Page 1

Jasenka Kranjčević, Izidora Marković, Nikša Božić: Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe moderne kao razvojni potencijal turizma

Olgica Klepač: Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla – kapitali i simbolička vrijednost obitelji i zajednica odrastanja

UDK 316.334:316.4 ISSN 1846-5226

Jelena Puđak, Filip Majetić, Dražen Šimleša: Potencijal za solidarnu ekonomiju u Splitu – kvalitativno istraživanje

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

Martina Knežević, Iva Žučko, Maša Ljuština: Who is Visiting the Zagreb Zoo: Visitors’ Characteristics and Motivation

U ovom broju pišu:

Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 101–193

Jasenka Kranjčević, Izidora Marković, Nikša Božić, Olgica Klepač, Jelena Puđak, Filip Majetić, Dražen Šimleša, Martina Knežević, Iva Žučko, Maša Ljuština Sociologija i prostor, godina 54., broj 205 (2), str. 101–193, Zagreb, svibanj–kolovoz 2016.

205 (2)


Sociologija i prostor – Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Sociology and Space – Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Učestalost izlaženja (godišnje: 3) – Frequency (annually: 3) Izdavač – Publisher Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 11/II, P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska – Croatia Tel. (++385 01) 4810-264, 4922925, 4922-926; Fax (++385 01) 4810-263; E-mail: idiz@idi.hr

Glavna i odgovorna urednica – Editor-in-chief Anđelina Svirčić Gotovac

Izvršna urednica – Managing Editor Jelena Zlatar

Urednica za prikaze – Book Review Editor Ana Maskalan

Tajnik – Secretary Stjepan Tribuson

Uredništvo – Editorial Board Damir Demonja (Zagreb, Hrvatska) Tihomir Jukić (Zagreb, Hrvatska) Aleksandar Lukić (Zagreb, Hrvatska) Saša Poljanec Borić (Zagreb, Hrvatska)

Nenad Starc (Zagreb, Hrvatska) Đurđica Žutinić (Zagreb, Hrvatska) Milica Bajić Brković (Beograd, Srbija) Boštjan Kerbler (Ljubljana, Slovenija) Franc Trček (Maribor, Slovenija) Andrew Kirby (Arizona, SAD)

Savjet časopisa – Journal Council Ivan Cifrić (Zagreb), Ognjen Čaldarović (Zagreb), Sven Hemlin (Göteborg), Vlasta Ilišin (Zagreb), Denis Janz (New Orleans), Vjeran Katunarić (Zagreb), Gottfried Künzlen (München), Ivan Kuvačić (Zagreb), Maria de Nazare Oliveira Roca (Lisabon), Ksenija Petovar (Beograd), Katarina Prpić (Zagreb), Inga Tomić Koludrović (Zadar), Mirjana Ule (Ljubljana) Izdavanje časopisa novčano podupiru Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i izdavač. Sociologija i prostor (Sociology and Space) is published by the financial support of the Ministry of science, education and sport of the Republic of Croatia, with the assistance of the publisher (Institute for Social Research in Zagreb).

Obavijesti pretplatnicima Godišnja pretplata za Hrvatsku za pojedince iznosi 180 kn, a za ustanove i tvrtke 250 kn (cijena jednog primjerka 80 kn).

Godišnja pretplata za inozemstvo 25 €, ustanove i tvrtke 35 € (cijena jednog primjerka 12 €). Naknada za zračni prijevoz posebno se naplaćuje. Pretplate i uplatu slati na adresu: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., 10000 Zagreb, Hrvatska, OIB: 11986338639. Žiro račun kod Zagrebačke banke, Zagreb, broj 2360000-1101349645 s naznakom: za časopis “Sociologija i prostor”.

Information for Subscribers Annual subscription for Croatia is: 180 HRK for individuals, 250 HRK for institutions and firms (the price of one copy is 80 HRK). Annual subscription in other countries: 25 € for individuals, 35 € for institutions and firms (the price of one copy is 12 €). Air mail postage will be additionally charged. Annual subscription rates should be remitted, by chek only, to Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., HR-10000 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11986338639, or to the bank account no. ZAGREBAČKA BANKA IBAN: HR5823600001101349645 (for Sociologija i prostor); or, by chek only, to ALGORITAM d.o.o., Odjel izvoza, Harambašićeva 19, 10001 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11544939570, or to the bank account no. 23300031100203393 at Splitska banka d.d., Croatia (for Sociologija i prostor).


Opća obavijest autorima SOCIOLOGIJA I PROSTOR – četveromjesečnik za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje samo znanstvene radove iz sociologije prostora (urbane i ruralne sociologije) i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor (urbanizma, arhitekture, socijalne geografije, demografije, urbane ekonomije, urbane antropologije, socijalne ekologije, urbane ekologije i dr.). Opseg rukopisa – računajući bilješke, literaturu, tablice, grafičke priloge i sažetak – ne smije prelaziti 27 kartica, od kojih na svakoj može biti najviše 1.800 slovnih mjesta. Rukopisu se prilažu dva sažetka, opsega do 250 riječi, na hrvatskom i engleskom jeziku, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (najviše 8), odnosno ključni standardni pojmovi kojima se u rukopisu imenuju rabljeni teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Iznimno, specijalne bibliografije mogu biti opsega do 100 stranica, recenzija knjige i časopisa do devet (9), a prikaz knjige, monografije, bibliografije ili časopisa do pet (5) stranica. Rukopisi se upućuju na adresu: e-mail: sip@idi.hr, svircic@idi.hr Glavna i odgovorna urednica SOCIOLOGIJA I PROSTOR Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 8/III., p.p. 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska tel. (++385 01) 4922-925 i 4922-926, fax (++385 01) 4810-263 Podnošenje rukopisa podrazumijeva prijenos prava na objavljivanje, na zaštitu autorstva, te dozvole ili uskrate njegovog reproduciranja, u cijelosti ili u dijelovima, isključivo na Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

General Information to Authors

Prevoditeljica na engleski jezik – English translation

SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) – Quarterly Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies publishes only scientific papers dealing with the sociology of space (both urban and rural) and related disciplines (urbanism, architecture, social geography, demography, urban economics, urban anthroplogy, social ecology, etc.).

Dobrila Vignjević

Volume of the manuscript – including notes, list of references used, tables, graphics and abstract – mustn’t exceed 27 pages, each of them having no more then 1.800 character places. The manuscript must be supplemented with two summaries, each of them up to 250 words, in Croatian and in English. After the text of abstracts give the key word list (no more than eight), key standard terms used in the manuscript to describe your theoretical approach, methodology, empirical results, or the line of reasoning. Exceptionally, special bibliographies can have up to 100 pages, peer-reviews of the books and journals up to nine (9), and surveys of the books, monographs, bibliographies or journals up to five (5) pages. The articles might be send to the following address: e-mail: sip@idi.hr, svircic@idi.hr Editor-in-chief SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 8/III., P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Croatia Phone (++385 1) 4922-925, 4922926 and 4810-264, fax (++385 1) 4810-263 Submission of the manuscript give the Institute for Social Research in Zagreb exclusive right to publish, to copyright, and to allow or deny reproduction of it, in whole or in part.

Lektorica – Lector Danijela Erceg

Suradnik za izdavačku djelatnost – Associate of Publishing Stjepan Tribuson

Dizajn – Design Igor Kuduz

Prijelom – Layout Stjepan Tribuson

Sponzorstvo, tisak i uvez – Sponsorship, printing and binding CEKIN d.o.o., Augusta Prosenika 11, Zagreb

Naklada – Circulation 200 primjeraka Tiskano u Hrvatskoj, 13. lipnja 2016. Printed in Croatia, 13th June 2016

Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – All rights reserved Radovi objavljeni u časopisu Sociologija i prostor referiraju se u sljedećim međunarodnim sekundarnim publikacijama The articles published in Sociologija i prostor (Sociology and Space) are indexed or abstracted in the following international secondary publications – SCOPUS – SocINDEX (EBSCO) – CSA SOCIOLOGICAL ABSTRACTS – CSA WORLDWIDE POLITICAL SCIENCE ABSTRACTS – CSA SOCIAL SERVICES ABSTRACT (SELECTIVE)


Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Godina 54. Zagreb, svibanj-kolovoz 2016. Broj 205 (2) str. 101-193

Sadržaj Članci Jasenka Kranjčević, Izidora Marković, Nikša Božić: Lički Osik – Urbanističkoarhitektonsko naslijeđe moderne kao razvojni potencijal turizma..........................103 Olgica Klepač: Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla – kapitali i simbolička vrijednost obitelji i zajednica odrastanja................................127 Jelena Puđak, Filip Majetić, Dražen Šimleša: Potencijal za solidarnu ekonomiju u Splitu – kvalitativno istraživanje.................................................................................149 Martina Knežević, Iva Žučko, Maša Ljuština: Who is Visiting the Zagreb Zoo: Visitors’ Characteristics and Motivation..................................................................................169 Recenzije i prikazi

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Fernando Catroga: Istorija, vreme i pamćenje (Igor Loinjak)..................................................185 Boris Jokić: Science and Religion in Croatian Elementary Education: Pupils’ Attitudes and Perspectives (Sanja Simel)..................................................................................189

101


Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies Volume 54 Zagreb, May-August 2016 Number 205 (2) pp. 101-193

Contents Articles Jasenka Kranjčević, Izidora Marković, Nikša Božić: Lički Osik - Urban and Architectural Heritage as Tourism Development Potential......................................103 Olgica Klepač: Different Residential Origin of Students and their Intention to Study Capital and the Symbolic Value of the Family and the Community where One Grew Up............................................................................................................127 Jelena Puđak, Filip Majetić, Dražen Šimleša: Solidarity Economy Potential in the City of Split – A Qualitative Study.............................................................................149 Martina Knežević, Iva Žučko, Maša Ljuština: Who is Visiting the Zagreb Zoo: Visitors’ Characteristics and Motivation..................................................................................169 Reviews and presentations

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Fernando Catroga: History, Time and Memory (Igor Loinjak)................................................185 Boris Jokić: Science and Religion in Croatian Elementary Education: Pupils’ Attitudes and Perspectives (Sanja Simel)..................................................................................189

102


DOI 10.5673/sip.55.2.1 UDK 338.48-6:711.4(497.5Lički Osik) Izvorni znanstveni rad

Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe moderne kao razvojni potencijal turizma Jasenka Kranjčević Institut za turizam, Zagreb, Hrvatska e-mail: jasenka.kranjcevic@iztzg.hr

Izidora Marković Institut za turizam, Zagreb, Hrvatska e-mail: izidora.markovic@iztzg.hr

Nikša Božić Hrvatska sekcija ECOVAST-a, Zagreb, Hrvatska e-mail: niksa.bozic@ecovast.hr

Kroz istraživanje elemenata urbanističko-arhitektonskog naslijeđa u radu se utvrđuju činitelji lokalnog identiteta Ličkog Osika. S obzirom da prostorni identitet zadire i u osobnu percepciju, provedena je anketa među rezidentima i nerezidentima kako bi se istražila percepcija prostornog identiteta te utvrdili potencijali kulturnog naslijeđa u funkciji razvoja. Posebno se istražuju potencijali urbanističko-arhitektonskog naslijeđa Ličkog Osika za razvoj kulturnog turizma. Ključne riječi: Lički Osik, urbanističko-arhitektonsko naslijeđe, turistička atrakcija, percepcija identiteta, naslijeđe u funkciji turizma.

Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

SAŽETAK Jedno od glavnih pitanja s kojima se suočavaju gradovi u postindustrijskim društvima jest kako i na koji način, nakon propasti industrije, potaknuti novi društveno-ekonomski i kulturni razvoj. To je pitanje od posebne važnosti u sredinama u kojima je došlo do propasti industrije i koje se suočavaju s brojnim gospodarskim i socijalnim izazovima. U Hrvatskoj to je primjer Ličkog Osika, planski izgrađenog industrijskog grada neposredno nakon Drugoga svjetskog rata.

103


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 103-126

1. Uvod1 Urbanističko naslijeđe kao dio identiteta prostora i memorija s jedne strane te planovi razvoja i percepcija turističkih atrakcija s druge strane predstavljaju poveznicu između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, odnosno naslijeđa u funkciji razvoja. Brojna istraživanja potvrđuju da se u turističkoj ponudi sve više implementira kulturno naslijeđe ne samo svjetskog značenja već i onog lokalnog (Catrina, 2015.; Bamert, 2016.). Stoga se na različitim razinama izrađuju dokumenti koji daju veliku važnost materijalnom i nematerijalnom naslijeđu. Pritom na lokalnoj razini sve više jača značaj lokalne zajednice u prepoznavanju i očuvanju naslijeđa te kreiranju turističke ponude. Gotovo se svi gradovi u postindustrijskim društvima suočavaju s izazovima kako i na koji način nakon propasti industrije potaknuti novi društveno-ekonomski i kulturni razvoj. Jedna od mogućnosti prepoznavanje je turističkog potencijala naslijeđa i njegovo stavljanje u funkciju turizma. Stoga su napori postindustrijskog društva usmjereni na otkrivanje potencijala i prezentiranje zanemarenog materijalnog i nematerijalnog naslijeđa kao i na jačanje odgovornosti pojedinca i zajednice prema naslijeđu (Faro, 2005.). Kako je Hrvatska zbog svoje povijesti, kulture i prirodnog okruženja okarakterizirana kao zemlja malih gradova prepoznatljivog urbanog identiteta, povijesti i graditeljskog naslijeđa (Apolitika 2013.-2020.:22), u radu se želi istražiti ima li Lički Osik prepoznatljive činitelje urbanističko-arhitektonskog naslijeđa malog grada te percipira li se ono i kako kod rezidenata i nerezidenata. Nikada u svojoj kratkoj povijesti postojanja, pa tako ni danas, Lički Osik nije imao formalni status samostalnog grada2, iako po svojim morfološko-fizionomskim obilježjima te socioekonomskoj strukturi stanovništva i funkcija rada ima obilježja grada3. Međutim po svojim urbanističkim činiteljima, funkcijama, socioekonomskoj

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1

104

Istraživanje je rađeno u sklopu Znanstvenoistraživačkog projekta 2032-HERU / 2014. – 2018. / Hrvatske zaklade za znanost Urbanizam naslijeđa – Urbanistički i prostorni modeli za oživljavanje i unaprjeđenje kulturnoga naslijeđa, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

2

Iako je u Hrvatskoj 2016. godine evidentirano ukupno 127 jedinica lokalne samouprave koje imaju status grada, postoje brojna naselja koja nemaju takav status, ali po svojim morfološko-fiziološkim obilježjima te socioekonomskoj strukturi stanovništva i funkcija rada naselja imaju obilježja grada. Takvo poimanje grada temelji se na shvaćanju grada „kao kompaktno sagrađenoga većeg naselja u čijim sekundarnim i tercijarnim djelatnostima radi veći dio aktivnog stanovništva, i to ne samo za vlastite potrebe nego i za potrebe stanovništva šireg prostora. Uz to, grad stanovništvu osigurava i zadovoljavanje životnih potreba kao što su opskrba, promet, obrazovanje, zdravstvena zaštita, dostupnost upravnih i ostalih pravnih usluga i slično (centralne funkcije)“ (Ostroški, 2011.:7).

3

Udio nepoljoprivrednih kućanstava te udio zaposlenih mještana koji rade u naselju stanovanja, i to u djelatnostima sekundarnog i tercijarnog sektora.


J. Kranjčević, I. Marković, N. Božić: Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe...

strukturi stanovništva i po posebnom statusu koji je imao u odnosu na matično naselje gradske općine (Gospić) Lički Osik pokazuje obilježja samostalnog naselja gradskog karaktera. Radi se o sklopu koji je nastao nedugo nakon Drugoga svjetskog rata i pripada malobrojnoj i specifičnoj grupi planiranih novih gradova u Hrvatskoj. Za sada urbanističko-arhitektonsko naslijeđe Ličkog Osika nije evidentirano kao kulturno dobro. Polazište za ovo istraživanje jest činjenica da je Lički Osik planski izgrađen grad nakon Drugoga svjetskog rata za potrebe vojne industrije.4 Društveno-ekonomske promjene kao i ratna razaranja devedesetih godina prošlog stoljeća dovele su do demografskih promjena, a jedina tvornica koja je bila glavni pokretač ekonomskog razvoja prestala je s radom. Stoga se javlja potreba promišljanja o određivanju novih smjernica razvoja, a jedna bi mogla biti temeljena na specifičnom prostornom identitetu. Na prostoru bivše Jugoslavije (1945. – 1991. godine) izgrađeno je nekoliko novih gradova s ciljem da se u ekonomski zaostale i predominantno ruralne prostore unese koncept industrijalizacije i urbanizacije (Seferagić, 2013.) te da se omogući smještaj i razvoj pojedinih strateških industrija. Uz Lički Osik u Hrvatskoj je planski osmišljena gradnja naselja i luke Ploče (jedno vrijeme Kardeljevo). U Bosni i Hercegovini građeni su Novi Travnik (jedno vrijeme Pucarevo)5 i Vogošće pored Sarajeva, a u Sloveniji Velenje (jedno vrijeme Titovo Velenje) te Kidričevo pored Ptuja.

4

Na urbanističku specifičnost Ličkog Osika pozornost je skrenula udruga Hrvatska sekcija ECOVAST-a kada je 2013. godine pokrenula projekt „Lički Osik – prostorni identitet planiranog grada“. Zaključak projekta bio je da urbanistički i arhitektonski činitelji Ličkog Osika predstavljaju jedinstvene prostorne činitelje, kojih ni današnji stanovnici ni lokalna samouprava nisu svjesni, ali da ih je potrebno istražiti kako bi se naslijeđe moglo staviti u funkciju razvoja.

5

Zanimljivo je da su Lički Osik i Novi Travnik planirani u Urbanističkom institutu SR Hrvatske i vjerojatno su na njihovom planiranju radili isti projektni timovi jer izgrađeni ambijenti i građevine pokazuju dosta sličnosti.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 1. Lički Osik sredinom 1950-ih godina. Pogled na glavni trg

105


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 103-126

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 2. Planirani gradovi građeni nakon Drugoga svjetskog rata: Travnik (Bosna i Hercegovina) i Velenje (Slovenija)

106

Urbanističko-arhitektonski identitet, kao jedna od odrednica imidža destinacije, iznimno je bitan u percepciji turista ili potencijalnih turista o nekoj destinaciji. Tako da materijalno i nematerijalno naslijeđe kao sastavnice identiteta ponekad svojom jačinom djelovanja mogu definirati glavne činitelje identiteta prostora u percepciji posjetitelja ili potencijalnih posjetitelja. Temeljem prepoznatljivosti pojedinih segmenata prostornog identiteta mogu se kreirati turistički proizvodi s ciljem jačanja turističke ponude u smjeru interesa korisnika/kupaca. S obzirom da lokalni identiteti prolaze kroz razdoblja izražene atrofije, moguće ih je očuvati samo uz njihovu primjenu u praksi, unutar održivog razvoja gospodarstva (Pejnović, 2010.), pri čemu osobito valja istaknuti održivi turizam. Iznimno je važna uključenost identiteta zajednice u procjenu i planiranje svih oblika turizma te upravljanje njima (Šerić, 2011.), a osobito onih koji u proizvodu uključuju i segmente prostornog identiteta (npr. turizam baziran na naslijeđu). Istovremeno se u literaturi


J. Kranjčević, I. Marković, N. Božić: Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe...

često preispituje sposobnost maloga grada da održi svoj urbani format, sa svojim socijalnim i kulturnim posebnostima, pogotovo tamo gdje depopulacija narušava i sam identitet grada (Miletić i sur., 2011.). Stoga je za očuvanje i prezentiranje prostornog identiteta u funkciji turizma bitno postojanje gospodarskih subjekata, koji čine okosnice planiranih gradova druge polovice dvadesetog stoljeća te uključenost svih dionika u proces (Byrd, 2007.). U sredinama u kojima je došlo do potpune propasti industrije glavno je pitanje kako potaknuti novi društveno-ekonomski i kulturni razvoj. S tog polazišta kreće i daljnja analiza Ličkog Osika, kao primjera koji pokazuje: nedovoljno valorizirano naslijeđe, nisku prepoznatljivost prostornog identiteta te brojna neriješena društveno-gospodarska pitanja. Stoga se ovim radom nastoje istražiti činitelji urbanističko-arhitektonskog identiteta Ličkog Osika, percepcija o urbanističkom identitetu te se postavlja pitanje može li urbanističko naslijeđe biti polazište u osmišljavanju turističkih proizvoda i izradi planova razvoja turizma.

2. Pregled prethodnih istraživanja

Istraživanja o industrijskim gradovima druge polovice 20. stoljeća na području bivše Jugoslavije provedena su za gradove Kidričevo, Velenje i Novu Goricu u Sloveniji (Di Battista i Čelik, 2012.), Vareš (Pličanić i Pozder, 2014.; Pličanić i Turkušić, 2014.) i Sarajevo (Smajić i Trožić, 2014.) u Bosni i Hercegovini te Ploče (Curić, 1993.) u Hrvatskoj. S obzirom na industrijalizaciju Istočne Europe u drugoj polovici 20. stoljeća, ističu se i radovi s tog područja koji stavljaju naglasak na industrijsko naslijeđe, primjerice u Slovačkoj (Molnárová, 2014.), Estoniji i Latviji (Ramirez-de-la-Piscina Armendariz, 2014.) te Bugarskoj (Slaev i Nikiforov, 2013.). Kroz temu urbanog oblikovanja i preoblikovanja industrijskih gradova (Vaetisi, 2011.) danas su sve zastupljenije teme energetske učinkovitosti, održivih materijala kao i zelene arhitekture (Shiraki i sur. 2015.; Kadioglu, 2011.). Brojni ekološki problemi vezani uz rješavanje problema bivših industrijskih/rudarskih zona nastavljaju se na pitanje održivog razvoja gradova (Loures, i Panagopolos, 2007.) koji bi bio u skladu s „Milenijskim razvojnim ciljevima svjetskih gradova“ (UN, 2006.). Upravo zbog nastojanja za održivim razvojem gradova na globalnoj razini sve je veći broj radova koji se bave pojedinim dimenzijama održivog razvoja grada, kao što je urbano planiranje za održive zajednice (McDonald, 2009.). Nadalje, Vranić (2014.) tvrdi da je arhitektura imala (te ima i danas) moć kreativnim se oblikovanjem suprotstaviti

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tema planskih/planiranih industrijskih gradova te mogućnosti njihove revitalizacije učestalija je u svjetskoj i domaćoj literaturi od devedesetih godina prošlog stoljeća, tj. od kada je vidljivije njihovo propadanje kao posljedica deindustrijalizacije u razvijenim zemljama. U znanstvenim radovima naglasak je više postavljen na obnovu urbanističkih struktura (Andrusz i sur., 1996.), odnosno građevinsku rekonstrukciju napuštenih industrijskih zona ili industrijskih kompleksa kroz reinterpretaciju industrijskog naslijeđa ili davanje nove namjene te turizma industrijskog naslijeđa (Föhl, 2014.; Ifko, 2014.; Klempa i sur., 2015.). Istraživanja o percepciji urbanističkog identiteta industrijskih gradova kod stanovnika i mogućih posjetitelja vrlo su malo zastupljena u literaturi.

107


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 103-126

političkim režimima, te u okvirima svojih mogućnosti učiniti odnos s društvom kompleksnijim i ambivalentnijim. Identitet gradova i naselja uvjetovan je socijalnom zbiljom, no još više i neposrednije prostorom i njegovim komponentama, pri čemu ukupni urbani ili ruralni krajolik predstavljaju glavne odrednice identiteta mjesta (Fry, 2001.; Stobbelaar i Hendriks, 2004.; Marković i Fuerst-Bjeliš, 2015.). Unatoč stalnim fizičkim promjenama jedinstvenost i višestruka značenja krajolika određujući su elementi za stvaranje prepoznatljivosti i identiteta (Proshansky, 1978.:147). Značajne promjene krajobraza donijelo je i razdoblje iza Drugog svjetskog rata (socijalizam), te je stoga dio radova posebice usmjeren na analizu promjene kulturnih krajobraza u razdoblju socijalizma i postsocijalističke tranzicije te na nastale promjene u prostoru (Holt-Jensen i Raagmaa 2010.; Melluma, 1994.). Među sličnim istraživanjima ističe se analiza promjena u Pridravskoj nizini Osijeka u posljednjih 50 godina (Lončar i Cvitanović, 2012.), gdje se promjene u prostoru utvrđuju daljinskim istraživanjima te povezuju s demografskim promjenama.

3. Metode rada

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Da bi se mogli utvrdili činitelji urbanističkog identiteta kao i kriteriji za očuvanje te vrste identiteta Ličkog Osika, prvi dio rada odnosi se na istraživanje i sažeti prikaz urbanističko-arhitektonske geneze izgradnje te prepoznavanje činitelja identiteta. Za izradu tog dijela rada korišteni su: stručna i znanstvena literatura, malobrojna građa Državnog arhiva u Gospiću, dostupni prostorni planovi, sačuvane stare razglednice te terenska istraživanja.

108

Određivanje identiteta osobno je pitanje i nemoguće je dati opću sliku bez sagledavanja subjektivnog pogleda svakog člana zajednice (Penda, 2005.), te je upravo stoga u istraživanju upotrijebljena eksplorativna metoda anketnog upitnika. Anketom su obuhvaćeni nerezidenti, tj. osobe koje nikad nisu živjele u Ličkom Osiku i rezidenti (stanovnici Ličkog Osika, uključivo i nekadašnji stanovnici). Anketiranje nerezidenata provedeno je na slučajnom uzorku populacije Hrvatske (uključujući i strane državljane koji trenutno žive na području RH-a) kako bi se istražile njihove percepcije o prostornom identitetu i potencijalu razvoja Ličkog Osika, pri čemu su anketirana 174 ispitanika. Upitnik za nerezidente sadržavao je deset pitanja, a povrat je iznosio 25%. Istovremeno je provedeno istraživanje rezidenata o percepciji vlastitoga prostornog identiteta i turističkih potencijala Ličkog Osika na uzorku od 111 ispitanika. Upitnik za rezidentne sadržavao je dvanaest pitanja, a povrat je iznosio 58%. U istraživanju je upotrijebljena metoda neprobabilističkog uzorkovanja (Milas, 2009.), a pitanja su bila otvorenog i zatvorenog tipa. Primijenjene su dvije tehnike prikupljanja podataka: izravnim kontaktom (18% ispitanih) i internetskim obrascima (82% ispitanih). Cilj istraživanja bio je usporediti percepcije rezidenata i nerezidenata o identitetu prostora i utvrditi jesu li se razlike u promatranim skupinama ispitanika dogodile slučajno ili postoji značajna statistička razlika kao posljedica razlike u per-


J. Kranjčević, I. Marković, N. Božić: Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe...

cepciji identiteta. Ankete su provedene u prosincu 2015. godine. U izračunu je upotrijebljen hi-kvadrat test i Fischerov test u slučajevima s malim brojem pojavljivanja vrijednosti određenog obilježja.

4. Urbanističko-arhitektonska geneza i činitelji identiteta Ideja o izgradnji novog grada u Lici nastala je neposredno nakon Drugoga svjetskog rata, nakon što je donesena odluka o izgradnji velikog industrijskog kompleksa metaloprerađivačke industrije za potrebe vojno-obrambenog sustava tadašnje Jugoslavije (Kranjčević i Božić, 2012.). Nova tvornica trebala je biti glavni pokretač industrijskog kao i općeg razvoja Like jer se očekivalo da će tvornica pokrenuti i druge djelatnosti koje su u većoj ili manjoj mjeri povezane s njenom osnovnom djelatnošću (Kranjčević i Božić, 2013.). S obzirom da je tvornica trebala zapošljavati oko 1500 radnika, odlučeno je da se uz tvornicu izgradi novi i moderan industrijski grad po mjeri čovjeka (Pavlović, 1956.).6 Izrada urbanističkih planova za izgradnju grada povjerena je Urbanističkom institutu SR Hrvatske, koji je tada bio vodeći planerski ured u Hrvatskoj.7 U skladu s predviđenim brojem radnika planiran je grad za približno četiri do pet tisuća stanovnika. Planirani broj stanovnika nikada nije realiziran, a prema popisu stanovništva u Ličkom Osiku najviše je zabilježeno nešto više od tri tisuće stanovnika (DZS, 1981.).

6

Vlada FNR Jugoslavije 11. travnja 1950. godine donijela je odluku o osnivanju poduzeća u izgradnji „Ivan Gošnjak“. Tvornica je pod tim imenom radila do travnja 1954., kada je promijenila naziv u Radna organizacija „Marko Orešković“ Lika (skraćeno MOL). Proizvodili su brojne metalne proizvode te imali svoju stručnu školu i istraživački centar. Važan dio proizvodnje odnosio se na vojni program, te je stoga tvornica bila pod direktnom ingerencijom Sekretarijata za obranu.

7

Usprkos svim naporima originalni urbanistički planovi nisu pronađeni u arhivi Urbanističkog instituta d.d. kao pravnog slijednika Urbanističkog instituta SR Hrvatske. Prezentirani urbanistički planovi preuzeti su iz časopisa Arhitektura (1955.) i Lički kalendar (1956.). Rekonstrukcija nastajanja grada rađena je sakupljanjem podataka iz tadašnjeg dnevnog tiska i stručnih časopisa. Dio geneze grada bilo je moguće rekonstruirati i iz dostupnih urbanističkih planova iz 1980-ih godina. Pretpostavlja se da se izvorni projekt tvornice nalazi u Vojnom arhivu u Beogradu jer je tvornica bila od vojne važnosti za cijelu bivšu državu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Lički Osik planiran je i građen kao proizvod političkog programa socijalizma, koji je između ostalog obuhvaćao i urbanu reformu. Novi grad trebao je predstavljati ogledni primjer grada novoga društvenog uređenja sa svim funkcijama potrebnima za svakodnevni život njegovih stanovnika. Njegovo nastajanje nije bazirano isključivo na elementima ekonomske isplativosti, već na postulatima modernističkog urbanog humanizma. U urbanističko-arhitektonskom smislu radi se o kvalitetnom ostvarenju, s dosljedno provedenim usvojenim prostornim standardima baziranima na poslijeratnom modernističkom i funkcionalističkom planiranju te estetici u arhitekturi.

109


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 103-126

4.1. Urbanistički koncept i urbanistički planovi U kratko vrijeme izrađeni su urbanistički planovi od razine regulacijskih do detaljnih. Prostorni koncept grada zamišljen je (i ostvaren) kao modernistički, koji podrazumijeva zoniranje namjena, funkcionalno i racionalno rješavanje tehničkih sustava te modernistički oblikovni izričaj (slika 3.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 3. Regulacijski plan Ličkog Osika iz 1949. godine

110

Kako novi grad ne bi bio opterećen tranzitnim prometom, odmaknut je južno od glavne ceste i istočno od željezničke pruge te smješten na udaljenosti od oko 1,5 km od lokacije na kojoj je sagrađena tvornica. Osnovna načela u planiranju grada bila su tehnička opremljenost, socijalna pravednost i higijenska opremljenost. Pristupna prometnica naselja, koja se odvaja od državne ceste u širokom luku s drvoredom, vodi u naselje, gdje se pretvara u ulicu s obostranim nogostupima, odvojenima od kolnika uskim zelenim pojasevima. Širina ulice odaje dojam reprezentativnosti (slike 4. i 5.). Radna zona sastojala se od tvorničkog sklopa, koji je zbog svoje specifične namjene izdvojen od grada na udaljenosti 1,5 km. Na površini od otprilike 10,3 ha smješten je tvornički kompleks s upravnom zgradom, proizvodnim pogonom i pratećim prostorima. Zbog tajnosti proizvodnje, ali i zaštite od požara i eksplozije, tvornički je kompleks ograđen visokim zaštitnim zelenilom. Pristup tvornici omogućen je cestom i industrijskim željezničkim kolosijekom. Tvornica je radila još za vrijeme Domovinskog rata (kada taj prostor nije bio pod upravom hrvatskih vlasti). Dosadašnji neuspješni pokušaji osmišljavanja nove proizvodnje na toj lokaciji generiraju brojne ekonomske i socijalne probleme u današnjem Ličkom Osiku.


J. Kranjčević, I. Marković, N. Božić: Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe...

ZAGREB

>

Slika 4. Prostorni smještaj Ličkog Osika u odnosu na postojeće naselje i radnu zonu

STARO NASELJE LIČKI OSIK

NOVI LIČKI OSIK

RADNA ZONA

A ENIC

KOR

>

ZAŠTITNO ZELENILO

CESTE, ULICE

<

GO SP I

Ć

ŽELJEZNICA

< SPLI T

N

0

100

200

500 m

Slika 5. Funkcionalna shema Ličkog Osika – dispozicija javnih sadržaja i javnih prostora

7

7

1

6 2

NAMJENA GRAĐEVINA STAMBENE ZGRADE MJEŠOVITA NAMJENA JAVNA NAMJENA

3

1 Dom kulture 2 Osnovna škola i vrtić 3 Srednja škola 4 Hotel 5 Dom zdravlja 6 Hotel za samce 7 Trgovački sadržaji

JAVNI PROSTORI N

GLAVNI TRG ŠKOLSKI TRG ZAŠTITNO ZELENILO DRVORED

0

50

5

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4

100 m

111


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 103-126

Sukladno modernističkim načelima velika pažnja posvećena je realizaciji javnih, društvenih i uslužnih sadržaja. Na središnjem trgu izgrađen je hotel s 214 ležajeva, koji je bio najveći i najmoderniji hotel u Lici, a istovremeno je bio i najviša zgrada u Lici. Zgrada Doma kulture s knjižnicom, prostorijama za različite društvene aktivnosti te kino dvoranom s cinemaskop tehnikom bila je tada najmodernija u Lici, a smještena je na južnoj strani glavnog trga. Osnovna škola i dječji vrtić sagrađeni su istočno od zgrade Doma kulture, dok je južno od Doma kulture izgrađena velika zgrada srednje strukovne škole, koja je nudila obrazovne programe vezane za potrebe rada u tvornici. Na istočnom rubu grada nalazio se Dom zdravlja s ljekarnom, smješten uz cestu što je vodila do tvornice i na taj način omogućavala paralelne usluge stanovnicima grada te radnicima tvornice. S druge strane te prometnice sagrađen je hotel za samce. Trgovački i uslužni sadržaji naselja bili su smješteni u niskim zgradama s južne strane glavne pristupne prometnice te u prizemljima zgrada sa zapadne strane glavnog gradskog trga. Urbanističkim planom iz 1984. godine u zapadnom dijelu grada bio je planiran gradski servis s autobusnom stanicom, novom željezničkom stanicom i veliko parkiralište, ali taj dio sadržaja nije realiziran.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 6. Stara fotografija hotela na glavnom trgu Ličkog Osika

112

Stambena područja u Ličkom Osiku dijele se na dva tipa: višestambena i individualna. Više od polovice stanovnika trebalo je stanovati u višestambenim zgradama, a ostatak u obiteljskim kućama. Gradilo se brzo, s obzirom na tadašnju opskrbljenost građevinskom mehanizacijom te hladne i duge zime u Lici. U početku su zgrade građene s trima nadzemnim etažama, a kasnije i više (do najviše pet nadzemnih etaža). Iako su zgrade različitih tlocrtnih površina i etaža, većina zgrada koje su izgrađene tijekom 1950-ih i 1960-ih godine imaju ujednačeno oblikovanje (slika 7.). Zbog kontinentalne klime sve stambene zgrade prve faze imaju višestrešna krovišta.


