Page 1

Željka Tonković: Trgovački centri i promjene u gradskoj jezgri: slučaj Zadra

Azizan Marzuki: Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process

Tatjana Vujović: Utjecaj migracija na objektivne uvjete života obitelji

UDK 316.334:316.4 ISSN 1846-5226

maloljetnih delinkvenata

Dario Malnar, Vedran Matošić: Sigurnost okoliša - između aktivizma i

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

sekuritizacije

U ovom broju pišu:

Željka Tonković, Azizan Marzuki, Tatjana Vujović, Dario Malnar, Vedran Matošić

Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 1–93

Sociologija i prostor, godina 53., broj 201 (1), str. 1–93, Zagreb, siječanj–travanj 2015.

201 (1)


Sociologija i prostor – Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Sociology and Space – Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Učestalost izlaženja (godišnje: 3) – Frequency (annually: 3) Izdavač – Publisher Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 11/II, P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska – Croatia Tel. (++385 01) 4810-264, 4922925, 4922-926; Fax (++385 01) 4810-263; E-mail: idiz@idi.hr

Glavna i odgovorna urednica – Editor-in-chief Anđelina Svirčić Gotovac

Izvršna urednica – Managing Editor

Nenad Starc (Zagreb, Hrvatska) Đurđica Žutinić (Zagreb, Hrvatska) Milica Bajić Brković (Beograd, Srbija) Marjan Hočevar (Ljubljana, Slovenija) Andrew Kirby (Arizona, SAD)

Savjet časopisa – Journal Council Ivan Cifrić (Zagreb), Ognjen Čaldarović (Zagreb), Sven Hemlin (Göteborg), Vlasta Ilišin (Zagreb), Denis Janz (New Orleans), Vjeran Katunarić (Zagreb), Gottfried Künzlen (München), Ivan Kuvačić (Zagreb), Maria de Nazare Oliveira Roca (Lisabon),

Ana Maskalan

Tajnik – Secretary Stjepan Tribuson

Uredništvo – Editorial Board Saša Božić (Zadar, Hrvatska) Damir Demonja (Zagreb, Hrvatska) Tihomir Jukić (Zagreb, Hrvatska) Aleksandar Lukić (Zagreb, Hrvatska) Saša Poljanec Borić (Zagreb, Hrvatska)

Pretplate i uplatu slati na adresu: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., 10000 Zagreb, Hrvatska, OIB: 11986338639. Žiro račun kod Zagrebačke banke, Zagreb, broj 2360000-1101349645 s naznakom: za časopis “Sociologija i prostor”.

Information for Subscribers Annual subscription for Croatia is: 180 HRK for individuals, 250 HRK for institutions and firms (the price of one copy is 80 HRK).

Ksenija Petovar (Beograd), Katarina Prpić (Zagreb), Inga Tomić Koludrović (Zadar), Mirjana Ule (Ljubljana)

Jelena Zlatar

Urednica za prikaze – Book Review Editor

Godišnja pretplata za inozemstvo 25 €, ustanove i tvrtke 35 € (cijena jednog primjerka 12 €). Naknada za zračni prijevoz posebno se naplaćuje.

Izdavanje časopisa novčano podupiru Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i izdavač. Sociologija i prostor (Sociology and Space) is published by the financial support of the Ministry of science, education and sport of the Republic of Croatia, with the assistance of the publisher (Institute for Social Research in Zagreb).

Obavijesti pretplatnicima Godišnja pretplata za Hrvatsku za pojedince iznosi 180 kn, a za ustanove i tvrtke 250 kn (cijena jednog primjerka 80 kn).

Annual subscription in other countries: 25 € for individuals, 35 € for institutions and firms (the price of one copy is 12 €). Air mail postage will be additionally charged. Annual subscription rates should be remitted, by chek only, to Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., HR-10000 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11986338639, or to the bank account no. ZAGREBAČKA BANKA IBAN: HR5823600001101349645 (for Sociologija i prostor); or, by chek only, to ALGORITAM d.o.o., Odjel izvoza, Harambašićeva 19, 10001 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11544939570, or to the bank account no. 23300031100203393 at Splitska banka d.d., Croatia (for Sociologija i prostor).


Opća obavijest autorima SOCIOLOGIJA I PROSTOR – četveromjesečnik za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje samo znanstvene radove iz sociologije prostora (urbane i ruralne sociologije) i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor (urbanizma, arhitekture, socijalne geografije, demografije, urbane ekonomije, urbane antropologije, socijalne ekologije, urbane ekologije i dr.). Opseg rukopisa – računajući bilješke, literaturu, tablice, grafičke priloge i sažetak – ne smije prelaziti 27 kartica, od kojih na svakoj može biti najviše 1.800 slovnih mjesta. Rukopisu se prilažu dva sažetka, opsega do 250 riječi, na hrvatskom i engleskom jeziku, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (najviše 8), odnosno ključni standardni pojmovi kojima se u rukopisu imenuju rabljeni teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Iznimno, specijalne bibliografije mogu biti opsega do 100 stranica, recenzija knjige i časopisa do devet (9), a prikaz knjige, monografije, bibliografije ili časopisa do pet (5) stranica. Rukopisi se upućuju na adresu: e-mail: sip@idi.hr, svircic@idi.hr Glavna i odgovorna urednica SOCIOLOGIJA I PROSTOR Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 8/III., p.p. 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska tel. (++385 01) 4922-925 i 4922-926, fax (++385 01) 4810-263 Podnošenje rukopisa podrazumijeva prijenos prava na objavljivanje, na zaštitu autorstva, te dozvole ili uskrate njegovog reproduciranja, u cijelosti ili u dijelovima, isključivo na Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

General Information to Authors

Prevoditeljica na engleski jezik – English translation

SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) – Quarterly Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies publishes only scientific papers dealing with the sociology of space (both urban and rural) and related disciplines (urbanism, architecture, social geography, demography, urban economics, urban anthroplogy, social ecology, etc.).

Dobrila Vignjević

Volume of the manuscript – including notes, list of references used, tables, graphics and abstract – mustn’t exceed 27 pages, each of them having no more then 1.800 character places. The manuscript must be supplemented with two summaries, each of them up to 250 words, in Croatian and in English. After the text of abstracts give the key word list (no more than eight), key standard terms used in the manuscript to describe your theoretical approach, methodology, empirical results, or the line of reasoning. Exceptionally, special bibliographies can have up to 100 pages, peer-reviews of the books and journals up to nine (9), and surveys of the books, monographs, bibliographies or journals up to five (5) pages. The articles might be send to the following address: e-mail: sip@idi.hr, svircic@idi.hr Editor-in-chief SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 8/III., P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Croatia Phone (++385 1) 4922-925, 4922926 and 4810-264, fax (++385 1) 4810-263 Submission of the manuscript give the Institute for Social Research in Zagreb exclusive right to publish, to copyright, and to allow or deny reproduction of it, in whole or in part.

Lektorica – Lector Danijela Erceg

Suradnik za izdavačku djelatnost – Associate of Publishing Stjepan Tribuson

Dizajn – Design Igor Kuduz

Prijelom – Layout Stjepan Tribuson

Sponzorstvo, tisak i uvez – Sponsorship, printing and binding CEKIN d.o.o., Augusta Prosenika 11, Zagreb

Naklada – Circulation 200 primjeraka Tiskano u Hrvatskoj, 17. ožujka 2015. Printed in Croatia, 17th March 2015

Copyright © 2015 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – All rights reserved Radovi objavljeni u časopisu Sociologija i prostor referiraju se u sljedećim međunarodnim sekundarnim publikacijama The articles published in Sociologija i prostor (Sociology and Space) are indexed or abstracted in the following international secondary publications – SCOPUS – SocINDEX (EBSCO) – CSA SOCIOLOGICAL ABSTRACTS – CSA WORLDWIDE POLITICAL SCIENCE ABSTRACTS – CSA SOCIAL SERVICES ABSTRACT (SELECTIVE)


Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Godina 53. Zagreb, siječanj-travanj 2015. Broj 201 (1) str. 1-93

Sadržaj Članci Željka Tonković: Trgovački centri i promjene u gradskoj jezgri: slučaj Zadra........................3 Azizan Marzuki: Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process..........................................................................................................................21 Tatjana Vujović: Utjecaj migracija na objektivne uvjete života obitelji maloljetnih delinkvenata...................................................................................................................41 Dario Malnar, Vedran Matošić: Sigurnost okoliša - između aktivizma i sekuritizacije.......59 Recenzije i prikazi

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Vinay Lal i Ashis Nandy: Budućnost znanja i kulture - Rečnik za 21. vek (Ružica Jurčević)............................................................................................................77 Mladen Labus; Lino Veljak; Ana Maskalan; Mirjana Adamović: Identitet i kultura (Igor Loinjak)..................................................................................................................81 Selo, seljaci/poljoprivrednici i seljani - Pod lupom znanstvenika (Bosiljka Milinković).........86

1


Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies Volume 53 Zagreb, January-April 2015 Number 201 (1) pp. 1-93

Contents Articles Željka Tonković: Shopping Centers and the Historic Town Core Transformations: The Case Study of Zadar................................................................................................3 Azizan Marzuki: Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process..........................................................................................................................21 Tatjana Vujović: The Impact of Migration on Objective Living Conditions of Juvenile Delinquents’ Families.....................................................................................................41 Dario Malnar, Vedran Matošić: Environmental Security - Between Activism and Securatization...............................................................................................................59 Recenzije i prikazi

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Vinay Lal i Ashis Nandy: The Future of Knowledge and Culture: A Dictionary for the 21st Century (Ružica Jurčević)..............................................................................................77 Mladen Labus; Lino Veljak; Ana Maskalan; Mirjana Adamović: Identity and Culture (Igor Loinjak)..................................................................................................................81 Village, Villagers/Farmers and Rural Population Under Close Examination by Scientists (Bosiljka Milinković)......................................................................................................86

2


DOI 10.5673/sip.53.1.1 UDK 316.334.56(497.5 Zadar) Pregledni rad

Trgovački centri i promjene u gradskoj jezgri: slučaj Zadra Željka Tonković Odjel za sociologiju Sveučilišta u Zadru, Zadar, Hrvatska e-mail: zeljka.tonkovic@unizd.hr SAŽETAK Trgovački centri specifičan su proizvod i simbol potrošačkog društva i kulture, a njihova je pojava bila jedan od najvidljivijih znakova transformacije postsocijalističkih gradova. Namjera ovog rada ukazati je na povezanost procesa decentralizacije i suburbanizacije trgovine s promjenama u zadarskoj gradskoj jezgri. Prvi cilj istraživanja bio je utvrditi stanje zadarske povijesne jezgre s obzirom na njezine komercijalne, poslovne i turističke funkcije. Kako bi se ustanovila zastupljenost pojedinih tipova sadržaja, provedeno je terensko istraživanje kojim su popisani i kategorizirani poslovni prostori unutar povijesne gradske jezgre. Drugi cilj istraživanja bio je ispitati kako različiti tipovi aktera koji su profesionalno vezani za prostor povijesne jezgre percipiraju njezino trenutno stanje te kako vide glavne smjernice revitalizacije. U tu svrhu provedeno je kvalitativno istraživanje. Na temelju istraživačkih nalaza u radu se razmatraju promjene koje se odvijaju u zadarskoj povijesnoj jezgri kao i opće smjernice revitalizacije. Ključne riječi: trgovački centri, povijesna jezgra, javni prostor, revitalizacija, Zadar.

1. Uvod Fenomen trgovačkih centara usko je povezan s usponom „potrošačkog društva“1, odnosno „potrošačke kulture“2 i konzumerizma3 (Featherstone, 1991.; Lipovetsky, „Potrošačko društvo naziv je kojim se izražavaju neka svojstva suvremenog masovnoga kapitalističkoga i tržišnoga društva, društvenog djelovanja pojedinaca i skupina te načina ponašanja u kojima je potrošnja postala dominantna društvena vrijednost, a tržišni odnosi prevladavajući društveni odnosi“ (Peračković, 2013.:35). 2

„Potrošačka kultura podrazumijeva da se u modernom svijetu, osnovne društvene prakse i kulturne vrijednosti, ideje, aspiracije i identiteti definiraju i usmjeravaju prema potrošnji, a ne drugim društvenim dimenzijama“ (Čolić, 2008.:958). 3

Kao kompleksan društveni i kulturni fenomen, konzumerizam nadilazi sam čin potrošnje, odnosno prakse kupovanja te se može razumjeti kao „kulturni izraz i manifestacija sveprisutnoga čina potrošnje“ (Čolić, 2008.:969). Drugim riječima, konzumerizam predstavlja „psihosocijalni izražaj presijecanja između strukturalnog i individualnog u sferi potrošnje. Iskustvo potrošnje jest psihosocijalno, u smislu da predstavlja most koji povezuje pojedinca i društvo“ (Miles, 2006.:45, prema Čolić, 2008.:969). Pojedini autori stoga govore o konzumerizmu kao životnom stilu. Copyright © 2015 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1

3


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 3-20

2008.; Hromadžić, 2008.). Prethodna istraživanja trgovačkih centara u Hrvatskoj bavila su se geografskim aspektima njihova razvoja (npr. Lukić i Jakovčić, 2004.), socijalnim i drugim funkcijama (npr. Jakovčić i Rendulić, 2008.; Lukić, 2002.) te odnosom trgovačkih centara i javnih prostora u središtima hrvatskih gradova (Zlatar, 2013.; Zlatar, 2011.; Šimić, 2010.). Namjera ovog rada ukazati je na povezanost procesa decentralizacije i suburbanizacije trgovine s promjenama koje se odvijaju u zadarskoj gradskoj jezgri.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U globaliziranom potrošačkom kapitalizmu procesi potrošnje zadobivaju vodeću ulogu u restrukturiranju gradova, zbog čega njihova vitalnost i prepoznatljivost uvelike ovise o sposobnosti stvaranja i održavanja predodžbe o gradu kao mjestu privlačnom za potrošnju, uključujući i turističku potrošnju (Jayne, 2006.; Urry, 1995.). Utjecaji potrošačke kulture na urbane prostore višeznačni su te ih je potrebno razmotriti iz različitih aspekata. Prije svega, moguće je usporediti funkcije trgovačkih centara i gradskih središta. Ono što odlikuje gradske centre jest intenzivno isprepletanje različitih funkcija i koncentracija središnjih funkcija poput uprave, poslovanja, trgovine, kulture, zabave i usluga (Maretić, 1996.). Premda trgovački centri često pokušavaju obuhvatiti mnoge funkcije koje su karakteristične za javne prostore gradova, oni ne mogu zamijeniti ni njihovu polifunkcionalnost ni identitetsku funkciju. Naime, dok su središta gradova mjesta od javnog značaja, trgovački centri pripadaju prostoru privatnog kapitala te stoga predstavljaju „pseudo-javni prostor“ (Horvat, 2007.), odnosno „polujavni prostor“ (Zlatar, 2011.; Stanić, 2013.), koji se naizgled doima javnim, a u biti predstavlja privatiziranu javnu sferu.

4

Utjecaj potrošačke kulture na restrukturiranje gradova moguće je analizirati i s obzirom na promjene koje doživljavaju gradska središta uslijed trenda suburbanizacije i decentralizacije trgovine, koji je od 1950-ih godina bio snažno prisutan u američkim, a potom i u mnogim europskim gradovima (Vresk, 2002.; Robertson, 2007.). Supermarketi i multifunkcionalni trgovački centri na periferiji grada s vremenom su odvlačili dio sadržaja i dinamike iz gradskih središta stvarajući iluziju urbanosti ondje gdje ona nije postojala i svodeći doživljaj urbane kulture na individualizirano iskustvo kupovine (Miles i Miles, 2004.). Prema istraživanjima u području urbane geografije i sociologije, privlačnost multifunkcionalnih trgovačkih centara kao mjesta za provođenje slobodnog vremena može dovesti do osiromašenja prodajne ponude u centru i smanjene privlačnosti središta grada (Hromadžić, 2008.; Thomas i Bromley, 2002.; Welterverden i Rietbergen, 2007.; Spierings, 2006.; Jakovčić, 2006.). Na opisane trendove posebno su osjetljiva središta manjih i srednjih gradova, u kojima promjena potrošačkih navika i sve veća popularnost trgovačko-poslovnih centara može ozbiljno ugroziti socijalnu i poslovnu dinamiku, zbog čega su mnoge lokalne zajednice suočene s mogućnošću gubljenja svoga trgovačkog i društvenog središta (Thomas i Bromley, 2002.). Gradski planeri stoga su prisiljeni razmišljati o tome kako vratiti trgovinu u središte grada, pri čemu mogu birati među različitim revitalizacijskim modelima kojima je cilj oživjeti središte grada kao središte potrošnje (Robertson, 1997.). Problematično je, međutim, što revitalizacija4 koja se zasniva na konzumerističkoj 4

Pojam urbane revitalizacije obuhvaća različite postupke i programe kojima je cilj ponovno unošenje života u cjelinu ili neki dio grada. Urbana revitalizacija zahtijeva kompleksno sagledavanje razloga degradacije fizičkog i socijalnog tkiva grada te najčešće uključuje niz ekonomskih, socijalnih i urbanističkih intervencija (prema Zlatar, 2013.:44).


Ž. Tonković: Trgovački centri i promjene u gradskoj jezgri: slučaj Zadra

paradigmi može rezultirati gentrifikacijom, elitizacijom i komercijalizacijom gradskog središta, na štetu drugih značajki urbane kulture i gradskog identiteta. Pojava novih multifunkcionalnih trgovačkih centara bila je jedan od najvidljivijih znakova transformacije postsocijalističkih gradova u Srednjoj i Istočnoj Europi (npr. Nagy, 2001.; Dimitrovska Andrews, 2005.; Uršič, 2009.). Koncentracija trgovačkih i poslovnih funkcija u predgrađima umjesto u središnjim dijelovima u mnogim je srednjoeuropskim gradovima ubrzala procese urbanog „prelijevanja“ i rezidencijalne suburbanizacije (Dimitrovska Andrews, 2005.). Osim toga, kao što pokazuje Uršič (2009.) na primjeru Ljubljane, uslijed otvaranja novih trgovačkih centara u gradskom središtu većinom su ostale trgovine luksuzne robe, ugostiteljski objekti, banke, hoteli i drugi sadržaji kojima lokacija u povijesnoj jezgri donosi „dodanu vrijednost“. Takvo restrukturiranje gradskog središta po mjeri potrošačkih praksi elita uzrokovalo je zatvaranje lokalnih trgovačkih i obrtničkih radnji te pojavu novog tipa socio-prostornog raslojavanja (Uršič, 2009.). Opisani trendovi nisu zaobišli ni hrvatske gradove. Primjerice, u Zagrebu je između 1994. i 2004. godine otvoren 31 kupovni centar5, dok je u samom središtu grada, na Ilici, zatvoreno preko 150 poslovnih prostora, od čega većinu čine trgovine (Jakovčić, 2006.:40). Premda pojava kupovnih centara na rubnim dijelovima grada nije jedini čimbenik koji je utjecao na zatvaranje malih trgovina u gradskoj jezgri, njihov razvoj dodatno je umanjio atraktivnost gradske jezgre kao odredišta za kupovinu (Jakovčić, 2006).6 S druge strane, pokušaji da se pojedini dijelovi gradske jezgre obnove izgradnjom multifunkcionalnih trgovačkih centara često su imali negativne posljedice, koje se očituju u uniformiranom izgledu grada te procesima privatizacije i komercijalizacije javnih prostora (Zlatar, 2013.; Zlatar, 2011.; Svirčić Gotovac, 2010.; Svirčić Gotovac, 2011.). Prema mišljenjima stručnjaka zaposlenih u gradskim upravama, jezgre hrvatskih gradova mogu se opisati kao mjesta koja su sve zanimljivija privatnim investitorima, koja se snažno komercijaliziraju, ali i kao mjesta u kojima dolazi do iseljavanja stanovništva (Mišetić, Miletić i Ursić, 2012.). U gradovima koji su ujedno turističke destinacije navedeni procesi mogu koincidirati s procesom turistifikacije7, koja može rezultirati pražnjenjem jez5

6

Brojni čimbenici dovode do zatvaranja poslovnih prostora u povijesnim jezgrama, uključujući promjene u strukturi stanovništva, promjene potrošačkih navika i kupovne moći stanovnika, povećanu mobilnost te utjecaj novih tehnologija i promijenjenih obrazaca provođenja slobodnog vremena (Pacione, 2003., prema Jakovčić, 2006.). Osim ovih čimbenika, na zatvaranje poslovnih prostora na Ilici utjecao je i niz drugih faktora (npr. zapuštenost i dotrajalost urbane infrastrukture, loša prometna povezanost i nedovoljan broj parkirnih mjesta, neriješeni imovinsko-pravni odnosi) (Jakovčić, 2006.:38-45). 7

Proces turistifikacije odnosi se na transformaciju postojećih sadržaja u korist ugostiteljskoturističkih i komercijalnih sadržaja koji su prvenstveno namijenjeni posjetiteljima, a ne stalnim stanovnicima grada (Čaldarović, 1987.). Prema Jansen-Verbeke i Lievois (1999.), proces turistifikacije utječe na urbani sustav u cjelini mijenjajući njegovu fizičku, ekonomsku, socijalnu i kulturnu strukturu, intenzivirajući pojedine funkcije (npr. kupovinu) i istodobno potiskujući druge, tradicionalne urbane funkcije (npr. funkciju stalnog stanovanja).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Pojam „kupovni centar“ ovdje se koristi kao sintetički naziv za nove prodajne oblike velikih površina, u koje se ubrajaju multifunkcionalni trgovački centri, hipermarketi, supermarketi, specijalizirani hipermarketi i trgovački centri-hipermarketi (prema Jakovčić i Rendulić, 2008.).

5


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 3-20

gre od stalnog stanovništva i njezinim pretvaranjem u „muzejsku kulisu zanimljivu za organizirane turističke obilaske“ (Hromadžić, 2008.:54). U Hrvatskoj su ovi procesi osobito vidljivi u povijesnim jezgrama Dubrovnika i Splita8, ali i u drugim gradovima čiji se ekonomski razvoj sve više zasniva na razvoju turizma.

2. Razvoj trgovačkih centara i promjene u zadarskoj povijesnoj jezgri U razdoblju postsocijalističke tranzicije Zadar je od nekadašnjeg industrijskog i proizvodnog centra postao postindustrijski grad uslužnih djelatnosti, trgovine i turizma9. Jedan od indikatora tih promjena pojava je kupovnih centara. Prvi specijalizirani hipermarket u Zadru otvoren je 1996. godine (Pevec) i od tada je moguće pratiti trend otvaranja hipermarketa i supermarketa, većinom na rubnim dijelovima grada u kojima su postojali prostorni uvjeti za izgradnju velikih trgovačkih centara (Jakovčić i Rendulić, 2008.). Prvi multifunkcionalni trgovački centar u Zadru, Trgovački centar Relja, otvoren je 2002. godine u istoimenoj gradskoj četvrti koja se nalazi nedaleko od povijesne jezgre i pored najfrekventnijih gradskih prometnica. Cijeli projekt dovršen je krajem 2008. godine kada je otvoren drugi dio centra, City Galleria, na 27,000 m2, koji je osim trgovačkih funkcija dobio i ostale sadržaje (kinodvorane, kafiće i klubove). Prema Jakovčić i Rendulić (2008.), u Zadru je do tada bilo otvoreno dvanaest kupovnih centara.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Premda u užoj gradskoj jezgri nisu postojali uvjeti za podizanje većeg trgovačkog centra, 2008. godine otvoren je manji centar, Callegro, koji je nastao preuređenjem nekadašnjeg kina Zadar u kompleks s trima kinodvoranama i jedanaest trgovina, koje su većinom imale ekskluzivniju ponudu (npr. dizajnerska odjeća, satovi, nakit). Gospodarska kriza i posljedični pad potrošnje doveli su do zatvaranja kina i centra Callegro (u lipnju 2010.), dok je u centru City Galleria bilo sve više zatvorenih poslovnih prostora. Unatoč tome krajem 2010. Zadar je dobio još jedan multifunkcionalni trgovački centar (Supernova) koji se s površinom od 38,000m2 smjestio na krajnjem rubu gradskog područja, uz prometnicu koja povezuje grad sa zaleđem, zračnom lukom i autocestom.

6

Kada je riječ o razvoju trgovačkih centara kao novih prostora potrošnje, ali i provođenja slobodnog vremena, potrebno je ukazati na razvijenost njihovih socijalnih funkcija. Posredno se o razvoju socijalnih funkcija trgovačkih centara u Zadru može zaključivati na temelju rezultata anketnih ispitivanja posjetitelja (Jakovčić i Rendulić, 2008.; Šimić, 2010.). Rezultati anketnog upitnika provedenog 2007. godine na uzorku posjetitelja Trgovačkog centra Relja (Jakovčić i Rendulić, 2008.) pokazuju da preko 50% posjetitelja u ovaj trgovački centar dolazi zbog drugih razloga osim 8

Jedan od pokazatelja ovih promjena opadanje je funkcije stalnog stanovanja. Povijesna jezgra Dubrovnika izgubila je u razdoblju od 1953. do 2001. godine 46,3% stanovništva, a procjenjuje se da je 2006. imala svega 1241 stanovnika (Đukić i Jerković, 2008.:210). 9

Prema podacima koje donosi Razvojna strategija grada Zadra, u strukturi zaposlenog stanovništva sektor trgovine nalazi se na prvom mjestu s 20% svih zaposlenih (SRGZ, 2013.:54).


Ž. Tonković: Trgovački centri i promjene u gradskoj jezgri: slučaj Zadra

kupovine, odnosno zbog šetnje i rekreacije, zabave i druženja s obitelji i prijateljima (ukupno 55,8%). Na razvijenost socijalnih funkcija trgovačkog centra ukazuje i visoki udio posjetitelja koji su u centar došli u pratnji prijatelja (44,7%). Slične rezultate pokazalo je i anketno istraživanje provedeno 2010. godine (Šimić, 2010.).

Rezultati anketnih ispitivanja (Šimić, 2010.; Tomić-Koludrović, Tonković, Zdravković, 2014.) također ukazuju na opadanje interesa građana za dolazak u povijesnu jezgru radi obavljanja kupovine. Prema rezultatima anketnog ispitivanja provedenog na Poluotoku 2011. godine (Tomić-Koludrović i sur., 2014.), najčešći su razlozi zbog kojih stanovnici drugih dijelova grada dolaze u povijesnu jezgru šetnja rivom (65,8%), šetnja do Morskih orgulja i Pozdrava Suncu (56,8%) i odlazak u kafiće (52,3%), dok zbog kupovine u centar grada često dolazi 36,6% ispitanika. Opadanje interesa građana za dolazak na Poluotok u zimskim mjesecima prepoznato je i u Strategiji razvoja grada Zadra kao jedan od najvažnijih problema gradske jezgre (SRGZ, 2013.). Među probleme Poluotoka Strategija također navodi odumiranje tradicijskih obrta, teškoće u poslovanju preostalih trgovaca i obrtnika, komercijalizaciju postojećih sadržaja te nepostojanje smjernica kojima bi se definirali sadržaji na pojedinim područjima Poluotoka. Međutim, pored ovdje navedenih problema, zadarsku povijesnu jezgru pogađa i proces depopulacije, što bi moglo predstavljati najveću prepreku njezinoj revitalizaciji. Naime, usporedba podataka dobivenih popisima stanovništva iz 2001. i 2011. godine pokazuje da je Poluotok u međupopisnom razdoblju izgubio 26,4% populacije (Državni zavod za statistiku). Prema posljednjem popisu stanovništva, na području Poluotoka stalno stanuje 3650 stanovnika, svega 4,9% od ukupne populacije grada Zadra. Podaci Državnog zavoda za statistiku također pokazuju kako je populacija Poluotoka u međupopisnom razdoblju postala u prosjeku starija te je udio stanovnika s navršenih 60 i više godina starosti porastao s 24,5% 2001. na 30,2% 2011., dok je udio stanovnika do 20 godina u istom razdoblju smanjen s 21,6% na 15,5%.10

3. Metode istraživanja Prethodna istraživanja koja su provedena u Zadru ukazala su na opadanje interesa građana za obavljanje kupovine u povijesnoj jezgri, ali i na to da Poluotok u cjelini nije izgubio svoju privlačnost kao prostor za šetnju i provođenje slobodnog vremena

10

Navedene je podatke za potrebe ovog rada ustupio Državni zavod za statistiku.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Na koji je način proces decentralizacije i suburbanizacije trgovine povezan s promjenama u gradskoj jezgri? Prethodna istraživanja provedena u Zadru ne daju direktan odgovor na ovo pitanje. Međutim kao jedan od indikatora tih promjena može se uzeti opadanje interesa građana za odlazak u povijesnu jezgru radi odlaska u kupovinu, na što su prvi put ukazali rezultati kvalitativnog istraživanja provedenog 2006. godine (Čaldarović, 2009.). Zadarski građani koji su sudjelovali u tom istraživanju smatrali su problematičnim nekontrolirani razvoj i preveliki broj kupovnih centara (hipermarketa, supermarketa), kao i njihovu koncentraciju na ulazu u grad.

7


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 3-20

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

(Čaldarović, 2009.; Šimić, 2010.; Tomić-Koludrović i sur., 2014.). Ovim istraživanjem htjelo se utvrditi stanje povijesne jezgre s obzirom na njezine komercijalne, poslovne i turističke funkcije. Kako bi se ustanovila zastupljenost komercijalnih i poslovnih sadržaja na Poluotoku, provedeno je terensko istraživanje kojim su popisani i kategorizirani poslovni prostori unutar Poluotoka. Popisivanje je provedeno za vrijeme turističke sezone, od 19. do 25. kolovoza 2013. godine. Za potrebe popisivanja izrađen je protokol koji je razlikovao pet tipova sadržaja (trgovački objekti, ugostiteljski objekti, zanatske radnje, financijske usluge, profesionalne i osobne usluge), koji su dodatno specificirani u potkategorije.11 Popisom nisu obuhvaćene udruge, neprofitne organizacije i javne ustanove. Dobiveni podaci nadopunjeni su podacima Turističke zajednice grada Zadra o smještajnim kapacitetima na prostoru Poluotoka kao najvažnijim indikatorom turistifikacije jezgre.

8

Prethodna anketna istraživanja ukazala su na učestalost korištenja različitih sadržaja unutar zadarske gradske jezgre (Šimić, 2010.; Tomić-Koludrović i sur., 2014.). S druge strane, ta istraživanja nisu omogućila stjecanje dubljeg uvida u stavove i mišljenja različitih tipova urbanih aktera o stanju Poluotoka. Zbog toga je u ovom istraživanju implementiran kvalitativni pristup. Kvalitativne metode osobito su prikladne onda kada je istraživanje usmjereno na razumijevanje značenja koje određene situacije imaju za sudionike u istraživanju te onda kada se istraživanjem nastoji razumjeti posebno okružje u kojem sudionici djeluju (Maxwell, 1996., prema Milas, 2005.:573). Korištenjem kvalitativnog pristupa nastojalo se dati odgovor na sljedeća pitanja: (1) kako pojedini tipovi aktera koji su poslovno i profesionalno vezani za povijesnu jezgru vide njezino trenutno stanje, (2) kako procjenjuju utjecaj procesa decentralizacije i suburbanizacije trgovine na socijalnu i poslovnu dinamiku povijesne jezgre te (3) kako vide glavne smjernice njezine revitalizacije. S obzirom na to da je ovaj dio istraživanja bio usmjeren prvenstveno na ispitivanje percepcije i značenja povijesne jezgre, a koja proizlaze iz specifičnosti osobnog i profesionalnog iskustva sudionika istraživanja, odabran je kvalitativni pristup koji je implementiran u vidu polustrukturiranih intervjua. U razdoblju od srpnja do studenog 2013. godine provedeno je ukupno dvadeset intervjua licem u lice s četirima skupinama urbanih aktera: (1) stručnjacima koji se bave prostorom (sociolozi, povjesničari umjetnosti, arhitekti, ekonomisti), (2) predstavnicima lokalne samouprave, (3) predstavnicima interesnih skupina koje djeluju u povijesnoj jezgri (trgovci, obrtnici, ugostitelji) i (4) predstavnicima civilnog društva.12 Sudionici istraživanja ciljano su izabrani prema svom profesionalnom djelovanju vezanom uz prostor povijesne jezgre te kako bi se obuhvatili najvažniji dionici procesa upravljanja prostorom. Premda stanovnici povijesne jezgre nisu ciljano obuhvaćeni, valja napomenuti da je četvrtina sudioni11

Prva verzija protokola izrađena je prema protokolu korištenom u istraživanju Jakovčić, 2006. Kategorije popisa nadopunjavale su se prema rezultatima terenskog istraživanja. 12

Navedena klasifikacija izvedena je iz obuhvatnije tipologije koju predlaže M. Bassand (2001., prema Zlatar, 2013., Svirčić Gotovac, 2010.). Prema ovom autoru, moguće je razlikovati četiri osnovna tipa urbanih aktera: ekonomski akteri (npr. predstavnici poduzeća, individualni poduzetnici, investitori), politički akteri (npr. lideri političkih stranaka, predstavnici vlasti), stručnjaci za prostor (npr. arhitekti, sociolozi, inženjeri), civilni akteri (stanovnici i civilne organizacije) (prema Zlatar, 2013.:80-83.).


