a

1,93

1,272

1,76

1,232

1,93

1,143

1,74

1,189

2,02

1,357

1,62

1,231

3,04

1,632

3,09

1,782

3,19

1,668

3,18

1,714

1. Uloga brnistre u ekosustavu je:

3. U kozmetičkoj industriji brnistra se može koristiti: 4. Kao autohtoni turistički proizvod od brnistre se može dobiti:

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

5. Tradicionalna c) za proizvodnju rakija uporaba brnistre je: d) kao ukrasna biljka

6. Brnistra je ukrasna biljka zbog: 7. Kao ukrasna biljka brnistra je pogodna za primjenu u:

8. Na koji ste c) putem stručnih časopisa način saznali za biljku brnistru: d) u vrtnom centru e) putem razgovora f) razno

328

Odgovori ispitanika s Odgovori ispitanika s područja Splita područja Šibenika Aritmetička Standardna Aritmetička Standardna sredina devijacija sredina devijacija


Pregledom relevantne literature nije pronađeno slično istraživanje o biljci brnistri kroz anketni upitnik radi uvida u percepcije ispitanika o toj biljci i njezinoj uporabi. Anketnim upitnikom obuhvaćene su dvije skupine ispitanika različite dobi, različitog obrazovnog usmjerenja i različitog mjesta stanovanja: maturanti Srednje strukovne škole u Šibeniku, usmjerenja Agroturistički tehničar 34 (42,5%) i studenti Stručnog studija Trgovinsko poslovanje Sveučilišnog odjela za stručne studije Sveučilišta u Splitu 46 (57,5%). Cilj istraživanja bio je utvrditi u kojoj mjeri ispitanici poznaju brnistru te postoji li razlika u znanju o toj biljci s obzirom na razliku u dobi, obrazovanju i mjestu stanovanja. Prema tablici 1., obje skupine ispitanika koriste samoniklo bilje u svom domaćinstvu, što potvrđuje sličan postotak potvrdnih odgovora od 69,57% ispitanika u Splitu i 67,65% ispitanika u Šibeniku. Malo drugačiji rezultat pokazalo je pitanje o tome jesu li ispitanici čuli za brnistru. 67,39% ispitanika u Splitu odgovorilo je potvrdno, dok je u Šibeniku potvrdno odgovorilo 94,12% ispitanika. Razlog je tome možda činjenica što su ispitanici u Šibeniku bili učenici prirodoslovnog usmjerenja i što su stanovnici šibenskog područja. Kako je navedeno u literaturi, najviše su se stanovnici užeg šibenskog područja (Vodice, Pirovac, Murter, Jezera i Betina) u prošlosti bavili branjem i preradom brnistre (Kovačević i sur., 2010.; Čizmić i Vranješ-Šoljan, 2009.; Magaš i sur., 2003.). Nije bilo velikih odstupanja u potvrdnim odgovorima na pitanje o mediteranskom području kao mjestu rasta brnistre, preko 70% ispitanika u svakoj skupini odgovorilo je potvrdno. Na pitanje o tome je li brnistra otporna na sušu također su obje skupine ispitanika dale sličan odgovor, svaka oko 40% potvrdno. Pitanje o brnistri kao biljci koja se lako razmnožava sjemenom i sadnicama također daje sličan rezultat, između 15% i 18% svake skupine odgovara potvrdno. Možemo reći da ispitanici iz obiju skupina, u Splitu i u Šibeniku, imaju znatno veće znanje o tome da je brnistra samonikla biljna vrsta Sredozemlja koja raste pored mora i na otocima, nego o njenim primarnim obilježjima, kao što su otpornost na sušu i način razmnožavanja, koja su manje općenita. Međutim pitanje je li brnistra samonikla biljka daje različite rezultate. 56,52% ispitanika u Splitu odgovorilo je potvrdno, dok je u Šibeniku potvrdno odgovorilo 76,47% ispitanika. Opet možemo veći postotak potvrdnog odgovora u Šibeniku pripisati činjenici da tu skupinu ispitanika čine učenici prirodoslovnog usmjerenja. U tablici 2. prikazani su rezultati ispitanika koji su pojedine odgovore ocjenjivali na petostupanjskoj ljestvici. Kod sastavljanja pitanja autori su se vodili dotadašnjim istraživanjima o brnistri (tablica 1. i tablica 2.). Međutim među pitanjima je navedeno i nekoliko odgovora o mogućnostima korištenja brnistre koje autori nisu pronašli u literaturi. Na skupinu pitanja o različitim mogućnostima korištenja brnistre ispitanici su najčešće davali odgovore prosječne vrijednosti. Slijedom toga smatramo kako postoji dobro temeljno znanje o toj biljci i njezinim proizvodima, koje bi u budućnosti olakšalo njezinu prezentaciju kroz različite edukacije. U literaturi se navodi korištenje brnistre za izradu tekstila (Premužić, 1948.; Kovačević i sur., 2010.; Čizmić i Vranješ-Šoljan, 2009.; Magaš i sur., 2003.) i ljepila (Premužić, 1948.; Oskar i Štiglmajer, 1963.). Na ponuđene odgovore da se brnistra koristi za izradu tekstila i ljepila ispitanici iz obiju skupina daju vrijednosti između 2,35 i 3,04. Nadalje, na ponuđene odgovore da se brnistra koristi za izradu briketa i žutog pigmenta (nije pronađeno u literaturi), ispitanici iz obiju skupina navode vrijednosti između 1,91 i 2,89. Odgovorima u kojima se navode mogući turistički autohtoni proizvodi od brnistre (vrša, košara, mirisno ulje, uže, tepih i cipele) obje skupine ispitanika dodjeljuju vrijednosti od 1,74 do

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

A. Pamuković, B. Dorbić, M. Radeljak: Istraživanje mogućnosti primjene brnistre...

329


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 315-334

3,46. Ispitanici iz Splita dodijelili su najvišu vrijednost mirisnom ulju kao proizvodu od brnistre, dok su ispitanici iz Šibenika dodijelili najmanju vrijednost cipelama kao mogućem turističkom proizvod od brnistre. Cerchiara i sur. (2010.) navode da postoji potencijal proizvodnje mirisnih vodica, parfema, sapuna i aromatskih krema od brnistre. Kako je poznato iz literature, kroz povijest je brnistra služila za izradu različitih predmeta koji su se koristili u svakodnevnom životu (Etnografski muzej Split, 2015.; Kovačević i sur., 2010.; Šatović, 1988.). Ispitanici iz obiju skupina dodjeljuju prosječne vrijednosti (od 2,68 do 3,78) za ponuđene odgovore da se brnistra koristi kao ukrasna biljka u vrtovima, gradskim parkovima i nasadima te na degradiranim ruralnim krajobrazima. Sličnim istraživanjem Dorbić i sur. (2015.) dobili su malo veće vrijednosti. U istraživanju stavova o primjeni aromatičnih vrsta u vrtovima Drniša i okolice anketnim upitnikom ispitanici su ocjenjivali ukrasne karakteristike lavande, ružmarina, santoline, smilja, kadulje, vrijeska, matičnjaka i majčine dušice. Prosječne vrijednosti koje su ispitanici dodjeljivali ukrasnim karakteristikama pojedinih biljnih vrsta kreću se u rasponu od 3,74 do 4,43. Takav rezultat s većim prosječnim vrijednostima možda je opravdan time što su istraživane biljne vrste učestalije na ukrasnim zelenim površinama od brnistre. Također, ispitanici dodjeljuju srednje vrijednosti kod pitanja na koji su način saznali za brnistru. Dio ispitanika iz obiju skupina koji je saznao za tu biljku putem interneta, televizije, stručnih časopisa i u vrtnom centru daju vrijednosti do 2,02, dok ispitanici iz obiju skupina koji su saznali za brnistru putem neformalnog razgovora dodjeljuju veću vrijednost, do 3,09.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

5. Zaključak

330

Autori predmetnog istraživanja temeljem dobivenih rezultata zaključuju da nema većih odstupanja u poznavanju brnistre između dvaju skupina ispitanika s obzirom na dob, obrazovno usmjerenje i različito mjesto stanovanja. Većina je ispitanika pokazala osrednje znanje kod većine pitanja o toj mediteranskoj biljci. Ipak, ispitanici sa šibenskog područja u većem su postotku odgovorili da poznaju ovu biljku (preko 90%). Obje skupine ispitanika daju odgovore s preko 70% da je brnistra samonikla biljka i da raste na području Mediterana. Međutim pitanje o načinu razmnožavanja brnistre polučuje slabije rezultate. Do 20% ispitanika iz obiju skupina znalo je da se ova biljka lako razmnožava sjemenom i sadnicama. U prilog tome ide i činjenica da su ispitanici iz obiju skupina saznali za brnistru putem neformalnog razgovora (3,09). To istraživanje, s obzirom na odgovore ispitanika, može dati smjernice na koji način educirati stanovništvo o toj biljci. U srednjim školama prirodoslovnog usmjerenja trebalo bi tu biljku prezentirati učenicima kroz stručnu literaturu ili kroz različite radionice. Vrtni centri, koji imaju veću ponudu različitog bilja, trebali bi poboljšati marketing brnistre različitim akcijama, npr. kroz „Dane brnistre“ kada bi se kupci mogli informirati o brnistri te kupiti sjeme ili sadnice po povoljnijim cijenama. S obzirom da značajan broj ispitanika poznaje navedenu vrstu, postoji potencijalno tržište brnistre, primjerice skupina ispitanika iz Splita dodjeljuje najvišu vrijednost za mirisno ulje kao potencijalni turistički proizvod od brnistre (3,46). Prije razvoja tržišta brnistre potrebno je prvo educirati lokalno stanovništvo o tome kako što lakše prepoznati tu biljku, ispravno je sakupljati te ih naučiti kako gospodariti brnistrom na najprihvatljiviji način, uzimajući u obzir ekonomsku situaciju, poštivanje


A. Pamuković, B. Dorbić, M. Radeljak: Istraživanje mogućnosti primjene brnistre...

zakonske odredbe i kulturni identitet. Kod kreiranja različitih turističkih suvenira od brnistre inovativnost i originalnost trebali bi biti glavni faktori u brendiranju tih proizvoda. Osim toga, s obzirom na povijest i tradiciju, smatramo da se brnistru ne bi trebalo isključivo tretirati kao tekstilnu sirovinu već i kao kulturu za primjenu u poljoprivredi, šumarstvu, prehrambenoj i farmaceutskoj industriji.