J. Kranjčević, I. Marković, N. Božić: Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe...

Slika 7. Tipovi stambenih zgrada iz rane faze izgradnje Ličkog Osika

U svim etapama planiranja i izgradnje naselja velika pažnja pridavala se uređenju zelenih površina. Kao što je ranije navedeno, naselje je od industrijske zone zbog zaštite od požara i eksplozije zaštićeno širokim pojasom zasađenog visokog zelenila koje sa sjevera i istoka obrubljuje grad (slika 8.). Zelenilo istodobno ublažava utjecaj dominantnog sjeveroistočnog vjetra. Unutar naselja planirano je 5.000 m2 zelenih površina, dok je izvan naselja zasađeno 15 ha bagrema i topola.

Velika pažnja posvećivala se i planiranju zona sporta i rekreacije. Prema urbanističkom planu veliki stadion planiran je s gledalištem te pripadajućim dvoranama u sjeveroistočnom dijelu naselja, da bi na koncu bio realiziran kao igralište u jugozapadnom dijelu naselja (danas zapušten). Dvorane su izvedene u sklopu školskih zgrada.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 8. Sađeno zaštitno zelenilo uz prometnicu koja vodi do radne zone

113


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 103-126

4.2. Domovinski rat i obnova Društveno-ekonomske promjene te Domovinski rat u Hrvatskoj (1991. – 1995. godine) snažno su se odrazili na ekonomske, socijalne i kulturne prilike Ličkog Osika. Za vrijeme Domovinskog rata Lički Osik nije bio pod upravom hrvatskih vlasti i bio je preimenovan u Teslingrad. Nakon ponovne uspostave hrvatske vlasti 1995. godine došlo je do velikih promjena u demografskoj strukturi stanovništva.8 Tijekom Domovinskog rata gotovo sve zgrade zadobile su znatna oštećenja, a teren oko grada i tvornički sklop bili su minirani. Tvornica je prestala s radom, a kako je ona bila glavni gospodarski subjekt, u pitanje je dovedeno ekonomsko funkcioniranje grada. Unatoč nekim prijedlozima tvornica nije nastavila s metaloprerađivačkom proizvodnjom. Obnova nakon Domovinskog rata prvenstveno je bila usmjerena na stambeni fond i razminiranje terena. Obnovljene su zgrada osnovne škole i dječjeg vrtića te zgrada Doma zdravlja. Većina prostora koji su nekada imali trgovačku i ugostiteljsku namjenu, a nalazili su se u ulici koja vodi do glavnog trga, danas su obnovljeni od većih oštećenja, ali velik dio njih još je uvijek bez namjene, pa naselju daju osjećaj praznine i dezintegracije. Velika zgrada Doma kulture u potpunosti je bila uništena, a danas je obnovljena samo u manjem (sjevernom) dijelu, gdje su ostvareni prostori za udruge. Veći dio zgrade, uključivo i velika kino dvorana, uklonjen je, i tu je 2010. godine sagrađena stambena zgrada.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 9. Hotel na glavnom trgu nakon Domovinskog rata (fotografije iz 2011. godine)

114

8

Najveći broj stanovnika u Ličkom Osiku evidentiran je 1981. godine, i to 3.045 st., a 2011. evidentirano je 1.892 st. (DZS, 2011.).


J. Kranjčević, I. Marković, N. Božić: Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe...

Hotel kao središnja građevina naselja na glavnom trgu pretrpjela je znatna oštećenja i danas još uvijek nije obnovljena, te predstavlja veliki problem naselja (statička stabilnost i sl.). Nekadašnji samački hotel u procesu je dugotrajne rekonstrukcije. Srednja strukovna škola samo je sanirana od osnovnih oštećenja, ali se danas više ne koristi kao škola.

5. Kriteriji za očuvanje urbanističko-arhitektonskog naslijeđa Istraživanjem urbanističkog razvoja potvrđena je glavna hipoteza da Lički Osik ima specifičan urbanističko-arhitektonski identitet razdoblja moderne. Iz urbanističkoarhitektonske strukture vidljivo je da su primijenjena načela modernističkog planiranja, bez težnje za eksperimentima, uz visoku razinu dosljednosti. Postavljeni su razmjerno visoki standardi projektiranja, a tehnologija izgradnje ubrzano se razvijala. Pri tome je naglasak bio stavljen na standardizaciju (koja je omogućavala kontrolu učinkovitosti) te na javne prostore i sadržaje, što je proizlazilo kako iz funkcionalističkih načela projektiranja tako i iz političkog konteksta samoupravnog socijalizma.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 10. Skladni ambijent stanovanja u zelenilu u Ličkom Osiku – fotografija iz 2011. godine

115


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 103-126

Urbanističko naslijeđe Ličkog Osika specifično je, prepoznatljivo i jedinstveno na prostoru Hrvatske, ali ono još uvijek nije prepoznato od nadležnih službi za zaštitu kulturnih dobara. Kako se grad već duže vrijeme nalazi u svojevrsnoj ekonomskoj stagnaciji, nije bilo zahtjeva za novom gradnjom, te je sačuvana njegova urbanistička struktura. Dosadašnje građevinske aktivnosti bile su usmjerene na obnovu od ratnih razaranja. Eventualni novi zahvati trebali bi poštivati postojeću urbanističku matricu i građevinsku strukturu i bazirati se na međunarodnim primjerima, gdje se urbanistička matrica kao i građevinska struktura grada promatraju kao cjelina. Svakako da bi se novi zahvati trebali temeljiti na očuvanju i unaprjeđenju prepoznatih činitelja te poštivanju činitelja rijetkosti, izvornosti i jedinstvenosti grada.

6. Percepcija turističkih potencijala Ispitivanje razlika u percepciji Ličkog Osika s obzirom na različita obilježja rezidenata i nerezidenata provedeno je korištenjem hi-kvadrat testa ili Fisherovog testa u slučaju malog broja pojavljivanja pojedine vrijednosti određenog obilježja. Osim testiranja statističke značajnosti, a kako bi se ispitala jačina povezanosti između varijabli, rezultati uključuju i veličinu efekta, odnosno mjeru povezanosti u obliku Phi koeficijenta. Apsolutne vrijednosti Phi koeficijenta iznad 0,50 upućuju na jaku povezanost varijabli, vrijednosti između 0,30 i 0,50 na umjerenu povezanost, između 0,10 i 0,30 na slabu povezanost, a vrijednosti koeficijenta manje od 0,10 na nikakvu ili zanemarivu povezanost između varijabli. Rezultati su analizirani na razini značajnosti od 0,05. Statistička analiza provedena je korištenjem programskog paketa SAS System, verzija 8.2 (SAS Institute Inc., North Carolina, USA).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

6.1. Stanovnici Ličkog Osika

116

Lokalno stanovništvo ima vrlo važnu ulogu u pokretanju inicijative i sudjelovanju u razvoju pojedinog naselja, u prvom redu zbog dobrog poznavanja potencijalnih resursa kao temelja za nastanak turističke destinacije. Stoga je suživljenost stanovništva s materijalnim i nematerijalnim naslijeđem, koje u prvom redu čini prostorni/ urbanistički identitet, važna stavka prilikom osmišljavanja razvoja. Anketirano je 111 ispitanika (5,7% ukupne populacije Ličkog Osika) koji žive ili su živjeli na području naselja Lički Osik. Većina ispitanika bile su žene (51,8%), a što se tiče dobne strukture ispitanika većina je bila u dobi od 19 – 59 godina (85,6%), od 0 – 18 godina je imalo 9,0% ispitanika, a iznad 60 godina 5,4% ispitanika.9 S obzi-

9

Navedeni podaci ne odgovaraju stvarnoj dobno-spolnoj strukturi Ličkog Osika, no zbog jednostavnosti provedbe ankete putem online upitnika te zbog želje za postizanjem čim većeg broja sudionika ankete, starija je populacija zbog slabijeg korištenja računalima i u manjoj mjeri zastupljena u odgovorima.


J. Kranjčević, I. Marković, N. Božić: Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe...

rom na promjene strukture stanovništva koje su se desile tokom devedesetih godina 20. stoljeća i uslijed izražene emigracije i imigracije u istom razdoblju, važno je za napomenuti da 21,5% ispitanika živi na području Ličkog Osika kraće od 15 godina. Većina ispitanika kao najvažniji prostorni identitet prepoznaje svoj regionalni identitet (Ličanin/Ličanka 59,6%), potom po značaju slijedi lokalni (Osičanin/Osičanka 27,5%), dok nacionalni identitet kao najvažniji ističe tek 12,8% ispitanika. Rezultati istraživanja upućuju na značajnu povezanost turističke atraktivnosti Ličkog Osika i percepcije njegovog prostorno-urbanog identiteta među rezidentima (p = 0,015; Phi = 0,33). Također, među rezidentima koji smatraju da Lički Osik ima prepoznatljiv prostorno-urbani identitet znatno je veći udio onih koji su sigurni da Lički Osik ima atrakcija koje bi potencijalno mogle privući turiste (35% prema 9%). Nadalje, percepcija turističke atraktivnosti Ličkog Osika značajno je povezana s percepcijom industrijskog i urbanističkog naslijeđa Ličkog Osika kao vrijednog resursa za razvoj inovativnih turističkih ruta (p < 0,001; Phi = 0,54). Znatno je veći udio onih koji smatraju da Lički Osik ima atrakcija koje bi potencijalno mogle privući turiste (45% prema 7%) među rezidentima koji smatraju da je industrijsko i urbanističko naslijeđe Ličkog Osika vrijedan resurs za razvoj inovativnih turističkih ruta. Također, kada ispitanici navode osnovne elemente pozitivne prostorno-urbanističke slike, jasno je da upravo planska izgradnja, promišljenost uređenja i planiranja u doba nastanka grada i njegova cjelovitost predstavljaju osnovne pozitivne elemente (slika 11.).

S druge strane domaće je stanovništvo istaknulo i velik broj negativnih prostornourbanističkih slika, koje se u konačnici reflektiraju na sam prostorni identitet mjesta. Tako se kao najčešće istaknuta negativna slika ističe zapuštenost (oronulost, razrušenost i sl.) zgrada, pri čemu je osobito istaknut hotel, koji zbog građevinskog stanja predstavlja opasnost za prolaznike, posebice za djecu. Kao sljedeću negativnu sliku ističu nedostatak parkirnih mjesta i uske ulice te nedovoljno hortikulturno uređenje,

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 11. Osnovni pozitivni elementi prostorno-urbanističke slike Ličkog Osika

117


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 103-126

što je u suprotnosti s prethodno navedenim pozitivnim slikama grada. Iz navedenog se može iščitati dualna percepcija urbanističkih dometa Ličkog Osika, gdje dio stanovnika navedeno smatra najpozitivnijom prostornom slikom, dok je dio stanovnika nezadovoljan funkcionalnošću postojećih urbanih odrednica (slika 12.). Kada se urbanistički identitet Ličkog Osika razmatra kao osobni identitet stanovnika Ličkog Osika, važno je za istaknuti da ni jedan od osnovnih prostornih elemenata nije prepoznat kao dio osobnog identiteta kod čak 36,2% ispitanika, dok je 26,7% ispitanika ustvrdilo da je urbanistički razvoj Ličkog Osika dio njihovog osobnog identiteta, kod podjednakog broja ispitanika dio je osobnog identiteta industrijsko naslijeđe (18,1%) i naslijeđe druge polovice 20. stoljeća (19%).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 12. Osnovni negativni elementi prostorno-urbanističke slike Ličkog Osika

118

Percepcija potencijala Ličkog Osika kao dijela regionalnih turističkih ruta značajno je povezana s percepcijom industrijskog i urbanističkog naslijeđa Ličkog Osika kao vrijednog resursa za razvoj inovativnih turističkih ruta (p = 0,002; Phi = 0,52). Rezidenti koji smatraju da Lički Osik ima potencijala da postane dio regionalnih turističkih ruta znatno češće smatraju da je industrijsko i urbanističko naslijeđe Ličkog Osika vrijedan resurs za razvoj inovativnih turističkih ruta. Takvi nalazi daju naslutiti da postoji povezanost između ranije navedene slabe uklopljenosti urbanističkog identiteta u osobni identitet i percepcija mogućnosti razvoja turizma. Međutim među rezidentima koji smatraju da Lički Osik ima potencijal da postane dio regionalnih turističkih ruta znatno je veći udio onih koji smatraju da Lički Osik ima atrakcija koje bi potencijalno mogle privući turiste (53% prema 0%; p = 0,003; Phi = 0,54). Pri tome većina ispitanika smatra da je važno povezivanje s Plitvičkim jezerima, rijekom Gackom, Velebitom, Smiljanom te ostalim okolnim ruralnim prostorom, dok je frekvencija isticanja resursa koji se nalaze u samom gradu te su usko povezani s urbanim identitetom vrlo mala (urbanističko naslijeđe planiranog grada – 3 odgovora, hotel – 3 odgovora, industrijsko naslijeđe – 1 odgovor).


J. Kranjčević, I. Marković, N. Božić: Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe...

6.2. Nerezidenti (potencijalni posjetitelji) Upitnik za nerezidente sadržavao je pitanja otvorenog i zatvorenog tipa, pri čemu su ispitanici bili zamoljeni da samostalno opišu urbanistički identitet Ličkog Osika s nekoliko ključnih pojmova. Cilj je bio utvrditi koliko je Lički Osik prepoznatljiv onima koji u njemu nikad nisu stanovali, pa čak i među onima koji ga nikad nisu posjetili. U istraživanju je anketirano 174 ispitanika, od čega ih je 58,6% žena, 41,4% muškaraca, a u starosnoj strukturi prevladavaju ispitanici srednje dobi. Najveći je udio ispitanika iz Središnje Hrvatske (49,4%), zatim iz Like (27%), Istre i Kvarnera (8,6%), izvan Hrvatske (8,6%), (Dalmacije 3,4%) te Slavonije (2,9%).

U skupu onih koji su već posjetili Lički Osik također je uočena značajna povezanost percepcije prostornog identiteta mjesta i industrijskog i urbanističkog naslijeđa Ličkog Osika kao vrijednog resursa za razvoj inovativnih turističkih ruta (p = 0,006; Phi = 0,31). Među ispitanicima koji smatraju da Lički Osik ima izraženi prostorni identitet znatno je veći udio onih koji industrijsko i urbanističko naslijeđe Ličkog Osika smatraju vrijednim resursom za razvoj inovativnih turističkih ruta (75% prema 45%). Također, od dijela ispitanika koji smatraju da postoji izražen prostorni/urbanistički identitet, najviše je ispitanika prepoznalo pozitivne slike koje su isticali i stanovnici Ličkog Osika, kao dio onoga po čemu je grad zapravo i prepoznatljiv. Na prvom mjestu tu je industrija, zatim planska izgradnja, zelenilo, ali i pojedine negativne slike kao zapuštenost, rat i nezaposlenost. U skupu ispitanika koji su već posjetili Lički Osik uočena je i značajna povezanost percepcije prostornog identiteta mjesta i potencijala da Lički Osik postane dio regionalnih turističkih ruta (p = 0,017; Phi = 0,27). Među ispitanicima koji smatraju da Lički Osik ima izražen prostorni identitet znatno je veći udio onih koji smatraju da Lički Osik ima potencijala da postane dio regionalnih turističkih ruta (72% prema 45%).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Većina ispitanika nerezidenata (64%) posjetila je Lički Osik. Percepcija ispitanika glede prostornog identiteta Ličkog Osika značajno je povezana s posjećivanjem, odnosno neposjećivanjem samoga mjesta (p < 0,001; Phi = 0,61). Među ispitanicima koji su posjetili Lički Osik njih 60% smatra da mjesto ima izraženi prostorni identitet, dok isto smatra tek 7% ispitanika koji nisu posjetili Lički Osik. Među ispitanicima koji ga nisu posjetili čak njih 76% nije sigurno u izraženost njegovog prostornog identiteta. S obzirom na neupoznatost s identitetom i ponudom Ličkog Osika među ispitanicima koji ga nisu posjetili analiza međuodnosa identiteta i turističkog potencijala Ličkog Osika provedena je na skupu ispitanika koji su već posjetili mjesto. Među onima koji su već posjetili Lički Osik uočena je značajna povezanost percepcije prostornog identiteta mjesta i motiva dolaska (p = 0,027; Phi = 0,26). Među ispitanicima koji smatraju da Lički Osik ima izraženi prostorni identitet znatno je veći udio onih čiji je dolazak motiviran posjećivanjem obitelji ili prijatelja (57% prema 32% ispitanika koji smatraju da mjesto nema izražen identitet ili nisu sigurni), odnosno znatno je manji udio onih koji su motivirani turističkim obilaskom (posjet tokom tranzita, razgledavanje, šetnja itd. – 26% prema 48%).

119


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 103-126

Također, među onima koji su već posjetili Lički Osik uočena je značajna povezanost percepcije industrijskog i urbanističkog naslijeđa Ličkog Osika kao vrijednog resursa za razvoj inovativnih turističkih ruta i potencijala da Lički Osik postane dio regionalnih turističkih ruta (p < 0,001; Phi = 0,71). Zanimljivo je da je i među ispitanicima koji smatraju da Lički Osik ima potencijal da postane dio regionalnih turističkih ruta znatno veći udio onih koji smatraju da je industrijsko i urbanističko naslijeđe Ličkog Osika vrijedan resurs za razvoj inovativnih turističkih ruta (91% prema 21% ispitanika koji ne smatraju da Lički Osik ima potencijal da postane dio regionalnih turističkih ruta). Učinak intenzivnije promocije urbanističkog prostornog identiteta Ličkog Osika na interes ispitanika za posjet mjestu značajno je povezan s njihovim iskustvom boravka u Ličkom Osiku (p = 0,002; Phi = 0,28). Među ispitanicima koji nisu posjetili Lički Osik znatno je veći udio onih koji smatraju da bi intenzivnija promocija urbanističkog prostornog identiteta Ličkog Osika pojačala njihov interes za posjet mjestu (78% prema 58%). Kod 21% onih koji su već posjetili Lički Osik intenzivnija promocija urbanističkog prostornog identiteta ne bi povećala interes za posjet mjestu. Usporedba mišljenja rezidenata i nerezidenata ukazala je na značajne razlike u percepciji prostorno-urbanog identiteta Ličkog Osika (p < 0,001; Phi = 0,24). Među rezidentima je znatno veći udio onih koji smatraju da Lički Osik ima prepoznatljiv prostorno-urbani identitet (56% prema 41%). U tu svrhu bitno je istražiti stavove stanovnika prema prostornom identitetu, njegovim obilježjima i odrazima na život, ali i razvojnim perspektivama koje počivaju na njemu. Iz izloženog anketnog istraživanja u najvećoj mjeri proizlazi da su stanovnici svjesni prostorno-urbanog identiteta, no ne doživljavaju ga kao dio svog osobnog identiteta, a time ga ni ne smatraju značajnim turističkim potencijalom. S druge strane nepoznavanje je dijelom i odraz nedostatka edukacije o vrijednostima lokalnog prostornog identiteta, a to je nepoznavanje u suprotnosti s glavnim pojmovima (možemo čak reći i očekivanjima) nerezidenata (potencijalnih posjetitelja).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

7. Zaključak

120

Istraživanje je pokazalo da iako Lički Osik još nije formalno prepoznat i zaštićen kao kulturno dobro, njegov urbanističko-arhitektonski sklop ima prepoznatljive činitelje lokalnog prostornog identiteta, koji se očituju u karakteristikama: rijetkosti (jer je jedinstveno takvo naselje na prostoru Hrvatske), izvornosti (jer sadrži originalne elemente u odnosu na društveno-tehničke kriterije) te ambijentalne i prostorne prepoznatljivosti (jer pokazuje sklad organiziranog naselja te kvalitetu u urbanoj strukturi kao i u odnosu na krajolik). Primjer Ličkog Osika pokazuje kako se i u teškim vremenima, sa skromnim sredstvima i jednostavnim arhitektonskim jezikom može realizirati urbani sklop na postulatima modernističkog urbanog humanizma – od planiranih funkcija do realiziranih javnih prostora i sadržaja.


J. Kranjčević, I. Marković, N. Božić: Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe...

Promijenjene društveno-ekonomske okolnosti dovele su do promišljanja o novom korištenju prostora, odnosno prilagodbi postojeće prostorne strukture novim potrebama, što ujedno predstavlja i moguće opasnosti za prepoznatljiv prostorni integritet jer nema planova razvoja baziranih, između ostalog, na naslijeđu. Do sada je specifično urbanističko-arhitektonsko naslijeđe Ličkog Osika relativno slabo istraživano i njegove su kvalitete relativno slabo poznate lokalnom stanovništvu, ali i donositeljima odluka o budućem prostornom razvoju. Lički Osik predstavlja primjer maloga planiranog industrijskog grada na prostoru Hrvatske te se postavlja pitanje zaštite njegova urbanističko-arhitektonskog naslijeđa, koja bi trebala zaštititi osnovne elemente urbanističke strukture istovremeno ostavljajući dovoljno prostora za nužne preinake, preispitivanje pojedinih programa i prilagodbe novim uvjetima. Za sada je samo gospodarska kriza sačuvala postojeću prostornu strukturu grada od znatnijih intervencija. Svaka nova intervencija dovodi do mogućih opasnosti za prostorni integritet cjeline. Iz ankete o percepciji prostornog identiteta Ličkog Osika proizlazi da se urbanistička slika Ličkog Osika izrazito dualno percipira (pozitivno i negativno). U pozitivnim elementima ponajviše je definirana planskom izgradnjom, a u negativnim nepostojanjem radnih mjesta i industrijske proizvodnje. S obzirom da potencijali Ličkog Osika za daljnji razvoj nisu jednoliko percipirani od svih ispitanih dionika, u promišljanju budućnosti naselja mogu se pretpostaviti tri moguća scenarija razvoja: a) postupno funkcionalno odumiranje naselja, b) nastavak sadašnjeg stanja uz spori rast opterećen brojnim izazovima te c) revitalizacija temeljem integralnog razvoja inovativnog gospodarstva, što uključuje i razvoj turizma.

Industrijsko graditeljsko naslijeđe kao dio turističke resursne osnove ne odnosi se samo na velike industrijske pogone ili proizvode već i na male planirane gradove. Planirana industrijska naselja – osobito ona koja su izvedena u kratkom vremenu i stoga predstavljaju svojevrsni spomenik promišljanju prostora određenog vremena – sve više postaju predmet interesa turista. Iako se radi o specifičnim, vrlo uskim nišama turističke potražnje, činjenica je da u slučajevima malih gradova to i odgovara mogućim kapacitetima takvih sredina, bez opasnosti da se pređu granice održivosti. Iako u Hrvatskoj pojam industrijskog, a uz to još i socijalističkog grada još uvijek većinom nosi negativne konotacije, možda je upravo Lički Osik – kao jedan od posljednjih planiranih industrijskih gradova u Hrvatskoj – primjer na kojem je moguće primijeniti recentna europska iskustva i temeljiti njegov identitet (uključivo i turistički identitet) upravo na činjenici da se radi o oglednom primjeru industrijskoga socijalističkog grada, smjelo planiranog, u segmentima nedovršenog, ali i s nespornim

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Iz provedene ankete utvrđeno je kako je daljnji razvoj Ličkog Osika potrebno bazirati na promišljanju njegovih vlastitih vrijednosti i na potencijalima njegovog vlastitog prostora. U vidu zaštite te njenog korištenja kao daljnjeg potencijala u turizmu baziranom na industrijskom naslijeđu bitno je istaknuti i važnost edukacije o osobitostima grada, koja bi lokalnom stanovništvo mogla pomoći u usvajanju urbanističke slike Ličkog Osika kao dijela njihovog osobnog identiteta.

121


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 103-126

kvalitetama nove urbane cjeline koja je trebala biti podloga i iskaz stvaranja novog, drukčijeg društva.

Literatura 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

11.

122

12. 13. 14. 15.

Andrusz, G.; Harloe M.; Szelenyi, I. (Eds.) (1996). Cities after Socialism - Urban and Regional Change and Conflict in Post-Socialist Societies. Oxford – Cambridge: Blackwell. Apolitika (2013). Arhitektonske politike Republike Hrvatske, Nacionalne smjernice za vrsnoću kulture građenja. Zagreb: Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja. Bamert, M.; Ströbele, M.; Buchecker, M. (2016). Ramshackle farmhouses, useless old stables, or irreplaceable cultural heritage? Local inhabitants’ perspectives on future uses of the Walser built heritage. Land Use Policy, 55: 21-129. Byrd, E. T. (2007). Stakeholders in Sustainable Tourism Development and their Roles: Applying Stakeholder Theory to Sustainable Tourism Development. Tourism Review, 62 (2): 6-13. Catrina, S. (2015). Local Heritage Interpretation by Private “Cultural Agents” from Maramureú. Procedia - Social and Behavioral Sciences, 188: 174 – 180. Curić, Z. (1993.) Prometnogeografsko značenje luke Ploče. Geografski Glasnik, 55: 191-202. Di Battista, A. and Čelik, M. (2012). New cities in Slovenia 1945-1960, in: Mrduljaš, M. and Kulić, V. (Eds.). Unfinished modernisations, between utopia and pragmatism. Zagreb: UHA/CCA, 246-259. Državni zavod za statistiku. Popis stanovništva 2011., (http://www.dzs.hr/). Faro konvencija (2005). Zakon o potvrđivanju okvirne konvencije Vijeća Europe o vrijednosti kulturne baštine za društvo, “Narodne novine – međunarodni ugovori” br. 5. od 09.05.2007. Föhl, A. (2014). Endless possibilities – wide reuse of industrial buildings as a cultural and economical asset- forty years of industrial archeology, in: Palinić. N.; Rotim Malvić, J.; Đekić, V. (Eds.). Rijeka i industrijsko graditeljsko naslijeđe/ baština arhitekture i građevinarstva – zbornik radova. Rijeka: Protorpedo. Fry, G. L. A. (2001). Multifunctional landscapes - towards transdisciplinary. Landscape and Urban Planning, 57: 159-168. Holt-Jensen, A. and Raagmaa, G. (2010). Restitution of agricultural land in Estonia: Consequences for landscape development and production. Norsk Geografisk Tidsskrift, 64 (3): 129-141. Ifko, S. (2014). Industrial Architectual Heritage – re-avaluating research parametars for more authentic preservation approaches. Arhitektura & Urbanizmus, 48 (3-4): 317-155. Kadioglu, Y. (2011). Land use and major issues of planning in city of Trabzon. Procedia Social and Behavioral Sciences, 19: 354–362. Klempa M.; Bujok, P.; Jelínek, J.; Porzer, M.; Pavluš, J. (2015.) Reconstruction of former industrial complexes and their utilisation in tourism – case study. Tourism, 63 (2): 247-258.


16. Kranjčević, J. and Božić, N. (2012). Is There a Future for Planned new Towns of the 20th Century? The Case of Lički Osik, Croatia, in: Hysa, A. (Ed.). First International Conference on Architecture and Urban Design (1-ICAUD). Tirana: Epoka University, 385-403. 17. Kranjčević, J. i Božić, N. (2013). Lički Osik – planirani industrijski grad. Zagreb: Hrvatska sekcija ECOVAST i Institut za turizam. 18. Lončar., J i Cvitanović, M. (2012). (Post)socijalizam i okoliš: promjena kulturnoga krajobraza Pridravske nizine Osijeka u posljednjih pedeset godina. Sociologija i prostor, 94 (3): 327-343. 19. Loures L. and Panagopoulos T. (2007). From derelict industrial areas towards multifunctional landscapes and urban renaissance. WSEAS Transactions on Environment and Development, 3 (8): 177-184. 20. Marković, I. i Fuerst-Bjeliš, B. (2015). Prostorni identitet kao pokretačka snaga razvoja turizma: komparativna analiza regija Bjelovara i Čakovca. Hrvatski geografski glasnik, 77/1: 71-88. 21. McDonald, S.; Malys, N. and Maliene, V. (2009.) Urban regeneration for sustainable communities: A case study. Ukio Technologinis ir Ekonominis Vystymas, 15 (1): 49-59. 22. Melluma, A. (1994.) Metamorphoses of Latvian landscapes during fifty years of Soviet rule. GeoJorunal, 33 (1): 55-62. 23. Miletić, G. M.; Uršić, S. i Mišetić, A. (2011). Socijalna održivost i procesi urbane transformacije u hrvatskim malim gradovima: pogled odozgo, u: Božić, N. i Dumbović Bilušić, B. (Ur.). Zbornik radova međunarodnog znanstvenostručnog skupa Modeli upravljanja procesima obnove i razvoja povijesnih gradova, Primjer Ivanić-Grada: Mogućnosti revitalizacije obnove starog Ivanića. Zagreb: Hrvatska sekcija ECOVAST-a. 24. Molnarova, B. (2014). The classification of values of industrial heritage in Slovakia, u: Palinić. N.; Rotim Malvić, J. i Đekić, V. (Ur.). Rijeka i industrijsko graditeljsko naslijeđe/baština arhitekture i građevinarstva – zbornik radova. Rijeka: Protorpedo. 25. Ostroški, Lj. (2011). Model diferencijacije urbanih, ruralnih i prijelaznih naselja Republici Hrvatskoj, Metodološke upute 67/2011. Zagreb: Državni zavod za statistiku. 26. Pavlović, B. (1956). Problem reprojekta naselja Lički Osik. Lički kalendar, 1956: 23-26. 27. Pejnović, D. (2010). Geografske osnove identiteta i njegovo značenje za održivi razvoj geoprostora, u: Spahić, M. (Ur.). Zbornik radova drugog kongresa geografa Bosne i Hercegovine. Sarajevo: Geografsko društvo BiH. 28. Pličanić, M. i Pozder, N. (2014). Prepoznavanje autentičnosti „Ugljenog grada“ u BiH kao potencijalnog industrijskig naslijeđa u kontekstu njegove regeneracije – studija slučaja: grad Vareš, u: Palinić. N.; Rotim Malvić, J i Đekić, V. (Ur.). Rijeka i industrijsko graditeljsko naslijeđe/baština arhitekture i građevinarstva – zbornik radova. Rijeka: Protorpedo. 29. Pličanić, M. i Turkušić, E. (2014). Radničko naselje moderne s „kućom za neoženjene radnike“ u Varešu – prilog istraživanju arhitekture Juraja Neidhardta, u: Palinić. N.; Rotim Malvić, J. i Đekić, V. (Ur.). Rijeka i industrijsko graditeljsko naslijeđe/baština arhitekture i građevinarstva – zbornik radova. Rijeka: Protorpedo.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

J. Kranjčević, I. Marković, N. Božić: Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe...

123


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 103-126

30. Proshansky, H. (1978). The City and Self-Identity. Environment and Behavior, 10 (2): 147-169. 31. Ramirez-de-la-Piscina Armendariz, E. (2014). Former closed cities in the soviet Baltic sea region / landscape: Confronting a dissonant heritage in Estonia and Latvia. Master Thesis in Landscape Architecture. Tartu: Estonian University of Life Sciences. 32. Seferagić, D. (2013.) Razvoj sociologije grada i prostora u Hrvatskoj. Sociologija i prostor, 196 (2): 281-290. 33. Shirakia, H.; Ashinaa, S.; Kameyamaa, Y.; Hashimotob, S.; Fujitaa, T. (2015). Analysis of optimal locations for power stations and their impact on industrial symbiosis planning under transition toward low-carbon power sector in Japan. Journal of Cleaner Production, 114: 81-94. 34. Slaev, A. and Nikiforov, I. (2013). Factors of Urban Sprawl in Bulgaria. Spatium International Review, 29: 22-29. 35. Smajić, E. i Trožić, E. (2014). Industrijsko graditeljsko naslijeđe Sarajeva, u: Palinić, N.; Rotim Malvić, J. i Đekić, V. (Ur.). Rijeka i industrijsko graditeljsko naslijeđe/ baština arhitekture i građevinarstva – zbornik radova. Rijeka: Protorpedo. 36. Stobbelaar, D. J. and Hendriks, K. (2004). Reading the identity of Place. Multiple Landscape Conference, Wageningen: Wageningen University: 1-12. 37. Šerić, M., Talijančić, J. and Perišić, M. (2011). Identity of national heritage in function of specialised tourist offer of Croatia. Analele Stiintifice ale Universitatii “Alexandru Ioan Cuza” din Iasi, 58: 327-338. 38. United Nations (2012). Millennium Development, Goals Report 2012. New York: United Nations. 39. Văetişi, Ş. (2011). The Material Culture of the Postsocialist City. A Success/Failure Perspective. Martor, 16: 81-95. 40. Vranić, D. (2014). The Resistance of Architecture to Political Regime(s): the Case of Novi Zagreb. Sociologija i prostor, 198 (1): 41-67.

