Page 1

Marko Grdešić: Inovativne ili bogate regije? Prostorna ekonometrijska analiza regija Europske unije

Hrvoje Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije

Pavlo Ružić, Damir Demonja: Prirodna i antropogena osnova turizma

UDK 316.334:316.4 ISSN 1846-5226

Hrvatske

Andreja Bartolac, Željka Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

obveza među partnerima i doživljaj pravednosti u vezi

Rašeljka Krnić: Ples i upotreba droga kao značenjske prakse u sociologiji rave-kulture

Mladen Domazet, Branislava Baranović, Jelena Matić: Mathematics Competence and International Mathematics Testing: Croatian Starting Point U ovom broju pišu:

kulturno specifična?

Marko Grdešić, Hrvoje Šlezak, Pavlo Ružić, Damir Demonja, Andreja Bartolac, Željka Kamenov, Rašeljka Krnić, Mladen Domazet, Branislava Baranović, Jelena Matić, Milica Tošić Radev, Aleksandar Baucal Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 1–157

Milica Tošić Radev, Aleksandar Baucal: Emocija besa - univerzalna ili

Sociologija i prostor, godina 51., broj 195 (1), str. 1–157, Zagreb, siječanj–travanj 2013.

195 (1)


Sociologija i prostor – Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja

Marjan Hočevar (Slovenija), Marko Valenta (Norveška), Olaf Müller (Njemačka)

Sociology and Space – Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Savjet časopisa – Journal Council

Učestalost izlaženja (godišnje: 3) – Frequency (annually: 3) Izdavač – Publisher Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 11/II, P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska – Croatia Tel. (++385 01) 4810-264, 4922925, 4922-926; Fax (++385 01) 4810-263; E-mail: idiz@idi.hr

Glavna i odgovorna urednica – Editor-in-chief Anđelina Svirčić Gotovac

Izvršna urednica – Managing Editor Adrijana Šuljok

Urednica za prikaze – Book Review Editor Ana Maskalan

Tajnik – Secretary

Ivan Cifrić (Zagreb), Ognjen Čaldarović (Zagreb), Sven Hemlin (Göteborg), Vlasta Ilišin (Zagreb), Denis Janz (New Orleans), Vjeran Katunarić (Zagreb), Gottfried Künzlen (München), Ivan Kuvačić (Zagreb), Maria de Nazare Oliveira Roca (Lisabon), Ksenija Petovar (Beograd), Katarina Prpić (Zagreb),

Information for Subscribers Annual subscription for Croatia is: 180 HRK for individuals, 250 HRK for institutions and firms (the price of one copy is 80 HRK).

Inga Tomić Koludrović (Zadar), Mirjana Ule (Ljubljana)

Izdavanje časopisa novčano podupiru Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i izdavač. Sociologija i prostor (Sociology and Space) is published by the financial support of the Ministry of science, education and sport of the Republic of Croatia, with the assistance of the publisher (Institute for Social Research in Zagreb).

Stjepan Tribuson

Obavijesti pretplatnicima

Uredništvo – Editorial Board

Godišnja pretplata za Hrvatsku za pojedince iznosi 180 kn, a za ustanove i tvrtke 250 kn (cijena jednog primjerka 80 kn).

Dušica Seferagić (Zagreb), Dejana Bouillet (Zagreb), Saša Puzić (Zagreb), Đurđica Žutinić (Zagreb), Saša Božić (Zadar), Benjamin Perasović (Zagreb), Marija Maja Jokić (Zagreb), Ankica Marinović (Zagreb),

Pretplate i uplatu slati na adresu: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., 10000 Zagreb, Hrvatska, OIB: 11986338639. Žiro račun kod Zagrebačke banke, Zagreb, broj 2360000-1101349645 s naznakom: za časopis “Sociologija i prostor”.

Godišnja pretplata za inozemstvo 25 €, ustanove i tvrtke 35 € (cijena jednog primjerka 12 €). Naknada za zračni prijevoz posebno se naplaćuje.

Annual subscription in other countries: 25 € for individuals, 35 € for institutions and firms (the price of one copy is 12 €). Air mail postage will be additionally charged. Annual subscription rates should be remitted, by chek only, to Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., HR-10000 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11986338639, or to the bank account no. ZAGREBAČKA BANKA IBAN: HR5823600001101349645 (for Sociologija i prostor); or, by chek only, to ALGORITAM d.o.o., Odjel izvoza, Harambašićeva 19, 10001 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11544939570, or to the bank account no. 23300031100203393 at Splitska banka d.d., Croatia (for Sociologija i prostor).


Opća obavijest autorima SOCIOLOGIJA I PROSTOR – Četveromjesečnik za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje znanstvene i stručne radove iz sociologije i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor, te druge društvene teme. Radovi se objavljuju na hrvatskom, engleskom i drugim jezicima. Opseg rukopisa – računajući bilješke, literaturu, tablice, grafičke priloge i sažetak – ne smije prelaziti 27 kartica, od kojih na svakoj može biti najviše 1.800 slovnih mjesta. Rukopisu se prilažu dva sažetka, opsega do 250 riječi, na hrvatskom i engleskom jeziku, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (najviše 8), odnosno ključni standardni pojmovi kojima se u rukopisu imenuju rabljeni teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Iznimno, specijalne bibliografije mogu biti opsega do 100 stranica, recenzija knjige i časopisa do devet (9), a prikaz knjige, monografije, bibliografije ili časopisa do pet (5) stranica. Rukopisi se upućuju na adresu: e-mail: sip@idi.hr, svircic@idi.hr Glavna i odgovorna urednica SOCIOLOGIJA I PROSTOR Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 8/III., p.p. 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska tel. (++385 01) 4922-925 i 4922-926, fax (++385 01) 4810-263 Podnošenje rukopisa podrazumijeva prijenos prava na objavljivanje, na zaštitu autorstva, te dozvole ili uskrate njegovog reproduciranja, u cijelosti ili u dijelovima, isključivo na Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

General Information to Authors

Prevoditeljica na engleski jezik – English translation

SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) – Quarterly Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies publishes scientific and expert (professional) papers from sociology and sociology congenial scientific fields and disciplines studying village, town, space and other social themes. The articles are published in Croatian, English and other languages.

Dobrila Vignjević

Volume of the manuscript – including notes, list of references used, tables, graphics and abstract – mustn’t exceed 27 pages, each of them having no more then 1.800 character places. The manuscript must be supplemented with two summaries, each of them up to 250 words, in Croatian and in English. After the text of abstracts give the key word list (no more than eight), key standard terms used in the manuscript to describe your theoretical approach, methodology, empirical results, or the line of reasoning. Exceptionally, special bibliographies can have up to 100 pages, peer-reviews of the books and journals up to nine (9), and surveys of the books, monographs, bibliographies or journals up to five (5) pages. The articles might be send to the following address: e-mail: sip@idi.hr, svircic@idi.hr Editor-in-chief SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 8/III., P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Croatia Phone (++385 1) 4922-925, 4922926 and 4810-264, fax (++385 1) 4810-263 Submission of the manuscript give the Institute for Social Research in Zagreb exclusive right to publish, to copyright, and to allow or deny reproduction of it, in whole or in part.

Lektorica – Lector Ivana Marin Garac i Danijela Erceg

Suradnik za izdavačku djelatnost – Associate of Publishing Stjepan Tribuson

Dizajn – Design Igor Kuduz

Prijelom – Layout Stjepan Tribuson

Sponzorstvo, tisak i uvez – Sponsorship, printing and binding CEKIN d.o.o., Augusta Prosenika 11, Zagreb

Naklada – Circulation 300 primjeraka Tiskano u Hrvatskoj, 10. svibnja 2013. Printed in Croatia, 10th May 2013

Copyright © 2013 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – All rights reserved Radovi objavljeni u časopisu Sociologija i prostor referiraju se u sljedećim međunarodnim sekundarnim publikacijama The articles published in Sociologija i prostor (Sociology and Space) are indexed or abstracted in the following international secondary publications – SCOPUS – SocINDEX (EBSCO) – CSA SOCIOLOGICAL ABSTRACTS – CSA WORLDWIDE POLITICAL SCIENCE ABSTRACTS – CSA SOCIAL SERVICES ABSTRACT (SELECTIVE)


Riječ urednika/ce Poštovani/e čitatelji/ce i suradnici/ce, časopis Sociologija i prostor, najstariji hrvatski sociološki časopis, s izlaskom broja koji je pred vama, donosi važne obavijesti o budućoj uređivačkoj politici časopisa. Promjene će započeti s izlaskom prvog broja u 2014. godini i odnosit će se na sve sljedeće brojeve časopisa. Uređivačke promjene sugeriralo je Uredništvo časopisa i Institut za društvena istraživanja, a one su: • dogovorena je uža isprofiliranost časopisa koja znači usmjerenost na objavu radova vezanih primarno uz prostornu (urbanu i ruralnu) tematiku kako socioloških tako i srodnih disciplina (geografskih, urbanističkih, antropoloških, etnoloških, arhitektonskih, socijalnoekoloških, demografskih i dr.); • povećanje udjela radova na engleskom jeziku čime se buduće autore/ice potiče na predavanje članaka na engleskom jeziku. Časopis će zaprimati radove i na hrvatskom jeziku također; • objavljivanje tematskih brojeva čime se poziva autore/ice da pišu na dogovorenu temu uz uredničke uvodnike i tekstove pozvanih i priznatih znanstvenika; • širenje na regiju Srednje i Istočne Europe kojim se časopis, unatoč svojoj prepoznatljivosti u susjednim zemljama, nastoji proširiti i na šire regionalno područje (post)tranzicijskih zemalja Istočne i Srednje Europe. One nesumnjivo dijele neke slične društvene (ekonomske, kulturne, ekološke i dr.) probleme i fenomene kroz koje prolazi i Hrvatska također što otvara mogućnost komparacije stanja u ovim društvima u tranziciji te je zanimljivo štivo velikom broju čitatelja/ ica. Stoga pozivamo sve potencijalne autore/ice na daljnje objavljivanje radova u našem časopisu, a posebno pozivamo kolege/ice, autore/ice i znanstvenike/ce srodnih struka iz zemalja iz regije (Srednja, Istočna i Južna Europa), ali i šire, na suradnju i objavu radova u časopisu Sociologija i prostor. Glavna i odgovorna urednica dr. sc. Anđelina Svirčić Gotovac


A Word From the Editor Dear readers and contributors, You are holding in your hands a copy of the new number of Sociology and Space, the oldest journal of sociology in Croatia. We wish to share with you some important information about the future editorial policy of the journal. The changes will start from the first issue in 2014 onwards and are the result of suggestions made by the Editorial Board of the journal and the Institute for Social Research. These changes are as follows: • The journal has a distinctive profile and publishes primarily articles concerned with urban and rural space in sociology and closely related studies, such as geography, urban studies, anthropology, ethnology, architecture, social ecology, demography etc. • The number of articles in English will increase and authors are therefore encouraged to submit their texts in English. Articles in Croatian will also be accepted. • Authors are invited to contribute to agreed topics in theme issues with their articles which will appear along with editorials and texts by distinguished experts and researchers. • Although the journal is recognized in the neighbouring countries, we wish to expand into larger regions of (post)transition countries of Middle and Eastern Europe. These countries undoubtedly share similar social, economic, cultural and ecological problems with Croatia which calls for a valuable comparison and promises interesting reading material for a large readership. All potential authors are invited to submit their articles to the journal. Contributions from authors and researchers in related studies from Middle, Eastern and Southern Europe, and beyond, are warmly welcome to Sociology and Space. Editor in Chief Anđelina Svirčić Gotovac, PhD


Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Godina 51. Zagreb, siječanj-travanj 2013. Broj 195 (1) str. 1-157

Sadržaj Članci Marko Grdešić: Inovativne ili bogate regije? Prostorna ekonometrijska analiza regija Europske unije......................................................................................................3 Hrvoje Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije.....................21 Pavlo Ružić, Damir Demonja: Prirodna i antropogena osnova turizma Hrvatske...............45 Andreja Bartolac, Željka Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima i doživljaj pravednosti u vezi.........................................................67 Rašeljka Krnić: Ples i upotreba droga kao značenjske prakse u sociologiji rave-kulture....................................................................................................................91 Mladen Domazet, Branislava Baranović, Jelena Matić: Mathematics Competence and International Mathematics Testing: Croatian Starting Point..............................109 Milica Tošić Radev, Aleksandar Baucal: Emocija besa - univerzalna ili kulturno specifična?....................................................................................................................133 Recenzije i prikazi

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Gunter Pauli: Plava ekonomija. 10 godina, 100 inovacija, 100 milijuna radnih mjesta Izvješće podneseno Rimskom klubu (Anita Bušljeta Tonković).............................150 Sanda Čorak: Izazovi upravljanja turizmom (Damir Demonja)...............................................155

1


Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies Volume 51 Zagreb, January-April 2013 Number 195 (1) pp. 1-157

Contents Articles Marko Grdešić: Innovative or Rich Regions? Spatial Econometric Analysis of the EU Regions...........................................................................................................3 Hrvoje Šlezak: The Role of the Roma in the Demographic Resources of Međimurje County..........................................................................................................21 Pavlo Ružić, Damir Demonja: Natural and Anthropogenic Basis of Croatian Tourism..........................................................................................................................45 Andreja Bartolac, Željka Kamenov: Perceived Distribution of Family Obligations Between Partners and Perception of Equity in a Relationship..................................67 Rašeljka Krnić: Dance and Drug Consumption in Rave Culture Sociology...........................91 Mladen Domazet, Branislava Baranović, Jelena Matić: Mathematics Competence and International Mathematics Testing: Croatian Starting Point..............................109 Milica Tošić Radev, Aleksandar Baucal: Anger - Universal or Culture Specific?..............133 Reviews and presentations

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Gunter Pauli: The Blue Economy. 10 Years, 100 Innovations, 100 Million New Jobs. Report Submitted to the Club of Rome (Anita Bušljeta Tonković).........................150 Sanda Čorak: Managing Tourism: Challenges (Damir Demonja)...........................................155

2


DOI 10.5673/sip.51.1.1 UDK 338.26(4-67 EU) Izvorni znanstveni rad

Inovativne ili bogate regije? Prostorna ekonometrijska analiza regija Europske unije Marko Grdešić Doktorski student, Odsjek za sociologiju, Sveučilište u Wisconsinu, Madison, WI e-mail: grdesic@wisc.edu SAŽETAK Ovaj se rad bavi prostornom ekonometrijskom analizom podataka o regijama Europske unije. Osnovni je cilj rada rasvijetliti čimbenike koji su povezani s ekonomskim uspjehom regija. Ekonomski se uspjeh definira na dva načina: kao opća razina ekonomskog bogatstva i kao uspjeh u znanstveno-tehnološkom inoviranju. Primjenjuju se metode vizualne i eksplorativne prostorne analize i multivarijantni modeli prostorne zavisnosti. Prostorno je grupiranje značajniji čimbenik kada je riječ o ekonomskom bogatstvu nego kada je riječ o uspjehu u znanstveno-tehnološkom inoviranju. Drugim riječima, regije mogu postati inovativne premda se ne nalaze u inovativnom okruženju, ali mnogo teže postaju bogate ako nisu u bogatom okruženju. Multivarijantna analiza otkriva kako su ova dva modela ekonomskog uspjeha povezana s različitim nezavisnim varijablama. Za razliku od uspješnosti shvaćene kao bogatstvo, uspješnost shvaćena kao inovativni potencijal povezana je s faktorima koji upućuju na liberalniji i manje egalitarni oblik razvoja. Ova se razvojna dvojba posebno oštro postavlja pred postkomunističke regije u Istočnoj Europi.

. Ključne riječi: prostorna analiza, prostorna zavisnost, Europska unija, NUTS-II, regije, regionalni razvoj, regionalna politika.

Koji čimbenici vode uspješnom regionalnom razvoju? Ovaj rad pristupa tom pitanju uz tri početne motivacijske teze. Prvo, u europskom kontekstu analiza regionalnog razvoja mora biti utemeljena na analizi regija Europske unije.1 One su glavni nosioci lokalnog i regionalnog razvoja, kao i bogat izvor javno dostupnih podataka. Drugo, analiza uspješnosti regija zahtijeva prostornu i geografsku analizu koja uzima u obzir ne samo karakteristike promatrane regije nego i položaj regije u prostoru. S obzirom na visoku kvalitetu podataka Europske unije, prostorna analiza regionalne uspješnosti može biti operacionalizirana kroz ekonometrijsku analizu. Pri tome se mogu koristiti regresijski modeli koji obraćaju pažnju na lokaciju i međupovezanost regija u 1

Kao regije EU u ovom se radu koriste statističke regije NUTS te posebice tzv. NUTS-II regije. U analizi se koriste podaci za 27 zemalja članica i Hrvatsku. Copyright © 2013 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1. Uvod

3


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 3-19

prostoru. I treće, samu ekonomsku uspješnost regija može se definirati na nekoliko načina. U ovom se radu koriste dvije definicije: uspješnost u dostizanju opće razine ekonomskog bogatstva i uspješnost u znanstveno-tehnološkom inoviranju. Osnovni su zaključci rada sljedeći. Prvo, prostorni se aspekt pokazao važnim: veća je vjerojatnost da je neka regija uspješna ukoliko je okružena drugim uspješnim regijama. Također vrijedi i obratno: i neuspješne se regije grupiraju zajedno. Međutim proces prostorne povezanosti i grupiranja snažniji je kada je riječ o općoj razini ekonomskog bogatstva nego kada je riječ o znanstveno-tehnološkom inoviranju. Drugim riječima, regije mogu postati inovativne makar ne bile u inovativnom okruženju, ali mnogo teže postaju bogate ukoliko nisu u bogatom okruženju. Nadalje, analiza faktora koji utječu na vjerojatnost da je neka regija bogata ili inovativna pokazuje divergenciju između tih dvaju modela uspješnosti. Za razliku od uspješnosti shvaćene kao bogatstvo, uspješnost shvaćena kao inovativnost povezana je s čimbenicima koji upućuju na liberalniji i manje egalitaran oblik razvoja. Ova je razvojna dilema od posebne važnosti za postkomunističke regije u Istočnoj Europi. Rad je organiziran na sljedeći način: započinje se pregledom teorijske i metodološke literature koja je motivirala analizu. Zatim se eksplorativnom i vizualnom analizom predstavljaju glavni obrasci koji se naziru za europske regije. Nakon toga se predstavljaju varijable koje će biti uključene u multivarijantne prostorne modele. Potom se raspravljaju rezultati analize. Pred kraj se rad okreće razvojnim scenarijima koji se nude postkomunističkim regijama kao što su hrvatske. Završni dio rezimira i donosi zaključke.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2. Prostor i razvoj u europskom kontekstu

4

U posljednja se dva desetljeća znanstvenici iz raznih društvenih znanosti sve više okreću regionalnim aspektima razvoja. Primjerice, američki je ekonomist Paul Krugman (1991.) dobio Nobelovu nagradu za svoj doprinos “novoj ekonomskoj geografiji”, formalizirajući ideju povećanih prinosa koji dovode do aglomeracije i rasta bogatih regija i njihove divergencije spram siromašnih regija. U literaturi koja je nastala u američkim poslovnim školama slične ideje promovira Michael Porter (1998.), fokusirajući se na industrijske clustere. U sociologiji je lokalne i regionalne dimenzije razvoja popularizirao Richard Florida (2002.), posebno stavljajući naglasak na važnost visokoobrazovanih pripadnika “kreativne klase”. Zajedničko svim ovim doprinosima jest odmicanje od nacionalne države kao glavnog aktera razvoja i fokus na lokalne i regionalne aktere kao moguće nosioce razvojnih procesa. Ova je dimenzija od posebne važnosti u europskom kontekstu. Europska je unija kroz strukturne fondove regije2 učinila ključnim akterima razvoja. Najveća financijska korist članstva je, nakon poljoprivredne politike, upravo regio2

Preciznije govoreći, ti se fondovi sastoje od strukturnih fondova i kohezijskog fonda. Strukturni fondovi su Europski fond za regionalni razvoj i Europski socijalni fond.


M. Grdešić: Inovativne ili bogate regije? Prostorna ekonometrijska analiza...

nalna politika Europske unije. Neki analitičari smatraju kako regije mogu posebno profitirati u europskom sustavu kompleksnog višerazinskog upravljanja (Marks i Hooghe, 2001.; za raspravu kod nas vidi Nikić Čakar, 2008.). Za druge je istraživače regionalna politika Europske unije posebno zanimljiva kao pokušaj da se konvergencijom novih i starih članica uklone dispariteti u razvoju (Fingleton, 1999.; Badinger, Müller i Tondl, 2004.). Praktičan rad na problemu regionalnog razvoja u Europskoj je uniji uvelike olakšan javnom dostupnošću podataka.3 Dostupnost podataka otvara mogućnosti za kvantitativnu analizu. Pri tome valja voditi računa o tome da su prostorno organizirani podaci često obilježeni pozitivnom prostornom autokorelacijom, tj. grupiranjem jedinica s visokim vrijednostima na nekoj varijabli pored drugih jedinica s visokim vrijednostima. Drugim riječima, nije moguće a priori pretpostaviti da su jedinice analize nasumično “birale” lokaciju, već se najčešće nalaze pored drugih jedinica koje su im po nekom kriteriju slične. Ukoliko se ignorira prostorni karakter podataka, klasične regresijske metode mogu dovesti do neutemeljenih uvida. U posljednja su dva desetljeća metode prostorne analize vidno napredovale pa se danas može govoriti o nekoliko dokazanih ekonometrijskih tehnika (za uvod vidi Anselin, 2010.; Voss, Curtis i Hammer, 2006.). Razvoj softvera čini prostornu analizu sve praktičnijom.4 Uz to treba dodati da je ovaj tip analize interdisciplinarnog karaktera. Sociologija, politologija ili ekonomija sve podjednako doprinose prostornoj analizi, kao što to čine i specijalizirane discipline poput geografije ili regionalne znanosti.

3

U rade se koriste podaci NUTS-II razine. Pristupljeno im je na sljedećoj internetskoj stranici (pregledano u lipnju 2012.): http://epp.eurostat.ec.europa.eu/portal/page/portal/statistics/search_database. Osnovne geografske karte koje se koriste također su javno dostupne na internetskim stranicama Eurostata (pregledano 20. lipnja 2012.): http://epp.eurostat.ec.europa.eu/ portal/page/portal/gisco_Geographical_information_maps/popups/references/administrative_units_statistical_units_1. Podaci dostupni na upit. 4

OpenGeoDa jednostavan je open-source program koji je besplatno dostupan na sljedećoj internetskoj adresi (pregledano 4. sprnja 2012.): http://geodacenter.asu.edu. Više fleksibilnosti nudi ArcGIS, koji komercijalno proizvodi ESRI (pregledano 4. srpnja 2012.): http://www. esri.com/software/arcgis/arcgis10. Statistički open-source softver R također ima brojne opcije za prostornu analizu te je besplatno dostupan na internetu (pregledano 4. srpnja 2012.): http://www.r-project.org.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Polazna je motivacija ovog pristupa da jedinice analize, najčešće nepravilni poligoni poput regija, općina ili okruga, imaju s obzirom na svoju lokaciju poseban odnos s drugim jedinicama analize. Tip tog odnosa može varirati a ekonometrijskim se rječnikom dva najčešća oblika obično nazivaju prostornom zavisnošću i prostornom heterogenošću (za tehnički uvod vidi Anselin i Bera, 1998.; Anselin, 2002.; Ward i Gleditsch, 2008.). Prostorna zavisnost postoji ukoliko se nešto što se događa u jednoj jedinici nejednako prenosi na druge jedinice, najčešće tako što su bliže jedinice više izložene danom utjecaju. Formalnim rječnikom, korelacija i kovarijanca nisu nasumične, nego su utemeljene na položaju u prostoru. Prostorna heterogenost postoji ako odnos između dviju ili više varijabli važi nejednako kroz prostor, tj. važi

5


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 3-19

u jednom dijelu karte, ali ne u drugom. U tom slučaju korelacijski ili regresijski koeficijenti ne pokazuju stabilnost u cijelom analiziranom prostoru. I jedan i drugi fenomen mogu biti teorijski zanimljivi, ali prostorna je zavisnost češći fenomen, te predstavlja predmet ovog rada. Analiza prostorne zavisnosti predstavlja svojevrsni proxy za neki stvarni društveni i komunikacijski proces za koji se pretpostavlja da zaista dovodi do trendova koji su uočljivi u podacima. Kao analitičko sredstvo, tehnike za istraživanje prostorne zavisnosti pretpostavljaju taj proces i pokušavaju naknadno pokazati njegove posljedice. Najprikladnija metafora bila bi širenje zarazne bolesti: blizina i daljina u tom su slučaju od očite važnosti te dovode do grupiranja. Empirijske su aplikacije prostorne zavisnosti sada već brojne i raznolike: historijski pad i porast stanovništva (Voss, Curtis i Hammer, 2006.), rasna segregacija i nejednakost (Beggs, Villemez i Arnold, 1997.) te klasična Durkheimova tema samoubojstva (Baller i Richardson, 2002.). U analizi podataka Europske unije analitičari su već pokazali kako prostorna zavisnost igra ulogu kod ekonomskih varijabli kao što su regionalni bruto društveni proizvod i stope nezaposlenosti (Ertur, Le Gallo i Baumont, 2006.; Niebuhr 2002.). I ovaj se rad ponajprije bavi ekonomskim podacima, stavljajući fokus na ekonomsku uspješnost i faktore koji joj doprinose. Samu se ekonomsku uspješnost može definirati na više načina. U ovom se radu odlučujem za dvije definicije: (1) ekonomski uspjeh kao opću razinu bogatstva mjerenu kroz regionalni bruto društveni proizvod po stanovniku i (2) ekonomski uspjeh kao znanstveno-tehnološko inoviranje mjereno kroz broj patenata na milijun stanovnika.5 Prva operacionalizacija predstavlja opći uspjeh neke regije i najizravnije se tiče kvalitete života. Druga operacionalizacija predstavlja uspjeh u elitnim i visoko profitabilnim privrednim sektorima i tiče se sposobnosti regije da se natječe s drugim regijama i zemljama (patenti se kao mjera uspješnosti također koriste u Hall i Soskice, 2001.). Idući dio rada započinje vizualnu i eksplorativnu analizu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3. Eksplorativna analiza

6

Karta 1. prikazuje regionalni BDP po stanovniku, a Karta 2 broj patenata na milijun stanovnika za sve regije zemalja članica Europske unije (oba su podatka iz 2009. godine). Ukupno je 266 NUTS II regija, uključujući i tri hrvatske regije.6 Obje karte razvrstavaju regije u četiri podjednako brojne skupine, od onih s nižim vrijednosti5

Podaci se odnose na broj aplikacija koje su primljene u okviru Europske konvencije o patentima (European Patent Convention) ili u okviru Sporazumu o patentskoj suradnji (Patent Co-operation Treaty). 6

Udaljeni teritoriji koji su službeno dio nekih zemalja članica EU, primjerice u Atlantskom i Tihom Oceanu, isključeni su iz analize. Tri hrvatske regije su Sjeverozapadna Hrvatska, Središnja i Istočna Hrvatska i Jadranska Hrvatska. Prvi podaci za te tri regije se u Eurostat bazi podataka prikazuju za 2007. godinu.


M. Grdešić: Inovativne ili bogate regije? Prostorna ekonometrijska analiza...

ma koje su predstavljene svjetlijim nijansama do onih s višim vrijednostima koje su predstavljene tamnijim nijansama. Karta 1. Regionalni BDP po stanovniku (2009.)

Napomena: tamnija su područja regije s većim BDP-om po glavi stanovnika.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Karta 2. Broj patenata na milijun stanovnika (2009.)

Napomena: tamnija su područja regije s većim brojem patenata na milijun stanovnika.

7


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 3-19

Kao što se vidi iz karte 1., najsiromašnije se regije grupiraju na istoku Europe. Tu se nalaze i hrvatske regije. Najbogatije se regije grupiraju na srednjoeuropskoj osi koja uključuje jug Njemačke (Bavarsku), Austriju i sjever Italije. Bogate se regije također grupiraju na sjeverozapadu Europe (Belgija i Nizozemska) i u Skandinaviji. Srednje se bogate regije grupiraju u Francuskoj, Španjolskoj i Velikoj Britaniji. Karta 2. prikazuje broj patenata na milijun stanovnika. Na ovoj se karti nazire ponešto drugačiji raspored. Najprije treba spomenuti da neke istočnoeuropske regije sada imaju visoke vrijednosti: Latvija, Litva (čitava je zemlja jedna regija) i zapadna Rumunjska. Jug Francuske i sjever Španjolske (Katalonija) ovaj put imaju više vrijednosti nego prije, a sjever Italije i unutrašnjost Španjolske pak niže. Drugim riječima, prostorni obrasci nisu identični, te se regionalni BDP kao mjera bogatstva i patenti kao mjera uspjeha u inoviranju pokazuju kao dva različita fenomena.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Jednostavna vizualna analiza sugerira da na objema kartama postoji značajna razina grupiranja, iako je potrebno biti oprezan jer ljudsko oko traži obrasce koji objektivno možda ne postoje. Moranov I mjera je koja daje jednostavan način kako procijeniti je li fenomen prostornog grupiranja značajan. Moranov I mjeri prostornu korelaciju od –1 do 1, po analogiji s Pearsonovim korelacijskim koeficijentom. Primjerice, šahovska ploča bila bi primjer savršene negativne prostorne korelacije (–1). Ukoliko bi sva bijela polja bila na jednoj strani, a sva crna polja na drugoj strani ploče, onda bi prostorna korelacija bila pozitivna i maksimalna (1). Za regionalni BDP Moranov I iznosi 0.51, a za patente 0.21. To znači da je proces prostorne aglomeracije jači u slučaju BDP-a, a slabiji u slučaju broja patenata, gdje su podaci prostorno raspoređeni nešto nasumičnije. Formalno, Moranov I računa se kao:

8

Pri tome je N broj prostornih jedinica koji su indeksirani s i i j, x je varijabla od interesa, x- je aritmetička sredina x, a wij je element matrice prostornih utega. Moranov I globalna je mjera prostorne autokorelacije, tj. predstavlja agregatni podatak za cijelu kartu. Istovremeno, metode eksplorativne analize omogućuju nam da utvrdimo status svake jedinice, što se naziva istraživanjem lokalnih indikatora prostorne asocijacije (Anselin, 1995.). Što je najzanimljivije, takva nam analiza može pokazati gdje se nalaze iznimke, one regije koje se nalaze u blizini sebi različitih regija. Kad je u pitanju regionalni BDP, takvih je iznimaka malo, što ponovno upućuje na veću važnost prostornog grupiranja. Karta 3. prikazuje iznimke kad je riječ o BDP-u. Svjetlijom su nijansom prikazane regije koje su iznimno bogate u odnosu na svoje okruženje, a tamnijom nijansom regije koje su iznimno siromašne u odnosu na svoje susjede. Jedina regija koja je iznimno bogata u odnosu na svoje susjede donja je Austrija jer je okružena bivšim komunističkim regijama. Postoji nekoliko primjera obratnih slučajeva, gdje je regija iznimno siromašna u odnosu na svoje susjede: takvih se nekoliko nalazi u južnoj Belgiji, na jugoistoku Engleske i u Sjevernoj Irskoj.


M. Grdešić: Inovativne ili bogate regije? Prostorna ekonometrijska analiza...

Karta 3. Iznimke (regionalni BDP po stanovniku, 2009.)

Napomena: svjetlosiva su područja pozitivne iznimke (regije koje imaju visok BDP po stanovniku u odnosu na susjedne regije), a tamnosiva su područja regije koje su negativne iznimke (regije koje imaju nizak BDP po stanovniku u odnosu na susjedne regije).

Napomena: svjetlosiva su područja pozitivne iznimke (regije koje imaju visok broj patenata na milijun stanovnika u odnosu na susjedne regije), a tamnosiva su područja regije koje su negativne iznimke (regije koje imaju nizak broj patenata na milijun stanovnika u odnosu na susjedne regije).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Karta 4. Iznimke (broj patenata na milijun stanovnika, 2009.)

9


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 3-19

Zanimljiviji su lokalni indikatori prostorne asocijacije za patente, a Karta 4. prikazuje te iznimke. Regije koje se pozitivno ističu u odnosu na svoje susjede ponovno su prikazane svjetlijom nijansom. To su prije svega Latvija, Litva i zapadna Rumunjska u Istočnoj Europi i nekoliko regija u srednjoj i južnoj Italiji. Negativne su iznimke, koje podbacuju u odnosu na susjede, prije svega nekoliko regija u Nizozemskoj i nekoliko regija u bivšoj Istočnoj Njemačkoj. Iz hrvatske i šire postkomunističke perspektive posebno je zanimljiv nalaz da se lakše otrgnuti susjedstvu kada su u pitanju znanstveno-tehnološke inovacije nego kada je riječ o općoj razini blagostanja. Međutim važnost prostorne povezanosti potrebno je ispitati i u multivarijantnom kontekstu, istovremeno ispitujući utjecaj niza faktora. Sljedeći dio rada bavi se takvom analizom.

4. Varijable za modele prostorne zavisnosti

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Osnovna modifikacija koju prostorni regresijski modeli čine u odnosu na klasične regresijske modele je da s desne strane jednadžbe dodaju vrijednosti koje susjedne jedinice imaju na zavisnoj varijabli. Matrica utega odlučuje koje će se jedinice (i u kojoj mjeri) smatrati susjednima te biti uključene u procjenu zavisne varijable (za jednostavan uvod u ove modele vidi Anselin, 2002.). Matrica utega može biti utemeljena na udaljenosti ili na jednostavnom binarnom određivanju susjeda. Binarno određivanje susjeda i samo može varirati, ovisno o tome uključuje li se samo neposredne susjede ili se dodaje i sljedećih nekoliko koncentričnih krugova oko dane jedinice. U analizi koja slijedi koristi se matrica koja u susjede ubraja dva koncentrična kruga, ali su rezultati vrlo slični kada se uključe samo neposredni susjedi. Ostatak modela prati uobičajenu praksu regresijskih modela i uključuje vektor drugih nezavisnih varijabli.

10

Za svaku od dviju zavisnih varijabli, regionalni BDP po stanovniku i broj patenata na milijun stanovnika, model uključuje i vrijednosti koje susjedne regije imaju za danu varijablu. Na taj se način može istražiti koliko je važno susjedstvo: je li veća vjerojatnost da regija bude bogata ako je okružena bogatim regijama te je li veća vjerojatnost da regija bude inovativna ako je okružena inovativnim regijama. S obzirom da se istovremeno ispituje utjecaj niza drugih varijabli, ovi modeli predstavljaju stroži test teze o prostornoj povezanosti i grupiranju. Formalno, modeli prostorne zavisnosti izražavaju se kao:

Pri tome je y vektor vrijednosti zavisne varijable, wy je vektor pomaknutih (lagged) vrijednosti zavisne varijable koristeći matircu prostornih utega w, ρ je koeficijent prostorne autoregresije, x je matrica nezavisnih varijabli s parametrom β te pogreškama ε. Ukoliko prostorna zavisnost ne postoji i pojedini y ne ovisi o susjednim vrijednostima y, prostorni će koeficijent ρ biti jednak nuli.


M. Grdešić: Inovativne ili bogate regije? Prostorna ekonometrijska analiza...

U kontekstu Europske unije postoji niz drugih varijabli koje mogu biti značajni faktori u predviđanju ekonomske uspješnosti regija. Varijable koje su uključene u ovu analizu variraju od historijskih do strukturnih, od nacionalnih do regionalnih. Najprije, veliko proširenje iz 2004. godine priključilo je Europskoj uniji većinu postkomunističke Istočne Europe. Zbog velikih razlika između Istoka i Zapada potrebno je ispitati utjecaj pripadnosti bivšem komunističkom bloku. Ova je varijabla jednostavna binarna varijabla, 1 za postkomunističke zemlje (uključujući i Hrvatsku) i 0 za ostale. Ispitujući utjecaj komunističkog naslijeđa može se dobiti odgovor na pitanje u kojoj mjeri povijesna naslijeđa određuju razvojne šanse zemalja i regija (Ekiert i Hanson, 2003.). Slična se varijabla tiče dužine članstva u Europskoj uniji. Naime zemlje koje su duže vrijeme članice mogle su dostići veću razinu ekonomske uspješnosti. Ova varijabla varira od šest desetljeća za šest originalnih članica Europske zajednice za ugljen i čelik, do nule za tri hrvatske regije. Dužina članstva testira u kojoj mjeri vrijeme provedeno u Europskoj uniji omogućava konvergenciju regija i zemalja ka istoj razini ekonomske razvijenosti. Time se posredno ispituje i uspješnost strukturnih i kohezijskih fondova cilj kojih je dovesti do uklanjanja regionalnih dispariteta (Fingleton, 1999.; Badinger, Müller i Tondl, 2004.).

Obrazovna struktura regije također može biti važna. Koristim dvije varijable koje mjere obrazovnu strukturu odrasle populacije: sekundarno obrazovanje koje uključuje strukovno obrazovanje i razne vansveučilišne diplome (otprilike ekvivalent više stručne spreme) i tercijarno obrazovanje koje uključuje sveučilišne diplome (otprilike ekvivalent visoke stručne spreme). Važnost ciljanog i strukovnog obrazovanja posebno je naglašena u literaturi o komparativnom kapitalizmu (Hall i Soskice, 2001.). Ovaj se tip obrazovanja smatra važnim za inkrementalno inoviranje u manje dinamičnim industrijskim sektorima. S druge strane, važnost sveučilišnog obrazovanja naglašena je posebno u literaturi o “kreativnoj klasi” (Florida, 2002.). S obzirom da je obrazovna politika jedna od mogućih razvojnih poluga, potrebno je istražiti koji su razvojni ishodi povezani s kojom obrazovnom strukturom. Stanje na tržištu rada također je važna dimenzija. Osim što je osnova za ekonomsku aktivnost šire gledano, struktura tržišta rada mnogo nam govori o tipu kapitalizma (Esping-Andersen, 1990.). Pri tome poseban fokus stavljam na stopu zaposlenosti žena i na stopu zaposlenosti uz djelomično radno vrijeme. Jedna od glavnih prepo-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sljedeća varijabla koju treba uključiti jest razina urbaniziranosti regije. Naime može se pretpostaviti kako će jače urbanizirane regije biti ekonomski uspješnije. Kao mjeru urbaniziranosti koristim gustoću naseljenosti. Važnost je urbaniziranosti u širim teorijskim okvirima povezana, prije svega, s teorijom modernizacije i klasičnim sociološkim autorima sredine dvadesetog stoljeća kao što su Talcott Parsons (1960.) i Seymour Martin Lipset (1969.). Ukoliko urbaniziranost nije važan faktor u predviđanju ekonomske uspješnosti, onda se otvara prostor nekonvencionalnim razvojnim strategijama koje ne bi slijedile teleološku logiku modernizacijskih teorija i njihovu uniformnu putanju razvoja kroz urbanizaciju i industrijalizaciju.

11


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 3-19

ruka, kad je riječ o politici zapošljavanja, jest povećati udio žena u radno aktivnom stanovništvu (vidi, primjerice, Kenworthy, 2008.). Može se pretpostaviti kako će viša razina ekonomske aktivnosti žena dovesti do povećane razine ekonomskog blagostanja uopće. S druge strane, porast netipičnih oblika radnog odnosa, kao što je rad na nepuno radno vrijeme, govori mnogo o tome je li tržište rada liberalnije, tj. “fleksibilnije” ili više regulirano, tj. “rigidnije” (primjerice Esping-Andersen i Regini, 2000.). Također uključujem i stopu zaposlenosti kao pokazatelj ekonomskih teškoća neke regije da u privredne tokove uključi najveći dio svog radno aktivnog stanovništva. Na ovaj se način može ispitati s kojim je razvojnim ishodima povezana povećana nejednakost, operacionalizirana kroz stopu nezaposlenosti. Sljedeći dio predstavlja rezultate multivarijantne analize koja koristi regresijske modele prostorne zavisnosti.