1. Barković, D. (1998). Analitika novog proizvoda. Osijek: Ekonomski fakultet Osijek. 2. Bischof, S. i Kovačević, Z. (2013). From weed to Fabric. Zagreb: Denona d. o. o. 3. Britvec, M.; Ljubičić, I. i Šimunić, R. (2013). Medonosno bilje kamenjarskih pašnjaka otoka Krka, Cresa i Paga. Agronomski glasnik, 1: 31-42. 4. Bussmann, R. W. and Glenn, A. (2011). Fighting pain: Traditional Peruvian remedies for thetreatment of Asthma, Rheumatism, Arthritis and sorebones. Indian Journal of Traditional Knowledge, 10 (3): 397-412. 5. Cerchiara, T.; Chidichimo, G.; Ragusa, M. I.; Belsito, E. L.; Liguori, A.; Arioli, A. (2010). Characterization and utilization of Spanish broom (Spartium junceum L.) seedoil. Industrial Cropsand Products, 31: 423-426. 6. Chiatante, D.; Sarnataro, M.; Fusco, S.; DiIorio, A.; Scippa, G. S. (2003). Modification of root morphological parameters and root architecture in seedlings of Fraxinus ornus L. and Spartium junceum L. growing on slopes. Plant biosystems, 137 (1): 47-56. 7. Čizmić, F. i Vranješ-Šoljan, B. (2009). Prve naznake demografske tranzicije: Stanovništvo Betine (1870.-1880.). Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku, 47: 143-169. 8. Dorbić, B., Karlo, T., Temim, E., Gugić, M., Friganović, E., Šarolić, M., Delić, Ž., Hadžiabulić, A. (2015). Istraživanje stavova o primjeni aromatičnih vrsta u vrtovima Drniša i okolice. Glasnik zaštite bilja, 6: 6-14. 9. Dorbić, B., Pamuković, A. i Blažević, M. (2014). Prilog poznavanju povijesti hortikulturne i bilinogojstvene edukacije stanovništva šibenskog kotara u razdoblju 1920.-1939. godine. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, 56: 263-287. 10. Dvorski, S. i Dobrinić, D. (2002). Direktni marketing. Varaždin: Fakultet organizacije i informatike Varaždin. 11. Etnografski muzej Split. (2015). 12. Gabriele, B.; Cerchiara, T.; Salerno, G.; Chidichimo, G.; Vetere, M. V.; Alampi, C.; Gallucci, M. C.; Conidi, C.; Cassano, A. (2010). A newphysical-chemical process for the efficient production of cellulose fibers from Spanish broom (Spartium junceum L.). Bioresource Technology, 101: 724-729. 13. Ganatsas, P. P.; Zagas, T. D.; Tsakaldimi, M. N.; Tsitsoni, T. K. (2004). Post fire regeneration dynamics in a Mediterranean type ecosystem in Sithonia, northern Greece: ten years after the fire. Proceedings 10th MEDECOS Conference. April 25-May 1. Rhodes. Greece. Pregledano 14. rujna 2016. (http://users.auth.gr/tsitsoni/files/eng/20.pdf.). 14. Gradska knjižnica Vodice. Pregledano 14. rujna 2016. (http://www.infovodice. com/kulturne-novosti/fotogalerija-ovotjedna-pricaonica-u-znaku-brnistre.html.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

331


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 315-334

332

15. Hulina, N. (2011). Više biljke stablašice. Zagreb: Golden Marketing-Tehnička knjiga. 16. Katović, D.; Katović, A. i Krnčević, M. (2011). Spanish broom (Spartium junceum L.), U: Žiljak,V.; Tonković, S. i Kniewald, Z. (Ur.). Annual 2010/2011 of the Croatian Academy of Engineering. Zagreb: Intergrafika. 17. Keatley M. R. and Hudson, I. L. (2007). Shift In Flowering Dates Of Australian Plants Related To Climate: 1983-2006. 504-510. Pregledano 14. rujna 2016. (http://www.mssanz.org.au/MODSIM07/papers/9_s54/ShiftInFloweringDates_ s54_Keatley_.pdf.) 18. Kesić, T. (2003 a). Integrirana marketinška komunikacija. Zagreb: Opinio. 19. Kesić, T. (2003 b). Ponašanje potrošača. Zagreb: Adeco. 20. Kordić, A. i Marasović-Alujević, M. (2009). Toponimi romanskoga porijekla na splitskom poluotoku. Školski vjesnik-časopis za pedagoška i školska pitanja, 57 (1-2): 91-126. 21. Kovačević, Z.; Krnčević, M.; Katović, A.; Katović, D. (2010). Brnistra-zaboravljena tekstilna sirovina. Tekstil, 59 (9): 410-421. 22. Magaš, D.; Faričić, J. i Surić, M. (2003). Prirodno-geografske odrednice razvitka otoka Kaprija, Kakna i pripadajućih otočića. Geoadria, 8 (2): 45-66. 23. Maleš, Ž.; Plazibat, M.; Bilušić Vundać, V.; Kremer, D.; Alar, J. (2005). Istraživanje flavonoida i aminokiselina brnistre - Spartium junceum L. (Fabaceae). Farmaceutski glasnik: glasilo hrvatskog farmaceutskog društva, 61: 499-509. 24. Mérola, S. and Raimondo, F. M. (2007). European and Mediterranean plants in the wild flora of Uruguay. Bocconea, 21: 391-404. 25. Mihić, M. (2009). Upravljanje osobnom prodajom. Split: Ekonomski fakultet Split. 26. Mullin, B. H.; Anderson, L. W.; Di Tomaso, J. M.; Eplee, R. E.; Getsinger, K. D. (2000). Invasive plant species. Cast. Council for agricultural science and technology. 13. Pregledano 14. rujna 2016. (http://www.cast-science.org/download.cfm ?PublicationID=2864&File=f030a5f2afb66480223c4b233e6767307816.). 27. Nedelcheva, A. M.; Dogan, Y. and Guarrera, P. M. (2007). Plants traditionally used to make brooms in several European countries. Journal of Ethnobiology and Ethnomedicine, 3:20. Pregledano 14. rujna 2016. (https://ethnobiomed.biomedcentral.com/articles/10.1186/1746-4269-3-20.). 28. Oskar, G. i Štiglmajer, G. (1963). Brnistra kao sirovina za celulozu. Šumarski list, (87): 347-353. 29. Parker, B.; Miller, G. and Burrill, L. C. (1998). Scotch Broom Cytisus Scoparius L. Link. Weeds. A Pacific North west Exstension Publication. Oregon. Idaho. Washington. PNW 103. 30. Perreault, W. D. and McCarthy, E. J. (2006). Essentials of marketing. Boston: McGraw-Hill/Irvin. 31. Pernar, N.; Bakšić, D.; Perković, I.; Holjević, D. (2010). Odraz sanacije erodiranog terena na svojstva tla na flišu – slučajevi Abrami i Butoniga u Istri. Šumarski list, (5-6): 229-239. 32. Pieroni, A. and Quave, C. L. (2005). Traditional pharmacopoeias and medicines among Albanians and Italians in southern Italy: A comparison. Journal of Ethnopharmacology, 101: 258–270. 33. Premužić, A. (1948). Planski uzgoj brnistre na našem primorskom kršu. Šumarski list, 11 (72): 364-371.


A. Pamuković, B. Dorbić, M. Radeljak: Istraživanje mogućnosti primjene brnistre...

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

34. Preti, F. i Giadrossich, F. (2009). Root rein forcement and slope bioengineering stabilization by Spanish Broom (Spartium junceum L.). Hydrology and Earth System Sciences Discussions, 6: 3993-4033. 35. Sanhueza, C. and Zalba, S. M. (2012). Experimental control of Spanish broom (Spartium junceum) invading natural grasslands. Management of Biological Invasions, 3 (2): 97–104. 36. Scippa, G. S.; DiMichele, M.; DiIorio, A.; Costa, A.; Lasserre, B.; Chiatante, D. (2006). The response of Spartium junceum Roots to Slope: Anchorageand Gene Factors. Annals of Botany, 97: 857-866. 37. Sironić, M.; Sironić, D. i Mornar, N. (2008). Gradski perivoj u Šibeniku. Metode i rezultati rekonstrukcije u 20. stoljeću. Prostor, 1 (35): 126-141. 38. Šatović, F. (1988). Brnistra (Spartium junceum L.) celulozno vlaknata mediteranska biljka. Poljoprivreda i šumarstvo, XXXIV (2-3): 61-77. 39. Šerventić, S. (2008). Utjecaj marketinške komunikacije na prihvaćanje novog proizvoda. Split: Ekonomski fakultet Split. 40. Šimunović, P. (1975). Ogled jezičnih osobina bračke čakavštine. Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 11/12 (1): 497-517. 41. Španjol, Ž. i Wolf, S. (1994). Biološko-ekološka i prostorna valorizacija parkšume ‘’Komrčar’’ na Rabu. Šumarski list, CXVIII (5-6): 153-166. 42. Tafra, D.; Pandža, M. i Milović, M. (2012). Dendoflora Omiša. Šumarski list, 1112: 605-617. 43. Topić, V. (1995). Utjecaj šumske vegetacije na suzbijanje erozije u bujičnim slivovima mediteranskog područja Hrvatske. Šumarski list, 9-10: 299-303. 44. Zadarski list. Magazin. Pregledano 14. rujna 2016. (http://www.zadarskilist.hr/ clanci/09062012/nekad-se-brnistru-i-jelo-i-prelo.). 45. Yeşilada, E. i Takaishi, Y. (1999). A saponin with anti-ulcerogenic effect from the flowers of Spartium junceum. Phytochemistry, 51: 903-908. 46. Yeşilada, E.; Takaishi, Y.; Fujita, T.; Sezik, E. (2000 a). Anti-ulcerogenic effects of Spartium junceum flowers on in vivo test models in rats. Journal of Ethnopharmacology, 70: 219–226. 47. Yeşilada, E.; Tsuchiya, K.; Takaishi, Y.; Kawazoe, K. (2000 b). Isolation and characterization of free radicals cavenging flavonoid glycosides from the flowers of Spartium junceum by activity-guided fractionation. Journal of Ethno pharmacology, 73: 471–478.