Ž. Tonković: Trgovački centri i promjene u gradskoj jezgri: slučaj Zadra

ka istraživanja u vrijeme prikupljanja podataka kontinuirano stanovala u povijesnoj jezgri, dok je dvoje sudionika na Poluotoku odraslo iako ondje više ne stanuju.13 S obzirom da se istraživanjem nastojalo kvalitativno, ali ipak sustavno ispitati mišljenja i stavove različitih tipova urbanih aktera, u istraživanju je korištena metoda polustrukturiranog intervjua.14 Svi su razgovori tonski snimani i naknadno transkribirani, a trajali su u prosjeku sat vremena. Protokol je sadržavao pitanja koja se mogu podijeliti u tri tematske cjeline. Prvi dio protokola odnosio se na procjenu trenutnog stanja zadarske povijesne jezgre i osvrt na promjene koje su se odvijale u tranzicijskome razdoblju. Drugi dio protokola bio je usmjeren na propitivanje mišljenja sugovornika o utjecaju trgovačkih centara na grad u cjelini te na povijesnu jezgru i njezinu socijalnu i poslovnu dinamiku. Posljednji dio razgovora bio je usredotočen na promišljanje mogućnosti revitalizacije Poluotoka te na razmatranje uloga pojedinih tipova aktera u procesu revitalizacije. Sa svim sudionicima istraživanja korišten je isti protokol. Polazište u kvalitativnoj analizi podataka predstavljale su teme kojima je definiran protokol istraživanja. Nakon iščitavanja transkripata uslijedio je proces kodiranja, a daljnja analiza obuhvaćala je grupiranje kodova u uže, a potom u šire teme (Creswell, 2007.). U analizi podataka komparirani su stavovi i mišljenja različitih tipova aktera. Tablica 1. Sudionici istraživanja

Stručnjaci za prostor - - - -

ekonomisti sociolozi povjesničari umjetnosti arhitekti

3 1 1 2

Predstavnici interesnih skupina obrtnici trgovci ugostitelji

Predstavnici civilnog društva Predstavnici lokalne samouprave

3 3 2 3 2

4. Komercijalne, poslovne i turističke funkcije Poluotoka Popisano je ukupno 615 poslovnih prostora, od čega je 551 prostor bio u funkciji, dok su 64 objekta u razdoblju popisivanja bila neaktivna, odnosno zatvorena. Od 551 poslovnog prostora 40,5% odnosi se na trgovačke objekte (npr. trgovine odje-

13

Istraživanje stambene funkcije zadarske povijesne jezgre, odnosno potreba i problema s kojima se susreću njezini stanovnici uvelike bi nadilazilo obuhvat ovog rada. 14

Za razliku od nestandardizirane forme dubinskog intervjua, metoda polustrukturiranog intervjua podrazumijeva da svi sudionici istraživanja odgovore na ista pitanja, što omogućuje sustavniji, ali još uvijek kvalitativni pristup problemu istraživanja (Denscombe, 2003.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

- - -

9


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 3-20

fići, objekti brze prehrane), 4,2% na zanatske radnje (npr. urar, bravar, krojač), će i obuće, suvenirnice, drogerije), 31,2% na profesionalne i osobne usluge (npr. prostora odnosi na financijske (npr.ured, banke,frizerski mjenjačnice). odvjetnički ured,usluge geodetski salon), 22,5% na ugostiteljske objekte i objekte pripreme i posluživanja hrane (npr. restorani, kafići, objekti brze prehrane), 4,2% na zanatske radnje (npr. urar, bravar, krojač), dok se 1,6% prostora odnosi na kaz 1. financijske usluge (npr. banke, mjenjačnice). t pojedinih tipova sadržaja na Poluotoku Grafički prikaz 1. Zastupljenost pojedinih tipova sadržaja na Poluotoku

4,2% 22,5%

1,6%

trgovine 40,5%

profesionalne i osobne usluge ugostiteljski objekti zanati

31,2%

financijske usluge

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Trgovački objekti prevladavaju u nekoliko najfrekventnijih ulica na Poluotoku (npr. Široka ulica, Ulica plemića Borelli) te u blizini gradske tržnice i ribarnice. Među popisanim trgovačkim objektima trećina se odnosi na trgovine odjeće i obuće (32,3%), međutim prevladavaju trgovine nemarkirane i sezonske robe, dok se većina popubjekti prevladavaju u nekoliko najfrekventnijih ulica na Poluotoku (npr. Široka larnih modnih lanaca nalazi u trgovačkim centrima. Po zastupljenosti se također plemića Borelli) te zlatarnice, u blizini gradske tržnice i ribarnice. Među popisanim izdvajaju suvenirnice i darovne trgovine, što pokazuje da se na Poluotoku koncentriraju specijalizirane trgovine namijenjene povremenim posjetiteljima i turiobjektima trećina se odnosi na trgovine odjeće i obuće (32,3%), međutim stima. trgovine nemarkirane i sezonske robe, dok se većina popularnih modnih lanaca Trgovački objekti slabo zastupljeni u zonama pretežno stambene namjene, u vačkim centrima. Po zastupljenosti se su također izdvajaju zlatarnice, suvenirnice i kojima općenito ima malo poslovnih prostora, te u zonama u kojima prevladavaju ovine, što pokazuje da sesadržaji. na Poluotoku koncentriraju ugostiteljski Ugostiteljski objekti, specijalizirane među kojima trgovine su kafići najzastupljenija (51,6%), općenito na Poluotoku zauzimaju najfrekventnije ulice i trgove povremenim kategorija posjetiteljima i turistima. (npr. Trg Petra Zoranića, Narodni trg, Forum) te su najzastupljeniji tip sadržaja u blizini srednjih škola i Sveučilišta te u predjelu Varoš i na rivi, gdje čine skoro posvih poslovnih prostora (48,8%). Među namjene, profesionalnim i osobnim uslugama bjekti slabo lovicu su zastupljeni u zonama pretežno stambene u kojima najzastupljeniji su odvjetnički uredi (26,1%). Po brojnosti se također izdvajaju lia malo poslovnih prostora, te uusluge zonama u kojima prevladavaju ugostiteljski ječničke ordinacije, projektiranja i nadzora građevinskih radova te putničke agencije. ostiteljski objekti, među kojima su kafići najzastupljenija kategorija (51,6%),

Poluotoku zauzimaju najfrekventnije ulice i trgove (npr. Trg Petra Zoranića, Gubitak tradicijskog obrta u povijesnoj jezgri jedan je od problema na koje upozoStrategija razvoja gradauZadra 2013.). prostora na Forum) te su rava najzastupljeniji tip sadržaja blizini(SRGZ, srednjih škola Popisivanje i Sveučilištaposlovnih te u Poluotoku pokazalo je kako su malobrojne zanatske radnje preostale u sporednim roš i na rivi, gdje čine skoro polovicu svih poslovnih prostora (48,8%). Među gradskim ulicama, u kojima prevladavaju manji poslovni prostori, često neprikladni im i osobnim za uslugama najzastupljeniji su odvjetnički uredi (26,1%). brojnosti gradskim ulicaugostiteljske i većinu ostalih komercijalnih sadržaja. Po U sporednim ma nalazi se i većina zatvorenih i neaktivnih poslovnih prostora, a njihova brojnost zdvajaju liječničke ordinacije, usluge projektiranja i nadzora građevinskih radova 10 gencije.


Ž. Tonković: Trgovački centri i promjene u gradskoj jezgri: slučaj Zadra

u vrijeme turističke sezone upućuje na zaključak kako potencijali gradske jezgre nisu najbolje iskorišteni. Na središnjoj gradskoj osi, koja se proteže od Trga Petra Zoranića do Perivoja Gospe od Zdravlja te obuhvaća Narodni trg i Široku ulicu (Kalelargu), nalazi se približno jedna petina svih popisanih poslovnih prostora (20,2%). Premda zastupljenost pojedinih tipova sadržaja (trgovačkih, ugostiteljskih itd.) ne odstupa značajno od prosjeka za cijelo područje obuhvaćeno popisom, u ovoj su zoni koncentrirane poslovne usluge (uredi), većinom na prvim katovima stambenih zgrada, te financijske usluge (banke i mjenjačnice koje se nalaze na najatraktivnijim prostorima na središnjoj gradskoj ulici), dok je u ljetnom razdoblju ovdje koncentrirana većina suvenirnica15 i objekata brze prehrane, što u cjelini ukazuje na procese cityzacije16 i turistifikacije povijesne jezgre, osobito njezinih najatraktivnijih dijelova. Na trendove turistifikacije povijesne jezgre ukazuje i rastući broj smještajnih jedinica. Naime, prema podacima Turističke zajednice grada Zadra za 2013. godinu, na Poluotoku usluge smještaja pružaju 173 privatna iznajmljivača (ukupno 720 ležajeva), četiri hostela (ukupno 172 ležaja) i dva hotela (ukupno 82 ležaja), te je prema ovim podacima na Poluotoku približno tisuću ležajeva (974). Premda o ovome ne postoje precizniji podaci za ranija razdoblja, raspoloživi podaci Turističke zajednice za razdoblje od 2008. godine ukazuju na značajan porast smještajnih kapaciteta, osobito u privatnom smještaju,17 te se može zaključiti da je velik dio Poluotoka zahvaćen procesom apartmanizacije i posljedičnog gubitka funkcije stalnog stanovanja.

5. Rezultati intervjua

Prije svega, može se primijetiti kako među različitim tipovima urbanih aktera, unatoč razlikama u profesionalnom podrijetlu, postoji suglasnost kada je riječ o pozitivnim aspektima promjena koje uočavaju na Poluotoku. Ponajprije, sugovornici ističu kako je Poluotok danas uređeniji i reprezentativniji, zahvaljujući projektima urbane obnove. Također, primjećuju kako Zadar postaje sve atraktivnije turističko središte, što se odražava na sadržaje u povijesnoj jezgri. 15

Ovdje valja napomenuti da su, osim suvenirnica koje su popisane u sklopu terenskog istraživanja, na odabranim lokacijama u povijesnoj jezgri postavljena 24 štanda za prodaju suvenira. 16

Cityzacija se može definirati kao proces funkcionalnih promjena gradske jezgre, koje se ogledaju u smanjenju stambene funkcije uz istodobnu koncentraciju poslovnih funkcija (Rogić, 1992.; Vresk, 2002.). 17

Prema evidenciji registriranih objekata privatnog smještaja, koju vodi Turistička zajednica grada Zadra, 2008. godine na Poluotoku je usluge smještaja pružalo 60 iznajmljivača te je u petogodišnjem razdoblju, do 2013. godine, njihov broj gotovo utrostručen.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

5.1. Percepcija trenutnog stanja gradske jezgre

11


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 3-20

Kada je riječ o negativnim aspektima, zamjetan dio sugovornika navodi manjak komunalnog reda te sve izraženiju komercijalizaciju javnih površina, na što osobito upozoravaju stručnjaci. Ovdje se, međutim, mogu primijetiti i neke razlike među pojedinim tipovima aktera. Naime, dok ugostitelji ističu kako je povećan turistički promet pozitivno utjecao na poduzetnike koji su počeli više ulagati u povijesnu jezgru, dio stručnjaka upozorava kako se ta ulaganja odvijaju stihijski, bez strateških smjernica razvoja. Stručnjaci za prostor također ukazuju na nedovoljnu raznolikost ponude i nestajanje tradicijskog obrta te upozoravaju na nekontrolirani rast ugostiteljskih objekata i objekata brze prehrane, od kojih su mnogi zatvoreni izvan sezone. Nadalje, u nizu iskaza ističe se primjedba kako najveću prijetnju po vitalnost gradske jezgre u budućnosti predstavlja postepeno iseljavanje stanovništva i posljedično opadanje funkcije stalnog stanovanja. Na ovaj problem podjednako ukazuju stručnjaci, predstavnici civilnog sektora, poduzetnici i predstavnici lokalne samouprave. Sudionici istraživanja pri tome ukazuju na nekoliko mogućih uzroka iseljavanja lokalnog stanovništva, uključujući neadekvatne stambene uvjete i prometnu nepristupačnost pojedinih dijelova Poluotoka, ali i promjene u turizmu koje su dovele do povećanog interesa za smještajnim kapacitetima u gradskoj jezgri. Govoreći o problematičnim aspektima gradske jezgre, mnogi sudionici istraživanja primjećuju kako Poluotok posljednjih godina obilježava izrazita sezonalnost, pri čemu je ljeti prenapučen i posjetiteljima i sadržajima, dok se u zimskim mjesecima često stvara dojam „ispražnjenosti“ grada, a događanja su rijetka i slabo posjećena, što se može ilustrirati sljedećim iskazom:

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

„Stvara se jedan osjećaj nelagode, mislim da mogu bez pretjerivanja reći, kada prolazite kroz jednu takvu pustu ulicu. To posebno dolazi do izražaja izvan sezone, kada je Poluotok daleko pustiji i kada u osam sati navečer postane sve zamračeno, to postane nekakav grad duhova. Tim više što se dobar dio stanovnika iselio, u njihove stanove su se uselili uredi koji prestaju raditi u 5-6 sati popodne, i tada imate još manje razloga za dolazak na Poluotok“ (arhitekt).

12

Komentirajući problem iseljavanja lokalnog stanovništva i dojam „ispražnjenosti“ Poluotoka izvan turističke sezone, nekoliko sugovornika primjećuje kako se u povijesnoj jezgri gubi specifičan duh mjesta, genius loci, a s njim i neke karakteristike Zadra kao mediteranskog grada čiji je urbani identitet usko vezan uz povijesnu jezgru i javne prostore kao prostore svakodnevnog života.

5.2. Posljedice izgradnje trgovačkih centara Većina sudionika istraživanja smatra da je pojava trgovačkih centara utjecala na promjene socijalno-prostornih odnosa na Poluotoku i gradu u cjelini. Premda većina sugovornika smatra da posljedice izgradnje trgovačkih i kupovnih centara nisu


Ž. Tonković: Trgovački centri i promjene u gradskoj jezgri: slučaj Zadra

isključivo negativne, može se primijetiti da predstavnici civilnog društva i stručnjaci iskazuju kritičniji stav, dok su predstavnici interesnih skupina i lokalne samouprave češće ukazivali na pozitivne aspekte decentralizacije trgovačkih funkcija. Stručnjaci pri tome ističu kako su se trgovački i kupovni centri često gradili prema interesima investitora, bez strategije kojom bi se izgradnja regulirala. Kada je riječ o utjecaju decentralizacije i suburbanizacije trgovine na promjene u gradskoj jezgri, većina sugovornika navodi da je došlo do postepenog opadanja posjećenosti Poluotoka u razdoblju izvan turističke sezone, što povezuju sa zatvaranjem malih trgovina i opadanjem raznolikosti trgovačke ponude. Kao što je primijetila jedna sugovornica: „Početak kraja Poluotoka bila je Relja, otvaranje robnog centra na Relji. Bilo je tih centara i prije, ali početak kraja je bio robni centar Relja“ (vlasnica trgovine). Sugovornici starije i srednje generacije u razgovoru su se prisjetili kako je Poluotok bio središte trgovine i cjelokupnog gradskog života u vrijeme kada nisu postojali trgovački centri. Kako to ističe jedan sugovornik: „Nekada je Poluotok bio centar, tu se događalo sve. Tu je Zadranka imala sve svoje prodavaone, moglo se kupiti sve, od igle do lokomotive. Poluotok je bio zanimljiv domaćim ljudima, a dolazak je bio kud i kamo veći“ (ekonomist).

„Izgleda smiješno, ali nemamo gdje kupiti žarulju i takve neke potrepštine. Recimo, nedostaju onakve trgovine kao što je bio Vice na Kalelargi. Kako nemam automobil, meni je vrlo komplicirano ići za Supernovu. Besplatan autobus je nedavno ukinut, a Poluotok je ionako loše prometno povezan.“ Slaba prometna povezanost Poluotoka s ostatkom grada, nedovoljno razvijena mreža javnog prijevoza, nedostatan broj parkirnih mjesta te njihovo naplaćivanje također su, prema iskazima sugovornika, utjecali na smanjenje atraktivnosti gradske jezgre u usporedbi s kupovnim i trgovačkim centrima. Nadalje, dio sugovornika primjećuje da je šetnja trgovačkim centrom, čak i bez namjere da se obavi kupovina, postala jedan od uobičajenih načina provođenja slobodnog vremena, osobito među obiteljima s djecom.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nadalje, većina sugovornika tvrdi da su sadržaji u gradskoj jezgri nedovoljno profilirani i pod snažnim utjecajem promjena na tržištu, što se odražava na opadanje kvalitete i raznovrsnosti ponude. Nekoliko sugovornika pri tome je upozorilo na probleme s kojima se suočavaju preostali stanovnici Poluotoka, posebno oni starije životne dobi. Primjerice, kako tvrdi članica jedne udruge građana, ujedno stanovnica povijesne jezgre:

13


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 3-20

Tablica 2. Pozitivni i negativni aspekti promjena u zadarskoj gradskoj jezgri: mišljenja sudionika istraživanja

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Promjene u gradskoj jezgri: pozitivni aspekti

14

Promjene u gradskoj jezgri: negativni aspekti

Predstavnici interesnih skupina (ekonomski akteri)

- Poluotok je postao reprezentativniji i turistički atraktivniji - povećan interes investitora za ulaganje u jezgru - novi hoteli i hosteli doprinose dinamičnosti gradske jezgre

- prometna izoliranost Poluotoka i manjak parkirnih mjesta - „ispražnjenost“ grada zimi - izrazita sezonalnost stvara poteškoće u poslovanju - poskupljenje najma i usluga - nedovoljna raznolikost sadržaja - nestajanje tradicijskih zanata - iseljavanje i starenje stanovništva

Predstavnici lokalne samouprave (politički akteri)

- Poluotok je postao reprezentativniji i turistički atraktivniji - razvoj turizma donosi nove sadržaje u povijesnu jezgru (hoteli, hosteli itd.) - obnovljeni su brojni javni prostori

- prometna izoliranost Poluotoka i manjak parkirnih mjesta - iseljavanje i starenje stanovništva - opadanje raznolikosti sadržaja - nestajanje tradicijskih zanata - izrazita sezonalnost

Predstavnici civilnog društva (civilni akteri)

- povijesna jezgra dobila nove javne prostore i sadržaje - Poluotok postao reprezentativniji i turistički atraktivniji

- prometna izoliranost Poluotoka i manjak parkirnih mjesta - iseljavanje i starenje stanovništva - nedostatak svijesti o potrebi očuvanja povijesne baštine i javnih prostora - nestajanje tradicijskih zanata - opadanje raznolikosti sadržaja - izrazita sezonalnost i „ispražnjenost“ Poluotoka - komercijalizacija javnih površina - nedostatak komunalnog reda

Stručnjaci za prostor (stručni akteri)

- Poluotok je postao reprezentativniji i turistički atraktivniji

- prometna izoliranost Poluotoka i manjak parkirnih mjesta - iseljavanje stanovništva - tendencija izmještanja sadržaja iz gradske jezgre - nedostatak svijesti o potrebi očuvanja povijesne baštine i javnih prostora - nestajanje tradicijskih zanata - opadanje raznovrsnosti ponude - otežan život lokalnog stanovništva - ulaganja se odvijaju stihijski, bez dugoročne strategije - nekontrolirana apartmanizacija - nekontrolirani rast ugostiteljskih objekata - manjak komunalnog reda - komercijalizacija javnih površina - gubi se genius loci

- obnova ranije zapuštenih prostora


Ž. Tonković: Trgovački centri i promjene u gradskoj jezgri: slučaj Zadra

5.3. Smjernice za revitalizaciju gradske jezgre Kada je riječ o mogućnostima revitalizacije povijesne jezgre, mišljenja su podijeljena, što je i razumljivo budući da se radi o najatraktivnijem dijelu grada u kojem se susreću, a nerijetko i sukobljavaju različite funkcije. Predstavnici različitih struka nerijetko su skloni parcijalnim rješenjima i mjerama. Primjerice, intervjuirani trgovci i obrtnici predlažu ukidanje pojedinih nameta i uvođenje olakšica poduzetnicima, osobito onima koji posluju tijekom cijele godine te subvencioniranje deficitarnih djelatnosti i tradicijskog obrta. Ipak, u većini dobivenih odgovora ističe se potreba za donošenjem strateškog plana razvoja Poluotoka koji bi odredio opće ciljeve revitalizacije gradske jezgre, u skladu s razvojnim odrednicama grada u cjelini. Taj prijedlog podjednako ističu stručnjaci kao i poduzetnici koji su poslovno vezani za prostor povijesne jezgre. Odgovarajući na pitanja o mogućnosti revitalizacije trgovačkih funkcija gradske jezgre, sugovornici se slažu da su one bitne za vitalnost jezgre te da bi Poluotok trebao imati raznovrsnu trgovačku ponudu. Prema prijedlogu jednog arhitekta, na Poluotoku bi bilo poželjno revitalizirati središnju trgovačku ulicu, a cijeli Poluotok promovirati kao jedinstveno trgovačko središte. Međutim većina sugovornika ne vjeruje u mogućnost promjene potrošačkih navika i obnove interesa za Poluotok pored trgovačkih centara. Kao što ističe jedan član gradske uprave: „Znate, pokušavalo se. Klizalište, ‘Đir po gradu’, imali smo razne aktivnosti, a ukinuta je i naknada parkinga u popodnevnim satima. Ali mislim da je najveći problem što su se ljudi u međuvremenu već naviknuli na ono što im pružaju trgovački centri.“

Po pitanju utjecaja različitih tipova aktera na promjene u jezgri te o njihovim ulogama u revitalizaciji sudionici istraživanja gotovo se jednoglasno slažu da je najveći utjecaj lokalne samouprave, odnosno političkih aktera te da je gradska uprava najviše odgovorna za trenutno stanje gradske jezgre. Pri tome su lokalni poduzetnici skloni izražavanju nezadovoljstva zbog toga što grad, prema njihovoj procjeni, nedovoljno koristi mehanizme kojima raspolaže. Stručnjaci također smatraju poželjnom vidljiviju ulogu grada i gradskih službi, i to ponajprije u svrhu provođenja komunalnog reda i zaštite povijesne jezgre od devastacije. Dio sudionika istraživanja primjećuje, međutim, kako je gradska uprava često nemoćna pred pritiskom investitora te da se ključne promjene odvijaju neplanski, ovisno o zahtjevima tržišta i globalnim trendovima.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Govoreći iz različitih perspektiva o razvoju turizma i njegovim utjecajima na povijesnu jezgru, većina sugovornika izrazila je stav da bi turističku djelatnost trebalo pažljivo planirati kako bi se atrakcijski potencijal grada povećao, a da se pri tome sačuva lokalni ambijent i suživot s potrebama lokalnog stanovništva. Trend daljnjeg pražnjenja Poluotoka od stalnog stanovništva prepoznaje se kao potencijalna prijetnja, međutim sugovornici većinom smatraju kako je malo vjerojatno da će taj trend u Zadru poprimiti one razmjere koji su vidljivi u Dubrovniku i Splitu.

15


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 3-20

Stručnjaci za prostor također ukazuju na slabu zastupljenost struke u odlučivanju o prostoru. Ta činjenica ne proizlazi toliko iz specifičnosti lokalne situacije, već se radi o karakteristici posttranzicijskoga prostornog planiranja u kojemu su stručni akteri često marginalizirani (Zlatar, 2013.). Akteri koji imaju malu pregovaračku moć, poput građanskih inicijativa i lokalnog stanovništva, također nisu posebno isticani kao oni od kojih se očekuje značajnija uloga u procesima odlučivanja te u provedbi budućih programa urbane obnove. Ovakvi nalazi u skladu su s rezultatima istraživanja drugih hrvatskih gradova, koja također ukazuju na percepciju građana i udruga civilnog društva kao relativno nemoćnih u usporedbi s političkim i ekonomskim akterima koji imaju najviše utjecaja u procedurama odlučivanja i realizaciji prostornih promjena (Zlatar, 2013.; Mišetić i sur., 2012.).

6. Zaključna razmatranja

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Trgovački centar jedan je od simbola transformacije postsocijalističkog grada iz industrijskog grada proizvodnje u postindustrijski grad potrošnje. Taj se prijelaz ogleda u proizvodnji novih prostora za potrošnju koji dovode do složenih funkcionalnih promjena gradskih središta i periferije gradova. Na primjeru grada Zadra u ovom radu razmatrana je povezanost procesa decentralizacije i suburbanizacije trgovine s promjenama koje se odvijaju u povijesnoj gradskoj jezgri. Kako bi se utvrdilo trenutno stanje jezgre s obzirom na njezine komercijalne i poslovne funkcije, provedeno je terensko istraživanje kojim su popisani i kategorizirani poslovni prostori na prostoru zadarskog Poluotoka. Dobiveni podaci pokazali su kako na najatraktivnijim lokacijama na Poluotoku dolazi do koncentracije poslovnih i financijskih usluga, ugostiteljskih objekata i drugih sadržaja koji su prvenstveno namijenjeni turistima i povremenim posjetiteljima, što ukazuje na procese cityzacije i turistifikacije povijesne jezgre.

16

Kako bi se ispitalo kako različiti tipovi urbanih aktera koji su poslovno i profesionalno vezani za povijesnu jezgru vide njezino trenutno stanje i moguće smjernice revitalizacije, provedeno je kvalitativno istraživanje. Rezultati istraživanja pokazuju da su stručni i civilni akteri općenito više skloni zauzimanju kritičnog stava prema promjenama koje se odvijaju u povijesnoj jezgri. Primjerice, dok predstavnici interesnih skupina ukazuju na rastući atrakcijski potencijal gradske jezgre, stručnjaci upozoravaju na nedostatak strateških smjernica razvoja te na sve izraženiju tendenciju komercijalizacije javnih površina. Premda sudionici istraživanja smatraju da posljedice izgradnje trgovačkih centara nisu isključivo negativne, većina ih ukazuje na povezanost procesa decentralizacije trgovine s opadanjem posjećenosti Poluotoka i dojmom „ispražnjenosti“ grada u razdoblju izvan turističke sezone.

Opisano stanje zadarske povijesne jezgre, prema rezultatima provedenih istraživanja, nije uvjetovano isključivo lokalnim specifičnostima, već se može protumačiti kao posljedica tranzicijski uvjetovanih društvenih i prostornih promjena, koje, unatoč lokalnim razlikama, uzrokuju slične obrasce. Naime, umjesto cjelovite revitalizacije, povijesne jezgre mnogih hrvatskih gradova izložene su nekontroliranoj komercijalizaciji koja negira njihovu ulogu središta gradskog života i identiteta te


Ž. Tonković: Trgovački centri i promjene u gradskoj jezgri: slučaj Zadra

proizvodi novi tip raslojavanja s obzirom na mogućnosti sudjelovanja u konzumerističkoj kulturi (Svirčić Gotovac, 2010.; Zlatar, 2011.). Neučinkovitost urbanih politika, deficit regulacije investicija u komercijalne, turističke i druge sadržaje te nedovoljna uključenost stručnih i civilnih aktera u procesima prostornog planiranja također ne doprinose cjelovitoj i sustavnoj obnovi povijesnih gradskih središta kao nezamjenjivog javnog dobra. Stoga bi budući programi revitalizacije povijesne jezgre u Zadru, ali i u drugim hrvatskim gradovima, trebali pokazivati više socijalne osjetljivosti i brinuti se o potrebama lokalnog stanovništva kako bi se zaustavili negativni trendovi, a prije svega depopulacija gradskih središta. U Hrvatskoj za sada izostaju strategije koje bi nastojale potaknuti obnovu malih i lokalno specifičnih trgovačkih i obrtničkih radnji, osobito tradicijskog obrta. S obzirom na važnost raznolikosti sadržaja za privlačnost i vitalnost gradskih središta (Uršič, 2009.; Welterverden i Rietbergen, 2007.; Thomas i Bromley, 2002.), poželjne su revitalizacijske strategije koje neće biti isključive prema manje profitabilnim sadržajima koji su važan dio gradskog identiteta, odnosno urbanosti jedne sredine. Kada je riječ o gradovima čiji su urbani resursi važan turistički atraktor, potreban je sustavan pristup obnovi gradskih središta kako bi se na najbolji način iskoristili povoljni učinci razvoja turizma, a spriječili ili zaustavili negativni trendovi koji umanjuju kvalitetu života lokalnog stanovništva, ali i atrakcijski potencijal grada.

1. Creswell, J. W. (2007). Qualitative inquiry and research design. Choosing among five approaches. Thousand Oaks, London, New Delhi: Sage Publications. 2. Čaldarović, O. (2009). Urbano društvo na početku 21. stoljeća. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo. 3. Čaldarović, O. (1987). Suvremeno društvo i urbanizacija. Zagreb: Školska knjiga. 4. Čolić, S. (2008). Sociokulturni aspekti potrošnje, potrošačke kulture i društva. Društvena istraživanja, 17 (6): 953-973. 5. Denscombe, M. (2003). The Good Research Guide (for small-scale social research projects). Maidenhead: Open University Press. 6. Dimitrovska Andrews, K. (2005). Mastering the post-socialist city: Impacts on planning the built environment, u: Hamilton, I., Dimitrovska Andrews, K., Pichler-Milanović, N. (ur.): Transformation of cities in Central and Eastern Europe. Tokio/New York/Paris: United Nations University Press, 153-186. 7. Featherstone, M. (1991). Consumer culture and postmodernism. London, Newbury Park, New Delhi: Sage Publications. 8. Đukić, A. i Jerković, S. (2008). Neki suvremeni sociogeografski procesi u povijesnoj jezgri grada Dubrovnika. Geoadria, 13 (2): 207-225. 9. Horvat, S. (2007). Znakovi postmodernog grada. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. 10. Hromadžić, H. (2008). Konzumerizam. Potreba, životni stil, ideologija. Zagreb: Naklada Jesenski i Turk. 11. Jakovčić, M. (2006). Business Functions and Problem of Closure of Commercial Premises in Ilica Street in Zagreb. Hrvatski geografski glasnik, 68 (1): 27-50.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

17


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 3-20

18

12. Jakovčić, M. i Rendulić, I. (2008). Razvoj i funkcije kupovnih centara u Zadru. Geoadria, 13 (1) : 97-117. 13. Jansen-Verbeke, M. i Lievois, E. (1999). Analysing Heritage Resources for Urban Tourims in European Cities, u: Pearce, D. G. i Butler, R. (Ur.): Contemporary Issues in Tourism Development. London: Routledge. 14. Jayne, M. (2006). Cities and consumption. London: Routledge. 15. Lipovetsky, G. (2008). Paradoksalna sreća. Ogled o hiperpotrošačkom društvu. Zagreb: Izdanja Antibarbarus. 16. Lukić, A. (2002). Socijalne funkcije trgovačko-poslovnog središta: primjer Centra Kaptol u Zagrebu. Hrvatski geografski glasnik 64: 73-94. 17. Lukić, A. i Jakovčić, M. (2004). Location and function of hypermarkets and shopping centers in Zagreb. Dela, 22: 39-54. 18. Maretić, M. (1996). Gradski centri. Zagreb: Školska knjiga. 19. Milas, G. (2005). Istraživačke metode u psihologiji i drugim društvenim znanostima. Jastrebarsko: Naklada slap. 20. Miles, S. i Miles M. (2004). Consuming Cities. Houndmills, Basingstoke, Hampshire, New York: Palgrave Macmillan. 21. Mišetić, A., Miletić, G. M. i Ursić, S. (2012). Vitalni gradovi. Pogled iz perspektive stručnjaka u gradskim upravama. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. 22. Nagy, E. (2001). Winners and losers in the transformation of city centre retailing in East Central Europe. European Urban and Regional Studies, 8 (4): 340-348. 23. Peračković, K. (2013). Osnovni pojmovi u sociologiji potrošnje, u: Čolić, S. (Ur.): Potrošačka kultura i konzumerizam. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 25-45. 24. Robertson, K. A. (1997). Downtown retail revitalization: a review of American development strategies, Planning Perspectives, 12: 383–401. 25. Rogić, I. (1992). Periferijski puls u srcu od grada. Zagreb: Sociološko društvo Hrvatske. 26. Spierings, B. (2006). The Return of Regulation in the Shopping Landscape? Reflecting on the Persistent Power of City Centre Preservation within Shifting Retail Planning Ideologies. Tijdschrift voor Economische en Sociale Geografie, 97 (5): 602–609. 27. Stanić, S. (2013). Trgovački centar kao reprezent potrošačkoga društva, u: Čolić, S. (Ur.): Potrošačka kultura i konzumerizam. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 127-147 28. Strategija razvoja grada Zadra (2013). Zadar: Razvojna agencija Zadarske županije. 29. Svirčić Gotovac, A. (2011). Aspekti ugroženosti javnih prostora, u: Čapo, J. i Gulin Zrnić, V. (Ur.): Mjesto, nemjesto. Interdisciplinarna promišljanja prostora i kulture. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 303-316. 30. Svirčić Gotovac, A. (2010). Aktualni revitalizacijski i gentrifikacijski procesi na primjeru Zagreba. Sociologija i prostor, 48, 187 (2): 197-221. 31. Šimić, S. (2010). „Mjesto“ i „nemjesto“: primjer centra grada Zadra i City Gallerie“. Diplomski rad. Odjel za sociologiju, Sveučilište u Zadru. 32. Thomas, C. J. i Bromley, R. D. F. (2002). The Changing Competitive Relationship between Small Town Centres and Out-of-town Retailing: Town Revival in South Wales. Urban Studies, 39 (4): 791-817.


Ž. Tonković: Trgovački centri i promjene u gradskoj jezgri: slučaj Zadra

33. Tomić-Koludrović, I., Tonković, Ž. i Zdravković, Ž. (2014). Zadarska riva kao prostor urbanosti. Zadar: Sveučilište u Zadru. 34. Urry, J. (1995). Consuming places. London, New York: Routledge. 35. Uršič, M. (2009). Managing diversity in the post-socialist city – globalisation, spaces of consumption and exclusion of local urban cultures. Studia Universitatis Babeş-Bolyai, Sociologia, LIV, 1, 101-122. 36. Vresk, M. (2002). Grad i urbanizacija. Osnove urbane geografije. Zagreb: Školska knjiga. 37. Welterverden, J. W. i Rietbergen, T. (2007). E-Shopping versus City Centre Shopping: the Role of Perceived City Centre Attractiveness, Tijdschrift voor Economische en Sociale Geografie, 98 (1): 68–85. 38. Zlatar, J. (2013). Urbane transformacije suvremenog Zagreba. Sociološka analiza. Zagreb: Plejada/Institut za društvena istraživanja u Zagrebu. 39. Zlatar, J. (2011). Utjecaj trgovačkih centara (kao nemjesta) u Zagrebu na nestajanje javnog prostora, u: Čapo, J. i Gulin Zrnić, V. (Ur.): Mjesto, nemjesto. Interdisciplinarna promišljanja prostora i kulture. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 317-331.

Prilog

1. Koje promjene uočavate na Poluotoku i možete li izdvojiti glavne uzroke tih promjena? 2. Koji su, po Vašem mišljenju, najvažniji pozitivni i negativni aspekti Poluotoka? 3. Koji tipovi aktera (ekonomski, politički, civilni, stručni) imaju najveći utjecaj na promjene u povijesnoj jezgri? 4. Kako su se trgovački centri razvijali u Zadru i što je najviše utjecalo na njihov razvoj? 5. Što mislite o utjecaju trgovačkih centara na grad u cjelini te na povijesnu jezgru i njezinu socijalnu i poslovnu dinamiku? 6. Jesu li trgovačke funkcije bitne za povijesnu jezgru grada? Zašto? 7. Ponekad se govori o tome da je potrebno regulirati i usmjeravati investicije, uključujući one u sektor trgovine i usluga. Što mislite o tome? Tko bi trebao usmjeravati te procese? 8. Prema Vašem mišljenju, što bi trebali biti glavni ciljevi i smjernice revitalizacije Poluotoka? 9. Kako vidite uloge različitih aktera (ekonomskih, političkih itd.) u revitalizaciji gradske jezgre? Koji akteri bi trebali biti najvažniji u tom procesu? 10. Postoji li još neki problem na koji do sada niste ukazali (u vezi s trgovačkim centrima, stanjem gradske jezgre i smjernicama za revitalizaciju)?

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Protokol intervjua

19


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 3-20

Pregledni rad

Željka Tonković Department of Sociology, University of Zadar, Zadar, Croatia e-mail: zeljka.tonkovic@unizd.hr

Shopping Centers and the Historic Town Core Transformations: The Case Study of Zadar Abstract Shopping centers are a specific product and symbol of the consumer society and culture and their appearance one of the most visible signs of the post-socialist cities’ transformation.The paper points to the connection between the process of decentralization and suburbanization of retailing and the transformation of the town center. The first objective of the study was to determine the current condition of the historic center of Zadar with respect to its commercial, business and tourist functions. In order to determine the structure of business establishments, fieldwork was conducted within the city center of Zadar. Another objective of the study was to examine how the actors professionally attached to the historic center perceived its current state and the main revitalization guidelines. For this purpose, qualitative research was conducted. Based on the research findings, the paper discusses the changes that take place in the historic center as well as general guidelines for its revitalization.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: shopping centers, historic city center, public space, revitalization, Zadar.

20


DOI 10.5673/sip.53.1.2 UDK 316.334.3:323.21 Pregledni rad

Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process Azizan Marzuki Universiti Sains Malaysia; Flinders University, Adelaide, Australia e-mail: chik72@usm.my ABSTRACT The implementation of the public participation process is important for the democratisation of social values and better planning and fulfilment of public needs. The public participation process, however, is sometimes threatened by bureaucratic constraints caused by the lack of a systematic approach and an inadequate public administration system, which contribute to the public exclusion from the process. The exclusion is also caused by the lack of knowledge about public participation and low levels of education amongst the public. With this in view, this paper reviewed four approaches to public participation in four countries: Denmark, the Philippines, Canada and the United Kingdom. The dimensions of public participation developed by Uphoff and Cohen were then used for data analysis, interpretation and conclusions drawn by discussing the grounds for public inclusion and exclusion from the decision-making process. Key words: public participation, decision-making process, approaches, case studies.