5. Rezultati

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Rezultati su prikazani u tablici 1.7 U prvom je modelu zavisna varijabla BDP po stanovniku, a u drugom modelu broj patenata na milijun stanovnika. Prve dvije nezavisne varijable prostorne su inačice zavisne varijable, tj. vrijednosti koje susjedne regije imaju na zavisnoj varijabli. U modelu za BDP prostorna je varijabla statistički značajna, a u modelu za patente nije. To pokazuje da prostorno grupiranje igra veću ulogu kod BDP-a nego kod patenata. Pri dnu je tablice i rezultat dijagnostičkog testa za prostornu zavisnost koji daje statistički značajan rezultat u prvom modelu, ali ne u drugom. Ovo se podudara s eksplorativnom analizom koja je također sugerirala kako je prostorna aglomeracija značajniji fenomen kod regionalnog BDP-a nego kod patenata.

12

Sljedeće su varijable patenti u modelu za BDP i obratno. Varijabla za patente statistički je značajna u modelu za BDP, dok je varijabla za BDP blizu praga statističkog značaja u modelu za patente (p = 0.054). Prema tome ove se dvije varijable preklapaju. Bilo bi neobično očekivati negativan odnos između bogatstva i inovativnosti. Međutim isto tako treba napomenuti da regije koje imaju najveći broj patenata na milijun stanovnika nisu u drugoj polovici distribucije po bogatstvu nego su ili u prvoj polovici ili pri aritmetičkoj sredini regionalnog BDP-a. Dakle najinovativnije regije nisu ujedno i najbogatije i obratno, najbogatije nisu ujedno i najinovatvnije. Varijabla za komunističko naslijeđe statistički je značajna i negativna u prvom modelu (za BDP), ali ne u drugom (za patente). Dakle ako je neka zemlja postkomunistička, povećava se vjerojatnost da će biti siromašna. Ovo je očekivan rezultat s obzirom na velike razlike u ekonomskoj razvijenosti između istoka i zapada Europske unije. Međutim komunizam sam po sebi nije prepreka zemljama da postanu inovativne: varijabla je negativna, ali nije statistički značajna u drugom modelu. Drugim riječima,

7

Sve varijable odnose se na podatke iz 2009. godine.


M. Grdešić: Inovativne ili bogate regije? Prostorna ekonometrijska analiza...

komunističku prošlost nije lako prevladati kada je u pitanju opća razina bogatstva, ali ju je nešto lakše prevladati kada je u pitanju znanstveno-tehnološko inoviranje. Tablica 1. Modeli prostorne zavisnosti

(2)

BDP (po stanovniku)

Broj patenata (na milijun stanovnika)

0.112* (0.054)

Prostorna varijabla (Patenti)

0.095 (0.098)

BDP

0.0008 (0.0004)

Patenti

18.143* (8.173)

Komunistička zemlja

-11947.850*** (1640.664)

-18.744 (13.076)

Godine u EU

30.203 (24.408)

0.100 (0.181)

Obrazovanje 1 (sekundarno nesveučilišno)

66.120 (49.381)

1.652*** (0.366)

Obrazovanje 2 (sveučilišno)

254.078*** (64.351)

-0.644 (0.484)

Stopa zaposlenosti žena

159.580 (70.704)

0.423 (0.522)

Stopa zaposlenosti na djelomično radno vrijeme

-0.094 (3.027)

0.068** (0.021)

Stopa nezaposlenosti

-296.725* (133.1709)

1.859 (0.990)

Konstanta

3295.931 (4432.712)

-97.060** (32.717)

Dijagnostički test za prostornu zavisnost (p vrijednost)

0.033*

0.345

Broj obzervacija

266

266

Napomena: Beta koeficijenti i standardne pogreške u zagradama. Statistički značajni rezultati: *** p < 0.001, ** p < 0.01, * p < 0.05.

Nadalje, varijabla za godine članstva u Europskoj uniji nije statistički značajna ni u jednom ni u drugom modelu. Prema tome sama duljina članstva ne donosi nužno ni povećanje BDP-a ni porast znanstveno-tehnološkog inoviranja. Iako bi za puni test isplativosti konvergencijskih politika EU trebalo promatrati podatke iz različitih vremenskih razdoblja, ovaj posredni test pokazuje ograničenost europskih napora u izjednačavanju razine ekonomske razvijenosti u Europskoj uniji. To je ponajprije

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Prostorna varijabla (BDP)

(1)

13


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 3-19

zbog trajno nižih razina ekonomskog blagostanja na europskom jugu, prije svega Italiji, a zatim u Grčkoj i Portugalu. Gustoća naseljenosti služi kao mjera za urbaniziranost. Varijabla je statistički značajna u prvom modelu (za BDP), ali ne u drugom (za patente). Dakle veća urbaniziranost povezana je s većom razinom BDP-a, ali je veza između urbaniziranosti i patenata puno slabija. Prema tome urbaniziranost nije preduvjet za uspjeh u znanstveno-tehnološkom inoviranju, barem ne na način na koji to jest kad je riječ o uspjehu pri dostizanju visoke razine općeg blagostanja. Kada se govori o teoriji modernizacije i njenoj predviđanoj putanji koja urbaniziranost vidi kao nužnu fazu razvoja, treba napomenuti da je to ovom analizom samo djelomično potvrđeno. Visoko inovativne regije ne moraju biti visoko urbanizirane, najvjerojatnije zbog prirode suvremene tehnologije koja omogućava “preskakanje” prostora.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sljedeće dvije varijable testiraju važnost obrazovne strukture. Prva varijabla za obrazovanje mjeri postotak odrasle populacije koji ima sekundarno obrazovanje (strukovno i ciljano obrazovanje van sveučilišta), a druga varijabla za obrazovanje mjeri postotak populacije koji ima tercijarno (sveučilišno) obrazovanje. Prva je varijabla statistički značajna u drugom modelu (za patente), a druga u prvom modelu (za BDP). To znači da je sveučilišno obrazovanje važnije za opću razinu blagostanja, dok je ciljano i strukovno obrazovanje važnije kada je riječ o uspjehu u znanstvenotehnološkom inoviranju. Ovaj je rezultat intuitivan, ali se ne podudara s literaturom o komparativnom kapitalizmu (Hall i Soskice, 2001.). Prema toj literaturi dvije bi varijable trebale zamijeniti mjesta: sveučilišno bi obrazovanje trebalo biti važno pri objašnjavanju znanstveno-tehnološkog uspjeha, a strukovno pri objašnjavanju opće razine bogatstva.

14

Pri tome valja napomenuti da je ovaj tip analize ponešto ograničen u pokazivanju izravnih veza. S obzirom da se koriste agregatni podaci za regije, oni nam ne mogu reći koji se pojedinci nalaze na kojim radnim mjestima. Za puni odgovor na pitanje kakvo je obrazovanje potrebno za koji tip ekonomskog uspjeha bilo bi potrebno provesti analizu na nižoj, tj. mikro razini. Osim toga literatura o komparativnom kapitalizmu razlikuje različite vrste patenata, što s obzirom na dostupne podatke u ovoj analizi nije bilo moguće. I najzad, agregatni podaci za sveučilišno obrazovanje ne govore nam ništa o tome je li riječ o diplomama s područja društvenih ili prirodnih znanosti. Potpunija analiza veze između obrazovanja i regionalnog ekonomskog uspjeha trebala bi imati uvid u ove dimenzije problema. Stopa zaposlenosti žena nije statistički značajna ni u jednom ni u drugom modelu. Međutim stopa zaposlenosti na djelomično radno vrijeme statistički je značajna i pozitivna u drugom modelu (za patente). Prema tome “fleksibilnije” tržište rada kompatibilnije je s inovativnom regijom nego s bogatom regijom. S ovim se rezultatom podudara i rezultat za stopu nezaposlenosti. Ova je varijabla negativna i statistički značajna u modelu za BDP, a pozitivna i vrlo blizu praga statističkog značaja u modelu za patente (p = 0.06). Prema tome visoka stopa nezaposlenosti nije kompatibilna s visokim BDP-om, ali je kompatibilna s uspjehom u znanstveno-tehnološkom inoviranju. Drugim riječima, za razliku od regija koje su “samo” bogate, regije


M. Grdešić: Inovativne ili bogate regije? Prostorna ekonometrijska analiza...

koje su “samo” inovativne prije će biti područja u kojima uspješni sektor visokih tehnologija koegzistira s lokalnom privredom koja je obilježena visokim stopama nezaposlenosti. To vodi bifurkaciji u privrednoj strukturi inovativnih regija, pri čemu vrlo uspješan tehnološki sektor vodi život odvojen od (relativno) neuspješne lokalne privrede. Sljedeći se dio rada posvećuje ovoj dilemi s posebnim naglaskom na razvojne mogućnosti postkomunističkih regija.

6. Razvojne mogućnosti Kakve razvojne scenarije otvara ova analiza? Kako bi neka regija postala bogata, od velike je pomoći ako su joj susjedi bogati. Za postkomunističke zemlje Istočne Europe ovo predstavlja veliku prepreku jer je većina regija okružena podjednako siromašnim postkomunističkim regijama. Čak i povoljno smještene češke i slovenske regije, koje su u blizini njemačkih i austrijskih regija, nisu uspjele iskoristiti efekt susjedstva za punu konvergenciju, premda jesu bogatije od ostalih postkomunističkih regija. Prosječni je BDP po glavi stanovnika za slovenske i češke regije oko 14 tisuća eura (svi su podaci za 2009. godinu), dok je za ostale istočnoeuropske regije oko 10 tisuća (ili 8 ako se isključe istočnonjemačke regije koje su nakon ujedinjenja sa Zapadnom Njemačkom bile u nešto povoljnijem položaju). S druge strane, zapadnoeuropske regije imaju prosječni regionalni BDP od više od 26 tisuća eura po glavi stanovnika. Prema tome samo se neke istočnoeuropske regije mogu pokušati razviti priključivanjem na grupaciju bogatih regija, a čak i za njih rezultati nisu sjajni.

Ovdje je evidentno kako regije mogu slijediti razvojni model utemeljen na pokušajima dostizanja znanstveno-tehnološke inovativnosti bez obzira na to gdje se nalaze. Suvremena tehnologija omogućuje taj tip “preskakanja” prostora. Primjerice, istočnoeuropske regije s najviše patenata, kao što su moravskošleska regija (najistočnija češka regija), zapadnorumunjska regija, Litva i Latvija sve su regije koje su okružene isključivo drugim postkomunističkim regijama (ovdje se ostavljaju po strani istočnonjemačke regije). Prema tome inovativno susjedstvo nije preduvjet za inovativnost regija. S druge strane, istočnoeuropske regije s najviše patenata su istovremeno regije u kojima je nezaposlenost visoka. K tome nezaposlenost u tim regijama pokazuje znakove velike volatilnosti, što je pokazatelj da je tržište rada fleksibilno i brzo reagira na ekonomsku krizu, kao što je bila ona koja je 2009. godine pogodila Europu. Pri

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Dok su razlike u ekonomskom bogatstvu u Istočnoj Europi male jer su sve regije na podjednako niskoj razini, razlike su u znanstveno-tehnološkom inoviranju značajnije. Najuspješnije se regije po tom kriteriju nalaze u Češkoj, gdje nekoliko regija po broju patenata nadvisuje zapadnoeuropski prosjek. Pri tome je zanimljivo napomenuti da to nisu regije na zapadu Češke već na istoku, dakle regije koje su udaljenije od zapadnoeuropskih regija. Nakon čeških visoko su inovativne regije koje su već spomenute pri eksplorativnoj analizi: zapadna Rumunjska, koja je iznimka u odnosu na ostale rumunjske regije, Litva i Latvija. Dvije slovenske regije, premda su među najbogatijim u Istočnoj Europi, ne ističu se posebno po broju patenata.

15


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 3-19

tome se najekstremnija volatilnost vidi u baltičkim regijama. U Litvi je nezaposlenost skočila sa 6 posto 2008. godine na 14 posto 2009. godine, a u Latviji s 8 posto 2008. godine na 17 posto 2009. godine. Pri tome valja spomenuti da su zapadnoeuropski prosjeci bili oko 7 posto 2008. godine i oko 9 posto 2009. godine. Među najstabilnijim istočnoeuropskim regijama slovenske su regije gdje je nezaposlenost skočila s 5 posto na 7 posto (Istočna Slovenija) i s 3 posto na 5 posto (Zapadna Slovenija). Nakon Slovenije najstabilnije stope nezaposlenosti imaju poljske regije, koje su među najmanje inovativnima u Europi. Prema tome se čini da su regije u razvoju, a među njima postkomunističke regije pogotovo, suočene s razvojnom dilemom. Ekonomski je uspjeh teško postići bez direktnog priključka na grupaciju bogatih regija. Ono što preostaje vrlo je spor i neizvjestan proces konvergencije. S druge se strane čini kako strategija traženja uspjeha u elitnim ekonomskim sektorima može polučiti uspjeh, ali dolazi u paketu s volatilnom i ekonomski neegalitarnom strukturom lokalne privrede. Na ovu dilemu hrvatske regije još nisu odgovorile. Tri su hrvatske regije, kad je riječ o BDP-u po glavi stanovnika, otprilike na istočnoeuropskom prosjeku. Pri tome Središnja i Istočna Hrvatska je najsiromašnija, a Sjeverozapadna Hrvatska najbogatija od triju regija. Kad je riječ o broju patenata, hrvatske su regije nešto ispod istočnoeuropskog prosjeka. Valja napomenuti kako Jadranska Hrvatska ima izuzetno nizak broj patenata, vjerojatno zbog oslanjanja na turistički sektor, dok druge dvije imaju podjednaki i umjereno nizak broj patenata. Prema tome dvije sjevernije hrvatske regije još se nisu posvetile ni jednoj ni drugoj razvojnoj stazi, dok je za Jadransku Hrvatsku strategija traženja uspjeha u znanstveno-tehnološkim inovacijama vjerojatno isključena.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

7. Zaključci

16

Ovaj je rad analizirao faktore koji vode uspješnom regionalnom razvoju. U europskom je kontekstu na ovo pitanje moguće odgovoriti analizom podataka za regije Europske unije. Regionalni je aspekt u Europskoj uniji postao posebno važan zbog značaja fondova za regionalni razvoj, a sami su regionalni podaci javno dostupni i kvalitetni. Primjenom prostornih metoda analize u ovom se radu pokušala procijeniti važnost prostornog grupiranja i prostorne povezanosti. Prostorni se aspekt pokazao važnim, ali njegova važnost ovisi o tome kako se definira ekonomska uspješnost. Uspjeh u dostizanju opće razine ekonomskog bogatstva ima snažnu prostornu dimenziju: veća je vjerojatnost da je neka regija bogata ukoliko je okružena drugim bogatim regijama. Prostorni aspekt je slabiji kada je riječ o uspjehu u znanstvenotehnološkom inoviranju: neka regija može postati inovativna čak i kada joj susjedstvo nije inovativno. Multivarijantni modeli utemeljeni na ideji prostorne zavisnosti potvrđuju ovaj nalaz i proširuju analizu na druge faktore koji su povezani s ekonomskim bogatstvom i inoviranjem u znanstveno-tehnološkim patentima. Za razliku od uspješnosti shvaćene kao bogatstvo, uspješnost shvaćena kao inovativnost povezana je s faktorima koji upućuju na liberalniji i manje egalitaran oblik razvoja. Tu se prije svega ističe viša nezaposlenost. Drugim riječima, regije se suočavaju s razvojnom dilemom: bez na-


M. Grdešić: Inovativne ili bogate regije? Prostorna ekonometrijska analiza...

slanjanja na grupaciju bogatih regija, proces konvergencije će biti spor i neizvjestan. S druge strane, aktivno nastupanje u elitnijim znanstveno-tehnološkim sektorima može dati uspjeha bez obzira na lokaciju, ali dolazi u paketu s višim i volatilnim stopama nezaposlenosti. To sugerira odvojenost elitnog znanstveno-tehnološkog sektora od ostatka lokalne i regionalne privrede. Ova je dilema od posebne važnosti za postkomunističke regije kao što su hrvatske.

1. Anselin, L. and Bera, A. (1998). Spatial dependence in linear regression models with an introduction to spatial econometrics, in: Ullah, A. and Giles, D. (Eds.). Handbook of Applied Economic Statistics. New York: Marcel Dekker. 2. Anselin, L. (1995). Local indicators of spatial association – LISA. Geographical Analysis, 27 (2): 93-115. 3. Anselin, L. (2002). Under the hood: Issues in the specification and interpretation of spatial regression models. Agricultural Economics, 27 (3): 247-267. 4. Anselin, L. (2010). Thirty years of spatial econometrics. Papers in Regional Science, 89 (1): 3-25. 5. Badinger, H.; Werner, M. and Tondl G. (2004). Regional convergence in the European Union, 1985 - 1999: A spatial dynamic panel analysis. Regional Studies, 38 (3): 241-253. 6. Baller, R. and Richardson K. (2002). Social integration, imitation, and the geographic patterning of suicide. American Sociological Review, 67 (6): 873-888. 7. Beggs, J.; Villemez, W. and Arnold R. (1997). Black population concentration and black-white inequality: expanding the consideration of place and space effects. Social Forces 76 (1): 65-91. 8. Ekiert, G. and Hanson, S. (Eds.). (2003). Capitalism and Democracy in Central and Eastern Europe: Assessing the Legacy of Communist Rule. Cambridge: Cambridge University Press. 9. Ertur, C.; Le Gallo, J. and Baumont, C. (2006). The European regional convergence process, 1980-1995: Do spatial regimes and spatial dependence matter?. International Regional Science Review, 29 (1): 3-34. 10. Esping-Andersen, G. and Regini M. (Eds.). (2000). Why Deregulate Labour Markets?. Oxford and New York: Oxford University Press. 11. Esping-Andersen, G. (1990). The Three Worlds of Welfare Capitalism. Princeton: Princeton University Press. 12. Fingleton, B. (1999). Estimates of time to economic convergence: An analysis of regions of the European Union. International Regional Science Review, 22 (1): 5-34 13. Florida, R. (2002). The Rise of the Creative Class and how it’s Transforming Work, Leisure, Community and Everyday Life. New York: Basic Books. 14. Hall, P. and Soskice D. (Eds.). (2001). Varieties of Capitalism: The Institutional Foundations of Comparative Advantage. Oxford: Oxford University Press. 15. Kenworthy, L. (2008). Jobs with Equality. Oxford and New York: Oxford University Press.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

17


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 3-19

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

16. Krugman, P. (1991). Increasing returns and economic geography. Journal of Political Economy, 99 (3): 483-499. 17. Lipset, S. (1959). Some social requisites of democracy: Economic development and political legitimacy. American Political Science Review, 53 (1): 69-105. 18. Marks, G. and Hooghe, L. (2001). Multi-level Governance and European Integration. Lanham: Rowman and Littlefield publishers. 19. Niebuhr, A. (2002). Spatial dependence of regional unemployment in the European Union. Hamburg Institute of international economics, Discussion paper series 26147. Pregledano 5. srpnja 2012. (http://purl.umn.edu/26147). 20. Nikić Čakar, D. (2008). “Europa s nekim regijama”: slabosti teorije višerazinskog upravljanja u objašnjavanju strukturne politike Europske unije. Anali Hrvatskog politološkog društva, 4 (1): 143-170. 21. Parsons, T. (1960). Structure and Process in Modern Societies. New York: Free Press. 22. Porter, M. (1998). The Competitive Advantage of Nations. New York: Free Press. 23. Voss, P.; Curtis, K. and Hammer, R. (2006). Explorations in spatial demography, in: Kandel W. and Brown D. (Eds.). Population Change and Rural Society: Demographic Research for a New Century. Dordrecht: Springer. 24. Ward, M. and Gleditsch, K. (2008). Spatial Regression Models. London: Sage.

18


M. Grdešić: Inovativne ili bogate regije? Prostorna ekonometrijska analiza...

Izvorni znanstveni rad

Marko Grdešić Doctoral student, Department of Sociology, University of Wisconsin, Madison, WI e-mail: grdesic@wisc.edu

Innovative or Rich Regions? Spatial Econometric Analysis of the EU Regions Abstract This article presents a spatial econometric analysis of European Union’s data on regions. The main goal of the article is to investigate factors associated with regional economic success. Economic success is defined in two ways: as the general level of economic welfare and as success in scientific and technical innovation. Visual and explorative methods of spatial analysis are used, as are multivariate models of spatial dependence. Spatial clustering is more significant for economic welfare than for scientific and technical innovation. In other words, regions can become innovative even when they are not surrounded by other innovative regions, but it is much harder for them to become rich if they are not surrounded by rich regions. Multivariate analysis shows that these two models of economic success are linked with different sets of independent variables. Unlike success defined as economic well-being, success defined as innovative potential is linked to factors which suggest a more liberal and less egalitarian model of development. This developmental dilemma is of special relevance for post-communist regions in Eastern Europe.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: spatial analysis, spatial dependence, the European Union, NUTS-II, regions, regional development, regional policy.

19


DOI 10.5673/sip.51.1.2 UDK 397.7:314(497.5-35 Čakovec) Prethodno priopćenje

Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije Hrvoje Šlezak Osnovna škola Kuršanec, Čakovec, Hrvatska e-mail: hrvoje.slezak@zg.t-com.hr SAŽETAK Rad istražuje ulogu Roma u demografskim resursima Međimurske županije. Kako Međimurska županija ima nešto povoljnija demografska obilježja od hrvatskoga prosjeka, istražuje se utjecaj Roma na određene varijable indeksa demografskih resursa. Propituje se u kolikoj mjeri Romi kao najbrojnija etnička manjina u Međimurskoj županiji utječu na vrijednosti prirodnoga kretanja njenoga ukupnog stanovništva, odnosno jesu li iznadprosječne vrijednosti nataliteta i prirodne promjene direktna posljedica demografskih obilježja romskoga stanovništva i koje implikacije iz toga proizlaze. Analizom su obuhvaćene i određene strukture romskoga stanovništva koje doprinose razumijevanju uloge Roma u demografskim resursima Međimurske županije. Dobiveni rezultati upućuju na zaključak da Romi, unatoč relativno maloj zastupljenosti u ukupnom stanovništvu, u velikoj mjeri pozitivno utječu na vrijednosti prirodnoga kretanja stanovništva Međimurske županije i njenih pojedinih općina. Etnički diferencirana obilježja prirodnoga kretanja uvjetuju etničku supstituciju stanovništva Međimurske županije. S druge strane, Romi negativno utječu na pojedina strukturna obilježja ukupnoga stanovništva. U svjetlu shvaćanja stanovništva kao demografskoga resursa određenoga prostora ukazuje se na nužnost neodgodive integracije Roma.

Ključne riječi: Romi, Međimurje, natalitet, stanovništvo, demografski resursi, prirodno kretanje.

Demografski resursi ističu se kao važna komponenta društveno-gospodarskoga razvoja određenoga prostora. Stanovništvo predstavlja osnovni razvojni čimbenik u smislu pokretača razvojnih procesa. Ono preko kontingenta radne snage ili svoga ekonomski aktivnoga dijela pokreće proizvodnju, ali i izravno sudjeluje u potrošnji proizvedenih dobara (Živić i Pokos, 2005.; Wertheimer-Baletić, 1999.). Suvremena obilježja stanovništva Hrvatske ukazuju na naglašeno negativne demografske strukture i trendove demografskih procesa koji će se neminovno odraziti na društvenogospodarski razvoj Republike Hrvatske (Mrđen, 2004.; Nejašmić i Toskić, 2000.; Nejašmić, 2003.; Nejašmić i Mišetić, 2004.; Nejašmić, 2008.; Wertheimer-Baletić, 2005.;

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1. Uvod

Copyright © 2013 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

21


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 21-43

Živić, 2003.). U svjetlu opće depopulacije Republike Hrvatske, Wertheimer-Baletić upozorava da “sadašnje demografsko stanje i budući demografski procesi koji su dugoročno determinirani zakonitošću demografske inercije, već postaju limitirajući čimbenik ukupnoga gospodarskog i društvenog razvoja” (Wertheimer-Baletić, 2005.:116). Međimurska županija, međutim, bilježi nešto povoljnija društveno-gospodarska obilježja od hrvatskoga prosjeka. Ističe se “kao županija s najvišom dosegnutom razinom društveno-gospodarske razvijenosti, i to kako u odnosu na druge županije, tako i u odnosu na cijelu Hrvatsku”, temeljeno na određenim sociodemografskim indikatorima, naročito s obzirom na opću stopu aktivnosti, indeks starenja te stopu zaposlenosti i nezaposlenosti (Živić i Pokos, 2005.:223). Jedno od istaknutijih povoljnijih demografskih obilježja Međimurske županije jesu sastavnice prirodnoga kretanja stanovništva. U odnosu na Republiku Hrvatsku Međimurje bilježi nešto više stope nataliteta, unatoč činjenici što predstavlja pogranično i emigracijsko područje (Šterc, 1983.; Nejašmić, 1996.; Nejašmić i Toskić, 2000.; Nejašmić, Bašić i Toskić, 2008.). I u slučaju hipotetske standardizirane opće stope nataliteta izračunate pod pretpostavkom ujednačene dobne strukture svih županija prema prosjeku Republike Hrvatske kao standardnoj vrijednosti, Međimurska županija također izbija u prvi plan (Nejašmić i dr., 2008.). Recentna vitalna statistika i nadalje potvrđuje postojanje viših vrijednosti pokazatelja prirodnoga kretanja stanovništva. U 2008. i 2009. Međimurje je jedna od svega četiri hrvatske županije koje su zabilježile pozitivnu prirodnu promjenu1.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Međimurska županija ima i nešto povoljniju, odnosno manje nepovoljnu dobnu strukturu od Republike Hrvatske u cjelini. Ta najsjevernija hrvatska županija ima najmanji udio staroga stanovništva, najnižu prosječnu dob i najmanji indeks starenja od svih županija Republike Hrvatske (Nejašmić, 2003., 2008.)2.

22

Nešto povoljnija demografska obilježja Međimurske županije od hrvatskoga prosjeka daju naslutiti veću vrijednost “ljudskoga kapitala” (Nejašmić i Mišetić, 2010.:50) u službi budućega društveno-gospodarskog razvitka ovoga prostora. Uspoređujući vrijednosti sintetičnoga pokazatelja demografskih resursa, kojeg predlaže Nejašmić, navedena županija u okviru Republike Hrvatske zauzima visoko peto mjesto (Nejašmić, 2008.:162). Vrijednošću indeksa demografskih resursa3 Međimurska županija se nalazi na gornjoj granici tipa demografski oslabljenoga (regresivnoga) područja s obilježjima prosječnih demografskih resursa i stagnacijom stanovništva (Nejašmić, 2008.:163). 1

Osim Međimurske županije, prirodni porast broja stanovnika u 2008. i 2009. zabilježili su Grad Zagreb, Splitsko-dalmatinska i Dubrovačko-neretvanska županija. 2

Međimurska županija bilježi najniži indeks starenja (72,0 u 2001., 91,8 u 2011.), prosječnu dob (37,6 u 2001., 40,0 u 2011.) i udio staroga stanovništva (13,6% 2001., 15,6% 2011.). 3

Vrijednost indeksa demografskih resursa Međimurske županije je 99,0 (Nejašmić, 2008.).


H. Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije

Kako se “razvoj demografskih resursa smatra bitnim čimbenikom općega razvoja” (Nejašmić, 2008.:160), a sa svrhom razvoja strategije regionalnoga razvoja Međimurske županije, važno je poznavati pozadinu nešto povoljnijih demografskih obilježja u odnosu na velik dio hrvatskih županija. S tim ciljem predočeni rezultati pridonose kvalitativnoj dimenziji razumijevanja demografskih struktura i procesa međimurskoga prostora. Nešto povoljnija demografska obilježja Međimurske županije zasigurno se mogu djelomično obrazložiti njenom specifičnom etničkom strukturom. Ono što Međimurje čini posebnim u odnosu prema svih ostalih županija Hrvatske jest činjenica da najbrojniju manjinsku zajednicu čine Romi. Popisom zabilježenih 2 887 osoba romske etničke manjine činilo je 2001. godine 2,44% tadašnjega stanovništva Međimurske županije. Sredinom 2010. godine, temeljem podataka Ureda državne uprave u Međimurskoj županiji, u Međimurju je živjelo oko 5 500 Roma, čime se njihov udio povisio na oko 4,6% procijenjenoga broja stanovništva županije4.

S ciljem pronalaženja odgovora na postavljena pitanja formulirane su sljedeće hipoteze: 1. Romsko stanovništvo unatoč relativno maloj zastupljenosti značajnije pozitivno utječe na pokazatelje prirodnoga kretanja ukupnoga stanovništva Međimurske županije. 2. Svojim specifičnim strukturnim obilježjima romsko stanovništvo negativno utječe na određena kvalitativna strukturna obilježja ukupnoga stanovništva Međimurske županije, poput razine obrazovanosti.

4

Procijenjeni broj stanovnika Međimurske županije temeljen na podacima popisa stanovništva 2001., vitalne statistike i migracijskog kretanja iznosi 117 864 stanovnika.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Uzimajući u obzir postojeću etničku strukturu Međimurske županije i osobitosti, kako reproduktivnoga ponašanja romske populacije u smislu visoke rodnosti (više u Šlezak, 2010.b), tako i specifičnih društveno-gospodarskih struktura, nameće se pitanje kakva je uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije, te u kolikoj mjeri romsko stanovništvo utječe na vrijednosti indeksa demografskih resursa (više u Nejašmić, 2008.). Kako je za izračun navedenoga indeksa jedna od korištenih varijabli opća stopa (ženskoga) fertiliteta, od interesa je bilo istražiti u kojoj mjeri romsko stanovništvo utječe na njene vrijednosti. Zbog nepostojanja potrebitih podataka, istražen je utjecaj Roma na vrijednosti nekih drugih pokazatelja prirodnoga kretanja ukupnoga stanovništva Međimurske županije. Dobiveni rezultati odgovaraju na pitanje može li Međimurje iznadprosječne vrijednosti nataliteta i prirodnoga kretanja zahvaliti upravo romskom stanovništvu? Jednako tako, od interesa je bilo i pitanje utjecaja romskoga stanovništva na kvalitativne pokazatelje ostalih društvenogospodarskih struktura stanovništva Međimurske županije, sadržanima u izračunu indeksa demografskih resursa.

23


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 21-43

Analizirajući podatke službene vitalne statistike i dostupne podatke Ureda državne uprave u Međimurskoj županiji o broju rođene djece romske nacionalnosti, ukazuje se na značenje romskoga stanovništva u izabranim pokazateljima prirodnoga kretanja u Međimurskoj županiji u periodu 2000. – 2009. godine. Ujedno se raspravlja o mogućim posljedicama predočenih rezultata na društveno-gospodarski razvoj Međimurske županije i njenih pojedinih općina. Broj rođenih, umrlih i vitalni indeks ukupnoga stanovništva Međimurske županije i njenih administrativno-teritorijalnih jedinica službeni su podaci Državnoga zavoda za statistiku, kao i procjena ukupnoga broja stanovnika Međimurske županije za svaku pojedinu godinu u razdoblju 2003. – 2010. koja je korištena za izračun opće stope nataliteta. Za ranije razdoblje 2000. – 2002. i 2011. napravljena je procjena ukupnoga broja stanovnika, temeljena na podacima popisa stanovnika, službene vitalne statistike i podacima o migraciji stanovništva u navedenom periodu. Razlike između procijenjenoga broja stanovnika Međimurske županije i najnovijih podataka popisa 2011. (113 804 stanovnika) valja pripisati promjeni metodologije i definicije stalnoga stanovništva5.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kako su podaci popisa 2001. i više nego upitne vjerodostojnosti kad je riječ o romskom stanovništvu, izračun predočenih pokazatelja za pripadnike romske manjine temeljen je na podacima Ureda državne uprave u Međimurskoj županiji o broju romskih stanovnika, te broju rođenih i umrlih osoba romske nacionalnosti u Međimurskoj županiji po gradovima i općinama. Popisom stanovništva 2001. utvrđen je broj od 2 887 Roma u Međimurskoj županiji. Međutim, navedeni podatak nikako ne odgovara stvarnom stanju. Kako zbog etnomimikrije, tako i zbog činjenice da određen broj romskih stanovnika uopće nije popisan (npr. u Donjoj Dubravi nije zabilježen niti jedan Rom, iako je tamo postojalo romsko naselje sa 60-ak stanovnika), službene popisne podatke valja uzeti s velikom dozom rezerve. Istovremeno, zbog osobitosti prirodnoga kretanja romskoga stanovništva brojno stanje je značajno promijenjeno od vremena popisa 2001. Sukladno navedenom kao najvjerodostojniji podaci nameću se oni Ureda državne uprave u Međimurskoj županiji koji se temelje na podacima biračkih popisa, matičnih ureda, Centra za socijalnu skrb i Policijske uprave Međimurske županije. Vremenska serija broja stanovnika romske nacionalnosti u Međimurskoj županiji rezultat je utvrđenoga brojnog stanja u 2009. godini koje se umanjivalo za vrijednost prirodnoga kretanja romskoga stanovništva, čime je procijenjen broj romskih stanovnika za sredinu svake analizom obuhvaćene godine.

24

Kako etnički diferenciranih podataka o određenim strukturnim obilježjima romskoga stanovništva nema ili nisu dostupni, izračuni su se temeljili na strukturnim

5

Popisom 2011. nisu u stalno stanovništvo obuhvaćene osobe s prebivalištem u RH na radu u inozemstvu koje izbivaju više od godine dana i ne vraćaju se tjedno u mjesto prebivališta. 2001. godine bilo je 7 744 osobe na radu u inozemstvu koje izbivaju više od godine dana iz mjesta prebivališta, a obuhvaćene su u stalno stanovništvo Međimurske županije. Kako su u trenutku pisanja rada podaci popisa 2011. godine još nepotpuni, tj. bez uvida u broj radnika u inozemstvu, izračuni i procjene temeljeni su na podacima popisa 2001. godine.


H. Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije

obilježjima romskoga naselja Kuršanec, koja su pretpostavljena za ukupno romsko stanovništvo Međimurske županije6. Zbog izrazite prostorne stabilnosti romskoga stanovništva Međimurske županije (Pokos, 2005.), migracijska komponenta koja je možebitno utjecala na kretanje broja romskih stanovnika u analiziranom razdoblju ovom je prilikom zanemarena7. Kako je i temeljem rezultata terenskoga istraživanja u romskom naselju Kuršanec utvrđeno da je međužupanijska migracijska bilanca u posljednjem desetogodišnjem periodu zanemariva8 (Šlezak, 2010.a), a uz pretpostavku da su slična migracijska obilježja prisutna kod ostatka romskoga stanovništva Međimurja, eventualna postojeća međužupanijska migracijska kretanja romskoga stanovništva nemaju bitan utjecaj na iznesene rezultate, te iz toga razloga migracijska komponenta romskoga stanovništva ovom prilikom nije uzeta u obzir. Predočeni pokazatelji za većinsko, etnički neromsko stanovništvo Međimurske županije izračunati su izostavljanjem broja romskih stanovnika, broja rođenih i broja umrlih romske nacionalnosti dobivenih prije navedenom metodom od vrijednosti službenih podataka za ukupno stanovništvo gradova i općina, kao i čitave Međimurske županije.

2. Uloga Roma u prirodnom kretanju stanovništva Međimurske županije Pojam natalitet korišten u ovom radu odnosi se na tzv. efektivni natalitet, odnosno broj živorođene djece u promatranom prostoru tijekom jedne kalendarske godine. Natalitet je pozitivna sastavnica prirodnoga kretanja stanovništva koja u određenim okolnostima pridonosi porastu stanovništva nekoga prostora (Wertheimer-Baletić, 1999.). U Međimurskoj županiji to je bio slučaj u pet od analizom obuhvaćenih dvanaest godina. Pozitivna prirodna promjena zabilježena je 2000., 2001., 2008., 2009. i 2010. godine.

6

Autor je 2009. godine proveo sveobuhvatni popis stanovnika romskoga naselja Kuršanec koje je drugo najveće romsko naselje u Međimurskoj županiji. Popisom je utvrđeno da u navedenom naselju živi 960 stanovnika, što je u tom trenutku predstavljalo oko 18% ukupnoga romskog stanovništva Međimurja. Stoga naselje Kuršanec tipom naseljenosti i brojem stanovnika predstavlja reprezentativan uzorak ukupnoga romskog stanovništva Međimurske županije (vidi više u Šlezak, 2010.a). 7

Prema Pokosu (2005.) 85% Roma u Međimurskoj županiji živi u mjestu rođenja, a iz inozemstva nije doselio niti jedan pripadnik njihove zajednice. 8

U razdoblju 2000. – 2009. međužupanijska migracijska bilanca romskoga stanovništva naselja Kuršanec iznosila je -1 stanovnika. Izvor: Šlezak, (2010.a)

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Stope nataliteta stanovništva Međimurske županije u promatranom razdoblju kretale su se u rasponu od 9,95 do 11,37‰ (tablica 1.). Za usporedbu, stope nataliteta stanovništva Republike Hrvatske u istom vremenu kretale su se u rasponu od 8,9 do

25


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 21-43

10,1‰. Tijekom svih promatranih godina stanovništvo Međimurske županije imalo je višu stopu nataliteta od ukupnoga stanovništva Republike Hrvatske.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 1. Romi u natalitetu stanovništva Međimurske županije 2000. – 2009. (Roma in Medjimurje County population’s Fertility 2000 – 2009.)

26

Godina

Broj stanovnika županije

Ukupan broj živorođenih

Stopa nataliteta (‰)

Vitalni indeks

Broj živorođenih Roma

Romi u natalitetu županije (%)

2000.

118 306

1 345

11,37

104,5

224

16,65

2001.

118 450

1 346

11,36

108,8

208

15,45

2002.

118 466

1 238

10,45

94,4

186

15,02

2003.

118 424

1 249

10,55

98,2

164

13,13

2004.

118 371

1 178

9,95

97,4

172

14,60

2005.

118 419

1 236

10,44

98,6

181

14,64

2006.

118 231

1 220

10,32

94,1

214

17,54

2007.

117 994

1 214

10,29

98,8

187

15,40

2008.

117 923

1 286

10,91

101,1

171

13,30

2009.

117 891

1 326

11,25

103,5

213

16,06

2010.

117 890

1 286

10,91

104,1 Bez podataka

2011.

117 873

1 253

10,63

99,9

UKUPNO

1 418 238

15 177

10,70

100,3

1920

15,19

Izvor: DZS, Ured državne uprave u Međimurskoj županiji.

Vitalni indeks, čija vrijednost pokazuje broj živorođenih na 100 umrlih osoba, u promatranom razdoblju bilježio je vrijednosti između 94,1 i 108,8 s prosjekom 100,3. Temeljem navedenoga prosjeka može se reći da je u navedenom razdoblju sta-


H. Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije

novništvo Međimurske županije prirodnim kretanjem zabilježilo minimalan porast, gotovo stagnaciju. U odnosu na cjelokupno stanovništvo Republike Hrvatske, to je također iznadprosječna vrijednost.