333


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 315-334

Prethodno priopćenje

Anita Pamuković University of Applied Sciences “Marko Marulić“ in Knin, Department of agriculture karst, Croatia e-mail: apamukovic@veleknin.hr Boris Dorbić University of Applied Sciences “Marko Marulić“ in Knin, Department of agriculture karst, Croatia e-mail: bdorbic@veleknin.hr Marko Radeljak University of Split, University Department of Professional Studies, Croatia e-mail: marko.radeljak@gmail.com

Exploring the Possibilities of the Application of Spanish Broom and its Products in the Territory of Central Dalmatia Abstract Spanish broom (Spartium junceum L.) is native to the Mediterranean countries, exclusively in the littoral zone and on the islands. It is currently used in Croatia as an ornamental plant, for the prevention of erosion and in beekeeping. The beginning of the 20th century saw an increase in the demand for Spanish broom as raw material. An intensified production of Spanish broom commenced in 1919 aiming to meet the requirements of textile industry. In 1967 the organised production of Spanish broom ceased, due to the appearance of synthetic fibres that were considerably more affordable. There is big potential for the production of perfume essences, perfumes, soaps and aromatic ointments, to name just a few. Prior to the development of Spanish broom market, it is important to raise public awareness of the importance of this plant and its management. Innovativeness and originality need to be the principal factors in the product branding of Spanish broom, whilst simultaneously respecting its history and tradition. The survey research conducted by pupils and students throughout 2014 provided an insight into mediocre knowledge and awareness of the potential use of Spanish broom in the cities of Split and Šibenik.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: Spanish broom, branding, raw materials, industrial plants, landscape.

334


Recenzije i prikazi DOI 10.5673/sip.54.3.7

Niko Tunjić

Može li škola odgojiti što društvo i obitelj ne mogu? Salezijanska klasična gimnazija s pravom javnosti, Rijeka, 2014., 194 str. Odgoj kao fenomen nalazi se u domeni različitih subjekata. Odgoj je svojstven čovjeku, a na njega utječu brojni faktori, od kojih se posebice ističu: škola, obitelj i društvo. Upravo ti motivi postaju okosnica knjige naslova Može li škola odgojiti što društvo i obitelj ne mogu? autora don Nike Tunjića. Autor je svećenik, salezijanac, teolog, magistar društvenih znanosti iz polja sociologije, doktor društvenih znanosti iz polja pedagogije i ravnatelj Salezijanske klasične gimnazije s pravom javnosti u Rijeci. Kao izniman stručnjak i praktičar s područja odgoja i obrazovanja objavio je pet knjiga, dva zbornika i nekolicinu članaka te ga možemo smatrati relevantnim autorom za današnji suvremeni kontekst odgoja i obrazovanja te školstva.

Uvod, iako tako naslovljen u knjizi, osim svojevrsne najave onog što knjiga u svojem sadržaju donosi, predstavlja jednu veoma kontekstualiziranu, obogaćenu, zaokruženu i zasebnu cjelinu. Uvod se bavi pitanjem čovjeka i njegovog određenja iz različitih perspektiva. Donosi filozofska, antropološka i teološka određenja čovjeka te ga promatra u kontekstu modernog društva i odgajateljskog poziva – kao tematske okosnice same knjige. Poglavlje Naziv „djetinjstvo” – izazov za sve, sadržajno najkraće, objašnjava i kontekstualizira pojam djetinjstva. Predstavlja svojevrsni presjek određenih spoznaja dječje psihologije i povijesti djetinjstva u kontekstu kršćanstva i suvremenog doba. Time predstavlja uvod u iduće poglavlje koje se bavi mladima kao izazovom za odgajatelje. Autor ističe kako škola treba poticati cjelovit razvoj svakog djeteta da bi se ostvario mentalitet potpune vizije – pozitivnim upućivanjem na stvarnost u slobodi,

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Knjiga je podijeljena u šest tematsko-sadržajnih cjelina: čovjek, djetinjstvo, mladi, sredstva javnog priopćavanja, žena te škola kao institucija. Tematika se obrađuje kroz ukupno devet poglavlja, od kojih su posljednja dva zaključak i bibliografija.

335


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 335-339

samostalnosti, uzajamnosti, kompetenciji, u ambijentu u kojem se uči učiti misliti te znati i htjeti živjeti u zajedništvu. Poglavlje Naziv „mladi” – izazov za odgajatelje donosi brojne spoznaje pedagogije i psihologije mladih, duhovnosti mladih, upoznaje s izazovima mladih u današnjem suvremenom društvu, mladima kao kulturom te tipologijom mladih (religijsko-duhovni, kritički nastrojeni, manirističko-postalternativni, orijentirani na tijelo i integrirani). Svi koji se na bilo koji način bave mladima ili su i sami mladi mogu u tom poglavlju pronaći upravo one osobitosti koje karakteriziraju mlade kao poseban identitet unutar društva. U poglavlju se prepoznaju promišljanja autora o životu mladih, a otkrivaju njegov dugogodišnji rad s mladima u odgoju i obrazovanju. Uloga masovnih medija i društvo iduće je poglavlje koje se može označiti kao ono koje pripada medijskoj pedagogiji. Autor navodi vrste masovnih medija, analizira utjecaj i odnos djece te mladih i medija u suvremenom društvu, a na poseban način problematizira različite vrste tehnologije kao izazov za osobu, komunikaciju, odgoj i školu. Svakako se ističe postojanje potrebe za medijskom pedagogijom u današnjem globalnom društvu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Iduće poglavlje naslovljeno je Naziv „žena” – izazov za odgoj, a prikazuje ulogu žene u različitim kontekstima, s posebnim naglaskom na njezinu ulogu u odgojnom djelovanju. Autor ženu karakterizira kao misaono i emocionalno biće, analizira je iz perspektive Biblije (Starog i Novog zavjeta) te dovodi do shvaćanja žene u kontekstu 21. stoljeća. U poglavlju se objašnjava i pokret žena, što upućuje na elemente feminističke pedagogije, nakon čega slijedi slika žene prema Ivanu Pavlu II. u dokumentu Muleris dignitatem. Naročito se opsežno obrađuje tematika ženskih škola. Naglasak je na vjerskim ženskim školama, a propituju se pitanja cilja odgoja i obrazovanja, pedagoška načela u radu, kao i konkretna pedagoška obilježja takvih škola. U posljednjem se dijelu poglavlja ženu predstavlja kao subjekt vlastitog bivstvovanja u svijetu i kao vođu koji mora imati svoj autoritet Autor ističe da je potrebna kritička revizija pojma autoriteta, nastojeći ga sagledati epistemološki kao „činiti da što raste“. Tako će žena biti ta koja će opravdati da je pravi autoritet onaj koji poštuje slobodu, želi biti poticajan, poštuje i vrednuje različitosti u postizanju zajedničkih ciljeva.

336

Početna se poglavlja bave različitim subjektima odgoja, a u petom se poglavlju obrađuje problematika škole u suvremenom društvu. Jedan od osnovnih problema jest pronalazak granice između škole i okoline te pitanje osobitosti školskog programa. U poglavlju se upoznaje kontekst političkog, gospodarskog i kulturnog razdora u svijetu, koji je ostavio utjecaj i na suvremenu školu. Međutim autor navodi kako je upravo škola zapravo pokretač suvremenosti, unutar prisutnih kontradiktornih međusobnih zahtjeva. U nastavku se obrađuje problematika škole kao institucije, školske autonomije, školske kulture i borbe za kontrolu škole (posebno od politike). U dijelu o postupnoj potvrdi školske zajednice autor promišlja o vjerskoj školi u ukupnom školskom kontekstu. Također, škola postaje kulturnim projektom u kojem su naglašene različite koncepcije kulture – svijest o nesvedivosti svakog


Recenzije i prikazi

kulturnog oblika na prirodan i spontan poredak, svijest o intersubjektivnosti smisla i potvrda, svijest o nerazdvojivosti sadržaja i metode te svijest o protjecanju vremena individualnih i kolektivnih nauka. Škola se stavlja u kognitivni, praktični, estetski i vjerski kontekst, nakon čega se upoznaje s preprekom koju konzumerističko društvo predstavlja prema suvremenoj školi. Iduća četiri poglavlja odnose se na odgojno djelovanje škole. Mjesto odgoja u školi, odgojne vrijednosti, povezanost škole i odgoja, školska disciplina kao način odgoja, psihologija razvoja odgoja u školi te način odgoja u školi samo su neke teme koje autor elaborira. Pritom je naročito istaknuto pitanje školske discipline, kojem pedagoška znanost daje premalo prostora. Posljednja dva poglavlja o suvremenoj školi odnose se na ulogu autoriteta u školi i ulogu ravnatelja kao vođe i koordinatora. Posljednji sadržajni dio knjige naslovljen je Mjesto i uloga škole u društvu stalne evolucije. To je poglavlje obogaćeno različitim crtežima i slikama koje sadržaj nastoje obogatiti i približiti. U tom se dijelu obrađuju pitanja kvalitete, koncepata obrazovanja, važnosti misije i vizije škole te razvoj koherencije. U zaključku knjige autor naglašava tri aspekta koja treba više razvijati u današnjem društvu i odgojno-obrazovnom sustavu, a to su: koncept cjeloživotnog učenja, autentično osnaživanje ravnatelja i europska dimenzija obrazovanja (sjećanje na kulturnu baštinu, svijest o etici sadašnjosti, provedba dobrih planova za budućnost radi očuvanja etičkih i duhovnih vrijednosti našeg zajedničkog nasljeđa, bolje obrazovanje građana, borba protiv socijalnih i ekonomskih razlika te suživot u zajedništvu).