Popis slika:

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 1. Lički Osik sredinom 1950-ih godina. Pogled na glavni trg. Izvor: Državni arhiv Gospić

124

Slika 2. Planirani gradovi građeni nakon Drugog svjetskog rata: Travnik (Bosna i Hercegovina) i Velenje (Slovenija) Izvor: Stare razglednice oko 1960-te Slika 3. Regulacijski plan Ličkog Osika iz 1949. godine Izvor: časopis „Arhitektura“ vol. 9., br. 5-6 Slika 4. Prostorni smještaj Ličkog Osika u odnosu na postojeće naselje i radnu zonu. Izvor: autori


J. Kranjčević, I. Marković, N. Božić: Lički Osik – Urbanističko-arhitektonsko naslijeđe...

Slika 5. Funkcionalna shema Ličkog Osika – dispozicija javnih sadržaja i javnih prostora Izvor: autori Slika 6. Hotel na glavnom trgu Ličkog Osika Izvor: Monografija građevinskog poduzeća „Tempo“, 1978. Slika 7. Tipovi stambenih zgrada iz rane faze izgradnje Ličkog Osika (1950-te godine) Izvor: autori Slika 8. Sađeno zaštitno zelenilo uz prometnicu koja vodi do radne zone Izvor: autori Slika 9. Hotel na glavnom trgu nakon Domovinskog rata (fotografije iz 2011. godine) Izvor: autori Slika 10. Skladni ambijent stanovanja u zelenilu u Ličkom Osiku – fotografija iz 2011. godine Izvor: autori Slika 11. Osnovni pozitivni elementi prostorno-urbanističke slike Ličkog Osika Izvor: rad autora temeljem ankete 2015. godine

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 12. Osnovni negativni elementi prostorno-urbanističke slike Ličkog Osika Izvor: rad autora temeljem ankete 2015. godine

125


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 103-126

Izvorni znanstveni rad

Jasenka Kranjčević Institute for Tourism, Zagreb, Croatia e-mail: jasenka.kranjcevic@iztzg.hr Izidora Marković Institute for Tourism, Zagreb, Croatia e-mail: izidora.markovic@iztzg.hr Nikša Božić Croatian Section ECOVAST, Zagreb, Croatia e-mail: niksa.bozic@ecovast.hr

Lički Osik - Urban and Architectural Heritage as Tourism Development Potential Abstract One of the main issues facing towns in post-industrial societies is how to stimulate the new socio-economic and cultural development after the collapse of industry This is an issue of particular importance in areas which, after the industrial collapse, struggle with numerous economic and social challenges. In Croatia, Lički Osik is such an example of a planned industrial city built immediately after World War II. In the paper the local identity of Lički Osik is determined through elements of urban and architectural heritage. Given the fact that spatial identity depends on personal perception, a survey was conducted among residents and non-residents in order to investigate the perceptions of spatial identity and determine the development potential of cultural heritage, in particular urban and architectural heritage of Lički Osik, for the development of cultural tourism.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: Lički Osik, urban and architectural heritage, tourist attractions, perception of identity, heritage in function of tourism.

126


DOI 10.5673/sip.55.2.2 UDK 316.344.34:378.2(497.5Slavonija) Izvorni znanstveni rad

Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla – kapitali i simbolička vrijednost obitelji i zajednica odrastanja* Olgica Klepač

SAŽETAK Za učenike iz ruralnih sredina obrazovanje je jedan od glavnih mehanizama uzlazne društvene i geografske mobilnosti. Istraživanja u zemljama s velikim ruralnim područjima, uz demografske i ekonomske, bilježe i dinamične obrazovne trendove. Usporedbe učenika iz ruralnih i urbanih područja prema različitim obrazovnim ishodima ukazuju na to da učenici iz ruralnih sredina imaju niže aspiracije i rezultate na testovima, te u manjem broju upisuju četverogodišnje studije i diplomiraju. Ipak, pitanje doprinosi li ruralnost i kako nejednakim obrazovnim mogućnostima ostaje otvoreno. Osnovni je cilj rada u hrvatskom kontekstu ispitati razlike u obrazovnim namjerama i orijentacijama učenika različitog rezidencijalnog podrijetla. Nadalje, problematizira se uloga ruralnosti u potrazi za mogućim objašnjenjima pronađenih razlika. Okvir Bourdieuove teorije prakse, koji čine koncepti kulturnog, socijalnog, ekonomskog kapitala te habitusa i polja, proširen je interesom za prostorne nejednakosti obrazovnih mogućnosti s obzirom na rezidencijalno podrijetlo učenika. Poseban naglasak stavlja se na ispitivanje simboličke vrijednosti koju za učenike ima, uz obiteljski i školski kontekst, kontekst zajednice odrastanja. Rad obuhvaća deskriptivnu i usporednu analizu (hi-kvadrat, t-test) podataka sakupljenih u proljeće 2014. godine na reprezentativnom uzorku maturanata trogodišnjih i četverogodišnjih srednjih škola regije Slavonije (N = 439). Analize su potvrdile pretpostavljene urbano-ruralne razlike u namjeri studiranja i obrazovnim orijentacijama, razinama dostupnog kulturnog i ekonomskog kapitala, a potvrdio se i različit značaj konteksta odrastanja i školovanja za učenike različitog rezidencijalnog podrijetla. Ključne riječi: rezidencijalno podrijetlo, obrazovne mogućnosti, urbano-ruralne razlike, učenički kapitali, simbolička vrijednost obitelji/zajednica odrastanja.

*

Rad je dio izrade doktorske teze Rezidencijalno podrijetlo učenika i izbor studija u sklopu projekta Socijalni identiteti, pristup visokom obrazovanju i odabir studija

Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Zagreb, Hrvatska e-mail: olga.soc@gmail.com

127


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 127-147

1. Uvod U zemljama s velikim ruralnim područjima (Kanada, Australija, SAD), uz demografske (smanjenje broja radno sposobnih i starenje populacije) i ekonomske (povećanje siromaštva ruralnih područja i razlike u standardu života u odnosu na urbana područja), istraživanja bilježe i dinamične obrazovne trendove (Hertzog i Pittman, 1995.). Usporedbe učenika iz ruralnih i urbanih sredina s obzirom na njihove obrazovne ishode ukazuju na to da učenici iz ruralnih sredina imaju niže aspiracije i rezultate na testovima, te ih manje upisuje četverogodišnje studije i diplomira (Bracken, 2007.; Hu, 2003.). U kontekstu izgrađivanja suvremenih društava kao društava znanja koja trebaju visokokvalificiranu radnu snagu i postavljaju zahtjeve za širenjem pristupa visokom obrazovanju, to postavlja pitanje o utjecaju ruralnosti na ulazak u visoko obrazovanje i o obrazovnim mogućnostima učenika različitog rezidencijalnog podrijetla.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Istraživanja nejednakosti u obrazovanju konzistentno potvrđuju vezu obrazovnih postignuća i društvenog podrijetla učenika, odnosno održavanje nejednakih obrazovnih mogućnosti različitih društvenih slojeva unatoč procesima masifikacije visokog obrazovanja (Puzić i Košutić, 2015.). No odluka o visokom obrazovanju kod učenika ruralnih sredina obilježena je određenim specifičnostima, njima odlazak na studij znači i geografsku i (često) društvenu mobilnost. Za učenike iz ruralnih područja obrazovanje je jedan od glavnih mehanizama uzlazne društvene i geografske mobilnosti, te njihove odluke o visokom obrazovanju imaju i sociokulturne i geografske aspekte s posljedicama i na osobnoj (društvena mobilnost i razvoj osobnog kapitala) i na društvenoj razini (prosperitet zajednica i razvoj regija).

128

Fokus je rada na ispitivanju razlika između učenika različitog rezidencijalnog podrijetla na elementima njihovih obrazovnih ishoda i orijentacija te dostupnih resursa i simboličke vrijednosti konteksta odrastanja i školovanja. Osnovni pristup čini Bourdieuova teorija prakse (1977.a), koja je svoje ekstenzije dobila u teoriji društvene reprodukcije (1977.b), čestoj u istraživanjima obrazovnih mogućnosti učenika različitog obiteljskog podrijetla. Prema njoj, razlike u obrazovnim postignućima vezane su uz kulturne, ekonomske i socijalne resurse učenika. Tako učenici iz obitelji s bogatijim resursima postižu bolje obrazovne rezultate, više razine obrazovanja i pohađaju prestižnije obrazovne institucije. I obrazovni sustav privilegira učenike viših društvenih klasa prepoznajući njihov kulturni kapital, te tako doprinosi održanju postojećih obrazovnih i društvenih nejednakosti (Bourdieu, 1977.b). Bourdieuovi koncepti – ekonomski, kulturni i socijalni kapital, habitus i polje – čine plodni heuristički okvir, čija je upotreba rezultirala kompleksnim mjerama i inovativnim istraživačkim pristupima. Ekonomski kapital znači (ne)posjedovanje financijskih resursa i materijalnih dobara i temelj je derivacije ostalih kapitala. Kulturni kapital, u osnovi, obiteljski je stečena upoznatost s dominantnom kulturom. Česte mjere uključuju obrazovni status roditelja, učeničke posjete izložbama i kazalištima, učestalost čitalačkih praksi i umjetničkih aktivnosti djece (Flere, Tavčar Krajnc, Klanjšek, Musil i Kirbiš, 2009.), ali


O. Klepač: Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla...

i roditelja (Aschaffenburg i Mass, 1997.) te obiteljsko posjedovanje kulturnih dobara i obiteljska komunikacija (Jaeger, 2009.). Socijalni kapital resursi su koji proizlaze iz pripadnosti pojedinca grupama. U kontekstu škole shvaćan je kao informacijska podrška o mogućnostima nakon srednje škole (Stanton-Salazar i Dornbusch, 1995.). Koncepti polja i habitusa rijetko se operacionaliziraju (npr. Dumais, 2002.; Nora, 2004.). Habitus se odnosi na mentalne strukture koje se internaliziraju socijalizacijom, a određene su društvenim položajem pojedinca te usmjeravaju način na koji on razumije svijet i djeluje. Polje je socijalni prostor aktiviranja i natjecanja za kapitale, koji omogućuje reprodukciju društvenih nejednakosti. Koristi se i u odnosu na institucionalne karakteristike koje doprinose obrazovnom (ne)uspjehu, te Reay (1998., 2001.) razrađuje pojam institucionalnog habitusa kao poticaje na i/ili predrasude učitelja prema nastavku školovanja učenika. Istraživanja s interesom za posljedice ruralnosti na geografsku i društvenu mobilnost učenika potvrdila su značaj obiteljskog kulturnog kapitala za migraciju ruralno → urbano. Za učenike iz ruralnih sredina geografska mobilnost omogućava društvenu, a veće šanse imaju oni iz viših ruralnih društvenih klasa koji usvajaju poseban urbani habitus (Rye i Blekesaune, 2003.). Različite socioekonomske pozicije učenika potiču različite percepcije mjesta i prostora (Corbett, 2007.), koje djeluju na (ne)mobilnost unutar urbano-ruralne hijerarhije i ulazak u polje urbanog društvenog sustava (Rye i Almås, 2004.).

Kako pokazuje Baranović (2015.), istraživanja socijalne dimenzije obrazovanja u Hrvatskoj ukazuju na održavanje društvenih i obrazovnih pretpostavki (re)produkcije društvenih nejednakosti u obrazovanju, i u socijalističkom i postsocijalitičkom razdoblju. No utjecaj aspekata rezidencijalnog podrijetla na obrazovne ishode nije pomnije istraživan.1 Jedno ranije istraživanje (Tomanović, 1967.) upozorilo je na nepovoljnu obrazovnu poziciju učenika iz ruralnih sredina, koju kumulativno podržavaju veće vjerojatnosti njihova odrastanja u obiteljima slabijih materijalnih i kulturnih resursa i zajednicama slabije kulturne ponude i kvalitete škola. Na potrebu obuhvaćanja aspekata nejednakosti vezanih uz regionalne razlike i pristup visokom

1

Rijetka ispitivanja razlika u uspješnosti studenata iz ruralnih/urbanih sredina ograničena su na pojedine institucije (npr. Polašek i Kolčić, 2006.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Dakle efekti geografske lokacije povezuju silnice kulturne reprodukcije i utječu na to nastavljaju li mladi visoko obrazovanje i gdje. Uvjeti zajednica djeluju kao dispozicije kroz koje pojedinci internaliziraju objektivne strukture i oblikuju leće kroz koje vide društvo. Unutar strukture obrazovnog sistema osnova djelovanja pojedinaca jesu njihovi individualni kapitali. No i zajednice i obitelji izvor su resursa i simboličke vrijednosti (Andres i Looker, 2001.). Odlazak na studij za učenike iz ruralnih sredina geografska je i sociokulturna tranzicija, te njihove odluke uključuju značenja lokalnog, doživljaje ruralnog te vezanost za mjesto i zajednicu (Geldens, 2005.; Wiborg, 2004.; 2006.). Time su im osnovne zapreke pristupu visokom obrazovanju porast troškova preseljenjem, utjecaj značajnih drugih na dojmove o visokom obrazovanju i razlike spram akademske i/ili urbane kulture (McIlveen, Ford i Everton, 2005.).

129


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 127-147

obrazovanju za osobe iz ruralnih ili geografski izoliranih krajeva upućuje i projekt EUROSTUDENT (Farnell i sur., 2011.). U radu se polazi od pretpostavke da dihotomija urbano – ruralno ostaje važan način racionaliziranja suvremene stvarnosti, koja je izražena u različitim vrstama problema i obrazaca životnih iskustava ruralnih sredina u odnosu na gradske. Teoretski, prihvaća se ideja o dinamičnoj mnogostranosti oblikovanja ruralnog u međusobnom odnosu 1) konkretnog ruralnog prostora, 2) formalnih reprezentacija ruralnog u diskursu birokracije, politike, znanosti te 3) načina življenja u ruralnom (Halfacree, 2006.). Takav sveobuhvatni okvir postavlja teškoće definiranju ruralnog; ono je drugačije za drugačije aktere, s definicijama za drugačije svrhe i na osnovi drugačijih iskustava, ali i s obzirom na realne, u prostoru materijalizirane probleme. Ono što je dio povijesnog razvoja značenja ruralnog je da se ono uvijek određuje kao dio dihotomije i najjasnija značenja dobiva u odnosu na urbano (Woods, 2011.). Problem je u radu pragmatično riješen, te se za definiranje ruralnoga koristi klasifikacija realnog prostora nastala na osnovi širokog raspona statističkih indikatora za distinkciju ruralnih i urbanih naselja u Hrvatskoj (Lukić, 2012.), dok je istraživački interes fokusiran na sociokulturne karakteristike ljudi koji žive u naseljima određenih karakteristika, s pretpostavkom da to gdje ljudi žive ima utjecaj na njihov životni stil, vrijednosti, djelovanja.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Cilj je rada u hrvatskom kontekstu ispitati razlike u obrazovnim namjerama i orijentacijama učenika različitog rezidencijalnog podrijetla te opisati sociokulturne karakteristike ruralnog i urbanog polja s obzirom na strukturu resursa dostupnih učenicima različitog rezidencijalnog podrijetla, a ispituju se mjerama Bourdieuovih koncepata. Budući da je to samo jedna dimenzija utjecaja geografske lokacije na obrazovne ishode (Andres i Looker, 2001.), dodatni je cilj i ispitati elemente simboličke vrijednosti koju konteksti odrastanja i školovanja imaju za učenike različitog rezidencijalnog podrijetla.2 Radna je hipoteza da postoje razlike između učenika različitog rezidencijalnog podrijetla prema pokazateljima njihovih obrazovnih orijentacija i namjera studiranja te dostupnih resursa i simboličke vrijednosti konteksta odrastanja i školovanja.

130

Očekuje se potvrđivanje teze da se učenici odrasli u ruralnim sredinama u manjoj mjeri odlučuju za studiranje, s čime su u skladu i njihove obrazovne orijentacije, koje možemo smatrati indikatorima obrazovnog habitusa učenika. Stoga slijedi analiza razlika prema resursima kojima učenici imaju pristup u svojim obiteljima i školama te prema simboličkoj vrijednosti koju za učenike različitog rezidencijalnog podrijetla mogu imati ti socijalizacijski konteksti s obzirom na njihovu namjeru studiranja.

2

Širi okvir rada oblikuje predmet istraživanja fokusiran na odluke učenika koji odrastaju u ruralnim sredinama o studiranju i izborima visokog obrazovanja, odnosno na interakcije geografskih i sociokulturnih odrednica tih odluka. Osnovni je cilj ispitati utjecaj rezidencijalnog podrijetla na odluku o studiranju i izbor visokog obrazovanja učenika s pretpostavkom da je odlučivanje o visokom obrazovanju kod učenika ruralnih sredina obilježeno određenim specifičnostima.


O. Klepač: Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla...

2. Metodologija 2.1. Uzorak U radu su korišteni podaci prikupljeni u sklopu nacionalnog istraživačkog projekta Socijalni identiteti, pristup visokom obrazovanju i odabir studija. U svrhu ispitivanja veza društvenog podrijetla učenika i njihovih odluka o studiranju u proljeće 2014. godine provedeno je anketno ispitivanje na uzorku od 5% hrvatskih maturanata javnih srednjih škola (N = 2106).3 Slika 1. Udio slavonskih maturanata različitih tipova škola u populaciji i u uzorku 50

45,8

45,2

40 31,4 30

23,4

31

23,2

Gimnazija Četverogod. strukovna SŠ

20

Trogod. strukovna SŠ 10 0 Populacija slavonskih maturanata (%)

Uzorak slavonskih maturanata (%)

Uzorak učenika regije Slavonije4 obuhvaća 439 anketiranih učenika (21% nacionalnog uzorka), što je reprezentativan petpostotni uzorak iz populacije slavonskih maturanata. Prema tipu škole, udjeli slavonskih učenika reprezentativni su udjelima u populaciji (slika 1.).

3

Projekt Socijalni identiteti, pristup visokom obrazovanju i odabir studija, koji je financirala Hrvatska zaklada za znanost, proveo je (2013. – 2016.) Institut za društvena istraživanja u Zagrebu pod vodstvom dr.sc. Branislave Baranović. Više o projektu može se naći na internetskim stranicama http://www.idi.hr/sipvoos/.

4

Čine je Osječko-baranjska, Brodsko-posavska, Požeško-slavonska, Virovitičko-podravska i Vukovarsko-srijemska županija.

5

Na kraju šk. god. 2013./14. učenica je bilo 50%, iako je 70% učenica u srednjim umjetničkim, 61% u gimnazijama, 48% u tehničkim i srodnim, a samo 35% u industrijskim i obrtničkim školama (Državni zavod za statistiku, 2015.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Rodno, udjeli mladića i djevojaka ujednačeni su (49% – 51%), no zastupljenost ovisi o tipu škole: više djevojaka (64%) anketirano je u gimnazijama, dok je nešto više mladića anketirano u strukovnim školama.5

131


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 127-147

S obzirom na fokus rada zahvaćeno je 49% učenika odraslih u ruralnim te 51% odraslih u urbanim slavonskim naseljima.6 Tablica 1. Razlike između učenika različitog rezidencijalnog podrijetla prema tipu škole Ukupno

Ruralno

Urbano

f

%

f

%

f

%

Tip škole

435

100

214

49,2

221

50,8

Gimnazija

102

23,4

20

9,3

82

37,1

Četverogodišnja strukovna srednja škola

197

45,3

106

49,5

91

41,2

Trogodišnja strukovna srednja škola

136

31,3

88

41,1

48

21,7

Hi-kvadrat

χ2(2) = 50,49*

Na liniji urbano – ruralno uzorak je rodno ujednačen, no vidljivo je (tablica 1.) i da postoje razlike u pohađanju srednjoškolskog programa: daleko manje ruralnih učenika pohađa gimnazije (9%), a više trogodišnje strukovne škole (2/5), dok više od 1/3 urbanih učenika završava gimnazije, a tek 1/5 trogodišnje strukovne škole.

2.2. Korištene mjere 2.2.1. Rezidencijalno podrijetlo

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Učenici su odgovorom na pitanje „Gdje si proveo veći dio života prije upisa u srednju školu?“ određivali svoje rezidencijalno podrijetlo samoklasifikacijom u kategorije: „na selu“, „u malom gradu“, „u velikom gradu“, „u Zagrebu“ te su upisivali i naziv mjesta odrastanja. Odgovori su kodirani: gradska naselja prema centralitetu7, a ruralna u tip naselja hrvatskog sociogeografskog prostora8. Potom je kreirana jednostavna kategorizacija: „ruralno rezidencijalno podrijetlo“ – „urbano rezidencijalno podrijetlo“.

132

6

Prema analizi hrvatskog ruralnog prostora (Lukić, 2012.), 46% hrvatskog stanovništva živi u ruralnim i urbaniziranim naseljima, što znači da preostalih 54% čini gradsko stanovništvo.

7

Kodovi glavni grad, makroregionalni centri, regionalni centri jači i slabiji te subregionalni centri jači i slabiji dodjeljivani su gradovima prema funkcijama koje ispunjavaju u sociogeografskom prostoru Hrvatske (Lukić, 2012.).

8

Sociogeografska analiza hrvatskog prostora ukazala je na pluralnost ruralnosti izraženoj u 7 klastera: 1) ekonomski diverzificirana, pretežito turistička, 2) dinamična, strukturno jača, 3) ostala izvangradska naselja, 4) naselja ruralne periferije, 5) naselja poljoprivredne ekstenzifikacije i slabe demografske dinamike, 6) dostupnija, ovisna o cirkulaciji i 7) tržišno orijentirana poljoprivredna ruralna i urbanizirana naselja (Lukić, 2012.).


O. Klepač: Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla...

2.2.2. Obrazovni ishodi i orijentacije Namjera studiranja učenika osnovni je obrazovni ishod, a ispitala se tako da su učenici kao odgovor na pitanje „Namjeravaš li studirati?“ odabirali između: „da“, „ne“, „ne znam“. Školski uspjeh definiran je kao opći školski uspjeh u prethodnoj godini školovanja. Učenici su upisivali odgovor s jednom decimalom. Za mjerenje obrazovnih aspiracija učenike se pitalo koji najviši stupanj obrazovanja žele postići, a za mjerenje obrazovnih očekivanja pitani su koji najviši stupanj obrazovanja očekuju da će stvarno postići. Oboje su procjenjivali na skali: „završena srednja škola“, „završen preddiplomski studij“, „završen diplomski studij“, „završen doktorski studij“. Mjera podrazumijevanja studiranja učenike je tražila da izaberu tvrdnju koja se najviše odnosi na njih: „podrazumijeva mi se da ću upisati studij“, „podrazumijeva mi se da neću upisati studij“ ili „niti mi se podrazumijeva niti ne podrazumijeva da ću upisati studij“.

2.2.3. Obiteljski i školski resursi Ispitivani kapitali obuhvaćaju ekonomski (radni status roditelja, posjedovanje imovine i procjena financijske situacije obitelji) te kulturni kapital obitelji (obrazovanje roditelja, broj knjiga kod kuće, posjedovanje kulturnih dobara te roditeljske kulturne prakse).

Posjedovanje imovine. Učenici su procjenjivali broj posjedovanih računala, automobila i nekretnina u četiri stupnja (0 = ni jedan, 1 = jedan, 2 = dva, 3 = tri ili više). Rezultat je kreiran kao zbroj vrijednosti na tim trima česticama. Financijska situacija obitelji odnosila se na procjenu učenika na skali od pet stupnjeva: 1 = jedva spaja kraj s krajem, 2 = ima za ono što je nužno, 3 = ima dovoljno za normalan/prosječan život, 4 = prilično je dobrostojeća, 5 = bogata je. Obrazovanje roditelja. Učenici su za majku i oca određivali stupanj obrazovanja: „nezavršena osnovna škola“, „osnovna škola“, „trogodišnja srednja strukovna škola“, „četverogodišnja srednja strukovna škola“, „gimnazija“, „viša škola, visoka škola, veleučilište“, „fakultet, umjetnička akademija“, „magisterij ili doktorat“. Varijable su rekodirane, a rezultati za majku i oca spojeni u varijablu s kategorijama: „oboje (ne)

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Radni status roditelja. Učenici su za majku i oca određivali jesu li: „stalno zaposlen/a“, „nezaposlen/a, „zaposlen/a povremeno“, „umirovljenik/ca“, i „nešto drugo“. Za majke je postojala i opcija „domaćica“. Varijable su rekodirane, a rezultati spojeni u mjeru s kategorijama: „oboje sa stalnim prihodima“, „jedno sa stalnim prihodima“, „oboje bez stalnih prihoda“ te „oboje bez izvora prihoda“.

133


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 127-147

završena osnovna škola“, „barem jedan roditelj sa završenom trogodišnjom strukovnom školom“, „barem jedan roditelj sa završenom četverogodišnjom srednjom školom“, „barem jedan visokoobrazovani roditelj“. Broj knjiga kod kuće učenici su procjenjivali odabirom kategorije: „0 – 10“, „11 – 25“, „26 – 100“, „101 – 200“, „201 – 500“ i „više od 500 knjiga“. Naknadno je smanjen broj kategorija na tri: „0 – 25 knjiga“, „26 – 200 knjiga“ i „više od 200 knjiga“. Posjedovanje kulturnih dobara. Učenici su bilježili imaju li kod kuće („da/ne“) „stručne knjige ili priručnike“, „knjige klasične literature“, „knjige pisane na stranom jeziku“, „umjetnička djela“ i „CD-e ili druge nosače zvuka klasične ili jazz glazbe“. Rezultat je nastao zbrajanjem vrijednosti na česticama. Roditeljske kulturne prakse. Učenici su procjenjivali koliko često roditelji: „čitaju publicistiku“, „čitaju prozu i poeziju“, „pohađaju obrazovne tečajeve, programe ili predavanja“, „posjećuju muzeje ili umjetničke galerije“, „idu na kazališne predstave“ te „posjećuju operu, balet ili koncerte klasične glazbe“ na skali od pet stupnjeva (1 = nikad, 2 = vrlo rijetko, 3 = ponekad, 4 = često, 5 = vrlo često). Analiza glavnih komponenti potvrdila je jednofaktorsku strukturu skale s koeficijentom unutarnje konzistentnosti α = 0,84 (Cronbach). Karakteristike srednjih škola. Učenici su procjenjivali stupanj slaganja s osam opisa karakteristika škola na ljestvici od pet stupnjeva (od 1 = uopće se ne slažem do 5 = u potpunosti se slažem). Analiza glavnih komponenti ukazala je na trofaktorsku strukturu (tablica 2.), a na osnovi rezultata kreirane su sumativne varijable zbrajanjem rezultata čestica koje čine pojedine faktore. Tablica 2. Rezultati analize glavnih komponenti instrumenta „karakteristike srednje škole“

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Dimenzija

134

Cronbachov ɑ

Karakteristična varijabla

O

Škola visokog statusa

0,78

Moju je školu teško upisati

0,96

Akademski poticajna škola

0,69

U školi možemo dobiti informacije u vezi daljnjeg obrazovanja

0,90

Opremljena škola dobrog programa

0,69

Moja je škola dobro opremljena

-0,87

2.2.4. Simbolička vrijednost obitelji/zajednica Simbolička vrijednost obitelji/zajednica zahvaća se ispitivanjem obiteljskih poticajnih praksi, utjecajem značajnih drugih na odluku o (ne)studiranju te stavovima o zajednici odrastanja. Obiteljske poticajne prakse. Učenici su na ljestvici od pet stupnjeva (od 1 = uopće se ne slažem do 5 = u potpunosti se slažem) određivali stupanj slaganja s četirima


O. Klepač: Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla...

česticama koje opisuju roditeljsku pomoć pri školskim obvezama i interes za školske aktivnosti djece te njihovo ohrabrivanje studiranja ili što bržeg zaposlenja. Utjecaj značajnih drugih na učeničku odluku o (ne)studiranju. Učenici su procjenjivali utjecaj na skali od pet stupnjeva (od 1 = nimalo nisu utjecali do 5 = izrazito su utjecali) za 11 osoba: „roditelji“, „braća/sestre“, „članovi šire rodbine“, „prijatelj/i“, „dečko ili cura“, „školski kolege“, „prijatelji ili poznanici roditelja“, „susjedi“ te „nastavnici“, „stručni suradnici u školi“ i „savjetnik za profesionalno usmjeravanje izvan škole“. Simbolička vrijednost zajednica odrastanja. Za 19 čestica koje opisuju vezanost, uključenost i pripadnost te želju za doprinosom zajednici odrastanja, ali i namjere njenog napuštanja, učenici su procjenjivali stupanj slaganja na ljestvici od pet stupnjeva (od 1 = uopće se ne slažem do 5 = u potpunosti se slažem). Nakon rekodiranja pojedinih čestica da bi smisleno bile jednako usmjerene, analiza glavnih komponenti ukazala je na trofaktorsku strukturu instrumenta s visokim koeficijentima unutarnje konzistentnosti (tablica 3.). Na osnovi rezultata kreirane su tri sumativne varijable. Tablica 3. Rezultati analize glavnih komponenti instrumenta „simbolička vrijednost zajednice odrastanja“ Dimenzija

Pripadnost

Ostanak

Emocionalna vezanost

Cronbachov ɑ

0,85

0,84

0,79

Karakteristične varijable

O

Rado se uključujem u aktivnosti zajednice

0,90

Svojim radom želim doprinijeti zajednici

0,88

*Ne vidim budućnost u mjestu u kojem živim

0,91

*Ako želim postići nešto u životu, moram se preseliti

0,84

Mjesto u kojem živim sigurna je sredina za odrastanje

-0,89

Moja životna sredina ugodno je mjesto za stanovanje

-0,83

Tri koraka analiza sadrže konfirmatorne i eksploratorne elemente s obzirom na nalaze prethodnih istraživanja i upotrebu pojedinih mjera. Analitičke procedure uključuju t-test i hi-kvadrat za ispitivanje urbano-ruralnih razlika na pojedinim mjerama9, čemu su prethodile i analize faktorske strukture i metrijskih karakteristika pojedinih instrumenata.

9

Rezidencijalno podrijetlo nezavisna je varijabla u t-testu, te zavisna u hi-kvadrat analizama.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

*Rekodirane varijable

135


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 127-147

3. Rezultati 3.1. Obrazovni ishodi i orijentacije učenika različitog rezidencijalnog podrijetla Postoje li razlike između učenika koji odrastaju u ruralnim i urbanim naseljima s obzirom na njihov školski uspjeh i namjeru studiranja te prema njihovim obrazovnim orijentacijama shvaćenima kao obrazovne aspiracije, očekivanja i podrazumijevanje studiranja? Statistički značajni testovi potvrdili su konzistentan obrazac urbano-ruralnih razlika (slika 2.). Slika 2. Razlike između učenika različitog rezidencijalnog podrijetla prema namjeri studiranja i obrazovnim orijentacijama10 Ruralno rezidencijalno podrijetlo

Urbano rezidencijalno podrijetlo

100

χ2(3) = 38,94*

χ2(2) = 34,32* 68,6

80

40 20

43,6

37,1 17,3

χ2(2) = 35,71* 62,4

60 41

χ2(3) = 38,46*

29,4

23,5

47,2 24,3

51 24,8

34 21,5

10

10

0 Da

Ne

Namjera studiranja

doktorat

završiti SŠ

Obrazovne aspiracije

diplomski studij

završiti SŠ

Obrazovna očekivanja

Da

Ne

Podrazumijevanje studiranja

rezultati χ-kvadrat testa (*p < 0,05)

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Učenici urbanog rezidencijalnog podrijetla u daleko se većem broju odlučuju za studiranje (69% nasuprot 41% učenika ruralnog rezidencijalnog podrijetla), najveći broj (2/3) ih aspirira na najviše stupnjeve obrazovanja – na završavanje diplomskog i doktorskog studija (nasuprot 40% učenika ruralnog rezidencijalnog podrijetla), a preko polovice i očekuje da će im se to ostvariti. Nadalje, gotovo 2/3 ih smatra da im se studiranje podrazumijeva, dok isto smatra tek 1/3 učenika odraslih u ruralnim naseljima.

136

S druge strane, veći broj učenika odraslih u ruralnim naseljima ne namjerava studirati i još nije donijelo odluku (59% nasuprot 31% odraslih u urbanim naseljima), 44% ih želi samo završiti srednju školu (nasuprot 1/4 učenika urbanog rezidencijalnog podrijetla), a polovica i očekuje da će taj stupanj obrazovanja postići, što je kategorija koja za njih najviše raste u odnosu na njihove aspiracije (dok se za učenike urbanog rezidencijalnog podrijetla gotovo uopće ne povećava) (slika 3.). Konačno, najveći broj učenika ruralnog rezidencijalnog podrijetla smatra da im se studiranje niti podrazumijeva niti ne podrazumijeva (45% nasuprot 28% učenika odraslih u urbanim naseljima). 10

Grafički su prikazani udjeli učenika u kategorijama nezavisnih varijabli koje pokazuju najveće razlike.