Analizirajući stope nataliteta samo romskoga stanovništva uviđa se da višestruko premašuju zabilježene vrijednosti za ukupno stanovništvo Međimurske županije. U promatranom razdoblju kreću se u rasponu između 38,50 i 60,99‰, dok prosjek za cijelo promatrano razdoblje iznosi 43,28‰ (tablica 2.). Navedena vrijednost viša je za oko četiri puta od prosječne stope nataliteta ukupnoga stanovništva Međimurja u analiziranom desetgodišnjem razdoblju. Iako vrlo visokih vrijednosti opće stope nataliteta, kao i drugih pokazatelja rodnosti, pokazuju trend smanjenja što ukazuje na promjene u reproduktivnom ponašanju romske zajednice (više u Šlezak 2010.b). Vitalni indeks romske populacije u promatranom razdoblju kretao se između 661,5 i 1638,5, dok je desetgodišnji prosjek 994,8. S obzirom da je vitalni indeks dobar pokazatelj smjera (bio)reprodukcije stanovništva (Nejašmić, 2005.), njegove vrijednosti u ovom slučaju ukazuju na izrazit porast broja stanovnika romske etničke skupine. Iako je u promatranom periodu došlo do smanjenja nataliteta romskoga stanovništva, zbog “kvantitativnoga koncepta planiranja obitelji” (Nejašmić, 2005.:73) u uvjetima postojećeg sustava socijalne skrbi i socijalnih davanja, za očekivati je u narednom periodu zadržavanje postojećih stopa ili njihovo tek blago smanjenje. U slučaju zadržavanja postojećih prosječnih vrijednosti stopa nataliteta i mortaliteta, romsko stanovništvo Međimurske županije udvostručilo bi se u periodu od osamnaest godina. U tom bi slučaju u roku od dvadesetak godina romsko stanovništvo doseglo udio od 10% ukupnoga stanovništva Međimurske županije. Analizirajući stope nataliteta i vitalni indeks većinskoga stanovništva Međimurske županije, izostavljajući romsko stanovništvo, do izražaja dolazi sasvim druga slika demografskih procesa (tablica 3.). Stope nataliteta značajno su niže u odnosu na one s uključenim romskim stanovništvom. Vrijednosti se kreću između 8,81 i 9,88‰. Prosječna stopa nataliteta u promatranom razdoblju od 9,42‰ u potpunosti je usporediva prosječnoj vrijednosti za cijelu Republiku Hrvatsku koja je iznosila 9,45‰. Daje se zaključiti da se etnički neromsko stanovništvo Međimurske županije prema ovom pokazatelju ne razlikuje od hrvatskoga prosjeka.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Posebnost obilježja prirodnoga kretanja stanovništva Međimurske županije je u vrlo značajnom udjelu romskoga stanovništva u vrijednostima nataliteta i prirodne promjene cijele županije. Tijekom promatranoga razdoblja udio Roma u natalitetu Međimurske županije kretao se u rasponu od 13,13 do 17,54%. U prosjeku za cijelo razdoblje 15,19% rođene djece pripadnici su romske etničke skupine. Očit je vrlo značajan doprinos romskoga stanovništva u ukupnom natalitetu županije. Uzimajući u obzir udio romskoga u ukupnom stanovništvu, koji se s početnih 3,1 povisio na 4,41% krajem promatranoga razdoblja, može se zaključiti da je romski doprinos natalitetu županije puno veći od njihove zastupljenosti u ukupnom stanovništvu. Navedeno je posljedica vrlo visokih stopa nataliteta unutar romske zajednice u Međimurju, koje rezultiraju značajnom porastu brojnosti romskoga stanovništva (Šlezak, 2010.b).

27


28

3 673

3,10

224

14

60,99

3,81

1600,0

Broj Roma

Udio Roma (%)

Broj rođenih

Broj umrlih

Stopa nataliteta (‰)

Stopa mortaliteta (‰)

Vitalni indeks

1155,6

4,65

53,71

18

208

3,27

3 873

2001.

978,9

4,69

45,91

19

186

3,42

4 051

2002.

Izvor: DZS, Ured državne uprave u Međimurskoj županiji.

2000.

Godina

780,6

4,99

39,0

21

164

3,55

4 205

2003.

661,5

5,96

39,53

26

172

3,68

4 351

2004.

754,2

5,33

40,20

24

181

3,80

4 503

2005.

Tablica 2. Prirodno kretanje romskoga stanovništva Međimurske županije 2000. – 2009. (Natural Demographic Trends of Romani Population in Medjimurje County 2000 -2009.)

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

972,7

4,70

45,75

22

214

3,96

4 678

2006.

890,5

4,32

38,50

21

187

4,12

4 857

2007.

1140,0

2,99

34,08

15

171

4,26

5 018

2008.

1638,5

2,50

40,99

13

213

4,41

5 196

2009.

994,8

4,35

43,28

193

1920

2000. – 2009. Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 21-43


H. Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije

Vitalni indeks etnički neromskoga stanovništva ponajviše otkriva značenje romskoga u prirodnom kretanju ukupnoga stanovništva Međimurske županije. Kad ne bi bilo Roma, Međimurska županija bilježila bi prirodni pad broja stanovnika sličnih vrijednosti vitalnoga indeksa kao i cijela Republika Hrvatska. Takav hipotetski pokazatelj kretao bi se u promatranom razdoblju između 79 i 93,4, dok bi prosječna vrijednost bila 86. Iz navedenoga daje se zaključiti da Romi, unatoč relativno maloj zastupljenosti, u velikoj mjeri utječu na prirodno kretanje ukupnoga stanovništva Međimurske županije. Kako je teško očekivati promjenu negativnoga trenda prirodnoga kretanja etnički neromskoga stanovništva i značajnije smanjenje prirodne promjene romskoga stanovništva, Romi će progresivno povećavati svoj udio u ukupnom stanovništvu Međimurske županije i u budućem razdoblju, naravno, uz pretpostavku da se ne dogode velike promjene u obilježjima mehaničkoga kretanja stanovništva, odnosno značajne promjene trendova migracijskih kretanja stanovništva Međimurske županije. Tablica 3. Stope nataliteta i vitalni indeks etnički neromskoga stanovništva Međimurske županije 2000. – 2009. (Crude Birth Rates and Vital Index of Ethnically non Roma Population in Medjimurje County 2000 – 2009.)

Godina

2000. 2001. 2002. 2003. 2004. 2005. 2006. 2007. 2008. 2009.

Prosjek 2000. – 2009.

Stopa nataliteta

9,78

9,93

9,19

9,50

8,81

9,26

8,86

9,08

9,88

9,88

9,42

88,1

93,4

81,4

86,7

84,8

85,8

79,0

85,0

88,7

87,8

86,0

(‰)

Vitalni indeks

Vrlo je interesantno ulogu Roma u prirodnom kretanju proanalizirati na nižoj razini upravno-teritorijalnoga ustroja, odnosno na razini gradova i općina Međimurske županije. U administrativnim jedinicama gdje je prisutan manji broj Roma njihov je značaj u natalitetu vrlo malen, gotovo zanemariv. Međutim, u općinama gdje živi veći broj Roma njihov je udio u natalitetu i prirodnom kretanju velik, puno veći od njihove zastupljenosti u stanovništvu određene administrativne jedinice (tablica 4.). Od ukupno 25 gradova i općina Međimurske županije Romi su značajnije zastupljeni u 11 administrativnih jedinica gdje uglavnom žive u zasebnim romskim naseljima prostorno odvojeni od većinskoga stanovništva (Šlezak, 2009.). Manji broj Roma živi i u drugim općinama u kojima je njihov utjecaj na prirodno kretanje zanemariv.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Izvor: DZS, Ured državne uprave u Međimurskoj županiji.

29


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 21-43

Šest općina Međimurske županije u promatranom razdoblju bilježi viši udio romske komponente nataliteta od županijskoga prosjeka (sl. 1.). Riječ je o Podturnu (16,48%), Nedelišću (26,49%), Kotoribi (34,92%), Maloj Subotici (39,06%), Pribislavcu (44,12%) i Orehovici (46,58%). Četiri administrativne jedinice bilježe nešto niže vrijednosti od županijskoga prosjeka: Grad Čakovec (13,76%), Mursko Središće (13,11%), Domašinec (10,62%) i Donja Dubrava (14,29%). Predočeni rezultati ukazuju da romsko stanovništvo u dobnoj skupini do 10 godina starosti obuhvaća vrlo visoke udjele u stanovništvu, kako pojedinih općina, tako i Međimurske županije u cjelini. U dvije međimurske općine, Orehovici i Pribislavcu, Romi posljednjih deset godina čine gotovo polovicu svih rođenih. To su ujedno općine s najvišim udjelom romskoga stanovništva s vrijednostima blizu 20% iz čega i proizlazi toliki značaj u pokazateljima prirodnoga kretanja. Tablica 4. Romi u prirodnom kretanju stanovništva gradova i općina Međimurske županije (2000. –2009.). (Roma in Natural Demographic Trends of Cities and Municipalities in Medjimurje County (2000 – 2009))

Grad / općina Čakovec*

3052

2571

446

44

14,61

118,7

1013,6

103,1

732

699

96

12

13,11

104,7

800,0

92,6

721

872

0

0

0

82,7

Bez pojave

82,7

Belica

296

435

4

0

1,35

68,0

67,1

Dekanovec

95

100

0

0

0

95,0

Bez pojave

95,0

Domašinec

273

281

29

0

10,62

97,2

86,8

189

307

27

4

14,29

61,6

675,0

53,5

446

592

1

0

0,22

75,3

75,2

122

207

2

1

1,64

58,9

200,0

58,3

Goričan

263

365

10

2

3,80

72,1

500,0

69,7

Gornji Mihaljevec

189

285

0

0

0

66,3

Bez pojave

66,3

Kotoriba

418

377

146

16

34,92

110,9

912,5

77,5

786

589

307

29

39,06

133,4

1058,6

85,5

1476

1162

391

31

26,49

127,0

1261,3

95,9

Mursko Središće Prelog

Donja Dubrava Donji Kraljevec Donji Vidovec S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Romi u Vitalni Vitalni Vitalni Broj Broj natalitetu Broj Broj indeks indeks indeks rođenih umrlih grada / rođenih umrlih ukupnoga romskoga neromskog Roma Roma općine stan. stan. stan. (%)

Mala Subotica Nedelišće

* Za 2000. godinu Gradu Čakovcu pridruženi su rođeni i umrli u Pribislavcu koji je samostalna općina od 2001. godine. Pokazatelji za općinu Pribislavec izračunati za razdoblje 2001.-2009.

30


H. Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije

Grad / općina

Romi u Vitalni Vitalni Vitalni Broj Broj natalitetu Broj Broj indeks indeks indeks rođenih umrlih grada / rođenih umrlih ukupnoga romskoga neromskog Roma Roma općine stan. stan. stan. (%)

Orehovica

380

379

177

27

46,58

100,3

655,6

57,7

Podturen

437

551

72

7

16,48

79,3

1028,6

67,1

Pribislavec

476

249

210

20

44,12

191,2

1050,0

116,2

Selnica

333

329

1

0

0,30

101,2

100,9

Strahoninec

256

231

0

0

0

110,8

Sveta Marija Sveti Juraj na Bregu Sveti Martin na Muri Šenkovec

213

311

0

0

0

68,5

511

555

1

0

0,20

92,1

265

332

0

0

0

79,8

284

227

0

0

0

125,1

Štrigova

244

438

0

0

0

55,7

Vratišinec

181

205

0

0

0

88,3

Ukupno

12638

12649

1920

193

15,19

99,9

Bez pojave Bez pojave ∞ Bez pojave Bez pojave Bez pojave Bez pojave 994,8

110,8 68,5 91,9 79,8 125,1 55,7 88,3 86,0

Izvor: DZS, Ured državne uprave u Međimurskoj županiji.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 1. Romi u natalitetu gradova i općina Međimurske županije 2000. – 2009. (Roma in Births Rates of Cities and Municipalities in Medjimurje County 2000 – 2009.)

Izvor: DZS, Ured državne uprave u Međimurskoj županiji.

31


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 21-43

Promatrajući ukupno stanovništvo, deset administrativnih jedinica u promatranom desetgodišnjem razdoblju imalo je vitalni indeks viši od 100, odnosno proširenu reprodukciju stanovništva (slika 2.). U njih sedam romsko stanovništvo u značajnoj mjeri participira u vrijednostima prirodnoga kretanja. Kada se u izračunu isključi doprinos romskoga stanovništva, pet od navedenih sedam gradova i općina imalo bi prirodan pad broja stanovnika. Jedino bi Grad Čakovec i općina Pribislavec bilježili prirodni porast broja stanovnika i u slučaju zanemarivanja utjecaja romskoga stanovništva. Prema tome, svega pet administrativnih jedinica Međimurske županije bilježi prirodni porast etnički neromskoga stanovništva: Grad Čakovec, potom prigradske općine Strahoninec, Šenkovec i Pribislavec, te općina Selnica (slika 3.), dok ostalih pet općina (Nedelišće, Orehovica, Mala Subotica, Kotoriba i Mursko Središće) svoj prirodni porast broja stanovnika mogu zahvaliti isključivo romskom stanovništvu. Takva je situacija pogotovo naglašena u Orehovici gdje romsko stanovništvo utječe na pozitivnu prirodnu promjenu broja stanovnika općine, dok bi u slučaju izostavljanja romske komponente općina bilježila vrlo izražen prirodni pad broja stanovnika s vitalnim indeksom 57,7.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 2. Vitalni indeks gradova i općina Međimurske županije 2000. – 2009. (Vital Index of Cities and Municipalities in Medjimurje County 2000 – 2009.)

32

Izvor: DZS, Ured državne uprave u Međimurskoj županiji.

U općinama gdje je unatoč prisutnosti Roma zabilježen prirodni pad broja stanovnika, situacija bi bez njih bila kudikamo lošija. Uočava se da Romi svugdje gdje su prisutni u znatnoj mjeri pridonose povišenju vrijednosti promatranih pokazatelja,


H. Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije

odnosno umanjuju negativna demografska obilježja pojedinih gradova i općina, kao i cijele Međimurske županije. Predočeni rezultati ukazuju na značajan utjecaj romske etničke manjine na promjene u demografskom razvoju Međimurske županije u smislu povećanja udjela romskoga stanovništva u demografskim strukturama i procesima, čime je potvrđena prva postavljena hipoteza. Dok na razini cijele Republike Hrvatske negativni demografski trendovi u budućem dvadesetogodišnjem razdoblju mogu biti ublaženi eventualnom imigracijom (Mrđen, 2004.), Međimurska županija može očekivati manje nepovoljne demografske trendove zahvaljujući romskom stanovništvu. Povećanjem broja pripadnika romske zajednice, uz zadržavanje postojećih visokih stopa njihovoga nataliteta i prirodnoga priraštaja, uz pretpostavku da ne dođe do značajnije imigracije etnički neromskoga stanovništva, povećat će se i utjecaj te etničke skupine na demografske pokazatelje cijele Međimurske županije.

Izvor: DZS, Ured državne uprave u Međimurskoj županiji.

Navedeni rezultati ukazuju na pojavu etničke supstitucije stanovništva Međimurske županije i njenih pojedinih općina. Pomalo, ali sigurno, romsko stanovništvo povećava svoj udio na račun etnički neromskoga stanovništva. Prvi puta u novijoj hrvatskoj povijesti jedan dio Republike Hrvatske u relativno kratkom vremenu mijenja svoju etničku strukturu prirodnim demografskim procesima. Dok su sve

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 3. Vitalni indeks gradova i općina Međimurske županije s isključenom romskom komponentom 2000. – 2009. (Vital Index in Cities and Municipalities of Medjimurje County with Excluded Roma Component 20002009.)

33


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 21-43

dosad zabilježene etničke strukturne promjene bile posljedica migracijskih kretanja uzrokovanih različitim društvenim, gospodarskim ili političkim razlozima, Međimurska županija bilježi promjenu etničke strukture temeljene na etnički diferencijalnim obilježjima prirodnoga kretanja stanovništva. Zbog visokoga prirodnog prirasta romskoga stanovništva i prirodnoga pada većinskoga, etnički neromskoga stanovništva, etnička struktura Međimurske županije mijenja se u smislu stalnoga povećavanja udjela romskoga stanovništva. Unatoč upitnosti vjerodostojnosti popisnih podataka, dobar pokazatelj jesu usporedni podaci o broju i udjelu romskoga stanovništva u pojedinim gradovima i općinama Međimurske županije prema popisima 2001. i 2011. godine (tablica 5.).9 Tablica 5. Romi u gradovima i općinama Međimurske županije 2001. i 2011. (Roma in Cities and Municipalities in Medjimurje County in 2001 and 2011.)

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Grad / općina

34

Čakovec Mursko Središće Prelog Belica Dekanovec Domašinec Donja Dubrava Donji Kraljevec Donji Vidovec Goričan Gornji Mihaljevec Kotoriba Mala Subotica Nedelišće Orehovica Podturen Pribislavec Selnica Strahoninec Sveta Marija Sveti Juraj na Bregu Sveti Martin na Muri Šenkovec Štrigova Vratišinec

Broj Roma 2001.

Udio Roma (%) 2001.

Broj Roma 2011.

Udio Roma (%) 2011.

724 7 6 61 9 156 430 541 237 173 381 162 -

2,63 0,11 0,17 2,48 0,29 4,68 7,58 4,69 8,56 3,94 13,01 4,71 -

1 039 285 1 100 7 18 32 42 1 320 694 1 239 491 224 608 1 3 2

3,83 4,52 0,03 4,44 0,36 0,39 2,29 1,49 0,05 9,93 12,73 10,35 18,29 5,78 19,39 0,03 0,11 0,10

Izvor: DZS, popis 2001., popis 2011.

9

Značajnija razlika u broju i udjelu Roma u Murskom Središću i Selnici tijekom međupopisnog razdoblja posljedica je promjene granica općina prilikom čega je romsko naselje Sitnice izdvojeno iz općine Selnica i pripojeno Murskom Središću kamo je oduvijek i gravitiralo.


H. Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije

Rast relativne zastupljenosti romskoga stanovništva brži je od njihovoga prirodnog porasta. Navedeno je posljedica činjenice da je povećanje relativnoga udjela romskoga stanovništva potencirano negativnim prirodnim kretanjem etnički neromskoga stanovništva, kao i etnički selektivne vanžupanijske migracije. Negativan županijski migracijski saldo u kome sudjeluje uglavnom etnički neromsko stanovništvo10 i njegova negativna prirodna promjena, razlog su intenzivnijega porasta relativnoga udjela romskoga stanovništva. Pod pretpostavkom zadržavanja postojećih vrijednosti prirodnoga kretanja romskoga i većinskoga stanovništva, kao i prosječnoga županijskog migracijskog salda, Romi bi za dvadesetak godina trebali dosegnuti udio od 10% u ukupnom stanovništvu Međimurske županije.

3. Uloga Roma u odabranim strukturama stanovništva Međimurske županije Povećavanjem udjela romskoga u ukupnom stanovništvu Međimurske županije povećava se i značaj romskoga stanovništva u određenim strukturama stanovništva. S ciljem razumijevanja uloge Roma u budućem društveno-gospodarskom razvoju Međimurske županije, analiziran je i utjecaj Roma na određena strukturna obilježja. Ovom prilikom obuhvaćene su samo neke, za demografske resurse relevantne strukture: obrazovna i gospodarska struktura. Predočeni pokazatelji rezultat su terenskoga istraživanja iz 2009. godine.

Obrazovna struktura stanovništva važna je komponenta ukupnih demografskih resursa određenoga prostora. Značajno obilježje romskoga stanovništva izrazito je niska razina obrazovanosti. Slaba naobrazba je “temeljni izvor svih romskih socijalnih, kulturnih i gospodarskih nedaća i temelj specifičnoga, prepoznatljivoga marginalnog položaja Roma” (Štambuk, 2000.:205). Velik broj nepismenih osoba koje nisu nikad pohađale neki oblik školovanja još uvijek čini znatan dio romske populacije. Tek u posljednje vrijeme zamjećuje se znatnije pohađanje i uspješnije završavanje osnovnoškolskoga obrazovanja. Završenom srednjom školom mogu se pohvaliti tek rijetki pripadnici romske zajednice, dok fakultetsku naobrazbu u Međimurskoj županiji odnedavno posjeduju svega dvije osobe romske nacionalnosti. Vrlo nizak obrazovni sastav stanovništva jedan je od čimbenika postojanja mnogih problema unutar romske zajednice. Jedan od najistaknutijih jest neosposobljenost romskoga stanovništva za ikakav kvalificirani posao. Shodno tomu, visoka nezaposlenost djelomično je posljedica navedene niske obrazovne strukture. 10

U razdoblju 2002.-2009. migracijska bilanca Međimurske županije iznosi -467 osoba. Na uzorku romskog stanovništva naselja Kuršanec koje čini oko 20% ukupne romske populacije u Međimurskoj županiji ustanovljena je romska županijska migracijska bilanca od -1 osobe u periodu 2000.-2008. Izvor: DZS, Šlezak, 2010.a.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3.1. Obrazovna struktura romskoga stanovništva

35


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 21-43

Obrazovni sastav romskoga stanovništva analiziran je na primjeru romskoga naselja Kuršanec (tablica 6.) u kojem gotovo četvrtina osoba starijih od 15 godina nikad nije pohađala školu. Zabilježen je i izuzetno visok udio osoba koje su od školovanja odustale tijekom osnovne škole, odnosno nisu je uspjele uspješno završiti. Prema tome, četiri od pet osoba nije imalo niti osnovnoškolsko obrazovanje. Tek svaki peti stanovnik romskoga naselja Kuršanec uspješno je završio osnovnu školu (20,05%). Tablica 6. Obrazovni sastav stanovništva romskog naselja Kuršanec 2009. godine (Educational Structure of Romany Population in Kursanec Settlemen, in 2009)

Razina obrazovanja

Nisu pohađali školu

Odustali od školovanja tijekom OŠ

Završili samo osnovnu školu

Završili srednju školu

Broj osoba

102

245

69

18

%

23,50

56,45

15,90

4,15

Izvor: Terensko istraživanje 2009.

Određen broj osoba u naselju Kuršanec nastavio je srednjoškolsko obrazovanje. Srednju školu dosad je uspješno završilo 18 osoba, odnosno 4,15%. Nitko u navedenom istraživanju nije imao visoku naobrazbu niti se nalazio u sustavu visokoškolskoga obrazovanja.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Uspoređujući indeks obrazovanosti11 romskoga i ukupnoga stanovništva uočavaju se velike razlike. Dok cjelokupna županija ima vrijednost navedenoga pokazatelja 1,64, romsko stanovništvo istraživanoga naselja bilježilo je vrijednost 0,00 jer nije imalo niti jednu visokoobrazovanu osobu. Ukoliko se jedine dvije visokoobrazovane osobe romske nacionalnosti u Međimurskoj županiji “raspodijele” shodno udjelu romskoga stanovništva Kuršanca u ukupnom romskom stanovništvu županije, indeks obrazovanosti istraživanoga naselja iznosio bi 0,004.

36

Iz perspektive demografskih resursa ukupnoga stanovništva, vrlo niska obrazovna struktura romskoga stanovništva negativno utječe na ukupnu obrazovnu strukturu Međimurske županije. Kako je teško očekivati značajnije poboljšanje obrazovne strukture romskoga stanovništva u kraćem vremenskom periodu, povećanjem udjela romskoga u ukupnom stanovništvu povećavat će se negativan utjecaj romskoga stanovništva na obrazovnu strukturu stanovništva županije. Stoga se kao jedino rješenje ublažavanja ovoga negativnog utjecaja nameće ulaganje u obrazovanje Roma.

11

OI × OIII

Indeks obrazovanosti računa se formulom IO = < OI × 10 10 gdje je IO indeks obrazovanosti, <OI udio stanovništva koje nema završeno primarno obrazovanje, OII udio stanovništva koje ima završeno sekundarno obrazovanje, OIII udio stanovništva koje ima završeno tercijarno obrazovanje.


H. Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije

Velik broj autora ističe obrazovanje Roma kao ponajbolji put rješavanja brojnih problema i uspješnije integracije romske zajednice u hrvatsko društvo (Hrvatić, 2000.; Štambuk, 2000.; Šućur, 2000.). Svojim radovima ukazuju na nužnost boljega obrazovanja Roma i nude načine njegovoga ostvarenja. Važnost obrazovanja očituje se u upoznavanju i prihvaćanju drugačijih vrijednosnih normi. Kako ističe Ruppert sa suradnicima (1981.), obrazovne institucije predstavljaju mjesta inovacija koje se mogu pretvoriti u inovacijske procese, odnosno tokove koji su činioci stvaranja geografskoga sadržaja, tj. utječu na promjene postojećih i stvaranje novih prostornosocijalnih struktura. Škola je, prema tome, mjesto stvaranja novoga pogleda na svijet oko sebe i prihvaćanja drugačijih shvaćanja i obrazaca ponašanja. Za romsku zajednicu škola je prvo mjesto uspostave integracijskih odnosa s lokalnim stanovništvom.

3.2. Gospodarska struktura romskoga stanovništva Iako gospodarski sastav stanovništva ne sudjeluje kao varijabla u izračunu indeksa demografskih resursa, u slučaju romskoga stanovništva od izrazite je važnosti. Gospodarski sastav stanovništva u pravilu se odnosi na podjelu stanovništva prema gospodarskoj aktivnosti i sastavu stanovništva prema uključenosti u određene gospodarske djelatnosti. Zbog nedostupnosti podataka potrebnih za takvu analizu, pojam gospodarske strukture ovdje se prvenstveno odnosi na sastav prema ostvarenim prihodima. Unatoč nemogućnosti prikaza pojedinih klasičnih pokazatelja gospodarske strukture stanovništva, analiza ostvarenih prihoda kućanstava nudi vrlo dobar uvid u postojeće stanje stvari. Drugi razlog ovakve analize proistječe iz posebnosti romskoga načina privređivanja. Upravo načini privređivanja, odnosno ostvarenja prihoda, predstavljaju obilježje koje karakterizira današnji romski način života. Dohodovna struktura najvažnije je gospodarsko obilježje romskoga stanovništva. Ona je posljedica koja proizlazi iz specifičnosti načina života romskoga stanovništva.

Izvor prihoda

Broj kućanstava

% od ukupnoga broja kućanstava

Radni odnos

15

8,57

Mirovina

7

4,00

Socijalna pomoć

159

90,86

Porodiljna naknada

19

10,86

Dječji doplatak

142

81,14

Povremeni rad

124

70,86

Skupljanje sekundarnih sirovina

14

8,00

Ostalo

13

7,43

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 7. Struktura prihoda kućanstava romskoga naselja Kuršanec 2009. godine (Revenue Structure of Romany Households in Kursanec Settlement in 2009)

Izvor: Terensko istraživanje 2009.

37


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 21-43

Kao jedno od najistaknutijih gospodarskih obilježja romske zajednice ističe se vrlo visoka stopa nezaposlenosti. Na primjeru istraživanoga naselja stopa zaposlenosti iznosila je svega 3,78%. Od ukupno 15 zaposlenih osoba, 14 je muškaraca. U cijelom romskom naselju zabilježena je samo jedna zaposlena osoba ženskoga spola, što ukazuje na vrlo značajnu spolnu diferencijaciju zaposlenosti romskoga stanovništva. Ovako niska stopa zaposlenosti rezultat je više čimbenika. S jedne strane, pretpostavka je da je to posljedica određenih oblika diskriminacije tijekom zapošljavanja. S druge strane, pak, vrlo niska obrazovna struktura i osposobljenost romskoga stanovništva za obavljanje određenih poslova ograničavajući je faktor njihovom zapošljavanju. Poslovi na kojima Romi rade uglavnom su vrlo niske kvalifikacijske razine. Treći faktor, možda i najznačajniji, leži u činjenici da Romima više odgovara biti nezaposlen nego raditi. Ova činjenica može zbunjivati, međutim treba imati na umu da mnogim obiteljima različita socijalna primanja nadmašuju visinu možebitnoga dohotka koji bi ostvarivali u slučaju stalnoga zaposlenja. Najčešći oblik prihoda romskoga stanovništva jest novčana pomoć Centra za socijalnu skrb. Čak 90,86% kućanstava ostvarivalo je ovu vrstu prihoda. Uz nju, vrlo je značajan dječji doplatak kojeg je ostvarivalo 81,14% kućanstava. Prema tome, romsko stanovništvo gotovo u potpunosti živi od neke vrste socijalnih primanja. Zbog većega broja djece u obiteljima ukupna suma takvih primanja ponekad višestruko nadmašuje prosječan osobni dohodak njihovih zaposlenih sumještana. Postojeća socijalna politika i zakonska regulativa Republike Hrvatske generator su nastavka kvantitativnoga koncepta planiranja obitelji u romskoj zajednici. Veći broj članova obitelji, veći obiteljski dohodak.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Vrlo nisku zaposlenost romskoga stanovništva valja, stoga, gledati i u svjetlu dragovoljnoga prihvaćanja statusa nezaposlenih osoba, čime ostvaruju mnoga socijalna prava. Štoviše, nepostojanje obveze stalnoga zaposlenja otvara im mogućnost sudjelovanja u sivoj ekonomiji i povremenim poslovima. Na anketni upit o vrsti prihoda, osobe iz 124 kućanstva (70,86%) izjavile su da prihvaćaju povremene poslove koji im se nude. U prvom redu ti se poslovi odnose na nadničarenje u poljoprivredi za lokalne poljoprivredne proizvođače. Druga glavna vrsta dodatnih prihoda od povremenih poslova odnosi se na naknadu za ostale oblike uglavnom fizičkoga rada. Romi rado sudjeluju u kratkotrajnim fizičkim poslovima kojima dodatno pridonose obiteljskom proračunu.

38

Jedna od čestih predrasuda o romskom stanovništvu jest bavljenje skupljanjem sekundarnih sirovina. Iako je istina da se ovom vrstom posla bave uglavnom Romi, njihov je broj zapravo malen. Svega 8% kućanstava istraživanoga naselja ostvaruje prihod skupljanjem sekundarnih sirovina. Prema tome, u ukupnoj promatranoj populaciji broj ljudi koji se bave ovom vrstom posla nije onoliko velik kako bi se moglo očekivati. Od ostalih vrsta prihoda valja spomenuti još i prošnju. Još uvijek određeni broj kućanstava privređuje prošnjom po okolnim selima i gradovima – Čakovcu i Varaždinu. Ostvarivanje ove vrste prihoda zabilježeno je u 7 kućanstava romskoga naselja Kuršanec, što čini 4% ukupnoga broja kućanstava. Pretpostavka je da je taj broj ipak nešto veći jer su se pojedini ispitanici sramili iskreno odgovoriti na takvo


H. Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije

postavljeno pitanje. Ono što je karakteristika ovakvoga načina privređivanja jest da u njemu sudjeluju isključivo žene i ponekad uz njih vlastita djeca. Muškarci u prošnji ne sudjeluju. Provedena analiza dohodovne strukture ukazuje na mnoge posebnosti današnjega romskog načina života. Takva struktura prihoda, kako je navedeno na početku, posljedica je specifičnosti romske zajednice i njenoga načina življenja. Međutim, navedena struktura prihoda istovremeno predstavlja i daljnji uzrok nastavka ovakvoga načina života. Visok stupanj socijalne zaštite i ukupna vrijednost različitih socijalnih primanja u mnogim slučajevima djeluju vrlo demotivirajuće na romsku zajednicu u smislu želje za promjenom načina života. Očito je da postojeći sustav socijalne zaštite i zakonska regulativa na tom području podržava navedeni način života Roma. Ukoliko se želi potaknuti romsku zajednicu na promjene, treba krenuti od izmjene zakonske regulative socijalne politike. Trenutni način njenoga funkcioniranja ni na koji način ne potiče romsko stanovništvo na ekonomsko osamostaljivanje, aktivno traženje zaposlenja i preuzimanja odgovornosti za budućnost svoje zajednice. U skladu s navedenim, u sadašnjoj situaciji najveći dio romskoga stanovništva predstavlja stanovništvo koje ne živi od vlastitoga rada. Povećanjem broja romskoga stanovništva povećat će se i broj stanovnika koji ovise o raznim oblicima socijalnih primanja, što je nepovoljna strukturna promjena koja utječe na društveno-gospodarski razvoj. Situacija je vrlo ozbiljna uzme li se u obzir da u dobnim skupinama do 10 godina starosti romsko stanovništvo predstavlja 15% stanovništva Međimurske županije, dok u nekim općinama čine gotovo 50%, poput Orehovice ili Pribislavca (tablica 4.). Kako će u bliskoj budućnosti navedeno stanovništvo ući u radno aktivnu dob, u slučaju nastavka postojeće stope nezaposlenosti romskoga stanovništva, bez obzira na njene uzroke, ono bi moglo predstavljati velik ekonomski teret, kako pojedinim gradovima i općinama, tako i Međimurskoj županiji u cjelini i nepovoljno utjecati na njihov gospodarski razvoj.

Kako “ukupan broj stanovnika, njegova demografska, ekonomska, društvena i druga obilježja određuju obujam i strukturu društvenih potreba” (Wertheimer-Baletić, 1999.:4) koje utječu na smjer društveno-gospodarskoga razvoja određenoga prostora, predočeni rezultati otkrivaju za budući razvoj relevantna, ali dosad zanemarivana obilježja i doprinose kompleksnijem shvaćanju stanovništva kao demografskoga resursa međimurskoga prostora. Tendencija promjene postojeće etničke strukture temeljena na demografskim procesima romskoga stanovništva koje se svojim specifičnim društveno-gospodarskim obilježjima znatno razlikuje od većinskoga stanovništva, utječe na strukturne promjene ukupnoga stanovništva Međimurske županije. Predočena etnička supstitucija stanovništva ima nepovoljan utjecaj na vrijednosti analiziranih strukturnih obilježja. Kako ističe Živić, “sve promjene i poremećaji u demografskom razvoju odrazit će se na dinamiku i smjer društveno-gospodarskoga razvoja” (Živić, 2003.:307). U ovom slučaju promjena etničke strukture imat će svoj direktan odraz na promjenu nekih drugih struktura temeljenih na specifičnostima

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4. Zaključak

39


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 21-43

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

romskoga stanovništva, poput obrazovne, socijalne i gospodarske strukture, što će zasigurno imati svoj odraz na društveno-gospodarski razvoj Međimurske županije. Kako ističe Wertheimer-Baletić, “ekonomski proces u velikoj je mjeri određen stupnjem aktivnosti radno sposobnoga stanovništva ili, uzeto uže, zaposlenosti radno sposobnoga stanovništva, njegovom raspodjelom na primarne, sekundarne, tercijarne i druge djelatnosti, kvalifikacijskom strukturom zaposlenih koja bitno određuje, posebno u suvremenim uvjetima gospodarskoga razvoja, veličinu i kvalitetu rezultata proizvodnje, te utječe na proizvodnost rada” (Wertheimer-Baletić, 1999.:11). U sadašnjem trenutku, u gospodarskom smislu, romsko stanovništvo, nažalost, svojim minimalnim stupnjem zaposlenosti i niskom kvalifikacijskom strukturom poništava pozitivan utjecaj na demografska obilježja ukupnoga stanovništva. Kolikogod se njihov utjecaj očituje pozitivno u smislu ukupnih demografskih pokazatelja cjelokupne Međimurske županije, to još, nažalost, u ovom trenutku ne znači kvalitetnije demografske resurse koji obuhvaćaju ukupna kvalitativna i kvantitativna, stvarna i potencijalna društvena i biološka obilježja stanovništva u određenom vremenu i prostoru (Oliveira-Roca, 1991.). Kvalitetnija demografska obilježja određenih administrativno-teritorijalnih jedinica Međimurske županije u kojima znatno participira romsko stanovništvo ne znače nužno kvalitetnije društvene potencijale njihovoga budućeg razvoja, što je posljedica specifičnih društveno-gospodarskih obilježja romskoga stanovništva u Međimurskoj županiji. U situaciji izrazitih segregacijskih i diskriminacijskih odnosa spram navedene etničke zajednice koja se vrlo teško ili nikako ne uspijeva integrirati u većinsko društvo, teško je očekivati da romsko stanovništvo u bližoj budućnosti postane ravnopravan nositelj društveno-gospodarskoga razvoja administrativno-teritorijalnih jedinica gdje su zastupljeni ili Međimurske županije u cjelini.

40

Kako etnički diferencirane mjere populacijske politike ne dolaze u obzir, kao jedino rješenje ublažavanja gospodarski negativnoga utjecaja romskoga stanovništva nameće se potreba hitne i neodgodive integracije romske manjine u većinsko društvo Međimurske županije. Pritom se ističe niz pojedinačnih zadataka na kojima bi valjalo inzistirati prilikom razrade mjera integracije Roma. Na prvom mjestu je bolje i uspješnije obrazovanje romske djece s ciljem razvoja kompetencija kojima bi mogli konkurirati na tržištu rada. Potom se ističe promjena dohodovne strukture romskoga stanovništva i razvoj mjera kojima bi ih se potaknulo ostvarivati prihod kroz formalne oblike rada i smanjiti ovisnost o različitim oblicima socijalnih primanja. Ništa manje važno nije utjecati na većinsko stanovništvo s ciljem smanjenja socijalne distance, stereotipa i predrasuda prema Romima, kao preduvjetom uklanjanja postojećih segregacijskih i diskriminacijskih odnosa. Tek u slučaju uspješne integracije Roma koji će na principu ravnopravnosti sudjelovati u društvenom, ali i gospodarskom životu Međimurske županije, postojeći demografski utjecaj romskoga na ukupno stanovništvo i povišenje kvalitativne strukture demografskih obilježja moći će se smatrati stvarnim demografskim resursom na kojem će se temeljiti budući društveno-gospodarski razvoj.


H. Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije

1. Hrvatić, N. (2000). Odgoj i izobrazba Roma u Hrvatskoj. Društvena istraživanja, 46-47: 267–290. 2. Mrđen, S. (2004). Projekcije stanovništva Republike Hrvatske do 2031.godine: mogu li migracije ublažiti buduće negativne demografske trendove?. Migracijske i etničke teme, 20 (1): 63-78. 3. Nejašmić, I. (1996). Regional Characteristics of Population Reproduction in the Republic of Croatia. Hrvatski geografski glasnik, 58: 1-14. 4. Nejašmić, I. i Toskić, A. (2000). Razmještaj stanovništva u Republici Hrvatskoj – dio općih demografskih i društveno-gospodarskih procesa. Geoadria, 5: 93-104. 5. Nejašmić, I. (2003). Značajke biološkog (demografskog) sastava stanovništva Hrvatske. Hrvatski geografski glasnik, 65 (2): 29-54. 6. Nejašmić, I. i Mišetić, R. (2004). Buduće kretanje broja stanovnika Hrvatske: Projekcija 2001. – 2031.. Društvena istraživanja, 13 (4-5): 751-776. 7. Nejašmić, I. (2005). Demogeografija: stanovništvo u prostornim odnosima i procesima. Zagreb: Školska knjiga. 8. Nejašmić, I. (2008). Stanovništvo Hrvatske: demogeografske studije i analize. Zagreb: Hrvatsko geografsko društvo. 9. Nejašmić, I.; Bašić, K. i Toskić, A. (2008). Prostorne značajke nataliteta u Hrvatskoj. Hrvatski geografski glasnik, 70 (2): 91-112. 10. Nejašmić, I. i Mišetić, R. (2010). Sintetični pokazatelj demografskih resursa: doprinos tipologiji hrvatskog prostora. Hrvatski geografski glasnik, 72 (1): 49-62. 11. Oliveira-Roca, M. (1991). Demografski resursi regija Hrvatske: prijedlog konceptualno-metodološkog okvira istraživanja, u: Seferagić, D. (Ur.). Društvene promjene u prostoru: zbornik radova. Zagreb: IDIS. 12. Pokos, N. (2005). Demografska analiza Roma na temelju statističkih podataka, u: Štambuk, M. (Ur.). Kako žive hrvatski Romi. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. 13. Ruppert, K.; Schaffer, F.; Maier, J.; Paesler, R. (1981). Socijalna geografija. Zagreb: Školska knjiga. 14. Šlezak, H. (2009). Prostorna segregacija romskog stanovništva u Međimurskoj županiji. Hrvatski geografski glasnik, 71 (2): 65-81. 15. Šlezak, H. (2010a). Demogeografska i sociokulturna obilježja romske populacije u Međimurju (magistarski rad). Zagreb. 16. Šlezak, H. (2010b). Prirodno kretanje romskog stanovništva u Međimurskoj županiji – slučaj romskog naselja Kuršanec. Hrvatski geografski glasnik, 72 (2): 77-100. 17. Štambuk, M. (2000). Romi u društvenom prostoru Hrvatske. Društvena istraživanja, 46-47: 197–210. 18. Šterc, S. (1983). Prirodno kretanje stanovništva prigraničja SR Hrvatske prema Mađarskoj 1961. - 1981. godine. Geografski glasnik, 45: 119-146. 19. Šućur, Z. (2000). Romi kao marginalna skupina. Društvena istraživanja, 46-47: 211–227. 20. Wertheimer-Baletić, A. (1999). Stanovništvo i razvoj. Zagreb: Mate. 21. Wertheimer-Baletić, A. (2005). Demografija Hrvatske – aktualni demografski procesi. Diacovensia, 15 (1): 97-118.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

41


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 21-43

22. Živić, D. (2003). Demografske odrednice i posljedice starenja stanovništva Hrvatske. Revija za socijalnu politiku, 10 (3-4): 307-319. 23. Živić, D. i Pokos, N. (2005). Odabrani sociodemografski indikatori razvijenosti Hrvatske i županija. Revija za sociologiju, 36 (3-4): 207-224.