Međutim, koliko god to bila njezina velika prednost, moglo bi se reći da je to dovelo i do njezinog glavnog nedostatka. Naime knjizi nedostaje poveznica, nit vodilja u obradi sadržaja. Poglavlja su međusobno povezana time što obrađuju pitanja odgoja i obrazovanja. Međutim, osim navedene temeljne povezanosti, poglavlja nisu tematski i sadržajno povezana. To se može uočiti u načinu na koji se prelazi s jednog na drugo poglavlje. Primjerice, nakon poglavlja o mladima slijedi poglavlje o ženama, a potom poglavlje o školi. Poglavlja su prema strukturi više nalik na radove u zborniku nego na poglavlja knjige. Iako svako poglavlje obrađuje zasebnu temu, ne razabire se njihova sadržajna povezanost, kao ni kriterij određivanja slijeda poglavlja. Drugi se problem nadovezuje na prethodni, a odnosi se na naslov knjige. Naslov knjige upućuje na pomalo drugačiji sadržaj, navodi na očekivanje jasnijeg odgovora na postavljeno pitanje i navodi na pitanje o opravdanosti postavljanja takvog

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Knjiga predstavlja vrijedan doprinos pedagoškoj teoriji i praksi, a u načinu obrade problematike ističe se nekoliko elemenata. Prije svega važno je naglasiti kako autor koristi spoznaje iz različitih područja pedagogije kao znanosti. Polazi od spoznaja povijesti odgoja i obrazovanja, povijesti djetinjstva, razvojne psihologije, obiteljske pedagogije, školske pedagogije, domske pedagogije, opće pedagogije, teorije odgoja, europske dimenzije u obrazovanju, feminističke pedagogije, pedagogije predškolskog odgoja, pedagogije mladih, školskog menadžmenta i religiozne pedagogije. Stoga bi se knjiga mogla nazvati svojevrsnim sažetkom osnovnih pedagoških koncepata, a kao takva može poslužiti i kao važna literatura u pedagoškom osposobljavanju budućih odgojno-obrazovnih djelatnika.

337


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 335-339

naslova. U prilog toj tezi ide i činjenica o nedostatku niti vodilje koja prati knjigu u svim njezinim poglavljima. Stoga knjiga više odgovara formi odabranih poglavlja iz pedagogije, što bi mogao biti dodatak naslovu knjige. Nije objašnjeno polazište na kojem počiva sam naslov: je li riječ o intervenciji škole nad onim što obitelj i društvo ne mogu, ne žele ili ne znaju; je li je riječ o onome što samo škola može, a obitelj i društvo po svojoj prirodi ne mogu ili nešto treće? Naslov upućuje na dodatni problem, a to je problematika obitelji. Iako je obitelj kao pojam obuhvaćena naslovom, problematika je obitelji nedovoljno obuhvaćena knjigom. No valja se vratiti onom što knjiga uistinu pruža, a odgovara na pitanje iz naslova. Pedagozi bi na pitanje „Može li škola odgojiti što društvo i obitelj ne mogu?“ zasigurno odmah odgovorili kako je to moguće. Iako se knjiga samo u jednom poglavlju bavi školom na konkretniji način, vjerojatno nije za očekivati da će samo to poglavlje biti odgovor na pitanje iz naslova. Knjiga vrlo suptilno odgovara na to pitanje, predstavljajući cjelovitost odgoja, škola kao odgojna ustanova ponovno dobiva na važnosti.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Iznimna je vrijednost knjige u promišljanjima o odgoju. „Suputništvo kao odgoj je jedno od osnovnih ljudskih iskustava“ (str. 25). Prethodni citat dio je poglavlja 1.6. Čovjek odgajatelj. Upravo je to poglavlje meni osobno najomiljenije, posebice u kontekstu vlastite profesije i poziva kao pedagoga. Iako je riječ o isključivo subjektivnoj perspektivi, ne može se zanijekati iskustvo i profesionalnost koji se očituju u tom poglavlju. Poglavlje postaje vodič odgajateljima, pedagozima, roditeljima i svima onima koji se na bilo koji način bave odgojem. Odgoju se u tom poglavlju daje kršćanska perspektiva, koja jasno ocrtava sve odgojne vrijednosti. Iako je danas malo stručne i praktične literature koja govori o domskom odgoju, sljedeća rečenica ocrtava jednu predivnu odgojiteljsku ulogu, primjenjivu za sve koji se bave odgojem: „Odgajateljska se ljubav, nadalje, pokazuje u dubokom prijateljstvu koje može razumjeti, pratiti, nuditi obogaćujući drugoga vlastitim iskustvom i dopuštajući vlastito obogaćenje očitovanjima Duha nazočnog u životu mladih“ (str. 28). To je poglavlje vrelo predivnih misli o odgoju, uputa za odgojno djelovanje, prilika za iskustveno učenje i praktično djelovanje. To poglavlje, ako ne i čitava knjiga, zasigurno treba postati obaveznom literaturom na svim fakultetima koji se bave odgojem jer je u njemu sadržana srž odgojnog djelovanja, onog o kojem se toliko malo uči, a koje je neizostavan uvjet današnjeg čovjeka i društva.

338

Zaključak knjige donosi preporuke koje jesu važne i potrebne, ali ne proizlaze nužno iz samog sadržaja knjige, a to ukazuje na nepovezanost poglavlja i izostanak niti vodilje. Međutim, kada je riječ o zaključku, rečenica kojom knjiga završava glasi: „Obaveza je svih koji rade u školi i na svim razinama obrazovanja da izgrađuju mir i civilizaciju ljubavi“. Ljubav kao ljudska i kršćanska vrijednost, vrijednost koju je sv. Ivan don Bosco naglašavao u odgoju, vrijednost po kojoj smo svi ljudi jednaki jer nas povezuje. Mir kao unutarnja i vanjska dimenzija čovjeka, a civilizacija kao prilika i mogućnost, kao dokaz da škola ipak može odgojiti ono što društvo i obitelj ne mogu. Da škola treba postati još jedno od središta odgojnog djelovanja, vjerojatno je jedan od ciljeva ove knjige. Knjiga u svakom svom dijelu u kojem je odgoj glavna tema


Recenzije i prikazi

naglašava njegovu važnost – posebice u suvremenom društvu. Postavljajući školu u odgojni kontekst, jasno pokazuje da odgoj vrijedi i za školsku perspektivu. Knjiga je uistinu relevantna u svojem sadržaju. Iako kao cjelina ima nedostataka u sistematizaciji i povezanosti, sadržaj je izuzetno pedagogiziran, suvremen i praktičan. Knjiga ocrtava nastojanje autora da se školu promišlja kao potencijal odgojnog djelovanja u današnjem društvu, posebice u kontekstu u kojem se uglavnom ističe obrazovna funkcija škole.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Filip Polegubić, magistar pedagogije Rijeka

339


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 340-342 DOI 10.5673/sip.54.3.8

Vlasta Ilišin, Anja Gvozdanović, Dunja Potočnik

Zbornik radova sa znanstvenog skupa Demokratski potencijali mladih u Hrvatskoj Zagreb, Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo; Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, 2015., 304 str. Knjiga Demokratski potencijali mladih u Hrvatskoj sastoji se od 11 priloga proizašlih iz izlaganja na znanstvenom skupu koji se održao 23. listopada 2014. godine. Skup su zajednički organizirali Centar za demokraciju i pravo Miko Tripalo i Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Pokretačka ideja skupa prvenstveno je bila potreba za analizama o mladima te za znanstvenim uvidom u njihov društveni status i ponašanja. Problematizira se pitanje statusa mladih u društvu te njihove integracije u moderno demokratsko društvo aktivnim participiranjem, koje je neophodno za njegov razvoj. Knjigu su uredile Vlasta Ilišin, Anja Gvozdanović i Dunja Potočnik. Sadrži predgovor, 11 autorskih tekstova i bilješke o autorima. Knjiga se sastoji od triju cjelina.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Prvi dio knjige sadrži tri teksta koji tematiziraju pitanje političke kulture.

340

Autorica Vlasta Ilišin u tekstu Paradoksi demokratskog potencijala suvremene generacije mladih naglašava kako je potrebno adekvatno razumijevanje političke kulture mladih, koje je sve važnije za opstanak i razvoj demokracije svih demokratskih društava. U tekstu analizira relevantne dimenzije odnosa suvremene mladeži prema politici. Za analizu političkih vrijednosti, institucionalnog povjerenja i participacije koristi rezultate triju istraživanja provedenih 1999., 2004. i 2013. godine. Na osnovi rezultata istraživanja zaključuje kako postoje paradoksi u demokratskoj kulturi mladih: unatoč sazrijevanju u demokratskom poretku slabi potpora mladih, a slabi i povjerenje mladih u političke institucije. Tome možemo pridružiti i nezadovoljstvo demokratskim ostvarenjima u zemlji kao i silazni trend u potpori liberalno-demokratskim vrijednostima. Tekst Mladi i (ne)povjerenje u institucije: moguće odrednice i posljedice autora Renate Franc i Vanje Međugorca odgovara na dva osnovna pitanja: razlikuju li se