The implementation of the public participation process is important for the democratisation of social values and better planning and fulfilment of public needs. It is also useful for educating the public especially regarding government development programmes. This will potentially influence social or personal changes amongst community members, which can then be used to incorporate diverse public interests and thus accord people with the right to participate in decisions that will affect their lives. By participating in the decision making process, the public will realize the importance of their involvement in deciding their future (Chadwick, 1971). According to Slocum and Thomas-Slayter (1995), public participation is a means to convey individual and the society’s personal interests and concerns with regard to the development plans, given that these planning activities would consequently affect the public generally and certain groups specifically. According to Beierle (1998, p. ii), public participation exists in the form of ‘...traditional participatory [for example] Copyright © 2015 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1. Introduction

21


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 21-39

public hearings, notice and comment procedures [as well as] advisory committees. [In addition, public participation includes] regulatory negotiations, mediations and citizen juries’. Other than serving as a means of educating people and enhancing their awareness, public participation is also vital in preparing an efficiently better planning framework as a result of better understanding of stakeholders’ demands and needs which thus leads to effective resource planning and management. Interestingly, the act of participating in structuring the development plan enables the citizens to minimise political and administration problems while promoting transparency within the professionals’ environment (Lukensmeyer, Goldman & Stern, 2011), which in turn will address perceptions of inequality of power. To a greater extent, public participation stimulates information exchange between all the proposed development’s stakeholders (the public, government and nongovernment organizations) which will further enhance the mutual understanding and relationship between the stakeholders and resulting in the government and the proposed development enjoying instilled support (Glass, 1979; Cavric, 2011).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

From the public’s perspective, the act of inviting to engage in the decision making process is considered as a sign of acceptance by the government. The public is affected by the related development plan proposal, and is within the public’s interest to allow participation in the decision making process from the early stage of related planning procedure as this will encourage citizens’ input in the planning process and present the views of the entire community on specific issues to ensure the proposed plan will mirror their aspirations. In a broader sense, appropriate public participation is a key towards sustainable development given that the proposed development will be structured based on the stakeholders’ demands and needs, which include the benefits for future generations.

22

However, at the heart of this matter rests the issue of conditions that might constrain achieving appropriate public participation. It is learned that public participation efficiency and effectiveness might be compromised by the difficulties faced by the public when it comes to understanding the technical reports and the complex planning issues (Jenkins, 1993). This will consequently affect the public’s ability to comprehend the decision making process. According to Bramwell and Sharman (1999), effective public participation is difficult to achieve if the residents are not equally represented within or as part of the whole group of stakeholders. Equal representation refers to the stakeholders’ knowledge and understanding on the proposed development specifically and knowledge in planning generally. This study aims to identify how the public are included or excluded in the decision making process by reviewing different approaches of public participation in four countries: Denmark, the Philippines, Canada and the United Kingdom. The discussion covers various aspects that occur with regard to public involvement in the decision making process. The dimensions of public participation developed by Uphoff and Cohen were then used for data analysis and interpretation and conclusions drawn by discussing the grounds of public inclusion and exclusion from the decision making process. Further, this paper highlights the difficulties in implementing


A. Marzuki: Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process

public participation strategy given that the existing public administration systems as well as legal structure are practiced at inappropriate standards.

2. Literature review Under the environment school of thought, planning enjoys a long tradition which can be principally dated back to the 1960s (Stuart, 1968; Dam, 1969). Literature review pertaining to planning covers a range of specialization areas, but are not limited to, transportation, health care, tourism, education and environment (Blaug, 1967; Jiang & Homsey, 2008; NSW Department of Planning, 2009). Regardless of the vast diversity of planning fields, planning generally is the act of organizing activities within a framework in order to achieve a desired goal. More specifically, the United States Planning Association (Stiftel, 1990:67) defines planning as a ‘comprehensive, coordinated and continuing process…to help public and private decision makers arrive at decisions that promote the common good of society…[in order] to achieve certain objectives’ (Inskeep, 1991:25). Chadwick (1971) viewed the planning process as ‘a process of human thought and action based upon that thought-in point of fact, fore thought, thought for the future - nothing more or less than this.., which is a very general human activity’.

It is important to realize that although public participation would only be allowed to a certain extent, an involvement can only be considered appropriate when the public is allowed to participate actively in the planning process (Litchfield, 1996). Litchfield’s (1996) argument is further supported by the World Health Organisation (WHO, 2002) who envisaged public participation as ‘a process by which people are enabled to become actively and genuinely involved in defining the issues of concern to them, in making decisions about factors that affect their lives, in formulating and implementing policies, in planning, developing and delivering services and in taking action to achieve change’. It is highlighted that the main purpose of public participation is to offer the public an opportunity to participate in the decision making process of related development planning. Here, related development planning refers to a stakeholder engagement

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

It is publicly known that individuals affected by any development plan have the power, to a certain limit, to exercise their rights in terms of opinions and needs. WHO (2002) argued that these opinions and needs have to be taken into consideration in the decision making process if proven appropriate. It is the strategy by which the have-nots join in determining how information is shared, goals and policies are set, tax resources are allocated, programs are operated, and benefits like contracts and patronage are parcelled out. According to Arnstein (1969) citizen participation is a categorical term for citizen power. It is the redistribution of power that enables the have-not citizens, presently excluded from the political and economic processes, to be deliberately included in the future. In short, it is the means by which they can induce significant social reform which enables them to share in the benefits of the affluent society (Arnstein, 1969).

23


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 21-39

with any development plan that might affect physically, mentally or both. However, the success of the process depends on how far the public is allowed to be involved (Hashim, 1986; Lukic, 2011). It is viewed that the proposed development’s stakeholders were not accessible to the same rights, meaning that the power of involvement was not equally bequeathed. This negates the purpose and goal of public participation and could potentially create resentment among the non-consulted and therefore, marginalized stakeholders. As Litchfield (1996) suggested, a good participation process needs to be effective, which means the public needs to participate at various stages of planning and development. Unfortunately, Litchfield’s (1996) argument seems too difficult to be implemented, as many constraints could hinder the public from the participation process.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Regarding to whether the incorporation of citizens’ say in administrative decision making will lead to a more efficient and effective provision of agency’s services, the few efforts to analyze the participation-performance nexus offer mixed evidence and have been confined to individual case studies (Kathlene & Martin, 1991; Landre & Knuth, 1993; Moynihan, 2003) or compilation of case studies (Beierle & Cayford, 2002; Thomas, 1990, 1995). Scholars widely recognize that there are administrative costs associated with public participation (Ebdon & Franklin, 2006; Irvin & Stansbury, 2004; Robbins, Simonsen & Feldman, 2008; Thomas, 1995). Participation is time consuming and has the potential to slow down decision making since the public needs to be informed, and even educated first, in order to meaningfully participate in administrative processes. According to Irvin and Stansbury (2004) ‘‘the per-decision cost of citizen participation groups is arguably more expensive than the decision making done by a single administrator’’ with the appropriate expertise and experience. There are concerns about the loss of control over the process (Kweit & Kweit, 1984; Moynihan, 2003) and also that most actively involved citizens might represent private interests that are very different than the broader public interests (Ebdon & Franklin, 2004; Heikkila & Issett, 2007; Landre & Knuth, 1993; Robbins, Simonsen & Feldman, 2008).

24

Woodley (1999:302) also documented a negative impact of an inappropriate and unequal public participation involvement due to prioritization of power of involvement to stakeholders with a particular interest. Plainly stated, the power of involvement was limitedly enabled to the remaining stakeholders, which led to local community members’ dissatisfaction towards a proposed development which resulted in failure to achieve the local community’s support. Interestingly, public participation in the decision making process in Yogyakarta, Indonesia is literally non-existent. A study done by Timothy (1999) reported a negative feedback from the local community with regards to their rights to be involved in public participation where it is claimed that public involvement was neither practiced nor implemented, in any official development plans in Yogyakarta. Also and more importantly, the local community had not been clearly informed of their rights to public participation (see also Keogh, 1990). Consequently, the local community had not participated in the decision making process of any proposed developments and the absolute power to decide was handed to the government. However, from


A. Marzuki: Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process

the government point of view, it was asserted that although it was within their knowledge with regards to public participation rights, the local community chose not to pay any attention as they were not keen to be involved (see also Murphy, 1988). Regardless, it was highlighted that the government was not anticipating any public participation from the local community for the following reasons, namely [1] the local community’s lack of knowledge and understanding in public participation generally and in the decision making process specifically, [2] insufficient resources in terms of managing staff and information and [3] limited budget allocations (Timothy, 1999). Another case in the tourism industry from Mexico showed that ‘the residents feel excluded since such efforts (involvement in tourism businesses) require substantial foreign investment which eliminates them from active participation in the industry’ (Sautter & Leisen, 1999:323-324) (see also Tosun & Timothy, 2001). Local residents were eliminated from tourism businesses because of the local government’s priority to attract foreign investments. Although the discussions above show local governments in Indonesia and Mexico have established mechanisms for public participation, both cases also revealed that local residents were indirectly eliminated from being fully involved in the participation process due to local government restrictions. In fact, in many developing countries, legal structures do not encourage local residents to participate in local affairs (Hashim, 1986; Mohd Saad, 1998; Akama, 2002).

According to another perspective, public participation could also lead to better policy and implementation decisions and can thus be associated with a greater attainment of public programs’ goals (Beierle & Cayford, 2002; Fagotto & Fung, 2009; Fung, 2004; Roberts, 1997; Sirianni, 2009; Stivers, 1990). Moynihan (2003) links participation benefits to the performance of public programs: ‘‘Public input can provide information that helps managers improve public efficiency—either allocative efficiency through better resource allocation choices or managerial efficiency through information that leads to improvement of the process of public service provision.’’ Roberts (1997) also associates public involvement in agency decision making with a specific managerial style called ‘‘generative approach.’’ An important aspect of her argument is that managers can enhance efficiency and effectiveness, when they promote ‘‘learning process that develops people’s capacity to create new solutions,’’ and ‘‘when people are invited to help craft policy and set organizational direction’’ (1997).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Studies from India and Turkey indicated that their legal structures have placed a barrier between the resident and the local authority (Tosun, 1998). In fact, the situation in Belize, Brazil is even worse since the stakeholders have no access at all to the consultation process (Few, 2000). Tosun (1998) found that the centralised administration system failed to prioritise local residents’ participation in development planning in Turkey. According to Cuthill (2002:87), this problem should not exist if the administrators understand that ‘the aim (of public participation) is not to replace one ‘power’ with another ‘power’; rather…to develop collaborative processes based on trust, cooperation and respect between citizens and local government’.

25


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 21-39

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Neshkova et al. (2012) specifically, sought to understand if citizen input can improve the performance of public programs. The evidence indicated that public participation can, in fact, be associated with enhanced organizational performance. Although there are admittedly administrative costs associated with participation, as shown by prior research, results revealed that on average, greater citizen engagement is strongly and significantly related to better performance of public agencies. This study also revealed the inclusion of citizens not only contributes to increased knowledge and understanding on the part of citizens toward government affairs, but also has broader social value related to the performance of public programs. Furthermore their findings imply that public agencies can become more efficient and effective by opening their decision-making processes to the public and taking advantage of the contextual knowledge and practical advice it has to offer. By incorporating citizen participation into the usual business of government, public managers better serve the main objectives of their agencies. Finally, this result demonstrates that participation has practical value and endorses the long-standing efforts of academicians and practitioners to ensure that those affected by government policies can meaningfully participate in the formulation and implementation of these policies.

26

Although government administrators, officials, and community leaders have long recognized the value of public participation for a variety of purposes, processes, and decisions (Bryson et al., 2013; Yang & Pandey, 2011) and it is undoubted that local community involvement in the decision making process will enhance the outcome of the framework of a proposed development plan, they frequently do not have a good understanding of how to design participation processes to achieve desirable outcomes. Therefore this paper highlights the difficulties in implementing public participation strategy given that the existing public administration systems as well as legal structure are practiced at inappropriate standards. In an ideal situation, a local community is placed under the protection of an appropriate legislation system which gives guidance through the decision making process. Legislation should, in fact, encourage local residents’ participation in the decision-making process and not place limitations nor cater only for certain groups or individuals. At a higher level, issues are raised with regards to who is to be blamed and held responsible for educating the local community about public participation and their rights to get involved in the decision making process. As an alternative, cooperation between the government and non-government organisations should be encouraged. Even if difficulties exist, this does not mean that the public participation process should be terminated or at the very least limited, because when local residents fail to participate they may face real problems of exploitation by investors or even by the government itself.

3. Research approach This study was motivated by Yin’s (1994) case study approach and pays attention specifically on ‘how’ and ‘when’ questions, in terms of the way it is being posed to identify contemporary phenomenon within real life context. For the purpose of this research, public participation cases in four different countries were analyzed to study the decision making process practiced and to examine the extent of its im-


A. Marzuki: Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process

plementation. In line with the focus of this paper, an in-depth understanding and knowledge on the decision making process were obtained by setting certain criteria on the selected case studies. Accordingly, the selections of the case studies were based on the following four disciplines, namely [1] health, [2] housing planning, [3] urban and regional planning and [4] Local Agenda 21. Quite apart from the disciplines, the case studies selections were based on the following criteria, namely [1] each case has applied public participation in the decision making process and [2] the public has been provided with opportunities to participate to a certain extent in the planning process. The analysis of participation processes was based on three aspects of [1] what, [2] who and [3] how. The analysis has been further elaborated according to definitions and participation dimensions developed by Uphoff and Cohen (1977) and Uphoff (1981), which alluded to [1] decision-making: public participation and involvement that address aspects in problems’ identification, activities’ procedures and process as well as resources’ planning and management, [2] implementation: refers to the local community’s contributions in the forms of labour, money, resources, materials as well as time spent on management process and/ or take part in activities that they have agreed upon, [3] benefits: refers to benefits which might be enjoyed either socially, politically and/or economically, are distributed equally and fairly among members of the public participation programme and [4] evaluation: where there is a growing consensus that after an activity has been identified and implemented by the people, they should have the right to evaluate their achievements.

Four case studies in public participation from four different countries were used to analyse how public participation in the decision-making process were practised and what the constraints arose from the process. In order to have a wider view of the decision-making process, the selection of the case studies were based on several disciplines; health, housing planning, urban and regional planning and Local Agenda 21. The following are the case studies: 1. Calgary, Canada: Calgary Regional Health Authority (CRHA) framework of public participation (Maloff, Bilan & Thurston, 2000). 2. Manila, Philippines: The Metro Philippines marginal settlements housing project in Manila (Viloria, 1992). 3. Denmark: Public participation on the process of regional and municipal planning in Denmark (Kornov, 1997). 4. Leicester, UK: Developing Local Agenda 21 at Leicester City (Roberts, 2000; Wild & Marshall, 1999).

4.1. Public Participation in the Calgary Regional Health Authority, Canada In the 1990s, participation became internationally a key part of the discourse in the health sector (Thurston et al., 2005). More recently, in Canada, health sector reforms

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4. Case studies in the public participation process

27


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 21-39

focused on acute care have taken place under the banner of increasing public input. Similarly, Church et al. [32] identified the need for more research on the many ways that citizens can influence decision-making in the health sector. In the case of Calgary, Canada Maloff et al. (2000) used the term public participation initiatives to refer to the whole set of activities and processes, and public participation techniques to refer to the methods chosen to engage people. They viewed participation as a number of processes (e.g., setting up the management group, choosing the participants) that may be involved in any initiative and any technique. They argued that for evaluation research on public participation to build generalizable claims, some consistency in theoretical framework is needed. A framework that encourages clear articulation of an initiative would help describe its components, specify the public participation techniques (e.g., advisory councils, public forums, citizen juries, partnerships), the resources used, the objectives pursued, as well as the target of change or desired outcomes, and the environment in which that target is situated. Research based on this framework would make integration of findings more possible. The research reported here used grounded theory to develop a theoretical framework for understanding public participation in the context of regionalized health governance.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Their research project investigating public participation in health policy development was conducted from 2000 to 2003. The overall research design followed the grounded theory tradition and involved case studies of five public participation initiatives in the Calgary Health Region2 and a survey of community agencies. The case studies selected for the project vary on a number of characteristics including the population participating, how and when the initiative began, and the mandate of the initiative.

28

The Calgary Regional Health Authority (CRHA) covers an urban and rural population of approximately 888,000. The CRHA serves the purposes of [1] promoting health to the population and ensuring health protection, [2] deciding on prioritization in health services provision as well as providing an adequately proper accessibility to quality health services and [3] promoting the effectiveness and swiftness of the health services provision in terms of addressing the local community’s demands and needs. In order to perform and to accomplish the abovementioned requirements, the public participation process was conducted based on the International Association of Participation’s (IAP) (2003) model of public participation matrix. The participation process covers four areas of CRHA, which are [1] function and responsibility, [2] areas of participation, [3] potential participants’ identification and [4] the level of participation. The description of the CRHA public participation framework is shown in Table 1. Public participation approach employed by CHRA allows the public to participate in four stages excluding the delegation phase (see Table 1). The government’s initiated public participation process exists in the form of bottomup process where public and stakeholders exchange information through face-toface interactions such as meetings and workshops. Whilst the public involvement is allowed, it is still within the CHRA stakeholders’ authority and power to exercise


A. Marzuki: Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process

the extent of public involvement. It is learned that individuals that are affected by the proposed plan are offered the privilege of participating in the management and implementation committee. In addition, it is within the stakeholders’ justification to dictate the decision-making process at certain stages of the participation matrix. More importantly, the public holds no rights when it comes to implementing the decision-making process. In short, observations on the CHRA public participation process shows that there are differences in public involvement accessibility between the public, the affected individuals and the CHRA officials. It is important to emphasize that this by no means indicate a ‘favouritism propensity’ issue; on the other hand, the difference in power and authority are essential for management efficiency (Maloff et al., 2000). By adding a degree of limitation to accessibility in public involvement, has enabled the CHRA officials to pay attention on the pressing needs of the affected individuals. This will thus help in addressing the concerns strategically which in return, is in line with the aims of achieving a good final decision. Table 1 Levels of involvement at CRHA participation process

Level 1.Information Public

Objective Public is informed about the issue and process; misconceptions are clarified; communication of decision is made.

CRHA 2.Input Public

Public’s perceptions, opinions, and advice are sought and may be used in decision-making. Decision-making is retained by the CRHA.

CRHA 3.Consultation Public

Public’s informed perceptions, opinions, and advice are sought and may be used in decision-making regarding the issue. Consultation is an interactive exchange. Decision-making is retained by the CRHA.

CRHA 4.Partnership Public

Public participates in a partnership process. Decision-making is joined between the CRHA and the public.

CRHA Decision-making is delegated to the public.

CRHA Public Source: Maloff et al., (2000:70).

4.2. Public Participation in the Metro Philippines Housing Project The National Housing Authority and Quezon City Government jointly controlled the Metro Philippines project with the intention of devising and improving an integrated and comprehensive approach of developing marginal settlements. Given that the public has shown notable consideration and positive enthusiasm during the

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

5.Delegation

29


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 21-39

proposed project’s planning phase, public involvement was thus allowed during the decision-making process through consultations with the government officials. The project report shows that the public’s representatives were working closely with the government officials during the evaluation and implementation phases. Throughout the public participation process, the government officials operated at an in-depth level with the public in formulating and preparing housing and facilities’ standards, in addition to be responsible for [1] providing the community with development skills and knowledge, and [2] cultivating attitudes and habits of working with multidisciplinary groups. The Metro Philippines participation process is a bottom-up decision-making one where decisions were made through in-person consultations with local residents. Close observations on the Metro Philippines public participation process reveal the government initiative in encouraging the public to get involved in the decision-making process. Although the level of enthusiasm and eagerness shown by the public signal positive acceptance, public participation faced hindrances in the form of the public’s lack of knowledge and education in such process. This situation had developed into a time-consuming learning-and-adapting process, and in accordance with the proposed research interest, to emphasize the possibility of this issue incurring ‘...insufficient attention to the interaction that [takes place] between [stakeholders] and between different forms of public participation’ (O’Fairchealliagh, 2010:19).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4.3. Public Participation in the Regional and Municipal Planning in Denmark

30

Denmark’s regional and municipal planning framework emphasizes the significance of public participation where the process should be in accordance to the Denmark Planning Act (Kornov, 1997) (see Table 2). More importantly, public participation as well as the decision making process are under the obligation to not place any agreement that might contradict the planning decisions at the higher level. The process also considers social interests in any physical development where it serves the purpose of ‘... [studying] the social operations implied in these acts of delegation and on the use of the concept [in order] to understand the conflicts arising when the intrinsic legitimacy of the public is appropriated’ (Contandriopoulos, 2004:321). Decision-making is therefore under the government’s control and the public has no rights to participate in the implementation process. Here, public involvement significance is asserted by the fact that the public has the opportunity to influence any decisions by participating at two levels: first, prior to plan preparations, the public can submit ideas and proposals for the planning work, and second, after the proposed plan is published, the public has another chance to submit their objections and amendments. Similar to the two previously presented cases, the implementation of the plan falls under the responsibility of the local or regional government. Participation in the planning preparations provides the public with the opportunity to get involved in planning for local areas by contributing their ideas and proposals. Interestingly, the


A. Marzuki: Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process

Danish public participation process differs from the Canadian and the Philippines’ public participation process, in that the Danish approach employs a top-down public participation procedure. The Danish public participation approach values its public’s rights by applying both quantitative and qualitative data collection methods such as public exhibition, workshops and census survey (submitting proposals, ideas, comments and/or objections). Table 2 Public participation in the regional and municipal planning in Denmark

The planning process for regional and municipal planning 1. Prior to public participation Solicitation of ideas and proposals, Report on previous planning, Deadline of at least 8 weeks, Informational campaign 2. Proposed regional and municipal plan

Public Participation The public have the opportunity to submit ideas and proposals for the planning work.

Preparation, Contact with others authorities, County or municipality approves proposal 3. Proposal published Deadline for objections of at least 8 weeks, Proposal sent to the Ministry of Environment and other state, county and municipal authorities, Proposal assessed by state authorities; regional plan may be vetoed and municipal plan called in.

The public can submit objections and proposed amendments.

4. Adoption of plan Processing of comment and objections submitted by the public and authorities, Change (if any), Plan adopted if not vetoed or called in, Negotiations if plan vetoed or called in, If agreement not reached the Minister for Environment will decide. 5. Publication of the final plan Publication, Plan sent to relevant authorities 6. Administration of plan County council ensures that proposed municipal and local plans are in accordance with regional plan, County or municipal council must act to implement regional plan

Source: Kornov (1997:177).

4.4. Public Participation in the Local Agenda 21, Leicester City, UK Leicester City’s Agenda 21, Blueprint for Leicester was launched in October 1994 (Roberts, 2000; Wild & Marshall, 1999). It was a policy collaboration undertaken by three different organisations, namely [1] Leicester City, [2] Environ (an environmental charity) and [3] Leicester Promotions (the council’s backing company). Jointly initiated by the local government, non-government organizations and private companies, the public participation process undergoes a census study approach. A

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

7. Revision every 4 years

31


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 21-39

household questionnaire was carefully designed and delivered to every household for data collection. Upon inauguration, the questionnaire survey was published in the local newspaper in order to establish the public participation and the decision making processes as well as conveying the invitation to participate in the survey. This was followed by a random sample basis interview to achieve a cross-section of views from people in Leicester. Two workshops were held to seek opinions and suggestions from community groups and specialist working groups (Table 3). Local groups were also included in the ‘visioning’ workshop for their views on any changes to Local Agenda 21. In this perspective, the Local Agenda 21 tries to address the ‘...absence of evaluation [as well as] to involve [the public so that it will] enable deliberation among participants’ (EIPP, 2009: 4).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Table 3 Participation method used in Leicester Local Agenda 21

32

Participation method

Outcomes

‘Visioning’ workshops-certain types of groups representing sections of the community, whose voice may not be heard as loudly as others, were targeted to take part in facilitated discussions where they could express their vision for Leicester. These included groups of young people, ethnic minorities, women, older people, people with disabilities, workplace groups, low income groups and small business owners.

88 groups were involved. Some of these underrepresented groups were easier to reach than others.

‘Snapshot’ questionnaire-a survey was delivered to every household (112,000 households) and distributed through the Leicester Mercury (local newspaper), asking people about their likes, dislikes and aspirations for Leicester. This ensured that everyone would have the chance to put forward their ideas.

803 questionnaires were returned.

‘Neighbourhood’ questionnaire-a second questionnaire survey was carried out on a random sample basis in several contrasting neighbourhoods, to gain a more detailed picture of the views of a crosssection of people

748 households were interviewed.

Specialist working groups input-each of the working groups was asked to prepare a set of expert recommendations relating to their own topic area, including: guiding principles, key actions and potential sustainable development indicators.

All eight specialistworking groups (representatives from 29 organisations) made recommendations.

Task forces- the council set up eight internal task forces to examine the scope for its own action.

Each task force made a series of recommendations.

Source: Roberts (2000:16).

In assessing the Leicester case study, although the participation programmes applied various types of approaches for local residents to participate, it is understood that the residents’ involvement was limited, since the decision-making is still controlled by the initiating body (Wild & Marshall, 1999). Even though the initiating body admits that final decisions will reflect the outcomes of the participation process, it is unclear how all the views would influence the decision priorities and actions since the public is not involved in the process (Wild & Marshall, 1999). However, the case from UK shows that various participation techniques are needed because of resident attitudes and a low level of awareness.


A. Marzuki: Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process

5. Discussion The four case studies displayed the implementation of public participation process in areas of health care, settlement development, land-use planning as well as sustainable policy preparation. It is learned that the government role and other appointed organizations have been steadily changing ‘...with increasing emphasis being placed on setting overall direction through policy and planning, on engaging stakeholders and citizens...’ (Smith, 2003:1). Further compounding this issue is the realisation that the public, armed with considerable knowledge and more understanding on the public participation process, may suggest a more comprehensive public involvement strategy. This approach, from the public perspective, is considered essential in directing and planning their future which is supported by Hornbein and King’s (2012:717) argument in that there is ‘...no safe depository of the ultimate powers of society...and if we think them not enlightened enough to exercise their control with a wholesome discretion; the remedy is not to take it from them, but to inform their discretion’. Neshkova et al.’s (2012) statement also concurs with this approach indicating that participation is associated with knowledge sharing.

Analysis of Beierle and Cayford (2002) also showed that recommendations made by citizens can lead to more cost-effective solutions than the alternative courses of action which is supported by Sayce (2013) who mentioned that to improve the quality, legitimacy, and capacity of environmental decisions, public participation has begun to include more direct roles for involvement and dialogue, such as formal comments, public hearings, and citizen suits (National Research Council, 2008). In recent years, the public has also helped to inform a wide range of planning and decision-making processes by participating in stakeholder, also referred to as citizen, advisory groups (McCool & Guthrie, 2001). All four case studies stated that the purpose of the participation process was to benefit local community and stakeholders, serving the purpose of enhancing ‘... knowledge, skills and abilities relating to the development of public policy, with specific emphasis on the meaningful inclusion of stakeholders and citizens’ (Smith, 2003:1), consistent with Roberts (1997) who also argued that managers can enhance efficiency and effectiveness, when they promote ‘‘learning process that develops people’s capacity to create new solutions”. It is also in line with Dahl (1989) and Urbinati and Warren’s (2008) findings which stated the importance of public participation stemmed from the principle that those affected by public policies should have a meaningful and equal opportunity to influence policy outcomes. New gov-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Citizens often possess local knowledge and can propose innovative solutions that would lead to better resource allocation decisions (Beierle & Cayford, 2002; Fung, 2004; Moynihan, 2003; Sirianni, 2009; Stivers, 1990), and thus better effectiveness. This approach have also been further supported by some other research suggesting that public participation could lead to better policy and implementation decisions and thus can be associated with a greater attainment of programs’ public goals (Beierle & Cayford, 2002; Fagotto & Fung, 2009; Fung, 2004; Roberts, 1997; Sirianni, 2009; Stivers, 1990).

33


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 21-39

ernance scholars emphasize ‘‘the collaborative nature of modern efforts to meet human needs’’ (Salamon, 2002:vii) and encourage public administrators to engage citizens in a more active manner. Data collection methods employed in these case studies implicitly highlighted the mutual relationship between the government and public which is supported by Neshkova et al. (2012) who stated that citizen input allows public officials to better understand public priorities and reduce wasteful projects, which in turn leads to better efficiency. Based on data analysis of these cases it was also revealed that the participation process allowed local residents to be involved through various consultation approaches, from household surveys to workshop sessions. With regards to stimulating the public propensity on their involvement rights, the government has initiated several approaches in educating the public, namely [1] the philosophy of participation approach, [2] the partnership approach and [3] the focus group approach.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nevertheless, government agencies still remain the key institutions to initiate the public participation process except for the case in England, where a non-government organisation and private company banded together with the local council to initiate the participation programme. Against this background, it can be said that the cases studied have conveyed the image of participatory democracy with the understanding that ‘...truly participatory problem solving relies on democratic knowledge, [of which], has been accumulated and interpreted with the involvement of a broad range of people’ (Oliver, 2008:412). The case studies also show that even though a lot has been achieved with regards to the participation processes, further considerations should be given to the problem of residents’ response to the programme. It is learned that the traditional public participation methods such as public hearings, review and comment procedures have long been seen as inappropriate in capturing and enhancing the public involvement. In other words, these approaches ‘...do not achieve genuine participation in planning or other decision, they do not satisfy members of the public that they are being heard [and] they seldom can be said to improve the decisions that agencies and public officials make’ (Innes & Booher, 2004:419).

34

6. Conclusion Findings from all case studies show many achievements have been realised in the public participation processes, but some problems may exist in terms of approaches used, administration procedures and residents’ negative attitudes. In fact, government agencies remain the key player for initiating the public participation process, except for the case in UK, where non-government organisations, private companies, and the local council initiated the public participation programme. Inclusionary and exclusionary issues in the participation processes do exist unintentionally, but were attributable to limitations in budget, improper approaches used and lack of awareness amongst local residents and the stakeholders. In short, this suggests that future public participation process should consider a more effective public participation


A. Marzuki: Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process

concept where it ‘...enables the public to express [more freely but within scope], and the decision-maker to take account of, opinions and concerns which may be relevant to those decisions, thereby increasing the accountability and transparency of the decision-making process and contributing to public awareness of [the studied] issues’ (Hartley & Wood, 2005:320). Additionally, technology should be adapted and put in use in the public participation process given that technological development is advancing steadily, yet rapidly (Kingston, Carver, Evans & Turton, 2000). It was also found that the possibility for a successful participation process is high since the case in the Philippines yielded good results although the majority of participants had comparatively low-level educational background. The case from Denmark, on the other hand, showed the importance of legislative and administration procedures in the urban planning system to ensure that an efficient and effective participation process could be realised. Therefore, the similarities and differences of the participation issues and approaches found in all case studies should at least provide some ideas on the important aspects that can be considered in conducting the public participation process. Further studies as well as analysis on more case studies from different parts of the world are also suggested to provide better range of ideas and approaches in order to generalize the public participation process.

1. Akama, J. S. (2002). The role of government in the development of tourism in Kenya. International Journal of Tourism Research, 4: 1-13. 2. Beierle, Thomas C. (1998). Framework for Evaluating Public Participation Programs. Discussion Paper 99-06. Resources for the Future, Washington, D. C. 3. Blaug, M. (1967). Approaches to educational planning. The Economic Journal, 77: 262-287. 4. Bramwell, B. & Sharman, A. (1999). Approach to sustainable tourism planning and community participation: the case of Hope Valley, in: Greg, R. & Derek, H. (Eds.). Tourism and Sustainable Community Development (pp. 17-35). London: Routledge. 5. Bryson, J. M.; Quick, K. S.; Slotterback, C. S.; Crosby, B. C. (2013). Designing public participation processes. Public administration review, 73 (1): 23-34. 6. Cavrić, B. (2011). Evolution of Botswana planning education in light of local and international requirements. Spatium, 25: 30-38. 7. Chadwick, G. (1971). Systems View of Planning: Towards a Theory of the Urban and Regional Planning Process. New York: Pergamon Press. 8. Contandriopoulos, D. (2004). A sociological perspective on public participation in health care. Social Science & Medicine, 58: 321-330. 9. Cuthill, M. (2002). Exploratory research: citizen participation, local government and sustainable development in Australia. Sustainable Development, 10: 79-89. 10. EIPP. (2009). Public Participation in Europe: An International Perspective. European Institute for Public Participation. 11. Few, R. (2000). Conservation, Participation, and Power: Protected-Area Planning in the Coastal Zone of Belize. Journal of Planning Education and Research, 19: 401-408.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

References

35


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 21-39

36

12. Glass, J. (1979). Citizen Participation in Planning: The Relationship between Objectives and Techniques. Journal of the American Planning Association, 45: 180-189. 13. Hartley, N. & Wood, C. (2005). Public Participation in Environmental Impact Assessment: Implementing the Aarhus Convention. Environmental Impact Assessment Review, 25: 319-340. 14. Hashim, H. (1986). Grassroots Participation in Local Planning Process. Unpublished Master Thesis. Iowa, USA: Iowa State University. 15. Innes, J. E. & Booher, D. E. (2004). Reframing public participation: strategies for the 21st century’. Planning Theory & Practice, 5: 419-436 16. Inskeep, E. (1991). Tourism Planning: An Integrated and Sustainable Development Approach. New York: Van Nostrand Reinhold. 17. Jenkins, J. (1993). Tourism policy in rural New South Wales: policies and research priorities. Geojournal, 29: 281-290. 18. Jiang, X. & Homsey, A. (2008). Heritage tourism planning guidebook: methods for implementing heritage tourism programs in Sussex County, Delaware. College of Human Services, Education & Public Policy. 19. Keogh, B. (1990). Public participation in community tourism planning. Annals of Tourism Research, 17: 449-465. 20. Kingston, R.; Carver, S.; Evans, A.; Turton, I. (2000). Web-based public participation geographical information systems: an aid to local environmental decisionmaking. Computers, Environment and Urban Systems, 24: 109-125. 21. Kornov, L. (1997). Strategic environmental assessment: sustainability and democratization. European Environment, 7: 175-180. 22. Lichfield, N. (1996). Community Impact Evaluation. London: UCL Press. 23. Lukensmeyer, C., J.; Goldman, J. & Stern, D. (2011). Assessing public participation in an open government era: a review of federal agency plans. Fostering Transparency and Democracy Series. IBM Centre for the Business of Government. 24. Lukić, I. (2011). Influence of planning and civil initiative, as a form of public intervention, on gentrification. Spatium, 25: 56-66. 25. Maloff, B.; Bilan, D. & Thurston, W. (2000). Enhancing public input into decision making: development of the Calgary Regional Health Authority public participation framework. Family and Community Health, 23: 66-78. 26. Mohd Saad, A. (1998). Public Participation and Community Design in Tourism Development: Case Studies and Implications for a Model of Tourism Development in Langkawi, Malaysia. Unpublished Master Thesis. Iowa, USA: Iowa State University. 27. Murphy, P. E. (1988). Community driven tourism planning. Tourism Management, 9: 96-104. 28. Neshkova, M. I. & Guo, H. D. (2012). Public participation and organizational performance: Evidence from state agencies. Journal of Public Administration Research and Theory, 22 (2): 267-288. 29. NSW Department of Planning. (2009). A guide to preparing local environmental plans. Department of Planning, New South Wales, Australia. 30. O’Faircheallaigh, C. (2010). Public participation and environmental impact assessment: purposes, implications and lessons for public policy making. Environmental Impact Assessment Review, 30: 19-27.