O. Klepač: Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla...

S tim su u skladu prethodno opisani podaci urbano-ruralnih razlika s obzirom na tip srednje škole koje učenici pohađaju (tablica 1.) te podaci o ruralno-urbanim razlikama u školskom uspjehu (tablica 4.). Tablica 4. Razlike između učenika različitog rezidencijalnog podrijetla prema školskom uspjehu (1) Ruralno rezidencijalno podrijetlo

Ukupno Zavisna varijabla Opći školski uspjeh

(2) Urbano rezidencijalno podrijetlo

M

SD

M

SD

M

SD

3,63

0,65

3,57

0,68

3,69

0,61

t-test

t(430) = -1,97*

Viši opći školski uspjeh na kraju prethodnog razreda statistički značajno razlikuje učenike urbanog i ruralnog rezidencijalnog podrijetla. Slika 3. Usporedni prikaz udjela učenika različitog rezidencijalnog podrijetla u kategorijama obrazovnih aspiracija i očekivanja 100% 80%

10 30,3

5,8 24,3

11 29,4 47,2

18,9

60%

37,6

16,1

40% 20%

43,6

51

9,5

Završiti doktorski studij 17

23,5

24,8

Obrazovne aspiracije

Obrazovna očekivanja

Završiti diplomski studij Završiti prediplomski studij Završiti srednju školu

0% Obrazovne aspiracije

Obrazovna očekivanja

3.2. Obiteljski resursi učenika različitog rezidencijalnog podrijetla Prethodne analize ukazuju na važnost ispitivanja socijalizacijskih konteksta u kojima učenici žive i školuju se. Stoga se ispituju ruralno-urbane razlike među učenicima s obzirom na strukturu ekonomskih i kulturnih resursa kojima imaju pristup. Na svim operacionalnim mjerama Bourdieuovih koncepata statistički značajni testovi potvrdili su postojanje ruralno-urbanih razlika i ukazali na nepovoljniju strukturu obiteljskih kapitala učenika ruralnog rezidencijalnog podrijetla (slika 4. i tablica 5.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

RURALNO REZIDENCIJALNO URBANO REZIDENCIJALNO PODRIJETLO PODRIJETLO

137


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 127-147

Slika 4. Razlike između učenika različitog rezidencijalnog podrijetla prema elementima obiteljskih resursa11 Ruralno rezidencijalno podrijetlo

Urbano rezidencijalno podrijetlo

100 χ2(2) = 13,46*

χ2(3) = 47,71*

χ2(3) = 45,33*

80

61,5 60 40,9

40 20

34,4

28,2 16

14,5

12,1

38,8

33,8

21

18,6 7,5

0 Oboje sa stalnim Oboje bez barem jedan barem jedan s prihodima stalnih prihoda visokoobrazovan trogod. SŠ

Više od 200

RADNI STATUS RODITELJA OBRAZOVANJE RODITELJA

0-25

BROJ KNJIGA

rezultati χ-kvadrat testa (*p < 0,05)

Tablica 5. Razlike između učenika različitog rezidencijalnog podrijetla na elementima obiteljskih kapitala (1) Ruralno rezidencijalno podrijetlo

(2) Urbano rezidencijalno podrijetlo

t-test

M

SD

M

SD

Posjedovanje imovine

1,39

0,54

1,64

0,55

t(429) = -4,62*

Zavisna varijabla Procjena financijske situacije

2,75

0,81

2,98

0,73

t(413,0) = -3,01*

Posjedovanje kulturnih dobara

0,54

0,29

0,68

0,26

t(431) = -5,26*

Roditeljske kulturne prakse

1,56

0,61

1,92

0,75

t(417,2) = -5,47*

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Samo 16% učenika ruralnog rezidencijalnog podrijetla ima oba roditelja sa stalnim prihodima (nasuprot 41% odraslih u urbanim naseljima), a čak 28% ima oba roditelja bez stalnih prihoda (nasuprot 15% učenika urbanog rezidencijalnog podrijetla). I materijalno, statistički im je značajno niži prosječni rezultat posjedovanja računala, automobila i nekretnina, a prosječno slabijim procjenjuju i financijsku situaciju obitelji.

138

Razlike između učenika različitog rezidencijalnog podrijetla potvrđuju se i prema svim promatranim kulturnim karakteristikama obitelji. Samo 12% učenika odraslih u ruralnim naseljima (nasuprot 1/3 odraslih u urbanim naseljima) ima visokoobrazovanog roditelja, dok ih se gotovo polovica (48%) nalazi u kategorijama najnižih stupnjeva roditeljskog obrazovanja (do trogodišnjeg strukovnog). Značajno rjeđim učenici ruralnog rezidencijalnog podrijetla procjenjuju i roditeljsko čitanje, pohađanje obrazovnih tečajeva i kulturnih događanja. Također, njihova prosječna vrijednost

11

Grafički su prikazani udjeli učenika u kategorijama nezavisnih varijabli koje pokazuju najveće razlike.


O. Klepač: Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla...

posjedovanja različitih kulturnih dobara značajno je niža od one učenika odraslih u ruralnim naseljima, a gotovo 2/3 ih procjenjuje da kod kuće ima samo do 25 knjiga (nasuprot 1/3 učenika urbanog rezidencijalnog podrijetla).

3.3. Rezidencijalno podrijetlo učenika i karakteristike srednje škole Prema Bourdieuu, osnova je društvene reprodukcije prepoznavanje kapitala učenika viših društvenih klasa u obrazovnom polju, odnosno njihovo potvrđivanje u školama, koji se tamo iskazuju kao bolji obrazovni uspjeh. Iz tog razloga eksploratorno orijentirana analiza ispituje urbano-ruralne razlike prema procjeni statusa, akademski poticajne klime te opremljenosti i izvannastavne programske ponude srednjih škola koje učenici pohađaju. Rezultati su prikazani na slici 5. Slika 5. Razlike između učenika različitog rezidencijalnog podrijetla prema procjenama karakteristika srednjih škola (1) Ruralno rezidencijalno podrijetlo

(2) Urbano rezidencijalno podrijetlo

5 t(427) = -3,24* 4 3

t(430) = 1,08 3,58

2,63

2,93

t(430) = 0,47

3,48 2,72

2,68

2 1 0 Škola visokog statusa

Akademski poticajna škola Opremljena škola dobrog programa

Učenici svojim školama, i bez obzira na rezidencijalno podrijetlo, sve navedene karakteristike procjenjuju prosječnima, pri čemu je poticanje i informiranje za studiranje karakteristika koju u svojim školama prepoznaje najveći broj učenika. Ipak, statistički značajne razlike pokazuju se kada je u pitanju procjena statusa škola koje pohađaju. Učenici odrasli u urbanim naseljima u većem stupnju svoje škole procjenjuju školama visokog statusa u odnosu na one ruralnog rezidencijalnog podrijetla, što objašnjava nalaz da oni i u većoj mjeri pohađaju gimnazije.

3.4. Simbolička vrijednost obitelji, škola, zajednica za učenike različitog rezidencijalnog podrijetla Posljednja eksploratorno orijentirana analiza pokušava odgovoriti na pitanja o simboličkoj vrijednosti obitelji/zajednica za specifične skupine učenika kako bi se zahvatili dodatni aspekti odrastanja i školovanja učenika.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

rezultati t-testa (*p < 0,05)

139


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 127-147

Simbolički značaj obiteljskog konteksta ispitan je u četirima aspektima poticajnih praksi roditelja. No samo su se prema jednom pokazale statistički značajne ruralnourbane razlike (slika 6.). Slika 6. Razlike između učenika različitog rezidencijalnog podrijetla u procjenama aspekata roditeljskih poticaja (1) Ruralno rezidencijalno podrijetlo

5

t(433) = -0,33

(2) Urbano rezidencijalno podrijetlo t(224,3) = 0,50

t(433) = 0,12

4,51 4,66

4 3

t(413,2) = 4,70*

3,61 3,66

4,05

3,96 3,95

3,44

2 1 0 …pomažu kod školskih …su zainteresirani za obveza oo što radim u školi

…ohrabruju da nastavim školovanje

…ohrabruju da se što prije zaposlim

Roditelji rezultati t-testa (*p < 0,05)

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Učenici su se iznadprosječno slagali s tim da im roditelji pomažu u izvršavanju školskih obveza i da se interesiraju za njihove školske aktivnosti, a u najvećoj mjeri procjenjuju da ih roditelji ohrabruju na nastavak školovanja12. Roditeljsko ohrabrenje brzog zaposlenja učenika pak oblik je poticaja koji roditelji u najmanjoj mjeri izražavaju13 i koji je izraženiji u obiteljima iz ruralnih naselja. Ti nalazi dijelom su u skladu s nalazima o ruralno-urbanim razlikama u obrazovnim dispozicijama učenika. Učenici ruralnog rezidencijalnog podrijetla koji su u većoj mjeri orijentirani stjecanju struke, također se u većoj mjeri potiču na zapošljavanje u obiteljskom kontekstu, ali isto tako poticaj roditelja za studiranje ne razlikuju učenike različitog rezidencijalnog podrijetla i visoko je procijenjen.

140

Kada se učenike pitalo koje su osobe utjecale na njihovu odluku o namjeri studiranja, pokazalo se da učenici nisu skloni pripisivati značajan utjecaj drugim osobama i tek nešto veći utjecaj daju roditeljima (57% procjenjuje da su utjecali i izrazito utjecali). Ostalim je osobama daleko manji broj učenika pripisao značajan utjecaj14, a najmanje susjedima, stručnim suradnicima u školi i savjetniku za profesionalno usmjeravanje.

12

88% učenika slaže se i u potpunosti se slaže s tvrdnjom „Roditelji me ohrabruju da nastavim školovanje.“.

13

55% učenika ne slaže se i uopće se ne slaže s tvrdnjom „Roditelji me ohrabruju da se što prije zaposlim.“.

14

Visok utjecaj na odluku o nastavku školovanja (utjecali i izrazito utjecali) za braće/sestre procjenjuje 31% učenika, za prijatelje 28%, za nastavnike 26%, a slijede školske kolege, članovi šire rodbine, dečko/cura (22%) i prijatelji/poznanici roditelja (16%).


O. Klepač: Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla...

No prema utjecaju pojedinačnih osoba iz različitih učeničkih krugova postoje značajne ispitivane urbano-ruralne razlike (slika 7.). Slika 7. 15 Razlike između učenika različitog rezidencijalnog podrijetla u procjenama utjecaja značajnih drugih na njihovu odluku o studiranju (1) Ruralno rezidencijalno podrijetlo

(2) Urbano rezidencijalno podrijetlo

5 t(425) = -2,42* 4

3,33

t(424,4) = -2,52*

t(409,3) = 2,98*

t(408,1) = 1,74*

1,89

1,97

3,66

3

2,38

2,72

2

1,56

1,66

1 0 Utjecaj roditelja

Utjecaj prijatelja

Utjecaj susjeda

Utjecaj stručnih suradnika

rezultati t-testa (*p < 0,05)

Utjecaj roditelja višim procjenjuju učenici urbanog rezidencijalnog podrijetla. Povežemo li to s prethodnim analizama, pokazuje se važnost roditelja pri usmjeravanju prema visokom obrazovanju, ali koja je šira od same uključenosti u školske aktivnosti djece, te poticanja studiranja, pri čemu su obitelji učenika jednako poticajne bez obzira na rezidencijalno podrijetlo. Također, urbani učenici višim procjenjuju utjecaj svojih prijatelja na odluku o studiranju. Time značajno viši utjecaj na odluku o studiranju učenika urbanog rezidencijalnog podrijetla imaju bliske osobe obiteljskog i prijateljskog kruga.

U konačnici, očekivano su se potvrdile i razlike kod učenika različitog rezidencijalnog podrijetla prema stavovima o zajednici odrastanja (slika 8.). Općenito, želja za ostankom najslabije je izražena dimenzija među učenicima, dok je najsnažnija emocionalna vezanost sa zajednicom odrastanja. Obje dimenzije pokazuju i statistički značajne ruralno-urbane razlike. Emocionalna vezanost za zajednicu odrastanja i želja za ostankom snažnije je izražena kod učenika odraslih u ruralnim naseljima.

15

Prikazuju se samo rezultati statistički značajnih testova.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

S druge strane, iako im se pripisuje slab utjecaj na odluku o studiranju, utjecaj susjeda i stručnih suradnika u školi snažniji je u slučaju odluka učenika ruralnog rezidencijalnog podrijetla. Analiza ukazuje na to da za učenike koji odrastaju u ruralnim naseljima, i čija je struktura obiteljskih i školskih resursa nepovoljnija, osobe iz institucionalnog školskog te bližeg životnog okruženja (susjedstvo) mogu biti važan socijalni resurs za nastavak školovanja.

141


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 127-147

Slika 8. Razlike između učenika različitog rezidencijalnog podrijetla na dimenzijama simboličke vrijednosti zajednice odrastanja (1) Ruralno rezidencijalno podrijetlo 5 4

t(353) = 4,04*

t(325,5) = 1,17 3,41

(2) Urbano rezidencijalno podrijetlo t(358) = 2,58* 3,97 3,75

3,29 2,83

3

2,39

2 1 0 Pripadnost

Ostanak

Emocionalna vezanost

Simbolička vrijednost zajednice odrastanja rezultati t-testa (*p < 0,05)

Osjećaj pripadnosti pak ne pokazuje razlike među učenicima različitog rezidencijalnog podrijetla; učenici izražavaju podjednaku razinu uključenosti u aktivnosti zajednice, međusobnog pomaganja njenih članova te želje za budućim doprinosom (radom i/ili obrazovanjem) zajednici odrastanja.

4. Zaključna razmatranja

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Cilj rada bio je u hrvatskom kontekstu ispitati obrazovne namjere i individualne orijentacije učenika različitog rezidencijalnog podrijetla te opisati karakteristike ruralnog i urbanog polja s obzirom na strukturu resursa dostupnih učenicima različitog rezidencijalnog podrijetla. Dodatno, ispitane su i razlike prema simboličkoj vrijednosti koju konteksti odrastanja i školovanja imaju za učenike različitog rezidencijalnog podrijetla. Analize su potvrdile konzistentan obrazac urbano-ruralnih razlika.

142

Prve analize pokazale su da je orijentiranost prema visokom obrazovanju vjerojatnija za učenike urbanog rezidencijalnog podrijetla, koji u većoj mjeri i pohađaju gimnazije, imaju bolje ocjene, više obrazovne aspiracije, podrazumijevanje studiranja i veća očekivanja postizanja visokog obrazovanja. Za ruralne učenike pak vjerojatnija je orijentiranost prema stjecanju struke, niže ocjene, odluka o nestudiranju, kao i nepodrazumijevanje studiranja te veće percipirane prepreke u postizanju visokog obrazovanja. S osloncem u Bourdieuovoj teoriji, ispitivane obrazovne orijentacije učenika moguće je shvatiti kao indikacije osobnih habitusa učenika (Dumais, 2002.). Habitus predstavlja socijalizacijom internalizirane mentalne strukture određene društvenim položajem pojedinca, koje usmjeravaju njegove načine razumijevanja i djelovanja. Stoga je navedene rezultate moguće interpretirati kao razlike u habitusom oblikovanim obrazovnim dispozicijama učenika različitog rezidencijalnog podrijetla, što interes usmjerava na karakteristike socijalizacijskih okruženja života i školovanja učenika.


O. Klepač: Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla...

Struktura kulturnih i ekonomskih resursa socijalizacijskog okruženja obitelji ukazuje na nepovoljniju strukturu obiteljskih kapitala ruralnih učenika. Za njihove je roditelje vjerojatniji slabiji radni, imovinski, financijski i obrazovni status te niže razine posjedovanja kulturnih dobara i rjeđe kulturne aktivnosti. Na simboličkoj dimenziji, u skladu s takvom strukturom, roditeljski poticaji na zaposlenje značajniji su kod učenika ruralnog rezidencijalnog podrijetla, dok je općeniti roditeljski utjecaj kod donošenja odluke o studiranju snažnije izražen kod onih urbanog rezidencijalnog podrijetla. Kako razlike nisu utvrđene prema roditeljskom ohrabrivanju studiranja, koje svi učenici procjenjuju visokima, kao ni prema roditeljskoj uključenosti u školske aktivnosti djece, sugerira se da se mogući doprinos objašnjenju urbano-ruralnih razlika u namjeri studiranja nalaze u drugim aspektima obiteljskog konteksta (npr. obrazovanje roditelja, dostupni resursi) koji u većoj mjeri oblikuju poticajno socijalizacijsko okruženje za učenike urbanog rezidencijalnog podrijetla.

Konačno, i širi je kontekst izvor resursa i simboličke vrijednosti s obzirom na učeničku namjeru studiranja; za učenike ruralnog rezidencijalnog podrijetla susjedi mogu biti važan socijalni resurs usmjeravanja prema visokom obrazovanju, a možda i značajan (kompenzacijski) mehanizam utjecaja iz neposredne okoline. Na općenitijoj razini, učenici odrasli u ruralnim naseljima u većoj mjeri vide mogućnost budućeg života u mjestu odrastanja i nepotrebnost preseljenja te u većoj mjeri doživljavaju svoju zajednicu kao sigurnu za odrastanje i ugodnu za život zbog njenih sociokulturnih elemenata (veza, vrijednosti, načina života) i prirodnog okruženja. Doolan (2009.) je ukazala na to da emocionalna vezanost za prostor odrastanja ima utjecaj na iskustva studiranja. Nalazi daju osnovu za postavljanje teze o mogućem utjecaju tih aspekata pri izabiranju visokog obrazovanja kod učenika različitog rezidencijalnog podrijetla. Preseljenje zbog studija za učenike koji odrastaju u ruralnim sredinama dio je procesa u kojem svijest o potrebi za preseljenjem može stvarati veći konflikt između odluke o migriranju i obrazovanju, te posljedično može djelovati i većim obrazovnim barijerama (Irvin, Byun, Meece, Farmer i Hutchins, 2012.; Hektner, 1995.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

No, kako naglašava Bourdieu, da bi se razumjele obrazovne razlike potrebno je promatrati i obrazovni sustav. Tomanović (1967.) izdvaja opremljenost škola i sposobnost učitelja kao institucionalne faktore koji podržavaju nepovoljnije obrazovne mogućnosti učenika iz ruralnih sredina. U ovdje provedenim analizama status se škole pokazao kao institucionalna karakteristika s najizraženijim urbano-ruralnim razlikama, a procjena višeg statusa škola viša je kod učenika urbanog rezidencijalnog podrijetla, koji u većoj mjeri pohađaju gimnazije. U Hrvatskoj institucionalne karakteristike srednjoškolskog obrazovanja ogledaju se u dualnoj, hijerarhijskoj strukturi statusa škola utemeljenoj u razlikovanju općeg i strukovnog obrazovanja (Baranović, 2015.). Time se škole pojavljuju kao mehanizam društvene selekcije koji regulira pristup visokom obrazovanju (Baranović, 2015.), stavljajući učenike gimnazija u povoljniju poziciju od učenika strukovnih škola, a odluka o upisu srednje škole postaje ključni trenutak daljih obrazovnih putova i moguća prepreka ulasku u visoko obrazovanje za učenike odrasle u ruralnim naseljima, koji u većoj mjeri pohađaju strukovne škole. U takvoj strukturi, analize potvrđuju, stručni suradnici u školama mogu biti važan socijalni resurs učenicima ruralnih sredina kada je u pitanju njihova namjera studiranja.

143


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 127-147

Rezultati upućuju na bitne smjerove budućih istraživanja o doprinosu rezidencijalnog podrijetla na odluke učenika o visokom obrazovanju, kao i o doprinosu simboličke vrijednosti zajednice odrastanja u objašnjenju izbora visokog obrazovanja kod učenika.

Literatura 1. 2. 3.

4. 5. 6. 7. 8. 9. 10.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

11.

144

12.

13.

Anchaffenburg, K. and Mass I. (1997). Cultural and Educational Careers: the Dinamics of Social Reproduction. American Sociological Review, 62: 573–587. Andres L. and Looker D. (2001). Rurality and Capital: Educational Expectatons and Attainments of Rural, Urban/Rural and Metropolitan Youth. The Canadian Journal of Higher Education, 31 (2): 1-46. Baranović, B. (2015). Razvoj i socijalna dimenzija visokog obrazovanja u Hrvatskoj, u: Baranović, B (Ur.). Koji srednjoškolci namjeravaju studirati? Pristup visokom obrazovanju i odabir studija. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Bourdeiu, P. (1977a). Outline of a Theory of Practice. Cambridge: Cambridge University Press. Bourdieu, P. (1977b). Cultural Reproduction and Social Reproduction, in: J. Karabel, J. and Halsey, A. H. (Eds.). Power and Ideology in Education. New York: Oxford University Press. Bourdieu, P. (1997). The Forms of Capital, in: Halsey A. H.; Lauder, H.; Brown, P.; Stuart Wells, A. (Eds.). Education: Culture, Economy, and Society. Oxford: Oxford University Press. Bracken, E. (2007). Off the Beaten Path: Rural Students and the Pursuit of Higher Education. Sociology Honors Projects. Paper 9. Pregledano 14. lipanj 2015. (http://digitalcommons.macalester.edu/soci_honors/9) Corbett, M. (2007). Travels in space and place: identity and rural schooling. Canadian Journal Of Education, 30 (3): 771-792. Državni zavod za statistiku. (2015). Priopćenje: Srednje škole. Kraj šk. g. 2013./2014. i početak šk. g. 2014./2015. Zagreb: Državni zavod za statistiku. Dumais, S. A. (2002). Cultural Capital, Gender, and School Success: The Role of Habitus. Sociology of Education, 75: 44-68. Farnell, T.; Doolan, K.; Matković, T.; Cvitan, M. (2011). Socijalna i ekonomska slika studentskog života u Hrvatskoj. Nacionalno izvješće istraživanja EUROSTUDENT za Hrvatsku Zagreb: IRO. Flere, S.; Tavčar Krajnc, M.; Klanjšek, R.; Musil, B.; Kirbiš, A. (2010). Cultural Capital and Intellectual Ability as Predictors of Scholastic Achievment: a Study of Slovenian Secondary School Students. British Journal of Sociology of Education, 31 (1): 47-58. Geldens, P. (2005). Wanted: ‘Place’ To fill vacancy in roomy, well appointed ‘space’ within youth sociology. Available immediately. Proceedings of the TASA Conference 2005, University of Tasmania, 6-8 December. Pregledano 12. prosinca 2015. (https://www.google.hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd =1&ved=0ahUKEwi1mOrF9aHKAhWC3SwKHUD3AScQFggcMAA&url=http%3A %2F%2Fresearchbank.swinburne.edu.au%2Fvital%2Faccess%2Fservices%2FDo


14. 15. 16. 17. 18.

19. 20. 21. 22.

23.

24.

25. 26.

27.

wnload%2Fswin%3A6074%2FSOURCE3&usg=AFQjCNFvCeJOqJYP7qPe9hMKH 9JLoKYYzg&bvm=bv.111396085,d.bGg&cad=rja). Halfacree, K. (2006). Rural Space: Constructing a Three-fold Arhitecture, in: Cloke, P.; T Marsden, T. and P Mooney, P. (Eds.). Handbook of rural studies. London: SAGE. Hektner, J. M. (1995). When moving up implies moving out: rural adolescent conflict in the transition to adulthood. Journal of Research in Rural Education, 11 (1): 3-14. Herzog, M. J. R. and Pittman, R. B. (1995). Home, family and community: ingredients in the rural education equation. Phi Delta Kappan, 77: 113-118. Pregledano 08. lipnja 2015. (http://www.socresonline.org.uk/5/4/reay.html). Hu, S. (2003). Educational Aspirations and Postsecondary Access and Choice: Students in Urban, Suburban, and Rural Schools Compared. Pregledano 08. lipnja 2015. (http://epaa.asu.edu/ojs/article/view/242). Irvin, M. J.; Byun, S.; Meece, J. L.; Farmer, T. W. and Hutchins, B. C. (2012). Educational barriers of rural youth: relation if individual and contextual difference variables. Journal of Career Assessment, 20 (1): 71–87. Pregledano 16. lipnja, 2015. (http://www.ncbi.nlm.nih.gov/pmc/articles/PMC3902127/). Jaeger, M. M. (2009). Equal access but unequal outcomes: cultural capital and educational choice in a meritocratic society. Social Forces, 87 (4): 1943-1971. Lukić, A. (2012). Mozaik izvan grada – tipologija ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske. Samobor: Meridijani. McIlveen, P.; Ford, T. and Everton, B. (2005). Facilitating Transition from Rural Schools to University: A Case Study, ACER. Australian Journal of Career Development, 14 (1): 11-18. Nora, A. (2004). The Role of Habitus and Cultural Capital in Choosing a College, Transitioning From High School to Higher Education, and Persisting in College Among Minority and Nonminority Students. Journal of Hispanic Higher Education, 3 (2): 180-208. Polašek, O. and Kolčić, I. (2006). Academic Performance and Scientific Involvement of Final Year Medical Students Coming from Urban and Rural Backgrounds. Rural Remote Health, 21: 346-50. Pregledano 10. rujan 2015. (http:// www.ncbi.nlm.nih.gov/pubmed/16623619). Puzić, S. i Košutić, I. (2015). Sociološki pristupi razumijevanju društvenih nejednakosti u obrazovanju, u: Baranović, B (Ur.). Koji srednjoškolci namjeravaju studirati? Pristup visokom obrazovanju i odabir studija. Zagreb: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. Reay, D. (1998). ‘Always Knowing’ and ‘Never Being Sure’: Familial and Institutional Habituses and Higher Education Choice. Journal of Education Policy, 13 (4): 519-529. Reay, D.; David, M. and Ball, S. (2001). ‘Making a Difference?: Institutional Habituses and Higher Education Choice’. Sociological Research Online, 5 (4). (https://www.researchgate.net/publication/24131803_Making_a_Difference_Institutional_Habituses_and_Higher_Education_Choice). Rye, J. F. and Almås, R. (2004). Social stratification and changing division of labour in rural Norway, Paper no 2/04, ISSN 1503-2736, Paper presented at the XI World Congress in Rural Sociology, Trondheim – Norway, July 25.–

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

O. Klepač: Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla...

145


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 127-147

28.

29. 30. 31. 32.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

33.

146

30. 2004. Pregledano 10. rujan 2015. (https://www.researchgate.net/publication/253998886_Social_stratification_and_changing_division_of_labour_in_rural_Norway). Rye, J. F. and Blekesaune, A. (2003). Class and rural to urban migration, Paper to the 43th European Congress of the Regional Science Association, Jyväskylä, Finland, August 17-30, 2003. Pregledano 13. prosinac 2015. (https://www.google. hr/url?sa=t&rct=j&q=&esrc=s&source=web&cd=1&ved=0ahUKEwiln_6x-aHKAh XLCCwKHZ5vCDYQFggeMAA&url=https%3A%2F%2Fwww.jyu.fi%2Fersa2003% 2Fcdrom%2Fpapers%2F267.pdf&usg=AFQjCNFlrJt2M2sYQqOx3plvcYNEkMnXt A&bvm=bv.111396085,d.bGg&cad=rja). Stanton-Salazar, R. D. and Dornbusch, S. M. (1995). Social Capital and the Reproduction of Inequality: Information Networks among Mexicanorigin High School Students. Sociology of Education, 68: 116-135. Tomanović, V. (1967). Socijalne nejednakosti uslova za obrazovanje. Gledišta, 8 (5): 675-690. Wiborg, A. (2004). Place, Nature and Migration: Students’ Attachment to their Rural Home Places. Sociologia Ruralis, 44 (4): 416-432. Wiborg, A. (2006). Mobility and Migration – Markers of Distinction? Rural Students’ Attitudes to Migration and Home Place in Norway, in: Martti Muukkonen, M. and Sotkasiira, T. (Ur.). Young People at the Crossroads. Proceedings of the 5th International Youth Research Conference in Karelia, Petrozavodsk, September, 2006. Pregledano 12.12.2015. (http://epublications.uef.fi/pub/URN_NBN_ fi_joy-20070186/URN_NBN_fi_joy-20070186.pdf). Woods, M. (2011). Rural. Key ideas in rural geography. Oxon/New York: Routledge.


O. Klepač: Namjera studiranja učenika različitog rezidencijalnog podrijetla...

Izvorni znanstveni rad

Olgica Klepač Zagreb, Croatia e-mail: olga.soc@gmail.com

Different Residential Origin of Students and their Intention to Study Capital and the Symbolic Value of the Family and the Community where One Grew Up Abstract Education is one of the main mechanisms for upward social and geographical mobility for students from rural areas. Studies in the countries with great rural areas recorded dynamic educational trends along with the demographic and economic ones. The comparison of students from rural/urban areas on different educational outcomes indicate that students from rural areas have lower aspirations and test scores, and in smaller numbers start the four-year study and graduate. However, the question of whether and how rurality contributes to unequal educational opportunities remains open. The main objective of the paper is to examine the differences in educational outcomes and orientation for students of different residential origin in the Croatian context. Furthermore, the role of rurality is discussed in search of possible explanations for found differences. The frame of Bourdieu’s theory of practice, consisting of concepts of cultural, social, economic capital, habitus and field, is expanded by the interest in spatial inequalities of educational opportunities with respect to the students’ residential origin. The particular emphasis is placed on examining the symbolic value that the family, school and the growing up community contexts have for students. The work includes a descriptive and comparative analysis (chi-square, t-test) of the survey data collected in the spring of 2014 on a representative sample of the graduates of three- and four-year high schools in the region of Slavonia (N=439). The analysis confirms the assumed urban-rural differences in the students’ intention to study, their educational orientation as well as various levels of available cultural and economic capital. It also confirms the importance of the growing up and schooling context for students of different residential origin.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: residential origin, educational opportunities, urban-rural differences, the students’ capital, the symbolic value of the family/community of growing up.

147


DOI 10.5673/sip.55.2.3 UDK 330.342.146(497.5Split) Pregledni rad

Potencijal za solidarnu ekonomiju u Splitu – kvalitativno istraživanje Jelena Puđak Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Hrvatska e-mail: jelena.pudjak@pilar.hr

Filip Majetić Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Hrvatska e-mail: filip.majetic@pilar.hr

Dražen Šimleša Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Hrvatska e-mail: drazen.simlesa@pilar.hr

Ključne riječi: solidarna ekonomija, scena solidarnosti, Split.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

SAŽETAK Temeljni cilj ovog rada istražiti je pokazuje li scena solidarnosti u Splitu neka od temeljnih obilježja koncepta solidarne ekonomije. Istraživanjem su obuhvaćeni ključni akteri scene solidarnosti u Splitu, tj. korišten je namjeran uzorak kombiniran s metodom snježne kugle, koji čini 21 nosilac upravljačkih pozicija iz devet organizacija različitih pravno-organizacijskih oblika (npr. udruge, zadruge, politička inicijative, tvrtke). Provedeni su polustrukturirani intervjui, a dobivena analitička građa obrađena je metodom tematske analize u kompjuterskom programu za obradu kvalitativnih podataka (Atlas ti.). Analizom se iskristaliziralo šest tema kroz koje ispitanici opisuju svoje djelovanje u području solidarnosti te stavove o vlastitom društvenom doprinosu i konceptu solidarne ekonomije. Teme obuhvaćaju: područje rada, definicije solidarne ekonomije, način rada organizacije, strukturu donošenja odluka, zagovaranje javnih politika i društveni doprinos. Utvrđeno je kako neki od nezaobilaznih elemenata scene solidarnosti u Splitu odgovaraju nekim od temeljnih obilježja solidarne ekonomije te kako se ključni akteri u tom području teško identificiraju s konceptom solidarne ekonomije.

Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

149


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 149-168

1. Uvodne napomene Društvena ekonomija, nova ekonomija, alternativna ekonomija, humana ekonomija, solidarna ekonomija, dobra ekonomija, održiva ekonomija i zelena ekonomija predstavljaju samo neke od koncepata uglavnom razvijanih još od 80-ih godina prošlog stoljeća kao izraz oponiranja mjerama dominantnog ekonomskog sustava, tj. neoliberalnog kapitalizma. S ulaskom u globalnu recesiju krajem prvog desetljeća 21. stoljeća, s poteškoćama u funkcioniranju te povećanim nezadovoljstvom rezultatima neoliberalizma na površinu izlazi sve više njegovih urođenih i stečenih nedostataka i kontradiktornosti. Time je ponajprije u akademskoj zajednici i na sceni civilnog društva otvoren dodatan prostor aktualiziranju i promišljanju, ali i pokretanju novih, drugačijih, dodatnih ili (čak) zamjenskih ekonomija. Ovaj rad usmjeren je na proučavanje solidarne ekonomije, u društvenim znanostima Hrvatske rijetko spominjane i istraživački dosad neobrađene „drugačije” ekonomije1. U okviru rada donosimo rezultate kvalitativnog istraživanja kojim smo željeli detektirati postojanje osnovnih obilježja solidarne ekonomije kod nas, preciznije u gradu Splitu.

2. Pluralizam koncepta i polit-ekonomske implikacije solidarne ekonomije

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U neoklasičnoj („ugovornoj“) ekonomiji, kao i u neoinstitutcionalnoj ekonomiji, slobodno tržište prvi je i glavni okvir ekonomskih aktivnosti (Nyssens, 2000., prema Lemaitre i Helmsing, 2011.). Ne-tržišna (ili redistributivna)2 ekonomija postoji, ali se smješta u sferu neuspjelih pokušaja tržišta da alocira dobra i servise. Ne-monetarna ekonomija tako ostaje skrivena (Lemaitre i Helmsing, 2011.). Međutim Polanyi (1944.) smatra kako svako društvo kombinira, kroz vrijeme te s obzirom na politički kontekst, različite ekonomske principe kruženja dobara i usluga; i tržište i reciprocitet. Standardna neoklasična teorija nudi nam minimalnu viziju poduzetništva, koje djeluje ili s ciljem maksimalizacije profita ili s ciljem efikasnih (tehničkih) rješenja, koja ostavljaju malo mjesta za logiku i vrijednosti koje nose projekti solidarne ekonomije, a koja uključuje višestruke ciljeve (Lemaitre i Helmsing, 2011.).

150

Kako tumače Lemaitre i Helmsing (2011.), Polanyi vidi ekonomiju kao institucionalizirani politički proces. Ako organizacija ovisi o svom okolišu, također je u mogućnosti generirati promjene u tom okolišu. Institucionalizacija organizacija solidarne ekonomije recipročan je proces u kojem, s jedne strane, te organizacije igraju ulogu u javnoj debati kako bi konstruirale kolektivnog aktera (prepoznatljivog u javnoj sferi) i kako bi sudjelovale u razvoju javnih politika. S druge strane, njihova specifična 1

Na ovom mjestu željeli bismo spomenuti rad „Grupe solidarne razmjene – početci ekonomije solidarnosti u Hrvatskoj“ (Orlić, 2014.) koji predstavlja rijedak primjer bavljenja tom temom kod nas.