Recenzije i prikazi

mladi u Hrvatskoj s obzirom na razinu i obrasce povjerenja u različite nacionalne institucije od mladih u drugim zemljama te koji su korelati nepovjerenja mladih u institucije u kontekstu demokratskog potencijala mladih. Autori su predstavili rezultate istraživanja provedenog 2012. godine na dvjema lokacijama, zagrebačkom Podsljemenu i Peščenici. Naglasak je analize na (ne)povjerenju u nacionalne institucije među mladima. Nakon provedenog istraživanja autori potvrđuju početnu hipotezu o niskoj razini povjerenja mladih u političke institucije u Hrvatskoj. Anja Gvozdanović u radu Izvori socijalnog povjerenja studenata u Hrvatskoj postavlja pitanje o stupnju prisutnosti socijalnog povjerenja među mladima i analizira koji faktor najviše pridonosi njegovu razvoju s obzirom na individualna, društvena i institucionalna obilježja, tj. s obzirom na sociodemografske karakteristike, udruživanje izvan primarnih grupa te s obzirom na povjerenje iskazano prema političkim institucijama. Rad Interes za povijest i kultura sjećanja mladih u Zagrebu: …hmm… povijest… pa zanima me, ali... me i ne zanima... autora Marka Mustapića bavi se interesom mladih za nacionalnu povijest. Autor izlaže pojmove koji se odnose na kulturu sjećanja i način na koji mladi interpretiraju komemoracije. Prezentira rezultate provedenih intervjua s ispitanicima, koji i dodatno pokazuju općenito slab interes za povijest. Nalazi polustrukturiranih intervjua pokazuju i kako mladi obilježavanje povijesnih događaja smatraju vrlo važnim te svi dobiveni rezultati istraživanja upozoravaju na složenost kulture sjećanja među mladima. Nebojša Blanuša u tekstu Drugi svjetski rat kao transgeneracijska trauma: sablasti prošlosti među mladima u Hrvatskoj objašnjava karakteristike mladih na rascjepu NOB – NDH te istražuje i druge linije razlikovanja u pogledu percepcije bliske prošlosti. Analizira rascjep koji se odnosi na preferiranje političkih stranaka i bipolarnu opreku između nacionalne zatvorenosti i otvorenosti. Autor utvrđuje potrebu distanciranja mladih od postojećeg rascjepa i njegovo potiskivanje. Tome u prilog govori nam činjenica da se sve manje mladih deklarira pripadnicima konkretnog političkog svjetonazora.

Dražen Lalić u radu Nogometni navijači kao ekstremni desničari u Hrvatskoj od 2012. do 2014. razmatra bitne odrednice pojavnosti i uvjetovanosti ponašanja pripadnika navijačkih skupina, koje je obilježeno ekstremno desničarskim porukama. Orijentira se na kontekst prisutnosti desnog ekstremizma među mladim navijačima kao i na njegovu uvjetovanost. Autor pokazuje da neoustaška skandiranja proizlaze iz osobnih razloga, kao i iz grupnog konformizma i težnje za provociranjem političara. Naglašava kako je potrebno mnogo snažnije reagiranje na govor mržnje navijača jer još postoje autoritarni potencijali, iako je zanimljiva činjenica da su navijači od 2012. do 2014. izražavali i demokratske potencijale. Benjamin Perasović u radu Subkultura, pokret ili (neo)pleme? O teorijskim implikacijama novog istraživanja nogometnih navijača propituje primjerenost temeljnih

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Drugi dio knjige predstavlja temu nogometnih navijača kao specifične skupine mladih i tematizira odnose mladih prema povijesti.

341


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 340-342

pojmova koji su obilježili raspravu o nogometnim navijačima. Analizira pojmove subkulture, postsubkulture i pojam (neo)plemena kao alternativu pojmu subkulture. Autor ne može zanemariti činjenicu da većina navijača pripada osiromašenoj klasi, tj. klasi gubitnika hrvatskog tranzicijskog procesa. Naglašava da se nerijetko kod aktera za koje se misli da su nositelji autoritarnih obrazaca ponašanja zanemaruje i njihov vlastiti demokratski potencijal. Treći dio knjige bavi se istraživanjem relacije medija i mladih. Autorica Gordana Vilović u radu (Ne)zastupljenost tema o mladima u izbornoj kampanji za Europski parlament bavi se prepoznatljivošću teme mladih u izdanjima Jutarnjeg i Večernjeg lista za vrijeme izborne kampanje u izborima za Europski parlament 2014. godine. Također objašnjava društveni i politički kontekst u kojem su se ti izbori odvijali. Bavi se pitanjima vjerodostojnog izvještavanja i odgovara na pitanje jesu li mediji predmet manipulacije političkih skupina. Rad Nede Zgrabljić Rotar Neprofitni mediji kao demokratska snaga mladih donosi objašnjenje uloge i društvene važnosti neprofitnih medija i potrebe za njima u hrvatskom medijskom sustavu. Objašnjava razliku između neprofitnih medija i community medija jer se nerijetko navedena dva koncepta medija izjednačavaju. Ističe kako „neprofitni mediji pojedincima i svima zakinutima u javnoj komunikaciji olakšavaju javne rasprave i izražavanje mišljenja, osvještavaju građane o društvenim institucijama, lokalnim vlastima, pitanjima zapošljavanja“. Četvrti dio knjige bavi se analizom djelovanja tijela vlasti u cilju ostvarivanja dobrobiti mladih.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Berto Šalaj u tekstu Novi program građanskog odgoja i obrazovanja u hrvatskim školama: početak ozbiljnog rada na razvoju demokratske političke kulture mladih ili smokvin list ministarstva? daje pregled uvođenja zdravstvenog i građanskog odgoja u škole od hrvatske vlade. Nakon propitkivanja razine važnosti građanskog odgoja za mlade, autor donosi komparativnu usporedbu „Mornarovog“ i „Jovanovićevog“ modela. Naposljetku navodi najveći nedostatak uvođenja programa, koji se odnosi na neprovedivost u praksi, kao i na veliki problem nepovezanosti tematskih područja s temom GOO-a.

342

Marko Kovačić u tekstu Politika za mlade u Hrvatskoj – anatomija jedne javne politike nudi anatomiju politika za mlade u Hrvatskoj. Postavlja javne politike u teorijski okvir te politiku za mlade konceptualizira unutar europskog okvira. Analizira normativne akte, sadržaj i proces njihova donošenja te ulogu aktera u politikama za mlade. Zaključuje kako su institucije načelno opredijeljene za bavljenje politikama za mlade, no da bi politika za mlade i dalje bila u fazi uzleta, potrebno je nastaviti promišljati i na temelju toga promišljanja djelovati. Dorina Sraka, magistra politologije Institut za društvena istraživanja u Zagrebu


Recenzije i prikazi DOI 10.5673/sip.54.3.9

Duško Sekulić

Identitet i vrijednosti. Sociološka studija o hrvatskom društvu Politička kultura, 2014., Zagreb, 356 str.

Prvi dio knjige, „Identitet“, sadrži tri poglavlja: „Sociologija etničkog identiteta“, „Građanski i etnički identitet: slučaj Hrvatske“, „Europski i hrvatski identitet“. Poglavlje „Sociologija etničkog identiteta“ teorijskog je karaktera te analizira shvaćanja i značenja fenomena etniciteta, rase i nacije te njihovo funkcioniranje u s jedne strane svakodnevnoj praksi i s druge strane znanstvenoj primjeni tih pojmova. Ti fenomeni socijalni su konstrukti, smatra autor, koji ne sadrže zadane i nepromjenjive karakteristike, već su produkt različitih procesa socijalne konstrukcije. U tom smislu stanovište je autora da se zadatak sociologije ne nalazi u jasnom definiranju tih fenomena i isticanju njihovih međusobnih distinkcija, već u konceptualnom razvoju od esencijalističkog prema konstruktivističkom sociološkom shvaćanju nacije, etniciteta i rase. Ti fenomeni zapravo su u stalnom procesu redefiniranja posredstvom povije-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Knjiga Identitet i vrijednosti Duška Sekulića sadrži analize opsežnih empirijskih istraživanja provedenih tijekom 26 godina, u kojima je hrvatsko društvo prošlo kroz korjenite političke, ekonomske i sociokulturne transformacije. Istraživanja su provođena tijekom krize socijalizma, uvođenja demokratskog sustava, rata i perioda tranzicije, odnosno 1984./1985., 1989./1990., 1996., 2004. i 2010. godine na reprezentativnim uzorcima stanovništva Hrvatske. Uz navedene baze podataka autor se za tematske potrebe pojedinih poglavlja služio i podacima koji su prikupljeni u različitim kvantitativnim istraživanjima tijekom 1995. g., 2003./2004. g te 2006. g. i na taj je način upotpunio sliku slojevitih i složenih promjena koje su zadesile društvenu zbilju Hrvatske. Knjiga se, kako autor navodi, prvenstveno bavi identitetom i vrijednosnim orijentacijama od 2000ih do 2010. g., čime zapravo predstavlja treću studiju u nizu (prve dvije knjige su Strukture na izmaku iz 1991. g. i Sukob i tolerancija: O društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracije iz 2004. g.) u kojoj prati promjene strukture i vrijednosnih orijentacija. Ova opširna studija, uz uvod i sažetak, sadrži jedanaest poglavlja, koja su podijeljena u tri glavna tematska bloka naziva „Identitet“, „Vrijednosti“ i „Sukobi“.