Izvori

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Državni zavod za statistiku, Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001, Zagreb. Državni zavod za statistiku, Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2011, Zagreb. Prirodno kretanje stanovništva Republike Hrvatske 2001. – 2011., Priopćenje 7.1.1., Državni zavod za statistiku, 2002. -2012., Zagreb. Migracija stanovništva Republike Hrvatske 2002. – 2011., Priopćenje 7.1.2., Državni zavod za statistiku, 2003. – 2012., Zagreb. Procjena stanovništva Republike Hrvatske 2007. – 2010., Priopćenje 7.1.4., Državni zavod za statistiku, 2008. – 2011., Zagreb.

42


H. Šlezak: Uloga Roma u demografskim resursima Međimurske županije

Prethodno priopćenje

Hrvoje Šlezak Elementary school Kuršanec, Čakovec, Croatia e-mail: hrvoje.slezak@zg.t-com.hr

The Role of the Roma in the Demographic Resources of Međimurje County Abstract The paper explores the role of the Roma in the demographic resources of Međimurje County. Given that Međimurje County has slightly more favourable demographic characteristics than the Croatian average, the influence of the Roma on certain variables of the demographic resource index is examined. To what extent do Roma people, the largest ethnic minority in Međimurje County, affect the total population natural growth? Is the above average fertility and natural growth a direct consequence of demographic characteristics of Roma people and if so, what implications follow? The analysis includes specific structures of Roma people that contribute to understanding of the role of the Roma in demographic resources of Međimurje County. The results obtained suggest that the Roma, despite their relatively small number in the total population, largely affect the natural growth rate in Međimurje County and some of its municipalities. Ethnically differentiated characteristics of natural growth contribute to the ethnic substitution of the population of Međimurje County. On the other hand, Roma people have a negative impact on some structural characteristics of the total population. In the light of seeing the population as a demographic resource, the paper points to a growing need for urgent integration of the Roma.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: Roma people, Međimurje County, birth rate, population, demographic resources, natural growth.

43


DOI 10.5673/sip.51.1.3 UDK 338.48:63(497.5) Pregledni rad

Prirodna i antropogena osnova turizma Hrvatske Pavlo Ružić Institut za poljoprivredu i turizam Poreč, Hrvatska e-mail: pavlo@iptpo.hr

Damir Demonja Institut za razvoj i međunarodne odnose, Zagreb, Hrvatska e-mail: ddemonja@irmo.hr SAŽETAK U radu se istražuje ruralni turizam Hrvatske s aspekta njegovih prirodnih i društvenih razvojnih posebnosti. Temeljni ciljevi istraživanja su detektiranje posebnosti razvoja ruralnoga turizma Hrvatske. U vezi s ciljevima postavljena je hipoteza kojom se tvrdi da Hrvatska raspolaže prirodnim i društvenim atraktivnostima s kojima može razviti poseban, zanimljiv, prihvatljiv, konkurentan i održiv ruralni turistički proizvod. Istraživanje u ovome radu temeljeno je na sekundarnim izvorima, te analizi pristupa i stavova o ruralnom turizmu domaćih i stranih autora. U radu su istražene i protumačene pretpostavke je li moguće razvijati ruralni turizam u Hrvatskoj i kakav je intenzitet njegova razvoja moguć.

Ključne riječi: Hrvatska, ruralni turizam, ruralni prostor, ruralni turistički proizvod.

Razvoj ruralnoga turizma Hrvatske započeo je sporadično početkom 90-ih godina prošloga stoljeća, a sustavno od 1995. godine kada je Ministarstvo turizma Republike Hrvatske pokrenulo inicijative i prve aktivnosti vezane za obilazak terena, prikupljanje informacija i edukaciju inicijatora. Nedugo nakon toga ustrojen je “Savjet za ruralni turizam” koji je kasnije prerastao u “Savjet za razvoj maloga i srednjega poduzetništva u turizmu”, s naglaskom na ruralni turizam (Kušen, 1995.). U to vrijeme razvoj cjelokupnoga ruralnog turizma svodio se na razvoj turističkih seljačkih gospodarstava. Aktivnosti Hrvatskoga farmera, tadašnjega Saveza seljaka, Ministarstva turizma Republike Hrvatske, Instituta za turizam iz Zagreba i, kasnije, Kluba članova

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1. Uvod

Copyright © 2013 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

45


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 45-65

“Selo” i Hrvatske gospodarske komore, bile su, u početku, usmjerene na traženje pogodnih poljoprivrednih gospodarstava (imanja) i animiranje njihovih vlasnika da ih urede za pružanje turističko-ugostiteljskih usluga, te na stvaranje uvjeta za njihov razvoj. Sustavni razvoj ruralnoga turizma u Hrvatskoj može se podijeliti u dva važna razdoblja. Prvi je započeo 1995. i trajao je do kraja 1999. godine, kada je objavljen nacionalni program “Razvoj maloga i srednjega poduzetništva u turizmu, s naglaskom na održivi razvoj turizma u ruralnom prostoru”. Nakon toga, slijedilo je nekoliko godina stanke, tek s pojedinačnim inicijativama, i nedostajalo je potpore resornoga ministarstva. Drugo razdoblje, koje bilježi pomake u razvoju ove vrste turizma, započinje krajem 2003., odnosno početkom 2004. godine, kada su u Hrvatskoj izrazitije pokrenuti resori poljoprivrede i turizma, te se počinje voditi značajnija briga o ruralnom prostoru i gospodarskim djelatnostima na ruralnim područjima. Aktivnostima resora poljoprivrede i turizma u Hrvatskoj je potaknut interes za ruralnim turizmom. Danas se na ruralnom području Hrvatske bilježi ukupno 21 188 kreveta: 933 kreveta na obiteljskim poljoprivrednim turističkim gospodarstvima (OPTG), 4 060 kreveta u lječilištima, 1 600 mjesta u kampovima i 6 593 u hotelima, pansionima, prenoćištima, turističkim naseljima i drugdje. U navedenim objektima u 2008. godini ostvareno je 838 000 dolazaka (posjetitelja) i 1 662 000 noćenja (Demonja i Ružić, 2010.:68-69). Navedenim podacima obuhvaćeni su posjetitelji i noćenja u planinskim mjestima i u 12 županija ruralne Hrvatske, po svim vrstama smještaja koji su zastupljeni na ruralnom prostoru Hrvatske, dakle u hotelima, pansionima, turističkim naseljima, kampovima i obiteljskim poljoprivrednim turističkim gospodarstvima (OPTG). Također, posjeti i noćenja ostvareni su konzumiranjem svih oblika ponude: u lječilištima, na skijalištima, posjetima prirodnim i kulturnim dobrima, u lovu, ribolovu, i drugima.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Uspoređujući ostvarena noćenja ruralne (kontinentalne) Hrvatske s ukupno ostvarenim noćenjima, uočava se da noćenja u ruralnoj Hrvatskoj sudjeluju sa svega 2,9%, što je malo u odnosu na udjel noćenja ruralnoga turizma od 10% do 20%, koji se ostvaruje u europskim okvirima (Demonja i Ružić, 2010.:70).

46

Važno je naglasiti da potražnju, odnosno posjete ruralnoj turističkoj destinaciji u Hrvatskoj motivira, između ostalih činitelja, intenzivni užitak, aktivnosti u prirodi, naglašena potreba za doživljajima, rekreacija i briga za zdravlje. Posebna motivacija potražnje je inovativnost i inscenacija, koja osim osnovnih standarda omogućuje neobična iskustva, iznenađenja i poticaje. Turisti dobivaju ugođajnu ili emocionalnu dodatnu korist (ambijent, doživljaj, zabavu, avanturu, kontakt s drugim gostima, i slično). Kao odgovor na brzi ritam života suvremenoga turista, raste potražnja za ekološki čistim područjima Hrvatske. Naposljetku, treba istaknuti osobnu sigurnost, koja postaje jedan od glavnih kriterija odluke za odmorom u ruralnim područjima, te sve veća briga za vlastito zdravlje.


P. Ružić, D. Demonja: Prirodna i antropogena osnova turizma Hrvatske

2. Teorijske osnove proučavanja posebnosti razvoja ruralnoga turizma 2.1. Privlačnost ruralnih prostora: mogućnosti ugodnoga odmora i rekreacije Još od antičke Grčke poznato je da je ruralno područje privlačilo ljude za provođenje odmora i ugodnoga života. Svemu tomu svjedoče različiti primjeri putovanja na ruralna područja, kao što su putovanja na olimpijske igre, posjeti proročanstvima i ljekovitim izvorima. I u rimsko doba poznata su putovanja i odmaranja na ruralnom prostoru: u termalnim kupalištima i vilama (ljetnikovcima) građenima u prirodnim područjima (Weber i Mikačić, 1995.:39-40). Oblici/vrste putovanja slični današnjim turističkim putovanjima javljaju se i u srednjem vijeku. Tipični primjeri putovanja u to doba su hodočašća i lovni pohodi. Ruralna područja i danas su vrlo zanimljiva turistima. Više je razloga tome, a jedan od njih je što ruralna područja pružaju različite mogućnosti zabave i razonode. Prema popisu Vijeća Europe, turističke aktivnosti na ruralnom području su brojne. Na spomenutom popisu razlikuje se više od 30 turističkih aktivnosti svrstanih u 7 skupina, kao što su: ture, aktivnosti na vodi (rijekama i jezerima), aktivnosti u zraku, sportske aktivnosti, aktivnosti otkrivanja zanimljivosti, aktivnosti radnih procesa, kulturne aktivnosti, aktivnosti zdravstvenoga karaktera, i brojne druge (Ružić, 2009.:14). Prema navedenim turističkim aktivnostima na ruralnom prostoru u Hrvatskoj moguće je razvijati 19 oblika turizma, čiju recentnu detaljnu razradu i tumačenje su napravili Demonja i Ružić (2010.:29-36). Kao sastavnice ruralnoga turizma načelno mogu biti uključeni agroturizam, aktivnosti u prirodi, eko-turizam, ruralno iskustvo, kulturni turizam, avanturistički turizam, izletnički (countryside) turizam, i slični oblici turizma (Meler, 2010). Prirodne i društvene karakteristike ruralnih područja privlačne su turistima i mogu stvoriti snažnu ponudu (Hajek, 2002.; Meler, 2010.).

2.2. Prirodne i društvene atraktivnosti: temelji razvoja ruralnoga turizma Prirodne i društvene atraktivnosti kao temelji razvoja ruralnoga turizma predmet su istraživanja u radovima brojnih autora. Među njima Jurcan (1989.) razvoj turizma na ruralnom prostoru temelji na prirodnim i društvenim atraktivnostima. Kušen (1997.) daje strateški okvir razvoja ruralnoga turizma kao dio koncepta cjelokupnoga razvoja ruralnoga prostora i obnove sela. Također, Kušen (2002.) je razradio sustav turističkih atrakcija, kao osnovu za evaluaciju temeljnih turističkih resursa za razvoj ruralnoga turizma Hrvatske. Poseban doprinos proučavanju turizma i održivoga ra-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Karakteristike ruralnoga prostora Hrvatske kao snažni privlačni činitelji ruralnoga turizma istaknute su u “Strategic Marketing Plan of Croatian Tourism for period 2010-2014 [SMPCT]” (SMPCT, 2009.:426) i uključuju: prirodno naslijeđe, netaknutu prirodu, hrvatski karakter i tradiciju (način života, gostoljubivost, običaje, itd.), slikovita sela, i slično. Iz navedenih razloga tržišni cilj ruralnoga turizma trebao bi biti pozicioniranje Hrvatske kao odredišta kontinentalnoga/ruralnoga turizma.

47


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 45-65

zvoja Hrvatske svojim istraživanjima i radovima dale su Cetinski i Katica (1998.). Aktualno stanje razvoja ruralnoga turizma u Hrvatskoj, temeljeći ga na prirodnim i društvenim atrakcijama, opsežno su obradili i protumačili Demonja i Ružić (2010.:44-84). Nastanak i određenje turističke atrakcijske osnove ruralnoga prostora, kao potencijala razvoja ruralnoga turizma, protumačio je Kušen (2007.), koji objašnjava da je ruralni prostor izvorno služio kao životni prostor poljoprivrednika, i da je ruralni prostor, zapravo, cjelokupni obradiv i naseljiv prostor izvan gradova. Nadalje, Kušen ističe da su na ruralnom prostoru nastali: tradicijsko selo, ruralne cjeline, tradicijska ruralna arhitektura i tradicijski interijeri, tradicijski vrtovi, te ekološki, proizvodno i oblikovano uravnoteženi kulturni pejzaž. Na tom materijalnom temelju paralelno se razvijala tradicijska kultura života i rada seljaka (tradicijska znanja i tehnologije poljoprivredne proizvodnje i načina stanovanja, odijevanja, prehrane i zajedništva), koja je u konačnici rezultirala i nematerijalnim dobrima, kao što su plesovi, pjesme, legende, i slično. Sve to predstavlja pretežni, prepoznatljiv i najvrjedniji dio turističke atrakcijske osnove ruralnoga prostora, koja čini razvojni resurs ruralnoga turizma. I drugi autori, primjerice Pena, Jamilena, Molina (2012.), tvrde da su ruralne turističke destinacije određene svojstvima činitelja ponude, prirodnom i kulturnom ponudom, te ponudom domaćih proizvoda i gastronomije.

2.3. Ruralni prostori: motivatori dolaska turista posebno onih iz urbanih sredina

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ruralni prostor je zanimljiv za odmor i rekreaciju, posebno za urbanu populaciju. Rezultati istraživanja (Kastenholz, Lima, 2011.) pokazuju da je ruralni prostor suprotnost urbanom, i idealan je za boravak obitelji s djecom, te ugodan za odmor i rekreaciju. Osim navedenoga, ruralni prostor omogućava upoznavanje starina i tradicije. Također, rezultati istraživanja pokazuju da ruralna turistička destinacija intenzivno privlači i udovoljava potrebama turista, i da se, pritom, štite od propadanja njezini prirodni, kulturni i socijalni resursi.

48

Promjene obilježja ruralnih prostora, njegovih ekonomskih aktivnosti i funkcija utječu na percepciju ruralnoga. Ruralni prostor je područje izvan gradskoga (urbanoga) prostora koji obilježava mali broj stanovnika s dominantnim korištenjem zemlje i šuma za opstanak, na kojem se prepoznaje društvena struktura, običaji i seoski identitet (Ružić, 2009.). Danas postoje različita stajališta o tome što su ruralni prostori, što bi mogli biti, što bi trebali biti i kako to postići (Butler i Hall, 1998.). Koncepti mjesta i identiteta ključni su za marketing turističke destinacije, ali su i iznimno važni za konzumaciju turističkih iskustava jer konzumentu nude osjećaj autentičnosti, jedinstvenosti i, time, socijalne dinstinkcije (Mowl, 2001.). Ruralni prostori svojim karakteristikama motiviraju posjet turista. Motivi koji turizam na ruralnom prostoru čine zanimljivim i prihvatljivim (Duk-Byeong, Yoo-Shik, 2008.) klasificiraju se prema tipologiji (Goeldner i Ritchie, 2003.) kako slijedi: 1. fizički motivi, kao što je relaksacija, 2. kulturni motivi, kao što su otkrivanje novih


P. Ružić, D. Demonja: Prirodna i antropogena osnova turizma Hrvatske

prostora, 3. interpersonalni motivi, kao što su socijalizacija i upoznavanje novih ljudi i 4. motiv prestiža, kao što su samoupoznavanje i samoaktualizacija. Ruralni prostor pogodan je za one turiste koji traže autentičnost, nostalgičnost za lijepom prošlosti. On savršeno integrira čovjeka s prirodom, pruža aktivnosti na otvorenim prirodnim ambijentima, omogućuje opuštanje u mirnoj i spokojnoj okolini daleko od gradskih gužvi i obaveza (Frochot, 2005.; Lane, 2009.) U radovima i istraživanjima brojnih autora susrećemo se s različitim polazištima sagledavanja motivacije u ruralnom turizmu, primjerice prema nacionalnosti (Cha et al., 1995.), destinaciji (Jang and Cai, 2002.), zadovoljstvu i lokaciji (Yoon and Uysal, 2005.), seniorima (Jang and Wu, 2006.) i događanjima (Lee et al., 2004.).

3. Metodologija i pristup istraživanju Istraživanje u ovome radu temelji se na sekundarnim izvorima, te analizi pristupa i stavova o ruralnom turizmu domaćih i stranih autora. Budući da je osnovna namjera ovoga rada detektiranje razvojnih posebnosti ruralnoga turizma Hrvatske, istraživanje polazi od pretpostavki da se razvoj temelji na atraktivnom ruralnom prostoru, te atraktivnim objektima sa zanimljivom i prihvatljivom ponudom. Nadalje, razvoj ruralnoga turizma Hrvatske temelji se na liberalnoj turističkoj politici i zakonskoj regulativi koja podupire razvoj, a ima uporište u svestranom interesu i sklonostima stanovništva i zajednice. Naposljetku, ruralni turizam Hrvatske temelji se na relativno sačuvanom seoskom identitetu, pretpostavkama održivosti i atraktivnim činiteljima.

4. Rezultati istraživanja Rezultati istraživanja u ovome radu odnose se na detektiranje i određenje posebnosti razvoja ruralnoga turizma Hrvatske. U tom smislu posebno se istražuje ruralni prostor s gledišta pretpostavki i činitelja razvoja. Pritom se detektiraju pretpostavke koje omogućuju razvoj, te činitelji koji diktiraju intenzitet i smjer razvoja ruralnoga turizma u Hrvatskoj. Dobri izgledi za razvoj ruralnoga turizma u Hrvatskoj temelje se na atraktivnosti njezinoga ruralnog prostora, interesu i sklonosti stanovništva, i društva u cjelini, prema razvoju, kao i liberalnoj turističkoj politici i zakonskoj regulativi koje omogućuju razvoj.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U ovome radu, prije svega, detektirat će se razvojne posebnosti ruralnoga turizma Hrvatske, a u svezi toga postavljena je hipoteza kojom se tvrdi da Hrvatska raspolaže prirodnim i društvenim atraktivnostima s kojima može razviti poseban, zanimljiv, prihvatljiv, konkurentan i održiv ruralni turistički proizvod. Dokazivanje postavljene hipoteze provodi se teorijski bez terenskih istraživanja na ruralnom prostoru Hrvatske. Očekuje se da bi takva istraživanja trebala uslijediti tek nakon što se prihvati teorijska osnova ustanovljena u ovom radu, a ovaj rad mogao bi poslužiti kao inicijalna podloga za realizaciju te zadaće.

49


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 45-65

4.1. Prirodni činitelji razvoja ruralnog turizma Hrvatske Ruralni prostor u Hrvatskoj određuje se prema podjeli po kojoj se manje administrativne jedinice, općine, smatraju ruralnim područjima, a gradovi urbanim. Primjenom OECD kriterija, prema kojemu se područja klasificiraju kao ruralna ili urbana temeljem praga od 150 stanovnika na km², 91,6% ukupnoga područja Hrvatske klasificira se kao ruralno, a 8,4% kao urbano. Prema tom kriteriju 88,7% naselja smješteno je u ruralnim područjima, a 11,3% u urbanim, s 35% stanovništva u 14 gradova s više od 30 000 stanovnika, dok 47,6% ukupnoga stanovništva živi u ruralnim područjima, a njih 52,4% u urbanim (MPRRR RH, 2008.:7). S obzirom na različitosti prirodno-resursne osnove i obilježja ruralne arhitekture i običaja, u Hrvatskoj je moguće razlikovati sedam ruralnih cjelina: 1. Slavonija, Baranja i Srijem; 2. Hrvatsko zagorje, Prigorje, Međimurje i Podravina; 3. Posavina, Pokuplje, Moslavina; 4. Gorski kotar i Žumberak; 5. Lika i Kordun; 6. Istra i Hrvatsko primorje i 7. Dalmacija.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Hrvatska je, kako ističe Kušen (2007.), zemlja brojnih turističkih atraktivnosti od kojih su za razvoj ruralnoga turizma bitne sljedeće: kopnene vode, prije svega rijeka Dunav, ali i druge rijeke, osobito Korana, Krka i Cetina; masiv Velebita; plodna Panonska nizina – Slavonija, Posavina, Podravina, Baranja i Srijem; brdsko-planinska područja – Gorski kotar, Lika, Kordun, Banovina, Hrvatsko zagorje, Međimurje i Moslavina; vinorodna područja; povijesni gradovi na kontinentu; dvorci Hrvatskoga zagorja; hrvatska svetišta, toplice i, na kraju, velik, slikovit, raznolik i turistički privlačan ruralni prostor. Atraktivnosti ruralnoga područja Hrvatske, od posebne važnosti za razvoj ruralnoga turizma, su: klima, kopnene vode, reljef, životinjske i biljne vrste (biološka raznolikost), zaštićena područja, šume i obradive površine (poljoprivreda). (O njima će više riječi biti u nastavku).

50

Jedno od važnijih obilježja ruralnoga prostora Hrvatske je klima. Hrvatska se nalazi u umjerenom klimatskom pojasu sjeverne polutke. Zbog takvoga položaja njezine klimatske prilike su povoljne i umjerene bez temperaturnih krajnosti. Pravilna je izmjena sva četiri godišnja doba. Prosječno trajanje insolacije u Hrvatskoj smanjuje se od zapada k istoku i od sjevera prema jugu. Najmanju insolaciju imaju najviši vrhovi planina i sjeveroistok Hrvatske, a najveću dalmatinski otoci (Hvar 2 674 sata) i južna Hrvatska. Umjerenost klime rezultat je ne prehladnih zima i ne previše vrućih ljeta. Najhladniji mjesec je siječanj, s prosječnim temperaturama od -2°C u gorskoj Hrvatskoj do 5°C u primorskoj. Najtopliji mjesec je srpanj, s prosječnim temperaturama od 15°C u gorskoj Hrvatskoj do 24°C u primorskoj. Nadalje, kopnene vode u Hrvatskoj predstavljaju značajni razvojni potencijal ruralnoga turističkog odredišta (tablica 1.). Kada je riječ o vodama u Hrvatskoj, prema izvješću UNESCO-a o opskrbljenosti vodom u 188 zemalja svijeta, Hrvatska zauzima treće mjesto u Europi, iza Norveške i Islanda. Kako se navodi u izvješću, Hrvatska raspolaže s 32 818 metara kubičnih obnovljive pitke vode po stanovniku godišnje, što je svrstava među trideset zemalja najbogatijih vodom na svijetu (Meler, 2010.:195).


P. Ružić, D. Demonja: Prirodna i antropogena osnova turizma Hrvatske

Vrste kopnenih voda

Naziv i opći podaci

Rijeke

Dunav (ukupno 2 857 km, u Hrvatskoj 188 km) Sava (ukupno 945 km, u Hrvatskoj 562 km) Drava (ukupno 707 km, u Hrvatskoj 505 km) Mura (ukupno 438 km, u Hrvatskoj 53 km) Kupa (ukupno 296 km, u Hrvatskoj 296 km) Neretva (ukupno 225 km, u Hrvatskoj 20 km) Una (ukupno 212 km, u Hrvatskoj 120 km) Bosut (ukupno 186 km, u Hrvatskoj 151 km) Korana (ukupno 134 km, u Hrvatskoj 134 km) Bednja (ukupno 133 km, u Hrvatskoj 133 km) Ušće Vuke u Dunav u Vukovaru Neretva (jadranski sliv) Cetina (jadranski sliv) Zrmanja (jadranski sliv u Dalmaciji) Krka (jadranski sliv u Dalmaciji) Čikola (jadranski sliv u Dalmaciji) Dragonja (u Istri) Mirna (u Istri) Raša (u Istri) Boljunčica (u Istri) Pazinčica (ponornica u Istri) Gacka (ponornica u Lici) Krbava (ponornica u Lici) Peručko (oko 13 km²) Butoniga u Istri Lokvarsko (Gorski kotar) Fužinsko (Gorski kotar) Krušćičko u Lici Dubravsko na Dravi Vransko kod Biograda (30,7 km²) Vransko na Cresu (6 km²) Prokljansko Visovačko Veliko i Malo jezero na Mljetu Baćinska jezera kod Ploča Crveno i Modro jezero kod Imotskog Plitvička jezera (nacionalni park, uvrštena u svjetsku prirodnu baštinu UNESCO-a) Jasinje ili Jelas kod Broda (20 km²) Siščani kod Čazme (18 km²) Končanica kod Grubišnoga polja (oko 14 km²) Bizovac (1974.) Brestovac (1909.) Daruvar (Rimsko doba) (1772.) Istarske toplice (Rimsko doba ) (1817.) Ivanić Grad (1989.) Krapinske toplice (Rimsko doba) (1779.) Lipik (Rimsko doba) (1839.) Sisačko jodno lječilište (1932.) Stubičke toplice (Rimsko doba) (1776.) Topusko (Rimsko doba) (1818.) Varaždinske toplice (Rimsko doba) (1820.)

Jezera

Ribnjaci Termalni izvori

Izvor: Demonja, D. i Ružić, P. (2010). Ruralni turizam u Hrvatskoj s hrvatskim primjerima dobre prakse i europskim iskustvima, str. 146-147.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 1. Kopnene vode u Hrvatskoj

51


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 45-65

Za turizam posebno su zanimljivi prostori koji imaju određene oblike reljefa iz horizontalne i vertikalne razvedenosti. Hrvatska se dijeli na tri osnovne prirodne cjeline koje se međusobno nadopunjuju, odnosno čine komplementarnost prostora: 1. nizinska ili panonska prirodna regija (obuhvaća 55% teritorija i na njoj živi 66% stanovništva); 2. primorska ili jadranska prirodna regija (obuhvaća 31% teritorija i ondje živi 31% stanovništva) i 3. gorska ili dinarska prirodna regija (obuhvaća 14% teritorija i tamo obitava 3% stanovništva). Prostori iznad 1 500 metara čine 0,11% ukupnoga hrvatskog teritorija, a riječ je o sljedećim planinama (Demonja, Ružić 2010.:148): 1. Dinara (Dinara 1 831 m), 2. Kamešnica (Kamešnica 1 810 m), 3. Biokovo (Sv. Jure 1 762 m), 4. Velebit (Vaganski vrh 1 758 m), 5. Plješivica (Ozeblin 1 657 m), 6. Velika Kapela (Bjelolasica 1 533 m), 7. Risnjak (Risnjak 1 528 m), 8. Svilaja (Svilaja 1 508 m), i 9. Snježnik (Snježnik 1 506 m). I životinjske vrste, koje se zadržavaju u nekim područjima, povećavaju njegovu turističku atraktivnost. Bogatstvo vrsta divljači u šumama i riba u vodama, ne samo što uljepšavaju i čine kraj/područje zanimljivim, nego pružaju mogućnosti za lov i ribolov, istraživanje, fotografiranje, brigu za njihovo preživljavanje/održavanje i druge aktivnosti (tablica 2.). Tablica 2. Rezervati i spomenici prirode, zaštićene biljne i životinjske vrste u Hrvatskoj

Vrsta rezervata i/ili spomenika prirode 1. Strogi rezervati 2. Nacionalni parkovi

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3. Parkovi prirode

52

4. Specijalni rezervati

5. Park šume

Naziv/opis rezervata i/ili spomenika prirode Hajdučki i Rožanski kukovi na Velebitu Bijele i Samarske stijene na Velikoj Kapeli Plitvička jezera Paklenica Risnjak Mljet Kornati Brijuni Krka Sjeverni Velebit Kopački rit kraj Osijeka Zapadni dio Medvednice Planina Velebit Planina Biokovo Telašćica Lonjsko polje a) 34 rezervata šumske vegetacije b) 10 botaničkih vrtova c) 2 zoološka vrta 17 ornitoloških rezervata 2 ihtiološka rezervata (izvorišni dio i obalni pojas rijeke Vrlike kod Imotskog) d) 2 rezervata u moru (more i podmorje Limskog kanala i područje Malostonskog zaljeva) 20 lokacija park šuma


P. Ružić, D. Demonja: Prirodna i antropogena osnova turizma Hrvatske

Vrsta rezervata i/ili spomenika prirode 6. Značajni krajolici 7. Spomenici prirode

8. Hortikulturni spomenici

9. Spomen-područja i spomen-objekti 10. Pojedine biljne i životinjske vrste

Naziv/opis rezervata i/ili spomenika prirode 51 lokacija značajnih krajolika a) 10 geografskih i geoloških spomenika prirode b) 1 geološko-paleontološki spomenik prirode (Velnačka glavica u Brušanima kod Gospića) c) 4 paleontološka spomenika prirode (polupećina Hušnjakovo kraj Krapine, Grapčeva pećina na Hvaru, pećina Vindija kraj Donje Voće, Hrvatsko zagorje, Mačkova (velika) pećina u Velikoj Sutinskoj (Hrvatsko zagorje) d) 27 geomorfoloških spomenika prirode e) 20 prirodnih spomenika rijetkih primjeraka drveća i njihovih skupina a) 74 parka b) 2 aboretuma (Opeka kraj Varaždina, Trsteno kraj Dubrovnika) c) 3 botanička vrta (u Modrić-docu pod Zavižanom, botanički vrt Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, te botanički vrt Prirodoslovnomatematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) d) 51 pojedinačno stablo i njihove skupine a) 28 spomen-područja b) 8 spomen-objekata a) 44 biljne vrste b) 34 životinjske vrste

Izvor: Demonja, D., Ružić, P. (2010). Ruralni turizam u Hrvatskoj s hrvatskim primjerima dobre prakse i europskim iskustvima, str. 149-151.

Zaštićena područja Hrvatske obuhvaćaju 8,54% njezine ukupne površine, odnosno 11,38% hrvatskoga kopnenog dijela. Od toga 4,76% su nacionalni parkovi i parkovi prirode. Do sada je na području Hrvatske u Upisnik zaštićenih prirodnih vrijednosti upisano 461 zaštićeno područje, a 9 ih je pod preventivnom zaštitom. Zaštićena mjesta, nacionalni parkovi, u Hrvatskoj su: 1. Brijuni, 2. Kornati, 3. Krka, 4. Mljet, 5. Paklenica, 6. Plitvička jezera, 7. Risnjak i 8. Sjeverni Velebit. Nacionalni parkovi Plitvička jezera i Mljet uključeni su u UNESCO-vu svjetsku baštinu (UNESCO. World Heritage Centre. Croatia, 2012.). Hrvatska je jedna od rijetkih zemalja s bogatim i raznovrsnim šumskim fondom koji prekriva 37% njezinoga ukupnog teritorija. Najveći postotak šuma na jedinici površine ima gorska Hrvatska. Prema osnovnim vegetacijskim vrstama najveći dio hrvatskih šuma su one bjelogorične ili listače (oko 80% svih šuma), manji dio četinjače

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ukupni broj poznatih vrsta u Hrvatskoj je oko 37 000, od čega su 1 136 endemi. Riječ je o velikom broju u odnosu na površinu Hrvatske, pa se, s obzirom na biološku raznolikost, Hrvatska može svrstati među najbogatije zemlje Europe. Prema raznolikosti biljnih vrsta, Hrvatska (s 0,075 vrsta/km² ili 0,094 vrsta/km² uključujući podvrste) zauzima treće mjesto u Europi. Fauna Hrvatske izrazito je bogata vrstama iz skupine šišmiša (34 vrste) i ptica (375 vrsta), a prisutne su i sve tri vrste velikih zvijeri (medvjed, vuk i ris).

53


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 45-65

(oko 13% svih šuma) dok najmanji dio čine mješovite šume (oko 7% svih šuma). U primorskoj Hrvatskoj karakteristični je degradirani šumski pokrov, pa je najveći dio površina pod makijom, šikarama i kamenjarom. Poljoprivreda u ruralnom području važan je činitelj razvoja turizma. Razvoj poljoprivrede na nekom prostoru ovisi od brojnih pretpostavki, a posebno se izdvajaju: postojanje poljoprivrednoga zemljišta, povoljni klimatski, pedološki i drugi uvjeti za razvoj poljoprivrede i povoljno tržišno-ekonomsko okruženje. Od ukupno 29 557 km², potencijalno obradive površine u Hrvatskoj obuhvaćaju 21 491 km², a trajno neobradiva tla, zbog nepovoljnih fizikalnih ili kemijskih svojstava, zauzimaju 8 066 km². Od navedenih potencijalno obradivih površina sada se obrađuje svega 10 920 km², a 1 100 km² koristi se kao pašnjaci. Poljoprivredne površine zauzimaju 52,2% kopnenoga prostora Republike Hrvatske. Od toga je oko 80% poljoprivrednih površina u privatnom vlasništvu, a približno 20% su državna zemljišta. Za razvoj ruralnoga turizma posebnu važnost ima ekološka poljoprivreda, koja je integrativna s turizmom i ostalim gospodarstvom. Od razvoja ekološke poljoprivrede i njezinoga uključivanja u (ruralni) turizam mogu se ostvariti brojni ekonomsko-financijski, sociološki, demografski i drugi učinci. Temeljni uvjeti za razvoj ekološke poljoprivrede su, prije svega, zemljište koje ne smije biti zagađeno kemijskim i drugim sredstvima dotadašnjom uporabom, te očuvana i zdrava okolina. Na prostoru Hrvatske ispunjeni su temeljni uvjeti za razvoj ekološke poljoprivrede, a njezino područje obilježavaju izuzetne agroekološke različitosti, odnosno mogućnosti različite poljoprivredne proizvodnje i prerade u koje se mogu uključiti ribarstvo, marikultura, poljoprivreda i prerada poljoprivrednih proizvoda. U tablici 3. nabrojani su samo neki od mogućih proizvoda ili prerađevina poljoprivrede, koji bi se odmah mogli zaštititi kao ekološki, kao i oni koji bi se u vrlo kratkom roku mogli zaštititi kontrolom proizvodnje. Tablica 3. Moguća ekološka poljoprivredna proizvodnja i prerada u Hrvatskoj

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Vrsta proizvodnje

54

Proizvodi i proizvodnja koja se može odmah zaštititi zelenim znakom: - smokva i proizvodi od smokve (sušena, marmelada, slatko); - rogač, šipak, žižula, oskoruša (njihove prerađevine i drugo); - agrumi koji uspijevaju u jadranskom pojasu: mandarina, gorka i slatka naranča, limun, grejp; - maslina i proizvodi od masline (konzervirane masline, maslinovo ulje, kozmetički proizvodi od maslinovog ulja); - ljekovito bilje (lavanda, vrijesak, kadulja, i slično) i proizvodi (svježe, sušeno, ulja, ekstrakti, bonifikatori, poboljšivači-ekstrakti za proizvodnju sokova, alkoholnih pića, likera, konjaka, travarica, i drugo); - ribarstvo, marikultura (uzgoj ribe i školjaka), plava riba i proizvodi (usoljena, usoljena u ulju, marinade, i slično); - ovčarstvo i kozarstvo i proizvodi (meso, sir, skuta); - pčelarstvo (med i proizvodi na bazi meda). Poljoprivredni proizvodi koji bi se u budućnosti mogli zaštititi kao ekološki: - razno povrće (konzervirano i prerađeno na razne načine); - razno voće (konzervirano i prerađeno na razne načine); - grožđe za vino i stolno, te proizvodi (vino, sok, pjenušci).


P. Ružić, D. Demonja: Prirodna i antropogena osnova turizma Hrvatske

Na temelju iznesenoga moguće je zaključiti da Hrvatska raspolaže efektnim prirodnim kapitalom s kojim može ostvariti konkurentsku prednost na turističkom tržištu. Sinergijske efekte prirodnoga kapitala Hrvatske potrebno je iskoristiti, kao i komplementarnost rastućega fenomena eko-turizma sa snažnim uzletom ekološki uzgojene hrane i, općenito, tržišta zelenih proizvoda. Hrvatska s prednostima prirodnoga kapitala može stvoriti jak i uvjerljiv globalni zeleni brand.

4.2. Društveni činitelji razvoja ruralnoga turizma Hrvatske Prostor je privlačan posjeduje li društvene atrakcije u koje se ubrajaju: spomenici kulture, pučka kultura, stanovanje i prehrana, narodni pučki običaji i pučka materijalna kultura sa starim zanatima, proizvodima, suvenirima, kulturne ustanove i priredbe, te zabavne, sportske i gospodarske manifestacije (tablica 4. i tablica 5.). Među glavnim prednostima razvoja ruralnoga turizma u Hrvatskoj, osim bogatstva prirodnoga okoliša (planine, rijeke, otoci, šume, itd.), su (SMPCT, 2009.:86): selo, koje je zadržalo tradicionalni, autentični hrvatski karakter (stil života, gostoljubivost, običaje, lokalna događanja, itd.), tipični mediteranski stil života (pitoreskna sela, maslinovo ulje, vinske ceste, itd.), raznolika kulturna ponuda ruralnih područja (povijest, glazba, itd.), izvrsna lokalna gastronomija i dobar stav lokalnih sudionika prema razvoju turizma. Tablica 4. Važnija spomenička baština ruralne Hrvatske

Vrsta spomeničke baštine

Naziv/Kratki opis

Srednjovjekovni gradići

Dvigrad, ostaci utvrđenoga srednjovjekovnog grada u zapadnom dijelu središnje Istre kod Kanfanara. Grožnjan, naselje u središnjem dijelu Istre kod Buja.

Motovun, naselje u središnjem dijelu Istre, s očuvanim zidinama iz 13.-14. stoljeća, renesansnom palačom-kaštelom s pregradnjama iz 16.-17. stoljeća. Pazin, središnja Istra, navodi se u ispravi cara Otona II. izdanoj u Veroni 07. 06. 983. godine. Poznat je po Kaštelu sagrađenom na litici ponad ponora Jama, prvi puta spominje se 983. godine. Župna crkva spominje se 1226. godine. U Kaštelu je smješten Etnografski muzej Istre, osnovan 1955. godine. Vodnjan, gradić u Istri, sa sačuvanim osebujnim srednjovjekovnim izgledom. Prvi puta spominje se 1150. godine. U mjesnoj crkvi sv. Blaža čuva se zbirka od stotinjak ukrašenih drvenih relikvijara (15.19. st.). Većina predmeta iz zbirke donesena je iz Venecije 1818. godine.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Hum, središnja Istra, poznat po gradskim vratima iz 1562. godine, zvoniku iz 1552. godine, župnoj crkvi sagrađenoj 1802. godine na mjestu starije iz 1609. godine, slikama iza glavnoga oltara, kaležu i ciboriju iz 1539. godine.