2

U suvremenim društvima centralni je autoritet za organizaciju redistribucije dobara demokratska država. Princip reciprociteta kruženja dobara i usluga pretpostavlja specifične društvene veze između individua ili grupa koje primajući dar istom mjerom vraćaju, kao rezultat kompleksne povezanosti altruizma i osobnog interesa (Laville and Nyssens, 2001.). Pritom je ekonomska skala zajednica, a reciprocitet je utjelovljen u društvenim vezama.


J. Puđak, F. Majetić, D. Šimleša: Potencijal za solidarnu ekonomiju u Splitu...

pozicija u javnoj sferi i javnim politikama može utjecati povratno na razvoj praksi tih istih organizacija. Suočavajući se s društvenom krizom i manjkom javnih politika koje bi omogućile rješavanje problema, organizacije civilnog društva vide potrebu razvoja konkretnih akcija, kratkoročnih i dugoročnih ekonomskih alternativa koje će poduprijeti akcije u političkoj sferi kako bi se transformirale nepravedne strukture ili zahtijevala uspostava socijalne politike (Lemaitre i Helmsing, 2011.).

Koncept solidarne ekonomije prvi je puta spominjan još 1937. godine u Španjolskoj, dok je početkom 1980-ih u praksi zabilježen u Francuskoj, Kolumbiji i Čileu (Miller, 2010.:2). Korijeni europske inačice koncepta razlikuju se od one prisutne u zemljama Latinske Amerike. Primjerice, europska inačica snažno je oslonjena na koncept društvene ekonomije, dok je npr. ona Kolumbijska izgrađena na idejama kolumbijskog zadružnog pokreta (Miller, 2010.:2). Solidarna ekonomija do sredine je 1990-ih postala tema vrijedna pozornosti nešto šireg kruga ljudi u dijelovima Europe (Španjolska, Francuska), Latinske Amerike (Argentina, Meksiko, Peru, Brazil, Kolumbija, Čile) i Kanade (pokrajina Quebec), a nadnacionalnu dimenziju stječe krajem 1990-ih stvaranjem Međunarodne skupine solidarne ekonomije (španj. Grupo Internacional de Economia Solidaria ili GES), koja je kasnije narasla u Interkontinentalnu mrežu za promociju socijalno solidarne ekonomije (španj. Red Intercontinental de Promoción de la Economía Social Solidaria ili RIPESS) (Milller, 2010.:2). U posljednjih desetak godina solidarna ekonomija niknula je i u drugim dijelovima svijeta, Africi, Sjedinjenim Američkim Državama i Aziji (Miller, 2010.:2). Premda postoje sličnosti i s konceptom nastalim u SAD-u, društvenim poduzetništvom, brojni autori upozo-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Scenu solidarne ekonomije čine organizacije s namjerom trajnog obavljanja ekonomske djelatnosti, kojima ta djelatnost, proizvodnja dobara ili usluga i natjecanje na tržištu predstavlja središnju, primarnu aktivnost te primarni izvor prihoda (Singer, 2007.). Međutim, unatoč tržišnoj orijentaciji (i prisutnosti plaćenog rada), istraživači naglašavaju kako se organizacije solidarne ekonomije oslanjaju i na volonterski (dobrovoljni, neplaćeni) rad te na kratkoročna financiranja iz javnih sredstava, nepovratna sredstva iz drugih izvora financiranja (engl. grant) i „pseudo-tržišne sheme“ (primjerice kroz financiranje trećeg sektora kojima se organizacijama društvene ekonomije olakšava ulazak ili opstanak na tržištu) (Moulaert i Ailenei, 2005.:2049). Njihov pravno-organizacijski oblik pojavljuje se u rasponu od udruga do dioničkih društava i u pravilu ne predstavlja bitnu odrednicu fenomena (Singer, 2007.). Organizacije mogu sudjelovati u svim gospodarskim granama te mogu biti jednostavne i složene; jednostavne su organizacije npr. udruge sastavljene jednog ili svega nekoliko članova, a složene npr. platforma ili „skupine neprofitnih organizacija, kompleksnih zadruga te mreža poduzeća“ različitih pravnih oblika (Singer, 2007.:46). Organizacije solidarne ekonomije, kao i svi ostali natjecatelji na slobodnom tržištu, teže samoodrživosti i rastu prihoda nad rashodima. Međutim dok taj rast prihoda nad rashodima kod aktera „konvencionalne“ ekonomije predstavlja krajnji cilj poslovanja, u slučaju solidarne ekonomije predstavlja (samo) sredstvo za ostvarivanje socijalne i/ili ekološke misije kao krajnjeg cilja (npr. trajno zapošljavanje teško zapošljive populacije, zbrinjavanje beskućnika ili sustavno čišćenje podmorja).

151


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 149-168

ravaju na različit razvojni smjer društvene i solidarne ekonomije (Ridley-Duff i Bull, 2013.; Laville, 2013.; Defourny i Nyssens, 2014.; Borzaga i Galera, 2014.). Unatoč brojnim kulturama i oblicima u kojima se pojavljuje te raznovrsnim pristupima konceptualizaciji solidarne ekonomije, u nastavku izlažemo pregled nekih njezinih istaknutijih obilježja koja istraživači smatraju nezaobilaznima na globalnoj razini analize. Prema Milleru (2010.), Kawano (2010.; 2013.), Uttingu (2015.) i istraživačima RIPESS-a (2015.), nekoliko je važnijih vrijednosti na kojima počivaju akteri solidarne ekonomije. Zbog potreba ovog rada njih smo podijelili u nekoliko skupina, koje se u određenim dijelovima međusobno preklapaju.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

a) Solidarnost i njoj srodne vrijednosti, kao što su uzajamnost i snaženje duha zajednice (umjesto individualizma). Koncept solidarnosti korijene pronalazi u Rimskom pravu, gdje je solidarna obveza označavala „neograničenu odgovornost svakog pojedinca unutar obitelji ili druge zajednice za plaćanje zajedničkih dugova” (Bayertz, 1999.:3). Danas je jamac vraćanja duga u određenim situacijama obavezan solidarno u cijelosti (lat. in solidum) podmiriti dug koji sam nije napravio, ali je jamčio njegovo vraćanje. Od kraja 18. stoljeća uzajamna briga ili međuodgovornost pojedinaca nadilazi okvire prava i postaje važniji društveni mehanizam (Bayertz, 1999.:3). Nešto kasnije postaje i jedan od temeljnih predmeta interesa klasične sociologije (Comte, Durkheim, Weber, Marx) (Bayertz, 1999.:3). Iz perspektive suvremene sociologije solidarnost možemo definirati kao „društveni odnos u […] skupini ljudi gdje se normativno i u pravilu uspješno postavlja zahtjev da pojedinac svoje osobne interese pod određenim uvjetima podredi interesima drugih, a u isti mu se mah stavlja u izgled da će drugi pod određenim uvjetima svoje interese podrediti njegovim” (Pusić, 1974.:130). To je društveni odnos u kojem obje strane (pojedinac i zajednica) prepoznaju potrebu jedna prema drugoj i zajednički interes u (takvom) odgovornom ponašanju jedna prema drugoj.

152

b) Društvena (i ekonomska) pravednost. Poopćeno i pojednostavljeno govoreći, društvena je pravednost „situacija u kojoj su povlastice i opterećenja u društvu distribuirani u skladu s nekim (pravednim) principom ili setom principa; u kojoj procedure, norme i pravila koje upravljaju politikom i drugim donosiocima odluka čuvaju osnovna prava i slobode pojedinaca i skupina i u kojoj se ljudska bića (i ostale vrste) tretiraju s dignitetom i poštovanjem ne samo od strane vlasti već i od strane svih drugih relevantnih društvenih aktera, uključujući njihove sugrađane“ (Jost i Kay, 2010.:1122). To je sustav u kojem su dokinuti „nepotrebna patnja, diskriminacija, tiranija, maltretiranje, opresija, predrasude i eksploatacija” (Jost i Kay, 2010.:1122). Ekonomska pravednost situacija je koja se postiže organizacijom područja ekonomije na (pravednim) principima, kao što su progresivno oporezivanje, uređeno tržište (bez monopolista i povlaštenih aktera), sankcionirani gospodarski kriminal ili etično poslovanje u smislu osiguravanja radnicima adekvatne kompenzacije za rad, mogućnosti poslovnog napredovanja i sindikalnog udruživanja te poštivanja potpisanih ugovornih obveza i redovitog plaćanja svih državnih i lokalnih nameta.


J. Puđak, F. Majetić, D. Šimleša: Potencijal za solidarnu ekonomiju u Splitu...

c) Održivi gospodarski razvoj. Solidarna ekonomija zagovara ekonomiju koja u potpunosti razvija sve svoje potencijale na način da budućim generacijama ostavlja realnu mogućnost činjenja istog, ekonomiju čiji kreatori i egzekutori ideja razumiju i brinu o posljedicama koje njihove odluke donose društvu i okolišu (Utting, 2015.; RIPESS, 2015.). Konkretno, zagovara se ekonomija u kojoj su rast standarda društva te individualno i kolektivno blagostanje prioriteti, ekonomija u kojoj je maksimizirani profit samo sredstvo, ekonomija u kojoj je briga za ljude ispred profita i u kojoj ona (ekonomija) služi ljudima, a nikako obrnuto (Miller, 2010.; Utting, 2015.; RIPPES, 2015.). Solidarna ekonomija promovira aktere koji u svim sektorima (primarni, sekundarni i tercijarni) koriste ekološki osjetljive/ osviještene obrasce poslovanja (Miller, 2010.; Utting, 2015.; RIPPES, 2015.). Drugim riječima, ona inzistira na održivom gospodarskom razvoju i ne zadovoljava se gospodarskim rastom određenim rastom BDP-a (rastom industrijske proizvodnje, investicija itd.). d) Demokratsko upravljanje. Solidarna ekonomija traži dobrovoljno i aktivno sudjelovanje svih članova/zaposlenika, izravno ili kroz izabrane predstavnike, u donošenju poslovnih odluka na svim razinama (Singer, 2007.). Također, podržano je „kolektivno vlasništvo“ članova/zaposlenika nad „sredstvima za proizvodnju” (npr. zadruge) (Singer, 2007.:46). Takav model upravljanja imovinom i procesima organizacija traži prihvaćanje inkluzivnosti i pluralizma, primjenu višedimenzionalnog pristupa izazovima u poslovanju kao izraz uvjerenja da „ne postoji samo jedan pravi put”, visoku razinu socijalnog kapitala, podržavanje raznih akcija djelovanja odozdo (engl. bottom-up) te osnaživanje kooperacije umjesto kompeticije (unutar i između kompanija) (Miller, 2010.:6; RIPESS, 2015.).

f)

Transformativni karakter. Solidarna ekonomija smještena je na sjecištu svih triju temeljnih stupova društva: privatnog (profitnog), javnog i nevladinog (neprofitnog) sektora (Kawano, 2013.). Njezina je ideja proširiti svoje postavke svim trima sektorima društva, tj. učiniti ih početnim postavkama globalnog socio-eko-

3

Primjerice mikrokreditiranjem po modelu banke Grameen iz Bangladeša omogućeno je financiranje onih koji zbog siromaštva nisu kreditno sposobni kod komercijalnih banaka te snaženje njihovog poduzetničkog duha i duha zajednice.

4

Primjerice povećavanje efikasnosti dijelova proizvodnog procesa bolje promišljenim uključivanjem potencijala autista kao samo jednog primjera „teško uključive” skupine.

5

Primjerice promocija „volonturizma” u Africi, kombinacije volonterizma i turizma kao sredstva za upoznavanje i senzibiliziranje šire javnosti s problemima potrebitih.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

e) Socijalna inovacija. Organizacije solidarne ekonomije teže savladavati izazove na putu do ispunjenja vlastite socijalne ili ekološke misije na inovativan način. Inovativnost se očituje u njihovoj izraženoj kreativnosti i poduzetnosti. Primjerice kroz stvaranje novih proizvoda i poslovnih modela3, unaprjeđivanje onih već provjerenih4 ili pokretanje globalnih inicijativa kroz akademski, poslovni ili sektor politike5.

153


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 149-168

nomskog sustava, ona nudi alternativu današnjem kapitalizmu (Kawano, 2010.; 2013.). Prema Kawano (2013.), „traži (pre)usmjeravanje države, mjera njezinih politika, trgovine, proizvodnje, distribucije, potrošnje, investicija, novaca i financija te vlasničkih struktura prema služenju blagostanju društva i okoliša”. Ili riječima Uttinga (2014.:149), solidarna ekonomija „naglašava važnost (stvaranja) alternative konvencionalnoj kompaniji usmjerenoj maksimalizaciji profita“ te konvencionalnim „obrascima proizvodnje i potrošnje, strategijama tržišnog rasta i odnosima moći“. Razlikovno obilježje i komparativna prednost solidarne ekonomije u odnosu na mnoge slične ekonomije/pokrete činjenica je da ona „cijeni i počiva na konkretnim praksama, a ne na stvaranju utopije na temelju teorije ili bez ikakvih temelja” (Kawano, 2013.). Konkretno u Brazilu, primjerice, solidarna ekonomija predstavlja društveni pokret, i u očima aktera koji se tako identificiraju (FBES, 2006.) i u terminima opće prihvaćenih kriterija društvenog pokreta. Nadalje, u slučaju scene u Brazilu riječ je o međunarodnoj mreži aktera koji kroz suradnji i zajedničku mobilizaciju stvaraju projekte društvene promjene. Oni (akteri) imaju eksplicitnu namjeru provedbe univerzalne promjene u javnoj sferi i utjecaja na društveni život kroz otvaranje javnim (pravnim) tijelima (Platforma borbe). Okupljeni oko zajedničkog identiteta i zajedničkih vrijednosti, protagonisti tog pokreta protive se kapitalizmu te (militantno) brane „nov“ način proizvodnje, potrošnje i raspodjele bogatstva, alternativni model razvoja koji generira društvene koristi (Lemaitre i Helmsing, 2011.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ipak valja naglasiti kako dio sudionika nekih drugih scena solidarne ekonomije (npr. u SAD-u) sebe često niti vidi dijelom solidarne ekonomije niti akterima u procesu globalne socio-ekonomske transformacije (Kawano, 2010.:20). Za pretpostaviti je da je slična situacija prisutna i u nekim drugim zemljama. Prvi fenomen može biti objašnjiv činjenicom da su termin i koncept solidarne ekonomije relativno neprisutni u javnom diskursu, a drugi fenomen činjenicom da su akteri dio te scene iz isključivo pragmatičnih (društveno-ekonomskih) razloga, odnosno da ih politička promjena ili šira slika problema kojim se bave ne zanima (Kawano, 2010.:20).

154

U kontekstu transformativnog karaktera koncepta spomenimo i razliku između solidarne i društvene ekonomije budući da se ta dva koncepta u dijelu literature nerijetko poistovjećuju (Moulaert i Ailenei, 2005.; Kawano, 2013.). U drugom dijelu literature, ne zanemarujući pritom da ih na teorijskoj i praktičnoj razini vežu brojna zajednička obilježja, istraživači ističu jasne razlike. Primjerice Moulaert i Ailenei (2005.) solidarnu ekonomiju vide kao jednu od dimenzija društvene ekonomije. Prema istim autorima (2005.:2044), Laville (1992.) vidi solidarnu ekonomiju kao „novu generaciju društvene ekonomije s brojnim oblicima ekonomske aktivnosti”, a Lipietz (2001.) „smatra kako društvena ekonomija vidi solidarnu ekonomiju kao vlastito rasipno dijete, a solidarna ekonomija društvenu ekonomiju kao svog sklerotičnog roditelja”. Konačno, jedna je od razlika i želja za korjenitom promjenom. Za razliku od solidarne ekonomije koja se, već spomenuto, nalazi između nevladinog, javnog i privatnog sektora, društvena je ekonomija smještena unutar nevladinog (trećeg) sektora (Moulaert i Ailenei, 2005.; Kawano, 2013.). Društvena ekonomija time može biti shvaćena kao komplementarna neoliberalnom kapitalističkom sustavu ili njezin


J. Puđak, F. Majetić, D. Šimleša: Potencijal za solidarnu ekonomiju u Splitu...

integralni dio s važnom ulogom u osvješćivanju i doprinosu rješavanju problema poput „siromaštva, nezaposlenosti ili društvene isključivosti“ (Kawano, 2013.). Tek „radikalno krilo društvene ekonomije konvergira s konceptom solidarne ekonomije“ u smislu da teži (potpuno) promijeniti danas dominantni sustav (Kawano, 2013.). S takvim tumačenjem slaže se i mreža RIPESS, koja koristi koncept „društvena i solidarna ekonomija” (engl. Social Solidarity Economy), a koji uključuje solidarnu ekonomiju i „radikalno krilo“ društvene ekonomije (Kawano, 2013.). S obzirom na izložena obilježja, možemo zaključiti kako organizacije solidarne ekonomije imaju značajne potencijale u rješavanju brojnih društvenih i okolišnih pitanja; u „stvaranju sinergije između lokalnih vlasti, privatnih poduzeća, države, građana” i nevladinog sektora (Moualert i Ailenei, 2005.:2042) te kako scena u cjelini ima izražene potencijale za koaliranje s širokim spektrom „drugačijih“ ekonomija (npr. dobra ekonomija) i svjetonazorski sličnih društvenih pokreta, kao što su okolišni ili pokreti za osnaživanje marginalnih skupina (Kawano, 2013.). Podaci koje smo dobili kroz istraživački rad na projektu iPRESENT pokazuju nam da je u deset godina koliko možemo pratiti razvoj društvene ekonomije broj aktera postao stabilan, da raste broj zaposlenih, a ukupni godišnji prihodi prelaze nezanemarivih 178 milijuna kuna (Šimleša i sur., 2015.). Za očekivati je i da će razvojna strategija donesena u proljeće 2015. godine pomoći daljnji razvoj ovog područja, a isto vrijedi i za utjecaj europskih i svjetskih trendova koji sve više podupiru takve modele alternativnih ekonomija6. U Hrvatskoj, pojavom aktera koji promoviraju solidarnost i solidarnu ekonomiju, otvara se i prostor za znanstvenu valorizaciju tog fenomena. U nastavku rada prikazujemo rezultate kvalitativnog istraživanja stavova aktera o solidarnoj ekonomiji u gradu Splitu.

3. Solidarna ekonomija u Splitu – kvalitativno istraživanje

Rezultati istraživanja Lalića i Nazor provedenog 1998. godine kao najznačajnije probleme Splita prikazuju redom: „nezaposlenost, kriminal, narkomaniju, propadanje privrede te siromaštvo umirovljenika“ (Lalić, 2002.:111-112). U istraživanju provedenom 2002. godine vodećih 20 lokalnih splitskih političara „društveno stanje toga grada ocjenjuju nepovoljnim i opterećenim brojnim problemima“, od kojih su najveći redom: „nezaposlenost, propadanje gradske privrede, prometna izolacija gra6

Primjerice EU podupire cijeli sektor kroz svoju Inicijativu za društveno poslovanje (Social Business Initiative), a u tom je smjeru do 2020. godine kroz razne programe i natječaje EU-a dostupno 85 milijuna eura, uglavnom kroz fondove (Europski socijalni fond – ESF i Europski fond za regionalni razvoj – EFRR). Također, Europska komisija namjerava kroz Europski program za zapošljavanje i društvene inovacije (European Programme for Employment and Social Innovation – EaSI) investirati u sektor 500 milijuna eura, što će još više osnažiti politiku zapošljavanja marginaliziranih skupina, odnosno cjelokupnu društvenu i solidarnu ekonomiju.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3.1. Grad Split kao istraživački kontekst

155


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 149-168

da, socijalna ugroženost njegovih građana, urbanistička devastacija, nekvalitetna i nepoštena pretvorba vlasništva, neučinkovitost gradske administracije, apatija i besperspektivnost građana, narkomanija te političke podjele u gradu“ (Lalić, 2002.:106, 115). Ipak, unatoč očito nagomilanim društvenim problemima drugog najmnogoljudnijeg grada u Hrvatskoj, empirijskim radovima u području društvenih znanosti pokriven je tek (manji) dio svih njih. Ta nekolicina radova usmjerena je na probleme kao što su socijalna i zdravstvena ugroženost (Lalić i Nazor, 1999.), zloporaba droga (Unković i Majdak, 2010.; Lalić, Nazor, Grubišić i Mardešić, 1997.), zbrinjavanje otpada (Stanić i Buzov, 2009.; Stanić, Buzov i Galov, 2009.) i zapošljivost (Relja i Bešker, 2011.). Grad Split pokazao se kao istraživački zanimljiv slučaj kada je riječ o solidarnom radu na razini države. Split je po broju stanovnika drugi najveći grad Hrvatske, sa stopom nezaposlenosti od 18% krajem 2014. godine (Barić, 2015.). Porastom broja nezaposlenih može se očekivati i porast socijalno ugroženih i marginaliziranih skupina, što pak stvara plodno tlo za razvoj scene solidarnosti na razini grada. Split je jedinstven grad u Hrvatskoj koji je kroz javnu nabavu sklapao ugovore s akterima društvene ekonomije, što je vidljivo u službenim gradskim aktima (Grad Split, Službeni glasnik br. 22/2014.). Za vrijeme mapiranja aktera za potrebe projekta iPRESENT najbitniji dionici na samom terenu koji su dio društvene ekonomije, kao i predstavnici nadležnih tijela kao što je Ministarstvo rada i mirovinski sustav, istaknuli su kako trenutno u Hrvatskoj ne postoji sličan primjer direktne i jasne javne nabave prema akterima društvene ekonomije te nam skrenuli pažnju na tu činjenice kao istraživački zanimljivu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Također, postoji inicijativa za promociju Splita kao „grada solidarnosti“, te je uspostavljena Platforma solidarnosti koja okuplja 35 udruga u Splitu. Navedeno je navelo autore ovog rada da istraže scenu solidarnosti u Splitu.

156

Solidarna ekonomija u užem smislu nije nužno poznat koncept društvenim akterima i aktivistima. Sve donedavno takav koncept manifestirao se samo kroz aktivnosti grupa solidarne razmjene i konkretne aktivnosti pomoći potrebitima. Godine 2015. jedan od aktera koristi koncept solidarne ekonomije kao obilježje identiteta, što otvara priliku za znanstveno proučavanje vezanih procesa od njihovih početaka i utjecaja na lokalnu zajednicu.

3.2. Cilj istraživanja i istraživačko pitanje Vodeći se određenjima solidarne ekonomije koje smo iznijeli u teorijskom pregledu, željeli smo istražiti podudarnosti djelovanja aktera na sceni solidarnosti u gradu Splitu i solidarne ekonomije kako je definiraju istaknuti autori. Iz definicija navedenih u ovom radu možemo ekstrahirati sljedeće dimenzije koje autori navode kao ključne odrednice solidarne ekonomije: a) odmicanje fokusa od maksimalizacije profita, b) alternativni obrasci proizvodnje i potrošnje, c) djelovanje


J. Puđak, F. Majetić, D. Šimleša: Potencijal za solidarnu ekonomiju u Splitu...

s ciljem društvene promjene, d) promjena odnosa moći te e) sociokulturna integracija marginaliziranih skupina. U skladu s navedenim cilj istraživanja ispitati je stavove ključnih aktera scene solidarnosti u Splitu o solidarnoj ekonomiji. Istraživačko pitanje kojim se pritom vodimo je: pokazuje li scena solidarnosti u Splitu neka temeljna obilježja solidarne ekonomije?

3.3. Metodologija U uzorak su birani ispitanici iz organizacija koje se bave radom na području solidarnosti, a koji su unutar svojih organizacija nosioci upravljačkih pozicija i/ili voditelji tekućih projekata. Ispitanici su podjednako bili pripadnici civilnog, privatnog i javnog sektora. Dakle odlučili smo se za namjeran uzorak, kombiniran s metodom snježne kugle. Istraživanje je provedeno na uzorku od dvadeset i jedne osobe iz devet organizacija (udruge, zadruge, politička inicijativa, tvrtke). Ti ispitanici/organizacije predstavljaju ključne aktere na području solidarne ekonomije grada Splita te su svi članovi Platforme solidarnosti. Na tom uzorku provedeni su polustrukturirani intervjui, koji su obuhvaćali sljedeće tematske cjeline: područje rada i solidarnosti organizacije, definicija i ključni elementi solidarne ekonomije, pravni okvir i suradnja, upravljanje i organizacijska struktura. Audiozapisi intervjua transkribirani su te je dobivena analitička građa obrađena u kompjuterskom programu za obradu kvalitativnih podataka Atlas ti. metodom tematske analize. Tematska analiza omogućila nam je raščlanjivanje i razvijanje obrazaca, odnosno tema koje su sadržane u analitičkoj građi, a koje su nam bile važne za opis i objašnjenje istraživanog fenomena te koje su relevantne za istraživačko pitanje. Tematsku smo analizu provodili putem kodiranja u šest faza kako bi se uspostavili obrasci koji tvore kategorije za analizu. Prilikom obrade podataka koristili smo otvoreno kodiranje.

Analizom dobivene građe iskristaliziralo se šest tema kroz koje ključni akteri opisuju svoje djelovanje na području solidarnosti te stavove o vlastitom društvenom doprinosu i konceptu solidarne ekonomije. Teme obuhvaćaju sljedeće: područje rada, definicija solidarne ekonomije, način rada organizacije, struktura donošenja odluka, zagovaranje javnih politika, društveni doprinos. Rezultate istraživanja prikazujemo kroz pojedine teme.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3.4. Rezultati istraživanja

157


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 149-168

3.4.1. Područje rada Slika 1. Tema „područje rada“ i pripadajući kodovi

Područje djelovanja splitskih organizacija obuhvaća širok spektar solidarnog: od brige za mlade, oboljele od raka ili uključivanja marginalizirani skupina do nezavisne kulture i brige za socijalno ranjive skupine. Njihovo područje djelovanja pokriva socijalni i ekonomski aspekt održivosti, međutim gotovo ni jedna organizacija iz našeg uzorka ne obraća pažnju na ekološki aspekt održivosti, odnosno ne bave se kvalitetom okoliša bilo na lokalnom bilo na širem nivou. Većina djelovanja i akcija ipak se odnosi na uključivanje marginaliziranih skupina i brigu za ranjive skupine građana. Rad s marginaliziranim skupina pritom se ne odnosi samo na zadovoljavanje potreba za hranom i/ili prenoćištem, već uključuje njihovu resocijalizaciju u društvo, i u formalno-pravnom i socio-kulturnom smislu, što ilustriraju sljedeći citati: „Kontakti sa institucijama, posredovanje u ostvarivanju prava na socijalnu pomoć, osobnih dokumenata… oni kad dođu kod nas vrlo malo informacija imaju kome se i gdje obratiti tako da im mi pomažemo da ostvare svoja prava.“

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

„Prenoćište koje ima svoju lepezu usluga, to je smještaj, odnosno privremeni boravak, osiguravamo mogućnost prehrane, osiguravamo zadovoljavanje osobne higijene […] Odnedavno nudimo i poludnevni boravak, tu im pružamo aktivnosti slobodnog vremena [...].“

158

Već tu možemo vidjeti približavanje djelovanja splitskih organizacija modelu solidarne ekonomije kako je definira Singer (2007.), stavljajući naglasak na osnaživanje i društvenu integraciju marginaliziranih skupina. Također je uspostavljen sustav pomoći za građane koji žive ispod granice siromaštva, iako nisu beskućnici. Tu se radi o socijalnoj samoposluzi koja ugroženim skupinama omogućava da zadovolje dio egzistencijalnih potreba koristeći model dodjele bodova koji zamjenjuju novac. „Socijalna samoposluga u Splitu nije za beskućnike, nego za one koji žive na rubu egzistencije. Bodove dobivaju s obzirom na broj članova kućanstva, 20


J. Puđak, F. Majetić, D. Šimleša: Potencijal za solidarnu ekonomiju u Splitu...

bodova je procijenjena vrijednost od 20 kuna, znači samac dobije 20 bodova, bračni par 25, bračni par s jednim djetetom 30 i tako dalje, sve do 50.“ Kroz tu temu opisuju se primarni ciljevi i rad organizacija kroz rješavanje konkretnih problema u gradu, koje se odvija putem (samo)organizacije građana, dakle odozdo, bez inicijative lokalnih vlasti ili, u nekim slučajevima, financijske pomoći formalnih institucija.

3.4.2. Definicija solidarne ekonomije Smatrali smo važnim ispitanike pitati kako bi vlastitim riječima definirali solidarnu ekonomiju te kako vide djelatnost vlastite organizacije s obzirom na koncept solidarne ekonomije. Pitanje smo im postavili bez da smo ih prethodno suočili s ikakvim određenjima ili definicijama, želeći otkriti kako bi je ključni akteri potencijalne solidarne ekonomije u Splitu definirali (što ona znači za njih u konkretnom društvenom kontekstu grada) te percipiraju li sami sebe kao dio jedne takve scene ili ne. Slika 2. Tema „definicija solidarne ekonomije“ i pripadajući kodovi

Zajedničko određenje solidarne ekonomije koje se pojavljuje u svim intervjuima odnosi se na naglašavanje koncepta društvene promjene (posebice iz klasne perspektive), zatim dijeljenja i održivosti.

„Solidarna ekonomija, ekonomija ne prvenstveno radi profita pojedinca ili firme. Pojam nekakve društveno korisne ekonomije, dakle nije jedini motiv isključivo profit, naravno da moraš pokrivat sebe i svoje troškove i zaradit nešto, ali vraćaš veliki dio u zajednicu. Dugoročno razmišljanje na dobrobit cijelog društva.“ Iz tih citata možemo vidjeti kako sami ispitanici naglašavaju neke od ključnih momenata koncepta solidarne ekonomije koje možemo naći i u definicijama. Dakle dovodi se u pitanje ekonomski sustav u kojemu se kao cilj nameće maksimalizacija profita; također se dovode u pitanje odnosi moći i hijerarhijska struktura konvencionalnih poduzeća (vidi prvi citat). Kroz intervjue s ispitanicima javlja se novi moment kojim akteri definiraju solidarnu ekonomiju, a to je zastupanje javnog interesa, bilo da se

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

„Za mene bi to treb’o bit nekakav novi model ekonomskog sustava koji se ne bazira na podjeli između bogatih i siromašnih, koja za mene postaje sve veća i mislim da je to neka ‘bottom up’ inicijativa koja kreće ono odozdo i ljudi bi je trebali pokrenut.“

159


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 149-168

radi o društvu u cjelini bilo lokalnoj zajednici. Iako točno pogađaju bitna obilježja koncepta solidarne ekonomije, većina aktera ipak se ne identificira s tim konceptom. To ipak čini više pravilo nego iznimku. Naime, kao što je ranije spomenuto, Kawano (2010.:20) zaključuje kako većina aktera scene solidarne ekonomije u SAD-u sebe ne percipira kao takve, a razloge nalazi u činjenici da termin i teorijski koncept još uvijek nisu u široj javnosti prepoznati te da je sama konceptualizacija relativno slabo razvijena. To čini očitom potrebu za podizanjem svijesti i edukacijom o alternativnim ekonomskim modelima. Ipak, bez obzira na to nazivaju li sebe akteri solidarne ekonomije tako ili ne, i dalje smatramo korisnim identificirati elemente društvenog i ekonomskog djelovanja koji odgovaraju načelima solidarne ekonomije. Ono što Kawano (2010.) smatra većim izazovom odsustvo je pokušaja šire ekonomske transformacije. Dakle neki od aktera primarno se bave rješavanjem praktičnih problema, te su manje involvirani u javno-političkoj sferi, što se naizgled ne uklapa u aspekt društvene promjene koju zagovara solidarna ekonomija. U slučaju našeg istraživanja, iako su ključni akteri s kojima smo razgovarali primarno zauzeti rješavanjem konkretnih problema u zajednici, ipak ih je većina svjesna potrebe za promjenom ekonomskog sistema, što su jasno u intervjuima i artikulirali. To se očituje u načinu na koji su sami definirali koncept solidarne ekonomije, ali i u načinu na koji organiziraju svoje aktivnosti te načinu na koji vide vlastiti doprinos zajednici. Osim toga, kako je prikazano u opisu prve teme, dio je aktera neposredno politički aktivan, dok dio nastoji utjecati na formiranje javnih politika putem civilnog djelovanja (više u temama „zagovaranje javnih politika“ i „društveni doprinos“).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3.4.3. Način rada organizacije

160

Način na koji određena organizacija funkcionira prema unutra i prema van pokazuje nam koliko se ona zapravo razlikuje od konvencionalnog poduzeća te na koji način praktično dovodi u pitanje postojeće modele upravljanja, što nas je posebice zanimalo u slučaju kada organizacija nudi svoje proizvode i usluge na tržištu. Tema „način rada organizacije“ objedinjava šest kodova kojima smo označili razlikovna obilježja ključnih aktera scene solidarnosti grada Splita. Razlikovna su obilježja načina rada organizacija: modus društvenog djelovanja, neformalna organizacija rada, politička aktivnost, distinktivni modeli zapošljavanja i odvraćanje fokusa od maksimalizacije profita. Slika 3. Tema „način rada organizacije“ i pripadajući kodovi


J. Puđak, F. Majetić, D. Šimleša: Potencijal za solidarnu ekonomiju u Splitu...

Ključni akteri često organiziraju svoje aktivnosti na neformalan način, koristeći društvene mreže, bez financijskih uloga i/ili potpore formalnih institucija. To ih zasigurno razlikuje od konvencionalnih poduzeća ili modusa rada u konvencionalnoj ekonomiji, te možemo reći i da dovodi u pitanje konvencionalne obrasce proizvodnje i (plaćenog) rada općenito. „Nama je maksimalno pomogao fejs. Mi imamo naša dva rokovnika, imamo fejs grupu i fejs stranicu i to je to. I naša dva mobitela i evo... tri i po godine...“ „Prije je bilo drugačije, ovo je bilo mjesto gdje su mladi dolazili i gdje je neko radeći s njima dobivao plaću, mi smo ovo izokrenili u startu, mi smo svi smo bili volonteri, zajedno smo koordinirali, radili, razmjenjivali, davali najbolje od sebe i u tom smislu je zaživila ta filozofija da je ekonomski princip nevažan, ono, pisanje projekata pa imamo novac, pa nešto radimo – mi smo to radili sve i bez toga.“ Bilo da se radi o organizaciji prehrane za beskućnike bilo radu s mladima s poteškoćama u ponašanju, modeli proizvodnje (u obama slučajevima usluge) u potpunosti se razlikuju od modela u konvencionalnoj ekonomiji budući da se značajno oslanjaju na volonterski rad i donacije. Osim toga, potrošnja, odnosno korištenje usluge također je promijenjeno, posebice u radu s devijantnim mladima, koji su od pasivnih korisnika koji po nalogu komuniciraju sa službenom osobom postali aktivni korisnici koji se kroz „terapiju“ s vršnjacima i volonterski rad resocijaliziraju. Također, nailazimo na distinktivni model zapošljavanja, odnosno na integraciju marginaliziranih skupina (beskućnika), pri čemu ekonomska integracija često vodi i u širu društvenu integraciju.