343


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 343-347

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

sno-političkih procesa. Konceptualni razvoj koji to odražava Sekulić naznačuje kao kontinuitet teorijskih koncepata od Webera preko Bartha do Brubackera. Pritom svoju teorijsku analizu primjenjuje na hrvatsku realnost, odnosno sociopovijesnu i sociopolitičku uvjetovanost stvaranja hrvatskog identiteta na primjeru poimanja nacionalne kulture, poglavito jezika kao važnog elementa u stvaranju nacije. Sekulić, koristeći Weberov konceptualni aparat, pobija mit o porijeklu hrvatske nacije (postojanje zajedničkih predaka, hrvatskog gena i sl.) analizirajući političke i povijesne procese u podlozi odabira specifičnih elemenata kulture koji postaju granica prema drugima i temelj zatvaranja, odnosno socijalne integracije. Tako nacionalni jezik kao važan element kulture ne predstavlja temelj za izgradnju hrvatskog etnikuma – proces stvaranja hrvatskog etnikuma usmjerava stvaranje hrvatskog jezika. Stoga autor smatra da valja osvijestiti historijske i druge okolnosti koje imaju ulogu nezavisnih varijabli u oblikovanju nacionalnog identiteta kao zavisne varijable. U tom smislu, na tragu Brubackerovog pristupa, predlaže da se u analitičke svrhe umjesto identiteta upotrebljava „identifikacija“ i „kategorizacija“ jer bolje odražavaju promjenjivost i ovisnost identiteta o kontekstu. Identifikacije pojedinca slabe i jačaju, pri čemu mogu mijenjati poziciju na hijerarhiji identifikacija, a autor, sukladno napomenutoj konstruktivističkoj poziciji, smatra da je sociološki relevantno analizirati procese koji dovode do prihvaćanja neke primarne identifikacije, njene transformacije u neku drugu ili pak do njezinog potpunog nestajanja. Tako i na društvenoj razini „grupnost“ analitički nije fiksna kategorija, ona je varijabla, što znači da može slabiti ili jačati tijekom vremena, a u podlozi njezine (re)konstrukcije nužno je uzeti u obzir sadržaj, karakter i formu socijalnih i političkih silnica koje ju oblikuju, tumače i promoviraju. Potom analizira postavke esencijalizma i konstruktivizma u shvaćanju kolektivnog identiteta te za primjere navodi Kaleov i Huntingtonov pristup. Kritizira Kaleovo linearno shvaćanje povijesti i projekciju današnjih shvaćanja u prošlost, uz što se vezuje esencijalističko razumijevanje hrvatskog identiteta kao stalnog i nepromjenjivog u vremenu i prostoru.

344

Temu konstrukcije hrvatskog nacionalnog identiteta u njegovoj etničkoj/primordijalnoj i građanskoj varijanti autor pomnije analizira u poglavlju „Građanski i etnički identitet: slučaj Hrvatske“. Razlikovanje „zapadnih“ ili građanskih i „istočnih“ ili etničkih nacionalizama H. Kohna (1961.) Sekulić pretvara u kontinuum s građanskim i etničkim polom. Drugim riječima, individualni etnički identitet može više naginjati građanskom ili etničkom obliku. Na taj način istražuje dinamiku i odrednice jugoslavenskog identiteta (koji se u doba Jugoslavije nije naročito ohrabrivao) i njegovog funkcionalnog ekvivalenta – građanskog identiteta u postjugoslavenskoj Hrvatskoj. Naime autor postavlja i potvrđuje hipotezu da je građanski identitet u Hrvatskoj postao funkcionalni ekvivalent nestajućem jugoslavenstvu, pri čemu su motivacije u smjeru izražavanja „građanskog“ nasuprot „etničkom“ identitetu iste kao i one u slučaju izražavanja jugoslavenstva nasuprot etničkom identitetu. U poglavlju „Europski i hrvatski identitet: kognitivna mobilizacija ili latentni konflikt“ Sekulić potvrđuje hipotezu da se ljudi generalno osjećaju bližima nacionalnoj nego nadnacionalnim razinama, kao što su jugoistočna Europa ili Europa, ali i da nacionalna i nadnacionalna vezanost pripadaju različitim dijelovima „ideološkog prostora“ (str. 113). Naime osobe tradicionalne i nacionalističke orijentacije iskazuju veću


Recenzije i prikazi

nacionalnu vezanost, a osobe koje zastupaju kozmopolitske i proeuropske ideje izražavaju snažniju nadnacionalnu vezanost, dok strukturne varijable imaju nisku prediktorsku moć.

U poglavlju „Socijalizam i nacionalizam kao društveni okviri“ autor iscrpno analizira dinamiku i način strukturiranja glavnih vrijednosnih orijentacija u socijalističkom i postsocijalističkom periodu, od kojih je prvi obilježen socijalizmom, a drugi nacionalizmom kao temeljnom ideološkom orijentacijom. Kada je riječ o postsocijalističkoj Hrvatskoj, polazi od hipoteze retradicionalizacije i od hipoteze prihvaćanja liberalnih vrijednosti uz istovremeno opadanje autoritarnih vrijednosti. Hipoteza o retradicionalizaciji dijelom je potvrđena s obzirom da su neki njezini elementi ojačali – intenzitet religioznosti i nacionalnog ekskluzivizma, koji je najprihvaćeniji 1996. g. i ostaje stabilan u zoni prihvaćanja do 2010. g., dok prihvaćanje rodnog konzervativizma u istom periodu slabi. Međutim, iako su pred sam slom socijalizma liberalne vrijednosti (ekonomsko-političkog liberalizma) visoko prihvaćene, one tijekom vremena ne ostaju očekivano stabilne, već uslijed razočaranja novim ekonomskim i političkim poretkom bivaju sve manje prihvaćene. Pritom raste prihvaćanje političkog autoritarizma, a posebno nakon 2000. g. Detaljna analiza dinamike liberalnih vrijednosti nalazi se u poglavlju „Liberalne vrijednosti od socijalizma do postsocijalizma“. Osim toga autor analizira i determinante prihvaćanja ili odbijanja liberalnih principa, pri čemu se najviše ističe religioznost, koja tumači vrijednosne promjene, međutim ne jednoznačno u svakom ispitivanom periodu. Problematizirajući ulogu religioznosti, Sekulić zaključuje da se smjer i intenzitet utjecaja religioznosti na prihvaćanje liberalne orijentacije mijenja s obzirom na dominaciju određene ideologije u društvu. U socijalističkom periodu, kada je bila dio, kako kaže, „ʻopozicioneʼ ideologije“, religioznost je predstavljala snažan prediktor liberalne orijentacije. Promjenom društvenog sustava i jačanjem pozicije religije u dominantnom vrijednosnom sklopu njezin se utjecaj također mijenja, pa tako iako ostaje povezana s prihvaćanjem privatnog vlasništva, nereligioznost se više vezuje uz prihvaćanje višestranačkog sustava. Religioznost se kao pojava pokazuje zanimljivom za daljnju analizu, stoga joj autor posvećuje cijelo jedno poglavlje. Sekulića ne zanima samo analiza porasta religioznosti već i njezina uloga i značaj u vrijednosnom sustavu pojedinca, ali i društva u cjelini. Paralelno s jačanjem religioznosti u svim njezinim elementima njezina je prediktivna snaga u određivanju vrijednosnih orijentacija oslabila, štoviše, prema nalazima autora porast religioznosti sve je slabije povezan s drugim

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Autor se vrijednostima bavi u drugom dijelu knjige te u poglavlju „Društveni okvir i vrijednosni sistem“ razlaže glavne modernizacijske teorije u Jugoslaviji, odnosno u Hrvatskoj tijekom socijalizma. Oslanja se na mnogobrojne modernizacijske teorije, no važno mjesto zauzima Županovljeva teorija vrijednosti jugoslavenskog/hrvatskog društva te pritom daje pregled razvoja njegove teorijske misli i prikaz diferenciranja vrijednosnih dimenzija kroz vrijeme. Naime Županov postupno izdvaja autoritarnost naspram pluralizma kao sve važniju odrednicu vrijednosne orijentacije, što Sekuliću predstavlja osnovu za konstrukciju teorijskog modela. Sekulić, uz Inglehartove postavke modernizacijske teorije, također koristi Supekovu dihotomiju revolucija – normalizacija te smatra da je njegova shema klasne revolucije primjenjiva i na analizu nacionalne revolucije, koja je potisnula onu klasnu.

345


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 343-347

vrijednosnim orijentacijama (iako su i 2010. religiozniji ujedno nacionalno ekskluzivniji, rodno konzervativniji i autoritarniji) i religioznost postaje sve manje ovisna o drugim vrijednosnim kretanjima, a sve više posebna vrijednosna dimenzija. Ipak u postsocijalističkom periodu jača povezanost religioznosti s političkim autoritarizmom. Ukupno jačanje religioznosti i njezino sve izraženije vezivanje uz politički autoritarizam te istovremeno slabljenje religioznosti kao podloge ostalim vrijednosnim orijentacijama autor objašnjava procesom socijalnog konformiranja – „biti religiozan u socijalizmu nije bio indikator konformizma jer je na neki način izražavalo protest protiv postojećeg režima. Biti religiozan danas znači konformizam (politički autoritarizam) jer znači prilagođavanje postojećem režimu i prevladavajućem javnom mnijenju.“ (str. 236).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Treći dio knjige, „Sukobi“, započinje poglavljem „Nacionalni ekskluzivizam i etnički konflikt“, u kojem polazi od hipoteze suprotne teoriji etničke mržnje te zastupa stanovište da je nacionalni ekskluzivizam, odnosno netolerancija posljedica a ne uzrok ratnih dešavanja. Hipotezu potvrđuje uspoređujući stupanj nacionalnog ekskluzivizma prije i poslije sukoba – 1996. g. bio je najprihvaćeniji, a 1989. g., pred rat, bio je u sferi odbijanja. Zatim raspravlja o utjecaju brojnih mobilizacijskih procesa koji oblikuju društvenu normalizaciju nacionalnog ekskluzivizma, odnosno doprinose da niz elemenata nacionalne isključivosti postane samorazumljiv i društveno prihvatljiv. Ključnu ulogu u tom procesu pripisuje interakciji između političkih vođa, intelektualaca, medija te različitih opinion-makera, kojom se proizvodi masovna propaganda i opća javna slika o drugome. Masama se, dakle, posreduju iskustva s „onima drugima“, čime se u krajnjoj instanci utječe na individualne reinterpretacije i redefinicije osobnih odnosa i stavova prema pripadnicima prethodno negativno portretirane suprotstavljene grupe.