55


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 45-65

Vrsta spomeničke baštine

Naziv/Kratki opis

Utvrde i dvorci

Bilje Bosiljevo Dubovac Bežanec Ilok Klenovnik Mali Tabor Novigrad na Dobri Ozalj Ribnik Trakošćan Veliki Tabor

Izvor: Kamping udruženje Hrvatske. Kulturna baština Hrvatske. Pregledano 25. ožujka 2012. (http://www.camping.hr/hr/hrvatska/kulturno-nasljedstvo).

Hrvatska je bogata raznovrsnom kulturnom baštinom. Osim brojnih materijalnih ostataka, koji svjedoče o kontinuiranoj prisutnosti čovjeka na ovim prostorima, očuvan je i veliki dio

nematerijalne baštine. Hrvatska je zemlja živih (pra)ostataka pradavnih običaja i vjerovanja, njihovih transformiranih i ponovno oživljenih oblika. Razni običaji i znanja predstavljaju se na brojnim manifestacijama i priredbama u zemlji i svijetu, a sve više se implementiraju i u suvremeni život.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 5. Popis značajnije hrvatske kulturne baštine

56

Vrsta baštine

Opis baštine

Govor

Govor otoka Suska Žminjski govor Bednjanski govor Istro-rumunjski govori govor posavskoga sela Siče govor Huma na Sutli govor i toponimija sela Vidonje kajkavski donjosutlanski (ikavski) dijalekt

Glazba

Plesovi: linđo, balun Pjevanje: bećarac, klapsko pjevanje, pjevanje “dvoglasnih tijesnih intervala” ili “na tanko i debelo” u Istri Tradicionalna glazbala: tambura, gajde, fićoške, drombulje, diplice, svirale

Ophodi

Kraljice, betlemaši, u Cvitnicu Jelo (Bošnjaci), Jela (Račinovci), kiti bunar (Babina Greda), Adam i Eva (Županja), jahači

Svatovski običaji Manifestacije

Bednjanska svadba na bednjanskom govoru Đakovački vezovi, Vinkovačke jeseni, Varaždinske barokne večeri, Đurđevac – Legenda o Picokima

Rukotvorstvo

Tkanje na stanu, pravila održavanja i odijevanja tradicionalne narodne nošnje, zlatovez i svilovez, splet i rasplet, valjanje vune, tradicionalne frizure i oglavlja

Hrana

Brački vitalac, lički sir škripavac, sinjski arambašići, slavonski kulen/kulin, soparnik, zagorski mlinci, štrukli, istarski pršut


P. Ružić, D. Demonja: Prirodna i antropogena osnova turizma Hrvatske

Vrsta baštine

Opis baštine

Igre

Sinjska alka, moreška, igra loptom u Trilju, picigin

Liturgijski i pučki običaji Obrti i umijeća

Sela diljem ruralne Hrvatske Licitarska srca, batana, građevinske vještine (izrada krova, nabijanje zemljanoga poda, izrada zida od naboja, pletenje ograde od šiblja, mazanje pletera), lončarstvo, medičarstvo i licitarstvo, ugljenarenje, bunarenje, tradicijske tehnike ukrašavanja uskrsnih jaja, licitarska srca, šaranje tikvica, šibenska kapa, umijeće izgradnje rovinjske batane

Izvor: Demonja, D., Ružić, P. (2010). Ruralni turizam u Hrvatskoj s hrvatskim primjerima dobre prakse i europskim iskustvima, str. 161.

Razonodi i zabavi turista pridonose raznovrsne i brojne priredbe koje se organiziraju u turističkim mjestima (tablica 6.).

Vrsta događanja

Naziv događanja

Hrvatski filmski festivali

Motovunski filmski festival Vukovarski filmski festival

Manifestacije nacionalnih manjina

Dani kulture Roma Dani češke kulture u Bjelovaru Mikluševačko ljeto Narodne nošnje na razglednicama Petrovačko zvono

Hrvatske književne manifestacije

Croatia rediviva: ča, kaj, što baštinski dani Dani kršćanske kulture Dobrojutro more Festival fantastične književnosti Pazin Goranovo proljeće Istrakon Kijevski književni susreti Kvirinovi poetski susreti Liburnicon Pjesnički susreti u Drenovcima Susret čakavskih pjesnikinja otoka Hvara Čakavski sabor

Sportske manifestacije

Olimpijada pučkih igara

Gospodarske manifestacije

Bjelovarski sajam Agrozemlja Prvi sajam agroturizma Šibensko-kninske županije Kulturno-gospodarska manifestacija vinogradara i vinara Slavonije i Baranje BONAVITA VINISTRA Poreč

Izvor: Demonja, D., Ružić, P. (2010). Ruralni turizam u Hrvatskoj s hrvatskim primjerima dobre prakse i europskim iskustvima, str. 165.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 6. Važnija kulturna, sportska i gospodarska događanja u ruralnoj Hrvatskoj

57


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 45-65

Seoski identitet, posebno tradicijski, važan je u razvoju ruralnoga turizma. U ruralnim destinacijama diljem Hrvatske seoski identitet vidljiv je u sljedećim oblicima: • uređenju kamenih i drvenih kuća, i u selima koja se obnavljaju pod nadzorom konzervatorskih zavoda i zavoda za zaštitu spomenika kulture. U obnovi se koriste prirodni materijali, kamen, drvo, a izbjegava pretjerano betoniranje, asfaltiranje, plastika, i drugi umjetni materijali; • tradicijskim alatima skupljenim i prezentiranim turistima u privatnim zbirkama i muzejskim postavima; • organiziranim turističkim prijemima, zabavama, priredbama, smotrama s izvođačima u tradicijskoj odjeći i obući, s tradicijskim glazbalima i plesom; • organizaciji turnira pučkih igara, olimpijada s pučkim igrama u trajanju više dana; • obnovi i zaštiti tradicijskih komunalnih objekata (izvora pitke vode, lokava, puča, putova, staza) i stavljajući ih u funkciju vodenoga parka, biciklističke staze i slično; • uređenju okućnica na tradicijski način (cvjećnjak, dvorište, vrt); • uređenju prirodnih atrakcija u okolici i njihovom osposobljavanju za posjete turista; • ukrašavanju prostorija u agroturističkim i ostalim objektima u ruralnoj sredini sa slikama i motivima seoskoga identiteta; • uređenju etno-kuća, gospodarskih zgrada, obnovi tradicijskih zanata i radionica, etno-sela sa svim elementima seoskoga identiteta (štale sa životinjama, gnojnice, stogovi sjena i slame, vrtovi s voćem i povrćem, cvjetnjaci, i drugo) i • uređenju etno-muzeja s postavama života i rada na selu u prošlosti. Turisti u selima diljem Hrvatske mogu vidjeti i doživjeti domaće životinje, uređene kuće i sela s očuvanim elementima tradicijske gradnje, uređene bare, poljske putove kojima je namijenjena turistička svrha, probati jela pripremljena na tradicijski način i druge elemente seoskoga identiteta. Očuvani seoski identitet, namijenjen u turističke svrhe, također je važna pretpostavka razvoja turizma na ruralnom prostoru Hrvatske.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4.3. Interes stanovništva i zajednice za razvoj ruralnoga turizma

58

U Hrvatskoj je evidentan interes većega dijela stanovništva i zajednice za razvoj ruralnoga turizma. Stanovništvo je uključeno u razvoj s brojnim registriranim turističkim seljačkim obiteljskim gospodarstvima pružateljima usluga turistima i kreatorima vlastitih poduzetničkih ideja i primjerima dobre prakse. Prema posljednim službenim podacima Hrvatske gospodarske komore, Sektora za turizam, iz 2007. godine, u Hrvatskoj je registrirano 379 turističkih seljačkih obiteljskih gospodarstava, s ukupno 933 kreveta, njih 314 pruža usluge prehrane, a 231 su kušaonice vina/rakije (Mišćin i Mađer, 2008.). U poduzetničkim projektima u ruralnom turizmu u Hrvatskoj identificirane su sljedeće vrste objekata, odnosno oblici ruralnoga turizma, a za svaki su izdvojeni, predstavljeni i/ili obrađeni primjeri dobre prakse (Demonja i Ružić, 2010.:203-238): 1. Turistička seljačka obiteljska gospodarstva (TSOG); 2. Vinotočja na vinskim cestama;


P. Ružić, D. Demonja: Prirodna i antropogena osnova turizma Hrvatske

3. Kušaonice; 4. Izletišta, odnosno objekti tradicijskoga pripremanja i usluživanja toplih i hladnih jela, te pića i napitaka; 5. Smještaj na ruralnom prostoru: vinotočja s ponudom smještaja, tradicijske i druge ruralne kuće za odmor, Bed & Breakfast, ruralni hotel, sobe, apartmani, kampovi i ruralna kamp odmorišta; 6. Stara sela (tzv. eko-etno sela) i gospodarstva sa zbirkama etnografskih predmeta; 7. Eko-gospodarstva i organsko-biološka (ekološka) poljoprivreda; 8. Male etnografske zbirke; 9. Tradicijski obrti, kreativne radionice i izvorni suveniri i 10. Tematske ceste i putovi, staze i itinereri na ruralnom prostoru. Razvoj ruralnoga turizma u Hrvatskoj operativno provode i potporama pomažu Ministarstvo turizma RH i Ministarstvo poljoprivrede RH. Također, razvoj turizma potporama pomažu i županije, jedinice lokalne samouprave, sporadično i međunarodne institucije, te Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) kreditnim linijama za turizam.

Od 2005. godine Ministarstvo turizma Republike Hrvatske za razvoj destinacija ruralnoga turizma uz očuvanje identiteta seoskoga prostora u Hrvatskoj dodjeljuje potpore i poticaje kroz dva programa: Programi nepovratnih potpora male vrijednosti i Kreditni programi sa subvencioniranom kamatom. Programi nepovratnih potpora male vrijednosti su: 1. Program poticanja zaštite, obnove i uključivanja u turizam kulturne i prirodne baštine u turistički nerazvijenim područjima – “Baština u turizmu”; 2. Program poticanja razvoja tematskih turističkih putova – “Tematski putovi” i 3. Program poticanja unaprjeđenja izrade i plasmana suvenira – “Izvorni suvenir”. Kreditni programi sa subvencioniranom kamatom su: 1. Programi “Poticaj za uspjeh” i “Pod stoljetnim krovovima”, i 2. Program kreditiranja ruralnoga turizma “Razvoj turizma na selu”. Programi nepovratnih potpora male vrijednosti dodjeljuju se od 2005., odnosno 2007. godine. Od 2005. godine kontinuirano se dodjeljuju potpore za program “Baština u turizmu”, dok se od 2007. godine dodjeljuju potpore i za druga dva programa “Tematski putovi” i “Izvorni suvenir”. Prema posljednjim službenim podacima Ministarstva turizma RH o financiranju Programa nepovratnih potpora male vrijednosti, iz 2009. godine, ukupno je financirano 1 055 programa u vrijednosti od 42 861 593 HRK (tablica 7.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Gotovo sve hrvatske županije donijele su svoje Regionalne operativne programe, odnosno Županijske razvojne strategije. Pojedine hrvatske županije, kao na primjer Međimurska županija, prepoznale su vrijednost svoga ruralnoga prostora i usvojile Strategije ruralnoga razvoja, a tri županije – Zagrebačka, Sisačko-moslavačka i Splitsko-dalmatinska donijele su strateške dokumente razvoja turizma na svom prostoru, s posebnim naglaskom na ruralni turizam. Neke županije, kao što su Istarska, Karlovačka, Ličko-senjska, Bjelovarsko-bilogorska, i druge, posjeduju i master-planove razvoja turizma na svom području. Također, pojedine jedinice lokalne samouprave, primjerice u Osječko-baranjskoj županiji, donijele su vlastite strategije razvoja ili projekte ukupnoga razvoja, koji su temelj njihovoga uspješnog razvoja, među ostalim i ruralnoga turizma.

59


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 45-65

Tablica 7. Financiranje programa “Baština u turizmu”, “Tematski putovi” i “Izvorni suvenir” od Ministarstva turizma Republike Hrvatske prema ukupnom broju/iznosima po programu od 2005. do 2009. godine

Godina

Naziv programa

2005.-2009.

Baština u turizmu

2007.-2009. 2007.-2009.

Ukupno

Ukupni broj programa

Ukupni iznos u HRK

595

27 061 593

Tematski putovi

182

10 435 000

Izvorni suvenir

278

5 365 000

1 055

42 861 593

Izvor: Ministarstvo turizma Republike Hrvatske, siječanj 2012.

“Baština u turizmu” je program koji je dao izvrsne rezultate, posebno u razvoju kontinentalnoga turizma. U razdoblju od 2005. do 2009. godine dofinancirano je 595 projekata u iznosu od 27 061 593 HRK. Implementacijom tih projekata oživljena je gospodarska aktivnost, povećan je broj pružatelja turističkih usluga u nerazvijenim turističkim područjima, a obnova tradicionalnih objekata omogućila je obnavljanje starih vještina i zanata i otvorila nove kanale prodaje domaćih proizvoda i usluga. Zaštita baštine potakla je održivi razvoj jer su mnogi objekti arhitektonske baštine (pučka arhitektura, mlinice, kovačnice, i drugi) spašeni od daljnjega propadanja upravo novim turističkim namjenama.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Program “Tematski putovi” započeo je 2007. godine s ciljem da se postigne bolja prepoznatljivost Hrvatske kao cjelovite i raznolike turističke zemlje. Cilj “Tematskih putova” je i da se potakne zanimanje i odluka turista/putnika za kraću stanku, kružno putovanje, kraći odmor ili kombinirani odmor/ljetovanje posjetom kontinentalnih s jadranskim destinacijama, da se strane turiste/putnike, koji već borave u poznatim turističkim destinacijama ili na kružnim putovanjima, pridobije za tematske putove i za manje poznate turističke destinacije, s ciljem povećanja potrošnje i da se stvore tematski integrirane i organizirane turističke atrakcije kroz cijelu godinu povezivanjem prirodnih, kulturnih i povijesnih znamenitosti naše zemlje. Od 2007. do 2009. godine, u sklopu ovoga Programa realizirana su 182 projekta na koje je utrošeno 10 435 000 HRK.

60

Iste godine započelo je i ostvarivanje programa “Izvorni suvenir”, kojim se željela oživjeti proizvodnja tradicijskih i umjetničkih obrta, potaknuti dopunske aktivnosti (proizvodnja domaćega proizvoda – suvenira) i potvrditi vrijednosti unikatne ručne proizvodnje, potaknuti stvaralaštvo replika, redizajna i novoga dizajn proizvoda, te zaštititi baština i sačuvati je korištenjem tradicijskih tehnika i materijala. Od 2007. do 2009. godine, u okviru ovoga programa ostvareno je ukupno 278 projekata u vrijednosti od 5 365 000 HRK. I premda se svake godine povećava broj predloženih i odobrenih projekata, kao i iznosi novčanih potpora za financiranje svakoga od naprijed navedena tri Programa, još uvijek u javnosti nije dovoljno poznat njihov konačni pozitivni učinak. Odnosno, nedovoljno je poznato o kojim projektima je riječ, kako su se uklopili u postojeću


P. Ružić, D. Demonja: Prirodna i antropogena osnova turizma Hrvatske

turističku ponudu i koje pozitivne pomake u razvoju mjesta, lokalne sredine ili županije su donijeli, koji su njihovi pozitivni učinici na gospodarstvo, i drugo. Stoga bi, nakon više godina sustavnoga financiranja ova tri Programa, bila nužna temeljita analiza njihovih rezultata, odnosno realiziranih primjera, koja bi trebala poslužiti, između ostaloga, za preciziranje i artikuliranje kriterija dodjele budućih potpora, ali i kao korektiv ostvarivanja budućih projekata. Također, slijedom dosadašnjih iskustava potrebno je među resornim ministarstvima bolje uskladiti programe kreditiranja i potpora seoskom, odnosno ruralnom turizmu, napraviti analizu do sada odobrenih potpora i programa, te osmisliti kvalitetnije kriterije za dodjelu budućih potpora. Ministarstva turizma i poljoprivrede imaju i kreditne linije koje se provode u suradnji s Hrvatskom bankom za obnovu i razvoj (HBOR), Hrvatskom agencijom za malo gospodarstvo (HAMAG) i poslovnim bankama. Dva vrlo uspješna, kontinuirano prisutna programa kreditiranja, su program Ministarstva turizma RH i HBOR-a “Poticaj za uspjeh” i “Pod stoljetnim krovovima”. U programu “Poticaj za uspjeh” Ministarstvo turizma Republike Hrvatske subvencionira kamate od 1% do 4%, s dugim rokovima otplate do 20 godina, s počekom do dvije godine, dok maksimalni kapaciteti objekata koji se financiraju moraju biti od 10 do 40 soba, odnosno 7 do 20 apartmana, i svaki objekt mora minimalno zadovoljiti uvjete kategorizacije od tri zvjezdice. Od 2002. godine, početka ovoga programa, do 2009. godine, realizirano je 474 kredita (145 kredita na kontinentu, 245 u priobalju i 84 na otocima) u iznosu od 1 930 727 877 17 HRK. Najveći broj kredita (207) korišten je za izgradnju i obnavljanje smještajnih kapaciteta, a najčešće su financirani hoteli/pansioni/aparthoteli (357), a najmanje kamp odmorišta (6).

Program kreditiranja “Razvoj turizma na selu” namijenjen je fizičkim i pravnim osobama koje su upisane u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava i registrirane za ugostiteljsku i turističku djelatnost. U provedbi ovoga kredita sudjeluju Ministarstvo turizma RH, koje subvencionira kamatnu stopu, te poslovne banke – Hrvatska banka za obnovu i razvoj (HBOR) i Hrvatska agencija za malo gospodarstvo (HAMAG). Namjena kredita je stvaranje smještajnih i ugostiteljskih kapaciteta (obnova tradicijskih stambenih i gospodarskih objekata, izgradnja novih, dogradnja i adaptacija postojećih objekata, kupovina postojećih nekretnina) i stvaranje uvjeta za dodatne sadržaje i atrakcije (izgradnja, obnova i uređenje sportsko-rekreativnih i gospodarskih sadržaja, obnova, izgradnja i opremanje objekata i radionica tradicijskih obrta, uređenje pripadajućega okoliša). Ciljevi ovoga programa su razvoj turističke ponude kao dopunske aktivnosti na poljoprivrednim gospodarstvima, povećanje kvalitete života na selu, očuvanje identiteta seoskoga prostora (arhitekture, tradicije, starih zanata) i stvaranje destinacija seoskoga i eko-turizma. Program “Razvoj turizma na selu” započeo je s realizacijom 2009. godine i zasad nema službenih podataka o rezultatima njegove provedbe/implementacije.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U programu “Pod stoljetnim krovovima”, kojemu je glavni cilj očuvanje tradicionalne arhitekture, od 2002. do 2009. godine obnovljeno 107 objekata kulturne baštine, od toga njih 17 u kontinentalnim županijama.

61


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 45-65

Premda su oba potonja kreditna programa vrlo jasno usmjerena krajnjem cilju jačega gospodarskog razvoja u ruralnim područjima u Hrvatskoj, oba bi trebala biti transparentnija u javnosti jer će na taj način njihovi konkretni krajnji učinci postati vidljivi.

5. Zaključak i preporuke U ovome radu identificirane su posebnosti razvoja ruralnoga turizma Hrvatske koje se prepoznaju u raznim oblicima. Te posebnosti vidljive su u atrakcijsko-motivacijskom temelju ruralnoga turističkog proizvoda Hrvatske. Istraživanje je ukazalo na posebnosti lokaliteta prirodne i kulturne baštine koji daju kvalitetnu atrakcijsku osnovu ruralnoga turizma Hrvatske, što je, u primjeru hrvatskoga turističkog područja, primijećeno i u određenoj mjeri iskorišteno u oblikovanju ruralnoga turističkog proizvoda. U Hrvatskoj je oblikovan ruralni turistički proizvod temeljen na uključivanju činitelja ruralnoga tradicijskog identiteta. Jednako tako, u ruralni turistički proizvod Hrvatske je uključena ponuda smještaja turista u tipičnim kamenim i drvenim kućama opremljenim s tradicijskim namještajem. Potom, turistima se nudi hrana pripremljena po receptima i s namirnicama proizvedenima prema tradicijskoj praksi. Nadalje, može se nuditi zabava, sport, rekreacija u prirodnim ambijentima i izgrađenim objektima, te suveniri iz palete proizvoda tradicijskih zanata. Posebnosti razvoja ruralnoga turizma Hrvatske su i u tome što su za njegov razvoj zainteresirani pojedinci i lokalna zajednica iz čega nastaju brojni posebni oblici ponude i vrste turizma, a lokalna zajednica razvoj turizma prati razvojnom dokumentacijom i putem poticajnih mjera.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Uz navedeno, posebnosti razvoja ruralnoga turizma Hrvatske su i u njegovom ciljanom razvoju u okviru mjera njegove održivosti. U svezi toga sudionici razvoja prepoznaju i shvaćaju vrijednosti prirodne i kulturne baštine, uključujući ih u ruralni turizam.

62

Na kraju, preporuka je da se identificirane posebnosti razvoja ruralnoga turizma Hrvatske trebaju što bolje istaknuti kako bi ih turisti prepoznali i kako bi se uspostavilo zajedničko razumijevanje svega što destinaciju ili turistički proizvod čini posebnim. Osim toga, posebnosti ruralnoga turizma Hrvatske preporučljivo je uočavati i u postojećim planovima, strategijama, politikama, promidžbenim materijalima i drugim dostupnim dokumentima.


P. Ružić, D. Demonja: Prirodna i antropogena osnova turizma Hrvatske

1. Butler, R. W.; Hall, C. M.; Jenkins, J. M. (1998). Comunity and Change in Rural Tourism – Introduction, u: Butler, R. W.; Hall, C. M.; Jenkins, J. (Ur.). Tourism and recreation in Rural Areas. Chicester: John Wiley and Sons, 3-16. 2. Cetinski, V. i Katica, D. (1998). Turizam i održivi razvitak hrvatskog ruralnog područja, u: Katica Dijana (Ur.). Turizam i održivi razvitak hrvatskog ruralnog prostora. Varaždin: Turistička zajednica grada Varaždina. 3. Cha, S.; MaCleary, M. and Uysual, M. (1995). Travel motivations of Japanese overseas travelers: a factor-cluster segmentation approach. Journal of Travel Research, 33 (2): 33-39. 4. Demonja, D. i Ružić, P. (2010). Ruralni turizam u Hrvatskoj s hrvatskim primjerima dobre prakse i europskim iskustvima. Samobor: Meridijani. 5. Duk-Byeong, P. and Yoo-Shik Y. (2008). Segmentation by Motivation in Rural Tourism: A Korean case study. Tourism Management, 30 (1): 99-108. 6. Frochot, I. (2005). A benefit segmentation of tourists in rural areas: a Scottish perspective. Tourism Management, 26 (3): 335-346. 7. Goeldner, C. R. and Ritchie, J. R. (2003). Tourism: principles, practices, philosophies. Hoboken, NJ: John Wiley & Sons. 8. Hajek, T. (2002). The Development Potential of Czech Rural Areas and Roral Tourism. Zemedelska Ekonomika (Agricultural Economics), 48 (12): 559-562. 9. Jang, S. and Cai, L. (2002). Travel motivations and destination choice: a study of British outbound market. Journal of Travel and Tourism Marketing, 13 (3): 111-133. 10. Jang, S. and Wu C.-M. E. (2006). Seniors travel motivation and the influential factors: an examination of Taiwanese seniors. Tourism Management, 27 (1): 306-316. 11. Jurcan, V. (1989). Mogućnost razvoja agroturizma – seoskog turizma. Pula: Studij ekonomije turizma „Dr. Mijo Mirković“. 12. Kamping udruženje Hrvatske. Kulturna baština Hrvatske. Pregledano 25. ožujka 2012. (http://www.camping.hr/hr/hrvatska/kulturno-nasljedstvo). 13. Kastenholz, E. and Lima, J. (2011). The Integral Rural Tourism Experience from the Tourist’s Point of view – A Qualitative Analysis of its Nature and Meaning. Tourism & Management Studies, 7: 62-74. 14. Kušen, E. (2007). Kako ugostiti turiste na vlastitom imanju?. Zagreb: Institut za turizam i Austrian Development Cooperation. 15. Kušen. E. (2002). Turistička atrakcijska osnova. Zagreb: Institut za turizam. 16. Kušen, E. (1997). Strateški okvir razvitka ruralnog turizma kao dio koncepta cjekokupnog razvitka ruralnog prostora i obnove sela, u: Katica D. (Ur.). Ruralni turizam – jedan od čimbenika obnove sela i cjelovitog razvitka ruralnog prostora. Zagreb: Hrvatski farmer d.d. 17. Kušen, E. (1995). Turizam na seljačkim gospodarstvima. Turizam, 43 (7/8): 127-133. 18. Lane, B. (2009). Rural Tourism: An Overview, in: Jamal, T., and Robinson, M., (Ur.). The SAGE Handbook of Tourism Studies. London: Sage Publications. 19. Lee, C.; Lee, Y. and Wicks, B. E. (2004). Segmentation of festival motivation by nationality and satisfaction. Tourism Management, 25 (1): 61-70.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

63


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 45-65

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

20. Meler, M. (2010). Strateško marketinško planiranje kao pretpostavka razvitka ruralnog turizma Republike Hrvatske, u: Katica Dijana (Ur). Zbornik radova Drugog hrvatskog kongresa o ruralnom turizmu s međunarodnim sudjelovanjem „Koncepcija dugoročnog razvoja ruralnog turizma“, 21.-25. travnja 2010., Mali Lošinj. Zagreb: Hrvatski farmer d.d. 21. Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja Republike Hrvatske (2008). Strategija ruralnog razvoja Republike Hrvatske za razdoblje 2008. 2013. godine. Zagreb: Ministarstvo poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja Republike Hrvatske. Pregledano 29. ožujka 2012. (http://www.mps.hr/UserDocsImages/strategije/STRATEGIJA_RR_19-05-081.doc). 22. Ministarstvo turizma Republike Hrvatske (2003). Strategija razvoja hrvatskog turizma do 2010. godine. Zagreb: Ministarstvo turizma Republike Hrvatske. Pregledano 25. veljače 2012. (http://www.mint.hr/UserDocsImages/Strategija%20hrvatskog%20turizma%20-%20finalna%20verzija.pdf). 23. Mišćin, L. i Mađer, B. (2008). Aktualno stanje turizma na ruralnom prostoru Hrvatske 2008. Zagreb: Hrvatska gospodarska komora, Sektor za turizam. Pregledano 28. ožujka 2012. (http://hgk.biznet.hr/hgk/fileovi/13081.ppt). 24. Mowl, G. (2001). Leisure and identity of place, in: Pain, R.; Barke, M.; Fuller, D.; Gough, J.; Macfarlane, R.; Mowl, G. (Eds.). Introducing Social Geographies. London: Arnold. 25. Pena, A. I. P.; Jamilena, D. M. F. and Molina, M. A. R. (2012). Validation of Cognitive Image Dimensions for Rural Tourist Destinations, a Contribution to the Management of Rural Tourist Destinations. Journal of Vacation Marketing, 18 (4): 261-273. 26. Ružić, P. (2009). Ruralni turizam. Drugo prošireno izdanje. Pula: Institut za poljoprivredu i turizam Poreč. 27. Strategic Marketing Plan of Croatian Tourism 2010-2014 (2008). THR & Horwath: Barcelona. 28. UNESCO. Culture. World Heritage Centre. About World Heritage. Croatia. Pregledano 17. studenog 2012. (http://whc.unesco.org/en/statesparties/hr). 29. Weber, S. i Mikačić, V. (1995). Osnove turizma. Zagreb: Školska knjiga. 30. Yoon, Y. and Uysal, M. (2005). An examination of the effects of motivation and satisfaction on destination loyalty: a structural model. Tourism Management, 26 (1): 45-56.

64


P. Ružić, D. Demonja: Prirodna i antropogena osnova turizma Hrvatske

Pregledni rad

Pavlo Ružić Institute of Agriculture and Tourism Poreč, Croatia e-mail: pavlo@iptpo.hr Damir Demonja Institute for Development and International Relations, Zagreb, Croatia e-mail: ddemonja@irmo.hr

Natural and Anthropogenic Basis of Croatian Tourism Abstract This paper examines Croatian rural tourism in terms of its natural and social developmental characteristics. The main objective of this research is to recognize Croatian rural tourism development specifics. In relation with this objective the hypothesis is set which states that Croatia has the natural and social attractiveness which enables it to develop a special, interesting, acceptable, competitive and sustainable rural tourism product. Research in this paper is based on secondary sources and the analysis of various approaches to rural tourism and views on it by domestic and foreign authors. The paper has examined and explained the assumption that it is possible to develop rural tourism in Croatia as well as the intensity of this development.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: Croatia, rural tourism, rural area, rural tourism product.

65


DOI 10.5673/sip.51.1.4 UDK 316.356.2-055 Izvorni znanstveni rad

Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima i doživljaj pravednosti u vezi Andreja Bartolac Zdravstveno veleučilište, Zagreb, Hrvatska e-mail: andreja.bartolac@zvu.hr

Željka Kamenov Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za psihologiju, Hrvatska e-mail: zkamenov@ffzg.hr

Ključne riječi: raspodjela partnerskih obveza, zadovoljstvo, pravednost, dvohraniteljske obitelji.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

SAŽETAK Istraživanja provedena tijekom posljednjih dvadesetak godina ukazuju na trend sve većeg deklarativnog slaganja žena i muškaraca o ravnopravnijoj raspodjeli obiteljskih obveza među partnerima. No u svakodnevnom životu ti se stavovi teško pretaču u djelovanje. Ovim istraživanjem cilj nam je bio saznati kako partneri percipiraju raspodjelu svakodnevnih obveza i odgovornosti u svojoj vezi u području obavljanja kućanskih poslova, upravljanja financijama i odlučivanju te kakvo je njihovo zadovoljstvo navedenom raspodjelom. Također nas je zanimala razlika između žena i muškaraca u percepciji pravednosti u vezi, odnosno predviđa li bolje doživljaj pravednosti u vezi percipirana raspodjela obiteljskih obveza ili zadovoljstvo tom raspodjelom. U istraživanju je sudjelovalo 120 parova u kojima su oba partnera zaposlena. Rezultati su pokazali da žene i dalje više doprinose u rutinskim ili tradicionalno ženskim poslovima, dok muškarci više obavljaju povremene ili muške poslove. Žene su pritom i manje zadovoljne takvom raspodjelom poslova u kućanstvu, kao i raspodjelom financija, nego što su to muškarci. Oba partnera najzadovoljnija su kada podjednako sudjeluju u obiteljskim troškovima i donošenju odluka. Doživljaj pravednosti u vezi najbolje se može predvidjeti zadovoljstvom raspodjelom financija kod muškaraca te zadovoljstvom raspodjelom kućanskih poslova u žena. Dodatno, zadovoljstvo raspodjelom odlučivanja značajan je prediktor za oba partnera.

Copyright © 2013 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

67


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 67-90

1. Uvod “Svaki dom je kombinacija hotela, restorana, praonice, a često i dječjeg vrtića i igraonice. Svakodnevni radni napor koji treba uložiti u te aktivnosti obično je nevidljiv osobama koje od njih imaju koristi, naročito djeci i supruzima, koji se mogu izjednačiti s korisnicima koji sve dobiju besplatno. Situacija se polako mijenja, no žene još uvijek rade većinu kućanskih poslova, iako muškarci rade istu vrstu poslova izvan kuće, za plaću, radeći kao kuhari, konobari ili domari” (Coltrane i Shih, 2010.:403).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Obitelji dvostrukog hranitelja (Čudina-Obradović i Obradović, 2006.), odnosno zajednice u kojima su oba partnera zaposlena, danas su dominantne u hrvatskom društvu1. Ulaskom na tržište rada i razvijanjem karijere žene izlaze iz tradicionalnih rodnih uloga vezanih uz obitelj i domaćinstvo, osobito profiliranjem na radna mjesta na kojima je žena nositelj velike poslovne odgovornosti i na kojima napreduje u statusnom smislu. Unatoč tome trenutno u hrvatskim obiteljima žene još uvijek obavljaju većinu kućanskih poslova, neovisno o dobi, stupnju obrazovanja ili (ne) urbaniziranosti sredine u kojoj žive, ističu Kamenov i Jugović (2011.) u istraživanju s nacionalno reprezentativnim uzorkom sudionika.

68

S obzirom na zahtjevnost poslovne uloge, postavlja se pitanje rade li žene koje su zaposlene izvan doma manje poslova veznih uz obitelj? Wilkie, Ferree i Ratcliff (1998.) zaključuju da ravnopravnija podjela hraniteljske uloge donosi više pogodnosti za muževe nego za žene, dok ravnopravnija podjela kućanskih odgovornosti nudi više prednosti za žene nego za muškarce. Bartley (2005.) je sa suradnicama istražila podjelu poslova u domaćinstvu u kojem su oba partnera zaposlena te njihovo zadovoljstvo vezom s obzirom na pojedinačni ulog. U većini takvih obitelji kućanski zadaci i dalje se dijele tako da podržavaju tradicionalne rodne uloge, odnosno žene su najčešće odgovorne za obavljanje dvije trećine poslova u domaćinstvu (Lennon i Rosenfield, 1994.; Coltrane, 2000.; Bartley i sur., 2005.). Prema posljednje navedenom američkom istraživanju, muževi su tijekom tjedna provodili prosječno 20 sati obavljajući poslove u domaćinstvu, a žene prosječno 34 sata tjedno. U longitudinalnom australskom istraživanju taj omjer čak je veći; žene koje su cijelo vrijeme bile u braku ili su se u međuvremenu rastale od svojih supruga tjedno su obavljale kućanske poslove tijekom 21-24 sata, a muškarci samo 9 sati (Baxter i sur., 2004.). Ipak razvedeni su muškarci znatno više vremena provodili obavljajući kućanske poslove nego što su to činili dok su bili u braku, što ponovno upućuje na rodno uvjetovanu podjelu poslova, ukoliko je ona moguća. Bartley i suradnice (2005.) kategorizirale su poslove u kućanstvu kao poslove s niskom mogućnosti kontrole (tradicionalno „ženski poslovi“) i visokom mogućnosti kontrole (tradicionalno „muški poslovi“). Zadaci s niskom mogućnošću kontrole uključuju neodgodive rutinske poslove koji moraju biti obavljeni svakodnevno u točno određeno vrijeme, što ostavlja malo ili nimalo kontrole nad odabirom zada-

1

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u 2011. godini od ukupnog broja zaposlenih gotovo 46% čine žene.


A. Bartolac, Ž. Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima...

taka i raspodjelom vremena. To su ujedno rutinski zadaci koji se obavljaju kako bi služili drugima, odnosno druge osobe (najčešće članovi obitelji) ovise o njima kako bi zadovoljile svoje osnovne potrebe. Također su dugotrajni, ponavljajući i slijede dnevni/tjedni raspored s malo vremenske fleksibilnosti (Topolčić, 2001.). Nasuprot tome zadaci s visokom mogućnošću kontrole, ili tradicionalno „muški poslovi“, obavljaju se povremeno, prema vlastitom nahođenju onoga tko ih obavlja, imaju definirano trajanje (početak i završetak) i nemaju specifično vrijeme u kojem se moraju obaviti, odnosno mogu se obaviti „kada budem imao vremena“. Ovakvi zadaci nemaju izravan utjecaj na zadovoljavanje osnovnih, dnevnih potreba drugog člana obitelji/kućanstva, a odgađanje njihovog dovršavanja neće imati utjecaj na druge niti će načelno poremetiti odnose u obitelji. Pokazalo se da žene provode triput više vremena obavljajući rutinske poslove nego njihovi muževi (Bartley i sur., 2005.).

Percepcija pravednosti u preuzimanju i obavljanju kućanskih poslova ne znači da se poslovi dijele ujednačeno s obzirom da većina žena (60,8%) i muškaraca (67,5%) vjeruju da bi žene trebale raditi dvije trećine poslova u kući, odnosno da je prihvatljivo ako muškarac obavlja jednu trećinu kućanskih poslova (Lennon i Rosenfeld, 1994.). Naime u istom istraživanju muškarci smatraju da je pravedno ako doprinose poslovima u kući 36% vremena, a žene ako one sudjeluju u 66% od ukupnog vremena tijekom kojeg se obavljaju kućanski poslovi. Takav nalaz mogao bi donekle objasniti razloge zbog kojih žene znaju izražavati relativno zadovoljstvo pojedinačnim ulaganjem u svakodnevne poslove, iako oni očito nisu jednako raspodijeljeni. Unatoč tome vjerojatnije je da će zaposlene žene, za razliku od domaćica, očekivati od svojih supruga ravnopravniju podjelu kućanskih poslova (Potuchek, 1992.) iz čisto pragmatičnog razloga nedostatka vremena, ali i iz potrebe za poštivanjem njenog financijskog doprinosa obitelji. Sukladno tome vjerojatnije je da će žene koje su obrazovanije i više zarađuju doživljavati tradicionalnu podjelu kućanskih poslova kao nepravednu (Mederer, 1993.; Lennon i Rosenfield, 1994.). Zašto žene prihvaćaju nejednaku podjelu opterećenja u domaćinstvu iako to od njih zahtijeva mnogo energije i vremena? Hochshield (1989., prema Lennon i Rosenfield, 1994.) nudi provokativnu pretpostavku da je ženina nada u veću ravnopravnost u raspodjeli kućanskih poslova oslabljena vlastitom nižom plaćom i poslovnim statu-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Istraživanja su pokazala da je vrijeme provedeno u zadacima s niskom mogućnošću kontrole povećalo osjećaj nepravednosti i nejednakosti i u žena i muškaraca, dok je postizanje pravednosti u raspodijeli rutinskih zadataka u domaćinstvu imalo veći utjecaj na osjećaj zadovoljstva u žena (Bartley i sur., 2005.; Rogers i Amato, 2000.). S druge strane, sati provedeni u zadacima s visokom mogućnošću kontrole, koji se tradicionalno povezuju s muškim kućanskim poslovima, nisu imali utjecaja na percepciju pravednosti. Prema tome čini se da presudan čimbenik nije bio samo broj sati provedenih u aktivnostima u kući, već i vrsta zadataka koji su se trebali obaviti u to vrijeme (Ruppanner, 2008.). Također se pokazalo da je prevladavajuća uključenost u repetitivne kućanske poslove ili ispunjavanje potreba drugih povezana s tjelesnim znakovima umora, psihološkim stresom, osjećajem nepravednosti kao i lošijom kvalitetom bračnog života uz povećanje konflikta unutar braka (Coltrane, 2000; Bartley i sur., 2005.).