Karakterističnom se pokazala tendencija šireg društvenog djelovanja organizacija, odnosno pokušaja utjecanja na društvene promjene u zajednici. Navedeno obuhvaća javno istupanje u obliku javnih predavanja, pojavljivanja u medijima ili uličnih akcija. Potonje pokazuje i pluralitet pojavnih oblika solidarne ekonomije o kojem govori i Dash (2014.). Naime Dash (2014.:7) solidarnu ekonomiju vidi kao krovni koncept raznolikih organizacijskih oblika, od lokalnih sustava razmjene do vremenskih banaka – a koje su sve važne društvene inovacije te predstavljaju alternativu konvencionalnoj ekonomiji. Na taj način akteri solidarne ekonomije kroz ekonomske i ne-ekonomske inicijative te pomoću jakog socijalnog kapitala pokušavaju utjecati na porast kvalitete života i razvoj lokalne zajednice (Dash, 2014.:7).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

„Pa moja organizacija se bavi uključivanjem beskućnika na tržište rada. To je ja mislim najznačajnije. Oni su već uključeni, troje ih je uključeno kao zadrugari, a sada gledamo projekte kako da ih uključimo što više u poslovni proces.“

161


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 149-168

3.4.4 Struktura donošenja odluka Slika 4. Tema „struktura donošenja odluka“ i pripadajući kodovi

Struktura donošenja odluka u organizacijama koje smo istraživali općenito se može opisati kao demokratska ili nedemokratska (nedemokratskom možemo označiti samo jednu organizaciju).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Za aktere solidarne ekonomije, kao nosioce promjene, važno je da djeluju neovisno od države te da njeguju vrijednosti zajedništva (RIPESS, 2015.). U analiziranoj literaturi češće je naglašavano upravo samoupravljanje, demokratska struktura donošenja odluka te nedjeljivo zajedničko vlasništvo u organizaciji, a rjeđe su spominjani specifični oblici demokratskog upravljanja alternativni zastupničkoj demokraciji. U našem uzorku, u dijelu koji obuhvaća formalne organizacije, uglavnom ne nalazimo ništa što bi razlikovalo sudionike istraživanja od konvencionalnih firmi ili organizacija trećeg sektora koje se ne bave solidarnim radom. Radi se, dakle, o demokratskom ustroju i hijerarhijskoj strukturi donošenja odluka koja sve (važne) odluke vezane za financije i djelatnosti organizacije prepušta upravnom odboru i predsjedništvu organizacije. Ponekad se u odlučivanje uključuju vanjski dionici (članovi ili korisnici) ili pak vanjska savjetodavna tijela, međutim ne postoji zaista alternativna praksa donošenja odluka kao što su, primjerice, konsenzus ili participatorna demokracija. Razlog tome možemo tražiti u formalno-pravnom okviru koji propisuje upravljačku strukturu organizacije, iako, s druge strane, poštivanje formalno pravnog okvira ne isključuje ostale oblike donošenja odluka u praksi i uključivanje „čvršćih“ demokratskih praksi.

162

3.4.5. Zagovaranje javnih politika Prilikom opisivanja djelovanja svojih organizacija ispitanici su često govorili o načinu na koji pokušavaju ostvariti utjecaj na lokalnu zajednicu, određenu legislativu vezanu za područje rada organizacije ili korisnike organizacije. Zagovaranje javnih politika vrši se direktno, kroz utjecaj i suradnju s lokalnim vladajućim strukturama ili s ministarstvom te indirektno, uglavnom kroz javna istupanja u medijima. „Progovaramo u javnosti, mediji su nam u tome jako pomogli, dakle da kontinuirano govorimo, a promjene su nastale što smo zaista bili uporni da


J. Puđak, F. Majetić, D. Šimleša: Potencijal za solidarnu ekonomiju u Splitu...

svake godine radimo konferencije i te zaključke šaljemo Ministarstvu, da ih pozivamo, da im stalno govorimo o korisnicima o kojima skrbimo. Radili smo stalno neformalne mreže, ukrupnjavali smo se, povezivali na lokalnoj, na regionalnoj, na nacionalnoj razini.“ Slika 5. Tema „zagovaranje javnih politika“ i pripadajući kodovi

Tu temu odvajamo od teme društvenog utjecaja jer se odnosi na aktivnosti organizacija usmjerenih na konkretan legislativni okvir kojim se reguliraju prava i odgovornosti uključenih dionika. Iako su te aktivnosti često i neformalnog karaktera, postoje i suradnje s pravnim tijelima (lokalne) javne uprave te sudjelovanje u lokalnim samoupravnim jedinicama. Ovisno o veličini i utjecaju organizacije, tu se radi o zagovaranju na nacionalnoj razini (često pri nadležnim ministarstvima, a vezano za određene zakone i propise), zagovaranju javnog interesa u lokalnoj zajednici ili interesa korisnika te zagovaranju interesa organizacije. Potonje se javlja sporadično, ukazivanjem na poteškoće u radu organizacija civilnog društva u Hrvatskoj. Ta se tema javlja rijetko u razgovorima s ispitanicima. Čak i kada su pitani da izraze stav o zakonodavnom okviru koji određuju područje njihovog djelovanja ili prijedloge poboljšanja, ispitanici su odgovarali šturo, bez prevelikog oslanjanja na konkretne formalne zakone ili propise. Razlog tome nalazi se u prethodnoj temi; naime većina organizacija djelatnosti organizira neformalno. Ništa što rade nije kršenje zakona, ali vlastite aktivnosti ne vezuju strogo uz propise ili nalaze načina kako im se prilagoditi da bi ostvarili ciljeve.

3.4.6. Društveni doprinos Ako koncept solidarne ekonomije prema autorima uključuje i širu društvenu promjenu (kroz promjenu tržišnih odnosa i odnosa moći, ali i kroz sociokulturnu integraciju marginaliziranih skupina), važno je bilo razgovarati s ispitanicima o tome kako oni vide društveni doprinos kroz svoj rad u organizaciji.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Možemo reći da većina organizacija ne radi sustavno na zagovaranju javnih politika ili javnog interesa, već konkretnim akcijama u lokalnoj zajednici nastoji rješavati probleme beskućništva, siromaštva, nejednakosti, diskriminacije i sl.

163


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 149-168

Slika 6. Tema „društveni doprinos“ i pripadajući kodovi

Društveni doprinos ispitanici opisuju kroz konkretna postignuća, koja se mogu grupirati u doprinos prema korisnicima, prema zajednici i doprinos na nacionalnom nivou. Pored navedenog, gotovo svi ispitanici ističu kako su doprinijeli „promjeni svijesti“ u zajednici prema marginaliziranim skupinama, prema volonterskom radu i sl. „Senzibiliziranost u gradu Splitu na potrebe ljudi na margini… jako smo tu jednu koheziju građana na naše akcije, kad više tisuća građana svakodnevno donosi hranu, kad radimo akciju, mi više uopće medije ne informiramo, nama se sad događa da nas pitaju deset dana prije jel’ sada akcija kreće, dakle to je ušlo kao nešto ‘must be’ i to mislim da je velika promjena.“ Pored promjene u svijesti građana, koju možemo odrediti kao subjektivnu promjenu u (lokalnom) društvu, značajan je i konkretan doprinos koji se objektivno pokazuje u legislativi, te se odnosi na senzibilizaciju ne samo lokalnog stanovništva već i formalno-pravnog okvira na nacionalnoj razini prema potrebitim skupinama građana.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

„Ono što smo formalno na nekoj široj razini napravili, uspjeli smo promijenit neke zakone, i to mislim da je jako vidljivo kroz rad s beskućnicima, nakon 11 godina upornog govorenja, zagovaranja, ta riječ ‘beskućnik’ ušla je u zakon o socijalnoj skrbi, uspjeli smo utjecat i na zakon o prebivalištu.“

164

Promjenom legislativnog okvira, posebice nekih propisa na lokalnoj razini doprinosi se i socijalnoj integraciji marginaliziranih skupina u društvo, što Singer (2007.) naglašava kao bitnu dimenziju solidarne ekonomije. U ovom slučaju konkretno se radi o mogućnosti osobne registracije pojedinaca (beskućnika) u sustav (vađenje osobne iskaznice s adresom utočišta), čime im se osigurava vidljivost u društvu i prekida začarani krug nemogućnosti izlaska iz beskućništva, zaposlenja i ostvarivanja socijalnih prava. „Korisnici imaju prilike da osiguraju osobnu iskaznicu na našoj adresi ili na adresi centara za socijalnu skrb. To je velika revolucija jer zapravo su naši korisnici bili građani koji ne postoje, građani koji nisu mogli ostvariti niti jedno pravo iz socijalne skrbi, bez zdravstvene iskaznice, na tom još uvijek isto još radimo i danas su oni svi prijavljeni.“


J. Puđak, F. Majetić, D. Šimleša: Potencijal za solidarnu ekonomiju u Splitu...

4. Zaključak istraživanja U kojoj mjeri možemo govoriti o razvijenosti solidarne ekonomije ostaje otvoreno pitanje, međutim prisutnost tog fenomena očigledna je, iako će se ključni akteri na tom području teško identificirati s konceptom. Unatoč tome što postoje elementi društvenog i ekonomskog djelovanja koji odgovaraju načelima solidarne ekonomije, većina se aktera ne identificira s tim konceptom niti ima svijest o njegovom postojanju u takvom obliku. Solidarna ekonomija javlja se u specifičnom društveno-ekonomskom kontekstu, kojeg elemente možemo naći i u gradu Splitu. Ako se vratimo na ključne elemente solidarne ekonomije koje smo na početku ovog poglavlja ekstrahirali, tada možemo zaključiti da neki od tih ključnih elemenata odgovaraju elementima scene solidarnosti u Splitu. Radi se o naglašavanju principa koji umanjuju važnost maksimalizacije profita te alternativnim obrascima proizvodnje i potrošnje. Također je istaknut širi utjecaj na razvoj (lokalne) zajednice te osviještena potreba aktera za promjenom neodrživog ekonomskog sustava. Samoupravljanje i kolektivno vlasništvo, kao bitan element solidarne ekonomije, isključiv su oblik djelovanja ključnih aktera sudionika našeg istraživanja.

Akteri solidarne ekonomije u gradu Splitu kolektivno su organizirani oko zajedničkih društvenih ciljeva, kojima je dana prednost pred maksimalizacijom profita. Oni se svojim djelatnostima i organizacijskim oblicima uklapaju u treći sektor, pored privatnog i javnog sektora, nastojeći na inovativan način izbjeći negativne aspekte prvih dvaju sektora te riješiti postojeće društvene probleme. Istovremeno, neke od tih organizacija javno zagovaraju poboljšanje pravnog okvira vezano za svoje korisnike, ali ipak manje za sektor koji obuhvaća njihovu djelatnost ili pak sferu socijalne ekonomije (koju smo okarakterizirali kao krovni pojam solidarne ekonomije). Potonje predstavlja i jedno od ograničenja solidarne ekonomije u Splitu budući da se time umanjuje potencijal stvarne promjene (ekonomskog) sustava, što predstavlja jednu od glavnih odrednica koncepta. Sljedeće ograničenje tiče se ekonomske aktivnosti, koja je ograničena kod aktera iz našeg istraživanja, pretežno je uslužna te gotovo u potpunosti ovisi o donacijama, volonterskom radu i financiranju iz fondova (iako postoji trend razvoja i širenja ekonomskih aktivnosti). Daljnji razvoj solidarne ekonomije u Splitu ovisit će o kapacitetima jedne udruge, kao vodećeg aktera, da i dalje okuplja druge aktere i promovira koncept, što je rizična pozicija za strateški razvoj cjelokupnog koncepta.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Rad bez novčane naknade i ne-novčana razmjena također su neizostavni elementi tog koncepta. Na taj način rad se vrednuje i poštuje, bio on plaćen ili ne, zato jer stvara vrijednost i doprinosi razvoju i pojedinca i zajednice. Važno je razumjeti kako solidarna ekonomija nije puki servis za siromašne, već nastoji nadići sve društvene nejednakosti te osnažiti i uključiti (ne samo ekonomski) marginalizirane skupine (RIPPES, 2015.:2). To je posebice istaknuto obilježje splitskih organizacija, koje nisu samo servis za siromašne, već pronalaze inovativne načine uključivanja raznih marginaliziranih skupina u društvo, od beskućnika do devijantnih mladih, fizički hendikepiranih osoba i sl., što je vidljivo iz rezultata istraživanja.

165


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 149-168

Literatura 1. 2. 3. 4. 5. 6.

7.

8. 9. 10. 11.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

12.

166

13.

14. 15.

Barić M. (Ur.) (2015). Hrvatski zavod za zapošljavanje – Godišnjak 2014. HZZ, Zagreb. Bayertz K. (1999). Four Uses of ‘Solidarity’, in: Bayertz K. (Ed.). Solidarity. Dordrecht: Kluwer Academic Publishers, p. 3-28. Dash A. (2014). Toward an Epistemological Foundation for Social and Solidarity Economy. Occasional Paper 3 - Potential and Limits of Social and Solidarity Economy. Geneva: UNRISD. Fórum Brasileiro De Economia Solidária (FBES) (2006). (http://www.fbes.org. br). Jost J. T. and Kay A. C. (2010). Social Justice: History, Theory and Research. Handbook of Social Psychology. 3:III:30, p. 1121-1165. Kawano E. (2010). Crisis and opportunity: The emerging solidarity movement, in: Kawano E.; Masterson T. and Teller-Elsberg J. (Eds.). Solidarity Economy I. – Building Alternatives for People and Planet. Amherst, MA: Center for Popular Economics, pp. 11-23. Kawano E. (2013). Social Solidarity Economy: Toward Convergence across Continental Divides. Pregledano 25.11.2015. (http://www.unrisd.org/unrisd/website/newsview.nsf/(httpNews)/F1E9214CF8EA21A8C1257B1E003B4F65?OpenD ocument). Lalić, D.; Nazor, M.; Grubišić, I.; Mardešić V. (1997). Pojavnost i uvjetovanost zloporabe droge u Splitu. Split: Informacijski centar za mlade. Lalić, D. i Nazor, M. (1999). Socijalna i zdravstvena ugroženost u gradu Splitu, (neobjavljeni tekst). Lalić, D. (2002). Političari i problemi: vodeći političari Splita o problemima grada. Politička misao, 39 (3): 106-126. Laville, J.-L., and M. Nyssens (2001). The Social Enterprise. Towards a Theoretical Socio-economic Approach, in: C. Borzaga and J. Defourny (Eds.). The Emergence of Social Enterprise. London and New York: Routledge, p. 312-332. Lemaitre, B., Helmsing, A. (2011.) Solidarity Economy In Brazil: Movement, Discourse And Practice. Analysis through a Polanyian understanding of the economy, Working paper 524. (https://www.researchgate.net/profile/Ahj_Helmsing/ publication/239806628_Solidarity_economy_in_Brazil_movement_discourse_ and_practice._Analysis_through_a_Polanyian_understanding_of_the_economy/ links/55195c710cf2d241f3563ae5.pdf). Miller, E. (2010). Solidarity Economy: Key Concepts and Issues, in: Kawano E.; Masterson T. and Teller-Ellsberg J. (Eds.). Solidarity Economy I: Building Alternatives for People and Planet. Amherst, MA: Center for Popular Economics, p. 25-41. Pregledano 15.11.2015. (http://www.communityeconomies.org/site/assets/media/Ethan_Miller/Miller_Solidarity_Economy_Key_Issues_2010.pdf). Moulaert F. and Ailenei O. (2005). Social Economy, Third Sector and Solidarity Relations: A Conceptual Synthesis from History to Present. Urban Studies, 42 (11): 2037– 2053. Orlić, O. (2014). Grupe solidarne razmjene – početci ekonomije solidarnosti u Hrvatskoj. Etnološka tribina, 37 (44): 77-84. Zagreb: Institut za antropologiju.


J. Puđak, F. Majetić, D. Šimleša: Potencijal za solidarnu ekonomiju u Splitu...

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

16. Polanyi, K. (1944). The Great Transformation. The political and economic origins of our time. Boston: Beacon Press. 17. Pusić E. (1974). Razvedenost i povezanost. Zagreb: Encyklopedia moderna. 18. Relja, R. i Bešker, M. (2011). Stručno obrazovanje u funkciji zapošljavanja na tržištu rada grada Splita. Andragoški glasnik: Glasilo Hrvatskog andragoškog društva, 15 (2): 152-152. 19. RIPESS (2015). Global Vision for a Social Solidarity Economy: Convergences and Differences in Concepts, Definitions and Frameworks. Pregledano 1.12.2015. (http://www.ripess.org/wp-content/uploads/2015/02/RIPESS_Global-Vision_ EN.pdf). 20. Singer P. (2007). The solidarity economy in Brazil, in: Jeantet T. and Poulnot J.-P. (Eds.). The Social Economy. A global alternative. Paris: Éditions-Diffusion Charles Léopold Mayer, pp. 44-55. 21. Stanić, S. i Buzov, I. (2009). Recikliranje i zbrinjavanje otpada - stavovi i aktivnosti studenata. Titius, 2 (2): 275-296. 22. Stanić, S.; Buzov, I. i Galov, M. (2009). Prakse urbanog stanovništva u zbrinjavanju kućanskog otpada. Socijalna ekologija, 18 (2): 130-156. 23. Unković, L. i Majdak, M. (2010). Zloporaba opojnih droga među adolescentima na području grada Splita. Napredak, 151 (1): 45-68. 24. Utting P. (2014). Raising the Visibility of Social and Solidarity Economy in the United Nations System, in: Vielta M.; Lopes A. M.; Neamtan N.; Morais L. P.; Abreu A. T.; Marinho Alves da Silva R.; Pamplona L.; Utting P.; Noya A. (Eds.). The reader 2014: social and solidarity economy – towards inclusive and sustainable development. Torino: International Training Centre of the ILO, p. 145-163. 25. Utting P. (Ed.) (2015). Social and Solidarity Economy. Beyond the Fringe?. London: Zed Books Ltd.

167


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 149-168

Pregledni rad

Jelena Puđak Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb, Croatia e-mail: jelena.pudjak@pilar.hr Filip Majetić Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb, Croatia e-mail: filip.majetic@pilar.hr Dražen Šimleša Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb, Croatia e-mail: drazen.simlesa@pilar.hr

Solidarity Economy Potential in the City of Split – A Qualitative Study Abstract The main aim of the paper was to explore whether the solidarity scene in Split had some of the basic characteristics of the solidarity economy concept. The research encompassed the key actors of the solidarity scene in Split, i.e. we used a purposive sample combined with the snowball method that contained 21 persons holding managerial positions in 9 organizations of various legal and organizational form (e.g. associations, cooperatives, political initiatives, companies). Semi-structural interviews were conducted, and the data was analyzed in the computer program for analyzing qualitative data (Atlas.ti), using the thematic analysis method. The analysis revealed six themes through which the interviewees were describing their activity in the field of solidarity and attitudes to their own social contribution and the solidarity economy concept. These themes were: the field of work, definitions of solidarity economy, work organization, decision making structure, public policies advocacy and social contribution. It has been discovered that some of the unavoidable elements of the Split’s solidarity scene correspond to some of the basic characteristics of the solidarity economy concept and that the key actors in the field are having a hard time identifying themselves with the concept.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: solidarity economy, scene of solidarity, Split.

168


DOI 10.5673/sip.55.2.4 UDK 591.52:636.025(497.5Zagreb) Stručni rad

Who is Visiting the Zagreb Zoo: Visitors’ Characteristics and Motivation Martina Knežević University of Zagreb, Croatian Studies, Psychology Department, Croatia e-mail: martina.knezevich@gmail.com

Iva Žučko Zoological Garden of Zagreb, Croatia e-mail: iva@zoo.hr

Maša Ljuština Zoological Garden of Zagreb, Croatia e-mail: mljustenator@gmail.com

Key words: Zagreb Zoo, visitor studies, motivation, service quality, animal welfare.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

ABSTRACT In order to attract visitors despite a growing competition in entertainment and recreation industry, the service quality in zoos needs to satisfy the ever increasing demands and expectations of the modern visitor. The aim of this study was to examine the socio-demographic characteristics of the Zagreb Zoo visitors, explore their motivation and satisfaction with offered services. A self-administered questionnaire was designed, which included demographic data, frequency of visits, accompanying persons, average spending, motivation and ratings of services and programs. The majority of the Zagreb Zoo visitors were family groups who spend more money on tickets than on gifts and souvenirs. As top motivators for their visit, participants listed children and watching animals, while education was very low on the list. The Zoo staff, facilities and entertainment programs were very highly rated. This was the first ever study of the Zagreb Zoo visitors. These data can be used to help the Zagreb Zoo understand the visitors’ demands and their perception of the zoo. They can also provide a basis for actions to improve weaknesses and enhance the service quality, thereby increasing the enjoyment of future visitors.

Copyright © 2016 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

169


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 169-184

1. Introduction The Zagreb Zoo is situated in more than 200 years old Maksimir Park, almost in the city centre. This makes it one of the city’s favourite places for relaxation and entertainment. It was founded in 1925, and at first was situated on the Swan Island with only 5 animals - 3 foxes and 2 owls (Milčec et al., 2012). Just one year after its founding, due to numerous donations from wealthy city dwellers, the Zagreb Zoo territory was expanded to land surface. Today, on 5.5 hectares of land surface (7 hectares together with the lake) visitors can see 338 species and around 6000 individual animals from almost every continent – mammals, birds, reptiles, amphibians, fishes and invertebrates (Zagreb Zoo records, 2014). When looking at the numbers for the last 40 years, the Zagreb Zoo never had less than 215 000 visitors per year (Croatian Bureau of Statistics, 2014). Major data peaks (600 000 visitors per year) are correlated with very important projects the Zagreb Zoo finished, like opening new pavilions or exhibits. It seems that city dwellers and tourists followed the development and progress of the Zagreb Zoo and were happy to give their support in form of their visit.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Entertainment has traditionally been perceived as one of the primary roles of the zoos. However, entertainment industry is constantly growing enabling individuals to choose from various attraction, making it very hard for the zoos to provide competing and satisfactory experiences (Lee, 2015). People generally enjoy and appreciate nature and wildlife in their day-to-day lives, and museums, zoos, aquariums and other similar institutions, in addition to entertainment, now offer recreational and educational opportunities to their visitors (Ballantyne, Packer and Hughes, 2008; Kamolpattana et al., 2015; Kidd and Kidd, 1997; Ma et al., 2012; Marino et al., 2010; Randler, Höllwarth and Schaal, 2007). In modern zoos there has been a shift in emphasis from entertainment toward conservation of species under threat of extinction. They are promoted as places where visitors can learn about animals and how to contribute to the survival of endangered species, but also as a place for social interaction, relaxation or simple outdoor experience (Anderson, Kelling and Maple, 2008; Anderson et al., 2003; Yilmaz, Mumcu and Ozbilen, 2010). Who are modern zoo visitors and what motivates them to spend their free time visiting animals in zoos?

170

Most zoo visitors studies have explored visitors’ motivation (Ballantyne et al., 2008; Connell, 2004; Sickler and Fraser, 2009), behaviour (Anderson et al., 2008; Anderson, Maple and Bloomsmith, 2010; Hosey, 2000; McPhee et al., 1998; Yilmaz et al., 2010), and attitudes (Ballantyne et al., 2008; Marino et al., 2010; Webber and Hill, 2014). They showed that zoos in general give people a chance to observe wildlife that they may otherwise never see (Carr and Cohen, 2011; Randler et al., 2007). Visitors believe zoos play an important role in conservation, animal care and education, and that they experience a stronger connection to nature as a result of their visit (Anderson et al., 2003; Carr and Cohen, 2011; Falk et al., 2007). During a three year period, Falk et al. (2007) studied more than 5 500 visitors in 12 zoos and aquariums using various quantitative and qualitative methods, like questionnaires, interviews and tracking studies. They found that zoos and aquariums can enhance visitors’ knowledge and understandings of wildlife and conservation, as well as their con-


M. Knežević, I. Žučko, M. Ljuština: Who is Visiting the Zagreb Zoo...

nection to nature, prompting individuals to reconsider their role in environmental problems and conservation actions. That is in line with the goal of the modern naturalistic zoo exhibits to improve animal welfare standards through environmental enrichment and naturalistic features in order to reduce their behavioural and physiological problems, like stereotypic behaviours or obesity and nutrient deficiencies (Anderson et al., 2008; Carr and Cohen, 2011; Marino et al., 2010). Many people visit zoos to share experiences with their children, strengthen social ties with family and friends, and even find psychological comfort by enjoying the nature and interacting with animals (Lee, 2015; Sakagami and Ohta, 2010). Others point out recreation and enjoyment as high motivators for their visit (Sickler and Fraser, 2009). Lee (2015) conducted a survey at six public zoos in Korea, investigating the demands and satisfaction levels of zoo visitors. Convenience and safety in observing animals were rated as very important, and children were a particularly significant motivators for zoo visits. Animals’ welfare and information-seeking were identified as the key determinants effecting overall satisfaction. Contrary to the original image of zoos as primarily sites of entertainment, increasing interest in welfare of the zoo animals pressure zoos to maintain high standards of service and provide a variety of educational programs (Carr and Cohen, 2011; Lee, 2015).

As a member of European and World Association of Zoos and Aquariums and in accordance with modern zoos around the world, the Zagreb Zoo takes special care in designing and building new animal enclosures that resemble animals’ natural habitat, conducts enrichment and other programs in order to achieve maximum animal welfare (Hosey, Melfi and Pankhurst, 2009). It also organizes various educational programs, some specialized for school groups, and others for everyday visitors, offering information about the animals and the nature itself. Besides giving experience to visitors through getting to know many wild animal species, the Zagreb Zoo has more than 127 marked species of plants and very rich cultural and historical heritage (Milčec et al., 2012). Through fostering an appreciation of biodiversity, it is becoming an important venue for environmental education. As such, it has the potential to promote the importance of plants and conservation, and to communicate the significance of preserving not only endangered animal species, but also plants for

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Visitors also report appreciation of the aesthetic and rear qualities of plants, admiration of gardens’ scenery and surroundings, as well as pleasure of being outdoors as one of the key aspects of their enjoyment during zoo visitation (Ballantyne et al., 2008). Spending time surrounded by nature provides peaceful and tranquil environment for leisure consumption. Research has shown that visiting zoos and parks gives an opportunity to escape everyday life, with benefits for emotional, psychological, and even spiritual values, enabling recreation in a quiet and enjoyable surroundings (Connell, 2004). Several researchers have investigated the physical design of exhibits (Cowan, Darwent and Riva, 1999; Jeggo, Young and Darwent, 2001; Jensen, 2007; Kelling, Gaalema and Kelling, 2014; Yilmaz et al., 2010), and available services (Lee, 2015). For example, Jensen (2007) stressed the importance of the “hygiene” factors, such as eating, parking and toilet facilities, because they can have a negative effect on visitors’ overall perception and therefore satisfaction.

171


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 169-184

the future well-being of the planet (Ballantyne et al., 2008; Jordaan and du Plessis, 2011; Luebke et al., 2015). In order to keep operating and to ensure economic viability, zoos need to attract visitors. To be able to attract visitors despite the increasing competition in entertainment and recreation industry, the service quality of the zoo needs to satisfy the demands and expectation of the modern visitor. The aim of this study was to investigate socio-demographic characteristics of the Zagreb Zoo visitors and to explore their motivation and attitudes towards the zoo, in order to obtain more information regarding the demands and requirements for visitors’ satisfaction and to draw implications for possible improvements. This information can be used for improving existing exhibits and designing new ones more effectively, as well as visitor programs and facilities. It is up to the zoo exhibit designers to balance between the welfare of the animals, zoo staff management requirements, and the needs of the visitors (Hosey et al., 2009; Hosey, 2000). This is a very hard task, because the needs and wishes of visitors are often not complementary with the needs of animals. The results of this study will provide information for establishing strategies to improve zoo experience and satisfaction and to enhance service quality, increasing thereby enjoyment of future visitors.

2. Method 2.1. Participants A total of 3052 visitors completed the questionnaire (64% females), ranging from 18 to 83 years of age (M = 36.32; SD = 10.72). The most common age group participating in the study were 25 – 39 year olds (56%), followed by 40 – 64 year olds (28%) and 18 – 24 (14%), while only 2% were 65 or older. More details about participants are outlined in the Results and discussion section.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2.2. Procedure

172

Trained research assistants were stationed at the main entrance, where they approached adult visitors aged 18 years and older. Only one volunteering adult per group was asked to participate. They were informed that the Zagreb Zoo is conducting a research in order to better understand the visitors, and that the data will be used to ensure the highest quality service. Also, it was highlighted that their participation in the study was completely voluntary, including the right to quit at any stage if they did not feel comfortable continuing the process. If agreed, each participant received a coded ticket with the time of entrance which they returned to the researchers, marking the time of exit. Upon returning the coded thicket, participants received the questionnaire which they completed before exiting. Each questionnaire was coded with identification number in advance, thus ensuring the confidentiality of the data. Data were collected in autumn, spring and summer of 2010 and 2011.


M. Knežević, I. Žučko, M. Ljuština: Who is Visiting the Zagreb Zoo...

During that time, we randomly selected one week every month, and collected data every day during that week, including weekdays, weekends and holiday periods. Each participant was rewarded with a poster of the one of the zoo animals upon completion of the questionnaire.

2.3. The questionnaire A self-administered questionnaire was designed for the purposes of this research, divided into four sections: (1) demographic data, frequency of visits and accompanying persons, (2) average spending (tickets, Zoo café, gifts and souvenirs, other) (3) motivation, and (4) ratings of services and programs (scale 1 – lowest, 5 – highest, 0 – cannot evaluate). It also contained information about proposed changes for the Zoo and the amount of time spent viewing the exhibit. Average time for the completion of the questionnaire was around 10 minutes.

2.4. Statistical analyses We calculated frequencies, means, standard deviations, t-tests and ANOVAs for group differences, with Bonferroni post-hoc test.

3. Results and Discussion

Out of 3052 visitors who participated in this study, 47% reported having a high school degree, 38% graduate and 14% undergraduate degree, while 1% had less than high school degree. The majority of participants (64%) were Zagreb residents, with 27% from other parts of Croatia, and 9% from other countries. Given the large proportion of participants from Zagreb, it is not surprising that only 12% were first time visitors, and out of 88% of repeated visitors, 25% visits the Zoo several times a year. Most participants came as a family group (72%), and 72% came with children. Participants also came as couples (17%), friends (9%) or on their own (2%). They spent approximately two hours (M = 114.87 minutes; SD = 42.81) on average in the Zoo. Visitors spend most money on tickets (Table 1), and least on gifts and souvenirs, as well as on other offerings in the Zoo, like buying ice-creams. Visitors with children spend significantly more money in total, most on tickets, Zoo café and gifts and souvenirs, compared to visitors without children. There were no sex, but we found age differences in spending. In Zoo café, 18 - 24 year olds spend less money than 25 - 39 (p < .01) and 40 - 64 (p < .01) year olds, which was also reflected in total amount of spent money, showing that 18 - 24 year olds spend less money in total than 25 - 39 (p < .05) and 40 - 64 (p < .01) year olds. Visitors aged 64 or more did not differ in average spending in Zoo café from other age groups (p > .05).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3.1. Demographic data, frequency of visits and average spending

173


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 169-184

Table 1. Average spending on various Zoo facilities during the visit.

Tickets Zoo café Gifts and souvenirs Other Total

All visitors N = 3052 M (SD)

With children N = 2183 M (SD) a

Without children N = 869 M (SD) b

tab

df

64.75 (46.02) 18.36 (30.52) 7.54 (31.76) 6.02 (24.51) 96.42 (79.56)

67.35 (47.86) 20.26 (31.99) 8.83 (35.71) 6.54 (23.48) 102.62 (84.12)

58.22 (40.33) 13.59 (25.87) 4.32 (18.05) 4.72 (26.88) 80.84 (64.21)

4.96* 5.48* 3.55* 1.84 6.87*

3044 3046 3045 3046 3050

Males N = 1096

Females N = 1951

M (SD)

M (SD)

t

df

64.42 (41.63) 19.20 (32.95) 7.67 (36.28) 5.77 (25.78) 96.71 (84.48)

64.91 (48.34) 17.92 (29.09) 7.49 (28.95) 6.15 (23.76) 96.32 (76.74)

.28 1.11 .16 .41 .13

3040 3042 3041 3042 3045

Tickets Zoo café Gifts and souvenirs Other Total

Tickets Zoo café Gifts and souvenirs Other Total

age 18 – 24 N = 422 M (SD)

age 25 - 39 N = 1702 M (SD)

age 40 - 64 N = 837 M (SD)

age 64 > N = 68 M (SD)

F

df

61.37 (71.01) 12.41 (32.31) 7.71 (63.25) 3.81 (12.15) 85.06 (128.75)

65.02 (39.05) 19.51 (30.19) 6.98 (21.37) 6.88 (29.63) 98.24 (68.23)

66.28 (43.88) 19.00 (30.23) 8.37 (25.18) 5.67 (17.71) 98.96 (68.68)

54.81 (33.12) 18.30 (25.21) 9.25 (32.14) 2.73 (8.36) 83.40 (62.49)

2.13 6.31* .43 2.29 4.06*

3,3019 3,3021 3,3020 3,3021 3,3025

Note: values are in Croatian kunas; *p < .01.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The profile of the Zagreb Zoo visitors is similar to visitors from other zoological gardens (Lee, 2014; Randler et al., 2007), showing that zoo visitors are likely to be highly educated mid adults, married with children, who come in family groups.