346

Poglavlje „Etnicitet u komparativnoj i historijskoj perspektivi“ sadrži kritiku široko prihvaćenog mita o etničkoj mržnji, koji pretpostavlja da u podlozi umjetno stvorene i narodima nametnute Jugoslavije vrije ukorijenjena „drevna“ nacionalna mržnja i netrpeljivost. Prikazujući dinamiku nacionalnog ekskluzivizma Sekulić zaključuje da nacionalna isključivost po republikama bivše Jugoslavije nije bila visoka prije samih sukoba, već da takvi stavovi rastu kao posljedica nasilja. Također, autor se studiozno bavi kompleksnom temom odnosa etničke netolerancije i heterogenosti u Jugoslaviji pred sam početak krvavih sukoba koristeći kontaktnu hipotezu G. Allporta i hipotezu prijetnje H. Blalocka te miješani model D. E. Forbesa, raspravljajući o ulozi kulturne distance, demografskih promjena, odnosno stabilnosti etničkih proporcija za etnički animozitet. Uvjerljivo razlaže faktore etničke (ne)tolerancije, međutim smatra da nijedan od njih ne može objasniti razloge izbijanja etničkih sukoba. Time dodatno nalazi argument za odbacivanje često primjenjivane teorije o etničkoj mržnji u pokušaju objašnjenja izvora sukoba u Jugoslaviji. S druge strane, prezentirani istraživački nalazi jasno ukazuju da ratni sukob neovisno o uzroku ima negativan utjecaj na etničku toleranciju u poslijeratnom području. U poglavlju „Autoritarna dinamika“ autor se služi Blumerovim teorijskim okvirom etnomobilizacije kao kolektivnim procesom u kojem presudnu ulogu pripisuje utjecaju političkih i drugih elita, koje svojim istupima u velikoj mjeri formiraju etnički i


Recenzije i prikazi

nacionalno isključiv javni diskurs. Pa se tako sa znanstvenih stranica preuzima i proširuje rasni diskurs o „genocidnosti Hrvata“ (Krestić) s jedne strane i o Srbima vođenima „prirođenim rasnim prohtjevom za prisvajanjem […] manijom za uništavanjem i rastvaranjem […]“ (Pilar) (str. 298). Također, u toj raspravi primjenjuje pristup R. Petersona, koji naglašava važnost sentimenta ogorčenosti položajem vlastite grupe, koji je posebno vidljiv uslijed, primjerice, promjene političkih granica. Takvo tinjajuće nezadovoljstvo i osjećaj eksploatiranosti jednog naroda od drugog ili drugih, bilo unutar pojedine republike bilo u okviru Jugoslavije, predstavljao je kvalitetan instrument za masovnu mobilizaciju. Pritom je u toj mobilizaciji opet važnu ulogu imala elita, kako politička tako i intelektualna te medijska, zaključuje autor. Knjiga Vrijednost i identitet Duška Sekulića doista je najbolje opisati podnaslovom: sociološka studija o hrvatskom društvu. Radi se o važnom i vrlo vrijednom sociološkom djelu koje se studiozno bavi ne samo dinamikom i strukturom vrijednosnih orijentacija te njihovih determinanti tijekom gotovo triju desetljeća obilježenih socijalnim, političkim i ekonomskim potresima u Hrvatskoj već i mnogim dimenzijama društvenog konteksta koje su utjecale na takvu dinamiku i strukturu vrijednosti. Stoga ovo djelo predstavlja izuzetnu vrijednost za hrvatsku sociologiju, posebno uzevši u obzir fragmentiranost bavljenja vrijednostima u nas.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Anja Gvozdanović Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

347


Sociologija i prostor, 54 (2016) 206 (3): 348-349 DOI 10.5673/sip.54.3.10

In memoriam Ljubinku Pušiću (1952. – 2016.)

Ljubinko Pušić, redovni profesor urbane sociologije i sociologije okruženja Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, preminuo je 14. juna 2016. godine, u 64. godini života.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Rođen je 12. oktobra 1952. u Novom Sadu. Diplomirao je na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu 1976. godine i magistrirao na Katedri za urbanizam novosadskog Fakulteta tehničkih nauka 1981. Doktorsku disertaciju na temu Urbanistički razvoj gradova u Vojvodini u 19. i prvoj polovini 20. veka odbranio je 1985. godine na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu, pod mentorstvom Bogdana Bogdanovića. Nakon diplomiranja radio je jedanaest godina u Zavodu za urbanizam Novog Sada, nakon čega se preusmerava na akademsku karijeru. Na Tehničkom fakultetu „Mihajlo Pupin“ u Zrenjaninu biran je za docenta 1987. godine i za vanrednog profesora 1992. godine. Tada prelazi na Odsek za sociologiju Filozofskog fakulteta u Novom Sadu, gde je 1997. godine izabran za redovnog profesora. Tu se posvećuje zasnivanju i razvoju prostorno senzitivnih socioloških disciplina, prvo sociologije grada a nešto kasnije i sociologije okruženja. Kao postdoktorant na TU Delft u Holandiji 2003. godine radio je na integraciji ove dve sociološke discipline kroz istraživanje kulturnog konteksta urbane održivosti.

348

Bio je predsednik Udruženja sociologa Srbije i Crne Gore, član Odeljenja za društvene nauke Matice srpske i dugogodišnji član Akademije arhitekture Srbije. Zahvaljujući jedinstvenom sklopu znanja, afiniteta i posvećenosti, Ljubinko Pušić je uspeo da proizvede sistematizovan naučni opus koji se sastoji od deset knjiga i preko stotinu naučnih radova. Među njima se posebno ističu temeljne teorijsko – metodološke studije koje su nastale u funkciji konstituisanja pojedinih disciplina ali i one društveno angažovane zahvaljujući kojima će u široj javnosti ostati zapamćen kao vrstan poznavalac, hroničar i neumorni kritičar sveukupnog stanja naših gradova. Objavio je Grad, društvo, prostor (1997.) koji su recenzenti opisali kao najbolji udžbenk iz sociologije grada do tada objavljen na srpskom i hrvatskom jeziku, a 2015. godine izlazi i njegovo drugo izdanje. Sociologiju grada i sociologiju okruženja dublje integriše u knjizi Održivi grad: ka jednoj sociologiji okruženja (2001.) a u 2014. godini objavljuje i Sociologiju okruženja, čime postavlja temelje za dalji razvoj ove discipline u Srbiji. Dugogodišnje interesovanje za istoriju grada objedinio je u knjizi Grad: Znaci vremena (1991.) gde je zapisao kako se „istinsko suočavanje sa gradom ne može dogoditi drugačije nego pažljivim i upornim razgrtanjem nagomilanih slojeva prošlosti“. U Čitanju grada (1995.) posvetio se istorijsko-institucionalnoj analizi Praga, Rima i nekoliko američkih gradova a u Pisanju grada (2007.) beležio je i komentarisao crtice iz urbane svakodnevice različitih gradova – od Haga do Beograda. O svom rodnom gradu Novom Sadu pisao je u knjizi Grad bez lica (2009.).


In memoriam Ljubinku Pušiću (1952. - 2016.)

Bio je veliki erudita, a njegova znanja o gradovima, uveliko su nadilazila granice pojedinih naučnih disciplina. Ukoliko bi se morao izdvojiti jedan, ključan doprinos Ljubinka Pušića urbanoj sociologiji u regionu, to bi upravo mogla da bude ta izvanredna širina pogleda na grad koja se danas sve više gubi usled specijalizacije i fragmentacije istraživačkih interesovanja u ovoj oblasti. Profesor Pušić uz svoj veliki angažman u akademskom radu vrlo je angažirano radio i na brojnim projektima u regiji, te je kolegijalnim i profesionalnim pristupom posebno doprinio uspostavljanju ponovne suradnje između Srbije i Hrvatske, odnosno njihovih filozofskih fakulteta i instituta, koja je od devedesetih godina 20. st. bila zaustavljena. Nesebično se odazivao i sudjelovao u mnogim konferencijama, skupovima i okruglim stolovima koji su proučavali društvene i urbane promjene nastale u tranziciji u Novom Sadu, Beogradu i Zagrebu, proučavajući ih kritički, ali i čineći ih komparativnima i nadasve ističući brigu za građane i njihovu kvalitetu života, koja je, kako je znalački znao istaknuti, postala sve ugroženija. Veliki je doprinos dao i recenzirajući mnoge zajedničke publikacije i zbornike radova nastale kao plod zajedničke suradnje, posebice s Institutom za društvena istraživanja u Zagrebu, čime je zadužio i hrvatsku urbanu sociologiju i njene istraživače. Svojim je profesionalnim radom te prvenstveno prijateljskim i otvorenim pristupom nerijetko izazivao iskreno divljenje i stoga je njegov prerani odlazak nemjerljiv gubitak za zajedničku nam sredinu.

Ana Pajvančić - Cizelj Filozofski fakultet, Univerzitet u Novom Sadu

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Anđelina Svirčić Gotovac Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