31. Oliver, S. (2008). Public and consumer participation in policy and research, in: Heggerson, K. & Quah, S. (Eds.). International Encyclopaedia of Public Health (pp. 408-415). San Diego: Elsevier. 32. Roberts, I. (2000). Leicester environment city: learning how to make Local Agenda 21, partnerships and participation deliver. Environment and Urbanization, 12: 9-26. 33. Sautter, E. T. & Leisen, B. (1999). Managing stakeholders: a tourism planning model. Annals of Tourism Research, 26: 312-328. 34. Sayce, K.; Shuman, C.; Connor, D.; Reisewitz, A.; Pope, E.; Miller-Henson, M.; ... Owens, B. (2013). Beyond traditional stakeholder engagement: public participation roles in California’s statewide marine protected area planning process. Ocean & Coastal Management, 74: 57-66. 35. Sherry R. Arnstein (1969) A Ladder Of Citizen Participation. Journal of the American Institute of Planners, 35/4: 216-224. 36. Slocum, R. & Thomas-Slayter, B. (1995). Participation, empowerment and sustainable development, in: Rachel, S.; Lori, W.; Dianne, R.; Barbara, T. S. (Eds.). Power, Process and Participation: Tools for Change (pp. 3-8). London: Intermediate Technology Publications. 37. Smith, B. L. (2003). Public policy and public participation: engaging citizens and community in the development of public policy. Population and Public Health Branch, Atlantic Regional Office, Health Canada. 38. Stiftel, B. (1990). On retaining our best and brightest. Journal of the American Planning Association, 56: 67-69. 39. Thurston, W. E.; MacKean, G.; Vollman, A.; Casebeer, A.; Weber, M.; Maloff, B.; Bader, J. (2005). Public participation in regional health policy: a theoretical framework. Health Policy, 73 (3): 237-252. 40. Timothy, D. J. (1999). Participatory planning: a view of tourism in Indonesia. Annals of Tourism Research, 26: 371-391. 41. Tosun, C. (1998). The roots of unsustainable tourism development at the local level: the case of Urgup in Turkey. Tourism Management, 19: 595-610. 42. Tosun, C. & Timothy, D. J. (2001). Shortcomings in planning approach to tourism development in developing countries: the case of Turkey. International Journal of Contemporary Hospitality Management, 13: 352-359. 43. Uphoff, N. (1981). Farmer participation in project formulation, design and operation. Proceedings of Second Annual Agricultural Sector Symposium. World Bank: Washington. 44. Uphoff, N. & Cohen, J. M. (1977). Rural Development Participation: Concepts and Measures for Project Design, Implementation and Evaluation. Rural Development Committee Monograph. New York, USA: Cornell University. 45. Viloria, L. V. (1992). Community participation in marginal settlements in the Philippines: the case of Metro Manila. Regional Development Dialogue, 13: 23-33. 46. Wild, A. & Marshall, R. (1999). Participatory practice in the context of local agenda 21: a case study evaluation of experience in three English local authorities. Sustainable Development, 7: 151-162. 47. Woodley, A. (1999). Tourism and sustainable development: the community perspective, in: James G. N.; Richard W. & Geoffrey W. (Eds.). Tourism and Sustainable Development: Monitoring, Planning, Managing Decision Making: A Civic Approach. Ontario, Canada: University of Waterloo.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

A. Marzuki: Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process

37


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 21-39

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

48. World Health Organisation (2002). Community participation in local health and sustainable development: approaches and techniques. European Sustainable and Health Series 4. Retrieved 13 January, 2013. www.health.vic.gov.au/localgov/downloads/who_book4.pdf. 49. Yin, R. K. (1994). Case Study Research: Design and Method (2nd Ed.). Thousand Oaks, CA: Sage Publications Inc.

38


A. Marzuki: Challenges in the Public Participation and the Decision Making Process

Pregledni rad

Azizan Marzuki Sveučilište Sains Malaysia; Sveučilište Flinders, Adelaide, Australija e-mail: chik72@usm.my

Sudjelovanje javnosti u donošenju odluka - procesi i izazovi Sažetak Implementacija procesa sudjelovanja javnosti u donošenju odluka važna je za demokratizaciju društvenih vrijednosti te bolje planiranje i ostvarenje javnih potreba. Tom procesu, međutim, ponekad prijete birokratske prepreke uzrokovane nesistematskim pristupom i neadekvatnim administrativnim sistemom što pridonosi isključenju javnosti iz procesa. Nedostatak znanja o sudjelovanju javnosti u donošenju odluka te nizak stupanj obrazovanja te iste javnosti dodatno utječe na njeno isključenje. Imajući sve to u vidu, ovaj rad razmatra četiri pristupa problemu građanske participacije u četiri zemlje: Danskoj, Filipinima, Kanadi i Ujedinjenom Kraljevstvu. Dimenzije participacije Uphoffa i Cohena korištene su za analizu i interpretaciju podataka kao i zaključke o razlozima inkluzije i ekskluzije javnosti u procesu donošenja odluka.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključne riječi: sudjelovanje javnosti, proces donošenja odluka, pristupi, studije slučaja.

39


DOI 10.5673/sip.53.1.3 UDK [316.356.2:343.91-053.6]:314.7(497.16) Prethodno priopćenje

Utjecaj migracija na objektivne uvjete života obitelji maloljetnih delinkvenata Tatjana Vujović Filozofski Fakultet, Nikšić, Studijski program za sociologiju, Univerzitet Crne Gore, Crna Gora e-mail: tanja_vujovic@yahoo.com SAŽETAK Intenzivno doseljavanje seoskog stanovništva u gradovima Crne Gore tokom druge polovine 20. vijeka, neravnomjeran razmještaj, problemi u adaptaciji, loši stambeni uvjeti, nezaposlenost kao i evidentna ispoljavanja ekonomske, socijalne i moralne krize imali su za posljedicu pojavu brojnih socio-patoloških pojava kao što su: kriminalitet, zlouporaba psihoaktivnih supstanci, suicid, prosjačenje, dezintegracija obitelji. Cilj ovog znanstvenog rada bio je sagledati da li postoji statistički značajna razlika u objektivnim uvjetima života u obitelji kod delinkvenata koji su migrirali i onih koji nisu migrirali. Neka istraživanja pokazuju da su objektivni uvjeti života u obiteljima maloljetnih delinkvenata lošiji od uvjeta u obiteljima nedelinkvenata te mogu biti rizični za pojavu delinkventnoga ponašanja. Podaci dobijeni ovim istraživanjem pokazuju da postoji statistički značajna razlika između maloljetnih počinitelja kaznenih djela i onih koji to nisu u većini varijabli koje govore o objektivnim uvjetima života u obitelji. Taj rezultat upućuje na to da se migracije mogu promatrati kao rizični utjecaji na objektivne uvjete života u obitelji, te na taj način posredno utječu na poremećaje u ponašanju. Maloljetnicima koji dolaze iz migrantskih obitelji i njihovim obiteljima potrebna je ciljana pomoć u društvu primitka, kako bi im se što više olakšala prilagodba na novu sredinu te zdravo funkcioniranje i razvoj.

1. Uvod Kao i druga živa bića, čovjek nastoji ostati ondje gdje je rođen, dok nije zbog nekih razloga prinuđen na seljenje. Postoje brojne definicije i teorije o migracijama i brojne klasifikacije migracija. Da bi neko kretanje bilo migracija ono treba biti označeno promjenom stalnoga prebivališta promjenom koju karakterizira neko razdoblje u kojem se ona događa, zatim neka udaljenost koju prelazimo da bi smo promijenili mjesto prebivališta, ta promjena mora biti planirana i sa namjerom, može biti pojedinačni čin ili čin grupe i obilježava je prijelaz iz jedne sociokulturne sredine u drugu. Sa modernizacijom povećana je i ljudska mobilnost te utjecaj ekonomskih čimbenika na seljenje. Dolazi do eksplozivnog rasta gradova. U zemljama u razvoju goCopyright © 2015 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključne riječi: migracije obitelji, socio-patološke pojave, objektivni i subjektivni uvjeti života, antisocijalno ponašanje, agresija.

41


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 41-58

dišnje u gradove migrira 20 do 30 miliona siromašnih ljudi. Prema Stakleru (Stakler, 2000.:92), proporcija stanovništva svijeta u razvitku koji živi u gradskim područjima dramatično raste: u gradovima je 1960. godine živjelo 22% stanovništva, 1994.godine već 37% stanovništva, a 2025. mogla bi doseći 57%. Prema projekcijama UN-a, prognoze npr. za Njemačku, bez imigracije od 1990.do 2030. godine pokazuju da bi 14 milijuna ljudi više umrlo nego što bi se rodilo. Pod pretpostavkom da uvjeti zapošljavanja ostanu nepromijenjeni, a stopa aktivnosti za domaću i stranu populaciju ista, godišnja potražnja za neto imigracijom prosečno bi dosezala 400.000 ljudi. Stoga se postavlja pitanje može li i treba li takav razvitak biti izbjegnut daljnjom neto imigracijom. Da bi nadoknadile sve veći starosni teret između 2010. i 2020.godine, evropske bi zemlje trebale primiti 47 milijuna osoba radne dobi, a to je oko 10 puta više od ukupnoga priljeva u desetljeću 1985.-1995. Takvu imigraciju teško je i zamisliti, zbog nemogućnosti stvarne kontrole poželjnih tokova i društvenih problema oko integracije postojećih stranih populacija (Angenendt, 1999.:30).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Pretežno zbog posla, pojedinci – ali i obitelji mijenjaju mjesto boravka i sele se u drugo mjesto, drugi grad dio zemlje ili drugu zemlju, kontinent. Pri tome su migranti i njihove obitelji izloženi brojnim stresnim činiocima u prilagodbi novim uvjetima života. Prelazak sa sela u grad praćen je dugom neprilagođenošću, u gradu nestaje socijalna kontrola, razvija se disperzivnost svih društvenih skupina. Mladi ljudi često kao pratnja roditeljima migrantima, pogođeni su brojnim utjecajima (dolazak u novu životnu sredinu, nova škola, novi vršnjaci, novi zahtjevi u novoj sredini, norme ponašanja, život sa jednim roditeljem) mogu dovesti do ozbiljnih promjena u životnim uvjetima, a time do većeg rizika za pojavu poremećaja u ponašanju. Prilagodba na novu sredinu ovisi o nekim osobnim karakteristikama roditelja i djece migranata, okolnostima migriranja, ali i o odnosu sredine primitka prema doseljenicima. Promjena mjesta boravka predstavlja stres i za roditelje, pa takva situacija može pogoršati partnerske odnose i dovesti do brojnih socio-patoloških pojava kod roditelja kao što su: alkoholizam, narkomanija, asocijalno ponašanje. Stres uzrokovan promjenom mjesta boravka, ako ga prate negativne okolnosti vezane za obiteljsku situaciju i uvjete života, povećava rizik za poremećaje u ponašanju kod mladih.

42

Tokom druge polovine 20. vijeka Crna Gora je bila izložena snažnom procesu demografske tranzicije. Od zemlje sa visokom stopom nataliteta, mortaliteta, sa visokim rastom ukupnog stanovništva, sa ravnomjerno raspoređenim stanovništvom transformirala se u zemlju sa niskim ukupnim rastom stanovništva, sa niskim stopama nataliteta, porastom mortaliteta, konfliktnim razmještajem stanovništva i ubrzanom urbanizacijom, čije su tendencije dugoročne (Bakić, Mijanović i Doderović, 2010.). Razlozi za iseljavanja na relaciji selo-grad javili su se kao posljedica industrijalizacije i dinamičkog razvoja grada. Sva investicijska ulaganja uglavnom su bila usmjerena prema industriji i turizmu, dok su ulaganja u razvoj poljoprivrede bila zanemarljiva. Lokacija turističkih i industrijskih kapaciteta, bila je vezana za općinska naselja i općinske centre, te su oni nudili radna mjesta i zapošljavanje. Osim toga, gradska naselja i općinski centri se ubrzanije opremaju društvenim servisima iz oblasti zdravstva, školstva, te nude školovanje i zapošljavanje, što je izazivalo intenzivne


T. Vujović: Utjecaj migracija na objektivne uvjete života obitelji maloljetnih delinkventa

odlaske sa sela, što je neminovno povećavalo njihovu imigracijsku privlačnost. Napuštanje sela opravdavalo se pored ekonomskih razloga, duhovnom nadgradnjom, kao i razlozima što je život u selu onemogućavao mlade ljude da u njemu nađu svoje mjesto i funkciju. Ta kretanja dovela su do populaciono demografske eksplozije crnogorskih gradova, pa je nivo urbanizacije sa tog aspekta od 21,3% u 1948. godini porastao na 58,3% u 1991.godini i 61,9% u 2003.godini. Tokom dužeg perioda crnogorsko selo bilo je čuvar tradicije i običaja, proizvođač hrane. Medjutim od 1948. do 2003. seosko stanovništvo je opalo sa 78% na 38%. U tom periodu 29 sela ostalo je bez stalnih stanovnika, do 25 stanovnika bilo je u 260 sela. Na drugoj strani ubrzano je rastao apsolutni broj stanovnika gradskih naselja. Tako u 10 najvećih gradova Crne Gore (Podgorica, Nikšić, Pljevlja, Bijelo Polje, Cetinje, Bar, Herceg Novi, Berane, Budva, Ulcinj) živjelo je 307,062 građana. U periodu od 1991. do 2003. došlo je do velikih disproporcija u prostornom razmještaju stanovništa. 2003.godine na 4.462 km sjevernog regiona živjelo je 10% stanovnika Crne Gore. U središnjem regionu 45,1% stanovništva., u primorskom regionu živjelo je 23,5% stanovništva, u Općini Podgorica 27,3% stanovništva Crne Gore. Migracije stanovništva selo-grad mogu se tretirati dvojako i pozitivno i negativno. Pozitivno zato što se selo u jednom vremenu opće nerazvijenosti oslobađalo viška radne snage (Raonić, 2010.:511). Nova radna mjesta u industriji i uslužnim djelatnostima uticala su na odliv prekobrojnog seoskog stanovništva, čime je otpočeo proces smanjenja seoskog stanovništva, ali i proces lažnog zapošljavanja stanovništva. Tako da je bijeg od ,,seoske bijede mnoge doveo u jedva podnošljivu, pa čak i goru bijedu gradskog života“. Migracije sa sela izazvale su i brojne negativne posljedice, kako u selima tako i u gradovima. Ogroman broj sela ostao je bez radno-sposobnog stanovništva, tako da je u njima u potpunosti ovladala senilizacija radne snage. Intenzivno doseljavanje seoskog stanovništva u gradovima Crne Gore i neravnomjeran razmještaj imalo je za posljedicu pojavu brojnih socio-patoloških pojava kao što su: kriminal, zloupotreba psihoaktivnih supstanci,

Neka smatraju da teza o migrantima kao kriminalcima stoji, dok druga drže da je predrasuda o migrantima kao kriminalcima pogrešna. Studija Lyncha i Simona (Mesić, 2002.), u kojoj su kros analizom u 7 zemalja, istraživali je li teza o imigrantima kao kriminalcima točna, pokazala je da u nekim zemljama veliki broj počinitelja kriminalnih djela jesu imigranti te da to utječe na javnu predodžbu o imigrantima kao kriminalcima. Brojne analize u raznim zemljama su pokazale da se kriminalitet kao osobita društvena pojava na prilično specifičan način javlja u gradskim i seoskim sredinama. To se može primijeniti na kriminalitet maloljetnika, koji se tretira kao pretežno urbana pojava (Singer i sur., 2002). Analize su pokazale da postoji visoka korelacija između razine ekonomskoga razvoja i maloljetničke delinkvencije. Što je neka regija razvijenija, to je i kriminalitet maloljetnika u njoj izrazitiji. Međutim, uzroci socio-patoloških pojava općenito, pa

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Postoje različita gledišta istraživača kad je u pitanju povezanost migracija i kriminaliteta.

43


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 41-58

tako i kriminaliteta mladih ne mogu se tražiti u urbanizaciji i industrijalizaciji kao trendovima društvenoga razvoja, izvan konteksta društveno-ekonomskoga položaja žitelja tih sredina. Ekonomski razvoj ne može se smatrati neposrednim čimbenikom odgovornim za to ponašanje. Ulogu posrednika veze imaju neke treće varijable, manifestne ili latentne, koje potiču ili razvoj ili delinkvenciju. U Crnoj Gori, kada je riječ o sagledavanju epidemiološke slike maloljetničke delinkvencije, moramo se osloniti na statističke podatke kojima raspolažu razne ustanove kao što su: policija, sud, Centar za socijalnu srb i Statistički zavod. Udio maloljetnika u ukupnom broju osuđivanih jest oko 40% i tek od 2010. je malo opao. Maloljetnici najčešće počinjaju kaznena djela protiv imovine, teške krađe, a 2011. i 2012. i kaznena djela zlouporabe droge. Punoljetni počinitelji kaznenih djela na prvom su mjestu po imovinskim deliktima, zatim kaznenim djelima protiv bezbjednosti javnog saobraćaja, te kaznena djela protiv života i tijela (Statistički godišnjak Crne Gore, 2010., 2011., 2012. i 2013.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Autori Martinez i Forgatch (2002.) proveli su istraživanje na uzorku od 238 samohranih majki i njihovih sinova u dobi od 7 do 10 godina kojim su utvrdili da između ostalog, promjene u obitelji kao što su: promjene u ekonomskom statusu, zaposlenju, geografskoj pokretljivosti obitelji utječu na obrazovni uspjeh dječaka, poremećaje u ponašanju i lošiju emocionalnu prilagodbu kod dječaka. M. Mejovšek (1994.) u svojem istraživanju odnosa u obitelji i drugih obilježja obitelji nasilnih i nenasilnih delinkventa na uzorku od 606 obitelji maloljetnih počinitelja nasilnih delikata i 592 obitelji maloljetnih počinitelja nenasilnih delikata između ostalog zaključuje da je nasilničko ponašanje fenomen urbanih sredina, kao i to da su nasilni delinkventi učestalije živjeli izvan roditeljskoga doma. Cajner Mraović i sur. (1996.) na uzorku od 412 maloljetnih počinitelja kaznenih djela na području Županije bjelovarsko – bilogorske potvrđuje da maloljetni delinkventi iz doseljenih i nedoseljenih obitelji statistički značajno razlikuju s obzirom na školovanje, socioekonomski status i obiteljsku patologiju. Maloljetni delinkventi iz doseljenih obitelji imaju nepovoljniji ekonomski i stambeni status, češće se suočavaju sa socio-patološkim pojavama u obitelji i imaju više problema u školi. Ti rezultati upućuju na to da je situacija u migrantskim, tj. doseljenim obiteljima rizičnija sa aspekta poremećaja u ponašanju i maloljetničke delinkvencije.

44

Ovo istraživanje pokušava dovesti u vezu migracije i jedan dio kriminaliteta koji se odnosi na mlade u Crnoj Gori, dakle specifično područje kriminaliteta: delinkvenciju mladih u nas. Nastoji se provjeriti razlikuju li se maloljetni delinkventi na područjima obiteljskoga života s obzirom na podatak jesu li migrirali ili ne, te u kojim je aspektima obiteljskoga života ta razlika značajna. Na taj način moglo bi se planirati područje rada s delinkventima i obiteljima koje migriraju.

2. Metoda Istraživanje, rezultati kojega će biti prikazani u ovom radu, usmjereno je na populaciju adolescenata, počinitelja kaznenih djela na području Crne Gore.


T. Vujović: Utjecaj migracija na objektivne uvjete života obitelji maloljetnih delinkventa

Cilj istraživanja Cilj je istraživanja utvrditi postoji li statistički značajna razlika između ispitanika migranata i neemigranata u varijablama koje se odnose na objektivne uvjete života u obitelji u kojima žive. Polazna je hipoteza da će postojati statistički značajna razlika između ispitanika migranata i neemigranata u većini promatranih varijabli.

Uzorak Istraživanje je provedeno metodom slučajnog odabira na uzorku od 115 delinkvenata. Svi ispitanici ovog istraživanja bili su adolescenti starosne dobi od 15 do 18 godina. U ispitivanju je učestvovalo 88 muških i 27 ženskih osoba. Uzorak su činili maloljetni delinkventi koji se nalaze na evidenciji Centra za Socijalnu skrb Općine Podgorica i to: maloljetni delinkventi kojima je izrečena odgojna mjera pojačanog nadzora od strane organa starateljstva, kao i maloljetni delinkventi kojima je izrečena zavodska odgojna mjera. Iz uzorka maloljetnih delinkvenata možemo uočiti da je od ukupnog broja od 115 maloljetnih delinkvenata njih 65 (56,52%) koji nisu mijenjali mjesto prebivališta, a 50 (43,47%) koji jesu.

Mjerni instrumenti

S kim maloljetnik živi - Kriminolozi su se vrlo rano počeli zauzimati za veličinu i sastav obitelji iz kojih dolaze maloljetni delinkventi. Ta su ispitivanja počela još 1923. godine i posebno su izražena u radovima Shawa i McKaya (1923.). Neka istraživanja upućuju na to da sve više maloljetnih delinkvenata dolazi iz potpunih obitelji. (Cajner Mraović, 1997.; Vujović, 2009.). Istraživanje koje je provela Vujović na uzorku od 115 maloljetnih delinkvenata u Crnoj Gori pokazuje da od ukupnog broja maloljetnih delinkvenata njih 66,6% živi s oba roditelja, 33,04 % živi sa majkom, 14,79% samo s ocem. S koliko osoba maloljetnik živi u domaćinstvu - Strukturu obitelji opisuje podatak o veličini obitelji i broju osoba koje žive u zajedničkom domaćinstvu. Neka istraživanja pokazuju da se veličina porodice pojavljuje kao značajan rizični faktor u porodicama niskog socio-ekonomskog statusa, ali ne i u porodicama sa visokim socio-ekonomskim statusom. (Raine, 1993). Cajner Mraović (1995.:211) pronašla je da većina delinkvenata koji su počinili nasilne delikte žive sa više osoba, dok oni koji počinjaju nenasilne delikte žive većinom u malim domaćinstvima.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Osnovni instrument istraživanja bio je nestandardizirani upitnik koji je konstruiran za potrebe obimnog sociološkog istraživanja. Upitnik se sastojao od 98 pitanja. Set pitanja iz upitnika koji se odnosio se na objektivne uvjete života u obitelji poslužio nam je u ovom istraživanju. Upitnikom su obuhvaćene sledeće varijable.

45


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 41-58

Bračni status roditelja maloljetnika - Istraživanja u Hrvatskoj pokazuju da samo manji postotak delinkvenata (oko 3%) jesu izvanbračna djeca, što upućuje na podatak da izvanbračnost u Hrvatskoj ne predstavlja otežavajuću okolnost za pojavu delinkvencije. Istraživanje koje je provela Cajner Mraović 2002. pokazuje da je od ukupnoga broja prijavljenih maloljetnika njih 7,2% rođeno u izvanbračnoj zajednici, a 92,8% rođeno ih je u bračnoj zajednici. Svađe i sukobi među roditeljima - Novije studije su dosljedne u nalazu da je relativan utjecaj separacije i razvoda roditelja na nastajanje poremećaja u ponašanju velikim dijelom posredovan međuroditeljskim konfliktima, koji prethode, traju za vrijeme i slijede nakon razvoda (Amato, Keith, 1991.). Ispoljavanje fizičke agresije i nasilja među roditeljima je naročito težak oblik obiteljskih konflikata koji se pokazuje snažnim faktorom rizika u razvoju delinkventnoga ponašanja. Istraživanja pokazuju da dječaci koji su odrasli u agresivnim obiteljima pokazuju višu stopu agresije i učestvovanja u antisocijalnim aktivnostima u adolescentnom dobu, nego dječaci koji nisu odgajani u takvim obiteljima (McCord, 1988.). Položaj djeteta u obitelji - U kriminološkim istraživanjima češće se istražuje redoslijed rođenja djeteta. Istraživanja provedena u Hrvatskoj (Cajner Mraović, 1995.) pokazuju da je najviše bilo najstarije i najmlađe djece kao počinitelja kaznenih djela. Cajner Mraović je također uočila da na agresivne modele ponašanja djeteta ne utječe toliko redoslijed njegova rođenja u obitelji koliko je bitna činjenica postojanje većeg broja braće i sestara.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Školska sprema roditelja - U pravilu obrazovni status roditelja maloljetnih delinkvenata tijesno je povezan s cjelokupnim socioekonomskim statusom obitelji. Istraživanja o obrazovnom statusu roditelja pokazuju da postoji dominacija nižega ili najnižega stupnja obrazovanja (Singer i sur., 2002. i dr.).

46

Ekonomski status obitelji - Pitanje intenziteta i povezanosti između materijalne situacije i pojave delinkventnoga ponašanja oduvijek je bilo predmetom velikog interesa kriminologa u mnogim zemljama. Britanski znanstvenici Rutter i Madge (1976.) govore o tome da ne postoji uzročno-posljedična veza između siromaštva i kriminaliteta jer su kriminalne stope posljednjih desetljeća u stalnom porastu, unatoč podizanju životnog standarda i ekonomskih prilika većeg dijela stanovništva. Neki autori naglašavaju da je djelovanje lošega materijalnog statusa na delinkventni razvoj djece indirektno povezano negativnim utjecajem na ličnost i ponašanje roditelja, koji su onda manje sposobni da pruže pravilan i poželjan odgoj svojoj djeci (Vujović, 2009.; Kilgore, 2000.). U mnogim slučajevima nizak socio-ekonomski status može djelovati kao čimbenik rizika kako za disfunkcionalno ponašanje roditelja, tako i za probleme ponašanja djece, a može biti i posljedica disfunkcionalnog roditeljskog ponašanja. Singer i sur. (2002.:174) na temelju svojih istraživanja zaključuju da utjecaj ekonomskoga statusa na ponašanje pojedinca ovisi o tome kako on doživljava vlastite imovinske prilike.


T. Vujović: Utjecaj migracija na objektivne uvjete života obitelji maloljetnih delinkventa

3. Rezultati i rasprava 3.1. Struktura obitelji maloljetnih delinkvenata S kim maloljetnik živi Podaci dobiveni ovim istraživanjem pokazuju da više od polovine ispitanika živi sa oba roditelja (51,30%), 24,34% samo sa majkom, 9,9% samo sa ocem dok 14,78% živi s drugima. Maloljetnici migranti koji su se doselili iz drugog grada u nešto većem broju slučajeva žive sa drugima, a kod maloljetnika neemigranata zabilježeno je da češće žive sa oba roditelja. Dobiveni rezultati govore da maloljetnici migranti češće žive sa drugim osobama, moguće je da su njihovi roditelji radni migranti pa njih čuvaju i odgajaju rođaci. Ipak, razlika između migranata i neemigranata s obzirom na to s kim maloljetnik živi nije statistički značajna (p=17,31) (Tablica 1.). Dobiveni rezultati govore u prilog tome da se potpunost obitelji ne može više promatrati kao rizik za pojavu delinkventnoga ponašanja. Tablica 1. Migracije i s kim maloljetnik živi

Migracije

Sa oba roditelja

Samo sa majkom

Samo sa ocem

Živi sa drugima

Ukupno

39

15

6

5

65

60

53,57

9,23

7,69

100

66,10

23,07

54,54

29,41

56,52

13

9

1

2

25

52

36

4

8

100

22,03

32,14

9,09

11,76

21,7

7

4

4

10

25

28

16

16

40

100

11,86

14,28

36,36

58,82

21,7

Ukupno

59

28

11

17

115

%

51,30

24,34

9,9

14,78

100

100

100

100

100

100

Od rođenja živimo u Podgorici

Doselili smo se sa sela

Doselili smo se iz drugog grada

χ = 202,4, df =4, p = 17,31

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

S kim maloljetnik živi

47


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 41-58

S koliko osoba maloljetnik živi u domaćinstvu Podaci u ovom istraživanju pokazuju da najveći broj počinitelja kaznenih djela 27,82% živi sa pet osoba, 24,34% živi sa četiri osobe, 15,65% sa šest ili više osoba, 14,78 % živi sa tri osobe, 12,17% sa dvije osobe, 0,86% živi sa jednom osobom, 5,21 % živi sa rodbinom, a samo 0,86% žive sami. Maloljetnici migranti koji su se doselili sa sela zastupljeniji su u odnosu na neemigrante u kategoriji života sa šest i više osoba. Maloljetnici koji nisu mijenjali mjesto boravka zastupljeniji su u kategoriji života sa tri ili četiri osobe. Hi-kvadrat test pokazuje statistički značajnu razliku između ispitanika migranata i neemigranata s obzirom na broj osoba sa kojima maloljetnik živi u domaćinstvu (p=0,040) (Tablica 2.). U većim obiteljima, na roditelje pada veći teret osiguravanja egzistencije, ali i odgoja djece, a to povećava rizik za pojavu delinkventnoga ponašanja. U migrantskim porodicama dodatno otežava situaciju i potreba da se uklope u novu sredinu. Tablica 2. S koliko osoba maloljetnik živi u domaćinstvu

Sa dvije

Sa tri

Sa četiri

Sa pet

Sa šest i više

Sa rodbinom

Sam

Ukupno

Sa jednom

S koliko osoba maloljetnik živi u domaćinstvu

8

12

19

16

10

4

1

65

12,30

18,46

29,23

24,61

15,38

6,15

1,53

100

57,14

70,58

59,37

57,14

55,55

66,6

100

56,52

1

3

7

7

8

1

25

4

12

28

8

32

4

100

100

21,42

41,17

28,57

44,44

16,66

27,39

1

5

2

6

5

1

25

4

20

8

24

20

4

100

100

35,71

11,76

18,75

17,85

16,60

27,39

Ukupno

1

14

17

32

28

18

6

1

115

%

0,86

12,17

14,78

27,82

24,34

15,65

5,21

0,86

100

100

100

100

100

100

100

100

100

100

Migracije

Od rođenja živimo u Podgorici

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Doselili smo se sa sela

48

Doselili smo se iz drugog grada

χ = 17,31, df =14, p = 0,040


T. Vujović: Utjecaj migracija na objektivne uvjete života obitelji maloljetnih delinkventa

Bračni status roditelja maloljetnika Kada je u pitanju bračni status roditelja ispitanika u ovom uzorku podaci pokazuju da 50,43% čine djeca rođena u braku, 3,47% djeca rođena u vanbračnoj zajednici, 32,17% čine djeca čiji su se roditelji razveli, 5,21% čine djeca kod kojih je jedan od roditelja umro. Hi-kvadrat test pokazuje statistički značajnu razliku između ispitanika migranata i neemigranata kada je u pitanju ova varijabla. Maloljetnici koji su se doselili sa sela zastupljeniji su među onima čiji je jedan od roditelja umro. Maloljetnici koji su se doselili iz drugog grada zastupljeniji su među onima čiji su se roditelji razveli. Tablica 3. Bračni status roditelja maloljetnika

Jedan od roditelja je umro

Ukupno

40

3

13

9

65

61,53

4,61

20

13,84

100

68,96

75

35,13

56,25

56,52

14

6

5

25

56

24

20

100

24,13

16,21

83,33

21,73

4

1

18

2

25

16

4

48,64

72

100

6,89

25

Ukupno

58

4

37

16

115

%

50,43

3,47

32,17

5,21

100

100

100

100

100

100

Doselili smo se iz drugog grada

21,73

χ = 11,92, df =8, p = 0,015

Svađe i sukobi među roditeljima Kod maloljetnika iz našeg uzorka u 43,47% slučajeva su veoma često bile prisutne svađe i sukobi među roditeljima, u 32,17% slučajeva često, u 14,78% slučajeva po-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Doselili smo se sa sela

Roditelji su se razveli

Od rođenja živimo u Podgorici

Roditelji žive u vanbračnoj zajednici

Migracije

Roditelji žive u bračnoj zajednici

S kim maloljetnik živi

49


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 41-58

vremeno, rijetko u 8,69% i nikada u 0,86% slučajeva. Međutim Hi-kvadrat test ne pokazuje statistički značajnu razliku između ispitanika migranata i neemigranata s obzirom na ovu varijablu. Tablica 4. Svađe i sukobi među roditeljima

Veoma često

Često

Povremeno

Rijetko

Nikada

Ukupno

Svađe i sukobi

30

20

13

6

1

65

46,15

30,76

20

9,23

1,53

56,52

60

54,05

76,47

60

100

100

8

13

2

2

25

12,30

6,15

8

8

21,73

16

35,13

11,76

20

100

12

4

2

2

25

48

16

8

8

21,73

24

10,81

47,05

80

100

Ukupno

50

37

17

10

1

115

%

43,47

32,17

14,78

8,69

0,86

100

Migracije

Od rođenja živimo u Podgorici

Doselili smo se sa sela

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Doselili smo se iz drugog grada

50

χ = 6,50, df =8, p = 0,091

Položaj djeteta u obitelji U 47,82% slučajeva maloljetni ispitanici bili su najstarije dijete u obitelji. U 25,21% slučajeva oni su drugorođeno dijete, u 18,26 % trećerođeno dijete, dok su u 6,95% slučajeva bili četvrto dijete i u 1,73% slučajeva petorođeno dijete. Naš uzorak upućuje na to da su upravo prvorođena djeca i najmlađa djeca najugroženija s obzirom na delinkvenciju. Maloljetni migranti zastupljeniji su kao najmlađe dijete. No statističke značajnosti s obzirom na ovu varijablu nema.