174

There are several ways in which the Zoo could attract more tourists. Zoo gardens are attractive to many people, not just those with a specific interest of seeing animals, but also those who are looking for a pleasant day out or a way to spend time with the loved ones. The Zagreb Zoo offers all this and more, and should be presented as such, for example in stronger cooperation with Zagreb Tourist Board or other marketing and tourism organizations. Evidence from a number of major European cities suggest that individual zoos, like Berlin Zoo or Rotterdam Zoo, are indeed major urban attractions (Catibog-Sinha, 2008; Ryan and Saward, 2010). Therefore, strengthening collaboration with different tourist agencies could help in establishing the Zagreb Zoo as a tourist attraction brand. Regarding marketing strategies, age is a significant factor to consider. Connell (2004) found that visitors between 40 and 60 years of age are more likely than other age groups to be motivated to visit the gar-


M. Knežević, I. Žučko, M. Ljuština: Who is Visiting the Zagreb Zoo...

den by a leaflet or a flyer, those between 18 and 39 are more likely to use web sites, while those over 60 are more likely to make use of word-of-mouth. The Zagreb Zoo should take this into consideration while choosing how to present its offers. Broadening marketing strategies to social media, e.g. Facebook, Twitter, LinkedIn, could help in reaching younger generations prone to using technology in everyday life, making information about the Zagreb Zoo activities more available and possible increase the frequency of their visits. Attracting elderly population may be another factor to consider. The Zagreb Zoo is very suitable for those seeking a relaxed and peaceful environment, and research shows this is one of the highest motivators for elderly visitors (Ballantyne et al., 2008; Dzhambov and Dimitrova, 2014; Jensen, 2007.; Lee, 2015). Therefore, visitations could be encouraged by highlighting peaceful and relaxing aspects of the zoo, with activities like music concerts, art and craft lessons etc., while first-time elderly visitors may appreciate more discovery activities like themed quizzes, maps or guided walks. Season tickets or loyalty programs through which visitors could gain reward points for frequent visitations during the season could warrant their return.

3.2. Identifying motivation for zoo visit Motivation is usually defined as an internal state that activates, directs and maintains one’s behaviour (Ryan and Deci, 2000). Zoo visitors are not a homogenous group, and their motives for visit can range from recreation to education or social interaction with friends and family. A number of studies revealed that children accounted for a very large proportion of zoo visitors (Mason, 2000; Wagoner and Jensen, 2010). Others have categorized the zoo mainly as a place of relaxation and personal enjoyment (Car and Cohen, 2011). Jordaan and du Plessis (2014) showed that some people visit the zoo in order to have a self-directed zoo experience (e.g., relaxation, recreation), while other visit the zoo to promote the welfare of others (e.g., family togetherness). Motivational research broadly distinguishes between two types of motivation:

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The fact that visitors spend least amount of money on gifts and souvenirs can be changed with changes in offer or souvenir shop improvements. For example, it seems that orienting the main offer towards families with children is the way to go. Since visitors rarely come on their own, activities that encourage and enhance social interaction, e.g. jigsaw puzzles shaped like specific animal or animal playing cards, may be effective for all age groups and extend the popularity of the Zoo souvenir shop. It could also offer practical items for the visit, such as rainwear, sunglasses or sunscreen, as well as toys, puzzles, games, unique gifts and souvenirs depicting the Zoo. All this should be presented in spacious and colourful shop, ensuring comfortable browsing and shopping of the offered items. Considering that the souvenir shop is currently located in a very small, confined space, before any changes in the offer, increasing and modernizing the space of the shop should be a top priority. Research shows that shopping satisfaction is not derived only from acquiring goods, but shopping environment itself becomes a part of the shopper’s experience influencing subsequent shopping behaviours (Yüksel, 2007).

175


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 169-184

(1) intrinsic, which refers to doing something because it is inwardly rewarding or enjoyable, and (2) extrinsic, which refers to doing something that results in external (outside of the individual) rewards (Ryan and Deci, 2000). What motivates the Zagreb Zoo visitors? In order to answer this questions, we asked visitors to write down what motivated them to come to the Zagreb Zoo. Their answers are shown in Figure 1. Most of the Zagreb Zoo visitors listed animals, zoo and children as their motivation. Others listed several motivators for their visit, including children, watching animals, enjoying nature and spending quality time. According to the motivators that the Zagreb Zoo visitors listed, they can be classified as primarily intrinsic (doing an activity for its inherent satisfaction), and our results are in line with most contemporary zoo visitor research (Jordaan and du Plessis, 2014; Ballantyne et al., 2008; Falk, Heimlich, and Bronnenkant, 2010). Studies have shown that people are more likely to continue with their behaviour and invest more time in it if they are intrinsically motivated (Morgan and Hodgkinson, 1999; Falk, et al., 2010) and thus such activities should be promoted.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Figure 1. Frequency of visitors answers to the question â&#x20AC;&#x153;What motivated you to come and see the animals in the Zagreb Zoo?â&#x20AC;?

176

The fact that many visitors are accompanied by children suggests that topics and activities that encourage family sharing and conversations are likely to be attractive. For example, seeing animals up close, perhaps in walk-through enclosures, and talking to their caretakers, setting up corners with sketch books and crayons for observing animals and sketching the observation, organizing birthday parties or weekend workshops in the zoo, is something that any member of the family could enjoy (Anderson et al., 2003; Ballantyne et al., 2008; Connell, 2004; Davey, 2007). These activities could increase the popularity of the zoo among families with children, but also ensure their return. The Zagreb Zoo has some entertainment programs, like birthday parties or eco academy program, mostly during weekends or in connection to celebrating important nature conservation dates (MilÄ?ec et al., 2012). Advertising and promotion of these family sharing activities should be upgraded and enhanced so the visitors become aware of what is offered in the Zagreb Zoo.


M. Knežević, I. Žučko, M. Ljuština: Who is Visiting the Zagreb Zoo...

Since not everyone can be intrinsically motivated for any particular activity (Ryan and Deci, 2000) whether for doing it for the first time or repeating the activity, introducing extrinsic motivators as additional element could make a successful marketing strategy. Classic examples of very successful extrinsic motivators are rewards. When used well, they can even enhance intrinsic motivation (Cameron, Banko and Pierce, 2001). For example, zoos could offer gift certificates or credits for future participation in educational or entertainment programs. In this way, the zoo could promote those activities in which visitors are not engaged at all or are engaged to a small proportion. Such external motivators could help leveraging motivation toward repeated visit, however one should be careful since offering excessive rewards can actually lead to a decrease in intrinsic motivation (Cameron, et al., 2001).

3.3. Ratings of Zoo facilities and programs Visitors rated the Zagreb Zoo facilities with high grades (Table 2). They gave the highest rates for “the keeper’s talk” program, informative panels and friendliness of the staff, and lowest for the number of animal species and services of the Zoo café. Unfortunately, because of the small size of the Zagreb Zoo, number of animals is not easy to change. This also emphasizes the importance of education on animal welfare, which is closely linked to number of animals that can be held in good conditions in the zoo (Davey, 2007; Hosey, 2000; Randler et al., 2007).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Interestingly, only 5% listed education as one of the motivators for visiting the Zoo. In this respect, the Zagreb Zoo visitors are similar to botanic gardens visitors (Ballantyne et al., 2008; Connell, 2004) and other modern-day zoo and aquarium visitors (Jordaan and du Plessis, 2011; Ryan and Saward, 2010), determining zoos as primarily places of family-oriented trips, and emphasizing enjoyment in animals, nature, and spending quality time with children, friends and family, rather than learning. Even though education is not very high on the list of motivators for visiting the Zagreb Zoo, modern zoos should be places where visitors learn about animals and should demonstrate how an individual can contribute to the survival of endangered species (Carr and Cohen, 2011; Lee, 2015). If the Zagreb Zoo is to introduce more educational activities, they need to give careful consideration to how these are planned and promoted. Since activities with a strong educational emphasis are unlikely to appeal, preparing visitors for learning experience by, for example, using inspirational panels or pamphlets to prompt their interest in conservation and animal care or giving suggestions how to “get the most” out of their visit may prompt spontaneous, accidental learning and increase interest for learning more about both individual animals and/or species (McGregor and Gribble, 2015; Thwaites, 2014). Hands on sessions that make connections between visitors and animals, such as holding, petting or feeding, are also likely to be popular, enabling each visitor to form emotional connection with a specific animal and evoke concern about the importance of protecting wildlife (Wagner et al., 2009). It should also be tested if conservation oriented education conducted by zoo staff increases knowledge and understanding or change in behaviour of visitors in any way that would benefit species conservation or conservation of nature in general.

177


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 169-184

Table 2. Average ratings of Zoo facilities and programs All visitors M (SD) Zoo facilities Friendliness of the staff Services of the Zoo café Appearance of animal enclosures Number of animal species Signs/directions Informative panels Zoo programs Lake boat-ride (N = 175) Photo-safari (N = 140) Keeper’s talk (N = 363)

4.41 (.92) 3.98 (1.03) 4.03 (.88) 3.82 (.90) 4.34 (.95) 4.56 (.76) 4.45 (.99) 4.39 (1.01) 4.59 (.82)

Two questions from the questionnaire were asked in order to assess overall satisfaction with the Zagreb Zoo: “Is there something you would change in Zagreb Zoo?” and “Would you recommend visiting Zagreb Zoo”. Visitors’ answers are presented in Figure 2.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Figure 2. Percentage of participants who would (not) recommend some changes/visit to the Zagreb Zoo.

178

Out of visitors who suggested changes in the Zoo, 25% did not know quite what would they change, and 7% where undecided. Interestingly, only one visitor suggested expanding offers in the Zoo shop. What could change is the fact that only a small proportion of visitors used available programs: 6% lake boat-ride, 5% photo-safari, 12% keeper’s talk, but rated them with high grades. Out of these, 70% of lake boat-ride, 64% of photo-safari and 77% of


M. Knežević, I. Žučko, M. Ljuština: Who is Visiting the Zagreb Zoo...

One third (33%) of the visitors that would change something in the zoo would like zoo to acquire new animals. As mentioned before, it is not always possible to acquire new animals, especially since it is to some extent in collision with 20% of visitors who suggest improvement of animal housing. Zoo visitors clearly identify that some animals need better and bigger enclosures (such as large carnivores, especially bears and cats). On the other hand, most of the animals that people want the zoo to acquire are the animals that need large, spacious exhibits (such as elephants or giraffe). Modern public zoos have made substantial efforts to move from old-fashioned barred cages, and improve animal housing through more naturalistic exhibits. Since dissatisfaction with the animal housing is strongly associated with a reason for not visiting zoos (Lee, 2015), it seems that further efforts should be made to educate visitors of the limits in acquiring some of the wanted animals. A number of studies have shown that zoo environment influences visitors’ perception of the animals (Finlay, James and Maple, 1988; Hosey, 2000; McPhee et al., 1998; Reade and Waran, 1996; Webber and Hill, 2014; Yilmaz et al., 2010). This is the first ever study of the Zagreb Zoo visitors. It provided some interesting and so far not known insights into the motives and interests of a large sample of visitors, which can be used to help the Zagreb Zoo to understand visitors’ demands and their perception of the zoo services and performance. It can also provide a basis for actions to improve the weaknesses and enhance the strengths for better service quality. Using some advanced analysis techniques in zoo visitor studies could help provide greater insights into visitor needs and for managerial decision-making.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

keeper’s talk consumers were visitors with children. Zoo staff could promote their programs more and try to engage more visitors in them. For example, some zoos produce printed leaflets, guidebooks, maps and brochures to inform visitors about the species on show, but also to promote ongoing events, shopping possibilities or programs (Anderson et al., 2010; Luebke et al., 2015; Sickler and Fraser, 2009). They could also try to investigate why visitors do not engage in certain programs in order to develop best approaches consistent with actual visitors’ needs. For example, Carr and Cohen (2011) investigated the contents of websites of 54 zoos throughout the world in order to assess the general public image that they are currently portraying. They showed that in order to respond to the market demands, zoos nowadays offer entertainment opportunities beyond simply coming and seeing the animals (Carr and Cohen, 2011). Besides involving more visitors in available programs, zoo staff could also try to change amount of time spent in the zoo, which is less than two hours, and for that purpose, visitors’ answers to the question where they stopped and spent most of their time in the Zagreb Zoo could be used. For example, since majority stopped to spend some time watching sea lion feeding, this could mean that more public feedings could be of interest and prolong their stay in the zoo. Also, since many say that they spent more time watching African lions, monkeys and apes, providing environmental enrichment in their exhibits and making animals more active could have the same effect. Especially since some studies showed that visitor interest is generally greater when animals are active (Margulis, Hoyos, and Anderson, 2003) and enriched exhibits influence activity of animals (Hosey et al., 2009).

179


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 169-184

One of the limitations of this study is the generalization of the results, since this research was undertaken during a defined short-time period, avoiding special events and celebrations in the Zagreb Zoo. For that reason, the results may not be generalized across a wide range of zoos, but the data can be used as a complement information about visitors’ characteristics and demands, as a source for benchmarking and comparison, as well as organizational considerations about how to enhance visitors’ satisfaction.

4. Conclusion To attract visitors, modern zoos must be both entertaining and educational, without jeopardizing the animals’ welfare. Investigating visitors’ demographics, motivation and satisfaction, this study found that the majority of the Zagreb Zoo visitors are family groups, specifically parents with children, who spend more money on tickets, than on gifts and souvenirs. As top motivators for their visit, participants listed viewing animals, visiting the zoo as a whole, and their children, while education was very low on the list. Zoo staff, facilities and entertainment programs were rated with very high grades. It seems that expectations of the Zagreb Zoo visitors are more oriented on entertainment and family bonding than education. Therefore, the Zagreb Zoo needs to continue its role as a place for recreation and family bonding, but also to focus attention to more diverse educational programs that will suit the needs and requirements of the visitors, and most importantly, invest more in marketing strategies. Further research is required in order to, for example, measure the impact of the zoo experience on visitors’ conservation knowledge, attitudes and behaviours or to understand how and what visitors learn during their visitations.

References 1.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2.

180

3. 4. 5.

Anderson, U. S.; Kelling, A. S. and Maple, T. L. (2008). Twenty-five years of Zoo Biology: a publication analysis. Zoo Biology, 27 (6): 444-457. Doi: 10.1002/ zoo.20177. Anderson, U. S.; Kelling, A. S.; Pressley-Keough, R.; Bloomsmith, M. A.; Maple, T. L. (2003). Enhancing the zoo visitor’s experience by public animal training and oral interpretation at an otter exhibit. Environment and Behavior, 35 (6): 826-841. Doi: 10.1177/0013916503254746. Anderson, U. S.; Maple, T. L. and Bloomsmith, M. A. (2010). Factors facilitating research: a survey of zoo and aquarium professionals. Zoo Biology, 29 (6): 663675. Doi: 10.1002/zoo.20306. Ballantyne, R.; Packer, J. and Hughes, K. (2008). Environmental awareness, interests and motives of botanic gardens visitors: Implications for interpretive practice. Tourism Management, 29 (3): 439-444. Doi: 10.1016/j.tourman.2007.05.006. Carr, N. and Cohen, S. (2011). The Public Face of Zoos: Images of Entertainment, Education and Conservation. Anthrozoos, 24 (2): 175-189. Doi: 10.2752/1 75303711X12998632257620.


6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13.

14. 15. 16. 17. 18. 19.

20. 21.

Cameron, J.; Banko, K. M. and Pierce, W. D. (2001). Pervasive negative effects of rewards on intrinsic motivation: the myth continues. The Behavior Analyst, 24 (1): 1-44. Catibog-Sinha, C. (2008). Zoo Tourism: Biodiversity Conservation Through Tourism. Journal of Ecotourism, 7 (2&3): 155-173. Doi: 10.2167/joe-0229.0. Connell, J. (2004). The purest of human pleasures: the characteristics and motivations of garden visitors in Great Britain. Tourism Management, 25 (2): 229247. Doi: 10.1016/j.tourman.2003.09.021. Cowan, K., Darwent, M. and Riva, C. (1999). The design of first impressions, a new multi-species enclosure at Jersey Zoo. Dodo, 35: 8-25. Croatian Bureau of Statistics (2014). Statistical Yearbook of the Republic of Croatia 2014. Zagreb: Croatian Bureau of Statistics. Davey, G. (2007). Visitors’ effects on the welfare of animals in the zoo: a review. Journal of Applied Animal Wealfare Science, 10 (2): 169-183. Doi: 10.1080/10888700701313595. Dzhambov, A. M. and Dimitrova, D. D. (2014). Elderly visitors of an urban park, health anxiety and individual awareness of nature experiences. Urban Forestry & Urban Greening, 13 (4): 806-813. Doi: 10.1016/j.ufug.2014.05.006. Falk, J. H.; Heimlich, J. and Bronnenkant, K. (2010) Using identity-related visit motivations as a tool for understanding adult zoo and aquarium visitor’s meaning-making. Curator: The Museum Journal, 51 (1): 55-79. Doi: 10.1111/j.21516952.2008.tb00294.x. Falk, J. H.; Reinhard, E. M.; Vernon, C. L.; Bronnenkant, K.; Deans, N. L.; Heimlich, J. E. (2007). Why Zoos & Aquariums Matter: Assessing the Impact of a Visit. Association of Zoos & Aquariums. Silver Spring, MD. Finlay, T.; James, L. R. and Maple, T. L. (1988). Peoples Perceptions of Animals the Influence of Zoo Environment. Environment and Behavior, 20 (4): 508-528. Doi: 10.1177/0013916588204008. Hosey, G.; Melfi, V. and Pankhurst, S. (2009). Zoo Animals: Behaviour, Management, and Welfare (2nd ed.). New York: Oxford University Press. Hosey, G. R. (2000). Zoo animals and their human audiences: What is the visitor effect? Animal Welfare, 9 (4): 343-357. Jeggo, D.; Young, H. G. and Darwent, M. (2001). The design and construction of the Madagascar teal aviary at Jersey Zoo. Dodo, 37: 50-59. Jensen, J. M. (2007). An empirical investigation of the relationships between hygiene factors, motivators, satisfaction, and response among visitors to zoos and aquaria. Tourism Review International, 11 (3): 307-316. Doi: 10.3727/154427207783948784. Jordaan, Y. and du Plessis, G. M. (2011). Motivators to visit the National Zoological Gardens of South Africa. African Journal of Hospitality, Tourism and Leisure, 3 (1): 1-15. Kamolpattana, S.; Chen, G.; Sonchaeng, P.; Wilkinson, C.; Willey, N.; Bultitude, K. (2015). Thai visitors’ expectations and experiences of explainer interaction within a science museum context. Public Understanding of Science, 24 (1): 6985. Doi: 10.1177/0963662514525560.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

M. Knežević, I. Žučko, M. Ljuština: Who is Visiting the Zagreb Zoo...

181


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 169-184

182

22. Kelling, N. J.; Gaalema, D. E. and Kelling, A. S. (2014). A Modified Operational Sequence Methodology for Zoo Exhibit Design and Renovation: Conceptualizing Animals, Staff, and Visitors as Interdependent Coworkers. Zoo Biology, 33 (4): 336-348. Doi: 10.1002/zoo.21134. 23. Kidd, A. H. and Kidd, R. M. (1997). Aquarium visitors’ perceptions and attitudes toward the importance of marine biodiversity. Psychological Reports, 81 (3): 1083-1088. Doi: 10.2466/pr0.1997.81.3f.1083. 24. Lee, H. S. (2015). Measurement of visitors’ satisfaction with public zoos in Korea using importance-performance analysis. Tourism Management, 47: 251-260. Doi: 10.1016/j.tourman.2014.10.006. 25. Luebke, J. F.; Clayton, S.; Kelly, L. A.; Grajal, A. (2015). Global climate change attitudes and perceptions among south American zoo visitors. Zoo Biology, 34 (4): 385-393. Doi: 10.1002/zoo.21224. 26. Ma, J.; Liao, I.; Kwan-Liu, M.; Frazier, J. (2012). Living Liquid: Design and Evaluation of an Exploratory Visualization Tool for Museum Visitors. IEEE Transactions on Visualization and Computer Graphics, 18 (12): 2799-2808. Doi: 10.1109/TVCG.2012.244. 27. Margulis, S. W.; Hoyos, C. and Anderson, M. (2003). Effect of felid activity on zoo visitor interest. Zoo Biology, 22 (6): 587-599. Doi: 10.1002/zoo.10115. 28. Marino, L.; Lilienfeld, S. O.; Malamud, R.; Nobis, N.; Broglio, R. (2010). Do Zoos and Aquariums Promote Attitude Change in Visitors? A Critical Evaluation of the American Zoo and Aquarium Study. Society & Animals, 18 (2): 126-138. Doi: 10.1163/156853010X491980. 29. Mason, P. (2000) Zoo Tourism: The Need for More Research. Journal of Sustainable Tourism, 8 (4): 333-339. Doi: 10.1080/09669580008667368. 30. McGregor, H. R. and Gribble, P. L. (2015). Changes in visual and sensory-motor resting-state functional connectivity support motor learning by observing. Journal of Neurophysiology, 114 (1): 677-688. Doi: 10.1152/jn.00286.2015. 31. McPhee, M. E.; Foster, J. S.; Sevenich, M.; Saunders, C. D. (1998). Public perceptions of behavioral enrichment: Assumptions gone awry. Zoo Biology, 17 (6): 525-534. Doi: 10.1002/(Sici)1098-2361(1998)17:6<525::Aid-Zoo6>3.0.Co;2-W. 32. Milčec, M.; Filipović, M.; Vitez, G.; Kušan, I.; Hitrec, H.; Pavličić, P.; Maljković, D. (2012). Divlja djeca Maksimira: knjiga o zagrebačkome Zoološkom vrtu. Zagreb: Ustanova Zoološki vrt grada Zagreba. 33. Morgan, J. M. and Hodgkinson, M. (1999) The motivation and social orientation of visitors attending a contemporary zoological park. Environment and Behavior, 31 (2): 227-239. Doi: 10.1177/00139169921972074. 34. Randler, C.; Höllwarth, A. and Schaal, S. (2007). Urban Park Visitors and Their Knowledge of Animal Species. Anthrozoos, 20 (1): 65-75. Doi: 10.2752/089279307780216696. 35. Reade, L. S. and Waran, N. K. (1996). The modern zoo: How do people perceive zoo animals? Applied animal behaviour science, 47 (1-2): 109-118. Doi: 10.1016/0168-1591(95)01014-9. 36. Ryan, R. M. and Deci, E. L. (2000). Intrinsic and Extrinsic Motivations: Classic Definitiions and New Directions. Contemporary Educational Psychology, 25: 5467. Doi: 10.1006/ceps.1999.1020.


M. Knežević, I. Žučko, M. Ljuština: Who is Visiting the Zagreb Zoo...

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

37. Ryan, C. and Saward, J. (2010). The Zoo as Ecotourism Attraction – Visitor Reactions, Perceptions and Management Implications: The Case of Hamilton Zoo, New Zealand. Journal of Sustainable Tourism, 12 (3): 245-266. Doi: 10.1080/09669580408667236. 38. Sakagami, T. and Ohta, M. (2010). The effect of visiting zoos on human health and quality of life. Animal Science Journal, 81 (1): 129-134. Doi: 10.1111/j.17400929.2009.00714.x. 39. Sickler, J. and Fraser, J. (2009). Enjoyment in zoos. Leisure Studies, 28 (3): 313331. Doi: 10.1080/02614360903046649. 40. Thwaites, P. (2014). Maximizing learning from written output. ELT Journal, 68 (2): 135-144. Doi: 10.1093/elt/cct098. 41. Wagner, K.; Chessler, M.; York, P.; Raynor, J. (2009). Development and Implementation of an Evaluation Strategy for Measuring Conservation Outcomes. Zoo Biology, 28 (5): 473-487. Doi: 10.1002/zoo.20270. 42. Wagoner, B. and Jensen, E. (2010). Science learning at the Zoo: evaluating children’s developing understanding of animals and their habitats. Psychology and society, 3 (1): 65-76. 43. Webber, A. D., and Hill, C. M. (2014). Using Participatory Risk Mapping (PRM) to Identify and Understand People’s Perceptions of Crop Loss to Animals in Uganda. Plos One, 9 (7): e102912. Doi: 10.1371/journal.pone.0102912. 44. Yilmaz, S.; Mumcu, S. and Ozbilen, A. (2010). Effects of spatial differences on visitor perceptions at zoo exhibits. Scientific Research and Essays, 5 (16): 23272340. 45. Yüksel, A. (2007.). Tourist shopping habitat: Effects of emotions, shopping value and behvaiors. Tourism Management, 28 (1): 58-69. Doi: 10.1016/j.tourman.2005.07.017. 46. Zagreb Zoo records (2014). Inventory list of species for 2014 by Zoological Information Management System. Zagreb: Zoological Garden of Zagreb.

183


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 169-184

Stručni rad

Martina Knežević Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski studiji, Odjel za psihologiju, Hrvatska e-mail: martina.knezevich@gmail.com Iva Žučko Zoološki vrt grada Zagreba, Hrvatska e-mail: iva@zoo.hr Maša Ljuština Zoološki vrt grada Zagreba, Hrvatska e-mail: mljustenator@gmail.com

Tko su posjetitelji zagrebačkog Zoološkog vrta: karakteristike i motivacija posjetitelja Sažetak

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kako bi mogli privući posjetitelje unatoč sve većoj konkurenciji u industriji zabave i rekreacije, kvaliteta usluga zooloških vrtova mora zadovoljiti zahtjeve i očekivanja suvremenog posjetitelja. Cilj ovog istraživanja bio je ispitati sociodemografske karakteristike posjetitelja Zoološkog vrta grada Zagreba te istražiti njihovu motivaciju i zadovoljstvo ponuđenim uslugama. Za potrebe istraživanja izrađen je upitnik koji je uključivao demografske podatke, učestalost posjeta, osobe u pratnji, prosječnu potrošnju, motivaciju i ocjene usluga i programa. Većina posjetitelja zagrebačkog zoološkog vrta obiteljske su grupe, koje troše više novca na ulaznice nego na poklone i suvenire. Sudionici su naveli djecu i promatranje životinja kao najvažnije motivatore za posjet, dok je edukacija vrlo rijetko na popisu. Osoblje zoološkog vrta kao i postojeći zabavni programi ocjenjeni su vrlo visokim ocjenama, iako su zabavni programi rijetko posjećeni. Ovo je prvo ikad provedeno istraživanje posjetitelja Zoološkog vrta grada Zagreba, u kojem su uz dosad nepoznate informacije o posjetiteljima, ponuđene i mogućnosti za poboljšanje ponude s obzirom na iskazane interese i u skladu s praksom drugih zooloških vrtova. Podaci se mogu iskoristiti za razumijevanje potreba posjetitelja te njihove trenutne percepcije zoološkog vrta, a mogu poslužiti i kao osnova za poboljšanje kvalitete usluga, što će u konačnici povećati broj posjetitelja kao i njihovo zadovoljstvo.

184

Ključne riječi: Zoološki vrt grada Zagreba, istraživanje posjetitelja, motivacija, kvaliteta usluge, dobrobit životinja.


Recenzije i prikazi DOI 10.5673/sip.55.2.5

Fernando Catroga

Istorija, vreme i pamćenje Clio, Beograd, 2011., 334 str.

Catroga u predgovoru za srpsko izdanje knjige piše kako je se može čitati i kao neku vrstu otvorenoga djela „zbog odbrane kraja kraja istorije i zbog prihvatanja postojanja dokle god je ontološko i narativno stanje čoveka. Zato čovek može biti prihvaćen kao istorijsko biće, odnosno kao čvor neprestanog vezivanja iskustva o sebi i o svetu s linijom koja, bezimena kao bezlični san, njegov život skicira kao projekat(e). Jer kako je konačnost njegova sigurna sudbina – smrt je uvek odloženo prevazilaženje horizonta – tako je historija, zametak znaka, materijalni garant i poslednje uporište traganja za smislom postojanja.“ (str. 11). Čovjek je povijesno biće, biće povijesti, ali istovremeno i biće otvoreno budućnosti. Vodeći neprestani dijalog s prošlošću čovjek otkriva svoju anamnetičnu narav, što znači da se povezuje s vlastitom prošlosti gradeći na njoj temelj osobnoga identiteta. Odnos prema prošlosti nije uvijek identičan i ovisi iz koje će perspektive subjekt djelovati, odnosno hoće li biti usmjeren na tematizaciju kolektivnoga ili osobnog pamćenja1 (ili autobiografskog i historijskog, kako piše Catroga). Sjećanja su najčešće subjektivna, osobna, „iako svako ja dobija svest o sebi samo kroz opštenje s drugima, zbog čega evociranje onoga što mu je svojstveno podstiče uslove koji ga socijalizuju“ (str. 18) jer se, 1

Catroga u knjizi ne naznačuje strogu razliku između pamćenja i sjećanja, tako da se oni i u ovome tekstu koriste kao sinonimi.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Knjiga Istorija, vreme i pamćenje portugalskoga autora Fernanda Catroge sintetizira, kako sam autor navodi, rezultate njegovih dugogodišnjih istraživanja na području historiografije i filozofije povijesti. Čitajući knjigu i prolazeći kroz tekst posložen u četiri poglavlja – Poetika odsutnosti, Posrednici i posredovanje, Aktivno čekanje nade i Ono čega još nema – čitatelj može uvidjeti kako u tekstu ne postoji posve sustavan i strogo strukturiran tijek misli koji bi se mogao pratiti od prve do posljednje stranice, što proizlazi upravo iz sintetskoga, gotovo zborničkoga karaktera knjige. Paolo Archer u pogovoru ističe Catroginu veliku zaslugu za razvoj historiografije u Portugalu i zemljama luzitanskoga govornog područja. Ova knjiga predstavlja još jedan prilog toj zadaći.

185


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 185-188

reći će Maurice Halbwachs, čovjek obrazuje unutar kolektivnih/društvenih modela sjećanja. Catroga sjećanje određuje kao „predstavljanje (ili vraćanje prisutnosti) prošlog vremena“ (str. 18). Ako se zanemari sjećanje ili pamćenje, može li se uopće govoriti o historiografiji? Svakako da ne. Međutim historiografija nije ni nekritično nizanje događaja budući da je njezin značaj u tome što čovjeku pomaže razumjeti sadašnjost, ali i promijeniti budućnost.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sjećanje je uvijek selektivno, tako da je čovjekov odnos prema prošlosti obilježen dijalektičkim hodom između sjećanja i zaborava, upamćenoga i zaboravljenog. „Zbog svega toga“, piše Catroga, „mora se prihvatiti da pamćenje i zaborav zahtevaju jedno drugo.“ (str. 26). Čovjekovo sjećanje također nije ni krajnje objektivno jer se rijetko kada radi o pukom (bezinteresnom) prizivanju prošlosti. Češće je prisutnija želja, kako ističe Walter Benjamin, da se tu prošlost transformira, odnosno prilagodi potrebama onoga subjekta koji se sjeća. „Takođe je poznato da pamćenje (pojedinačno i/ili kolektivno) ima tendenciju da ne zapamti zaboravljeno koje stvara, kao i da ne prihvati da je jedna vrsta vrha ledenog brega onoga što je podsvesno ili nesvesto.“ (str. 28). Osim sjećanja shvaćenoga u smislu čiste misaone konstrukcije, ono može biti i materijalizirano u obliku spomenika. Spomenik je vrsta oživljenoga sjećanja koje se dijeli s drugima. Njegovom materijalizacijom društvo teže dolazi u stanje mnemotropizma. Kao i mnogi drugi autori, Catroga smatra da je jedan od velikih problema suvremenih društva mnemotropizam, odnosno nesvjesna sklonost izmjenjivanju pojedinačnoga ili kolektivnog pamćenja. Bez ispravnoga pamćenja pojedinac nema ni adekvatne svijesti o sebi jer „jedino Mnemosina, boginja pamćenja, može povezati ono što smo bili, ono što jesmo i ono što ćemo biti; oni bez sjećanja, ili s potpunom anamnezom […] nikada neće moći da znaju za sebe“ (str. 41).