69


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 67-90

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

som kao i opasnošću od razvoda, koji bi značajno smanjio njihov životni standard. Uočavanje sve većeg broja razvedenih brakova u vlastitoj okolini2 potiče ženu na razmišljanje kako mora preuzeti veći dio posla na sebe ne bi li njezin suprug bio zadovoljniji. Kako je razvod braka financijski i socijalno znatno više ugrožavajući za žene nego za muškarce, Hochshield smatra da i taj (pod)svjesni strah može sprječavati žene da traže više pomoći u „drugoj smjeni“. Obavljanje 60% posla u kući čini se kao bolja alternativa od obavljanja 100%. Sukladno tome Lennon i Rosenfield (1994.) smatraju da ženina percepcija pravednosti ovisi kako o njenim prihodima tako i o životnim opcijama izvan braka. Žene koje osjećaju da imaju manje životnih alternativa osim udaje i žene koje zarađuju toliko malo da bi bile na granici siromaštva ako bi se razvele vjerojatnije će nepravednu raspodjelu kućanskih poslova doživjeti prihvatljivom. Prema tome ženina financijska, odnosno egzistencijalna ovisnost o braku utječe na njezino doživljavanje pravednosti. Dodatno objašnjenje koje nude Lennon i Rosenfield (1994.) odnosi se na pronalaženje opravdanja za nejednakost u obavljanju poslova u kući, odnosno na rješavanje kognitivne disonance. U slučajevima u kojima žena ima nisku razinu moći nejednakost se može opravdati time da muškarac više radi na radnom mjestu, da nikada nije obavljao kućanske poslove prije braka ili da jednostavno nema sposobnosti za to, odnosno da će ona to ionako napraviti brže i kvalitetnije. Mederer (1993.) tvrdi da se žene čak opiru sudjelovanju svojih partnera u kućanskim poslovima iz razloga što im upravljanje domaćinstvom služi kao izvor moći te istovremeno potvrđuje njihov tradicionalan „ženski identitet“. Johnson (2010.) smatra da partneri koriste raspodjelu kućanskih obveza kako bi uzajamno oblikovali svoj rodni identitet, simbolički komunicirali sa svojim partnerom/icom te prikupili emocionalnu energiju. U prilog tome govore i nalazi da je povećanje ženine zarade povezano s njenim manjim udjelom u kućanskim poslovima samo do granice dok ne prelazi zaradu supruga (Bittman i sur., 2003.). U mnogim je istraživanjima pronađeno da parovi koji odstupaju od normativnih (npr. muž zarađuje manje od žene) imaju tradicionalniju podjelu kućanskih poslova (Bittman i sur., 2003; Brines, 1994; Greenstein, 2000; Pyke, 1994; Tichenor, 2005). Drugim riječima, što je suprug ovisniji o zaradi žene, to se manje uključuje u obavljanje rutinskih kućanskih poslova. Na taj način, uz pomoć raspodjele poslova u obitelji, i muškarac i žena pokušavaju zadržati svoj rodni identitet unatoč zamjeni rodnih uloga u pogledu privređivanja za obitelj (Brines, 1994.). Sukladno tome Major (1993.) zaključuje da rod, više od bilo kojeg drugog čimbenika, doprinosi načinu na koji su raspodijeljene odgovornosti u obitelji.

70

Nasuprot dugogodišnjem svjetskom trendu istraživanja podjele rada u kućanstvu između bračnih partnera, u Hrvatskoj od početka 70-ih godina pa do sredine 90ih godina nema empirijskih istraživanja tog problema. Prema Topolčiću (2001.), nedostatak znanstvenog interesa za ovaj problem ima svoje korijene u društvenim okolnostima: u socijalističkom razdoblju u sferi javnih odnosa proklamirana je 2

Tijekom 2007. godine na 1000 sklopljenih brakova u Hrvatskoj je bilo 207 razvedenih (prema DZS, 2009.), dok je u Sjedinjenim Američkim državama bilo 394 razvedenih na 1000 sklopljenih brakova (prema podacima Nacionalnog centra za zdravstvenu statistiku (National Center for Health Statistics)).


A. Bartolac, Ž. Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima...

jednakost spolova bez zadiranja u sferu privatnosti i obiteljskih odnosa. Dostupna hrvatska istraživanja percepcije ravnopravnosti podjele obiteljskih uloga, provedena unatrag desetak godina, pokazuju da se muškarci i žene slažu u percepciji da žene u Hrvatskoj preuzimaju na sebe većinu kućanskih poslova, brige o djeci i starijim i nemoćnim članovima obitelji (Leinert Novosel, 1999.; Tomić-Koludrović i Kunac, 2000.; Kamenov i sur., 2007.). Percipira se da žene imaju malo slobodnog vremena te da ga uglavnom provode u obavljanju kućanskih poslova i bavljenju djecom, što govori o dvostrukoj opterećenosti žena, te da muškarci svoje slobodno vrijeme većinom provode u sportu i rekreaciji, političkoj djelatnosti i u zabavi (Leinert Novosel, 1999.). Ispitivanje 3200 žena iz četiriju hrvatskih županija o podjeli kućanskih poslova (Tomić-Koludrović i Kunac, 2000.) pokazalo je da žene smatraju da muškarci obavljaju većinu lakših popravaka kućanskih aparata i točenja goriva u automobile, dok žene većinom obavljaju poslove kao što su pospremanje stola nakon objeda, čišćenje podova, pranje posuđa, kuhanje, glačanje i pranje rublja.

Na koji se način ispituje raspodjela poslova u dosadašnjim istraživanjima u području? Coltrane i Shih (2010.) navode da su ranije studije ispitivale ukupno vrijeme svih muškaraca i žena provedeno u kućanskim poslovima, dok su novija istraživanja dijadna - orijentiraju se na dinamiku u parovima, koriste proporcionalne mjere i prikupljaju podatke od obaju partnera u istom kućanstvu, uzimajući u obzir i rodnu tipiziranost određenih poslova. Najčešće se koriste vremenski dnevnici (engl. time diaries) i anketni upitnici primijenjeni putem telefona, pošte ili licem u lice. Oba se partnera pita direktno o utrošenom vremenu (tijekom zadnja 24 sata) ili o raspodjeli poslova (npr. «Tko je zadužen za pojedini posao? - uvijek ja, uglavnom ja, oboje podjednako, uglavnom partner, uvijek partner») (Gunter i Gunter, 1990.; Lindsay, 1999.; Ruppaner, 2008.; Goñi-Legaz i sur., 2010.). Rjeđe se koriste dubinski intervjui ili direktno opažanje. Usporedba podataka iz vremenskih dnevnika i anketnih istraživanja o utrošenom vremenu za pojedine kućanske poslove pokazala je da sudionici u anketama obično precjenjuju vrijeme potrošeno u rutinskim poslovima, a podcjenjuju ono u povremenim poslovima (Coltrane, 2000.). Međutim kada ih se pita o procjeni raspodjele pojedinih poslova unutar para, odgovori su gotovo istovjetni podacima prikupljenim vremenskim dnevnicima (Sullivan, 1997., Man Yee, 2008.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Posljednje veliko istraživanje ove teme (Kamenov i Jugović, 2011.) pokazalo je da, prema procjenama sudionika/ca, u većini obitelji oboje partnera prilično ravnopravno sudjeluje u donošenju važnih odluka i upravljanju obiteljskim novcem. Nešto manje ravnopravnu podjelu u ovom aspektu obiteljskog života primjećuju građani/ke stariji od 60 godina, niže obrazovani i sudionici/e iz seoskih sredina. Malo drugačija slika dobiva se u pogledu raspodjele brige oko djece i pridavanja važnosti poslu/ karijeri partnera. Oko tri četvrtine sudionika/ca percipira rodnu neravnopravnost u ovim aspektima, i to na štetu žena. Veću neravnopravnost percipiraju osobe starije od 45 godina te niže obrazovane. Konačno, najmanje rodne ravnopravnosti ostvareno je u pogledu raspodjele kućanskih poslova. U ovom aspektu podjele obiteljskih uloga ni jedna sociodemografska varijabla nije se pokazala značajnom.

71


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 67-90

2. Cilj, problemi i hipoteze Cilj ovog istraživanja bio je ispitati percepciju pravednosti s obzirom na percipiranu raspodjelu obiteljskih obveza među partnerima i zadovoljstvo ostvarenom raspodjelom. Iako bi mjerenje stvarne raspodjele pružilo objektivnije podatke, teorija socijalne razmjene (Kelley i Thibaut, 1978.) i teorija jednakosti (Homans, 1961.; Walster, Walster i Berscheid, 1978.), kao i brojni empirijski nalazi, upućuju da je percepcija pravednosti i zadovoljstvo vezom određena percepcijom pojedinca o raspodjeli ulaganja među partnerima, a ne objektivnim stanjem. Također, kako se početna očekivanja o raspodjeli obiteljskih obveza razlikuju od osobe do osobe, ovisno o njihovom rodnom identitetu i tradicionalnosti stavova o rodnim ulogama (Frieze i sur., 2003.; Jugović, 2004.; Bartolac i sur., 2011.), istom raspodjelom obveza različite osobe mogu biti različito zadovoljne, te je stoga u ispitivanju percepcije pravednosti u vezi važno zahvatiti i ovo zadovoljstvo raspodjelom neovisno o samoj raspodjeli. U skladu s postavljenim ciljem istraživanja, formulirana su četiri istraživačka problema. Unutar prvog problema cilj nam je ispitati percepciju partnera (žena i muškaraca) u ispitanom uzorku (izvan)bračnih parova o njihovom sudjelovanju u obiteljskim obvezama. Pritom nas zanima njihov doživljaj vlastitog i partnerovog te zajedničkog doprinosa u obavljanju kućanskih poslova, brizi oko djece, upravljanju financijama i donošenju odluka, odnosno koliko se oni međusobno slažu u svojim procjenama. Pretpostavljamo da će rezultati ukazivati na tradicionalnu podjelu obiteljskih obveza, odnosno da će žene više obavljati repetitivne kućanske poslove s niskom mogućnošću kontrole, dok će muškarci više doprinositi obavljanju povremenih kućanskih poslova s visokom mogućnošću kontrole (Bartley, Blanton i Gilliard, 2005.). Također, donošenje odluka i upravljanje financijama bit će tradicionalno više zastupljene u muškaraca.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Drugi problem odnosi se na utvrđivanje zadovoljstva sudionika percipiranom raspodjelom navedenih obveza. Očekujemo da će općenito žene biti manje zadovoljne nego muškarci, kao i da će najzadovoljniji biti sudionici koji percipiraju kako su u njihovoj vezi obveze podjednako raspoređene među partnerima.

72

Trećim problemom ispituje se postoji li razlika u percepciji pravednosti u vezi među partnerima u svakom paru. Istraživanja potvrđuju da muškarci odnose u vezi doživljavaju pravednijima od žena (Ćubela-Adorić i Mičić, 2010.), te očekujemo jednak rezultat u zavisnom uzorku sudionika ovog istraživanja. Četvrtim problemom istraženo je u kojoj se mjeri doživljaj pravednosti u vezi može predvidjeti percipiranom raspodjelom obiteljskih obveza, a u kojoj mjeri zadovoljstvom tom raspodjelom. Kako polazimo od pretpostavke da će osobe biti zadovoljnije podjelom poslova koja odgovara njihovim očekivanjima neovisno o tome kako je raspodijeljeno opterećenje među partnerima, očekujemo da će zadovoljstvo raspodjelom biti bolji prediktor doživljaja pravednosti u vezi nego sama percipirana raspodjela.


A. Bartolac, Ž. Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima...

3. Metodologija U istraživanju je sudjelovalo 120 parova koji žive u bračnoj ili izvanbračnoj zajednici barem godinu dana. U svim parovima oba partnera su zaposlena, najčešće u okviru ugovora na neodređeno vrijeme (njih 80,8%). Sudionici čine prigodan uzorak roditelja i/ili odraslih poznanika studenata i nastavnika jednog zagrebačkog veleučilišta a s područja su središnje Hrvatske. Sudionici su prosječne dobi od 37 godina (žene), odnosno 39,5 godina (muškarci), pri čemu se raspon dobi kreće od 21 do 61 godine. Najveći broj sudionika odrastao je u velikom gradu (46,3%) ili na selu (27,5%). Od ukupnog broja sudionika njih 40,3% imaju visoku, 20,2% višu i 37,8% srednju školsku spremu. Samo 18,3% parova živi u izvanbračnoj zajednici, a 80% u formalnom braku. Parovi prosječno žive zajedno 12,57 godina (sd=8,92). Najveći broj roditelja ima jedno (29,7%) ili dvoje (37,7%) djece, dok 18,4% parova nema djece.

Za procjenu podjele financijskih izdataka svaki odgovor u kategoriji „ja plaćam“ boduje se s 3 boda, u kategorijama „dijelimo izdatke prema mogućnosti plaćanja“ i „dijelimo izdatke po pola“ s 2 boda, a u kategoriji „partner/ica plaća“ s jednim bodom. Konačna mjera financijskog ulaganja formira se kao zbroj svih bodova podijeljen s ukupnim brojem odgovora (kategorija „ne odnosi se na nas“ ne ulazi u obradu). • Za procjenu odgovornosti za izvršavanje kućanskih poslova i brige o djeci odgovori u kategorijama „uvijek ja“ i „obično ja“ boduju se s 3 boda, „partnerica i ja jednako“ s 2 boda, a „obično partner/ica“ i „uvijek partner/ica“ s jednim bodom. • Kako bi se procijenilo tko u vezi donosi odluke vezane uz funkcioniranje zajednice/obitelji, bodovanje odgovora provodi se na jednak način kao i prethodno opisano. Nakon svake procjene pojedinog područja funkcioniranja u vezi sudionici dodatno procjenjuju svoje zadovoljstvo navedenom raspodjelom financijskih izdataka, kućanskih poslova, odnosno donošenja odluka na skalama od 1 do 7, pri čemu ocjena 1 odražava „potpuno nezadovoljstvo“, a ocjena 7 „potpuno zadovoljstvo“raspodjelom navedene odgovornosti. Doživljaj pravednosti u vezi ispitan je Skalom percipirane pravednosti u braku (Ćubela Adorić, 2006.) koja je dio Upitnika percepcije kvalitete bračnog odnosa (UPKBO, Ćubela Adorić i Jurević, 2006.). Skala sadrži 11 tvrdnji vezanih uz percepciju

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kako bi se procijenilo relativno ulaganje partnera u vezu, odnosno percipirana podjela odgovornosti, sudionici su ispunili tablične liste za označavanje triju područja funkcioniranja u vezi: raspodjelu financijskih izdataka, raspodjelu kućanskih poslova te odgovornost za donošenje odluka vezanih uz partnerstvo i/ili obitelj. Tablice, kao i način bodovanja, preuzete su iz istraživanja provedenog 2005. godine u okviru Ljetne škole Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu tijekom koje su provjerene i potvrđene odgovarajuće psihometrijske karakteristike instrumenta (Tadinac i sur., 2007.). Zadatak je sudionika da u pojedinoj tablici označi vlastiti doživljaj raspodjele odgovornosti za navedeno područje u njihovoj vezi. Prilikom obrade podataka bodovanje odgovora sudionika za pojedino područje vrši se na sljedeći način:

73


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 67-90

pravednosti u vezi (primjerice: „Kad usporedim ono što ulažem u svoju vezu i što od nje dobivam s onim što u nju ulaže i dobiva moj partner/ica, mislim da nitko od nas nije na gubitku“) koje sudionik ocjenjuje na skali od 7 stupnjeva; od -3 do +3. Pritom ocjena -3 označava da je tvrdnja „potpuno netočna“, a +3 tvrdnja je „potpuno točna“. Pri bodovanju se procjene kodiraju od 1 do 7. Ukupan rezultat na skali određuje se kao prosječna vrijednost procjena na svim česticama, pa se teorijski raspon rezultata kreće između 1 i 7. Pritom veći rezultat ukazuje na veću percipiranu pravednost odnosa s partnerom (Ćubela Adorić i Mičić, 2010.). Posljednji dio upitnika namijenjen je prikupljanju sociodemografskih podataka o sudionicima a obuhvaća sljedeće varijable: spol, dob, stupanj obrazovanja, radni status, veličina mjesta prebivanja do 18. godine, bračni status, duljina zajedničkog života, broj i dob djece. Svaki upitnik konstruiran je u dvije paralelne forme: verzija za žene i verzija za muškarce. Prikupljanje podataka provedeno je tijekom 2009. godine. Svaki anketar koji je dobrovoljno pristao na sudjelovanje u prikupljanju podataka upoznat je s uputom za sudionike. Anketari su uručili upitnik svakom partneru u paru ponaosob. Upitnici za svakog člana para prethodno su označeni šifrom te su se nalazili u zasebnim omotnicama. Tijekom ispitivanja članovi su para dobili uputu da samostalno odgovaraju na pitanja, bez međusobne komunikacije. Anketari su bili na raspolaganju sudionicima za eventualne nejasnoće tijekom ispunjavanja upitnika. Sudionici su sami vraćali ispunjeni upitnik u svoju omotnicu koju su zapečatili a anketar ju je dostavio istraživačima.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4. Rezultati

74

Prije negoli je provedena analiza rezultata u okviru prvog problema, provjereno je može li se ovaj uzorak sudionika smatrati cjelovitim po pitanju oblika partnerske zajednice (formalna i neformalna partnerska zajednica) te po pitanju broja i dobi djece u obitelji. Učinjena je serija χ2 testova s rezultatima percipirane raspodjele svih uključenih obiteljskih obveza. Rezultati su pokazali da se prema navedenom kriteriju parovi koji se nalaze u bračnoj zajednici ne razlikuju značajno od parova koji žive u izvanbračnoj zajednici (slično argumentira i Lindsay, 1999.). Dodatno je provjereno razlikuju li se u percipiranoj raspodjeli obiteljskih obveza parovi koji nemaju djece od onih koji imaju malu (predškolsku) djecu, osnovnoškolsku djecu te srednjoškolsku i stariju djecu (15+). Ove četiri skupine bile su podjednako zastupljene u cijelom uzorku te se ponovnom upotrebom χ2 testa nisu dobile razlike među skupinama ni za jednu česticu (pritom se posebno pazilo da u analizu obiteljskih obveza koje uključuju brigu o djeci (npr. dječje izvanškolske aktivnosti, briga o djeci, odluke o djeci) ne budu uključeni parovi koji nemaju djecu. I ponovno nisu pronađene razlike u odgovorima između ovih skupina. Stoga su u daljnjoj analizi svi parovi tretirani kao jedinstven uzorak. Kao odgovor na prvi problem, podaci o osobnoj percepciji podjele obiteljskih obveza među partnerima prikazani su deskriptivno u obliku postotaka samoprocjene


A. Bartolac, Ž. Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima...

osobnog i/ili partnerovog sudjelovanja u navedenim poslovima s niskom i visokom mogućnošću kontrole, kao i brizi za druge, raspodjeli financija te donošenju odluka. Tablica 1. Deskriptivna statistika za skale percipirane raspodjele kućanskih poslova i brige za druge za žene i muškarce

Rutinski poslovi

Povremeni poslovi

Briga za druge

Raspodjela financija

ŽENE (%)

MUŠKARCI (%)

Ja

Partner

Jednako

Ja

Partnerica

Jednako

Kuhanje

75,0

5,8

16,7

9,2

76,5

12,6

Pranje i glačanje rublja

87,5

1,7

9,2

2,5

89,0

6,8

Pranje suđa i pospremanje stola

51,7

3,3

43,3

9,3

53,4

36,4

Usisavanje i brisanje prašine

53,3

6,7

35,8

9,2

52,9

33,6

Pranje prozora, podova i sl.

73,3

3,3

18,3

5,0

66,4

23,5

Čišćenje sanitarnih prostorija

73,3

7,5

16,7

8,4

65,5

22,7

Kućanski popravci

5,0

82,5

11,7

88,2

1,7

9,2

Briga o okućnici*

10,0

32,5

27,5

39,5

4,4

31,6

Popravci automobila

2,5

80,8

9,2

89,1

2,5

3,4

Briga za djecu

19,2

0,8

66,7

1,8

20,4

69,0

Briga za kućne ljubimce**

8,3

14,2

28,3

20,9

14,5

23,6

Troškovi stanarine

8,3

13,3

54,6

16,8

5,0

59,7

Osiguranje

4,2

17,5

68,3

24,6

4,2

61,9

Računi

9,2

18,3

67,5

22,7

6,7

63,9

Namirnice

15,8

5,0

74,2

2,5

11,9

80,5

Kućanski popravci

0,8

21,7

69,2

28,0

1,7

64,4

Troškovi za automobil

3,3

25

64,2

33,6

2,5

56,3

Odjeća i obuća

14,2

1,7

78,3

1,7

12,6

80,7

Dječje izvanškolske aktivnosti

8,3

4,2

66,7

4,4

8,0

71,7

Ljetovanje/ zimovanje

2,5

11,7

76,7

10,9

3,4

77,3

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Vrsta posla Čestice

75


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 67-90

ŽENE (%)

Vrsta posla Čestice

Raspodjela odlučivanja

MUŠKARCI (%)

Ja

Partner

Jednako

Ja

Partnerica

Jednako

Koji automobil kupiti

0,8

35

61,7

42,0

4,2

53,8

Kupiti ili ne kupiti životno osiguranje

5,8

11,7

76,7

13,4

9,2

70,6

Koliko novaca zajedno trošiti na hranu

24,2

4,2

69,2

5,9

22,7

69,7

Kamo ići na odmor

10,0

5,8

82,5

5,9

11,8

79,8

Kako provoditi slobodno vrijeme

12,5

3,3

83,3

6,7

14,3

78,2

S kojim prijateljima provoditi vrijeme

9,2

4,2

85,8

5,9

10,9

80,7

Odluke o djeci

20,8

0,0

65,8

1,8

23,0

66,4

5

7,5

81,7

10,9

7,6

76,5

Koju kuću ili stan izabrati *25,8%: ne odnosi se na nas

**40,8%: ne odnosi se na nas

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Iz prikaza u tablici 1. može se vidjeti kako se oba partnera slažu u procjeni da žene više doprinose u rutinskim ili tradicionalno „ženskim poslovima“ s niskom mogućnosti kontrole, dok muškarci više obavljaju povremene („muške“) poslove s visokom mogućnosti kontrole, osim brige o okućnici. Po pitanju raspodjele plaćanja financijskih izdataka vidljivo je kako većina partnera smatra da izdatke većinom dijele podjednako, no i kako se muškarci više brinu za plaćanje troškova za automobil, kućanskih popravaka, stanarine, računa ili osiguranja, dok se žene više brinu za plaćanje namirnica ili obuće i odjeće. Odluke se također donose pretežno zajednički, no muškarci češće odlučuju o tome koji automobil kupiti, a žene o kupovini namirnica i o djeci. Kako bi se utvrdilo slaganje među partnerima vezano uz percepciju vlastitih i partnerovih ulaganja, provedena je serija χ2 testova za frekvencije raspodjele poslova, financija i odlučivanja3. Rezultati pokazuju da su, iako partneri neznatno precjenjuju vlastiti doprinos, muškarci i žene suglasni u procjeni vlastitog i partnerovog angažmana u obavljanju navedenih aktivnosti, odnosno nije dobivena ni jedna statistički značajna razlika u procjenama vlastitog i partnerovog ulaganja između žena i muškaraca u ovom uzorku sudionika. Stoga možemo zaključiti da je suglasnost partnera u percepciji njihovog sudjelovanja u obiteljskim zadacima bliska stvarnom ulaganju. 3

76

Detaljna tablica sa svim provedenim χ2-testovima može se dobiti od autora.


A. Bartolac, Ž. Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima...

Drugim smo problemom ispitale postoji li razlika u zadovoljstvu među partnerima s obzirom na percipirani doprinos pri raspodjeli obiteljskih obveza koristeći t-test za zavisne uzorke. Tablica 2. Deskriptivna statistika zadovoljstva raspodjelom investicija za parove s pripadajućim t-omjerima za zavisne uzorke

Skala Zadovoljstvo raspodjelom kućanskih poslova Zadovoljstvo raspodjelom financija Zadovoljstvo donošenjem odluka

SD ž

Mm

SD m

t

df

5,51

1,51

6,40

1,05

5,879***

106

6,17

1,26

6,51

0,87

2,963**

110

6,25

1,14

6,35

1,08

0,756

117

**p<.0,01; ***p<0,001

Iz tablice 2. vidljivo je da je zadovoljstvo percipiranom raspodjelom obavljanja kućanskih poslova te raspodjelom financija kod žena značajno manje nego u muškaraca. Jedino su po pitanju percepcije sudjelovanja u donošenju odluka u vezi i muškarci i žene jednako zadovoljni. Zanimalo nas je kakvom percipiranom raspodjelom obveza su žene, odnosno muškarci najviše, a kakvom najmanje zadovoljni. Da bismo to provjerili, podijelili smo parove u tri skupine: one u kojima pojedinu skupinu obveza uglavnom preuzima muškarac, one u kojima tu obvezu dijele podjednako te one u kojima obvezu uglavnom preuzima žena. Analizom varijance provjereno je razlikuju li se muškarci, odnosno žene iz ovih triju skupina parova u zadovoljstvu podjelom obveza. Rezultati su prikazani u tablici 3.

Skala Zadovoljstvo raspodjelom kućanskih poslova

Skupina Ž radi više Podjednako

SD ž

4,57

1,63

5,91

1,15

M radi više

6,57

0,51

Zadovoljstvo raspodjelom financija

Ž radi više Podjednako M radi više Ž radi više Podjednako M radi više

5,13

1,55

6,58

0,81

5,82

1,51

5,86

1,17

6,69

0,68

5,84

1,32

Zadovoljstvo donošenjem odluka

F 16,56***

11,29***

8,66***

df 2/107

2/110

2/100

Mm

SD m

6,40

0,55

6,28

0,96

6,44

1,12

6,50

0,84

6,68

0,79

6,20

0,98

5,71

1,38

6,80

0,53

6,17

1,19

F

df

0,250

2/106

3,83*

2/106

12,23***

2/105

*p<.05, ***p<.001 Značajne razlike među skupinama prema Post-hoc Scheffé testovima označene su podebljanim slovima M vrijednosti

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 3. Prikaz rezultata analize varijance: Razlika između muškaraca i žena u zadovoljstvu podjelom obiteljskih obveza s obzirom na pripadanje skupini parova u kojima većinu obveza preuzima žena, odnosno muškarac ili obveze preuzimaju podjednako

77


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 67-90

Razlika među spolovima u zadovoljstvu podjelom kućanskih poslova prikazana u tablici 2. može se objasniti dobivenim rezultatima analize varijance prema kojima su muškarci u svim trima skupinama parova podjednako zadovoljni percipiranom raspodjelom poslova, dok su žene to zadovoljnije što partner više sudjeluje u kućanskim poslovima. U pogledu podjele financija, i muškarci i žene najzadovoljniji su ako podjednako sudjeluju u plaćanju obiteljskih troškova, a najmanje zadovoljni ako sami snose većinu troškova. Naposljetku, muškarci i žene ne razlikuju se u pogledu zadovoljstva raspodjelom u donošenju odluka – i jedni i drugi najzadovoljniji su ako odluke donose zajednički. Treći problem odnosio se na pitanje doživljavaju li partneri različito pravednost u vezi? Rezultat provedenog t-testa za zavisne uzorke ukazuje na značajnu razliku između partnera u percepciji pravednosti u vezi (t=7,213, df=110, p<0,001), a pritom žene (M=4,85; SD=0,94) doživljavaju odnos u vezi manje pravednim od muškaraca (M=5,66; SD=1,07). Analizom odgovora na pojedinim česticama Skale percipirane pravednosti u braku uočavamo da muškarcima odgovara način na koji dijele svakodnevne obveze i odgovornosti s partnericom, smatraju da su voljni pomoći jedno drugome oko svakodnevnih poslova kao i da podjednako nose teret obveza i odgovornosti u njihovoj vezi. Nasuprot tome ženama je značajno manje prihvatljiv način raspodjele svakodnevnih obveza, manje primjećuju volju svog partnera za sudjelovanjem u svakodnevnim poslovima i osjećaju da nose prevelik dio odgovornosti za njihov zajednički život. Na četvrti problem odgovoreno je hijerarhijskom regresijskom analizom u dva koraka kojom smo ispitale koliko percepciji pravednosti u vezi doprinosi percipirana raspodjela poslova/financija/odlučivanja, a koliko zadovoljstvo navedenom raspodjelom. Tablica 4. Prikaz rezultata hijerarhijske regresijske analize: Doprinos percipirane raspodjele poslova/financija/ odlučivanja i zadovoljstva navedenom raspodjelom doživljaju pravednosti za žene i muškarce

Kriterij: Doživljaj pravednosti u vezi

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

žene

78

Korak 1. Prediktori: Percipirana raspodjela ulaganja

muškarci

β

t

β

t

Raspodjela poslova

-,142

-1,476

,145

1,409

Raspodjela financija

,033

,340

-,168

-1,623

Raspodjela odlučivanja

-,091

-,942

,141

1,383

R

.17

.23

R2

.03

.052

Korigirani R2

.002

-.022

F(3/105)=1,072

F(3/93)= 1,716

F-omjer


A. Bartolac, Ž. Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima...

Kriterij: Doživljaj pravednosti u vezi žene Korak 2. Prediktori: Zadovoljstvo raspodjelom ulaganja

muškarci

β

t

β

t

Raspodjela poslova

,024

,243

,140

1,722

Raspodjela financija

,086

,968

-,050

-,604

Raspodjela odlučivanja

-,130

-1,485

,021

,249

Zadovoljstvo raspodjelom poslova

,320

2,619**

-,078

-,823

Zadovoljstvo raspodjelom financija

-,002

-,020

,289

3,147**

Zadovoljstvo donošenjem odluka

,239

2,262*

,489

4,876***

R

.48

.66

R2

.23

.43

Korigirani R2

.19

.39

F(6/102)=5,09***

F(6/90)=11,31***

0,20

0.38

F(3/102)=8.86***

F(3/90)=19,86***

F-omjer Promjena R2 (Δ R2 ) F-omjer *p<.05, **p<.01, ***p<.001

Kod muškaraca doživljaj pravednosti predviđaju zadovoljstvo raspodjelom financijskih izdataka i zadovoljstvo raspodjelom donošenja odluka u vezi. Oba su prediktora pozitivna, što znači da će veći doživljaj pravednosti u vezi imati oni muškarci koji su zadovoljniji načinom raspodjele financija i odlučivanja u vezi. Odabrani prediktori koji se odnose na raspodjelu ulaganja i zadovoljstvo tom raspodjelom predviđaju 18,5% ukupne varijance doživljaja pravednosti kod žena, odnosno 39,2% varijance kod muškaraca. Dodatno je provjereno doprinose li druge sociodemografske varijable (dob, stupanj obrazovanja, duljina zajedničkog života i broj djece) objašnjenju varijable doživljaja pravednosti. Ni jedna od navedenih varijabli nije se izdvojila kao značajan prediktor, ni u uzorku žena niti muškaraca.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U prvom koraku hijerarhijske regresijske analize ni jedna varijabla nije se pokazala značajnim prediktorom doživljaja pravednosti u vezi. U drugom koraku značajni su prediktori za žene zadovoljstvo raspodjelom poslova u kući i zadovoljstvo raspodjelom odlučivanja. Drugim riječima, vezu će doživljavati pravednijom one žene koje su zadovoljnije dijeljenjem kućanskih poslova i odluka s partnerom.

79


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 67-90

5. Rasprava 5.1. Percipirana raspodjela partnerskih/obiteljskih obveza i ulaganja

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Brojna istraživanja potvrđuju da žene žele veću ravnopravnost po pitanju rodno određenih uloga, no u stvarnom životu takva ravnopravnost još se uvijek teško pretače u ponašanje (Frieze i sur., 2003.; Bryant, 2003.; Twenge, 1997.; Coltrane, 2000.; Jugović, 2004.; Brajdić-Vuković i sur. 2007.; Kamenov i Jugović, 2011.; Bartolac i sur., 2011.). Kako bismo detaljnije provjerile što znači (ne)ravnopravnost među partnerima na instrumentalnoj razini, tražile smo pojašnjenje na koji način partneri dijele kućanske poslove i brinu se o djeci te kako organiziraju kućni proračun i na koji način donose odluke, gledano kroz njihov subjektivan doživljaj međusobnog ulaganja. Partneri su iskazivali visoku suglasnost u procjeni vlastitog i partnerovog angažmana u poslovima održavanja kućanstva i brige za obitelj. Iz tablice percipirane raspodjele obavljanja kućanskih poslova s niskom i visokom mogućnošću kontrole te brige za druge (tablica 1.) vidljivo je da se i žene i muškarci slažu kako žene više doprinose u rutinskim ili tradicionalno „ženskim poslovima“, dok muškarci više obavljaju povremene („muške“) poslove. Njihovo međusobno slaganje u percepciji vlastitog i partnerovog doprinosa i statistički je potvrđeno, stoga smatramo da je i blisko stvarnom ulaganju. U skladu s time zanima nas koje poslove unutar kuće partneri prepoznaju kako one koje pretežito obavljaju žene, a koje muškarci? Žene apsolutno prednjače u pranju i glačanju rublja (njih oko 87%), kuhanju (preko 75%), čišćenju sanitarnih prostorija te pranju prozora, podova i sl. S druge strane, preko 80% (do gotovo 90%) muškaraca vrši popravke u kući i brine se za popravak automobila.

80

Po pitanju raspodjele brige za djecu među partnerima vidljivo je da većina roditelja smatra kako ulažu jednaku energiju baveći se djetetom (njih 66-69%), dok oko 20% smatra da je briga za dijete primarno posao majke. Ovdje je jasno da je varijabla „briga o djetetu“ nedovoljno jasno operacionalizirana i nije sasvim određeno na što se točno odnosi s obzirom da može uključivati svakodnevne rutinske zadatke (koji slijede dnevni ritam potreba djeteta s malo vremenske fleksibilnosti, npr. hranjenje, presvlačenje, kupanje djeteta) u čemu su znatno više angažirane majke (Thomas i Hildingsson, 2009.), ali i bavljenje djetetom prema vlastitom nahođenju (npr. odlazak u šetnju, igra s djetetom) u čemu češće sudjeluju i očevi. Dodatno, briga o djetetu može uključivati i kognitivni aspekt brige koji se odnosi na planiranje, organiziranje i upravljanje svakodnevnim aktivnostima vezanim uz dijete kao i emocionalni aspekt brige (zabrinutost ukoliko je dijete bolesno, briga vezana uz snalaženje u socijalnoj okolini, vrtiću ili školi vezano uz uspjeh i budućnost djeteta i slično). Ove bi varijable svakako valjalo uključiti u buduća istraživanja. Čini se da je briga za kućnog ljubimca (ukoliko pripada obitelji) najmanje pod utjecajem rodnih razlika. Moguće objašnjenje za ovaj nalaz bila bi kategorizacija aktivnosti brige o kućnom ljubimcu ne u područje kućanskih obveza već u područje slobodnog vremena, pa je članovi obitelji doživljavaju kao razonodu i brigu za vlastito zdravlje (npr. Somervill i sur., 2008.), koja nije rodno određena.


A. Bartolac, Ž. Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima...

Većina poslova koji se trebaju napraviti u kući zahtijeva raspodjelu kućnog proračuna. Kuhanje ručka uvjetovano je nabavkom namirnica, briga za djecu kupovinom odjeće i obuće te plaćanjem izdataka za dječje (izvan)školske aktivnosti, a održavanje stambenog prostora opterećeno je troškovima stanarine (kredita), plaćanjem računa i popravaka te kupovinom sredstava za čišćenje. Kako parovi rukovode financijskim sredstvima koja su im na raspolaganju i postoji li na tom polju ravnopravnost ili preferencije? S obzirom da su u svih parova koji su sudjelovali u istraživanju oba partnera zaposlena, jasno je da je financijski doprinos obitelji obostran. Rezultati ukazuju na to da postoji načelna ravnopravnost u dijeljenju svih financijskih obveza u obitelji u skladu s mogućnosti plaćanja (kako je navedeno u upitniku). Ipak se žene više brinu za kupovinu namirnica (u skladu sa 75% žena koje kuhaju za obitelj) te kupovinu odjeće i obuće (u skladu s većim angažmanom u brizi za djecu). Muškarci se više brinu za plaćanje osiguranja, računa, kućanskih popravaka i troškova za automobil, što je također u skladu s preferiranim i/ili delegiranim poslovima brige za kuću/okućnicu te vlastito/obiteljsko vozilo. Na taj se način ponovno naglašava kako je upravljanje obiteljskim financijama pod snažnim utjecajem tradicionalnih rodnih uloga.

Dakle žene zaista navode kako preuzimaju više rutinskih poslova na sebe, donose odluke u smislu financijskih izdvajanja i realizacije kućanskih poslova, a muškarci to primjećuju i priznaju. No koliko su parovi zapravo zadovoljni takvom raspodjelom investicija? Suitor (1991.:227) ističe da je „u istraživanja kvalitete braka važnije uključiti varijablu zadovoljstva pojedinim aspektom obiteljskog života nego većinu tipičnih demografskih varijabli“ (dob, stupanj obrazovanja ili poslovni status). Zadovoljstvo raspodjelom kućanskih poslova osobito je važno uključiti u istraživanja kvalitete braka za vrijeme promjena uloga, kao što je realizacija roditeljstva, zapošljavanje, povratak u školu ili preuzimanje brige o starijem članu obitelji. To potvrđuje i Jugović (2004.) koja zaključuje da su profesionalna i roditeljska uloga najvažniji prediktori zadovoljstva rodnim ulogama.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

No nije samo kontrola obiteljskih financija povezana s ravnopravnošću među partnerima. Kingsbury (1983.) navodi da je donošenje odluka u vezi jedan od najvažnijih indikatora moći u braku. Čak i kada parovi doživljavaju svoju vezu kao ravnopravnu i svoje rodne uloge kao jednakovrijedne, istraživanja pokazuju da će muževi vjerojatnije imati veći utjecaj na donošenje odluka, što se izjednačava s rodnom neravnopravnošću, te se stoga ova varijabla nikako ne bi smjela izostaviti u istraživanju rodne ravnopravnosti. U ovom istraživanju najveći broj partnera izjavljuje da odluke donose zajednički. Ipak, u skladu s gore navedenom raspodjelom poslova i financiranja, ponovno žene češće od muškaraca odlučuju koliko će novaca zajedno trošiti na hranu te su odgovorne po pitanju odluka vezanih uz djecu (ni jedna žena ne smatra da njen partner sam donosi odluke vezane uz djecu, što nije slučaj kod muškaraca). S druge strane, očekivano, muškarci češće odlučuju koji će automobil obitelj kupiti. Takva distribucija odlučivanja poznata je i u drugim istraživanjima, primjerice Steil i Weltman (1991.) navode kako je donošenje odluka u suvremenim brakovima podijeljeno u skladu s tradicionalnim rodnim ulogama: žene donose odluke koje se tiču svakodnevnih detalja vezanih uz obiteljski život, a muževi donose velike odluke kao što su odabir mogućnosti vezanih uz karijeru ili raspodjela većih prihoda.