349


UPUTE SURADNICIMA SOCIOLOGIJA I PROSTOR – četveromjesečnik za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje samo znanstvene radove iz sociologije prostora (urbane i ruralne sociologije) i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor (urbanizma, arhitekture, socijalne geografije, urbane ekonomije, urbane antropologije, socijalne ekologije, demografije i dr.). Primaju se samo neobjavljeni radovi, a u časopisu se objavljuju na hrvatskom i engleskom jeziku. Svi radovi prolaze kroz anonimni recenzentski postupak (s obavezno dvije recenzije - double-blind review, iznimno tri). Članci – uključujući bilješke, literaturu, tablice, grafičke prikaze i sažetak, ne smiju prelaziti 27 kartica teksta (1.800 znakova s bjelinama jedna je kartica teksta). Članku se prilažu sažeci na hrvatskom i engleskom jeziku, opsega do 250 riječi, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (do 8 riječi), odnosno ključnih pojmova kojima se u rukopisu označavaju spominjani teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Recenzije i prikazi nisu strogo prostorno profilirani te ne smiju prelaziti 8 kartica teksta. Knjige i časopisi koji se prikazuju ne smiju biti stariji od tri godine. U prikazu se, osim imena i prezimena autora čije se djelo prikazuje te naslova djela, navodi naziv izdavača, mjesto izdavanja, godina izdavanja i broj stranica. Na kraju samoga prikaza autor prikaza stavlja svoj potpis punim imenom i prezimenom. Radovi se šalju u Word formatu elektronskom poštom na adresu / e-mail: svircic@idi.hr i sip@idi.hr. Na prvoj stranici rada navodi se ime i prezime autora, naziv i adresa ustanove u kojoj je autor zaposlen, e-mail adresa i naslov rada. Numeracija stranica označava se u donjem desnom kutu na svakoj stranici (uključujući i stranice s bibliografijom). Bilješke (fusnote) dolaze na podnožju stranice gdje se nalazi brojčana oznaka fusnote. Svaka tablica i slika moraju biti numerirane i imati naslov ili ukoliko su uzete iz drugog izvora onda taj izvor mora biti naveden. Tablice moraju biti crno-bijele i izrađene u programima MS Officea standardiziranom tabulacijom. Izbjegava se pisanje u kurzivu osim ukoliko želite određeni pojam naglasiti u kontrastu prema ostalim pojmovima u tekstu. Pojedinačne riječi ili fraze koje se koriste iz stranih jezika – ukoliko nisu citati – pišu se u kurzivu. Naslovi filmova, glazbenih djela ili likovnih djela navode se kurzivom (Let iznad kukavičjeg gnijezda, Trubadur, Da Vincijeva Mona Lisa). Datumi se navode u sljedećoj formi: 7. prosinca 1981. Brojevi kojima započinje rečenica i aproksimativni brojevi izražavaju se riječima – tisuću, milijun, stotina i sl. Brojevi od 10,000 prema više koriste interpunkcijsku oznaku zareza npr.: 105,278. Ukoliko ima više od 6 znamenaka, koristi se isto oznaka zareza i to odvajajući po tri znamenke brojeći s desne strane broja npr. 8,753,875,000. Citirati se može izravno – koristeći navodnike, i neizravno – prepričavanjem. Citat koji se izravno prenosi iz teksta drugog autora stavlja se u navodne znakove. Ako se izravno citira veći dio teksta, a jedan se dio želi ispustiti, ispušteni dio označava se znakom […]. Radovi u bibliografskom popisu navode se abecednim redom. Ukoliko se navodi više radova istog autora, koji imaju istu godinu izdanja, treba ih razlikovati slovima (a, b, c itd.) iza godine izdanja.


INSTRUCTIONS TO AUTHORS SOCIOLOGY AND SPACE is a quarterly journal for spatial and socio-cultural development studies. It publishes only scientific papers dealing with the sociology of space (both urban and rural) and related disciplines (urbanism, architecture, social geography, demography, urban economics, urban anthroplogy, social ecology, etc.). Submitted articles receive two (occasionally three) double-blind peer reviews, cannot be previously published and are in the Croatian and English language. Articles (including footnotes, bibliography, charts and tables, abstract) may be up to 27 cards of text in length (one card of text consists of 1,800 characters with spaces). Each article is preceded by an abstract in Croatian and English, up to 250 words in length, followed by keywords (maximum number of words is 8) which reveal the theoretical approaches, methodology, empirical results or the line of reasoning in the manuscript. Reviews are not strictly limited to space issues and cannot have more than 8 cards of text. Reviewed books and journals have to be published within the last three years. Each review states the name of the author and the title of the reviewed work, the publisher, the place and date of publication and the number of pages. Each review is signed by the reviewer’s full name. All papers are submitted electronically in Word format to the following e-mail address: svircic@idi.hr i sip@idi.hr. The first page of the paper contains the author’s full name, e-mail address, the place of employment (name and address), the paper title. Pages are numbered at the bottom right hand corner (bibliography pages included). Footnotes are numbered and placed at the bottom of the page. Each table and figure is numbered and clearly captioned, their source mentioned. Tables are black and white in standard MS Office programmes. Italic type is to be avoided unless it is used for terms which are in contrast with the rest of the text. Words and phrases from foreign languages (unless they are quotes) are written in italic type. Movie titles, art and music works are also written in italic (One Flew Over the Cuckoo’s Nest, the Troubadour, da Vinci’s Mona Lisa). Dates are written as follows: 7th December 1981. Numbers which are at the beginning of a sentence and approximate numbers are written as follows: a hundred, a thousand, a million. Numbers over 10,000 are written using commas, e.g. 105,278; 8,753,875,000. For direct quotes, quotation marks are used. A direct quote from another author’s text is put in quotation marks. If a part of the quoted text is omitted, this is marked as follows: […]. Works in the bibliography are listed in alphabetical order. If several works of one author are listed and the year of release is the same, letters a, b, c etc. are put after the year of publication. Primjeri/Examples: Knjiga - jedan autor u tekstu

(Kuvačić, 2004.)

Kuvačić (2004.)

(Kuvačić, 2004.:235)

bibliografski popis Kuvačić, I. (2004). Uvod u sociologiju. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.


Knjiga - dva autora u tekstu

(Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.) Tomić-Koludrović i Leburić (2002.) (Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.:169)

bibliografski popis Tomić-Koludrović, I. i Leburić, A. (2002). Sociologija životnog stila. Zagreb: Jesenski i Turk.

Knjiga - tri autora u tekstu

(Ilišin, Marinović Bobinac i Radin, 2001.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Ilišin i sur., 2001.) Ilišin i sur. (2001.) (Ilišin i sur., 2001.:93)

bibliografski popis Ilišin, V., Marinović Bobinac, A. i Radin, F. (2001). Djeca i mediji. Zagreb: IDIZ. Knjiga - više od tri autora u tekstu

(Sekulić i sur., 2004)

Sekulić i sur. (2004.)

Sekulić i sur., 2004.:105)

bibliografski popis Sekulić, D.; Šporer Ž.; Hodson R.; Massey, G.; Županov, J. (2004). Sukob i tolerancija: O društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracije. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo. Članak u časopisu - jedan autor u tekstu

(Marinović Jerolimov, 2005.) (Marinović Jerolimov, 2005.:317)

Marinović Jerolimov (2005.)

bibliografski popis Marinović Jerolimov, D. (2005). Tradicionalna religioznost u Hrvatskoj 2004.: između kolektivnog i individualnog. Sociologija sela, 168 (2):303-338. Članak u časopisu - dva autora u tekstu

(Perasović i Bartoluci, 2007.) (Perasović i Bartoluci, 2007.:108)

Perasović i Bartoluci (2007.)

bibliografski popis Perasović, B. i Bartoluci, S. (2007). Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu. Sociologija i prostor, 175 (1):105-120. Članak u časopisu - tri autora u tekstu

(Štulhofer, Jureša i Mamula, 2000.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Štulhofer i sur., 2000.) Štulhofer i sur. (2000.) (Štulhofer i sur., 2000.:869)

bibliografski popis Štulhofer, A.; Jureša, V. i Mamula, M. (2000). Problematični užici: rizično seksualno ponašanje u kasnoj adolescenciji. Društvena istraživanja, 50 (6):867-896. Članak u časopisu - više od tri autora u tekstu

(Balenović i sur., 2000.)

Balenović i sur. (2000.) (Balenović i sur., 2000.:813)

bibliografski popis Balenović, T.; Hromatko, I.; Markovina, J.; Perica, V.; Paratušić, A.; Poljanić, S. (2000). Studentska percepcija seksualnog uznemiravanja. Društvena istraživanja, 50 (6):811-828.


Zbornik u tekstu

(Grubišić i Zrinščak, 1999.) (Grubišić i Zrinščak, 1999.:143)

Grubišić i Zrinščak (1999.)

bibliografski popis Grubišić, I. i Zrinščak, S. (Ur.) (1999). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

Članak u zborniku u tekstu

(Jukić, 1999.)

Jukić (1999.)

(Jukić, 1999.:60)

bibliografski popis Jukić, J. (1999). Religijske integracije i uloga pomirenja, u: Grubišić Ivan i Zrinščak Siniša (Ur.). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih zna- nosti Ivo Pilar. Članak u novinama u tekstu

(Dumenil i Bidet, 2007.) (Dumenil i Bidet, 2007.:24)

Dumenil i Bidet (2007.)

bibliografski popis Dumenil, G. i Bidet, J. (2007). Jedan drugi marksizam za jedan drugi svijet. Le Mond diplomatique, listopad 2007. Institucionalne publikacije u tekstu

(Državni zavod za statistiku [DZS], 2006.) – prvi put navesti puni naslov institucije (DZS, 2005.) DZS (2006.) (DZS, 2006.:987) – u sljedećim navođenjima koristiti akronim

bibliografski popis Državni zavod za statistiku (2006). Statistički ljetopis 2006. Zagreb: Državni zavod za statistiku. Radovi s interneta u tekstu

(Cedermann, 2007.) Cedermann (2007.) (Cedermann, 2007.:86)

bibliografski popis Cedermann, L-E. (2007). Computational Models of Social Forms: Advancing Generative Process Theory. American Juornal of Sociology, 110 (4). Pregledano 29. studenog 2007. (http://www.journals.uchicago.edu/AJS/journal/con- tents/v110n4. html?erFrom=-1669774549191795122Guest). Zakoni i pravilnici u tekstu

(Zakon o zaštiti okoliša [ZOZO], NN 110/07) – prvo navođenje (ZOZO, NN 110/07) – sljedeća navođenja

bibliografski popis Zakon o zaštiti okoliša, Narodne novine 110 od 2007. Molimo suradnike časopisa da se pridržavaju ovih pravila i da poštuju i slijede norme hrvatskoga standardnog jezika. Uredništvo časopisa ima slobodu ne prihvaćati tekstove autora ukoliko se ne pridržavaju ovih naputaka. Za sva ostala pitanja autori se mogu javiti uredništvu koje će u najkraćem mogućem roku pronaći rješenje. Uredništvo


Profile for Institute for Social Research in Zagreb

Sociologija i prostor / Sociology and Space - Vol.54 No.3 (206)  

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja / Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Sociologija i prostor / Sociology and Space - Vol.54 No.3 (206)  

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja / Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Profile for idiz
Advertisement