T. Vujović: Utjecaj migracija na objektivne uvjete života obitelji maloljetnih delinkventa

Tablica 5. Položaj djeteta u obitelji

Treće rođeno

Četvrto

18

10

4

65

50,76

27,69

15,38

6,15

100

60

62,06

47,61

50

56,52

7

7

6

4

1

25

28

28

24

16

4

100

12,72

24,13

28,57

50

50

21,73

15

4

5

1

25

60

16

100

4

100

1,81

13,79

23,80

50

21,73

Ukupno

55

29

21

8

2

115

%

47,82

25,21

18,26

6,95

1,73

100

100

100

100

100

100

100

Od rođenja živimo u Podgorici

Doselili smo se sa sela

Doselili smo se iz drugog grada

Ukupno

Drugorođeno

33

Migracije

Peto i više

Prvo

Položaj djeteta u obitelji

χ = 6,50, df =8, p = 0,19

Podaci u ovom istraživanju pokazuju da je najviše maloljetnika čiji očevi imaju završenu srednju školu (34,78%), zatim slijede maloljetnici kojima su očevi bez završene osnovne škole (32,17%), nakon njih maloljetnici čiji očevi imaju završenu nižu stručnu spremu, 10,43%, kod (6,08%) maloljetnika očevi imaju završenu višu školu, dok kod (10,43%) maloljetnika očevi imaju završenu visoku školu. Maloljetnici koji su mijenjali mjesto boravka tj. oni koji su se doselili sa sela zastupljeniji su među onima koji imaju očeve sa osnovnom školom, a maloljetnici koji nisu mijenjali mjesto boravka zastupljeniji su među onima čiji očevi imaju višu i visoku stručnu spremu. Hikvadrat test pokazuje statistički značajnu razliku između te dvije skupine ispitanika, što upućuje na to da maloljetnim delinkventima koji migriraju, a naročito onima sa sela nedostaje uzor u vlastitoj obitelji, kada je u pitanju obrazovanje.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Školska sprema roditelja

51


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 41-58

Tablica 6. Školska sprema oca

Bez osnovne

Sa osnovnom

Niža

Srednja

Viša

Visoka

Ukupno

Školska sprema oca

22

2

6

22

5

8

65

33,84

3,07

29,23

33,84

7,69

12,30

100

0,02

28,57

50

55

71,42

66,66

56,21%

8

3

4

10

25

32

12

16

40

100

21,62

42,85

33,33

25

7

2

2

8

2

4

25

28

8

8

32

8

16

100

18,91

28,57

16,66

20

28,57

33,33

21,73%

Ukupno

37

7

12

40

7

12

115

%

32,17

6,08

10,43

34,78

6,08

10,43

100

100

100

100

100

100

100

100

Migracije

Od rođenja živimo u Podgorici

Doselili smo se sa sela

Doselili smo se iz drugog grada

21,73%

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

χ = 18,07; df =4, ss = 5; p = 0,09

52

Kada je u pitanju školska sprema majke, u istraživanju koje je ovdje provedeno najviše maloljetnika ima majke koje imaju srednju stručnu spremu 31,30%, slijede oni čije majke imaju završenu osnovnu (33,91%), zatim ispitanici čije su majke bez osnovne škole, te s manjim udjelom oni čije majke imaju visoku ili višu stručnu spremu, te oni čije majke imaju nižu stručnu spremu (10,43%). Maloljetnici koji nisu migrirali zastupljeniji su među onima čije majke imaju završenu višu i visoku školu, dok su maloljetnici koji jesu migrirali zastupljeniji među onima čije majke imaju završenu osnovnu školu. Postoji statistički značajna razlika između ispitanika koji su mijenjali mjesto boravka i onih koji to nisu s obzirom na ovu varijablu. Ovaj nalaz se može tumačiti veoma ranim stupanjem u brak i potpunim prekidom školovanja ovih žena. Emocionalno nezrele preuzimaju ulogu majke, što se negativno odražava na odgojne postupke. Pretjerana strogost majke i slabe emocionalne veze sa djecom stvaraju kod djece osjećanje straha i nesigurnosti, koje


T. Vujović: Utjecaj migracija na objektivne uvjete života obitelji maloljetnih delinkventa

nastoje da kompenziraju asocijalnim ponašanjem. Maloljetnici migranti napuštaju školu veoma rano na osnovnoškolskom uzrastu i odaju se asocijalnom ponašanju, što potvrđuju i rezultati ovog istraživanja. To možemo povezati i s prethodnom varijablom očeva obrazovanja i zaključiti da kod maloljetnika migranata na neki način postoji tradicija nižeg obrazovanja u obitelji. Tablica 7. Školska sprema majke

Sa osnovnom

Niža

Srednja

Viša

Visoka

Ukupno

2

22

9

6

20

6

65

3,07

33,84

13,84

9,23

30,76

9,23

100

28,57

56,41

60

66,66

55,55

60

56,21%

2

9

3

3

5

2

25

8

36

12

12

57,14

8

100

28,57

23,07

20

33,33

13,88

22,22

21,73%

3

8

3

6

1

25

12

32

12

24

4

100

42,85

20,51

20

100

11,11

21,73%

Ukupno

7

39

15

9

36

9

115

%

6,08

33,91

13,04

7,82

31,30

7,82

100

100

100

100

100

100

100

100

Migracije

Od rođenja živimo u Podgorici

Doselili smo se sa sela

Doselili smo se iz drugog grada

χ = 12,77, df =4, ss = 14; p = 0,040

Ekonomski status obitelji U uzorku vidimo da 23,47% ispitanika ima veoma loš ekonomski status 38,26% ispitanika ima loš, 30,43% ima niti dobar niti loš, dok samo 7,82% ispitanika ima dobar. Maloljetnici migranti zastupljeniji su u odnosu na neemigrante među onima čiji je ekonomski status veoma loš i nešto zastupljeniji među onima čiji je ekonomski status loš, dok su ispitanici neemigranti zastupljeniji među onima sa prosječnim statusom. Hi-kvadrat test pokazuje statistički značajnu razliku između ispitanika mi-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Bez osnovne

Školska sprema majke

53


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 41-58

granata i neemigranata u pogledu ove varijable. Maloljetnici koji dolaze iz obitelji koje su mijenjale mjesto prebivališta u novoj sredini stvaraju novi dom, u velikom broju slučajeva su podstanari. Prinuđeni su mjesečno više izdvajati za stanarinu, što ih stavlja u nepovoljniji materijalni položaj. Rezultati istraživanja pokazuju da maloljetnici koji dolaze iz obitelji koje su mijenjale mjesto boravka preseljenje iz jednog u drugi grad u 88,5% slučajeva imaju dobar materijalni standard. Sve je više migranata koji se upravo zbog svojega visokog obrazovanja sele u drugi grad gdje im se pruža bolji standard i život. To ih stavlja u bolji ekonomski status, ali ne i što se prilagodbe novoj sredini tiče. Njihova djeca u prednosti su pred migrantskom djecom, čiji je ekonomski status obitelji loš, jer im roditelji mogu pružiti više materijalnih sredstava, ali su suočena sa istim problemima vezanima uz prilagodbu na novu sredinu. Tablica 8. Migracije i ekonomski status obitelji

Ekonomski uvjeti Migracije Od rođenja žive u Podgorici Doselili su se sa sela Doselili su se iz drugog grada Ukupno

Veoma loša

Loša

Niti loša, niti dobra

Dobra

Ukupno

16

23

25

1

65

59,25%

52,2%

71,42%

11,11%

56,52%

8

10

7

25

29,62%

22,72%

20%

21,73%

3

11

3

8

25

11,11%

25%

38,57%

88,8%

21,73%

27

44

35

9

115

23,47%

38,26%

30,43%

7,82%

100%

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4. Zaključak

54

Ovaj rad imao je za cilj prikazati koliko migracija utječe na objektivne uvjete života u obitelji maloljetnih delinkvenata u Crnoj Gori. Ovo istraživanje usmjereno je prema promatranju svih važnih elemenata objektivnoga obiteljskog života kod maloljetnih delinkvenata na području Crne Gore i to s obzirom na utjecaj migracija na sferu obiteljskih uvjeta života, za koju je dokazano da je od neopisive važnosti za nastanak delinkventnog ponašanja. Podaci dobijeni našim istraživanjem pokazuju da postoji statistički značajna razlika između ispitanika migranata i nemigranata u više varijabli vezanih za objektivne uvjete života u obitelji. S obzirom na statistički značajne razlike između ispitanika migranata i neemigranata uviđamo sledeće:


T. Vujović: Utjecaj migracija na objektivne uvjete života obitelji maloljetnih delinkventa

• da ispitanici migranti u većem broju slučajeva žive sa više osoba; • da imaju veći broj braće i sestara; • da su se kod ispitanika migranata koji su se doselili iz drugog grada u većem broju slučajeva roditelji razveli, dok kod migranata koji su se doselili sa sela jedan od roditelja je umro; • da su kod ispitanika migranata učestalije svađe i sukobi među roditeljima; • da su im očevi i majke u većem broju slučajeva nižeg obrazovanja, nego kod neemigranata; • da su kod migranata koji su se doselili sa sela u grad ekonomski uvjeti života lošiji.

Za rješavanje ovih problema treba postaviti određene ciljeve. Veoma je bitno kvalitetno integrirati demografski razvoj u kontekstu politike cjelokupnog prostornog i društveno ekonomskog razvoja. Planski razmještati i organizirano usmjeravati doseljavanje stanovništva, kako bi se naseljavanje uskladilo sa razmještajem privrednih sadržaja i mogućim otvaranjem novih radnih mjesta, te ublažiti migracione tokove prema Podgorici, i revitalizirati ruralna naselja. Za dulje sagledavanje ovih problema od posebnog značaja bi bila znanstvena istraživanja čvrsto metodološki zasnovana čiji bi osnovni ciljevi bili identifikacija ostalih čimbenika rizika za nastanak kriminaliteta, proučavanje strukture unutarnje migracije sa aspekta starosne dobi i nivoa obrazovanja, utvrđivanje potreba i problema obitelji migranata. Društvena intervencija trebala bi da bude usmjerena na pružanje podrške i pomoći tim obiteljima, u nalaženju stana, posla članovima obitelji, angažiranje stručnih osoba koje bi povremeno dolazile u obitelj. Na taj način bi se moglo donekle utjecati na funkcionalno odgajanje u obitelji. Osnaživanjem ovih obitelji moglo bi se preventivno djelovati na sprečavanje nastanka kriminaliteta njihovih članova. Potrebno je osmišljavati različite programe prevencije koji bi bili usmjereni na rizične obitelji i kojima bi se pomoglo rizičnim obiteljima u rješavanju njihovih problema i osiguravanju uvjeta za normalan razvoj djece i spriječilo pojavljivanje nastanka poremećaja u ponašanju mladih. Angažiranje svih ovih društvenih subjekata i njihovo preventivno djelovanje, može imati uspjeha ukoliko se ovi složeni društveni fenomeni izuče sa stanovišta cjeline društvenih okolnosti koji ih bitno determinišu. Preventivni programi bi trebalo da obuhvate i rad na restituisanju modela ponašanja koji podrazumijevaju nasilje, rad na restituisanju vrijednosti i načina zadovoljenja potreba.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ispitanici migranti statistički se značajno razlikuju od neemigranata u većini varijabli ove skupine. Njihovi objektivni uvjeti života u obitelji pokazuju karakteristike koje predstavljaju pojačan rizik za pojavu delinkventnog ponašanja. Potvrđena je postavljena hipoteza prema kojoj migracija neposredno utječe na objektivne uvjete života u obitelji i može posredno utjecati na pojavu delinkventnoga ponašanja. Evidentno je da su migrantske obitelji suočene s izazovima ili, bolje rečeno, stresnim situacijama u kojima se testira njihova snaga i sposobnost zdrava života i razvoja u novoj sredini. Zavisno od raznih kapaciteta takvih obitelji, promatramo i njihovo normalno funkcioniranje ili pojavu poremećaja i devijantnoga i delinkventnoga ponašanja njezinih članova.

55


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 41-58

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

56

1. Amato, P. R. and Keith, B. (1991). Parental divorce and the well-being of children: A meta–analysis. Psychological Bulletin, 110, 26-46. 2. Ajduković, M. i Delale, A. (1999). Stil odgoja u obitelji kao činitelj rizika i zaštite u razvoju poremećaja u ponašanju djece i mladeži, u: Rizični i i zaštitni čimbenici u razvoju poremećaja u ponašanju djece i mladeži. Povjerenstvo vlade RH za prevenciju poremećaja u ponašanju djece i mladeži i zaštitu djece s poremećajima u ponašanju. 3. Angenendt, S. (ur.) (1999). Asylum and Migration Policies in the European Union. Berlin: DGAP. 4. Bakić, R.; Mijanović, D. i Doderović, M (1999). Demografska kretanja. Podgorica: Crnogorska Akademija nauka i umjetnosti. 5. Bošković, M. (2006). Kriminologija. Novi Sad: Univerzitet u Novom Sadu. 6. Cloward, R. A. and Ohlin, L. E. (1961). Delinquency and Opportunity: A Theory of Delinquent Gangs. New York: The Free Press. 7. Cajner Mraović, I. (1995). Poremećaji u ponašanju i obiteljske prilike maloljetnih počinitelja nasilničkih i nenasilničkih krivičnih djela. Zagreb: Visoka policijska škola MUP-a RH i fakultet za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu. 8. Cajner Mraović, I. i Šućur Z. (1997). Razlike u socijalnoekonomskom statusu, tijeku školovanja i obiteljskoj patologiji maloljetnih delinkvenata s obzirom na migratornost njihovih obitelji. Hrvatska Revija za rehabilitacijska istraživanja, 33 (1): 1-12. 9. Ignjatović, Đ. (2007). Kriminologija. Beograd: Službeni Glasnik. 10. Jašović, Ž. (1991). Kriminologija maloljetničke delinkvencije. Beograd: Naučna knjiga. 11. Kilgore, K.; Snyder, J. and Lentz, C. (2000). The contribution of parental discipline, parental monitoring, and school risk to early-onset conduct problems African-American boys and girls. Developmental Psyhology, 36, 835-845. 12. Siegel, L. and Sena, J. (2000). Juvenile Delinquency. Theory, Practice, Law, Seventh dition. Washington: National Center for Juvenile Justice. 13. Maloljetnici i oružje u Crnoj Gori (2006). Stavovi djece i roditelja prema oružju, parti cipativno, istraživanje, SEESA, South Eastern and Eastern Europe Clearinghouse for the Control of small Arms of light Weapons. 14. Marković, I. (2007). Osnovi kriminologije. Banja Luka: Pravni Fakultet. 15. Martinez, C. R. i Forgatch, M. S. (2002). Adjusting to Change: Linking Family Structure Transitions With Parenting and Boy’s Adjustment. Journal of Family Psychology, 16 (2): 107-117. 16. McCord, J. (1998). Parental behavior in the cycle of aggression. Psychiatry, 51, 14-23. 17. Mesi, M. (2002). Međunarodne migracije. Tokovi i teorije. Zagreb: Societas, Zavod za sociologiju. 18. Pušić, Lj. (1997). Grad, društvo, prostor. Beograd : Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 19. Raonić, S. (2010). Crna Gora u xxi stoljeću-u eri kompetitivnosti: Migracije selograd i mogući pravci razvoja. Podgorica : Crnogorska Akademija nauka i umjetnosti.


T. Vujović: Utjecaj migracija na objektivne uvjete života obitelji maloljetnih delinkventa

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

20. Raine, A. (1993). The psychopathology of crime. San Diego, CA: Academic Press. 21. Siegel, L. J. and Senna, J. J. (2000). Juvenile delinquency. Theory, Practice and Law. California, Belmont: Wadsworth/Thompson Learning. 22. Stalker, P. (2000). Workers without frontiers. The impact of globalization on International migration. New York: Lynne Reiner Publisher. Inc. 23. Singer, M.; Kovčo Vukadin, I. i Cajner Mraović, I. (2002). Kriminologija. Zagreb: Edukacijsko Rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Nakladni zavod Globus. 24. Vujović, T. (2009). Od žrtve do delinkventa. Nikšić: Filozofski fakultet, Institut za sociologiju. 25. Vujović, S. (2005). Urbana sociologija. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva. 26. Zavod za statistiku Crne Gore – Monstat (2011.) Statistički godišnjak 2010. Podgorica: Zavod za statistiku. 27. Zavod za statistiku Crne Gore – Monstat (2011.) Statistički godišnjak 2011. Podgorica: Zavod za statistiku.

57


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 41-58

Prethodno priopćenje

Tatjana Vujović Faculty of Philosophy Nikšić, Department of Sociology, University of Montenegro, Montenegro e-mail: tanja_vujovic@yahoo.com

The Impact of Migration on Objective Living Conditions of Juvenile Delinquents’ Families Abstract In Montenegro there was an intensive migration of rural population to the cities in the second half of 20th century, followed by uneven population distribution, problems with adapting to new surroundings, poor housing conditions, unemployment and evident manifestation of economic, social and moral crisis. The result were numerous socio-pathological issues such as criminal behaviour, psychoactive substance abuse, suicide, panhandling, family disintegration. The purpose of this study is to find out whether there is a statistically significant difference in objective living conditions of juvenile delinquents’ families who migrated and those who did not migrate. Some research shows that objective living conditions which can trigger off delinquent behaviour are worse in juvenile delinquents’ families than in families of nondelinquents. The research data indicate a notable difference between juvenile delinquents and non-delinquents regarding most statistical variables on objective living conditions. This leads to the conclusion that migrations can be considered a risky element with indirect impact on behavioral disorders. For this reason, migrant families and especially their young members need help and social acceptance to facilitate their adjustment to the new environment, proper functioning and development.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: family migration, socio-pathological issues, objective and subjective living conditions, anti-social behaviour, aggression.

58


DOI 10.5673/sip.53.1.4 UDK [323:504.03]:061.2 Pregledni rad

Sigurnost okoliša - između aktivizma i sekuritizacije Dario Malnar Zagreb, Hrvatska e-mail: malnar.zg@gmail.com

Vedran Matošić Zagreb, Hrvatska e-mail: vedranmatosic@gmail.com

Ključne riječi: sigurnost okoliša, sekuritizacija, desekuritizacija, aktivizam, država, civilno društvo.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

SAŽETAK Nakon završetka Hladnog rata pristupi proučavanju i definiranju pojma sigurnosti počinju se ubrzano mijenjati. Među teoretičarima prevladava mišljenje kako danas govorimo o sigurnosti kao dinamičnom društvenom procesu, pa su i prijetnje sigurnosti raznovrsne, ne više nužno određene isključivo vojnom prijetnjom državnoj suverenosti. Definiranje sigurnosne prijetnje ovisi o vremenu i prostoru, a jedan od najznačajnijih doprinosa suvremenom proučavanju fenomena sigurnosti pripada Kopenhaškoj školi. Buzan, Waever i suradnici etablirali su teoriju sekuritizacije i desekuritizacije kao instrumentarij označavanja suvremenih prijetnji sigurnosti koju valja promatrati u kontekstu suvremenog liberalizma. Sekuritizacija određenu pojavu definira kao prijetnju i premješta je u sferu takozvanog hitnog djelovanja, što je prema kritičarima Kopenhaške škole i njezin najveći nedostatak budući da takvo postupanje nosi opasnost od narušavanja demokratskih standarda. Stoga se teorijom desekuritizacije nastoji otkloniti potencijalno ugrožavanje demokratskog procesa. Naime hitne mjere mogu biti otklonjene i bez javne rasprave te se problem stavlja na stol političkih institucija, naravno, ukoliko su argumenti koji govore u prilog odustajanju od hitnih mjera dovoljno uvjerljivi. Može se ustvrditi kako je država i dalje dominantni akter u definiranju određenog problema kao prijetnje sigurnosti, ali nipošto jedini. Kada je riječ o pitanjima ugrožavanja okoliša, civilno se društvo afirmiralo kao vjerodostojan korektiv državnim institucijama. Međutim i nevladine organizacije koje se bave pitanjima okoliša nisu jedinstvene kada je riječ o strategijama djelovanja i načinu postizanja određenih političkih ciljeva, bilo da je riječ o onima koje su aktivne na nacionalnoj bilo na globalnoj razini.

Copyright © 2015 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

59


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 59-76

1. Uvod U razvijenim ustavnim demokracijama uobičajeno je javno sučeljavanje stajališta o pitanjima ugrožavanja nacionalne sigurnosti, međutim kako je neosporno riječ o dinamičnom društvenom procesu, shvaćanja i definicije sigurnosti mijenjaju se s obzirom na izazove. Danas se i pristaše konvencionalnih pristupa u tumačenju sigurnosti, fokusiranim na vojne prijetnje, slažu u stavu da prijetnje nisu trajno određene, već ovise o vremenu i prostoru u kojem se javljaju i definiraju. Aktiviranje institucionalnih sigurnosnih mehanizama generira stoga određenu društvenu napetost, bez obzira na to radi li se o terorističkoj prijetnji, ilegalnim migracijama, prirodnim katastrofama i epidemijama ili uništavanju okoliša. Obrana zahtijeva visok stupanj društvene mobilizacije i trenutačno djelovanje kako bi se uspostavilo zadovoljavajuće stanje sigurnosti. Pitanje prevencije ili očuvanja sigurnosti podrazumijeva primjenu mjera koje izlaze iz okvira „normalne“ demokratske procedure. Daljnje djelovanje ovisi o tome kako se sigurnosni problem javno interpretira budući da jednom stvorena napetost u kratkom vremenu može lako prerasti u kontraproduktivno panično stanje koje može paralizirati relevantne društvene aktere. Stoga je nužno u javnoj sferi jasno naznačiti što te mjere točno podrazumijevaju (Trombetta, 2007.:1).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Proučavanjem svih parametara nužnih za stabilnost i sigurnost države, drugih zajednica, pa i pojedinaca uobičajeno se nastoji, između ostalog, odgovoriti na pitanje je li uopće moguće postići zadovoljavajući stupanj sigurnosti. Tradicionalisti govore o potrebi jačanja kontrolnih mehanizama budući da prijetnje uvijek mogu iznenada stvoriti potrebu za uspostavom izvanrednih mjera. Ovom pristupu imanentno je jačanje državnih mehanizama. Bez snažne države, mišljenja su tradicionalisti (realisti i institucionalisti), ne može se postići zadovoljavajući stupanj sigurnosti. Liberalna škola mišljenja kritizira takvo stajalište tvrdeći da se na taj način samo potiču latentni međudržavni antagonizmi, a rizici od otvorenih sukoba postaju izgledniji. Liberali zagovaraju model kolektivne sigurnosti, što je moguće postići jedino demokratskim dijalogom i međudržavnom suradnjom. Liberali tako zahtijevaju „širenje“ pojma sigurnosti s osloncem na konstruktivističke i poststrukturalističke teorije nastojeći smanjiti ili čak potpuno napustiti klasične modele definiranja sigurnosti (Hansen, 2012.).

60

Ovaj rad bavi se razvojem rasprava o sigurnosti okoliša, procesom sekuritizacije u ustavnim demokracijama, gdje je država još uvijek dominantni subjekt u označavanju sigurnosnih prijetnji, te aktivizmom nevladinih organizacija koje su, posebice u zadnjem desetljeću, postale relevantan društveni subjekt koji određene pojave nastoji u javnom diskursu smjestiti u sferu ostvarivanja ili zaštite sigurnosti. Cilj ovoga rada pokazati je kako u ustavnim demokracijama država zadržava ulogu dominantnog aktera sekuritizacije određenih pitanja, pa tako i zaštitite okoliša, uz sve značajniju ulogu nevladinih organizacija, koje značajno doprinose participaciji građana u nastojanju da utječu na pitanja zaštite okoliša i time postaju korektiv manjkavosti predstavničke demokracije. Međutim, s obzirom na njihovu današnju raznorodnost, neke od njih mogu se pokazati i kao zapreka ekonomskom napredovanju. Teorije Kopenhaške škole, unatoč određenim manjkavostima i nedoumicama, na empirijskoj razini pružaju zadovoljavajući instrumentarij za označavanje sigurnosnog rizika.


D. Malnar, V. Matošić: Sigurnost okoliša - između aktivizma i sekuritizacije

Kada govorimo o teoriji sekuritizacije nastaloj pod okriljem Kopenhaške škole, valja naglasiti kako njezini predstavnici ističu da ne postoji sigurnosni problem per se, već insistiraju na sigurnosnoj analizi, nakon čega slijedi potraga za rješenjem. Kada je problem jednom definiran kao – sigurnosni – tada se zahtijeva hitno djelovanje, što znači brzo donošenje odluka o prihvatljivom rješenju. Kritičari ovakvog pristupa ističu kako takvo razumijevanje procesa može generirati zloupotrebe zbog „suspenzije“ demokratskog odlučivanja. Međutim problem može nastati već i tijekom prethodne faze, dok traje proces označavanja određenog problema kao sigurnosnog. Naime u današnjem vremenu taj pojam može postati „žrtvom“ preširokog tumačenja ugrožavanja sigurnosti.

2. Sigurnosna kontekstualizacija okoliša u teoriji sekuritizacije i desekuritizacije Okoliš se kao sigurnosno pitanje počinje sustavnije izučavati krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća. Fokusiranje na sigurnost okoliša posljedica je promijenjenih međunarodnih političkih i sigurnosnih okolnosti krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća. To je vrijeme kada dolazi do intenzivnijeg preispitivanja prevladavajućih teorija sigurnosti. Tada se počinje napuštati tradicionalni, realistički pristup, koji vojnu prijetnju uzima kao najrelevantniji sigurnosni izazov, a zaštitu države kao najviši cilj. Također dolazi do širenja teorijskih promišljanja sigurnosti, u čemu su se posebno istaknuli pripadnici Kopenhaške škole. U fokus interesa dolaze novi pojmovi kao što su vojna sigurnost, ekonomska sigurnost, politička sigurnost, societalna sigurnost te demografska sigurnost, sigurnost okoliša i dr.

U afirmaciji zaštite okoliša kao sigurnosnog pitanja poseban je doprinos Roberta Kaplana, koji je definirao promjene u okolišu kao jedan od mogućih inicijatora sukoba u 21. stoljeću (Kaplan, 1994.:58). Kaplan se, kao i većina autora u razmatranju sigurnosti okoliša, bavio problemima globalnog zatopljenja, ozonskih rupa ili izumiranja prašuma. Nadalje, važno je istaknuti pristup N. R. Biswasa koji naglašava kako „se na umu mora imati i veza između promjena u okolišu i egzistencije ljudi na lokalnoj razini” (Biswas, 2011.:1). Naime lokalne zajednice i pojedinci u pitanjima ekoloških problema postaju aktivniji subjekti i nerijetko su u tome uspješniji nego sama država. Nešto kasnije u UN-ovom Izvješću o ljudskom razvoju za 1990. godinu ekonomska kriza označena je kao sigurnosno pitanje (UN Human Development Report, 1990.). Tako na scenu dolazi nova, konstruktivistička, sigurnosna paradigma koja u znan-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Oblikuju se političke rasprave, medijska upozorenja te akademska istraživanja vezana uz sigurnost okoliša (Vilijams, 2012.:343). Richard Ullman u članku „Redefining Security“ naglašavao je kako razmišljanje o ugroženosti kvalitete života ljudi treba uključiti u rasprave o širenju pojma nevojne prijetnje (Ullman, 1983.). To je bio poticaj za precizniju razradu pojma nevojne prijetnje i onoga što on obuhvaća. Na Međunarodnoj konferenciji o razoružanju i razvoju Generalne skupštine UN-a u New Yorku 1987. godine nevojna prijetnja po prvi se puta, kao mogućnost ugrožavanja sigurnosti, pojavljuje u fokusu interesa međunarodne javnosti.

61


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 59-76

stvenim raspravama i praktičnom djelovanju uključuje – nerazvijenost, nedostatne uvjete razvoja, loše upravljanje i uništavanje prirodnih resursa.1 Danas zaštita okoliša predstavlja uvjet sigurnosti ne samo država nego i pojedinaca. Kada govorimo o modernom pristupu pitanjima ugrožavanja sigurnosti, konstruktivisti razlikuju dvije supkategorije netradicionalnog pristupa pitanjima sigurnosti. Širitelji, koji povezuju okoliš s ekonomskim krizama i međunarodnim i međuetničkim konfliktima i Produbljivači, koji se bave pitanjima o tome čija je sigurnost u određenom trenutku ugrožena (Biswas, 2011.:3). Na teorijskoj razini definira se nekoliko konceptualnih veza između degradacije okoliša i ugrožene sigurnosti. Ponajprije govorimo o degradaciji okoliša koja ugrožava živote ljudi, što samo po sebi predstavlja sigurnosni kontekst. Potom govorimo o degradaciji okoliša kao uzročniku konflikata, a konačno i o uništavanju sredstava za život koje ugrožava sigurnost više država ili regija. Osim države, kao referentni objekti sigurnosti pojavljuju se razne društvene skupine i pojedinci. Mijenjaju se i odnosi dviju fundamentalnih dimenzija sigurnosti – fizičke i psihološke. Psihološke prijetnje – koje uvjetuju da se osjećamo sigurnima ili nesigurnima – često su vidljivije nego što je to slučaj kod fizičkih prijetnji i podložne su individualnim interpretacijama (Snow, 2007.:160-161). U modernom poimanju sigurnosti psihološka dimenzija dobiva prioritetni značaj. S razlikovanjem fizičkih i psiholoških prijetnji dolazi i do promjene u objektivnom i subjektivnom pristupu kod definiranja prijetnji.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Još je Wolfers naglašavao kako pristup sigurnosti može biti objektivan (postojanje stvarne prijetnje) i subjektivan (postojanje percepcije prijetnje) te da se poklapanje tih dvaju pristupa ni na koji način ne može osigurati (Wolfers, 1962.:151). Dakle subjektivna percepcija o tome što je prijetnja ne mora nužno značiti stvarno postojanje prijetnje. To je posebno važno kada se referentni objekt koji se štiti širi s države i na nedržavne entitete, uključujući i pojedince (human security)2. Fokus istraživanja pomaknuo se s prijetnji na entitete koji se štite i sredstava koja se pri tome koriste. U tako proširenom konceptu propituje se i samo pitanje sigurnosti, tko je definira i kroz koji proces. Nametnulo se, dakle, pitanje sekuritizacije, subjekta sekuritizacije i referentnog objekta u odnosu prema kojem se cijeli proces odvija i promatra.

62

1

Šire o konstruktivističkom konceptu: Alexander Wendt, Anarchy is what States Make of it: The Social Construction of Power Politics International Organization, Vol. 46, No. 2 (Spring, 1992), str. 391-425. i Social Theory of International Politics, Cambridge University Press, 1999.; V. Kublakova, N. Greenwood Onuf i P. Kowert ed., International Relations In a Constructed World, M.E. Sharpe, New York, 1998.; J. D. Ruggie, Constructing the World Polity, Routlege, London, 1998. 2

Floyd (2007.) navodi kako je „temeljna ideja koncepta sigurnosti pojedinca da je pojedinac krajnja točka brige za sigurnost, pri čemu se sigurnost shvaća kao sloboda od oskudice i/ili sloboda od straha.“, Rita Floyd, Human Security and the Copenhagen School’s Securitization Aproach: Conceptualizing Human Security as a Securitizing Move, Human Security Journal, Vol. 5, Winter 2007, str. 40.


D. Malnar, V. Matošić: Sigurnost okoliša - između aktivizma i sekuritizacije

Teorijski model sekuritizacije, odnosno proces transformacije određenih pitanja u sigurnosna pitanja Buzan i suradnici razvili su u okviru Kopenhaške škole kako bi proširili sadržaj pojma sigurnosti i definirali metodu razlikovanja procesa sekuritizacije od procesa politizacije te precizirali tko što može sekuritizirati i pod kojim uvjetima. Zašto je važno razlučiti navedene procese i politička pitanja od onih sigurnosnih? Jedan od odgovora nude Buzan i suradnici (1998.) kada navode kako „specifična priroda sigurnosnih prijetnji opravdava upotrebu izvanrednih mjera. Pozivanje na sigurnost bilo je ključno za legitimiranje uporabe sile, odnosno za otvaranje prostora državi da mobilizira, odnosno poduzme posebne ovlasti u rješavanju egzistencijalnih prijetnji“ (Buzan, Waewer i de Wilde, 1998.:21). Problem je za Buzana i sur. (1998.) društveno definiran koncept, što Hough objašnjava na način da „ako ljudi, bez obzira jesu li vladini ministri ili privatne osobe, smatraju da određeni problem na neki način ugrožava njihov život i na njega reagiraju politički, tada to pitanje treba smatrati sigurnosnim problemom“ (Hough, 2004.:9). Ovdje se nameće nekoliko pitanja. To su, prije svega, definiranje aktera koji sekuritizira određeno pitanje – securitizing actor, objekta čija je sigurnost ugrožena – referent object, ciljne grupacije kojoj se obraća, slušateljstva – audience i konačno same prijetnje, što se smatra prijetnjom u široko postavljenom sigurnosnom kontekstu.

„U sektoru zaštite okoliša, raspon mogućih referentnih objekata je vrlo velik, proteže se od relativno konkretnih kao što su opstanak pojedinih vrsta (tigrova, kitova, čovječanstva) ili staništa (kišnih šuma, jezera) do mnogo nejasnijih pitanja velikih razmjera kao što su održavanje planetarne klime i biosfere“ (Buzan, Waewer i de Wilde, 1998.:22-23). Konačno ostaje pitanje prijetnje, odnosno koja je temeljna pretpostavka sekuritizacije pojedinog pitanja, odnosno kako u široko postavljenom konceptu sigurnosti izbjeći da problematika sigurnosti ne dobije širinu u kojoj bi se izgubio smisao same sigurnosti. Predstavnici Kopenhaške škole tu pretpostavku postavljaju kroz zahtjev „da je problem predstavljen kao egzistencijalna prijetnja“ (Buzan, Waewer i de Wilde, 1998.:24). Dakle težište je na označavanju i jezičnom definiranju – govor-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sekuritizacija je proces kojim ne mora nužno upravljati država. Buzan i suradnici (1998.) naglašavaju kako je „moguće da drugi društveni entiteti otvaraju pitanja [...] Sekuritizatori mogu biti vlada, politička elita, vojska i civilno društvo“ (Collins, 2007.:113). Floyd i Croft (2010.) upozoravaju kako „je vjerojatno da će identificiranje sekuritizatora različitih od države biti puno teže“. To objašnjavaju nedostatkom prihvaćenih odgovora na pitanja tko sve može biti uključen u sekuritizaciju te koji su relevantni dokumenti i institucije (Floyd i Croft, 2010.:18). Referentni objekti mogu biti različiti. Buzan i suradnici (1998.) govore o vojnom, političkom, ekonomskom, societalnom i okolišnom. Referentni objekti protežu se od države, suvereniteta, ponekad i državnih ideologija, pa do kolektivnih identiteta neovisnih od države, poput nacije ili religije (Buzan, Waewer i de Wilde, 1998.:22-23). Floyd uz to navodi kako „sukladno okviru Kopenhaške škole pojedinci mogu biti oboje, sekuritizatori i/ili referentni objekti sigurnosti“ (Floyd, 2007.:40).

63


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 59-76

nom činu, a ne nužno stvarnom postojanju egzistencijalne prijetnje. Uz to, sukladno konceptu sekuritizacije kako su ga postavili Buzan i suradnici, svaki se problem može transformirati u egzistencijalni problem. Na taj se način prijetnja u potpunosti prenosi u, kako ga nazva Wolfers, sferu subjektivnog pristupa sigurnosti, odnosno psihološku dimenziju sigurnosti. Buzan i suradnici (1998.) pritom naglašavaju „da se egzistencijalna prijetnja može razumjeti samo u odnosu na specifičan karakter predmetnog referentnog objekta“ (Buzan, Waewer i de Wilde, 1998.:21). Uz to, da bi došlo do sekuritizacije nekog pitanja, slušateljstvo mora prihvatiti argumentaciju sekuritizatora kako je određeni problem egzistencijalna prijetnja referentnom objektu te da mu je opstanak ugrožen i kako se u stvari radi o sigurnosnom pitanju. Sigurnost „u osnovi ne počiva ni na objektima niti na subjektima nego između subjekata“ (Buzan, Waewer i de Wilde, 1998.:31). „Sekuritizacija nije prerogativ sekuritizatora, nešto postaje sigurnosni problem zbog toga što je opravdano uključeno u sigurnosna promišljanja političke zajednice.3“ Zapravo, slušateljstvo sigurnosni argument prihvaća ili ne, te konačno potvrđuje proces sekuritizacije uspješnim i predmetno pitanje sekuritiziranim – dakle sigurnosnim pitanjem. Stoga se moramo složiti s Floyd i Croftom (2010.) kada tvrde da „slušateljstvo može biti različito u različitim političkim sustavima“. Slušateljstvo se ne podudara s državljanima ili populacijom demokratske zemlje, te je „definiranje slušateljstva zapravo presudno“ (Floyd i Croft, 2010.:19). Ujedno, kao i prethodno pitanje, potrebno je definirati sigurnosno pitanje, odnosno prijetnju i tvrdnju/argumentaciju kako je nešto sigurnosno pitanje. Ideja Kopenhaške škole kako se kod sigurnosti radi o samodostatnosti ne ostavlja nikakav prostor za teoretiziranje o tome što sigurnosni problem stvarno jest, kao ni o tome što bi trebalo biti sekuritizirano.4 Budući da se težište stavlja na subjektivnu komponentu, objektivna komponenta posljedično ostaje zapostavljena. Zapostavljanje objektivne komponente otvara mogućnost zlouporabe samog procesa sekuritizacije. Zloupora-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3

64

U ovom radu političku zajednicu promatramo u sadržaju kako ga je definirao Sládeček (2001.-2002.), kao trajnu povezanost, sudjelovanje u zajedničkoj praksi i konstantnosti interesa pojedinaca, ali i važenje tih interesa u okvirima države, odnosno da artikulirani ciljevi pojedinaca konstituiraju javni interes putem obrazlaganja, rasprave, kritiziranja, demokratskog odlučivanja, političkih izbora itd. Politička zajednica pri tome podrazumijeva „jaču“ povezanost građana od udruženja, tj. asocijacije: osim poštovanja zakona, odnosno potpadanja pod jedinstvenu legislativu, građani dijele i „svijet zajedničkih značenja“. Ovako određena, politička zajednica podrazumijeva legitimitet, odnosno prihvaćenost njenih osnovnih pretpostavki od većine građana. Dakle ne radi se o pukom poštivanju partikularnih propisa, nego aktivnom odnosu građanina kao pripadnika političke zajednice prema legislativnoj i političkoj sferi – to je pravo da pojedine političke odluke odobrava ili ne, da ima pozitivan ili negativan odnos prema političkim institucijama, da javno postavlja političke zahtjeve itd. Michal Sládeček, Pojmovno određenje političke zajednice, Filozofija i društvo XIX-XX, Institut za filozofiju i društvenu teoriju, Beograd, 2001.-2002., str. 181-182. 4

Rita Floyd, Security and the Environment: Securitisation Theory and US Environmental Security Policy, Cambridge University Press, 2010, Review by: Oluwaseun Bamidele1, Theory in Action, Vol. 6, No. 1, January 2013, str.139.