81


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 67-90

Prosječno zadovoljstvo raspodjelom svih ulaganja relativno je visoko kod žena i muškaraca, no razlike ipak postoje u zadovoljstvu preuzetim obavljanjem kućanskih poslova i raspodjelom financija, na što ukazuju dobiveni rezultati (tablica 2.). Žene su najmanje zadovoljne raspodjelom kućanskih poslova, dok su muškarci najviše zadovoljni raspodjelom financija. Ovakav nalaz potvrđuje i Kluwer sa suradnicima (1997.) u svom istraživanju, a sasvim je razumljiv ako se sagleda iz perspektive ženinog većeg opterećenja u području obavljanja kućanskih poslova i brige za djecu te muškarčevog rasterećenja kao jedinog izvora financijskih resursa u obitelji. U skladu su s time i naši rezultati (tablica 3.) prema kojima su žene to zadovoljnije percipiranom raspodjelom kućanskih poslova što se njihov partner više uključuje, dok su i muškarci i žene najzadovoljniji ako oboje doprinose kućnim financijama, a najmanje zadovoljni ako sami snose taj teret. Kamenov i suradnice (2007.) navode da je zadovoljstvo obaju partnera najveće ako podjednako dijele svakodnevne poslove u kući. No u slučaju kada je raspodjela poslova nejednaka, žene koje više doprinose obavljanju kućanskih poslova ujedno su i najmanje zadovoljne, što je u skladu i s rezultatima ovog istraživanja. Također se u spomenutom istraživanju navodi da jednakost u raspodjeli svih partnerskih ulaganja, pa i financija, ipak donosi najveće zadovoljstvo za oba partnera, što je odmak od tradicionalne uloge muškarca kao izvora resursa za obitelj. U našem istraživanju također su oba partnera najzadovoljnija ako zajednički sudjeluju u financiranju i donošenju obiteljskih odluka. Upravo po pitanju zadovoljstva donošenjem odluka u vezi nije dobivena značajna razlika među spolovima. S obzirom da je na toj skali iskazana najveća ravnopravnost, takav je nalaz očekivan. Gray i Evans (2008.) istražile su postoji li razlika između bračnih i vanbračnih zajednica u smislu dijeljenja osobnog dohotka. Njihovo je istraživanje potvrdilo da parovi koji su u formalnom braku češće spajaju svoje prihode u zajedničku „obiteljsku blagajnu“ iz koje se izdvaja novac za obiteljske troškove. One smatraju da je zajednička blagajna izraz povjerenja među partnerima. Parovi koji su u kohabitaciji rjeđe spajaju vlastiti prihod s partnerovim u zajednički proračun, no to ne mora biti pravilo (osobito u situacijama većih zajedničkih investicija). U naših se parova nije pokazala povezanost oblika partnerske zajednice sa zadovoljstvom dijeljenjem financijskih izdataka.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

5.2. Doživljaj pravednosti u vezi

82

Korištena skala pravednosti obuhvaća pitanja ravnopravnosti u dijeljenju svakodnevnih poslova i obveza kao i općeniti doživljaj pravednosti u smislu ravnoteže dobitaka i gubitaka u vezi u skladu s teorijom socijalne razmjene. Ćubela Adorić i Mičić (2010.:53) pojašnjavaju da pravednost u kontekstu partnerskih odnosa počiva na „distributivnoj pravednosti […] odnosno proporcionalnosti ili jednakosti omjera doprinosa i dobitaka iz veze kod jednog i drugog partnera“. Stoga su analizirane razlike u doživljaju pravednosti među partnerima (žene i muškarca u pojedinom paru kao zavisni podaci) i prema ukupnom rezultatu i na razini pojedinih čestica skale. Prema prvom kriteriju pokazalo se da žene doživljavaju odnos u vezi manje pravednim (t=7,213, df=110, p<.001), što je u skladu s nalazima autorica skale (Ćubela Adorić i Mičić, 2010.). Iako se parovi slažu u općenitim izjavama da nitko


A. Bartolac, Ž. Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima...

ne profitira na račun onoga drugoga kao i da kada se sve zbroji i oduzme, nitko od njih zapravo nije na gubitku, u ostalim česticama pronađene su značajne razlike između partnerice i partnera. Opći dojam pravednosti ukazuje na to da se žene više osjećaju „zakinute“, odnosno kao one koje se više „odriču i žrtvuju“, dok je partner u njihovoj vezi „prošao bolje“. Što zapravo predviđa doživljaj pravednosti u vezi? Coltrane (2000.) je analizirao istraživanja koja su se tom temom bavila devedesetih godina prošlog stoljeća i na osnovu proučavanja dobivenih rezultata zaključio da na doživljaj pravednosti utječu tri osnovna prediktora: radno vrijeme, obrazovanje i stavovi. Primjerice, ukoliko muškarac radi prekovremeno ili ima više obrazovanje od žene, njegova će partnerica nejednaku raspodjelu kućanskih poslova doživljavati kao pravedniju. Nepravednost u nejednakoj raspodjeli poslova vidjet će oba partnera koja su visoko obrazovana ili imaju egalitarnije stavove prema rodnim ulogama. U obradu rezultata našeg istraživanja uključili smo varijable dobi, stupnja obrazovanja, duljinu zajedničkog života i broj djece, no ni jedna se nije pokazala kao značajan prediktor za kriterij doživljaja pravednosti.

Kod muškaraca doživljaj pravednosti predviđaju sljedeće varijable: zadovoljstvo percipiranom raspodjelom financijskih izdataka i zadovoljstvo percipiranom raspodjelom donošenja odluka u vezi. Prema tome veći doživljaj pravednosti u vezi imat će oni muškarci koji su i zadovoljniji načinom raspodjele financija i odlučivanja u vezi. Usprkos tome što je sposobnost pribavljanja resursa jedan od identificirajućih čimbenika tradicionalne muške rodne uloge te izvor moći i statusa, naši nalazi pokazuju da su muškarci, kao i žene, najzadovoljniji ako oba partnera sudjeluju u financiranju obiteljskih troškova, a najmanje su zadovoljni ako su jedini financijski odgovorni za obitelj. Kako se radi o uzorku dvohraniteljskih obitelji, čini se da su muškarci prilagodili i svoja očekivanja o rodnim ulogama te prepustili suprugama i dio financijske odgovornosti za obitelj.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kako bi se dobio odgovor na pitanje doprinosi li doživljaju pravednosti percepcija raspodjele obiteljskih obveza ili zadovoljstvo tom raspodjelom, provedena je hijerarhijska regresijska analiza, pri čemu se prva skupina prediktora odnosila na percipiranu raspodjelu partnerskih ulaganja, dok je druga skupina prediktora obuhvaćala zadovoljstvo tom raspodjelom. Percipirana raspodjela poslova u prvom koraku hijerarhijske regresijske analize (tablica 4.) nije se pokazala značajnim prediktorom ni za ženski ni za muški dio uzorka. U drugom koraku dodane su nove prediktorske varijable zadovoljstva percipiranom raspodjelom poslova/financija/odlučivanja, koje su ukazale na sljedeće: značajni su prediktori doživljaja pravednosti u vezi za žene zadovoljstvo percipiranom raspodjelom poslova u kući te zadovoljstvo donošenjem odluka. To znači da vezu pravednijom doživljavaju one žene u čijem kućanstvu percipirana raspodjela poslova i odlučivanja ne odstupa od njihovih očekivanja. Objašnjenje doživljaja pravednosti kod žena zadovoljstvom raspodjele kućanskih poslova očekivana je s obzirom da su muškarci, za razliku od žena, gotovo univerzalno zadovoljni raspodjelom kućanskih poslova. Žene su manje zadovoljne ako su one te koje obavljaju većinu poslova bez sudjelovanja partnera te ako su ujedno egalitarnih stavova prema rodnim ulogama i vole svoju profesiju (Baxter i Western, 1998., prema Coltrane, 2000.).

83


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 67-90

Zadovoljstvo percipiranom raspodjelom u donošenju odluka najjači je prediktor doživljaja pravednosti za muškarce, no predviđa i doživljaj pravednosti kod žena. Kako su naši rezultati pokazali da su i jedni i drugi najzadovoljniji kada oboje ravnopravno donose obiteljske odluke, dobiveni nalaz ukazuje na to da zajedničko donošenje odluka pridonosi doživljaju veze pravednijom. S obzirom da se radi o dvohraniteljskim obiteljima, navedeni je nalaz razumljiv. Obostrani doprinos obiteljskom proračunu izjednačava odnos moći među partnerima, što uključuje i zajedničko donošenje odluka vezanih uz obitelj. Zanimljivo je da su slične rezultate hijerarhijske regresijske analize dobile Kamenov i suradnice (2007.) s kriterijskom varijablom ukupnog zadovoljstva vezom. Ova bi potvrda stoga mogla upućivati na blisku povezanost varijable doživljaja pravednosti i ukupnog zadovoljstva vezom. Značajnu povezanost rezultata na Skali percipirane pravednosti u braku i Skali bračnog zadovoljstva uočile su i Ćubela-Adorić i Mičić (2010.), te sugeriraju da se doživljaj pravednosti ispitan ovom skalom može koristiti i kao pokazatelj ukupne kvalitete bračnog odnosa.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Važno je napomenuti da odabrani prediktori koji se odnose na percipiranu raspodjelu ulaganja i zadovoljstvo tom raspodjelom snažnije predviđaju doživljaj pravednosti kod muškaraca (s objašnjenih 39,2% varijance) nego kod žena (tek 18,5% ukupne varijance), kao i da zadovoljstvo i pravednost nisu isti konstrukti. Čini se da bi doživljaj pravednosti, osobito kod žena, mogle predviđati neke, u ovom istraživanju sasvim nedotaknute, varijable koje bi trebalo dodatno istražiti. Valja uzeti u obzir da odnos partnera u vezi, njihov način komunikacije, aktivno slušanje, uvažavanje i zajedničko rješavanje problema zasigurno utječu na osjećaj pravednosti. Naime Wilkie, Ferree i Ratcliff (1998.) potvrdili su da će partneri koji imaju poteškoće sa započinjanjem razgovora o problemima i ne uspijevaju uključiti partnera u proces rješavanja problema vjerojatnije doživljavati podjelu uloga u vezi nepravednom.

84

Općenito gledajući, nedostatak ovog istraživanja odnosi se na premali broj sudionika/parova na osnovi kojih bismo mogli donositi uopćene zaključke, kao i na to da su sudionici zasigurno selekcionirani voljnošću sudjelovanja u istraživanju te većinskim udjelom osoba koje žive u gradskoj sredini i višim stupnjem obrazovanja, što sveukupno ne može reprezentirati populaciju. No s obzirom da su rezultati vrlo sukladni najnovijim istraživanjima koja se bave ovom temom, osobito u Hrvatskoj, može se govoriti o aktualnosti zaključaka. Iako je veličina i prigodnost uzorka sudionika određeni nedostatak istraživanja, velika mu je prednost to što je provedeno na parovima. Naime istraživanja ove teme u nas iznimno su rijetka, a kada se i provode rijetko se usmjeravaju na parove kao zavisan uzorak. Najčešće se istraživanja ove teme provode na uzorcima muškaraca i žena koji ne moraju biti međusobno povezani a razlog je vrlo praktičan: vrlo je teško prikupiti podatke od obaju partnera i osipanje je podataka jako veliko (u našem istraživanju vratilo se tek oko 40% podijeljenih upitnika). Dodatno, ovo je uzorak parova u kojima su oba partnera zaposlena, tako da možemo govoriti o dvohraniteljskim obiteljima bez djece ili s djecom različitog uzrasta.


A. Bartolac, Ž. Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima...

Preporuke za daljnja istraživanja odnosile bi se na dobivanje uvida u opterećenost partnera drugim aktivnostima vezanim uz obitelj, kao što su: poslovi organiziranja i upravljanja u obitelji, pomaganje partneru u njegovom poslu i rad na poboljšanju statusa bračnog partnera, jasnije operacionalizirani brojni roditeljski zadaci (varijabla „briga za djecu“ detaljnije razrađena i opisana), njega i briga za bolesne, stare ili nemoćne članove obitelji zajedno s emocionalnim angažmanom u obitelji (ČudinaObradović i Obradović, 2006.; Meier i sur., 2006.). Posebno bi bilo zanimljivo ispitati utječu li međusobna ljubav i poštovanje prema partnerici na veće sudjelovanje partnera u poslovima u kući i brizi za djecu, budući da se to pokazalo kao područje najvećih rodnih razlika, kao i na doživljaj pravednosti u vezi. Na kraju, doživljaj pravednosti u vezi trebalo bi dodatno istražiti nekim novim prediktorima, budući da oni koji su korišteni u ovom istraživanju objašnjavaju manji postotak varijance, osobito za ženski dio uzorka.

6. Zaključak Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi postoji li razlika među partnerima po pitanju raspodjele partnerskih ulaganja vezanih uz obavljanje svakodnevnih poslova u domaćinstvu, brigu za djecu, raspodjelu kućnog proračuna te donošenje obiteljskih odluka. Pritom su korištene mjere percepcije vlastitog i partnerovog ulaganja u navedene obiteljske poslove. Ujedno smo htjeli utvrditi koliko su partneri zadovoljni dijeljenjem obiteljskih obveza te koliko su navedene varijable povezane s doživljajem pravednosti kod obaju partnera.

Koliko su partneri zadovoljni doprinosom pri raspodjeli obiteljskih investicija? Zadovoljstvo raspodjelom obavljanja kućanskih poslova kao i raspodjelom financija kod žena manje je nego u muškaraca. Jedino su po pitanju donošenja odluka u vezi muškarci i žene jednako zadovoljni. Oba partnera najzadovoljnija su kada podjednako sudjeluju u obiteljskim troškovima i donošenju odluka, dok su što se tiče podjele kućanskih poslova muškarci uvijek zadovoljni, a žene to zadovoljnije što se partner više uključuje. Je li raspodjela ulaganja i zadovoljstvo tom raspodjelom povezana s doživljajem pravednosti u vezi? Rezultati pokazuju da žene doživljavaju odnos u vezi manje pravednim nego muškarci. Doživljaj pravednosti u vezi najbolje se može predvidjeti zadovoljstvom donošenjem odluka i raspodjelom financija kod muškaraca, te zadovoljstvom raspodjelom kućanskih poslova i donošenjem odluka u žena. Prema tome za doživljaj pravednosti u vezi važnije je koliko su partneri zadovoljni pojedinač-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Rezultati su pokazali da se u području raspodjele poslova u organizaciji domaćinstva partneri slažu da su žene te koje više doprinose u rutinskim ili tradicionalno doživljenim „ženskim poslovima“, dok muškarci više obavljaju povremene („muške“) poslove. Međutim raspodjela financija i sudjelovanje u odlučivanju uglavnom je zajedničko i ravnopravno.

85


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 67-90

nim ulaganjem u obitelj (ili koliko je ta raspodjela u skladu s njihovim očekivanjima) od njihove percepcije raspodjele ulaganja. Zaključno, prema rezultatima ovog istraživanja čini se da u pogledu raspodjele kućanskih poslova i dalje opstaju odnosi koji su pod utjecajem tradicionalnih rodnih uloga. Žene se i dalje u obitelji primarno bave domaćinstvom unatoč tome što su zaposlene i izvan doma. Stoga ne začuđuje doživljaj nepravednosti u žena s obzirom na njihovo nezadovoljstvo svakodnevnim (dvostrukim) opterećenjem poslovima na radnom mjestu i u obitelji. Ravnopravnost u raspodjeli obiteljskih obveza omogućila bi im ostvarenje drugih socijalnih uloga u kojima žele sudjelovati i napredovati, te vjerojatno povećala zadovoljstvo i doživljaj pravednosti u vezi. Ipak, čini se da je u dvohraniteljskim obiteljima postignuta veća ravnopravnost u pogledu raspodjele financijske odgovornosti i sudjelovanja u donošenju odluka. Iako tradicionalne rodne uloge podrazumijevaju da ova područja pripadaju muškoj domeni, dobiveni rezultati pokazuju da je uključivanje žena u ulogu drugog hranitelja obitelji dovelo i do ravnopravnije podjele moći među partnerima.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

86

1. Bartley, S. J.; Blanton, P. W. and Gilliard, J. L. (2005). Husbands and Wives in Dual-Earner Marriages:Decision-Making, Gender Role Attitudes, Division of Household Labor and Equity. Marriage & Family Review, 37 (4): 69-94. 2. Bartolac, A.; Kamenov, Ž. i Petrak, O. (2011). Rodne razlike u obiteljskim ulogama, zadovoljstvu i doživljaju pravednosti s obzirom na tradicionalnost stava. Revija za socijalnu politiku, 18 (2): 175-194. 3. Baxter, J.; Hewitt, B. and Haynes, M. (2004). Transitions through the Lifecourse and Time Spent on Housework. Conference Papers: American Sociological Association, 1-24. 4. Bittman, M.; England, P.; Sayer, L.; Folbre, N.; Matheson, G. (2003). When does gender trump money? Bargaining and time in household work. American Journal of Sociology, 109: 186-214. 5. Brajdić-Vuković, M.; Birkelund, G. E. and Štulhofer, A. (2007). Between Tradition and Modernization Attitudes Toward Women’s Employment and Gender Roles in Croatia. International Journal of Sociology. 37 (3): 32–53. 6. Brines, J. (1994). Economic dependency, gender, and the division of labor at home. American Journal of Sociology, 100: 652-688. 7. Bryant, A. (2003). Changes in Attitudes Toward Women’s Roles: Predicting Gender-Role Traditionalism Among College Students. Sex Roles, 48 (3/4): 131-142. 8. Coltrane, S. (2000). Research on Household Labour: Modelling and Measuring the Social Embeddedness of Routine Family Work. Journal of Marriage & Family, 62 (4): 1208-1233. 9. Coltrane, S. and Shih, K. Y. (2010). Gender and the division of labor, in: J. C. Chrisler and D. R. McCreary (Eds.). Handbook of Gender Research in Psychology. New York: Springer. 10. Čudina-Obradović, M. i Obradović, J. (2006). Psihologija braka i obitelji. Zagreb: Golden Marketing – Tehnička knjiga.


11. Ćubela Adorić, V. i Mičić, L. (2010). Skala percipirane pravednosti u braku, u: Tucak Junaković, I.; Ćubela Adorić, V.; Penezić, Z.; Proroković, A. (Ur.). Zbirka psihologijskih skala i upitnika V. Zadar: Sveučilište u Zadru. 12. Ćubela Adorić, V. i Jurević, J. (2006). Prikaz Upitnika percepcije kvalitete bračnog odnosa. Rukopis. Zadar. 13. Državni Zavod za statistiku Republike Hrvatske (2009). Žene i muškarci u Hrvatskoj 2009. Zagreb: Državni Zavod za statistiku Republike Hrvatske. 14. Frieze, I. H.; Ferligoj, A.; Kogovšek, T.; Rener, T.; Horvat, J.; Šarlija, N. (2003). Gender-role Attitudes in University Students in the United States, Slovenia and Croatia. Psychology of Women Quarterly, 27: 256–261. 15. Goñi-Legaz, S.; Ollo-López, A. and Bayo-Moriones, A. (2010). The Division of Household Labor in Spanish Dual Earner Couples: Testing Three Theories. Sex Roles, 63 (7/8): 515-529. 16. Gray, E. and Evans, A. (2008). Do Couples Share Income? Variation in the Organisation of Income in Dual-Earner Households. Australian Journal of Social Issues, 43 (3): 441-457. 17. Greenstein, T. (2000). Economic Dependence, Gender, and the Division of Labor in the Home: A Replication and Extension. Journal of Marriage & Family, 62: 322-335. 18. Gunter, N. C. and Gunter, B. G. (1990). Domestic Division of Labor Among Working Couples. Psychology of Women Quarterly, 14 (3): 355-370. 19. Homans, G. (1961). Social Behavior. New York: Harcourt, Brace & World. 20. Johnson, J. A. (2010). Using Gender: The Personal, Interpersonal, and Emotional Strategies of Domestic Labor. Sociological Spectrum, 30 (6): 695-724. 21. Jugović, I. (2004). Zadovoljstvo rodnim ulogama. Diplomski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. 22. Jugović, I. i Kamenov, Ž. (2011). Rodna (ne)ravnopravnost i diskriminacija u obiteljskim odnosima, u: Kamenov, Ž. i Galić, B. (Ur.). Rodna ravnopravnost i diskriminacija u Hrvatskoj: Istraživanje «Percepcija, iskustva i stavovi o rodnoj diskriminaciji u RH». Zagreb: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH. 23. Kamenov, Ž.; Jelić, M.; Tadinac, M.; Hromatko, I. (2007). Quality and stability of the relationship as a function of distribution of housework, financial investments and decision making between partners. Psychology Days in Zadar: Book of Selected Proceedings. 24. Kamenov, Ž. i Jugović, I. (2011). Percepcija, iskustvo i stavovi o rodnoj (ne) ravnopravnosti u obitelji, u: Kamenov, Ž. i Galić, B. (Ur.). Rodna ravnopravnost i diskriminacija u Hrvatskoj: Istraživanje «Percepcija, iskustva i stavovi o rodnoj diskriminaciji u RH». Zagreb: Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH. 25. Kelley, H. H. and Thibaut, J. (1978). Interpersonal relations: A theory of interdependence. New York: Wiley 26. Kingsbury, N. (1983). An Assessment of Decision-Making Processes in Dual-Career Marriages. Annual Meeting of the National Council on Family Relations. 11-15. 27. Kluwer, E. S.; Heesink, J. M. and Van De Vliert, E. (1997). The Marital Dynamics of Conflict over the Division of Labor. Journal of Marriage & Family, 59 (3): 635-653.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

A. Bartolac, Ž. Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima...

87


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 67-90

88

28. Leinert Novosel, S. (1999). Žena na pragu 21. stoljeća - između majčinstva i profesije. Zagreb: Ženska grupa TOD i EDAC. 29. Lennon, M. and Rosenfield, S. (1994). Relative Fairness and the Division of Housework: The Importance of Options. American Journal of Sociology, 100 (2): 506-531. 30. Lindsay, J. (1999). Diversity But Not Equality: Domestic Labour in Cohabiting Relationships. Australian Journal Of Social Issues, 34 (3): 267-283. 31. Major, B. (1993). Gender, Entitlement, and the Distribution of Family Labor. Journal of Social Issues, 49 (3): 141-159. 32. Man Yee, K. (2008). Measuring Housework Participation: The Gap between “Stylised” Questionnaire Estimates and Diary-based Estimates. Social Indicators Research, 86 (3): 381-400. 33. Mederer, H. (1993). Division of Labor in Two-Earner Homes: Task Accomplishment Versus Household Management as Critical Variables in Perceptions About Family Work. Journal of Marriage & Family, 55 (1): 133-145. 34. Meier, J.; McNaughton-Cassill and M., Lynch, M. (2006). The Management of Household and Childcare Tasks and Relationship Satisfaction in Dual-Earner Families. Marriage & Family Review, 40 (2/3): 61-88. 35. Potuchek, J. (1992). Employed Wives’ Orientations to Breadwinning: A Gender Theory. Journal of Marriage & Family, 54 (3): 548-558. 36. Pyke, K. (1994). Women’s employment as a gift or burden? Marital power across marriage, divorce, and remarriage. Gender & Society, 8: 73-91. 37. Rogers, S. J. and Amato, P. R. (2000). Have Changes in Gender Relations Affected Marital Quality?. Social Forces, 79 (2): 731-753. 38. Ruppanner, L. (2008). Fairness and Housework: A Cross-National Comparison. Journal of Comparative Family Studies, 39 (4): 509-526. 39. Somervill, J.; Kruglikova, Y.; Robertson, R.; Hanson, L.; MacLin, O. (2008). Physiological Responses by College Students to a Dog and a Cat: Implications for Pet Therapy. North American Journal of Psychology, 10 (3): 519-528. 40. Steil, J. M. and Weltman, K. (1991). Marital Inequality: The Importance of Resources, Personal Attributes, and Social Norms on Career Valuing and the Allocation of Domestic Responsibilities. Sex Roles, 24 (3/4): 161-179. 41. Suitor, J. (1991). Marital Quality and Satisfaction with the Division of Household Labor across the Family Life Cycle. Journal of Marriage & Family, 53 (1): 221230. 42. Sullivan, O. (1997). The division of housework among «remarried» couples. Journal of Family Issues, 18: 205-223. 43. Tadinac, M.; Kamenov, Ž.; Jelić, M.; Hromatko, I. (Ur.). (2007). Što ljubavnu vezu čini uspješnom?. Izvještaj s XV. Ljetne psihologijske škole. Zagreb: Odsjek za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 44. Thomas, J. E. and Hildingsson, I. (2009). Who’s bathing the baby? The division of domestic labour in Sweden. Journal Of Family Studies, 15 (2): 139-152. 45. Tichenor, V. (2005). Maintaining men’s dominance: Negotiating identity and power when she earns more. Sex Roles, 53: 191-205. 46. Tomić-Koludrović i I., Kunac, S. (2000). Rizici modernizacije: žene u Hrvatskoj devedesetih. Split: Udruga građana “Stope nade”.


A. Bartolac, Ž. Kamenov: Percipirana raspodjela obiteljskih obveza među partnerima...

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

47. Topolčić, D. (2001). Muškarci to ne rade: Rodno segregirana podjela rada u obitelji. Društvena istraživanja, 10 (4/5): 767-789. 48. Twenge, J. M. (1997).Attitudes Toward Women, 1970–1995: A Meta-Analysis. Psychology of Women Quarterly, 21: 35–52. 49. Walster, E.; Walster, G.W. and Berscheid, E. (1978). Equity: Theory and research. Boston: Allyn and Bacon 50. Wilkie, J.; Ferree, M. and Ratcliff, K. (1998). Gender and Fairness: Marital Satisfaction in Two-Earner Couples. Journal of Marriage & Family, 60 (3): 577-594.

89


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 67-90

Izvorni znanstveni rad

Andreja Bartolac University of Applied Health Studies, Zagreb, Croatia e-mail: andreja.bartolac@zvu.hr Željka Kamenov Faculty of Humanities and Social Sciences, Department of Psychology, University of Zagreb, Croatia e-mail: zkamenov@ffzg.hr

Perceived Distribution of Family Obligations Between Partners and Perception of Equity in a Relationship Abstract Research results over the past twenty years have shown that both men and women agree that family duties should be shared more equitably between partners. However, this responsibility is not exercised accordingly in everyday life. The aim of this study was to find out how partners perceived the distribution of daily duties and responsibilities in their relationship (household chores, management of finances and decision making) and how satisfied they were with such a distribution. Also we wanted to find out whether men and women perceived equity in a relationship differently and which was a better equity predictor: the distribution of family responsibilities or the satisfaction with it? The study included 120 dual-income couples. The results show that women still contribute more to routine or traditionally female chores, while men do periodical or traditionally male household chores. Women are less satisfied than men with this division of housework and finance. Both partners are most satisfied when they participate equally in family expenses and decisions. Men’s experience of equity in a relationship is best predicted by their satisfaction with shared finances and women’s by their satisfaction with shared household tasks. For both partners, satisfaction with shared decisionmaking is a significant predictor.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: distribution of partners’ responsibilities, satisfaction, equity, two-income couples.

90


DOI 10.5673/sip.51.1.5 UDK 316.723-053.6:78.03 Rave Izvorni znanstveni rad

Ples i upotreba droga kao značenjske prakse u sociologiji rave-kulture Rašeljka Krnić Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Zagreb, Hrvatska e-mail: raseljka.krnic@pilar.hr SAŽETAK Potreba za modificiranjem ili odbacivanjem pojma subkulture javlja se početkom devedesetih, uglavnom kao reakcija na pojavu plesne elektronske glazbe i kulture koja oko nje nastaje. Upravo na tom primjeru postavlja se teza o promjenjivoj i kompleksnoj prirodi suvremenih mladenačkih kulturnih praksi, formi i stilova koji, da bi se razumjeli, zahtijevaju novu perspektivu i nove analitičke alate. Osim što su rave-kultura i različite scene elektronske glazbe poslužile kao “teren” na kojem se propituju postavke birminghamske interpretacije subkultura u okviru šire teorijske rasprave o primjenjivosti općih pojmova, kao što su klasa, otpor, stil, itd., neki su se autori pozabavili analizom specifičnih elemenata koji konstituiraju taj mikrosvijet, i to nastojanjem rekonstrukcije organizacijske logike, praksa, rituala, motiva i “struktura osjećaja” koji stoje iza toga mladenačkog pokreta. Rad se bavi pregledom i analizom pojedinih postsubkulturnih koncepata koji iz različitih perspektiva i iz drugačijih teorijskih pozicija analiziraju dvije najvažnije (sub)kulturne prakse kojima je definiran svijet elektronske glazbe i rave-kulture – konzumaciju droga i ples. . Ključne riječi: postsubkulturna teorija, rave-kultura, elektronska glazba, ecstasy, droge, ples.

Tijekom sedamdesetih i prve polovine osamdesetih godina 20. stoljeća subkulturni koncept birminghamske škole predstavljao je dominantnu paradigmu u razmatranju povezanosti mladih, stila i glazbenoga ukusa. Međutim, već početkom osamdesetih koncept je podvrgnut određenim kritikama i to od strane nekih autora koji su i sami pisali u okviru “škole”. Neke od tih ranih primjedbi na račun subkulturne teorije, kao što je jednodimenzionalni pogled na pitanje otpora, prejako naglašavanje strukturalnih elementa, kao što je klasa, izostanak etnografskoga pristupa u istraživanju, apstraktno poimanje subkulture, imperativ teritorijalnosti, zanemarivanje uloge djevojaka u subkulturama, itd., postat će temelj za otvaranje sasvim novoga diskursa devedesetih, koji će biti zasnovan, u prvom redu, na kritičkom propitivanju postavki birminghamske škole zbog pojave novih aktera i oblika povezivanja.

Copyright © 2013 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1. Uvod

91


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 91-107

Postbirminghamska razmatranja raznovrsnih životnih stilova i mreža odnosa u kulturi mladih nazvana su postsubkulturnom teorijom, kao zajedničkim nazivnikom za sve nove teorije i koncepte koji se na ovaj ili onaj način referiraju na pojam subkulture. Međutim, radi se o izrazito heterogenom području unutar kojega nastaju teorije od kojih se neke radikalno udaljavaju od birminghamskoga koncepta, zagovarajući potpuno napuštanje pojma subkulture i uvođenje novih analitičkih pojmova, ali i orijentacija koje naglašavaju potrebu za redefiniranjem pojma, pri tome zadržavajući neke njegove značajke kao i dalje upotrebljive i važeće za razumijevanje suvremenih mladenačkih saveza. Potreba za modificiranjem ili odbacivanjem pojma subkulture javlja se početkom devedesetih, uglavnom kao reakcija na pojavu plesne elektronske glazbe i kulture koja oko nje nastaje. Upravo na tom primjeru postavlja se teza o promjenjivoj i kompleksnoj prirodi suvremenih mladenačkih kulturnih praksa, formi i stilova koji, da bi se razumjeli, zahtijevaju novu perspektivu i nove analitičke alate. Osim što su rave-kultura i različite scene elektronske glazbe poslužile kao “teren” na kojem se propituju postavke birminghamske interpretacije subkultura u okviru šire teorijske rasprave o primjenjivosti općih pojmova, kao što su klasa, otpor, stil, itd., neki su se autori pozabavili analizom specifičnih elemenata koji konstituiraju taj mikrosvijet, i to nastojanjem rekonstrukcije organizacijske logike, prakse, rituala, motiva i “struktura osjećaja” koji stoje iza toga mladenačkog pokreta. Ovaj rad bavi se pregledom i analizom pojedinih post-subkulturnih koncepata koji iz različitih perspektiva i iz drugačijih teorijskih pozicija analiziraju dvije najvažnije kulturne prakse kojima je definiran svijet elektronske glazbe i rave-kulture – konzumaciju droga i ples.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2. Upotreba droga u subkulturnom kontekstu

92

Različite vrste droga oduvijek su bile usko povezane s brojnim subkulturnim svjetovima, posebno onim mladenačkim, najčešće posredovanim glazbom i stilom, a vrste i način na koji se koriste važni su elementi kojim se takvi društveni svjetovi definiraju. S jedne strane, uloga droge može biti čisto funkcionalna, u smislu omogućavanja dodatne energije za rad ili dugotrajan ples te kao inspiracija kod kreativnoga stvaranja, a s druge, na simboličkoj razini, odabir određenih droga i načina korištenja izražava specifičan pogled na svijet, posredujući određeni životni stil. Rana džez-kultura, o kojoj je šezdesetih pisao Becker (1997.), bila je neraskidivo povezana s drogama, legalnim i ilegalnim. Mnogi poznati džez-muzičari 40-tih i 50-tih koristili su marihuanu i često bili ovisnici o heroinu i kokainu, a mladi još neprofilirani svirači posezali su za istim drogama misleći da će uz njihovu pomoć svirati bolje i kreativnije (Mignon, 1993.). Subkultura modsa, ranih šezdesetih, također je bila obilježena širokim spektrom droga, koje su imale funkciju povećanja energije, tj. da bi se moglo duže plesati. Također, dobro je poznato kako su droge bile centralni element životnoga stila mnogih pripadnika hipi-pokreta i dok su za modse one imale funkciju fizičkoga stimulansa (najčešće su to bili amfetamini) i uglavnom predstavljale vikend zabavu. U hipi-kulturi droge su bile usko povezane s političkim vrijednostima, pa su halucinogeni poput LSD-a shvaćeni kao sastavni dio otpora i pobune protiv mainstream-normi zapadnoga društva. I za mnoge punkere,


R. Krnić: Ples i upotreba droga kao značenjske prakse u sociologiji rave-kulture

sredinom sedamdesetih, različiti stimulansi predstavljali su dio subkulturnoga etosa, kao izraz odbacivanja dominantnih vrijednosti i iskazivanja prezira prema establišmentu. Ako uzmemo u obzir činjenicu da droge općenito možemo razvrstati prema različitim kriterijima, a između ostaloga i po kriteriju legalnosti, mladi, kada je u pitanju posezanje za drogama, uglavnom slijede model koji je prisutan i u “roditeljskoj” kulturi. Razlika je u tome što ta “roditeljska” kultura preferira drugačije droge, tj. one koje se smatraju legalnima (na primjer alkohol), bez obzira na razarajuće posljedice koje ima dugotrajno korištenje (Perasović, 2001.). Međutim, prema Perasoviću (2001.), mnogobrojni stereotipi prisutni u javnosti povezuju droge isključivo s onim ilegalnim, često ne praveći razliku između korisnika heroina koji pate od teških posljedica ovisnosti i širokoga spektra upotrebe različitih droga (posebno u subkulturnim krugovima), koja ne vodi tragičnim posljedicama i u tešku ovisnost. Treba naglasiti kako brojni faktori određuju “posljedice” i značenja koje proizlaze iz izrazito diferenciranih oblika korištenja.

Mnogi autori posljednjih petnaestak godina govore o fenomenu “normalizacije” droga među mladim ljudima, kad korištenje prestaje biti marginalna aktivnost specifičnih značenja vezanih za pobunu i subverziju (što je slučaj s nekim subkulturnim i kontrakulturnim pokretima), nego postaje dijelom svakodnevnoga života različitih skupina mladih (Parker i sur., 1998.:153-7) “normalizaciju” identificiraju kroz nekoliko dimenzija: veća dostupnost; povećano konzumiranje, neovisno o spolu i klasi; raširenost; opća informiranost; ukorijenjenost u slobodnom vremenu. Međutim, identificiranje “normalizacije” samo po sebi ne govori puno jer značenja i efekti koji proizlaze iz korištenja različitih vrsta droga dolaze iz specifičnoga konteksta. Određene supstance vezane su za specifičan kulturni kontekst, s tim da su samo neki oblici korištenja ušli u proces “normalizacije”, a za njih su i dalje vezana specifična značenja, iako su se možda promijenila u odnosu na ranija razdoblja. Referirajući se na Matthewa Collina, koji sugerira da droge treba promatrati kao oblik “tehnologije” (što otvara potpuno novi prostor za razumijevanje koncepta “droge” kao kulturno specifičnoga), Gilbert i Pearson (1999.) naglašavaju kako socijalni i kulturni efekti bilo koje tehnologije gotovo potpuno ovise o konkretnom načinu korištenja, koji ne proizlazi samo iz tehnologije nego ovise o sociokulturnom kontekstu koji je proizvodi. Iako je termin “enkulturacije” tehnologije originalno bio korišten da bi opisao fenomen domestikacije medija, kao što su televizija i radio, autori ga primjenjuju kao termin koji određuje mjeru u kojoj je korištenje droga postalo sastavnim dijelom kulture, tj. procesa “normalizacije”, a raspon efekata i značenja koja specifična tehnologija, tj. u ovom slučaju droga, proizvodi bit će definiran kontekstom u kojem se određene prakse odvijaju.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

“Droge bez sumnje djeluju u skladu sa svojim farmakološkim svojstvima, ali s obzirom na socijalnu i interakcijsku konstrukciju subkulturnog svijeta i značenja, mnoge droge mogu biti različito upotrebljavane, unutar različitoga subkulturnog stila, proizvodeći i različite učinke i uklapajući se u različite modele života i sustave vrijednosti, bez obzira na ista farmakološka svojstva” (Perasović, 2001.:327).

93


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 91-107

3. Ecstacy – faktor “normalizacije” Teško bi bilo osporiti činjenicu da je suvremena plesna kultura nerazdvojno povezana s kulturom droge. Brojne studije pokazale su kako mnogi akteri na različitim scenama elektronske glazbe uzimaju ili su uzimali različite legalne i ilegalne supstance (Malbon, 1999.; Thornton, 1996.; Redhead, 1993.). Proces “normalizacije” svoje korijene vuče iz perioda s kraja osamdesetih godina, kada je pojava rave-kulture donijela generalnu promjenu u kulturi droga, zamjenjujući “teške”, fizički adiktivne supstance, poput heroina, onima koje neki nazivaju “lakšim” drogama, kao što je ecstacy. Upravo je pojava ecstacyja odigrala vrlo važnu ulogu u pomicanju korištenja droga s margine u centar aktivnosti mladenačkih kultura. “‘Plesna kultura’ i ‘Kultura ecstasyja’ postali su gotovo sinonimi u Velikoj Britaniji. Uspon plesne kulture u Velikoj Britaniji dogodio se istovremeno s eksponencijalnim porastom broja ljudi koji redovito koriste ilegalne droge” (Gilbert i Pearson, 1999.:138).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Iako su različita istraživanja pokazala kako se u klubovima i partyjima na otvorenom koristi čitav spektar droga, poput kokaina, LSD-a, amfetamina i marihuane, sintetička droga MDMA, popularno nazvana ecstasy (iako je dobila i druga, ulična imena specifična za pojedine lokalitete), ipak prevladava kao zaštitni znak rave-kulture, a upravo je njegova rasprostranjenost imala vrlo snažan utjecaj na prakse i prirodu iskustva.

94

U Sjedinjenim Američkim Državama, početkom sedamdesetih, MDMA se počeo koristiti kao rekreacijska droga, ali je još uvijek bila dostupna samo uskim krugovima i o njoj se vrlo malo znalo. Međutim, nekoliko godina ranije, 1965., dr. Alexander Shulgin, koji je predavao na univerzitetu Berkeley u Kaliforniji, od svojih studenata doznaje o neobičnom djelovanju te supstance i – kako je već neko vrijeme istraživao psihodelična iskustva u okviru farmakologije i psihijatrije, odlučio ju je i sam sintetizirati i ispitati njezino djelovanje.1 Shulgin se uglavnom koristio nekonvencionalnim metodama koje često nisu nailazile na odobravanje, tj. droge je testirao na sebi i svojim prijateljima koji su nerijetko i sami bili znanstvenici istraživači, a ne na životinjama, što je do tada bila uobičajena praksa (Wright, 1998.). Psihoterapeut Leo Zeff bio je toliko impresioniran djelovanjem te sintetičke droge da je kao svoju osobnu misiju uzeo zadatak upoznati što više terapeuta diljem Amerike s njenim efektima u liječenju psihičkih tegoba. Neki su psihijatri zaista koristili tu supstancu kao dio terapije (sve dok u Americi 1985. nije postala ilegalna), nalazeći da su mnogi pacijenti uslijed uzimanja propisanih količina pokazali vidan napredak, posebno kada se radi o uspostavljanju komunikacije s drugima (Greer i Tolbert, 1998.)