186

Autor mnogo pažnje posvećuje problemima historiografije. Za razliku od osobnoga pamćenja koje „sakralizira“ sjećanje, historiografija nastoji biti kritička operacija koja će sa sjećanja ukloniti i najmanji oblik tajnovitosti. Pisanje je povijesti, dakle objektivna radnja kojom povjesničari žele bez predrasuda bilježiti povijesnu istinu obavljajući time čin „sahrane“ pamćenja. Historiografija je u tome smislu i bijeg od zapadanja u melankoliju. „Ako je, u izvesnom smislu, grobnica kao mesto sahrane bila prvi ‘spomenik’ ostavljen onima koji dolaze, pisana historija je takođe sredstvo kojim se vodi borba protiv zaborava, a time i protiv propadanja koje označava iter vremena.“ (str. 49). Ostaje, međutim, otvoreno pitanje u kojoj je mjeri historiografija doista borba protiv zaborava jer je i ona selektivna. Nadalje, interpretacija se povijesti uvijek tumači iz konkretnoga „sada“, odnosno iz pozicije a posteriori u koju je upleten sam povjesničar, pa ni tumačenja istih povijesnih događaja ne moraju (i ponekad nisu) identična u različitim vremenskim razdobljima. Koliko je sjećanje uopće objektivno? Može li svjedok uvijek biti objektivan promatrač? U kojoj je mjeri svjedok upoznat s uzrocima i razlozima povijesnih događaja? A u kojoj mjeri pak povjesničar? Sve su to pitanja koja povjesničar ne može zaobići. Ne zaobilazi ih ni Catroga. On smatra kako je nesumnjivo da se naše „sećanje hrani naivnom epistemologijom u kojoj se još lakše meša predstavljanje (koje uvek znači reprezentifikaciju) s realnom prošlošću, odnosno s passeidade, jednom vrstom magičnog efekta u kome reč biću daje ono što ono više nije. I ako se po ovom svojstvu razlikuje od estetske imaginacije, treba podsetiti da se i jedna i druga odnose na ‘odsutni predmet’.“ Odmah dodaje:


Recenzije i prikazi

Historiografija kao umijeće, odnosno historiografija kao znanstvena disciplina humanističke provenijencije kroz povijest je doživjela brojne promjene. Osobito je važnu promjenu donijela tzv. nova historiografija koju su širili autori okupljeni oko francuskoga časopisa Analles na čelu s Marcom Blochom i Lucienom Febvreom. Osnovna je pozicija „škole Anala“ bila utemeljena na pobuni protiv Rankeova pozitivističkoga modela iz devetnaestoga stoljeća i događajne povijesti (l’histoire événementielle). Uspostavlja se, nadalje, interdisciplinaran pristup te se širi opseg historiografskoga zanimanja, što se vidi iz podnaslova časopisa Analles koji glasi Économie, Société, Civilisation. Time dolazi do promjene fokusa, ali i revizije ranije uspostavljenoga kanona. S Carlom Ginzburgom i Giovannijem Levijem javlja se u talijanskoj historiografiji model tzv. mikrohistorije, što je bio najkonkretniji pokušaj da se „istoriografsko pripovedanje naseli konkretnim ljudima“ (str. 119). Izmijenjeni je temelj historiografije sada umanjio važnost filozofije u istraživanju, što Catroga ipak smatra problematičnim budući da se odbacivanjem filozofskoga stava „istraživanje prošlosti zasniva samo na fetišu dokumenata i fetišu metode, i kao da su njeni zaključci mimesis (oponašanje) stvarnosti ili puka racionalizacija zdravog razuma“ (str. 123). Iako se može reći da je historiografija osuđena na dokumente, ona ne postoji dok se dokumenti i ostala arhivska građa ne istraže i dok ih se kritički ne obradi, što u najmanju ruku pretpostavlja vrlo savjestan epistemološki pristup. S druge se pak strane može čitati i Nietzscheov zahtjev za „živom povijesti“, onom koja je sposobna (ali i obvezna) voditi dijalog između onoga što se zbilo i sadašnjosti: „Svakako mi trebamo historiju, no trebamo je drugačije no što je treba razmaženi dokoličar u vrtu znanja […]. To znači da je trebamo za život i djelo, a ne za lagodno odvraćanje od života i djela, ili čak za uljepšavanje sebičnog života, te kukavičkog i lošeg djela. Historiji želimo služiti dok ona služi životu.“ (Nietzsche, 2004.:5). Catroga u knjizi opsežan prostor daje i pitanju vremena zadržavajući se pri tome na zapadnjačkome, točnije linearnom modelu. U linearni je koncept vremena, koji je

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

„Međutim, ako estetska imaginacija može da ima, ili nema referencu, čin sećanja se (kao i istorijsko istraživanje) ne odriče prizivanja principa stvarnosti. To zahteva da njegove retrospektive, i pored toga što se poklapaju s prošlim (prethodnim) vremenom, polažu pravo na verovatnost, s ciljem da garantuju tačnost onoga što se priča, iako mu je jedino jemstvo, zbog nedostatka svedoka, zakletva samog prizivača prošlosti […]“ (str. 52). No u kojoj mjeri vjerodostojnost te zakletve može biti narušena ideološkom pozicijom samoga kazivača-povjesničara? Nije li povijest većim dijelom konstrukt čovjekovih predodžbi o prošlim događajima nego samih sjećanja i dokumenata: „Prije osam godina znamenita novinarka i urednica Die Zeita, Marion Gräfin Dönhoff, pisala je o tome kako činjenice nemaju nikakvu ulogu u povijesti; odlučujuće su predodžbe koje ljudi o njima imaju.“ (Horvat Pintarić, 2009.:13). Historiografija ne staje na nizanju događaja i suhom bilježenju činjenica. Uvijek se radi o probiranju iz mnoštva materijala, suđenju o izabranome materijalu i slično. Catroga stoga vješto historiografiju određuje kao umijeće, ars memoriae: „Istoriografija je, sa svojim izborima i zaboravima, takođe stvorila (i stvara) ‘fabrikat’ pamćenja i, kroz svoju narativnu prirodu i svoje suučesništvo, direktno ili indirektno, sa obrazovnim sistemom, doprinela da se izbrišu ili omalovaže prethodna pamćenja, kao i da se ponovno uspostave, socijalizuju i duhovno preuzmu nova pamćenja.“ (str. 60 – 61).

187


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 185-188

posve u duhu judeokršćanske tradicije, implicitno uključena svrhovitost povijesnoga kretanja prema krajnjoj točki simboliziranoj u eshatonu kao svojevrsnom kraju povijesti. No, kako piše Catroga, „da bi historija išla ka konačnom cilju (Endzweck), taj cilj nikad nije zamišljen kao ontološki kraj, pojam koji je zaslužio Kantovu ironiju u eseju Das Ende aller Dinge (Kraj svih stvari, 1795), jer bi to sprečilo transcendentalizam, ili bolje rečeno, pretpostavku same etičnosti ljudskog života“ (str. 190 – 191). Autor ne nudi rješenje te problematike, što u ovome slučaju nije ni nužno, ali na samome kraju knjige iznosi tezu da je proklamirani kraj povijesti, kakav se u različitim oblicima može naći kod Hegela, Alexandera Kojèvea ili Francisa Fukuyame, završio te da je došao „kraj kraja istorije“ (str. 281). Catroga do takvoga zaključka dolazi primjenjujući na historiografiju također model linearnoga i pravocrtnog kretanja vremena, koje unutar povijesnih znanosti jest dominantno. Zapadnjački pristup povijesti, a identično je i na području historiografije, počiva na modelu linearnoga vremena sa sviješću o konačnoj svrsi povijesti: „istorija je postavljena na scenu u skladu s dramaturgijom u kojoj je tragedija postavljena u službi srećnog završetka. Može se čak i podržati da njen zaplet simbolizuje Hristovu strast, koja se neprestano nastavlja, do konačne predaje.“ (str. 271). Knjiga Istorija, vreme i pamćenje otvara brojne teme te Fernando Catroga u njoj na gotovo tristotinjak stranica raspravlja o nekim od osnovnih problema povijesti i povijesnih znanosti. U kritičkome dijalogu s brojnim citiranim autorima daje širok pregled različitih mišljenja o određenim tematskim okvirima obrađenima unutar knjige, što čitatelju ponekad otežava uočiti autorov stav koji je najjasnije formuliran u proglašenju kraja kraja povijesti. Ovaj Catrogin tekst, međutim, nudi obilje materijala za ozbiljnije promišljanje povijesti i historiografije, što ga čini važnom karikom u pokušaju kritičkoga promišljanja povijesnih znanosti kao i onih znanosti koje su s njima povezane.

Literatura:

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1. 2. 3.

188

Catroga, F. (2011). Istorija, vreme i pamćenje. Beograd: Clio. Horvat Pintarić, V. (2009). Tradicija i moderna. Zagreb: Gliptoteka HAZU. Nietzsche F. (2004). O koristi i štetnosti historije za život. Zagreb: Matica hrvatska

Igor Loinjak Josipovac


Recenzije i prikazi DOI 10.5673/sip.55.2.6

Boris Jokić

Science and Religion in Croatian Elementary Education: Pupils’ Attitudes and Perspectives Zagreb: Institut za društvena istraživanja, 362 str.

U uvodu autor ističe kako učenici u hrvatskom obrazovnom sustavu u okviru znanstvenih i religijskih predmeta nerijetko dobivaju različite informacije o istim pitanjima. Smatra opravdanim postaviti pitanje kako učenici to doživljavaju, s obzirom na međusobnu neovisnost i nizak stupanj dijaloga među tim područjima. Ujedno izražava svijest o važnosti filozofskog promišljanja te interdisciplinarnog pristupa problemu s filozofske, obrazovne te individualne razine, na čemu temelji svoj konceptualni okvir istraživanja. Opisuje i dualne težnje prisutne u hrvatskom obrazovnom sustavu: s jedne strane, inzistira se na razvoju znanstvenog mišljenja i istraživačkog duha učenika, dok je, s druge strane, 86% hrvatskih građana katoličke vjeroispovijesti te većina učenika pohađa izborni predmet vjeronauk. Prema tome, htio je istražiti perspektive učenika o tim dvama područjima jer su u okviru hrvatskog obrazovnog sustava do tada bile vrlo rijetko istraživane, a mogu dati vrijedan uvid u aktualnu obrazovnu politiku i kurikulumski sadržaj. Ističe kako su stavovi prema određenim

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Boris Jokić, znanstveni suradnik Centra za istraživanje i razvoj obrazovanja pri Institutu za društvena istraživanja objavio je krajem 2013. godine, u njihovu izdanju, svoju neznatno revidiranu doktorsku disertaciju iz 2008. godine, nastalu na Sveučilištu u Cambridgeu. U knjizi je prikazano istraživanje učeničkih stavova i iskustava u dvama (naizgled) suprotstavljenim domenama – znanosti i religiji, i to na trima razinama: na prvoj razini prikazana je priroda stavova te faktori koji utječu na njihovo oblikovanje; na drugoj su razini prikazane učeničke konceptualizacije, razumijevanje i stavovi o općenitim konceptima znanosti i religije te na posljednjoj, trećoj razini prikazani su stavovi učenika o koegzistenciji znanosti i religije u obrazovanju. Knjiga je napisana na engleskom jeziku te ima 362 stranice. Podijeljena je u osam velikih poglavlja: Uvod, Hrvatski društveni i obrazovni kontekst, Pregled literature, Metodologija, Stavovi prema školskim predmetima, Učeničke konceptualizacije i stavovi prema znanosti i religiji, Perspektive koegzistencije religijskih i znanstvenih objašnjenja postanka života te Zaključak.

189


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 189-193

predmetima važni jer mogu utjecati na sadašnje živote učenika i njihov budući izbor zanimanja.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U drugom poglavlju, nakon opisa strukture i prisutnih reformi u hrvatskom obrazovnom sustavu (kao što je HNOS) te njegovih nedostataka, autor daje prikaz obrazovanja u znanstvenom području kroz predmete kao što su priroda i društvo, priroda, biologija, kemija i fizika. Ističe njihovu usmjerenost na razvijanje znanstvenog mišljenja, stjecanje znanja i razumijevanje procesa znanstvenog istraživanja te praktičnu primjenu stečenog znanja. Nadalje opisuje religiju u hrvatskom društvenom i obrazovnom kontekstu, pri čemu polazi od različitih pristupa definiranju religijskog obrazovanja, a potom kroz hrvatski povijesni, društveni i politički kontekst prikazuje veze Crkve i države koje su utjecale na religijsko obrazovanje. Navodi kako se religijsko obrazovanje u Hrvatskoj definira kao eksplicitno ili konfesionalno te podsjeća na relativnu izbornost predmeta vjeronauka tijekom osnovnoškolskog obrazovanja, odnosno ističe kako je 2006. godine 87,7% učenika polazilo taj predmet. Opisuje i dva temeljna dokumenta koja predstavljaju pravni okvir religijskog obrazovanja u Hrvatskoj: Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji u području odgoja i kulture iz 1996. godine te Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama.

190

U trećem poglavlju, Pregledu literature, autor daje prikaz teorijske i empirijske literature relevantne za temu istraživanja. Pri tome pojašnjava kompleksnu povezanost znanosti, religije i psihologije s filozofskog, socijalnog, obrazovnog te individualnog aspekta. Navodi kako problem nastaje pri pojavi kontradiktornih informacija koje učenici trebaju naučiti u okviru zasebnih predmeta te kako nitko s učenicima o tom problemu ne raspravlja, na primjer kod poučavanja o evoluciji i stvaranju svijeta. Nadalje raspravlja o samom konceptu stavova i važnosti njihovih proučavanja, ističući kako oni o znanosti utječu na učenikovo viđenje znanstvenog obrazovanja općenito te na odabir budućeg zanimanja u znanosti. Jednako tako, stavovi o religijskom obrazovanju utječu na svakodnevnu školsku praksu te prihvaćanje svjetonazora predstavljenog kroz kurikulum. Dosadašnja malobrojna istraživanja pokazala su kako hrvatski učenici imaju pozitivnije stavove prema religijskom obrazovanju nego, primjerice, britanski učenici te kako religijski diskurs može negativno utjecati na učenikovo razumijevanje znanosti, no isto vrijedi i obrnuto. Iz tog razloga autor ističe presudnu ulogu nastavnika, koji treba pomiriti te razlike i njima uspješno upravljati. No važno je detaljno upoznati problem iz perspektive učenika. Na kraju poglavlja autor ističe sveobuhvatno istraživačko pitanje o prirodi učeničkih stavova te njihovih iskustava u dvama suprotstavljenim intelektualnim domenama – znanosti i religiji općenito te u hrvatskom obrazovnom sustavu. Uz to, htio je doznati i koliko njihovi stavovi i konceptualizacije korespondiraju s ciljevima određenog predmetnog kurikuluma te kako učenici konceptualiziraju i razumiju pitanje postanka života u okviru istovremenog poučavanja o stvaranju svijeta i evolucijskoj teoriji, ali i način na koji se učenici priklanjaju određenom poučavanju. U četvrtom poglavlju autor detaljno opisuje kompleksnu metodologiju istraživanja. Koristio je kvalitativnu i kvantitativnu metodologiju (polustrukturirane intervjue s učenicima i nastavnicima, analizu osobnih dnevnika učenika, analizu dokumen-


Recenzije i prikazi

U petom poglavlju autor prikazuje rezultate istraživanja. Najprije daje kratku usporedbu podataka iz vrlo sličnog istraživanja iz 2003. godine i svojih podataka iz 2006. godine kako bi se uočile potencijalne promjene, a zatim detaljnije prikazuje i raspravlja o stavovima i iskustvima učenika osmih razreda prema biologiji, kemiji, fizici te vjeronauku. Ističe kako evaluacije učenika značajno variraju s obzirom na dob, spol i uspjeh. Primjerice, stavovi učenika prema biologiji većinom su pozitivni te sam predmet smatraju interesantnim i razumljivim te relativno izazovnim. Što se tiče stavova o fizici, učenici predmet većinom smatraju teškim, manje razumljivim i interesantnim. Slično tomu, stavovi su učenika o kemiji negativni, a razlog tomu leži u apstraktnom sadržaju predmeta, njegovoj povezanosti s matematikom te vrlo maloj važnosti za svakodnevni život učenika. Nadalje, učenici osmih razreda smatraju kako je vjeronauk pak vrlo lagan i razumljiv predmet, osrednje interesantan i koristan za sadašnja iskustva i budućnost učenika. Autor upozorava kako ti rezultati značajno variraju i s obzirom na znanstvenu/religijsku usmjerenost učenika. Usporedbom stavova učenika šestih razreda o vjeronauku i prirodi pokazuje kako su oni većinom pozitivni, no rezultati su ipak kontrastni prema usporedbi s onima o biologiji i vjeronauku među starijim učenicima. Mlađi učenici pak imaju pozitivnije stavove o vjeronauku no stariji učenici. Autor ističe i zanimljiv podatak kako učenici fiziku smatraju zanimljivim i važnim predmetom, ali i vrlo teškim i prije nego što su je pohađali. Slični su i početni stavovi prema kemiji, no, za razliku od fizike, početni se optimizam i interes učenika u višim razredima drastično smanjuje, što autor smatra vrlo indikativnim za obrazovnu praksu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

tacije, promatranje nastavnog procesa te anketiranje učenika), odnosno pristup mixed-method jer istraživanja s djecom zahtijevaju fleksibilnost istraživača i pluralizam istraživačkih metoda kako bi se upotrijebile one koje će biti najprimjerenije u prikupljanju odgovora. Podaci su prikupljani između ožujka i prosinca 2006. godine, slijeđenjem istih učenika iz jedne školske godine u drugu (5. u 6. razred i 7. u 8. razred). U istraživanju je sudjelovalo i pet nastavnika iz iste škole (iz predmeta biologije, kemije, fizike te dvoje nastavnika vjeronauka), koji su trebali odabrati 30 učenika za intervjuiranje. Autor ističe kako nastavnici najbolje znaju kakve su preferencije i interesi učenika u njihovim područjima, a to je u isto vrijeme pridonijelo i njihovom osjećaju uključenosti, što je pomoglo ostvarivanju procesa istraživanja u školi. Osim intervjuiranja, promatrana su i dva nastavna sata biologije i vjeronauka kod istih nastavnika, što je autoru pomoglo u razumijevanju svakodnevne razredne prakse u toj školi. U kvantitativnom dijelu istraživanja (anketiranju) sudjelovalo je 216 učenika šestih razreda i 203 učenika osmih razreda koji su pohađali nastavu vjeronauka. Prilikom uzorkovanja u obzir je uzet spol sudionika te njihov školski uspjeh. Autor nadalje detaljno opisuje proces konstruiranja upitnika te njegovu strukturu (koju čini dio o stavovima učenika prema školskim predmetima, općenitom sadržaju predmeta i predmetnim nastavnicima; dio o stavovima o znanosti; dio o stavovima o religiji te preostali dio upitnika o spolu, školskom uspjehu (u znanstvenim predmetima i vjeronauku), participaciji u crkvenim/znanstvenim aktivnostima itd.). Upitnikom se utvrđivao interes za predmete, razumljivost predmeta, težina predmeta, njihova korist za sadašnji život te važnost za budućnost učenika. Dobiveni podaci kvalitativno su i kvantitativno analizirani. Autor ističe kako su se tijekom cijelog istraživanja poštivale upute o istraživanjima u obrazovanju koje je donijelo Britansko udruženje istraživača u obrazovanju (British Educational Research Association).

191


Sociologija i prostor, 54 (2016) 205 (2): 189-193

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U šestom poglavlju autor daje prikaz učeničkih konceptualizacija, razumijevanja i stavova o znanosti i religiji. Stavovi o znanosti analizirani su u okviru triju elementa: koristi znanosti, negativnih aspekata znanosti te scijentizma. Rezultati su pokazali kako i mlađi i stariji učenici znanost vide kao holistički koncept, no stariji su učenici više u stanju elaborirati i konkretizirati svoje konceptualizacije. Mlađi učenici znanost smatraju korisnijom, dok je stariji učenici smatraju promjenjivom i razvijajućom. Autor dobivene rezultate promatra kroz ideal obrazovne prakse i stvarnu praksu u znanstvenim predmetima u hrvatskom obrazovnom sustavu. Daje se i prikaz učeničkih iskustava vezanih uz religiju kroz osjećaj pripadnosti katoličkoj vjeroispovijesti, njihova vjerovanja u tomu kontekstu te kroz stavove o kršćanstvu. Dok se mlađi učenici više identificiraju sa svojom vjeroispovijesti, te u isto vrijeme pokazuju nižu razinu tolerancije i interesa za učenjem o drugim, stariji učenici pokazuju veći interes za druge vjeroispovijesti, a manje su intrinzično povezani s vlastitom religijom. Što se tiče vjerovanja i stavova o samom kršćanstvu, autor iznosi kako oboje opada i postaje negativnije s njihovom dobi, odnosno sa sazrijevanjem i kognitivnim razvojem. Stariji su učenici također skloniji dubljem propitivanju vlastitih vjerovanja te religijskog poučavanja. Autor nadalje razmatra odnos znanosti i religije iz perspektive starijih učenika i nastavnika, i to u okviru tema koje se pojavljuju u kurikulumima predmeta iz obaju područja – postanka života i ljudske seksualnosti. Pažnju posebice usmjerava na problem postanka života, o kojemu raspravlja u sedmom poglavlju.

192

U spomenutom sedmom poglavlju autor konkretnije i detaljnije opisuje problem koegzistencije suprotstavljenih objašnjenja postanka života, posebice u predmetima vjeronauku i biologiji. Kako bi ta slika bila još jasnija, daje prikaz njihovih planova i programa na spomenutu temu, koji sadrže ključne koncepte, preporuke pedagoškog pristupa temi, kao i očekivane ishode učenja za svaki nastavni sat. Iz tog je prikaza jasna razlika: dok je poučavanje o evoluciji u okviru osnovnoškolske znanosti induktivno, pristup poučavanju pričom o postanku u okviru vjeronauka mogao bi se opisati kao deduktivan. Među dvama pojašnjenjima interakcija je na vrlo niskoj razini. Rezultati su pokazali kako se dominantnost te razumijevanje biblijskog tumačenja smanjuje s porastom dobi učenika. Pri tome je doslovno razumijevanje zamijenjeno simboličkim promišljanjem biblijskog teksta, ali ponekad čak i potpunim negiranjem natprirodnog autoriteta nad materijalnim. Općenito gledajući, svi učenici koji iskazuju visoke razine religioznosti, koji su zadovoljni čestoćom odlazaka u crkvu te čiji roditelji često idu u crkvu iskazivali su više razine biblijskog razumijevanja, Boga su držali odgovornim za postanak života i vjerovali kako Bibliju treba shvaćati doslovno. Učenici suprotnog profila više su iskazivali stavove u korist znanosti. Situacija se mijenja s obzirom na dob učenika, odnosno rezultati su pokazali kako su stavovi mlađih učenika, iako su svjesni objašnjenja postanka života s obaju aspekata, usmjereniji na kreativističko viđenje. Suprotno tomu, stavovi su starijih učenika gotovo isključivo usmjereni na evolucijsko viđenje. U osmom poglavlju, Zaključku, nakon kraćeg ponovnog raspravljanja o učeničkim perspektivama o znanosti i religiji te njihovoj interakciji u osnovnoškolskom kontekstu, autor ističe kako trenutna situacija sa suprotstavljenim domenama u hrvatskom obrazovnom sustavu ne koristi ni društvu ni učenicima te su, više nego išta, potrebne promjene ukoliko želimo društveni napredak u svim životnim područjima.


Recenzije i prikazi

Zaključno, knjiga Science and Religion in Croatian Elementary Education: Pupils’ Attitudes and Perspectives na konzistentan način predstavlja (suprotstavljena) područja znanosti i religije u hrvatskom obrazovnom sustavu iz perspektive učenika, analizirajući ih na više različitih razina, ali i u međusobnoj interakciji. Autor je time opisao aktualnu obrazovnu praksu te upozorio na njezine potencijalne probleme i nedostatke. Upravo zbog aktualnosti i relevantnosti teme, njenog teorijskog utemeljenja i opisa trenutnog stanja znanstvenog i religijskog obrazovanja u hrvatskom obrazovnom sustavu, knjiga je namijenjena svima koji djeluju u navedenim predmetnim područjima, ostalima izravno ili neizravno uključenima u odgojno-obrazovni proces te teoretičarima i kurikulumskim reformatorima koji mogu pridonijeti njihovu unapređenju.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sanja Simel, asistentica Odsjek za pedagogiju Filozofski fakultet u Osijeku

193


UPUTE SURADNICIMA SOCIOLOGIJA I PROSTOR – četveromjesečnik za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje samo znanstvene radove iz sociologije prostora (urbane i ruralne sociologije) i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor (urbanizma, arhitekture, socijalne geografije, urbane ekonomije, urbane antropologije, socijalne ekologije, demografije i dr.). Primaju se samo neobjavljeni radovi, a u časopisu se objavljuju na hrvatskom i engleskom jeziku. Svi radovi prolaze kroz anonimni recenzentski postupak (s obavezno dvije recenzije - double-blind review, iznimno tri). Članci – uključujući bilješke, literaturu, tablice, grafičke prikaze i sažetak, ne smiju prelaziti 27 kartica teksta (1.800 znakova s bjelinama jedna je kartica teksta). Članku se prilažu sažeci na hrvatskom i engleskom jeziku, opsega do 250 riječi, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (do 8 riječi), odnosno ključnih pojmova kojima se u rukopisu označavaju spominjani teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Recenzije i prikazi nisu strogo prostorno profilirani te ne smiju prelaziti 8 kartica teksta. Knjige i časopisi koji se prikazuju ne smiju biti stariji od tri godine. U prikazu se, osim imena i prezimena autora čije se djelo prikazuje te naslova djela, navodi naziv izdavača, mjesto izdavanja, godina izdavanja i broj stranica. Na kraju samoga prikaza autor prikaza stavlja svoj potpis punim imenom i prezimenom. Radovi se šalju u Word formatu elektronskom poštom na adresu / e-mail: svircic@idi.hr i sip@idi.hr. Na prvoj stranici rada navodi se ime i prezime autora, naziv i adresa ustanove u kojoj je autor zaposlen, e-mail adresa i naslov rada. Numeracija stranica označava se u donjem desnom kutu na svakoj stranici (uključujući i stranice s bibliografijom). Bilješke (fusnote) dolaze na podnožju stranice gdje se nalazi brojčana oznaka fusnote. Svaka tablica i slika moraju biti numerirane i imati naslov ili ukoliko su uzete iz drugog izvora onda taj izvor mora biti naveden. Tablice moraju biti crno-bijele i izrađene u programima MS Officea standardiziranom tabulacijom. Izbjegava se pisanje u kurzivu osim ukoliko želite određeni pojam naglasiti u kontrastu prema ostalim pojmovima u tekstu. Pojedinačne riječi ili fraze koje se koriste iz stranih jezika – ukoliko nisu citati – pišu se u kurzivu. Naslovi filmova, glazbenih djela ili likovnih djela navode se kurzivom (Let iznad kukavičjeg gnijezda, Trubadur, Da Vincijeva Mona Lisa). Datumi se navode u sljedećoj formi: 7. prosinca 1981. Brojevi kojima započinje rečenica i aproksimativni brojevi izražavaju se riječima – tisuću, milijun, stotina i sl. Brojevi od 10,000 prema više koriste interpunkcijsku oznaku zareza npr.: 105,278. Ukoliko ima više od 6 znamenaka, koristi se isto oznaka zareza i to odvajajući po tri znamenke brojeći s desne strane broja npr. 8,753,875,000. Citirati se može izravno – koristeći navodnike, i neizravno – prepričavanjem. Citat koji se izravno prenosi iz teksta drugog autora stavlja se u navodne znakove. Ako se izravno citira veći dio teksta, a jedan se dio želi ispustiti, ispušteni dio označava se znakom […]. Radovi u bibliografskom popisu navode se abecednim redom. Ukoliko se navodi više radova istog autora, koji imaju istu godinu izdanja, treba ih razlikovati slovima (a, b, c itd.) iza godine izdanja.


INSTRUCTIONS TO AUTHORS SOCIOLOGY AND SPACE is a quarterly journal for spatial and socio-cultural development studies. It publishes only scientific papers dealing with the sociology of space (both urban and rural) and related disciplines (urbanism, architecture, social geography, demography, urban economics, urban anthroplogy, social ecology, etc.). Submitted articles receive two (occasionally three) double-blind peer reviews, cannot be previously published and are in the Croatian and English language. Articles (including footnotes, bibliography, charts and tables, abstract) may be up to 27 cards of text in length (one card of text consists of 1,800 characters with spaces). Each article is preceded by an abstract in Croatian and English, up to 250 words in length, followed by keywords (maximum number of words is 8) which reveal the theoretical approaches, methodology, empirical results or the line of reasoning in the manuscript. Reviews are not strictly limited to space issues and cannot have more than 8 cards of text. Reviewed books and journals have to be published within the last three years. Each review states the name of the author and the title of the reviewed work, the publisher, the place and date of publication and the number of pages. Each review is signed by the reviewer’s full name. All papers are submitted electronically in Word format to the following e-mail address: svircic@idi.hr i sip@idi.hr. The first page of the paper contains the author’s full name, e-mail address, the place of employment (name and address), the paper title. Pages are numbered at the bottom right hand corner (bibliography pages included). Footnotes are numbered and placed at the bottom of the page. Each table and figure is numbered and clearly captioned, their source mentioned. Tables are black and white in standard MS Office programmes. Italic type is to be avoided unless it is used for terms which are in contrast with the rest of the text. Words and phrases from foreign languages (unless they are quotes) are written in italic type. Movie titles, art and music works are also written in italic (One Flew Over the Cuckoo’s Nest, the Troubadour, da Vinci’s Mona Lisa). Dates are written as follows: 7th December 1981. Numbers which are at the beginning of a sentence and approximate numbers are written as follows: a hundred, a thousand, a million. Numbers over 10,000 are written using commas, e.g. 105,278; 8,753,875,000. For direct quotes, quotation marks are used. A direct quote from another author’s text is put in quotation marks. If a part of the quoted text is omitted, this is marked as follows: […]. Works in the bibliography are listed in alphabetical order. If several works of one author are listed and the year of release is the same, letters a, b, c etc. are put after the year of publication. Primjeri/Examples: Knjiga - jedan autor u tekstu

(Kuvačić, 2004.)

Kuvačić (2004.)

(Kuvačić, 2004.:235)

bibliografski popis

Kuvačić, I. (2004). Uvod u sociologiju. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.


Knjiga - dva autora u tekstu

(Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.) Tomić-Koludrović i Leburić (2002.) (Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.:169)

bibliografski popis

Tomić-Koludrović, I. i Leburić, A. (2002). Sociologija životnog stila. Zagreb: Jesenski i Turk.

Knjiga - tri autora u tekstu

(Ilišin, Marinović Bobinac i Radin, 2001.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Ilišin i sur., 2001.) Ilišin i sur. (2001.) (Ilišin i sur., 2001.:93)

bibliografski popis

Ilišin, V., Marinović Bobinac, A. i Radin, F. (2001). Djeca i mediji. Zagreb: IDIZ.

Knjiga - više od tri autora u tekstu

(Sekulić i sur., 2004)

Sekulić i sur. (2004.)

Sekulić i sur., 2004.:105)

bibliografski popis

Sekulić, D.; Šporer Ž.; Hodson R.; Massey, G.; Županov, J. (2004). Sukob i tolerancija: O društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracije. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo.

Članak u časopisu - jedan autor u tekstu

(Marinović Jerolimov, 2005.) (Marinović Jerolimov, 2005.:317)

Marinović Jerolimov (2005.)

bibliografski popis

Marinović Jerolimov, D. (2005). Tradicionalna religioznost u Hrvatskoj 2004.: između kolektivnog i individualnog. Sociologija sela, 168 (2):303-338.

Članak u časopisu - dva autora u tekstu

(Perasović i Bartoluci, 2007.) (Perasović i Bartoluci, 2007.:108)

Perasović i Bartoluci (2007.)

bibliografski popis

Perasović, B. i Bartoluci, S. (2007). Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu. Sociologija i prostor, 175 (1):105-120.

Članak u časopisu - tri autora u tekstu

(Štulhofer, Jureša i Mamula, 2000.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Štulhofer i sur., 2000.) Štulhofer i sur. (2000.) (Štulhofer i sur., 2000.:869)

bibliografski popis

Štulhofer, A.; Jureša, V. i Mamula, M. (2000). Problematični užici: rizično seksualno ponašanje u kasnoj adolescenciji. Društvena istraživanja, 50 (6):867-896.

Članak u časopisu - više od tri autora u tekstu

(Balenović i sur., 2000.)

Balenović i sur. (2000.) (Balenović i sur., 2000.:813)

bibliografski popis

Balenović, T.; Hromatko, I.; Markovina, J.; Perica, V.; Paratušić, A.; Poljanić, S. (2000). Studentska percepcija seksualnog uznemiravanja. Društvena istraživanja, 50 (6):811-828.


Zbornik u tekstu

(Grubišić i Zrinščak, 1999.) (Grubišić i Zrinščak, 1999.:143)

Grubišić i Zrinščak (1999.)

bibliografski popis

Grubišić, I. i Zrinščak, S. (Ur.) (1999). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar.

Članak u zborniku u tekstu

(Jukić, 1999.)

Jukić (1999.)

(Jukić, 1999.:60)

bibliografski popis

Jukić, J. (1999). Religijske integracije i uloga pomirenja, u: Grubišić Ivan i Zrinščak Siniša (Ur.). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih zna- nosti Ivo Pilar.

Članak u novinama u tekstu

(Dumenil i Bidet, 2007.) (Dumenil i Bidet, 2007.:24)

Dumenil i Bidet (2007.)

bibliografski popis

Dumenil, G. i Bidet, J. (2007). Jedan drugi marksizam za jedan drugi svijet. Le Mond diplomatique, listopad 2007.

Institucionalne publikacije u tekstu

(Državni zavod za statistiku [DZS], 2006.) – prvi put navesti puni naslov institucije (DZS, 2005.) DZS (2006.) (DZS, 2006.:987) – u sljedećim navođenjima koristiti akronim

bibliografski popis

Državni zavod za statistiku (2006). Statistički ljetopis 2006. Zagreb: Državni zavod za statistiku.

Radovi s interneta u tekstu

(Cedermann, 2007.) Cedermann (2007.) (Cedermann, 2007.:86)

bibliografski popis

Cedermann, L-E. (2007). Computational Models of Social Forms: Advancing Generative Process Theory. American Juornal of Sociology, 110 (4). Pregledano 29. studenog 2007. (http://www.journals.uchicago.edu/AJS/journal/con- tents/v110n4. html?erFrom=-1669774549191795122Guest).

Zakoni i pravilnici u tekstu

(Zakon o zaštiti okoliša [ZOZO], NN 110/07) – prvo navođenje (ZOZO, NN 110/07) – sljedeća navođenja

bibliografski popis

Zakon o zaštiti okoliša, Narodne novine 110 od 2007.

Molimo suradnike časopisa da se pridržavaju ovih pravila i da poštuju i slijede norme hrvatskoga standardnog jezika. Uredništvo časopisa ima slobodu ne prihvaćati tekstove autora ukoliko se ne pridržavaju ovih naputaka. Za sva ostala pitanja autori se mogu javiti uredništvu koje će u najkraćem mogućem roku pronaći rješenje. Uredništvo


Profile for Institute for Social Research in Zagreb

Sociologija i prostor / Sociology and Space - Vol.54 No.2 (205)  

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja / Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Sociologija i prostor / Sociology and Space - Vol.54 No.2 (205)  

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja / Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Profile for idiz
Advertisement