D. Malnar, V. Matošić: Sigurnost okoliša - između aktivizma i sekuritizacije

Na taj način, neovisno o inicijatoru sekuritizacije: bio to pojedinac, društvena skupina (nedržavni akter) ili sama država, dobivamo uključenost cjelokupne političke zajednice (political community) i države. Vladimir Vujčić naglašava kako postoji opće slaganje teoretičara političkog sustava da je politička potpora građana nužna za stabilno i efikasno funkcioniranje političkog sustava u cjelini (Vujičić, 2008.:107). Slijedom te tvrdnje potpora građana i sinergija građana i države također je potrebna i za efikasno funkcioniranje političkog sustava u dijelu sigurnosnih pitanja, dakle i sekuritizacije. Tako definiran odnos građana i države u analizi procesa sekuritizacije olakšava odgovor na pitanje gdje proces sekuritizacije završava. Analiza modela Kopenhaške škole sugerira kako se sadržaj procesa sekuritizacije iscrpljuje s transformacijom određenog pitanja u sigurnosno pitanje. Međutim to istodobno ne bi bilo dovoljno za postizanje punog smisla sekuritizacije. Za puni sadržaj sekuritizacije potrebno je izvršiti normativni tretman sekuritiziranog pitanja koji će dati uporište za definiranje procesa i uspostavu/transformaciju prakse, a kroz koje će se sekuritizirano pitanje/problem kao takvo i zaštititi. Floyd navodi kako “pojedinac nije u poziciji da sam osigura svoju sigurnost. Stoga, logično, pružanje sigurnosti može biti zajamčeno samo od strane većeg entiteta, kao što su društvo, država ili neka globalna institucija“ (Floyd, 2007.:40). Buzan i Weaver ne dovode u pitanje dominantnu ulogu države u procesu sekuritizacije te ističu kako su u demokratskim državama vlade glavni skrbnici sigurnosti, odnosno birači im daju mandat i za tu funkciju. Međutim sve se više naglasak stavlja na civilno društvo i doprinos nevladinih organizacija u procesu sekuritizacije, pa tako i sekuritizaciji okoliša. No također valja istaknuti kako neki teoretičari drže da teorija sekuritizacije ne ispunjava sve zahtjeve za sigurnosnom kontekstualizacijom okoliša (Biswas, 2011.). Sigurnosna kontekstualizacija okoliša izvediva je kroz kombiniranje ili spajanje različitih pristupa koji na koherentniji način povezuju okoliš i sigurnost, „sekuritizacija nije govorni akt nego multidimenzionalni proces koji uključuje razne vještine. Ekspertsko znanje, institucionalna praksa i diskursi opasnosti moduliraju odnos sigurnosti i slobode“ (Huysmans, 2006.:153). Jedna od najčešćih zamjerki Kopenhaškoj školi i teoriji sekuritizacije nedostatak je preventivnih sigurnosnih instrumenata. Ističe se da nakon prebacivanja određene pojave u sigurnosni diskurs, sustav vrijednosti u svojoj biti počinje funkcionirati kao u konfrontacijskim situacijama ili onima karakterističnim za izvanredna stanja. Ipak valja naglasiti da se postavke Kopenhaške škole ne odbacuju u cijelosti, već je riječ

5

Država objektivnu komponentu daje kroz diobu vlasti, koja u normativnom procesu kroz predstavničko tijelo i javnu raspravu, koja se u normativnim procesima otvara, daje mogućnost objektivne evaluacije, odnosno kvantifikacije određenog pitanja kao sigurnosnog.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

ba može doći od sekuritizatora, koji sekuritizaciju može iskoristiti za manipulaciju javnosti; od slušateljstva, koje može potencijal javno afirmiranog pitanja reartikulirati i dati mu smjer koji sekuritizator nije želio; od subjekta koji normativno i proceduralno definira sekuritizirano pitanje, a to je država. Postavlja se pitanje: tko u takvim uvjetima može dati tu objektivnu komponentu? To su u konačnici ipak slušateljstvo i država.5

65


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 59-76

o dekonstrukciji onog dijela koji se odnosi na praktično djelovanje u izvanrednim situacijama, potencijalno opasno za razvoj demokracije. Tako se, primjerice, razlikuju „pravila upravljanja i pravila mijenjanja“. Sekuritizacija afirmira pravila mijenjanja i naziva ih još refleksivnom sekuritizacijom (Beck, 1994.). Riječ je zapravo o kritici funkcioniranja suvremenih država koje nemaju politike preveniranja opasnosti po okoliš, već se u pravilu ograničavaju na naknadnu reakciju, odnosno zadržavaju se u sferi refleksivne sekuritizacije. Beck smatra da, čak i ako postoje različita gledišta o pojmu sigurnosti okoliša, sekuritizacija mnoštva problema koji se tiču zaštite okoliša vodi prema hitnim mjerama primjerenim rješavanju izvanrednih situacija. Stoga ne vidi u tome rješenje, već ga traži u sustavnom radu na podizanju globalne svijesti o očuvanju okoliša. Ovo razmišljanje o sigurnosti okoliša podrazumijeva širu transformaciju mišljenja naglašavajući kako rasprave o prevenciji, kao i stručne debate o očuvanju okoliša, već prilično jasno definiraju sigurnosni karakter svih problema s okolišem. Teoretičari Kopenhaške škole teoriju sekuritizacije nadopunili su teorijom desekuritizacije kao svojevrsnom „dijalektičkom“ nadopunom sekuritizacije koja se definira kao sustav dugoročnih opcija (Hansen, 2012.). Riječ je o nastojanju autora da se uočene poteškoće sekuritizacije prevladaju i da se pokuša uspostaviti precizniji odnos prema dvojbama oko „izbacivanja“ određene pojave iz sfere sigurnosti. Teorijom desekuritizacije željelo se omogućiti napuštanje refleksivne sfere i analize sigurnosnog problema u političkoj, odnosno preventivnoj sferi. Ovdje je riječ o obrnutom procesu u odnosu na metodologiju sekuritizacije kojim se sigurnosna prijetnja definira tako što se težina potencijalnih opasnosti propituje i premještaja iz sfere hitnog djelovanja u polje uobičajene rutinske političke rasprave.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Desekuritizacija ima tri faze. Najprije dolazi do reakcije i kroz raspravu u javnosti uočava se svrhovitost promjene diskursa. Zatim ono što je pretpostavljeno kao prijetnja sada postaje problem koji se, možemo reći, vraća u sektor normalne politike. Naposljetku se odbacuju mjere primjerene izvanrednom stanju i izlazi se iz „carstva politike panike“. Ostavlja se mogućnost odustajanja od hitnih mjera i bez javne debate te se problem može rješavati u okviru političkih institucija zato što su argumenti koji govore u prilog odustajanja od hitnih mjera bili dovoljno uvjerljivi (Bonacker, Braun i Groth, 2009.).

66

Da bi se razumjela Waeverova konstrukcija, važno je naglasiti kako u ovom slučaju trenutačna sigurnost ne znači i trajno odsustvo nesigurnosti. Nadalje, nesigurnost je situacija u kojoj postoji prijetnja, ali ne i obrambeni potencijal, dok je sigurnost prisutnost prijetnje, ali i uspostavljen obrambeni mehanizam. Veza sigurnost – nesigurnost neodvojiva je od veze prijetnja – obrana i povećanje stupnja sigurnosti ne znači manje nesigurnosti. Jedini način da se izbjegne veza prijetnja – obrana jest desekuritizacija, ili odustajanje od sekuritizacije (Floyd, 2008.). Huysman smatra kako je teorija desekuritizacije manjkava jer i dalje ostaje dominantno u okvirima tehničke, menadžerske i instrumentalne razine, umjesto da napravi značajan iskorak u političko ili etičko (Huysmans, 1998.). Dakle ne izlazi iz instrumentalnog menadžerskog okvira i ne pronalazi uporište u političkom i etičkom. Toj kritici pri-


D. Malnar, V. Matošić: Sigurnost okoliša - između aktivizma i sekuritizacije

družili su se Rita Floyd i Claudia Ardau6, koje također smatraju da je desekuritizacija nedovršena i podložna različitim interpretacijama. Analitički i politički je dvojbena zbog nedovoljnog akcenta na političko u sekuritizaciji kao konceptualnom prethodniku. Zamjera se nedovoljna jasnoća sekuritizacije i desekuritizacije kada govori o društveno odgovornom ponašanju kao ključnoj pretpostavci očuvanja okoliša, što za sobom povlači i druge sigurnosne implikacije. Nadalje, Kopenhaškoj školi spočitava se nekonzistentnost, odnosno utjecaj autora čije je viđenje politike i političkog često ne samo različito nego i posve suprotstavljeno. Floyd navodi kako Kopenhaška škola nije dovoljno jasna u smislu svog teorijskog uporišta te kako u stvari teži svojevrsnom derivatu promišljanja različitih teoretičara kao što su Arendt, Easton, Schmitt i Habermans, kao i Max Weber, Erneato Laclau, čije su postavke površno raspravljene (Hansen, 2012.:527).

3. Sekuritizacija pitanja okoliša u ustavnim demokracijama

No unatoč tome međunarodne konvencije, multilateralni i bilateralni sporazumi nisu zaustavili napetosti kada se u stručnoj i političkoj javnosti raspravlja o ugroženosti okoliša. Međunarodne institucije zajedno s ekološkim nevladinim udrugama i predstavnicima znanstvene zajednice u javnom prostoru, na globalnoj i lokalnoj razini, nastupaju s alarmantnim prognozama. Primjerice, neke od poruka s godišnjeg zasjedanja Svjetskog gospodarskog foruma u Davosu u siječnju 2015. godine bile su alarmantne. Ban Ki-moon, generalni tajnik UN-a, označio je 2015. godinu kao prijelomnu kada je riječ o borbi protiv siromaštva i gladi, kao i očuvanju okoliša na Zemlji kao glavnom preduvjetu te borbe. Mnogi svjetski uglednici poslali su iz

6

Floyd, „Towards a Consequentialist Evaluation“, 330-335.; Ardau, „Security and the Democratic Scene“, 389-90

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Bez obzira na interpretacije i razmimoilaženja oko teorijskih postavki sekuritizacije i desekuritizacije, nedvojbeno je kako danas problemi zagađenja i uništavanja okoliša imaju presudnu ulogu u ljudskoj egzistenciji, što je i sankcionirano u nacionalnim i međunarodnim pravnim aktima. Rasprave tijekom zadnjeg desetljeća 20. stoljeća apsolvirale su ovo pitanje, od toga koliko degradacija okoliša može generirati međunacionalne sukobe do opasnosti za svjetsku populaciju koje donosi nekontrolirani industrijski razvoj. Nema više dvojbi oko toga je li riječ o pitanjima sigurnosti, kako nacionalne tako i međunarodne. Razvijene države deklarativno rade na podizanju svijesti o potrebi kontinuiranog unapređivanja mjera za zaštitu okoliša. U ekonomskoj sferi javni je diskurs nezamisliv bez sintagme – ekološki održivi razvoj, i na prvi pogled može se činiti kako je Beckova kritika sekuritizacije kao „refleksivne teorije“ iz sredine 90-ih uglavnom prevladana. Naime zaštita okoliša danas je ugrađena u ustave svih razvijenih država svijeta, kao što sve moderne države u svojim strategijama nacionalne sigurnosti zaštitu okoliša stavljaju uz bok, primjerice, protuterorističkim aktivnostima ili borbi protiv organiziranog kriminala. Dakle može se zaključiti da je zaštita okoliša konzekventno sekuritizirana, odnosno sve što se događa suprotno tome tretira se kao eksces podložan sankcioniranju.

67


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 59-76

Davosa slične poruke.7 Predstavnici znanstvene zajednice bili su još radikalniji upozoravajući da liberalni kapitalizam i razarajuća globalizirana ekonomija vode Zemlju u propast. Zapravo iz Davosa se nije čulo ništa što bi predstavljalo neku posebnu novost, odnosno može se reći kako se očuvanje okoliša konstantno „resekuritizira“, ali se problem ne rješava. Takve i slične javne poruke nameću ponovno preispitivanje teze o refleksivnoj biti sekuritizacije. Kao da i dalje samo označavamo problem kao sigurnosni kako bi se onda odredile mjere za djelovanje te kao da nema previše praktičnih napora za rješavanje daleko značajnijih izazova koji impliciraju korjenite promjene u načinu života i proizvodnje (Trombetta, 2007.). No je li uopće moguć radikalni zaokret u načinu života i proizvodnje?

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Uloga država i vladinih međunarodnih organizacija, kao dominantnih subjekata u procesu sekuritizacije, odnosno desekuritizacije, dvojbena je ili u najmanju ruku nedostatna budući da svjedočimo kršenju svih onih normi ugrađenih u nacionalna i međunarodna zakonodavstva i strateške dokumente visokorazvijenih država.

68

Moderna ekonomija izuzetno je moćna, a tu moć zahvaljuje neovisnoj društvenoj poziciji i ubrzanom tehnološkom razvoju. Predmoderna društva morala su se dominantno usredotočiti na zaštitu poretka i sigurnosti, dok je proizvodnja dobara bila oskudna i u drugom planu, pa su političke i religijske organizacije ostvarivale dominaciju nad svim ekonomskim elementima (Gellner, 2001.:152). O početku moderne ekonomije u Engleskoj u 18. stoljeću Gellner kaže kako je postojala dobra društvena infrastruktura i ravnoteža moći tako da se tržište moglo nesmetano razvijati. Tehnologija je bila dovoljno moćna da osigura napredak, ali ne i toliko da bi uništila društvo i okoliš. Danas su, naravno, okolnosti bitno izmijenjene, moderna tehnologija ima ogromnu moć i nerijetko je pogubna za okoliš. Međutim, kako Gellner ističe, „glomazna društvena infrastruktura danas čini nužnim da veliki dio ukupnog proizvoda visokorazvijenih zemalja kontroliraju političke institucije“ (Gellner, 2001.:152). Uspješna gospodarstava jesu ona gdje je država sposobna napraviti „tihi pakt“ s neovisnim proizvođačima. O predmodernim društvima Gellner, dakle, razmišlja kao o zajednicama gdje su politička pitanja bila znatno važnija, a tržišno društvo nije bilo moguće jer je gospodarstvo bilo preslabo. Kako kaže, „umiranje od gladi moralo se spriječiti politički i jedino se tako moglo, ako se uopće moglo“. U tim uvjetima oslobađanje tržišta od političkog nadzora bilo bi pogubno, dok danas, kao i u budućnosti, potpuno slobodno tržište bit će nemoguće iz posve suprotnih razloga – zato što je gospodarstvo nevjerojatno moćno. Stoga je potreban politički nadzor na njim jer će u suprotnom uništiti sve – okoliš, kulturnu baštinu, međuljudske odnose (Gellner, 2001.:153). Državni nadzor mora biti diskretan i konsensualan kao proizvod pregovora, odnosno kako Gellner zaključuje, gospodarstvo mora biti dovoljno slobodno da omogući pluralne institucije s njihovim bazama, ali ne toliko moćno da uništi naš svijet. No je li danas država u tom smislu prediskretna? Koliko je nadzor koji trebaju obavljati političke institucije temeljen na pregovorima? U razvijenim kapitalističkim 7

Cjelokupno izvješće s izlaganjima svih sudionika dostupno je na stranicama World Economic Foruma, https:// agenda.weforum.org, uvid izvršen 10. veljače.


D. Malnar, V. Matošić: Sigurnost okoliša - između aktivizma i sekuritizacije

društvima predstavnici političkih institucija nerijetko dolaze iz poslovnih struktura ili se pak nakon završenih mandata tamo vraćaju. Kontrola moćnih gospodarstava u takvim uvjetima ne može funkcionirati dobro, a državna financiranja različitih istraživanja i organizacija stručnih skupova, u pravilu s brojnim visokim izaslanicima kao što su šefovi država i premijeri, doimaju se kao umirivanje nečiste savjesti ili kao dobra marketinška strategija. Tako na scenu stupa civilno društvo koje osigurava veću participaciju građana (dakle istodobno podiže ljestvicu u razvoju demokracije) i bolju kontrolu.8 U strahu da oblici kontrole ekonomskih sustava lako mogu degenerirati u autoritarno gušenje ekonomske samostalnosti, Gellner tvrdi da je bolje početi s druge strane i pokušati naći neki benigni oblik političkog nadzora u moru zloćudnih te zaključuje „politički nadzor čija je protuteža samostalan niz proizvodnih jedinica nudi odgovor – da civilno društvo jest rješenje“. Dakle Gellner polaže velike nade u civilno društvo i vidi ga kao korektiv potencijalnoj neučinkovitosti države.

Gellner kao polazište za razmišljanje o raznim koncepcijama i praksama civilnog društva uzima paradigmu „civilno društvo – pravna država“. U tom bipolarnom modelu civilno društvo podrazumijeva samoorganiziranje građana na osnovi dobrovoljnosti i zajedničkih interesa uz nenasilni model zastupanja interesa „u borbi za unapređenje kvalitete života na principima slobode, jednakosti, solidarnosti, pravde; za ostvarivanje principa konstitucionalne demokracije, za obranu socijalnih, političkih, ekonomskih prava od zloupotreba vlasti“ (Vujadinović, 2007.:22). Civilno društvo, odnosno njegova praksa dio je polja politike, kako kaže Vujadinović, u širem smislu. To je, dakle, mehanizam kontrole nositelja političke vlasti, političkih stranaka na vlasti i opoziciji koje spadaju u polje politike u užem smislu.9 Uloga civilnog društva označena je kao mobilizatorska kada je riječ o građanskim interesima, borbi za politička i socijalna prava na temelju slobode jednakosti, pravde, promicanja demokratske političke kulture solidarnosti, pluralizma, tolerancije, nenasilja i humanizma. Vujadinović ističe šest glavnih pretpostavki za postojanje civilnog društva: 1. pravna država; 2. zajamčena osnovna građanska, politička socioekonomska prava i

8

U ovom slučaju pod pojmom civilnog društva podrazumijevamo razne nevladine organizacije koje se bave promicanjem zaštite okoliša. 9

Vujadinović naglašava kako postoje određene dileme i rasprave oko kriterija za definiranje što pripada pojmu civilnog društva te ističe kako neutralno definirani pojam civilnog društva u sebi uključuje i ekstremno desničarske i općenito ekstremističke društvene pokrete, građanske inicijative i nevladine organizacije. Prema njezinom mišljenju na takav način gubi se normativno-mobilizatorska dimenzija civilnog društva, koja je u funkciji „unaprjeđenja, kontrole, komplemenata konstitucionalne demokracije“.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Uz određenu rezerviranost prema učinkovitom i objektivnom državnom nadzoru gospodarstava modernih industrijskih zemalja, tu zapravo dolazimo do ključnog pitanja – je li moguće i kako uspostaviti održivi rast gospodarstava s primjerenom kontrolom, a da ne budu ugroženi demokratski procesi? Gellner smatra da nadzor mora biti takav da se izbjegne ekološka katastrofa ili oskudica stanovništva, no po ispunjenju tih ciljeva nadzor bi morao biti „mnogo manje od potpunog“ (Gellner, 2001.:154).

69


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 59-76

slobode; 3. proceduralna demokratska pravila i institucije; 4. tržišna ekonomija; 5. demokratska politička kultura; 6. participacija građana, aktivizam u kreiranju kritičke javnosti i samoorganiziranju za obranu ugroženih prava (Vujadinović, 2008.:24). Unatoč ovako definiranoj ulozi civilnog društva u ustavnim demokracijama neki teoretičari, osim što se slažu oko njegova generalno pozitivnog doprinosa demokratskom razvoju, ističu kritička razmišljanja o idealiziranoj slici civilnog društva kao oblika organiziranja i komunikacije građana koji unapređuju demokratske procese (Reese-Schäfer, 2004.). Tako, primjerice, Reese-Schäfer tvrdi da je civilno društvo nedvojbeno važno za demokraciju, ali su istodobno nužni mehanizmi njegova ograničenja. Kada govori o lošim stranama organizacija civilnog društva, ističe sklonost blokadama reformi, opasnosti od gubitka primarne uloge u različitim populističkim pokretima i socijalnoj asimetričnosti građanskog aktivizma. Reese-Schäfer definira i vrijednosnu orijentaciju civilnog društva smatrajući da je u Europi i SAD-u koncept nevladinog sektora dobio zamah zbog toga što su lijevo orijentirane organizacije došle u situaciju u kojoj su morale početi tražiti novo, šire samorazumijevanje. Ističe da je tematska heterogenost ekološkog pokreta i antiraketnog pokreta trebala „otvoreniji i širi oblik legitimacije“ (Reese-Schäfer, 2004.:74). Slično kao i Gellner, smatra da je značajan doprinos civilnog društva unaprjeđivanju demokratskih procesa u mrežnom strukturiranju i utemeljenju društvenog sklopa kako se državi i privredi ne bi dopustilo da postanu jedine dominirajuće snage (Reese-Schäfer, 2004.:66). Ustavne demokracije nedvojbeno su danas nezamislive bez djelovanja mehanizama civilnog društva, a interakcija s predstavnicima političke vlasti značajno je obilježena političkom kulturom. Prisutnost demokratske političke kulture ima presudan značaj za razvoj civilnog društva, kao što je nedemokratska politička kultura jedna od najznačajnijih prepreka za njegov razvoj (Vujadinović, 2008.:31), pa je stoga legitimno propitivanje vrijednosnih orijentacija ekoloških nevladinih udruga kao prominentnih predstavnika civilnog društva.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4. Vrijednosna orijentacija i dometi ekoloških nevladinih udruga u sekuritizaciji okoliša

70

Valja se zapitati kakve su i kolike mogućnosti civilnog društva kao protuteža političkim strukturama i moćnim privredama? Postavljaju li pred njih Gellner i ReeseSchäfer pretežak zadatak? Možda je ipak utopijski razmišljati o strukturama civilnog društva kao, slikovito rečeno, povratku demosa u polis nakon što je bio u izgnanstvu, premda se nevladine organizacije sve češće i artikuliranije pojavljuju na javnoj sceni. Razvoj novih medija olakšava im djelovanje, a sami članovi sve su educiraniji. Ipak, dometi nadzora nad državom i privredom kao dominirajućim snagama nisu osobiti. Naime kontekst u kojem se odvija pokušaj utjecaja na politiku i ekonomiju, kako bi se efikasno štitio okoliš, ne ide u prilog civilnom društvu. Primjerice, UNova Organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) 2008. godine objavila je podatke o milijardu stanovnika Zemlje koji gladuju, a za ublažavanje tog problema trebalo je izdvojiti 30 milijardi dolara. Iste godine središnje banke Sjedinjenih Država, EU-a, Japana, Kanade, Velike Britanije i Švicarske odlučile su u privatni posrnuli bankarski


D. Malnar, V. Matošić: Sigurnost okoliša - između aktivizma i sekuritizacije

sektor svojih zemalja uložiti 180 milijardi dolara. Također, Senat SAD-a odobrio je dodatnih 700 milijardi dolara i dva tjedna nakon te odluke još 850 milijardi dolara. (Marković, Dragović Sekulić, 2013.:48). Premda svi posrtaji financijskog kapitalizma nemaju direktne veze s pitanjima okoliša i njegove zaštite, u mnogome oslikavaju duh vremena za koji se može ustvrditi da ne ide u prilog organizacijama civilnog društva, odnosno njihovoj utvrđenoj ulozi kontrolora političke vlasti i ekonomskih subjekata. Kada su suočeni s dilemom spašavati ljudske živote ili neodgovorne privatne banke, političari donose odluke koje idu u prilog financijskom elitama, što autore navodi na realističan zaključak: „Takav je svijet u kojem pokušavamo govoriti o zaštiti okoliša, zaboravljajući nevidljive veze između ekonomije i politike, mjestima i procesu donošenja odluka mimo, a često i protiv interesa građana“. Štoviše, mišljenja su da ne postoje učinkoviti mehanizmi kojima bi se poboljšala funkcionalnost odluka i sigurnost samih građana, koji su stiješnjeni između politike i ekonomije. Tako se moramo vratiti ishodišnom pitanju o mogućnostima djelovanja ekoloških pokreta i organizacija na osnovnoj instanci – verbalnom artikuliranju i označavanju problema, čemu teoretičari Kopenhaške škole posvećuju iznimnu pozornost. S obzirom na brojnost, utjecaj i način djelovanja, potrebna je načelna klasifikacija ekoloških udruga. Istraživački radovi bave se ekološkim udrugama i organizacijama ovisno o tome jesu li orijentirane na globalno djelovanje ili su isključivo dio lokalne sredine, zatim je li riječ o aktivističkim pokretima ili profesionalnim organizacijama s jasnom strukturom, hijerarhijom i proračunom. Tako možemo govoriti o takozvanim „odvjetničkim ekološkim organizacijama“, koje nastoje djelovati na politički proces i formiranje političke agende, nastoje informirati javnost o određenim planovima političkih institucija, skupljaju informacije raznih znanstvenih institucija, međunarodnih organizacija ili državnih agencija i u javnom prostoru djeluju kao posrednici ili tumači znanstvene zajednice. Reagiraju brzo na svaku incidentnu situaciju kako bi skrenuli pozornost javnosti i ubrzali političko djelovanje prema postizanju rješenja. S druge su strane „servisne ekološke organizacije“, koje surađuju s institucijama i nude volonterske savjetničke usluge ili su plaćene za rad u međunarodnim organizacijama ili nacionalnim vladama.10 Međutim u ovom nas slučaju prvenstveno zanima vrijednosni sustav ekoloških organizacija i pokreta, odnosno tip političke kulture11 iz

Širi pregled pogledati u Environmental NGO’s in Emerging Global Civil Society, Helmut Breitmeier, Volker Rittberger, Center for International Relations University of Tübingen (http// www.uni-tubingen.de/uni/spi/taps/tap32.htm, uvid izvršen 26. siječnja 2015). 11

Sam pojam političke kulture ima široko određenje. Podjele mogu biti na osnovi vrijednosne orijentacije na modernost, budućnost, razvoj i napredak nasuprot nastojanjima u očuvanju tradicije, naslijeđa prošlosti, ustanovljenog državnog i društvenog poretka, a u kombinaciji s tipom odnosa demokratskih/egalitarnih ili hijerarhijskih/autoritarnih, može se smatrati kao analitički produktivna crta razgraničenja tipova političkih kultura (Vujadinović, 2008.:31). Autorica ispravno zapaža i to da je polje političke kulture, kao i svih modernih društvenih procesa, uvijek i medij konfrontacije tradicionalizma i modernizacijskih procesa, tradicionalne i demokratske političke kulture, te da je riječ o kompleksnom prostoru susretanja „pluralizma kulturnih, normativnih i političkih obrazaca, kvantitativnih i kvalitativnih promjena unutar svakog ispoljavanja političke kulture, kao i međuodnosu – odnosu prevaga, dominacije, borbe za prevlast različitih modaliteta i civilizacijskih tendencija na polju političke kulture“.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

10

71


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 59-76

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

kojega su izrasli i javno nastupaju. Repertoar akcija koje stoje na raspolaganju ekološkim pokretima i organizacijama čvrsto je povezan s karakterom uspostavljenih političkih institucija u određenoj sredini i političkom kulturom koja se u njoj razvija (Carmin, 1999.:3).

72

U tom kontekstu zanimljivo je analizirati nekoliko recentnijih slučajeva pokušaja sekuritizacije određenih ekoloških pitanja u Hrvatskoj. Svi su slučajevi izazvali priličnu medijsku pozornost. Nakon što su označeni kao poželjne investicije koje dovode do stvaranja novih radnih mjesta, uslijedila su žestoka protivljenja i prosvjedi ekoloških udruga. Riječ je o termoelektrani Ploče (1,2 milijarde eura), odlagalištu otpada Marišićina pokraj Rijeke (101,6 milijuna eura), hidroelektrani Ombla (154 milijuna eura), Plomin C u Istri (850 milijuna eura), hotelu Palace u Kaštelima (200 milijuna eura), proširenju ACI marine u Dubrovniku, istraživanju nafte u Jadranu (više milijardi eura).12 Možda je najilustrativniji primjer istraživanje nafte u Jadranu, projekt koji su predstavnici političkih institucija označili kao najprofitabilniji. Raspisan je natječaj za dodjeljivanje koncesije, na što su reagirale ekološke udruge Zelena akcija i Eko Kvarner zahtijevajući hitnu sjednicu Sabora s temom istraživanja Jadrana i najavivši inicijativu za raspisivanje referenduma o zabrani cijelog projekta zbog opasnosti za okoliš. Stranka OraH, koja u svom programu promovira ekološki održiv razvoj i koja je na izborima za Europski parlament dobila jednog zastupnika, istovremeno je na stanoviti način pitanje istraživanja nafte u Jadranu desekuritizirala, vratila u sferu politike. Upozorili su na određene proceduralne nelogičnosti, odnosno stranka, između ostaloga, smatra da je u ovom slučaju primarno napravljena proceduralna pogreška, odnosno da je vlada raspisala natječaj prije nego što je napravljena procjena održivosti cijelog projekta. S jedne strane ekološki aktivisti (također su isticali i proceduralne nelogičnosti) od političkih predstavnika ultimativno traže uspostavljanje žurnih mjera vršeći javni pritisak kako bi se projekt suspendirao zbog rizika od štetnih utjecaja na okoliš, dok parlamentarna stranka OraH smatra da je javnu raspravu i raspisivanje natječaja trebalo pokrenuti nakon studije izvedivosti, iako upozoravaju da bi istraživanja Jadrana mogla biti potencijalno opasna za okoliš. Istaknuli su, osim toga, da je sve napravljeno suprotno direktivi EU-a iz 2013. godine donesenoj nakon ekološke katastrofe izlijevanja nafte u Meksičkom zaljevu te Arhaškoj konvenciji,13 koja traži da se javnost upozna sa svim detaljima utjecaja na okoliš prije raspisivanja natječaja i dodjeljivanja koncesije. U OraH-u su još istaknuli da se ne protive istraživanju, ali tek kada svi elementi projekta budu poznati. Kao parlamentarnoj stranci važno im je bilo da na komunikacijskoj razini otklone moguće razumijevanje njihove pozicije kao opstrukcionističke. Politička stranka djeluje unutar institucionalnih okvira i stavlja naglasak na proceduru, javna rasprava – odluka, što znači da ide putem postupne desekuritizacije, dok aktivisti djeluju naglašeno sekuritizatorski, odnosno u javnom prostoru komuniciraju na osnovi paradigme okoliša kao sigurnosnog pitanja. 12

Večernji list, Zbog borova blokirana gradnja hotela, a zbog šišmiša – hidroelektrana, 6. veljače 2015. 13

www.index.hr, Zastupnik OraH-a u EU: Vladino istraživanje nafte i plina u Jadranu suprotno svim direktivama, 16. siječnja 2015.


D. Malnar, V. Matošić: Sigurnost okoliša - između aktivizma i sekuritizacije

5. Zaključak

Nakon 90-ih intenzivira se razvoj civilnog društva kao „trećeg sektora“ koji se pozicionira između jake ekonomije i političke vlasti. Civilno društvo otvara mogućnost masovnije političke participacije građana u državama razvijenog neoliberalnog kapitalizma i predstavničke demokracije, koje su počele pokazivati svoje prve nedostatke i prije velike ekonomske krize 2007. godine. Međunarodna zajednica ne uspijeva to pitanje riješiti na temelju međunarodnog prava, iako su zemlje članice UN-a pokušavale pronaći rješenje još od sredine 90-ih i Protokola iz Kyota. Političke institucije nerijetko su u podčinjenom položaju u odnosu na snažne ekonomske aktere, pa je logično da ekološke aktivističke organizacije civilnog društva nastoje stvoriti prostor za snažnije djelovanje i preuzeti ulogu sekuritizatora. U pravilu zahtijevaju uspostavljanje žurnih mjera zbog ugrožene sigurnosti, bilo da je riječ o lokalnom ili globalnom fenomenu. Ekološki aktivisti brži su i pokretniji u odnosu na birokraciju međunarodnih i državnih institucija, ali zbog naglašene sekuritizatorske pozicije mogu postati zatvoreni za rasprave. Politička kultura oponiranja svojstvena je ekološkim aktivistima, ali to i ne znači nužno opstrukcionistički i loš utjecaj na demokratske procese. Oni su naprosto vrijednosno bliže onoj vrsti konzervativizma koji je oprezan prema promjenama te su, kako Reese-Schäfer ističe, potrebni „filtri primjereni tom ponašanju koji bi mogli držati na uzdi proizvoljne zahtjeve organiziranih posebnih interesnih grupa“. No što sve te karakteristike civilnog društva na temelju kojih se govori o „petom stupu demokracije“ ili, suprotno, o „najprecjenjenijim političkim akterima današnjice“ znače u kontekstu zaštite okoliša? Što ako političke institucije budu i dalje nedovoljno djelotvorne u obuzdavanju nositelja ekonomskog razvoja, a civilno društvo ostane na pozicijama protivljenja tom razvoju, čak ako ono i nema direktnih i značajnijih utjecaja na eroziju okoliša? Ta su pitanja, nažalost, vrlo kompleksna i na njih ne postoji jedan jedini ispravni odgovor. Potrebna je veća odgovornost političkih elita, dok aktivizam mora biti fokusiran na otklanjanje manjkavosti koje im priječe da budu vjerodostojan akter u procesu sekuritizacije. I jedni i drugi, političke institucije i civilno društvo, imaju svoje neizostavne uloge, bez obzira na to jesu li u konfrontacijskom ili pregovaračkom odnosu. Bez interakcije, ma kakva ona bila, pitanje zaštite okoliša bilo bi još problematičnije. Stoga se ne smije gubiti vjera, bilo u demokraciju bilo u participativni potencijal civilnog društva.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nakon sloma komunističkih režima 90-ih godina prošlog stoljeća postupno se počinje mijenjati pristup definiranju i proučavanju sigurnosti. Blokovski državocentrični pojmovi sigurnosti koji su za ishodište uzimali vojnu prijetnju državnoj sigurnosti postali su preuski te je nastupilo razdoblje redefiniranja tog pojma. Tako je interes stručne javnosti pomaknut prema teoriji sekuritizacije i desekuritizacije Kopenhaške škole nastale nekoliko godina ranije. Istodobno s intenziviranjem industrijskog razvoja bilježi se sve više negativnih posljedica na cjelokupni ekosustav. Kada je riječ o okolišu, u sklopu sigurnosnih studija početkom 90-ih dominirale su dvije vrste rasprava. Prvo, koliko je teorijski okvir što su ga razvili vodeći teoretičari Kopenhaške škole adekvatan u sekuritizaciji problema ugroženog ekosustava i drugo, pripada li degradacija okoliša sferi nacionalne sigurnosti. Međutim eksploatacija prirodnih resursa kao i udari na ekosustav potisnuli su ove rasprave u drugi plan, a zaštita okoliša postaje globalni sigurnosni fenomen koji zahtjeva globalnu institucionaliziranu akciju.

73


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 59-76

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

74

1. Beck, U. (1994). The Reinvention of Politics: Towards a Theory of Reflexive Modernization, u: Beck, U.; Giddens, A. and Lash, S. (Eds.). Reflexive Modernization: Politics, Tradition and Aesthetics in the Modern Social Order. Cambridge: Polity, 1–55. 2. Bereitmeier H. and Rittberger V. (2000). Environmental NGO’s in an Emerging Global Civil Society. Center for International Relations, University of Tübingen. http://www.uni-tibingen.de/uni/spi/taps/tap32.htm (1-29). 3. Biswas, N. R. (2011). Is the Environment a Security Threat? Rational Environmental Security beyond Securitization. International Affairs Review, xx (1). The Elliot School of International Affairs at George Washington University. 4. Bonacker, T.; Braun, C. and Groth, J. (2009). The Impact of Civil Society’s Human Rights Articulations on Securitization in Ethno-Political Conflicts. A Qualitative Comparative Analysis, SHUR Working Paper Series 02/09. University of Marburg, Center for Conflict Studies. 5. Buzan, B., Waever, O. and de Wilde, J. (1998). Security: A New Framework for Analysis. Boulder Co: Lynne Rienner. 6. Carmin J. (1999). Voluntary Associations, profesional Organizations, and the environmental Movement in the Unuted States. Environmental Politics, 8 (1): 101-121. 7. Collins, A. (2007). Contemporary Security Studies. Oxford University Press. 8. Deudney, D. (1990). The Case Against Linking Environmental Degradation and National Security. Millennium-Journal of International Studies, 19: 461-476. 9. Homer-Dixon, T. (1999). Environment, Scarcity, and Violance. Princeton: Princeton University Press. 10. Edkins, J. (1999). Poststructuralism and International Relations: Bringing the Political Back In, Critical Perspectives on World Politics. Boulder Co: Lynne Rienner Publishers. 11. Floyd, R. (2007). Human Security and the Copenhagen School’s Securitization Aproach: Conceptualizing Human Security as a Securitizing Move. Human Security Journal, 5: 38-49. 12. Floyd, R. (2008). Environmental Security Debate and Its Significance for Climate Change. International Spectator, 43 (3): 51-65. 13. Floyd, R. (2010). Security and the Environment: Securitisation Theory and US Environmental Security Policy. Cambridge: Cambridge University Press. 14. Floyd, R. and Croft, S. (2010). European non – traditional security theory, EUGrasp Working Papers, Working Paper No 1, February 2010. 15. Freeden, M. (1998). Ideologies and Political Theory-Aconceptual Approach. Oxford: Clarendon Press. 16. Gellner, E. (2001). Uvjeti slobode, civilno društvo i njegovi suparnici. Zagreb: Politička kultura. 17. Hansen, L. (2012). Reconstructing desecuritisation: the normative-political in the Copenhagen School and directions for how to apply it. Review of International Studies, 38 (3): 525-546. 18. Hoekstra, J. (2014). Networking Nature- How Technology is Transforming Conservation. Foreign Affairs, 93 (2).


D. Malnar, V. Matošić: Sigurnost okoliša - između aktivizma i sekuritizacije

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

19. Hough, P. (2004). Understanding Global Security. London: Routledge. 20. Huysmans, J. (1998). The Question of the Limit: Desecuritisation and the Aesthetics of Horror in Political Realism. Millennium - Journal of International Studies, 27: 569-589. 21. Kahl,C. H. (2008). States, Scarcity and Civil Strife in the Developing World. New Jersey: Princeton University Press. 22. Kaplan, R. D. (1994). The coming anarchy. The Atlantic Monthly, February1994. 23. Levy, M. A. (1995). Is The Environment a National Security Issue. International Security, 20 (2): 35-62. 24. Marković I. S. i Dragović Sekulić S. (2014). Ekologija između politike i ekonmomije. Informatol, 47 (1): 46-51. 25. Mayers, N. (1989). Environment and Security. Foreign Policy, 74: 23-41. 26. Peluso, N. L. and Watts, M. (2003). Violent Environments: Responses, Environmental Change and Security Project Report no. 9. Woodrow Wilson Center, Washington D.C.: 93-6. 27. Reese-Schäfer, W. (2004). Civilno društvo i demokracija. Politička misao, XLI (3): 65-79. 28. Shorr, D. (2014). Think Again: Climate Treaties. Foreign Policy, (March/April 2014.) 29. Sládeček, M. (2002). Pojmovno određenje političke zajednice. Filozofija i društvo, XIX-XX: 179-191. 30. Snow, D. M. (2007). National Security for a new Era-Globalization and Geopolitics. New York: Pearson & Longman. 31. Trombetta, M. J. (2007). The Securitization of the Environment and the Transformation of Security, (draft). Delft University of Tehnology. http://www.eisa-net. org/be-bruga/eisa/files/events/turin/Trombetta-the_securitization_of_the_environment_and_the_transformation_of_security.pdf. 32. Ullman, R. H. (1983). Redefining Security. International Security, 8 (1): 129-153. 33. Vilijams, P. D. (2012). Uvod u studije bezbednosti. Beograd: JP Službeni glasnik. 34. Vujadinović D. (2007). Civilno društvo i politička kultura. Filozofska istraživanja, 109 (god.28, Sv.1). 21-33. 35. Vujčić, V. (2008). Kultura i politika. Zagreb: Politička kultura. 36. Wolfers, A. (1962). Discord and Collaboration: Essays on International Politics. Baltimore: Johns Hopkins University Press.

75


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 59-76

Pregledni rad

Dario Malnar Zagreb, Croatia e-mail: malnar.zg@gmail.com Vedran Matošić Zagreb, Croatia e-mail: vedranmatosic@gmail.com

Environmental Security - Between Activism and Securatization Abstract

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Approaches to the study and definition of the concept of security have started to change rapidly since the end of the Cold War. Today there is a high level of agreement among theorists that security is a dynamic social process, hence threats to security are different, not necessarily defined as military threats to national sovereignty. The definition of a security threat depends on the time and place. One of the most important contributors to the study of the contemporary phenomenon of security is the Copenhagen school of security studies. Buzan, Waever and associates have established the theory of securitization and desecuritization as a persuasive instrument for defining contemporary security threats in the context of modern liberalism. Securitization marks a given phenomenon as a security threat and transfers it to the sphere of the so-called emergency action which is, according to the critics of the Copenhagen school, its major drawback since such situations may cause the erosion of democratic standards. Therefore, the theory of desecuritization tries to prevent securitization from potentially jeopardizing the democratic process. Specifically, emergency measures can be withdrawn without a public debate and the matter handed over to political institutions when and if the arguments in favor of withdrawal are sufficiently convincing. Regardless of different theoretical approaches, one can argue that the state still remains the most dominant actor in defining a specific problem as a security threat. When it comes to matters of environmental damage, civil society is emerging as a credible securitizator and corrective to state institutions which are often unable to adequately “control” levers of economic development. However, civil society also has certain limitations which are most commonly manifested in the blockage of reforms and social asymmetries of civic activism.

76

Key words: environmental security, securitization, desecuritization, activism, state, civil society.


Recenzije i prikazi DOI 10.5673/sip.53.1.5

Vinay Lal i Ashis Nandy

Budućnost znanja i kulture - Rečnik za 21. vek Clio, Beograd, 2012., 416 str. Kraj dvadesetog stoljeća obilježen je naglim i brzim promjenama, slobodnim protokom trgovine, fluidnošću granica, porastom uzajamnog povezivanja, napretkom znanosti te tehnološkim inovacijama. Te su promjene utjecale na poimanje svijeta i svakodnevni život ljudi, kao i na političke, kulturne i društvene odnose. Knjiga The Future of Knowledge and Culture: A Dictionary for the 21st Century napisana je kao svojevrsni rječnik suvremenog doba koji ovim promjenama nastoji dati okvir.

Iako na prvi pogled čitatelju možda neće biti jasna poveznica između navedenih tema, čitanjem tekstova uvidjet će da se ove naizgled nespojive teme povezuju u logičnu cjelinu, čime se ostvaruje zadani cilj. A cilj je knjige dvostruki: s jedne strane, želja autora bila je prikazati dvadeseto stoljeće kao stoljeće brzih promjena te u kratkim osvrtima na određenu ideju, proizvod ili problem pokušati odgovoriti na pitanje o budućnosti svijeta. S druge strane, tekstovi izazivaju čitatelja da preispita svoje stavove o svakodnevnom životu, odnosno da odustane od kulturološki nametnutog načina razmišljanja koje je ukorijenjeno u svakom pojedincu. Pritom će mu u tom pothvatu pomoći neki od najsmjelijih mislilaca u svijetu, počevši od urednika ove knjige, Vinaya Lala i Ashisa Nandya. Vinay Lal izvanredni je profesor povijesti na sveučilištu UCLA u Kaliforniji. Njegov opus istraživanja obuhvaća povijest i kulturu kolonijalne i moderne Indije, suvremenu svjetsku politiku te poli-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Knjiga je sastavljena od 60 kratkih tekstova koji problematiziraju aktualne teme današnjeg svijeta počevši od znanstvenih promišljanja pojmova demokracije, ljudskih prava, korupcije, obrazovanja, konzumerizma, marksizma i postmodernizma, preko vojnih tema kao što su genocid, mine i oružje za masovno uništenje, zdravstvenih problema i problema okoliša (briga o srcu, šećer, karcinom, zagađenje) do gorućih problema današnjice, kao što su siromaštvo, izbjeglice, oskudica ili progonstvo. Tekstove prate i nezaobilazne teme o kompjuterizaciji, kloniranju, poznatim lancima brze hrane i popularnom gaziranom piću, pa sve do rasprava o arhitekturi, pamćenju, pismenosti i turizmu.

77


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 77-80

tiku sustava znanja. Autor je velikog broja knjiga, od kojih su najpoznatije Empire of Knowledge (2002.) i Of Cricket, Gandhi, and Guinness (2002.). Ashis Nandi indijski je politički psiholog, socijalni teoretičar te kritičar suvremene kulture i politike. Autor je velikog broja izvješća o ljudskim pravima i aktivan član nekoliko pokreta za mir, a sustavno proučava i alternativnu znanost i tehnologiju. Uz njih, za ovu knjigu pišu i poznati profesori Imitiaz Ahmed, Philip MacMichael, Michael Sells, znanstvenik-aktivist Gustav Esteve, doktori Manu Kothari, Lopa Mehta i Vatsai Kotharij, pjesnik i kritičar David Punter, ali i brojni drugi (ne manje važni) autori. Svi su oni u svojim tekstovima doveli u pitanje vladajuće obrasce znanja, suočili lokalno i globalno te na taj način doprinijeli drugačijoj, samosvjesnoj i samokritičnoj kulturološkoj politici znanja. Tekstovi su poredani po abecednom redu i navode čitatelja da preispita svoje dosadašnje spoznaje i stavove vezane uz određene ideje i proizvode koji su postali dio svakodnevice i koji su samim time dislocirani od bilo kakvog (kritičkog) razmišljanja o njima, čak i onda kada su ti stavovi ili kontradiktorni vlastitima ili su teško shvatljivi. Na primjer, tekst u kojem se navodi da karcinom sam po sebi nije uzrok smrti ili tekst u kojem se raspravlja o tzv. bypassu, uređaju za srce. Takvi tekstovi potiču čitatelja da razmisli o postupcima koji podrazumijevaju invazivne intervencije, kao što je ugradnja navedenog uređaja ili pak o kemoterapiji kao vidu liječenja karcinoma.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nadalje, tekstovi o demokraciji i ljudskim pravima ukazuju na činjenicu da su ovi pojmovi, kao zgodne fraze suvremenog svijeta, ujedno i najviše izbjegavane teme u političkoj teoriji. Tekst „Demokracija“ (C. Douglas Lummis) navodi čitatelja da se upita o poznavanju ovog sveprisutnog fenomena jer, prema autoru, ne postoji službena definicija demokracije ni pokazatelji koji bi svjedočili o, na primjer, demokratičnosti pojedine države. A odnos demokracija – ljudska prava – država postaje posebno paradoksalan kada se u obzir uzme činjenica da je porastom ljudskih prava u periodu od osamdesetih godina dvadesetog stoljeća „nacionalna država postala najveći kršitelj prava svojih članova“ (R. L. Kumar, str. 55).

78

S druge strane, Vinay Lal pita se treba li svijet bezrezervno prihvatiti onu kulturu ljudskih prava koja je nastala u liberalno-demokratskom Zapadu, odnosno prihvatiti ideju pojedinca kao temelj ljudskih prava, za razliku od nezapadnjačke ideje kolektiva zasnovane na religijskim, jezičnim, etničkim ili plemenskim grupama (str. 163). Promičući ideju pojedinca, prema autorima, rodila se ideja o posesivnom i egoističnom pojedincu, pojedincu-potrošaču koji predstavlja osnovu modernog liberalnog kapitalizma. Za takve pojedince, usamljene, narcisoidne i odvojene od zajednice „potrošnja postaje vrhunska vrijednost, garancija pripadništva društvu i statusa u njemu“ (Ashis Nandi, str. 148). Sukladno tome, konzumerizam postaje obilježje društvene uspješnosti i svakodnevnog života, a pojedinac, iako prikazan kao neophodan element društva, postaje otuđeni subjekt od kojeg se očekuje da vjeruje. Stoga i ne čude stavovi autora da je potrebno promijeniti način razmišljanja i razvoju dati humani oblik. Konzumerizam, komercijalizacija, marketizacija i ostale neoli-


Recenzije i prikazi

beralne ideje, prema autorima, zanemaruju činjenicu da njihovi utjecaji dovode do gubitka ekonomske i socijalne pravde, što pospješuje otuđivanje i dehumanizaciju svih područja ljudske djelatnosti, a pogoduje jedino razvijenim ekonomijama, čiji glavni cilj postaje iskorištavanje resursa i ljudskog kapitala u svrhu ekonomskog prosperiteta. Nadalje, porastom ekonomske ovisnosti država i izgradnjom svjetskog tržišta nestaju geografska ograničenja, odnosno opada utjecaj geografskog položaja (granica) na socijalni i kulturni angažman. Deteritorijalizacijom svijet postaje prostor koji nije podijeljen određenim granicama, već kontinuum u kojemu postoje samo tijekovi i mreže, a ljudske aktivnosti izmiču svakoj teritorijalnoj ukorijenjenosti. Vinay Lal navodi da suvremeni čovjek ne ovisi o danim i mjerljivim koordinatama jer smatra da je sama ideja psihogeografskog doma anakronizam, odnosno da je zastarjela i više nije potrebna (str. 16). Tom osjećaju nepripadnosti pridonosi i suvremena arhitektura, koja nije kulturološki prilagođena niti u suglasnosti s tradicijom, stoga pojedinac ne može biti vezan za građevinu ni osjećati povezanost s domom u kojem obitava.

Međutim, raspravljajući o globalizaciji i ostalim procesima suvremenog doba, ono što su autori ove knjige zanemarili jest činjenica da danas nije moguće izbjeći (globalnu i lokalnu) promjenu. Stoga suvremene procese ne treba gledati u negativnom smislu, već ih treba prihvatiti kao izazov za ostvarivanje mogućnosti koje nude za ekonomski, kulturni, politički i društveni razvoj. Isto tako, globalizaciju ne treba promatrati kao proces koji bi u lokalne kontekste ubacivao modernizirane ideje, već kao proces interakcije globalnog i lokalnog, u kojemu nove situacije i strukture mijenjaju život u lokalnoj zajednici, pri čemu se istovremeno redefinira i globalni okvir. Izazov u ovom trenutku stoga jest naučiti kako koristiti i iskoristiti suvremene procese u uspostavljanju humanijeg, pravednijeg, sigurnijeg i bogatijeg svijeta. Knjiga Budućnost znanja i kulture - Rečnik za 21. vek namijenjena je svima koji se bave problematikom suvremenog svijeta i globalnim procesima. Pisana razumljivim jezikom, doprinosi boljem razumijevanju promjena koje su zahvatile svijet u proteklih nekoliko desetljeća. Ono što se eventualno može zamjeriti autorima tekstova jest njihova subjektivnost u razmišljanjima, odnosno kulturološki utemeljeni stavovi koji odbijaju prihvatiti ideje koje dolaze sa Zapada smatrajući ih neprimjerenima za tradicionalni kontekst. Bez obzira na to, knjiga pruža interesantna stajališta, što ju čini vrlo poticajnom kako za znanstvena promišljanja tako i za rad u praksi. Ova knjiga poziva čitatelja da razmisli o svijetu u kojem živi te sugerira da jedino otvoren

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kao odgovor na pitanje kako spriječiti prevelik utjecaj globalnih ideja i procesa na lokalnu kulturu i tradiciju, neki autori smatraju da je potrebno jačati lokalizam, drugi zauzimaju stav o vraćanju na poljoprivredni i ekološki način života, a neki se pak opredjeljuju za utopije. Tako Peter Wollen u svojem tekstu raspravlja o Utopiji Thomasa Morea kao primjeru pozitivne utopije. Navedeni autor smatra da je suvremenom globaliziranom i kaotičnom svijetu potrebna uređenost, dobri međuljudski odnosi zasnovani na ravnopravnosti i maksimalnom poštovanju te zajedništvo, kao što je i opisano u Utopiji.

79


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 77-80

duh i razvijena sposobnost življenja u različitim (često kontradiktornim) svjetovima može biti ključ opstanka u novom stoljeću.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ružica Jurčević Doktorand na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za pedagogiju

80


Recenzije i prikazi DOI 10.5673/sip.53.1.6

Mladen Labus; Lino Veljak; Ana Maskalan; Mirjana Adamović

Identitet i kultura Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Zagreb, 2014., 161 str.

Labus analizu kulturnih identiteta obrađuje preko procesa globalizacije, pri čemu kulturnom identitetu pristupa kao dinamičkom i dijalektičkom fenomenu provučenom kroz procese globalizacije, moderne i postmoderne. Budući da su posljednjih desetljeća promjene strahovito brze, a tradicionalni sociologijski instrumentarij neodgovarajuć, Labusov je pristup nužno interdisciplinaran. On polazi od dviju preliminarnih hipoteza koje čine okosnicu naredne analize. Pita se: a) „ima li globalizacija vlastitu kulturnu logiku određenog tipa globalizacijske kulture i koliko djeluje na sve oblike kulturnih identiteta“ te b) „postoje li sinhroni procesi kulturnih procesa/identiteta, uz globalizacijski ‘kulturni kôd’ (kao autentični pojam kulturne autonomije, unutar druge moderne ili post/moderne“. Odnosno, „mijenjaju li ovi procesi, ne samo pojam kulturnog identiteta, nego i antropološku bit kulture, a to znači i antropološku bit čovjeka?“ (str. 12 – 13). U Labusovu je pristupu pojam globalizacije ključan, tako da bez shvaćanja i točnijega određenja samoga pojma nije moguće spoznati tijek promjena kulturnoga identiteta do kojih je spomenuti proces doveo. O kakvim je promjenama riječ? Prije svega, radi se o pojmovnoj rekapitulaciji kulturnoga identiteta koji u postmodernističkome otvorenom društvu prestaje biti tradicionalistički statičan te postaje aktivan i antiesencijalističan. U pokušaju da objasni glavne uzroke rekapitulacije autor se dotiče dvaju vrlo važnih pitanja – ljudske

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Identitet i kultura knjiga je u izdanju Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu, a sabire rezultate istraživanja provođenih u sklopu projekta Identitet Drugih u Republici Hrvatskoj (2007. – 2013.). Ukoričeni su tako članci „Kulturni identitet/i i proces/i/ globalizacije: onto-antropološka i sociološka perspektiva“ Mladena Labusa, „Metafizički temelji politikâ identiteta“ Line Veljaka, članak Ane Maskalan „O strahu: od apokaliptične budućnosti do utopijske sadašnjosti“ te „Spori hod prema kulturi mira – rodni aspekti“ autorice Mirjane Adamović. Na temelju samih naslova može se zapaziti kako je tematski horizont knjige iznimno širok, a čitanjem se članaka dolazi i do druge konstatacije: naime, uz njihovu sadržajnu razvedenost prisutan je i interdisciplinarni pristup te svaki pojedinačni tekst i s metodološke strane postaje jasna i zaokružena cjelina.

81


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 81-85

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

slobode i statusa drugoga. „Može li kultura još jamčiti čovjekovu slobodu?“ (str. 15). Labus misli da može zahvaljujući konstrukciji slobodnoga udruživanja u sklopu civilnoga društva tako što samosvjestan pojedinac ima mogućnost da „djelatno/aktivno određuje i oblikuje uvjete i smisao svoje egzistencije“ (str. 16). Upravo se ovdje vidi koliko je važan drugi, i to ne samo na ontološkoj nego i na društvenoj razini. Labus, kao i Veljak, na nekoliko mjesta naglašava tu činjenicu. Ona kod Labusa, međutim, nije utemeljena ontološki, kao primjerice kod J.-P. Sartrea, koji utemeljenje svakoga pojedinca stavlja u „pogled drugog“: „[...] čovjek se prije svega definira odnosom prema svijetu i odnosom prema meni: on je onaj predmet u svijetu koji određuje nutarnje istjecanje svijeta, nutarnju hemoragiju; on je subjekt koji mi se otkriva u tom izmicanju mene prema opredmećenju [...] u svakom trenutku drugi me gleda“ (Sartre, 2006.:320). S druge strane, drugi zahvaljujući svojoj kulturi oplemenjuju i nas, čime dolazi do hibridizacije kulture i njezinog nevrijednosnoga miješanja, što Labus smatra pozitivnim budući da se time ostvaruje pomak od stare sociologijske paradigme, a isti proces „predstavlja novu mogućnost u razumijevanju/dohvaćanju novih društvenih fenomena“ (str. 45).

82

Veljak u svome tekstu nastoji proniknuti do metafizičkoga temelja identiteta. On polazi od razlikovanja individualnoga i kolektivnog identiteta te njihove međusobne uvjetovanosti: „Bez osobnog identiteta nema nikakva socijalna identiteta, ali i obrnuto: bez odredbe identiteta nekog kolektiviteta nema individua koje bi mogle pripadati tom kolektivitetu (jer svaka individua mora pripadati nekim skupinama i najmanje jednom kolektivitetu)“ (str. 56). Navedenu dvojnost identiteta objašnjava pak na primjeru odnosa nogometnoga kluba i njegovih navijača, pri čemu ističe nužnost postojanja „drugoga“ kluba i „drugih“ navijačkih skupina. Vidi se kako Veljak, poput Labusa (a kasnije i Ane Maskalan), veliku važnost pridaje pojmu drugoga. Za Veljakova je drugog važno da nužno ne mora biti neprijatelj, premda uvijek postoji mogućnost da to postane u trenutku kada počne ugrožavati naš identitet te naš individualni i kolektivni opstanak. Međutim da bi se uopće moglo govoriti o konstrukciji kolektivnoga identiteta (onoga Mi), nužno je pretpostaviti postojanje drugoga: „Kao što nema Ja bez ne-Ja, tako se ni bilo koje Mi (uključujući u našem kontekstu posebno značajno homogeno metafizički utemeljeno Mi) ne može uspostaviti bez Drugoga i Drugih, bez onih koji ne spadaju među Nas, dakle onih koji pripadaju Nama“ (str. 66). I individualni i kolektivni identiteti višestruki su, samo što su neki od njih uključivi, a drugi pak isključivi. Tako kolektivni identiteti poput majke, oca, brata i slično ne isključuju identitete pripadnosti nekim strukovnim, političkim ili kulturnim identitetima, dok se u isto vrijeme ne može biti, kako Veljak kaže, fašist i antifašist ili žena i muškarac. Višestrukost identiteta ni u kome slučaju ne znači njihovu jednakovrijednost (mada je ovdje potrebno prije svega definirati prioritetne identitete, što ovisi o samome pojedincu, ali i socijalnim uvjetima u kojima živi). Uz daljnju razradu problematike individualnoga i kolektivnog identiteta Veljak na kraju dolazi do zaključka kako ne postoji mehanizam „kojim bi se diferenciralo metafizički utemeljene identitete od pluralno doživljenih i prakticiranih kolektivnih identiteta“ (str. 72), tako da raspravu ostavlja otvorenom. U članku u kojem propituje emociju straha, autorica Ana Maskalan nastoji prikazati na koji nas način strah može motivirati i demotivirati za aktivan život. Tekst zapo-


činje citatom iz Spinozine Etike: „Nema nade koja nije isprepletena sa strahom i straha koji nije isprepleten s nadom.“ Strah je jedna od osnovnih ljudskih emocija i prvenstveno je pozitivnih konotacija (osim kada dovodi do užasa, panike). On je uz razum, kako je smatrao Hobbes, razlog čovjekova bijega iz predcivilizacijskoga stanja. Nadalje, kada je čovjek stupio u stanje civilizacije, političari (ili vođe) počeli su koristiti strah kako bi provodili vlastite ciljeve, što je kulminiralo u totalitarističkim režimima. Strah se, dakle, u članku promatra kao psihološka, ali još više kao važna društvena komponenta. Kao jednostavna, primarna emocija, strah je urođen, ali „spoznaja o objektima i situacijama koje strah uzrokuju je u velikoj mjeri stečena učenjem“ (str. 78), bilo na temelju vlastitoga bilo pak tuđega iskustva. Naš je odnos prema strahu velikim dijelom društveno uvjetovan, ali ne u potpunosti jer bi to, kako piše Maskalan, značilo gubitak ljudske slobode. S druge strane, o nemogućnosti društva da u potpunosti ravna našim osjećajem straha govore različiti oblici fobija (u pravilu iracionalni strahovi koje pojedinac proživljava neovisno o društvenome okruženju). Uz društveno ili kulturološko određenje straha Maskalan govori i o rodnom ili klasnom određenju. Žene se stereotipno određuju kao strašljiva bića, no feministkinje su nastojale odbaciti takav stav, dok se u isto vrijeme među dijelom muške populacije počela voditi borba za pravo na emocije, pa između ostalog i za pravo na strah. U umjetnosti također postoje brojni primjeri u kojima se inzistiralo na govoru o neustrašivim vitezovima i plemićima te plašljivom puku, čime se strah direktno povezivao s pitanjem društvenoga statusa. Ne samo da se govori o kulturno uvjetovanom strahu nego se govori i o „kulturi straha“ (ili kod Naomi Klein o „doktrini šoka“). Na primjeru bi Republike Hrvatske bilo relevantnije govoriti o drugoj sintagmi, odnosno o „namjeri opisivanja eksploatacije slučajnih ili namjerno proizvedenih kriza kako bi se građanima, prestrašenima ili iscrpljenima uslijed društvenih prevrata, nametnule represivne ili nepravedne političke ili ekonomske mjere“ (str. 91). Strah u ovome slučaju isključuje pokušaj otpora onemogućavajući bilo kakav oblik akcije i ostavljajući apatičan narod nesposoban da se brine za vlastiti život (o tomu su također u novije vrijeme pisali F. Furedi i B. Glassner). Maskalan se na kraju dotiče dvaju važnih vidova strahovanja: straha od drugih i straha od budućnosti. Pozivajući se na psihologinju Sethu M. Low, autorica ističe kako se strah od drugih često skriva iza nekih drugih strahova (primjerice straha od ne-bijelaca, siromašnih, drugačijih i sl.). Strah od budućnosti mnogo je pogubniji. U vremenu kada oslanjanje na religijsku vjeru nije široko raširena pojava, kada je došlo do potpunoga rasapa i gubitka cjeline, a uz to čovjek nije sposoban, po Sartreovu savjetu, preuzeti odgovornost za sebe, došlo je do „nestajanja budućnosti“. Maskalan zaključuje kako je u takvoj situaciji nužno suočavanje sa strahom od nadolazećega, od budućnosti „nužan preduvjet za uklanjanje straha a onda i uspostavu druge i drugačije kulture, možda čak i kulture nade“ (str. 102). Mirjana Adamović problematizira poveznicu između žena i mira. Na samome početku piše da odmah treba reći kako „je utjecaj žena na politike rata i mira tijekom 20. stoljeća bio minimalan te da su one bile među rijetkim akterima koji donose ključne odluke i oblikuju vanjsku ali i unutarnju politiku nacionalnih država“ (str. 109). Autorica dodaje kako je jedan od glavnih ciljeva ovoga rada pokušaj objašnjenja na koji se način rod povezuje s militarizmom i mirom. Položaj je žena u ratu/miru također višeznačan. Adamović predstavlja dvije matrice – prva polazi od teze kako

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Recenzije i prikazi

83


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 81-85

84

je ženski svijet bitno drugačiji od muškoga/javnog (te da se od žena, kako piše L. R. Forcey, traži usvajanje kooperativnosti, brižnosti i miroljubivosti), dok je druga utemeljena na činjenici da su rat, vojno djelovanje, ali i međunarodna politika mira prvenstveno vezani uz konstrukciju muškoga identiteta (o tome pišu C. Cohn i S. Ruddick). Potrebno je također napomenuti da propaganda može imati vrlo važnu ulogu u „održavanju vrijednosti militarizma“, napose kroz konstrukciju lika muškarca-ratnika koji u sebi objedinjuje osnovnu simboliku muškosti. Martha Nussbaum ispravno zamjećuje da portretiranje muževnosti kod velikog broja muškaraca razvija svijest o nemogućnosti dostizanja nametnutoga idealnog tipa. Osim što se na trendovskoj razini vrlo teško prilagoditi slijeđenju idealnoga tipa, Adamović ističe kako se maskulinitet kroz povijest mijenjao: „Nitko se više početkom 20. stoljeća ne veseli odlasku u rat i žrtvovanju za domovinu. Maskuliniteti su raznovrsni, oni se aktivno konstruiraju i često su kontradiktorne prirode“ (str. 120). U tome veliku ulogu imaju i društvene okolnosti. Pitanje je u kojoj bi se mjeri pripadnici mlađe i srednje generacije u slučaju novoga rata u Hrvatskoj odlučili puni elana i zanosa stati u obranu domovine koja je zahvaljujući izuzetno lošoj politici od kraja Domovinskoga rata do danas proživjela izuzetno loše (i negativne) tranzicijske promjene. Adamović navodi kako uz muške identitete postoje i ženski koji preuzimaju maskuline elemente (ratnice, teroristkinje, revolucionarke...), no tada se ipak radi o iznimnim slučajevima gdje se „maskulini“ elementi kod pripadnica ženskoga spola smatraju određenim oblikom anomalije, izuzetka, a ne pravila. Ženski je identitet u početnome razdoblju feminizma bio konstruiran temeljem esencijalističkoga shvaćanja i „imao utjecaj na formiranje i podržavanje ženske solidarnosti i kolektivnog djelovanja“ (str. 122). Perspektiva takvoga promišljanja ženu je određivala kao nositeljicu i zagovarateljicu mira. Pozivajući se na M. Caprioli, Adamović tvrdi kako neravnopravnost spolova unutar određene zemlje dovodi do povećanoga iskazivanja državnoga militarizma jer „tamo gdje su žene uključene u zajednicu i vidljivije manja je vjerojatnost da će podržati sukobe od onih zajednica gdje su njihove uloge podložne patrijarhalnim autoritetima i strogo odvojenom javnim i privatnom području“ (str. 133 – 34). Autorica se dotiče i modela „kulture mira“ proklamiranog u Deklaraciji akcijskog programa za kulturu mira koja traži „poštovanje i promociju jednakih prava i mogućnosti za žene i muškarce“ (str. 131). Spomenuti je model doživio i brojne kritike, pa ga tako J. de Rivere smatra suprotstavljenim konceptu nacionalne sigurnosti baziranom na partikularnim državnim interesima. Nadalje, V. Katunarić odbacuje shvaćanje prema kojemu jačanjem demokracije i liberalizma dolazi do jačanja „kulture mira“ budući da ekonomski interesi pojedinih država uvijek dolaze na prvo mjesto. Na samome kraju članka slijedi tumačenje i određenje anti-ratnog feminizma, mada autorica naglašava da je „teško govoriti o jednoznačnoj anti-ratnoj feminističkoj poziciji“ i stoga nudi nekoliko teorijskih stajališta kojima ga objašnjava. U posljednjem dijelu autorica priznanje kako problematika koje se doticala u radu otvara čitav niz novih pitanja, dok tekst koji je pred nama nudi samo dio mogućih odgovora. Svaki rad u ovome zborniku tematski zahvaća vrlo široko područje, a autori obrađenoj problematici pristupaju dijalektički, što im omogućava da predstave stavove različitih teoretičara, čime čitatelju pružaju mogućnost daljnje nadogradnje. Analitički i bez krutoga inzistiranja na vlastitome stavu, koji bi čitatelju trebao/mogao postati/poslužiti kao nova paradigma, Labus, Veljak, Maskalan i Adamović otvarajući


Recenzije i prikazi

brojna pitanja vezana za identitet i kulturu nude različita moguća rješenja za njih. Iz toga razloga ovaj zbornik predstavlja izuzetno zanimljivo štivo, kako stručnjacima zainteresiranima za problematiku kulture i identiteta tako i svim drugim čitateljima željnima širenja vlastitih spoznaja o sebi i društvu koje ih okružuje.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Igor Loinjak Josipovac, Hrvatska

85


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 86-93 DOI 10.5673/sip.53.1.7

Selo, seljaci/poljoprivrednici i seljani pod lupom znanstvenika Biblioteka Pograničje, 5., 6., 7., i 8. knjiga, Mašinski fakultet, Niš i Prometej, Novi Sad, 2014. U Nišu je prije nekoliko godina pokrenut jedninstveni znanstvenoistraživački projekt pod nazivom Održivost identiteta Srba i nacionalnih manjina u pograničnim opštinama istočne i jugoistočne Srbije, a financira ga Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja Republike Srbije. Inicijator i voditelj istraživanja je priznati i svestrani znanstvenik te profesor na Mašinskom fakultetu Univerziteta u Nišu, prof. dr. sc. Dragoljub B. Đorđević. Ovaj se znanstvenik dugi niz godina bavi sociološkim i religijskim istraživanjima, proučava život i običaje Roma, a istraživao je i život krčme - kafanski život pa je za knjigu Kazuj krčmo Džerimo: periferijska kafana i oko nje dobio i nagradu “Desimir Tošić” 2011. godine. Osim u Nišu i Beogradu, svoje je radove objavljivao i u zagrebačkoj “Reviji za sociologiju”, splitskim “Pogledima” te sarajevskim “Opredjeljenjima”. Sebe predstavlja kao sociologa religije, romologa i kafanologa, a na Mašinskom fakultetu predaje sociologiju kulture i morala te profesionalnu etiku inženjera.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Projektom Održivost identiteta Srba i nacionalnih manjina u pograničnim opštinama istočne i jugoistočne Srbije planirano je empirijski istražiti gotovo svaku poru iz društvenoga života i rada seoskih zajednica u šesnaest općina u spomenutom pograničnom području Srbije (na tromeđi Bugarske, Makedonije te Kosova). Stoga je u njegovu realizaciju uključena vrsna ekipa znanstvenika najrazličitijeg profila - od sociologa, etnologa i antropologa, ekonomista i agrarnih ekonomista, psihologa, pedagoga, politologa, filozofa, književnika i jezikoslovaca, ekologa, stručnjaka iz fizičke kulture i sporta do stručnjaka iz inženjerijskog menadžmenta.

86

Rezultati ovoga opsežnoga terenskog istraživanja objedinjeno su objavljivani od godine 2012. do 2014. u nekoliko zbornika radova te jednoj monografiji. Kako je inicijator projekta, dr. Đorđević, ujedno i urednik gotovo svih tih edicija o pograničnim selima Srbije, on je sve te radove uvrstio u bibliotečni niz simboličnog naziva “Pograničje”, s kontinuiranim bibliotečnim brojevima. S obzirom da će naša analiza biti usmjerena samo na četiri publikacije iz toga niza, a dosada ih je publicirano preko desetak, držimo vrijednim da ih samo navedemo kako bi se dobio uvid i u ostale aspekte projektnog istraživanja. Kako su mjesta izdanja i izdavači publikacija različiti, navest ćemo ih kao i autore i priređivače edicija. 1. Selo u pograničju / prir. Dragoljub B. Đorđević, Đura Stevanović, Dragan Todorović. - Beograd: Službeni glasnik; Niš: Mašinski fakultet, 2012.


Recenzije i prikazi

2. Stariji ljudi u pograničju / prir. Lela Milošević Radulović, Jasmina Petrović, Ivana Ilić Krstić. – Beograd: Službeni glasnik; Niš: Mašinski fakultet, 2013. 3. Ljudi iz pograničja govore / prir. Milan Tasić, Danijela Zdravković, Dejan Krstić. – Vranje: Učiteljski fakultet, 2014. 4. Vašar u pograničju / prir. Dragoljub B. Đorđević, Dragan Todorović, Dejan Krstić. – Novi Sad: Prometej ; Niš: Mašinski fakultet, 2014. 5. Porodično gazdinstvo u pograničju / prir. Dragoljub B. Đorđević, Milovan Vuković. – Novi Sad: Prometej; Niš: Mašinski fakultet, 2014. 6. Đorđević, Dragoljub B.; Uzunović, Slavoljub; Petrović, Vladan: Sirovo borovo: sociološka geneza preševskog Cakanovca. – Novi Sad: Prometej; Niš: Mašinski fakultet, 2014. 7. Uzornik u pograničju / prir. Dragoljub B. Đorđević, Vesna Trifunović, Njegoš Dragović. – Novi Sad: Prometej; Niš: Mašinski fakultet, 2014. 8. Učitelj u pograničju / prir. Marija Jovanović, Vesna Trifunović, Danijela Zdravković. – Novi Sad: Filozofski fakultet, 2014. 9. Proučavanje društvenih pojava: metodološka razmatranja / prir. Jasna Petrović, Dragoljub B. Đorđević. – Niš: Filozofski i Mašinski fakultet, 2014. 10. Biti sociolog sela / prir. Dragoljub B. Đorđević. – Beograd: Srpsko udruženje za sociologiju sela; Niš: Mašinski fakultet, 2014. 11. Selo neveselo: zbornik radova od nacionalnog značaja / prir. Nedeljko Bogdanović. – Novi Sad: Prometej; Niš: Hamimontana ; Mašinski fakultet, 2014. Svi zbornici u ovoj seriji nose podnaslov zbornik radova vodećeg nacionalnog značaja, što se iščitava s preliminarnih stranica publikacije. Izvan biblioteke “Pograničje” objavljene su još dvije studije na engleskom jeziku: 12. Religion, Religious and Folk Customs on the Border / eds. Đorđević, D. B.; Gavrilović, D.; Todorović, D. – Niš: Yugoslav Society for the Scientific Study of Religion, 2012. 13. A Priest on the Border / eds. Đorđević, D. B.; Todorović, D.; Jovanović, M. – Niš: Yugoslav Society for the Scientific Study of Religion; Faculty of Mechanical Engineering, 2013.

14. Zanatlija u pograničju / prir. Dejan Krstić, Dragoljub B. Đorđević, Suzana Marković Krstić. – Novi Sad: Prometeja; Niš: Mašinski fakultet, 2014. 15. Todorović, Dragan; Đorđević, Dragoljub B.: Zanimljivi Romi. – Niš: Filozofski fakultet, 2015. 16. Đorđević, Dragoljub B.: Sazrevanje predgrađa. – Niš: Mašinski fakultet; Novi Sad: Prometej, 2015. U daljnjem tekstu prikazat ćemo samo četiri studije koje su nam dostupne. To su: Porodično gazdinstvo u pograničju; Sirovo borovo: sociološka geneza preševskog Cakanovca; Uzornik u pograničju; Selo neveselo. Sve četiri su publicirane u 2014., a ovako smo ih poredali po brojevima bibliotečnog niza “Pograničje”.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U pripremi su i knjige:

87


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 86-93

1. Porodično gazdinstvo u pograničju istočne i jugoistočne Srbije: zbornik radova vodećeg nacionalnog značaja / prir. Dragoljub B. Đorđević, Milovan Vuković. – Novi Sad: Prometej; Niš: Mašinski fakultet, 2014., 324 str. – (Biblioteka Pograničje; knj. 5) U ovom opsežnom zborniku obrađena je socijalno-ekonomska problematika poljoprivrednih obiteljskih gospodarstava u šesnaest općina istraživanoga pograničja - od Velikog Gradišta do Preševa. Dvadeset i pet znanstvenika sudjelovalo je u ovom istraživanju, primjenjujući metode sociološko-etnološke – dubinski intervjui, promatranje, snimanje, iskazi kazivača i sl. U obradi materijala u svakom se prilogu polazi od općih značajki naselja (geografsko-povijesnih, ponekad i od genealogije vlasnika gospodarstva), pa o samom gospodarstvu i njegovim značajkama. Uz konkretno izložene pokazatelje o gospodarstvu i njegovu vrednovanju, veći broj priloga sadrži i originalne iskaze samih proizvođača. Ne ulazeći u sadržajnu analizu autorskih priloga, ovdje ćemo ih dosljedno ispisati, s napomenom da je svaki od njih opremljen znanstvenim pomagalima: sažecima na srpskom i engleskom jeziku, literaturom, indeksom imena, fotografijama. Na kraju slijede podaci o priređivačima zbornika i autorima. Radovi su ostručeni po UDK, a uz sam naslov priloga navedena je općina promatranoga gazdinstva. Dakle, autori su istraživali različite tipove gospodarstava, od onih zaista uzornih do onih siromašnijih, niskoproduktivnih, sa zastarjelom tehnologijom, do staračkih i planinskih gospodarstava, ili po tipu njihove osnovne proizvodne kulture (npr. kozarstvo, biljna proizvodnja i voćarstvo i sl.). Usput je spomenut i tip tzv. nepoljoprivredničke poljoprivrede, nastale kupovinom malih, usitnjenih parcela, više u cilju rekreativnog bavljenja poljoprivredom.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U predgovoru recenzenta Đure Stevanovića (str. VII-XII) više je dan naglasak na vrste i ukupan ekonomski značaj poljoprivrednih gospodarstava u vrijeme do 1990ih, nego što je komentirao rezultate istraživanja ove vrijedne niške ekipe. Ipak, zaključna mu je misao: “Knjiga je, uz sve svoje manjkavosti uzrokovane upotrebom kvalitativne metodologije, nesumnjivo vredan doprinos srpskoj sociologiji sela. Prinos na koji se dugo čekalo.”

88

2. Đorđević, Dragoljub B.; Uzunović, Slavoljub; Petrović, Vladan: Sirovo borovo: sociološka geneza preševskog Cakanovca: monografija nacionalnog značaja. – Novi Sad: Prometej ; Niš: Mašinski fakultet, 2014., 203 str. – (Biblioteka Pograničje ; knj. 6) Monografija Sirovo borovo: sociološka geneza preševskog Cakanovca jedina je sociološko-etnološka studija o malom selu Cakanovcu, koja je izrađena za neko selo u okviru ovoga širokokoncipiranog projekta. Istraživanje u ovoj mikrosredini trajalo je punih četiri godine. Konzultirajući Podsetnik za prikupljanje građe (iz 2011.), metodom dubinskog istraživanja, promatranja i promatranja s učestvovanjem, intervjua, audiovizuelnih i fotozapisa, te statističkih podataka, literature i arhivske građe, te uz pomoć seoskih kazivača, trojica su autora istraživali svu problematiku sela u kojemu živi tek 156 žitelja – Srba i Đozgovaca (pravoslavnih Roma) - u izrazito albanskom


Recenzije i prikazi

okruženju. Osnovne karakteristike sela su opće siromaštvo: to je do “neizdržljivosti urušeno selo”, koje nema zadrugu niti otkupnu stanicu, ima struju (uvedenu 1961.) ali nema vodovod, nema prodavnicu, kavanu ili kafić, pa čak ni fudbalski klub. Ono malo žitelja bavi se poljoprivredom, a tek ih trećina radi na nekim nesigurnim poslovima u Preševu.

U drugom dijelu monografije – naslovljenom Selo i običaji (str. 147-199) – Slavoljub Uzunović i Vladan Petrović oslikavaju seoske narodne običaje i obrede u tri priloga: Lazarice: obredna igra Cakanovčana (str. 147-162), Ne mu je toj ime, takoj ga vikav (str. 163-172), te Cakanovačko groblje (str. 182-195). Međutim, četvrti prilog - Miroslava Todorović – samoća kao sudbina (str. 173-181) – ne spada u kategoriju etnoloških već u kategoriju socioloških radova. U Lazaricama se obrađuje stari narodni običaj koji se prakticira u širem niškom području, ali i u Cakanovcu. Taj se obred izvodi na Lazarevu subotu, sedam dana prije Vaskrsa/Uskrsa. Neki ga vezuju uz legendu po kojoj je knez Lazar prokleo svoje sestre; Crkva ga vezuje uz uskrsnuće kneza Lazara; treći ga smatraju obredom plodnosti i berićeta. Izvodi ga šesteročlana ekipa djevojčica (2+2+2) i jedan dječak, obučenih u narodnu nošnju. S prigodnim pjesmama oni ulaze u selo i domaćinstva, a ovi ih s radošću dočekuju i daruju. Za svaki oblik življenja i prakse u selu postoje i odgovarajuće pjesme, pa se zato lazarice dugo pripremaju za ovaj obred. Autori su od kazivačica u selu prikupili šesnaest prigodnih pjesama. U članku Ne mu je toj ime … obrađuju se seoski antroponimi, što spada u područje lingvistike, pa autori za svaku seosku obitelj – uz ime i prezime - daju i nadimak. Pritom objašnjavaju kako zapravo nadimci nastaju: od izvedenih skraćenih oblika imena ili prezimena, od nekih karakternih osobina pojedinaca, od nekih zanimanja, a zapravo su dio folklora i redovito se prenose na potomke, pa otuda i ono iz naslova “Ne mu je toj ime, takoj ga vikav”. U prilogu o cakanovačkom groblju autori uvodno pišu o naselju i njegovim žiteljima, a potom

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Studija je koncipirana u dva dijela. U prvom dijelu, naslovljenom Selo i seljani (str. 17-144), Dragoljub B. Đorđević piše o geografsko-povijesnom značaju Cakanovca koji se pod različitim imenima spominje još iz XV. stoljeća. Potom analizira stanje na jednom uzornom obiteljskom gospodarstvu (Zlatkovići: cakanovačko gazdinstvo za ugled (Preševo)), (str. 41-57). Oslikava društvenu klimu i odnose u Cakanovcu kroz dubinski razgovor sa Dragoljubom Ristićem, čestitim Srbinom koji nije ni nacionalno ni vjerski opterećen (prva mu je žena bila Makedonka, a druga mu je žena Hrvatica iz Splita), koji je argatovao diljem Jugoslavije, da bi se na kraju vratio na očevinu (Draža cakanovački govori, str. 58-79). Analizira i kulturno-prosvjetne prilike u Cakanovcu kroz razgovor sa dvoje intelektualaca - značajnikom/uglednikom - docentom dr. Slavoljubom Uzunovićem, inače profesorom fizičke kulture i sporta (Uglednik Uzun cakanovačko-staničarski, str. 80-92) i cakanovačkom učiteljicom (Cakanovačka učiteljica Vesna Marković, str. 93-104). Na kraju autor piše o starom religijskom običaju/obredu vezanom uz ovaj kraj (Cakanovački sirovari, str. 105-119). Sirovari se uspoređuju s koledarima, a čini ih grupa od 7-9-11 najčešće neoženjenih mladih ljudi koji uoči pravoslavne Nove godine (Vlasuljice) posjećuju domaćinstva i čestitaju im blagdane, a zanoće u zadnjem domaćinstvu kojega posjete. Svoje je tekstove Đorđević obogatio fotografijama, a na kraju je priložio opsežnu literaturu i imenski registar.

89


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 86-93

obrađuju kult groblja – kome ono što znači, kako se održava (bilježeći 10 značajki koje govore i o mrtvima ali i o živima), te što se sve može iščitati iz nadgrodnih spomenika (bilježeći čak 11 evidentnih značajki – od bogatsva, profesije, epitafa i sl.). Objašnjavaju da se iz higijensko-sanitarnih razloga groblja izmještaju iz naselja, i to na povišenim lokacijama. Kako je Cakanovac u nizini, groblje mu je udaljeno jedan kilometar, a nema i potrebe za njegovim širenjem, s obzirom na bijelu kugu koja uveliko vlada selom. U prilogu o Miroslavi Todorovi, metodom intervjua autori su prikupili porazna podatke o propasti jedne dobrostojeće obitelji, iza koje je ostala samo jedna starija nasljednica, neudana i bez potomaka. Sama zarađuje sebi za život, kuća (nekad katnica s doksatom) sada je na rubu rušenja. Jedina vedrina u Miroslavinom slučaju jest dobrosusjedski odnos mještana prema njoj i što joj je nećak uvijek pri ruci. U pohvalama ovoj monografiji o tipičnom selu sa srpske granice, recenzent Andon Kostadinović piše: “Odavno u domaćoj sociologiji sela nismo imali takvu studiju o jednom selu koje zauzima strateški položaj u albanskom okruženju i koje opstaje zahvaljujući činjenici da se meštani drže narodnih i veskih običaja” (citat s poleđine korica).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3. Uzornik u pograničju istočne i jugoistočne Srbije: zbornik radova vodećeg nacionalnog značaja / prir. Dragoljub B. Đorđević, Vesna Trifunović, Njegoš Dragović. – Novi Sad: Prometej ; Niš: Mašinski fakultet, 2014., 348 str. – (Biblioteka Pograničje ; knj. 8)

90

Metodom intervjua i priloženim upitnikom za anketirane (objekt istraživanja), autori su prikupili podatke o životu i profesionalnom usmjerenju od šesnaestoro uzornika/ uglednika iz 16 pograničnih općina istočne i jugoistočne Srbije. Namjera im je bila istražiti njihov osobni doprinos široj društvenoj zajednici ali i svome zavičaju. Upitnik s trinaest pitanja uzornicima sastavili su Dragoljub B. Đorđević, Vesna Trifunović i Njegoš Dragović (str. 337-338). U prikupljanju podataka sudjelovalo je dvadeset i troje istraživača, po struci meritornih za razgovor s anketiranim znanstvenikom. A iz samih naslova priloga vidljivo je koji su profili stručnjaka bili obrađeni. Autorski su radovi ponekad vrlo opsežni, s puno iskaza samih uglednika, pribilježenih njihovih biobibliografija ili literature o njima, brojnih fotografija, a na kraju svih napisa priložen je sažetak na srpskom i engleskom jeziku. Svaki je rad stručno kataloški obrađen po UDK. Potom je izrađen imenski registar, a priloženi su i podaci o priređivačima zbornika, te autorima priloga. Uz naslov na koricama priložene su fotografije svih šesnaestero znamenitijih osoba iz pograničja. U nekim vrijednim općim pohvalama ili zamjerkama autorima zbornika nezaobilazan je hvalevrijedan Predgovor doktora filoloških znanosti, Nedeljka Bogdanovića (str. VII-XIV). U prvom redu on napominje da su autori zbornika ukazali na atraktivnost kreativnog izraza anketiranih uzornika, inače ljudi s netipičnom sudbinom. Ukazali su i na utjecaj pograničja na razvoj njihova talenta te povratan utjecaj uzornika na svoj zavičaj. No u slučaju povratnog utjecaja na zavičaj, Bogdanović drži da su oni više informatori nego sudionici u realnim problemima svojih matičnih sredina. Njima je zavičaj više duhovni (selo u srcu) nego socijalni realni prostor, i vraćaju mu


Recenzije i prikazi

se najčešće kao turisti. Svoja znanstveno-stručna postignuća više su namijenili široj javnosti, a tek posredno i svome zavičaju. Upućene su i neke zamjerke primijenjenoj metodologiji, što odaje dojam šablonizacije. No stvaran doprinos ovoga zbornika jest u otkrivanju znamenitijih osoba iz malih sredina za koje se inače nije čulo. S pravom se očekuje da će ovi radovi pobuditi interes javnosti za sredine iz kojih oni potječu. 4. Selo neveselo: zbornik radova od nacionalnog značaja / prir. Nedeljko Bogdanović. – Novi Sad: Prometej ; Niš: Hamimontana; Mašinski fakultet, 2014., 140 str. – (Biblioteka Pograničje ; knj. 10)

Kao odgovore na svoj poziv, Bogdanović je dobio petnaest što autoriziranih a što neautoriziranih odgovora od sociologa, ekonomista, politologa, filologa, književnika, pa ih je u ovom zborniku i objavio. Dio radova je pisan u nostalgičnom tonu (“selo u uspomenama”), poput napisa akademika Slobodana Remetića (Promeniti odnos prema hlebu, str. 21-24), te prof. dr. Dragoljuba Đorđevića (Selo moje neveselo: raštrkane misli, str. 41-47). Drugi su pisali više u stilu “selo, mjesto življenja”, uočavajući realne društveno-ekonomske probleme u ruralnim sredinama, te nastojeći sugerirati izlaz iz te duboke krize u koju je zapalo selo i njegovi žitelji. Svojim serioznim kritičkim osvrtom posebnu pažnju plijeni neautorizirani tekst Milovana Mitrovića: (Ono što se nije dogodilo slučajno ne može se ispraviti spontano), str. 6974. (Naslov je stavljen u zagrade jer je autor ove primjedbe uputio kao pismo kolegi, a ne kao članak za objavljivanje.) U odgovoru na ponovljeni Bogdanovićev poziv, a ne želeći da se njegov odgovor objavi u knjizi, Mitrović je dao izrazito objektivnu kritiku uzroka koji su doveli selo i poljoprivredu u današnje stanje. On je – poput Bogdanovića - jednako nezadovoljan načinima znanstvenog pristupa toj problematici, a još konkretije primjebe upućuje

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ova je knjiga nastala na vrlo interesantan način. Naime, njezin urednik Nedeljko Bogdanović, inače doktor filoloških nauka, zaljubljen u selo, a svjestan njegovih golemih problema, razmišlja kako ga izvući iz duboke krize u koju je zapalo. Pritom nezadovoljan i znanstvenicima koji samo konstatiraju rapidno propadanje i nestanak, gašenje sela a ne vide realan izlaz iz te “nesreće”, a nezadovoljan i službenom državnom politikom koja je i dovela selo na rub propasti, u svome je članku Može li zamrlo selo da oživi (str. 11-12) uputio Poziv na razgovor, titulirajući ga na “Poštovane kolege”. Uz priloženi poziv Bogdanović je iznio i svoje kritičke objekcije, dakle svoje zamjerke znanstvenicima (protiveći se njihovu isključivo scijentističkom pristupu selu i seljacima, hladnoj statistici i goloj empiriji), koji dobro uočavaju razloge propadanja sela, ali su pritom stereotipni i nerealni, te previše “udaljeni i od sela, i seljaka i građana sa sela, i seljaka u gradu, i od vlasti, i od politike”. Oštre zamjerke je adresirao i na političare koji su godinama svjesno podređivali sudbinu ruralnih u korist urbanih sredina, što je dovelo do depopulacije sela. Istinita je i njegova konstatacija da u napuštenom selu danas žiteljima treba više “lekova nego hleba. I razgovora, dabome!” U istom kritičkom tonu Bogdanović nastavlja i u tekstu Selo neveselo (str. 13-20) u kojemu problematizira sintagmu “što znači i čemu revitalizacija sela”, čime je još više isprovocirao znanstvenike da se sa svojim viđenjem kako riješiti nasušne probleme sela, odazovu ponuđenom pozivu na razgovor.

91


Sociologija i prostor, 53 (2015) 201 (1): 86-93

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

na ulogu države. Ovaj prof. dr. socioloških znanosti na Beogradskom univerzitetu, svoje je viđenje izlaska iz postojeće krize izložio u nekoliko bitnih sugestija: prvo, novu agrarnu politiku usmjeriti na sinhronizirane reforme na globalnom i lokalnom planu, u cilju zaštite poljoprivrednog zemljišta i vode, u čemu bi značajnu ulogu imale agrarne institucije u sprezi s organiziranim i udruženim seljacima; drugo, provesti socijalnu reformu vodeći računa o demografskoj održivosti i alternativnoj populacijskoj politici; treće, provesti političku reformu u selu u smislu osnaživanja mjesne, lokalne i općinske samouprave te inzistirati da seljaci budu uključeni u općinsku skupštinu; četvrto, provesti kulturnu reformu u selu kroz reformu školstva, obrazovanje poljoprivrednika i mladih seljana, kroz centre za savjetodavnu službu, TV i radioemisije te do internetskog atlasa Srbije; oživjeti seoske domove kulture, umjetnička i sportska društve; peto, osnažiti zavičajnu mrežu, zavičajni savjet, kako bi bivši žitelji sela sa svojim iskustvima pomogli svome zavičaju sukladno njihovu profesionalnom statusu. Inače, Mitrovićeva je osnovna postavka: “Seljakom se ostaje, a ne postaje” (str. 69). Ovi razboriti savjeti su primjenljivi za obnovu svih zapuštenih seoskih sredina, pa smo im zato i poklonili veću pozornost.

92

Kao zaključak, za sve radove u ovome zborniku mogla bi se dati atributivna oznaka: pisani su s određenom dozom senzibilnosti, nostalgije za selom kojega svi pamte iz svoga djetinjstva, sela koje je živjelo “punim plućima” i bilo sebi samodovljno i samoodrživo, u stilu izrečene mudrosti da se “seljakom ostaje”, a da “selo selom čine rod i običaji”. Ovo današnje selo, napušteno od seljaka i seljana te zapuštenih oranica i praznih staja, doživljava se s gorčinom u duši. U istom stilu i recenzeti su pomalo skeptični u očekivanju skorih promjena u pograničnim selima istočne i jugoistočne Srbije. Recenzent dr. Đokica Jovanović napominje: “Na koncu, dobar je ovaj Bogdanovićev zbornik. Neće on ni za jotu poboljšati stvari …”, ali ipak cijeni što su autori tekstova ipak ukazali na to “koje dobro leži u zakorovljenim seoskim livadama, utrinama, njivama … To je dobro poput dukata koji seljak nađe u polju …”. Drugi je recenzent, Obren Ristić, ipak optimističniji: “Dragocenije je međutim, što je svaki autor ponudio i neko rešenje, od minimalnog, na nivou kuće i okućnice, do državnog i nacionalnog”. Hvaleći njihove realistične procjene, Ristić drži da su autori ponudili “više sjajnih ideja koje vraćaju nadu u sposobnost naroda da oživi i transformiše tradicionalnu socijalnu zajednicu – selo, zasnovanu na radu na sopstvenom posedu, u prirodnim okolnostima, ali u izmenjenim društvenim, političkim, tehničkim pa i međunarodnim okolnostima …” (citati s poleđne korica). A sva sugerirana rješenja upućuju na jaču povezanost poljoprivrednih proizvođača i otkupnika njihovih proizvada te jaču intervenciju države u obliku subvencija. Dakle, ustaljivanje prakse koju su seljaci poznavali između 1980-ih i 1990-ih godina. U nekom kontekstu izložena je i moguća sugestija koja bi mogla pomoći oživljavanju sela. Naime, ako je svojedobno protežiranje jugoslavenske industrije uništilo selo isisavajući iz njega vitalnu radnu snagu, može li danas posrnula industrija oživjeti selo vraćajući mu propalo radništvo poniklo iz ruralnih sredina? Na kraju sadržajne analize parcijalnog dijela studija o pograničnim selima istočne i jugoistočne Srbije što su ih objavili niško-beogradski znanstvenici, ne mogu se - ali s nekom tugom – oduprijeti želji za usporedbom zanesenjaštva ovih istraživača s nekadašnjim elanom mlade i agilne ekipe ruralista i agroekonomista okupljenih


Recenzije i prikazi

oko tzv. zlatne ruralnosociološke škole u Zagrebu. Naime, ranih 1960-ih godina zagrebačka je ekipa – u Agrarnom institutu – pokrenila brojne, kapitalne projekte usmjerene na empirijska istraživanja društveno-ekonomskih odnosa i procesa u selu i poljoprivredi diljem ondašnje Jugoslavije. Među istraživačima bio je i dio autora angažiranih na ovom niškom projektu, poput poznatoga beogradskoga ruralnog sociologa Đure Stevanovića i prof. dr. Ljubiše Mitrovića. Nažalost, zagrebačka se ekipa razišla i raspala, a istraživanja o problemima sela i poljoprivrede u Hrvatskoj u ovim izuzetno kriznim vremenima potpuno su zamrla. Zato sve čestitke dr. Đorđeviću i njegovoj ekipi na uloženom trudu i postignutim rezultatima na analiziranom istraživačkom projektu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Mr. sc. Bosiljka Milinković Zagreb, Hrvatska

93


Acknowledgement to Reviewers / Zahvala recenzentima Uredništvo časopisa Sociologija i prostor zahvaljuje recenzentima koji su evaluirali članke u 2014. godini. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc. Dr.sc.

Cajner Mraović, Irena Čaldarović, Ognjen Čuka, Anica Galović, Krešimir Jakovčić, Martina Katunarić, Vjeran Kufrin, Krešimir Lukić, Aleksandar Matan, Ana Matić, Renato Mesarić Žabčić, Rebeka Mesić, Milan Mustapić, Marko Perić, Marina Podgorelec, Sonja Rodik, Petra Stanić, Sanja Stubbs, Paul Sumpor, Marijana Svirčić Gotovac, Anđelina Zlatar, Jelena Zlatić, Mila Žunec, Ozren


UPUTE SURADNICIMA SOCIOLOGIJA I PROSTOR – četveromjesečnik za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje samo znanstvene radove iz sociologije prostora (urbane i ruralne sociologije) i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor (urbanizma, arhitekture, socijalne geografije, urbane ekonomije, urbane antropologije, socijalne ekologije, demografije i dr.). Primaju se samo neobjavljeni radovi, a u časopisu se objavljuju na hrvatskom i engleskom jeziku. Svi radovi prolaze kroz anonimni recenzentski postupak (s obavezno dvije recenzije - double-blind review, iznimno tri). Članci – uključujući bilješke, literaturu, tablice, grafičke prikaze i sažetak, ne smiju prelaziti 27 kartica teksta (1.800 znakova s bjelinama jedna je kartica teksta). Članku se prilažu sažeci na hrvatskom i engleskom jeziku, opsega do 250 riječi, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (do 8 riječi), odnosno ključnih pojmova kojima se u rukopisu označavaju spominjani teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Recenzije i prikazi nisu strogo prostorno profilirani te ne smiju prelaziti 8 kartica teksta. Knjige i časopisi koji se prikazuju ne smiju biti stariji od tri godine. U prikazu se, osim imena i prezimena autora čije se djelo prikazuje te naslova djela, navodi naziv izdavača, mjesto izdavanja, godina izdavanja i broj stranica. Na kraju samoga prikaza autor prikaza stavlja svoj potpis punim imenom i prezimenom. Radovi se šalju u Word formatu elektronskom poštom na adresu / e-mail: svircic@idi.hr i sip@idi.hr. Na prvoj stranici rada navodi se ime i prezime autora, naziv i adresa ustanove u kojoj je autor zaposlen, e-mail adresa i naslov rada. Numeracija stranica označava se u donjem desnom kutu na svakoj stranici (uključujući i stranice s bibliografijom). Bilješke (fusnote) dolaze na podnožju stranice gdje se nalazi brojčana oznaka fusnote. Svaka tablica i slika moraju biti numerirane i imati naslov ili ukoliko su uzete iz drugog izvora onda taj izvor mora biti naveden. Tablice moraju biti crno-bijele i izrađene u programima MS Officea standardiziranom tabulacijom. Izbjegava se pisanje u kurzivu osim ukoliko želite određeni pojam naglasiti u kontrastu prema ostalim pojmovima u tekstu. Pojedinačne riječi ili fraze koje se koriste iz stranih jezika – ukoliko nisu citati – pišu se u kurzivu. Naslovi filmova, glazbenih djela ili likovnih djela navode se kurzivom (Let iznad kukavičjeg gnijezda, Trubadur, Da Vincijeva Mona Lisa). Datumi se navode u sljedećoj formi: 7. prosinca 1981. Brojevi kojima započinje rečenica i aproksimativni brojevi izražavaju se riječima – tisuću, milijun, stotina i sl. Brojevi od 10,000 prema više koriste interpunkcijsku oznaku zareza npr.: 105,278. Ukoliko ima više od 6 znamenaka, koristi se isto oznaka zareza i to odvajajući po tri znamenke brojeći s desne strane broja npr. 8,753,875,000. Citirati se može izravno – koristeći navodnike, i neizravno – prepričavanjem. Citat koji se izravno prenosi iz teksta drugog autora stavlja se u navodne znakove. Ako se izravno citira veći dio teksta, a jedan se dio želi ispustiti, ispušteni dio označava se znakom […]. Radovi u bibliografskom popisu navode se abecednim redom. Ukoliko se navodi više radova istog autora, koji imaju istu godinu izdanja, treba ih razlikovati slovima (a, b, c itd.) iza godine izdanja.


INSTRUCTIONS TO AUTHORS SOCIOLOGY AND SPACE is a quarterly journal for spatial and socio-cultural development studies. It publishes only scientific papers dealing with the sociology of space (both urban and rural) and related disciplines (urbanism, architecture, social geography, demography, urban economics, urban anthroplogy, social ecology, etc.). Submitted articles receive two (occasionally three) double-blind peer reviews, cannot be previously published and are in the Croatian and English language. Articles (including footnotes, bibliography, charts and tables, abstract) may be up to 27 cards of text in length (one card of text consists of 1,800 characters with spaces). Each article is preceeded by an abstract in Croatian and English, up to 250 words in length, followed by keywords (maximum number of words is 8) which reveal the theoretical approaches, methodology, empirical results or the line of reasoning in the manscript. Reviews are not strictly limited to space issues and cannot have more than 8 cards of text. Reviewed books and journals have to be published within the last three years. Each review states the name of the author and the title of the reviewed work, the publisher, the place and date of publication and the number of pages. Each review is signed by the reviewer’s full name. All papers are submitted electronically in Word format to the following e-mail address: svircic@idi.hr i sip@idi.hr. The first page of the paper contains the author’s full name, e-mail address, the place of employment (name and address), the paper title. Pages are numbered at the bottom right hand corner (bibliography pages included). Footnotes are numbered and placed at the bottom of the page. Each table and figure is numbered and clearly captioned, their source mentioned. Tables are black and white in standard MS Office programmes. Italic type is to be avoided unless it is used for terms which are in contrast with the rest of the text. Words and phrases from foreign languages (unless they are quotes) are written in italic type. Movie titles, art and music works are also written in italic (One Flew Over the Cuckoo’s Nest, the Troubadour, da Vinci’s Mona Lisa). Dates are written as follows: 7th December 1981. Numbers which are at the beginning of a sentence and approximate numbers are written as follows: a hundred, a thousand, a million. Numbers over 10,000 are written using commas, e.g. 105,278; 8,753,875,000. For direct quotes, quotation marks are used. A direct quote from another author’s text is put in quotation marks. If a part of the quoted text is omitted, this is marked as follows: […]. Works in the bibliography are listed in alphabetical order. If several works of one author are listed and the year of release is the same, letters a, b, c etc. are put after the year of publication. Primjeri/Examples: Knjiga - jedan autor u tekstu

(Kuvačić, 2004.)

Kuvačić (2004.)

(Kuvačić, 2004.:235)

bibliografski popis Kuvačić, I. (2004). Uvod u sociologiju. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.


Knjiga - dva autora u tekstu

(Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.) Tomić-Koludrović i Leburić (2002.) (Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.:169)

bibliografski popis Tomić-Koludrović, I. i Leburić, A. (2002). Sociologija životnog stila. Zagreb: Jesenski i Turk. Knjiga - tri autora u tekstu

(Ilišin, Marinović Bobinac i Radin, 2001.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Ilišin i sur., 2001.) Ilišin i sur. (2001.) (Ilišin i sur., 2001.:93)

bibliografski popis Ilišin, V., Marinović Bobinac, A. i Radin, F. (2001). Djeca i mediji. Zagreb: IDIZ. Knjiga - više od tri autora u tekstu

(Sekulić i sur., 2004)

Sekulić i sur. (2004.)

Sekulić i sur., 2004.:105)

bibliografski popis Sekulić, D.; Šporer Ž.; Hodson R.; Massey, G.; Županov, J. (2004). Sukob i tolerancija: O društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracije. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo. Članak u časopisu - jedan autor u tekstu

(Marinović Jerolimov, 2005.) (Marinović Jerolimov, 2005.:317)

Marinović Jerolimov (2005.)

bibliografski popis Marinović Jerolimov, D. (2005). Tradicionalna religioznost u Hrvatskoj 2004.: između kolektivnog i individualnog. Sociologija sela, 168 (2):303-338. Članak u časopisu - dva autora u tekstu

(Perasović i Bartoluci, 2007.) (Perasović i Bartoluci, 2007.:108)

Perasović i Bartoluci (2007.)

bibliografski popis Perasović, B. i Bartoluci, S. (2007). Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu. Sociologija i prostor, 175 (1):105-120. Članak u časopisu - tri autora u tekstu

(Štulhofer, Jureša i Mamula, 2000.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Štulhofer i sur., 2000.) Štulhofer i sur. (2000.) (Štulhofer i sur., 2000.:869)

bibliografski popis Štulhofer, A.; Jureša, V. i Mamula, M. (2000). Problematični užici: rizično seksualno ponašanje u kasnoj adolescenciji. Društvena istraživanja, 50 (6):867-896. Članak u časopisu - više od tri autora u tekstu

(Balenović i sur., 2000.)

Balenović i sur. (2000.) (Balenović i sur., 2000.:813)

bibliografski popis Balenović, T.; Hromatko, I.; Markovina, J.; Perica, V.; Paratušić, A.; Poljanić, S. (2000). Studentska percepcija seksualnog uznemiravanja. Društvena istraživanja, 50 (6):811-828.


Zbornik u tekstu

(Grubišić i Zrinščak, 1999.) (Grubišić i Zrinščak, 1999.:143)

Grubišić i Zrinščak (1999.)

bibliografski popis Grubišić, I. i Zrinščak, S. (Ur.) (1999). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Članak u zborniku u tekstu

(Jukić, 1999.)

Jukić (1999.)

(Jukić, 1999.:60)

bibliografski popis Jukić, J. (1999). Religijske integracije i uloga pomirenja, u: Grubišić Ivan i Zrinščak Siniša (Ur.). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih zna- nosti Ivo Pilar. Članak u novinama u tekstu

(Dumenil i Bidet, 2007.) (Dumenil i Bidet, 2007.:24)

Dumenil i Bidet (2007.)

bibliografski popis Dumenil, G. i Bidet, J. (2007). Jedan drugi marksizam za jedan drugi svijet. Le Mond diplomatique, listopad 2007. Institucionalne publikacije u tekstu

(Državni zavod za statistiku [DZS], 2006.) – prvi put navesti puni naslov institucije (DZS, 2005.) DZS (2006.) (DZS, 2006.:987) – u sljedećim navođenjima koristiti akronim

bibliografski popis Državni zavod za statistiku (2006). Statistički ljetopis 2006. Zagreb: Državni zavod za statistiku. Radovi s interneta u tekstu

(Cedermann, 2007.) Cedermann (2007.) (Cedermann, 2007.:86)

bibliografski popis Cedermann, L-E. (2007). Computational Models of Social Forms: Advancing Generative Process Theory. American Juornal of Sociology, 110 (4). Pregledano 29. studenog 2007. (http://www.journals.uchicago.edu/AJS/journal/con- tents/v110n4. html?erFrom=-1669774549191795122Guest). Zakoni i pravilnici u tekstu

(Zakon o zaštiti okoliša [ZOZO], NN 110/07) – prvo navođenje (ZOZO, NN 110/07) – sljedeća navođenja

bibliografski popis Zakon o zaštiti okoliša, Narodne novine 110 od 2007. Molimo suradnike časopisa da se pridržavaju ovih pravila i da poštuju i slijede norme hrvatskoga standardnog jezika. Uredništvo časopisa ima slobodu ne prihvaćati tekstove autora ukoliko se ne pridržavaju ovih naputaka. Za sva ostala pitanja autori se mogu javiti uredništvu koje će u najkraćem mogućem roku pronaći rješenje. Uredništvo

Profile for Institute for Social Research in Zagreb

Sociologija i prostor / Sociology and Space - Vol.53 No.1 (201)  

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja / Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Sociologija i prostor / Sociology and Space - Vol.53 No.1 (201)  

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja / Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Profile for idiz
Advertisement