1

Iako je u početku istraživanja radio u okviru kemijske kompanije Dow (koja mu je nakon što je za njih izumio uspješan insekticid dala odriješene ruke da se bavi čime god želi), eksperimenti s MDMA-om i drugim psiho-stimulansima nastavljeni su u privatnom laboratoriju u njegovoj kući i nakon što ga je Dow prestala financirati zbog “problematične” prirode takvih istraživanja.


R. Krnić: Ples i upotreba droga kao značenjske prakse u sociologiji rave-kulture

MDMA je s vremenom postala sve popularnija rekreacijska droga, a Alexander Shulgin dobio je kultni status među korisnicima. Ranih osamdesetih u Americi je dobila naziv “Adam” i ušla u popularne noćne klubove u području Dallasa. I dok je u to vrijeme u SAD-u još uvijek bila legalna supstanca, u Velikoj Britaniji je zabranjena već 1971. (Malbon, 1999.). Iako se MDMA počela najprije koristiti u Sjedinjenim Američkim Državama, i to na sličan način kao što se konzumirala marihuana, u kućnoj atmosferi u užim krugovima, (Wright, 1998.), tek će u drugom dijelu osamdesetih u Velikoj Britaniji ova droga, nazvana “ecstasy”, postati neraskidivo povezana s elektronskom glazbom i kulturom koja se oko nje razvila. Od toga trenutka do danas ecstasy postaje najpopularnija droga nakon kanabisa, i za razliku od njega gotovo se ekskluzivno koristi u klubovima i na rejvovima kao “plesna droga” (Saunders, 1997.). Studije s kraja devedesetih pokazale su kako od 68 do 76 posto posjetitelja klubova elektronske glazbe u Britaniji redovno uzima ecstasy, i to uglavnom vikendima. Međutim, iako je moralna panika posredovana medijima obilježila dobar dio javnoga diskursa o rave-kulturi, često se zaboravlja kako je samo jedan posto populacije mladih do 30 godina redovno uzimalo ecstasy u određenom periodu, a većina populacije nikada nije probala niti jedan oblik ilegalne droge (Malbon, 1999.).

4. Elektronska glazba i droge: rizik i solidarnost Centralni argument negativne društvene reakcije na rave-kulturu odnosi se na izloženost moralnom i fizičkom riziku koji proizlazi iz konzumiranja droga. Diskurs javnoga zdravstva uglavnom se temelji na etiketiranju rave-kulture kao miljea u kojem prevladava ekstenzivno konzumiranje droga, upozoravajući na brojne društvene i zdravstvene rizike koje proizlaze iz takvih praksi (Yacoubian i sur., 2004.; Kelly, 2005.). Međutim ovaj tip diskursa predstavlja vrlo pojednostavljenu i parcijalnu perspektivu najčešće oblikovanu javnim politikama prema rejvu, koji se često izjednačava s ilegalnom kulturom droge, svodeći ga na taj način na jednodimenzionalnu kulturu rizika. Stavljajući naglasak isključivo na potencijalne fizičke i psihološke

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Mediji su se vrlo rano, gotovo od samih početaka, počeli baviti rave-kulturom. Godine 1988. britanski tabloid The Sun proglasio je rave novim plesnim trendom, ali ubrzo nakon početnoga entuzijazma mediji su, potaknuti s dva smrtna slučaja uzrokovana ecstasyjem, počeli vrlo negativno pisati o novom mladenačkom kulturnom fenomenu. Novine su počele širiti do tada neviđenu moralnu paniku zbunjujućim i često pretjeranim izvještajima, napuhanim naslovima i pozivima na policijsku akciju. U lipnju 1989. Daily Mail tvrdi kako je “Acidhouse fasada za dilanje droga najgore vrste u golemim razmjerima i kako se radi o ciničnom pokušaju da se mlade ljude navuče na drogu pod krinkom veselih glazbenih događaja” (Collin i Godfrey, 1997.:97). Mediji su tijekom devedesetih uporno dizali paniku izvještavajući o ecstasyju kao najgoroj pošasti koja razara mlade živote. Međutim, medijska se buka u dobroj mjeri stišala kad su se ilegalni rave-partyji preselili u kontrolirane prostore klubova, a čak su i povremene smrti navodno uzrokovane ecstasyjem bile tretirane kao izolirani incidenti. U slučaju ecstasyja, negativna i prenapuhana medijska izvještavanja, potaknuta komercijalnim interesima zarade, zapravo su potaknula, a ne obeshrabrila, mlade ljude da eksperimentiraju s tom drogom (Thornton, 1996.).

95


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 91-107

zdravstvene rizike, sasvim se zanemaruje dimenzija značenja koja proizlaze iz takvih praksi koje igraju vrlo važnu ulogu u procesima identifikacije i konstrukcije grupnoga identiteta i specifičnoga životnog stila, u ovom slučaju vezanoga za različite scene elektronske glazbe.2 Kao što je već rečeno, studije zdravstvenih rizika vrlo su često fokusirane na negativne posljedice, zanemarujući neke druge, ne nužno negativne aspekte eksperimentiranja s ecstasyjem, o kojima svjedoče brojni pripadnici scene i koje ističu neki od teoretičara koji su se bavili ovom temom izvan okvir proučavanja potencijalnoga zdravstvenog rizika. Međutim, i unutar rasprava koje u središte interesa stavljaju kulturne aspekte prakse konzumacije droga unutar rave-kulture nailazimo na različita stajališta i fokuse analize. Ono što čini temelj rave-kulture je iskustvo posredovano glazbom, plesom i vrlo često drogom. Takva iskustva predstavljaju mnogo više od samoga zbroja njegovih elemenata i proizlaze iz kompleksne isprepletenosti različitih praksa, od kojih svaka igra bitnu ulogu, a droga je, uz glazbu i ples, neupitno jedna od njih. Brojne teorijske orijentacije koje su se pojavile početkom devedesetih godina (postsubkulturne teorije), kao odgovor i najčešće kritika subkulturne teorije “birminghamske škole” koja je dominirala 70-tih i u prvom dijelu 80-tih godina,3 donijele su niz različitih interpretacija ponekad istih subkulturnih praksa, pa je tako i odnos prema ulozi i značenju ecstasyja kao najpopularnije droge rave-kulture raznovrstan. Farmakološko svojstva MDMA-a potiču otpuštanje veće količine serotonina i dopamina u mozgu nego što je to uobičajeno, čime direktno utječe na raspoloženje i stanje svijesti. Mnogi koji su tu drogu uzimali svjedoče o sličnim iskustvima o kojima je govorio i sam Shulgin opisujući izrazito ugodan, ponekad euforičan osjećaj praćen povećanom empatijom i snažnom povezanošću s drugima, ali i velikom količinom fizičke energije koja omogućava dugotrajno plesanje. Neki autori primjećuju kako djelovanje ecstasyja potiče ljude na povećanu kooperativnost i solidarnost zbog koje dolazi do ukidanja društvenih granica (rasne, spolne, etničke, dobne i druge predrasude) uobičajenih u široj društvenoj strukturi (Wright, 1998.; Kavanaugh i An-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2

96

U raspravu o “objektivnim” zdravstvenim rizicima vezanim za konzumaciju ecstasyja u ovoj analizi nećemo posebno ulaziti, ali ćemo samo kao zanimljivost spomenuti Saundersov (1995.) izračun po kojem je mogućnost smrtnoga slučaja od uzimanja ecstasyja otprilike jedan naspram sedam milijuna, što je mnogo manje nego kod nekih mainstream aktivnosti, poput skijanja, ronjenja ili svakodnevne vožnje autom. Međutim, ne treba zaboraviti da između krajnje neštetnosti i smrti postoji cijeli spektar potencijalnih rizika vezanih za konzumaciju različitih droga, pa tako i ecstasyja. 3

Od druge polovice osamdesetih sve više autora, istražujući raznovrsne životne stilove i mreže odnosa u kulturi mladih, odbacuje djelomično ili čak potpuno postavke proizašle iz birminghamske škole. Mada će se termin “postsubkulturno” pojaviti već kod Chambersa 1987. godine, u subkulturni diskurs uvest će ga, sredinom devedesetih, Polhemus (1996.) i Muggleton (1997.). “Postsubkulturne teorije” zajednički je naziv za cijeli spektar koncepata i teorija s početka devedesetih, koje se i dalje bave sličnim fenomenima okupljanja mladih, ali koje više ne insistiraju na zaključcima i pojmovnom aparatu subkulturnoga koncepta. Postsubkulturno zapravo je najčešće postbirminghamsko jer nove orijentacije grade teorije referirajući se uglavnom kritički na istraživanja iz sedamdesetih.


R. Krnić: Ples i upotreba droga kao značenjske prakse u sociologiji rave-kulture

derson, 2008.; Hutson, 1997.). Promjena u ponašanju izazvana ecstasyjem donijela je svojevrsnu revoluciju, ali ne u smislu političkoga angažmana i pokušaja svrgavanja vlasti, već revoluciju koja podrazumijeva stjecanje osobne moći i stvaranje prostora solidarnosti. Iako je iskustvo potaknuto ecstasyjem do određene mjere individualno – i utoliko su neki o njemu pisali kao izrazito narcističnom i egoističnom, ono se najčešće događa u kolektivu koji je za mnoge presudan faktor zbog osjećaja pripadanja i povezanosti kao centralnoga aspekta cjelokupnoga iskustva. Akademski diskurs o rave-kulturi koji polazi od postmoderne perspektive, naglašavajući gubitak značenja i nostalgiju suvremenih oblika zabave, konzumaciju ecstasyja interpretira kao element hedonističkoga, privremenoga bijega od realnosti. Za Redheada (1993.:7), konzumacija te droge povezana je isključivo s potragom za individualnim zadovoljstvom i predstavlja “hedonizam u teškim vremenima”, užitak koji je sam sebi svrha. Interpretirajući Acidhouse pokret kao kulturu “nestajanja” i “zaborava”, Melechi (1993.:37) ecstasy vidi kao instrument koji pridonosi iskustvu koje je samo “fantazija oslobođenja i bijeg od identiteta”. Izrazito negativan stav iskazuje i Simon Reynolds (1997.) optužujući “farmakološku realnost” ecstasyja za prelazak rave-kulture na “mračnu stranu”, koja reflektira posljedice dugotrajnoga uzimanja ecstasyja i očitoga pada kvalitete droge. Međutim, čak i neovisno o pretpostavljenom slabljenju efekta, za Reynoldsa, kao i za Melechija, iskustvo zajedništva, solidarnosti i ljubavi o kojoj rejveri govore, u načelu je besmisleno, ispražnjeno od značenja, površno i ne vodi nikamo, osim u prazninu. Za Reynoldsa je rave-kultura – kultura bez sadržaja, potraga za fascinacijom, a ne značenjem, dok je ecstasy samo još jedan element hiperstimulacije koja ne vodi nikamo. S druge strane, neki autori smatraju kako droge predstavljaju jedan od oblika kulturne potrošnje koje nemaju toliko veze s potrebom da se izlaže nepotrebnom i nepredvidivom riziku, već služe potrebi aktivnoga održavanja osjećaja stabilnosti.

Općedruštveni, ali i dijelom akademski, diskurs pitanje konzumacije droge analiziraju u okvirima “patologije”, a mlade se ljude često prikazuje kao bespomoćne žrtve zavedene drogom. Međutim, vrlo je malo istraživanja koja se bave “seciranjem” samoga iskustva rave-partyja i uloge koju droga ima u procesu identifikacije. Da bi ušli u srž pitanja što uopće droge znače za mnoge mlade ljude koji vikende provode plešući u klubovima ili na otvorenim partyjima, Moore i Miles u fokus istraživanja smještaju uobičajne, rutinske prakse koje se odvijaju na samom partyju, prije i nakon njega. Između ostaloga, dolaze do zaključka kako je konzumiranje droge u kontekstu rave-kulture i partyja po prirodi strateškoga karaktera jer se radi o svjesnom odabiru nečega što im pomaže da postignu osjećaj pripadnosti određenoj specifičnoj strukturi, koja je razvila svoj jezik i praksu, a stoji izvan uobičajene svakodnevnice. Iz Mooreovoga i Milesovoga rada proizlazi kako cjelokupno iskustvo rejva ne predstavlja puki bijeg od svakodnevnice, kao što to sugeriraju Melechi ili Rietveld, već je

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

“Upotreba droga od strane mladih ljudi, osobito u klubovima, predstavlja način na koji mladi ljudi mogu imati nekakvu kontrolu nad svojim svakodnevnim životima. Upotreba droga predstavlja aktivno izražavanje načina na koji se mladi ljudi nose sa zahtjevima socijalnih struktura unutar kojih djeluju” (Moore i Miles, 2004.:507508).

97


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 91-107

to njen produžetak ili čak protuteža realnosti. Iako je konzumacija droga povezana s različitim društvenim problemima, vrlo često se zanemaruje dimenzija za koju bi se čak moglo reći da predstavlja tabu, a koja se odnosi na pozitivne efekte eksperimentiranja s drogama i na iskustava koja mogu pridonijeti društvenoj prilagodbi i osobnom razvoju.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U izrazito detaljnoj i temeljitoj studiji britanske scene elektronske glazbe i praksi rave-kulture, Ben Malbon (1999.) bavio se, između ostaloga, i ulogom MDMA-a, kao nezaobilaznoga sastojka klupskoga iskustva. Kroz ples, glazbu, interakciju i osobnu ekspresiju, proizvodi se euforičan osjećaj koji Malbon naziva oceanskim iskustvom, a da bi se takvo stanje dodatno intenziviralo i produžilo, mnogi posjetioci klubova koriste ecstasy. Oceansko iskustvo potaknuto korištenjem različitih droga nazvano je ekstatičnim iskustvom. Oceansko iskustvo, pokazuje njegova, ali i neke druge studije, moguće je postići i bez MDMA ili neke druge supstance, tako da se zapravo radi o dodatnom emocionalnom sloju, koji podržava ostale tjelesne prakse. Treba napomenuti da Malbon nije jedini autor koji ecstacy ne vidi kao definirajući faktor iskustva. Npr. Georgina Gore (1997.) dolazi do zaključka kako razina sreće i zadovoljstva tijekom partyja ne ovisi toliko o tome konzumira li se droga nego koliko se redovito posjećuju takva okupljanja, s tim da se količina zadovoljstva povećava s učestalošću i iskustvom. I Maria Pini (1997.), poput Malbona (1999.), konstatira centralnu ulogu ecstacyja tijekom “pomaknutih” iskustava, ali tvrdi kako im on nije jedini uzrok jer su mnoge žene koje je intervjuirala u svojoj studiji o ženskoj perspektivi unutar rave-kulture opisivale takva iskustva, ali bez korištenja droga.

98

Vrlo se često može čuti kako je upravo ecstasy odgovoran za stvaranje rave-kulture i kako je bez njega možda nikad ne bi ni bilo. Međutim, s obzirom na činjenicu da je ecstasy sintetiziran već početkom 20. stoljeća, a u rekreativnu upotrebu ulazi već krajem šezdesetih, očito je da je bio potreban specifični kulturni kontekst definiran mnogim drugim faktorima (koji se dogodio tek krajem osamdesetih) da bi ta droga postala dijelom novoga mladenačkog kulturnog pokreta, pa tvrdnje o takvoj vrsti determinizma djeluje prilično pojednostavljeno i nedorečeno. Prakse vezane za konzumaciju droge gotovo su uvijek kompleksne i pretpostavljaju različite vještine, tehnike i određene kompetencije koje se bitno razlikuju s obzirom na “staž”, ali i tip scena na kojima se takve prakse odvijaju. Svi ti elementi utjecat će na oblik iskustva koje će pojedini akteri doživjeti. Takve aktivnosti itekako proizvode značenja koja utječu na konstrukciju i transformaciju identiteta koja se odvija tijekom i pod utjecajem ekstatičnih stanja i čiji efekt ne prestaje u trenutku izlaska iz kluba. “Daleko od neke vrste bezumnoga i besmislenoga hedonizma, kakav se često prikazuje u popularnim (pogrešnim) prezentacijama clubbinga, čini se da doživljavanje ekstatičnih osjećaja može biti izvanredno i za mnoge neusporedivo i iznimno vrijedno doživljavanje vlastitoga identiteta. Osobito je važno što to doživljavanje identiteta clubberi smatraju svojim ‘pravim’ identitetom – kakvi doista jesu” (Malbon, 1999.:127). Oceansko iskustvo temelji se na osjećaju povezanosti i solidarnosti koji, iako postignut u trenutku, predstavlja mnogo više od prolazne, kratkotrajne okolnosti. Radi


R. Krnić: Ples i upotreba droga kao značenjske prakse u sociologiji rave-kulture

se o kontinuiranom elementu identiteta osnaženom kroz različite prakse i socijalnu interakciju koja se odvija tijekom takvih okupljanja. Ranije spomenuta istraživanja iz perspektive zdravstvenih rizika rijetko će se baviti kulturnim aspektima konzumacije droge, a onda kada se i razmatra fenomen solidarnosti na rave-partyjima, porijeklo i značaj toga aspekta grupnoga identiteta uglavnom se svodi na sintetičku nuspojavu farmakološkoga efekta ecstasyja (Mosler, 2001.). Slično stajalište, kao što smo mogli vidjeti, zauzima i Reynolds (1997.:105) da bi podupro svoju tezu o rejvu kao kulturi bez značenja, čija je sudbina “gotovo kemijski programirana u MDMA-u”. Mnogi autori koji su iz različitih perspektiva bave scenama elektronske glazbe pisali su o specifičnoj formi solidarnosti i tzv. PLUR-etosu (Mir, Ljubav, Jedinstvo, Poštovanje), koji se mogu pronaći u takvom tipu zajednice (Hutson, 1997.; Thornton, 1996.; Bennet, 1999.; Malbon, 1999.). Iako je fragmentacijom scene, uslijed komercijalizacije i pojave novih stilova takav etos donekle ukinut, treba reći kako određeni aspekti prvotnih normi postoje i danas na nekim dijelovima scene, a osjećaj solidarnosti i povezanosti o kojoj mnogi rejveri govore prouzrokovan je različitim faktorima i samo je parcijalno uvjetovan drogama. Za mnoge participante iskustvo rejva povezano je s ecstasyjem, ali za neke aktere ono nadilazi puki farmakološki efekt koji takvo iskustvo ne definira, nego ga samo nadopunjuje i pomaže pri uspostavljanju afektivne solidarnosti koja proizlazi iz niza drugih zajedničkih aktivnosti u kojima akteri sudjeluju, a što se posebno odnosi na ples koji predstavlja centralnu praksu rave-kulture.

Povijest ljudske civilizacije neupitno je i povijest plesa. Kroz gotovo sve poznate kulture ta društvena praksa zauzima vrlo važno mjesto u socijalnoj strukturi, kao oblik ljudske ekspresije kroz pokret. Međutim, plesanje daleko nadilazi svoju fizičku manifestaciju ili isključivo estetsku dimenziju, posredujući niz značenja i simboličkih aspekata određene kulture i društva. Bez obzira što se radi o tjelesnoj i simboličkoj praksi koja zauzima tako važno mjesto u ljudskoj civilizaciji jer “čini se kako ljudi svugdje plešu” (Sparshott, 1995.:3), javni i akademski diskurs, paradoksalno, skloni su zanemariti mnoge aspekte plesa, a posebno one koji nadilaze njegov utilitarni karakter. Iz antropološke perspektive ples se često definira kao kulturna praksa i društveni ritual koji predstavlja oblik estetskoga zadovoljstva i sredstvo pomoću kojega se uspostavljaju veze i specifične strukture unutar zajednice (Pušnik i Sicherl, 2010.). Međutim, iako su antropološke analize plesa raznovrsne, ono što ih povezuje pokušaj je da se njegova semiotika iščitava kao jezik kojem je svrha da nešto označi, tj. ples mora imati konkretnu funkciju. Akademski diskurs oduvijek se snažno odupirao bilo kakvoj ideji da se ples tumači kao praksa koja transcendira ulogu sredstva, ostajući na razini analize koja ga interpretira kao simbolički instrument koji služi učvršćivanju socijalne strukture i regulacije ponašanja (Gilbert i Pearson, 1999.). Drugim riječima, kada interes za fenomen plesanja i postoji, on se uglavnom odnosi na identificiranje njegovih racionalnih aspekata. Generalno je stajalište velikoga broja onih koji pišu o plesu da su takve prakse u kulturi zapadne civilizacije marginalizirane upravo zbog svoje neracionalne prirode i da je takav odnos prema plesu dio

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

5. Ples kao značenjska praksa

99


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 91-107

širega kulturnog sindroma prezira prema tijelu. Judith Lynne Hanna sugerira kako je dugotrajno izbjegavanje plesa kao ozbiljnoga predmeta analize povezano s kombinacijom “puritanske etike, socijalne stratifikacije, koncepta muževnosti i otklona od neverbalnog ponašanja” (Hanna, 1987.:9). Na istom tragu Ward upozorava kako Polhemusova konstatacija o “atrofiji resursa tjelesne komunikacije” zbog ovisnosti o verbalnim vještinama ne drži vodu, već se “atrofija” događa zbog načina na koji se tretira tijelo: “to što određeni oblici diskursa određuju naš djelokrug ne znači da vokabular i sintaksa tjelesne komunikacije nestaju“ (Ward, 1997.:8). Funkcionalističke interpretacije plesnih kultura odvijaju se pod utjecajem racionalističkoga imperativa, suprotstavljenoga “iracionalnim” tjelesnim ekspresijama, insistirajući na funkciji i svrsi kao primarnim vrijednostima, u odnosu na trenutno tjelesno zadovoljstvo koje je sebi samom svrha. Različite etnografske studije pokazale su da postoje određene teškoće kod pokušaja da se iskustvo plesanja verbalizira pomoću postojećih lingvističkih kategorija, što između ostaloga navodi Warda (1993.) da zaključi kako se radi o praksama koje na neki način stoje izvan falocentričnih granica racionalizma. I neki su drugi autori iz filozofske perspektive koncept plesanja razmatrali kao odmak i alternativu falocentričkoj reprezentaciji ljudske subjektivnosti.4

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Pitanje značaja koje se pridaje određenoj kulturnoj praksi uvijek je povezano s pitanjem značenja koje se s tom praksom povezuje. Plesna je glazba u popularnoj kulturi gotovo uvijek tretirana kao inferiorna onoj koja je namijenjena za slušanje jer se na ples često gleda kao na aktivnost kojoj nedostaje “ozbiljan” sadržaj. Iako je rock and roll nastao kao glazba uz koju se pleše, šezdesetih se godina promiče u “ozbiljnu” umjetničku formu i od toga se trenutka zauvijek odriče plesa, što mu omogućuje tretman respektabilne kulturne i umjetničke forme. Upravo takav odmak pomiče rock s margine u centar suvremene zapadne kulture, podržavajući njene dominantne vrijednosti (Gilbert i Pearson, 1999.).

100

Dominantne glazbene vrijednosti preferiraju naglasak na melodiju i vokal, što proizlazi iz logocentričkoga karaktera zapadne kulture, pa je rock kao glazba koja se temelji na otpjevanoj “poruci” tretiran kao glazbena i kulturna praksa koja posjeduje značenje i time zavrjeđuje status važnoga kulturnog fenomena, između ostaloga vrijednog akademskog razmatranja, dok su, s druge strane, plesni stilovi popularne kulture rijetko dobivali takav tretman. Pitanje interpretacije značenja kulturnih praksi uvijek za sobom povlači niz problema, pogotovo kad se radi o praksama poput plesa koji je isključivo baziran na pokretu, tj. tjelesnoj ekspresiji. Već je ranije napo4

Pa tako, na primjer, Luce Irigaray (1989.) koristi ples kao metaforu pomoću koje želi pokazati način na koji žensko dijete otkriva svoju subjektivnost, ali pomoću pojmova koja ne pretpostavljaju falocentrički model konstruiran kroz dualizam subjekt-objekt. I Derrida (1991.) piše o plesu kao praksi koja može destabilizirati postojeće seksualne kategorije, omogućavajući izmicanje “nadzoru”. Oba filozofska koncepta su apstraktni modeli koji nude alternativni jezik za razumijevanje ljudske subjektivnosti, u čiju problematiku ovdje nećemo dublje ulaziti, ali bitno je reći da ples koji se u ovim slučajevima tretira kao metafora služi za propitivanje i dekonstrukciju dominantnoga diskursa upisanoga u tijelo.


R. Krnić: Ples i upotreba droga kao značenjske prakse u sociologiji rave-kulture

menuto da su razne studije pokazale kako postoje teškoće u pokušaju verbalizacije osjećaja i značenja u tom kontekstu, što može voditi pogrešnom zaključku da ples ne posjeduje značenja. Međutim, lingvistička kompetencija plesača koji pokušava govoriti o plesu ili promatrača koji ga interpretira, nevažna je jer značenje ne proizlazi isključivo iz mogućnosti verbalizacije. Ples posjeduje značenja koja proizlaze iz različitih tumačenja, a koja će se razlikovati s obzirom na poziciju iz koje tumačimo. Međutim, da bi se zaista moglo govoriti o plesu kao značenjskoj praksi, treba razmatrati njegovo inherentno značenje, autonomno u odnosu na vanjske interpretacije. „Može se reći da su plesni događaji sami po sebi smisleni kada imaju značenje koje postoji neovisno od značenja koje ti događaji imaju za kritičare i promatrače“ (Ward, 1997.:17). Drugim riječima, ono na što treba staviti naglasak je značenje koje plesanje ima za one koji plešu. Radi se o kulturnoj praksi koja uvijek pripada određenom društvenom kontekstu iz kojega proizlaze i specifična značenja i kao takva zaslužuje ozbiljna analitička razmatranja, s fokusom na otkrivanje inherentnih značenja, te prihvaćanje ideje da značenje može ležati u plesanju samom po sebi. Značenja koja proizlaze iz različitih oblika plesanja nisu uvijek fiksirana i jasna, niti se mogu objasniti kao isključivo vezana za neku konkretnu racionalnu funkciju. Čak i za individuu koja pleše refleksivne interpretacije mogu biti difuzne i varirati s obzirom na niz faktora koji čine kontekst.

O rave-kulturi počelo se pisati gotovo simultano s njenim nastankom, međutim početne analize, naizgled paradoksalno, nisu se posebno bavile onim što je vrlo očito bila i još uvijek jest pokretačka snaga i centralna aktivnost toga pokreta, a to je ples. Kontinuirano dugotrajno plesanje, koje ponekad traje i danima, osnovni je i najvažniji element rave-kulture, a mnoge druge ekspresije, prakse i rituali koji definiraju različite scene elektronske glazbe neodvojive su od plesa te se često odvijaju upravo u službi te aktivnosti. Na samom početku Acidhouse pokreta 1988. i 1989. godine u novinskim tekstovima često se izražavalo čuđenje takvim praksama, naglašavajući kako je teško povjerovati da netko želi putovati kilometrima daleko samo da bi plesao na nekom polju ili u napuštenom skladištu jer to je “izvan granica razuma” (Ward, 1993:28). Gilbert i Pearson (1999.:16) također primjećuju kako “odbijanje disca ili acidhousea da sublimiraju zadovoljstvo u bilo koju drugu funkciju izaziva zabunu i/ili bijes onih koju ne mogu smjestiti tu aktivnost u nijednu moralnu funkciju”. Kao što je već rečeno, vrlo se malo teoretičara bavilo isključivo ulogom i značenjem plesa u rave-kulturi, već ga se uglavnom usputno spominjalo u okviru šire interpretacije značenja cjelokupnoga fenomena i kulture. Kada je pitanje morala i ostavljeno po strani, ples je praksa koja se tumači u okviru šire rasprave o (a)političnosti, što i dalje implicira potrebu da se identificira neko eksterno značenje koje se posreduje plesom. Pa je tako, sukladno tumačenju rave-kulture kao izrazito apolitičnoga fenomena, za Rietveld (1998.) čin plesanja sam po sebi apolitičan i amoralan. Za autoricu se ovdje radi isključivo o “kolektivnoj predaji ritmu” potpomognutoj kemijskim stimulansima, pa je i čin plesanja interpretiran kao “slavljenje velike praznine” (Rietveld, 1998.:266). Nadalje, prema Rietveld, glazba i droge omo-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

6. Ples u rave-kulturi – nadilaženje “racionalnoga”

101


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 91-107

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

gućuju dugotrajno plesanje koje može dovesti do “iščezavanja ega u masi tijela koja plešu”, ali čak i onda kada autorica dozvoli da “gubljenje sebe može pružiti potencijal za promjenu” naglašava kako “repetitivni zvuci mogu izazvati neku vrstu poslušnosti ritmu, no ne nameću racionalni fokus” (Rietveld, 1998.:267). Isticanje nedostatka racionalnoga cilja te konstatacija nemogućnosti da se plesanjem “promjeni svijet” zaustavlja bilo kakav daljnji pokušaj da se ples “oplemeni” značenjem. Rietveld nije jedina teoretičarka koja tu kulturnu praksu interpretira kao bijeg od stvarnosti. Iz analiza S. Redheada (1993.), S. Raynoldsa (1997.) i A. Melechija (1993.) također se može vidjeti kako ti autori ples, u okviru rave-kulture, interpretiraju kao oblik eskapizma. Međutim, za razliku od takvih shvaćanja, Toshiya Ueno (2003.) techno-plesanje interpretira kao nekonvencionalni oblik otpora i kao takav ples je politična praksa. Njegova interpretacija oslanja se na pojam mimeze koji u mnogim sociološkim i filozofskim teorijama predstavlja temelj konstrukcije društva. Međutim, za razliku od tradicionalnoga poimanja, Uenova primjena pretpostavlja mimezu utjelovljenu u plesnoj glazbi kojoj nedostaje specifični, originalni model koji se imitira, što dovodi do otvaranja karakterističnoga kulturnog i političkoga prostora koji ne podliježe uobičajenim normama. Određeni stilovi plesa vezani za određeni tip elektronske glazbe gotovo da se uopće ne razlikuju, bez obzira promatra li se rave-party u Tokyju ili negdje u Indiji, pa autor zaključuje kako originalni model zapravo ne postoji. Drugi pojam kojim se autor služi je pojam “performativnosti”, koji posuđuje od Judith Butler. Performativnost se bazira na ponavljanju određenih rituala, normi i kulturnih kodova koji na taj način konstruiraju identitete, s naglaskom na nepostojanje ontološke “jezgre”5. Ueno takvo poimanje performativnosti primjenjuje na model techno-plesa “u kojem je sam original već kopija otvorena beskrajnom ponavljanju gesta” (2003.:107). U tom smislu mimeza plesa je performativna aktivnost putem koje se otvara prostor u kojem su mogući alternativni modeli komunikacije i društvenosti koji predstavljaju otklon od uobičajenih normi ponašanja, pa se u tom kontekstu ples iščitava kao specifična varijanta otpora etabliranim kulturnim kodovima.

102

Nešto drugačiju analizu plesa u rave-kulturi ponudio je Ben Malbon (1999.), s posebnim naglaskom na kompleksne performativne aspekte, čije bi razmatranje trebalo omogućiti dublji uvid u samu prirodu klupske kulture. Specifične prakse plesa vezane za klubove elektronske glazbe autor konceptualizira kao “ekspresivni oblik razmišljanja, osjećanja i procesuiranja, koji se može reflektirati i konstituirati kroz čvrst odnos između clubbera i klupske scene, kao i između klupske scene i društva čiji je dio” (Malbon, 1999.:86). Prakse plesa u ovom kontekstu zahtijevaju dublje razumijevanje zbog najmanje tri razloga: a) predstavljaju temelj društvene interakcije za mnoge mlade ljude; b) igraju vrlo važnu ulogu u procesu konstrukcije identiteta te upravo iz tog razloga predstavlja važnu kulturnu praksu u svakodnevnom životu, a samim tim i u društvu u cjelini. Koncentrirajući se na performativne aspekte, uočen 5

Judith Butler (1990.) pojam performativnosti koristi u kontekstu konstrukcije rodnih identiteta. Biološke datosti nevažne su jer se rod konstituira kroz neprekidne i ponavljajuće stilizacije tijela, tj. tijelo je diskurzivno, formirano kulturnim i ideološkim regulacijama. Takvo stilizirano i konstruirano ponašanje tijela, koje se neprekidno ponavlja, stvara privid esencijalne, ontološke “jezgre” koja čini rodni identitet. U tom smislu Butler interpretira spol kao performativni akt.


R. Krnić: Ples i upotreba droga kao značenjske prakse u sociologiji rave-kulture

je niz nepisanih kodova, pravila, simbola i običaja specifičnih za plesanje na ravepartyjima, a koji se odvijaju kroz nekoliko međusobno povezanih dimenzija koje konstituiraju iskustvo plesa: teritorijalizacija i regionalizacija; medijacije; tehnike i kompetencije; emocije. Kratko ćemo prikazati specifičnosti i značenja svake od navedenih dimenzija. Teritorijalnost i regulacija odnose se na snalaženje u prostoru kluba koji je najčešće podijeljen u različita područja, a tu se misli na plesni podij, prostor pred šankom, WC-e, ponekad prostor za jedenje, predvorje, dio za sjedenje, itd. Iako je za većinu posjetitelja centralni prostor kluba plesni podij na kojem će provesti najviše vremena, povremeno će se kretati i u ostalim dijelovima kluba, a način na koji se treba ponašati u pojedinim dijelovima reguliran je nizom nepisanih pravila i “konvencija”. Sljedeća dimenzija koja konstituira iskustvo plesa su medijacije, a odnose se na niz efekata koji stvaraju specifičnu atmosferu na svakom partyju. Najvažnija među njima je glazba koja najdirektnije utječe na sve dimenzije plesa. Tip glazbe, promjena ritma, zvučni efekti, itd., mogu radikalno promijeniti ekspresivnu formu plesa.

Posljednja dimenzija kroz koju Malbon konstruira plesno iskustvo odnosi se na emotivni aspekt koji proizlazi iz kompleksne interakcije prethodno opisanih dimenzija s pojmovima identiteta i identifikacije. Ova je dimenzija posebno važna za iskustvo plesa jer je on istovremeno njen uzrok i posljedica. “Emocije se izražavaju kroz tijelo, a ipak se istovremeno ulijevaju kroz pokrete tijela, zajedno s glazbom i drugim posrednicima” (1999.:99). Tek kada posjetitelj kluba postane dovoljno siguran i kompetentan u snalaženju u prethodno navedenim praksama, vrlo ugodno emocionalno iskustvo kroz ples dolazi kao nagrada. U Malbonovoj analizi ples je konceptualiziran kao vrsta “igre” koja ima svoje izazove jer je definirana određenim pravilima, običajima i standardima. Bez obzira na to podrazumijeva li iskustvo korištenje droga, određeni broj mladih ljudi koji prakticiraju cjelonoćno, a ponekad i višednevno plesanje uz različite stilove elektronske glazbe, doživjet će ono što svojevrstan pomak od svakidašnjega i uobičajenoga, a efekt takvoga doživljaja neće nužno ostati u ograničenom vremenskom okviru samoga partyja, nego će utjecati na transformaciju identiteta koja podrazumijeva restrukturiranje dotadašnjih znanja, stavova i emocija kroz inkorporaciju simboličkih i iskustvenih značenja stečenih kroz prakse rave-kulture. Prakse i tehnike koje konstituiraju speci-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tehnike i kompetencije odnose se na način korištenja tijela unutar ograničenoga vremena i prostora čije se karakteristike tijekom noći stalno mijenjaju. Uspješno menadžiranje tijela pretpostavlja prepoznavanje svake specifične situacije i upotrebu tehnika koje tom specifičnom trenutku odgovaraju. Biti na plesnom podiju ne znači samo plesati sam na mjestu nego je konstantno prisutna određena vrsta interakcije s drugim plesačima na podiju, pa će kretanje u prostoru ovisiti o broju ljudi, potencijalnom korištenju različitih tipova droge, glazbi, itd. Način na koji se pleše šalje određenu poruku i igra bitnu ulogu u uspostavljanju interakcije s drugima oko sebe. Način na koji se koristi tijelo u interakciji s okolinom utjecat će na prirodu i stupanj identifikacija i time na (re)konstrukciju društvenoga, ali i vlastitoga identiteta.

103


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 91-107

fičan oblik socijalizacije u klubu prenose se i na druge aspekte svakodnevnoga života mladih jer svojim efektima participiraju u procesu konstrukcije identiteta i utječu na doživljaj i definiciju zajedništva i pripadnosti i izvan trenutačnoga ekstatičnoga stanja tijekom rave-partyja.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

7. Zaključno

104

Odmicanje od stroge klasne analize kao temelja subkulturnih studija birminghamske škole dovelo je, početkom devedesetih godina, do tzv. postsubkulturne teorije koja i poput birmingamske tradicije, ne predstavlja ujednačen i homogen teorijski opus, nego se odnosi na niz koncepata i teorija različitih dometa te na analize koje predmetu istraživanja pristupaju iz različitih teorijski pozicija. Kritike birminghamske škole i postulata kojima je definiran sam pojam subkulture sedamdesetih godina, uslijedile su kao odgovor na registraciju novih mreža odnosa i drugačijih oblika mladenačkih (sub)kulturnih saveza koji su se u prvom redu, ranih devedesetih, odnosili na elektronsku glazbu i kulturu koja je oko nje nastajala. Iako je jedan dio teoretičara koristio rave-kulturu kao poligon za hvatanje u koštac sa širim teorijskim pitanjima i problemima, neki su se odlučili za mikroanalize, bliže interakcionističkom pristupu, koje se odnose na detaljnije razmatranje specifičnih rituala i kulturnih obrazaca koji definiraju svijet elektronske glazbe, te značenja koje sami akteri na sceni pridaju određenim subkulturnim praksama. Iako su plesanje i konzumacija različitih droga također bili specifikum i nekih prethodnih subkulturnih grupa posredovanih glazbom i stilom, u specifičnom kontekstu rave-kulture te su prakse potaknule otvaranje prostora za drukčiju analizu i razumijevanje uloga koje takve prakse mogu imati u procesu konstrukcije identiteta ili trenutačnih identifikacija. Kao što je već napomenuto, postbirminghamske studije donijele su niz pristupa čija se raznovrsnost očituje i u različitom pogledu na prirodu i značenje određenih suvremenih (sub)kulturnih praksi, pa tako i ples i konzumacija droga u kontekstu rave-kulture bivaju interpretirani kroz različite teorijske prizme. Iako neke postsubkulturne interpretacije ostaju “zarobljene” unutar funkcionalističkoga okvira, sugerirajući kako je ples u rave-kulturi oslabljen jer nema nikakvu racionalnu funkciju, ili je “prazan” jer mu nedostaje “stvaran” subverzivni potencijal, a u kontekstu konzumacije droga naglašavaju isključivo ispraznu, eskapističku narav takvih praksi, neki će koncepti ipak otići dalje, tražeći značenje izvan okvira konvencionalnoga shvaćanja otpora, upozoravajući na važnost subjektivne dimenzije iskustva uvažavanjem interpretacija koje sami akteri pridaju (sub)kulturnim praksama u kojima sudjeluju. A upravo je takvo pristupanje problemu ključno ako se žele razumjeti kompleksna značenja koja proizlaze iz takvih ekspresivnih rituala, a koja su usko vezana za specifične kontekste, te ne podliježu teorijskom uopćavanju, pogotovo s obzirom na složene procese fragmentacije i hijerarhizacije koji se odvijaju unutar rave-kulture posljednjih dvadeset godina.


R. Krnić: Ples i upotreba droga kao značenjske prakse u sociologiji rave-kulture

1. Anderson, T. L. and Kavanaugh, R. P. (2008). Solidarity and Drug Use in the Electronic Dance Music Scene. The Sociological Quarterly, 49: 181-208. 2. Becker, H. (1997). The Culture of the Deviant Group: The „jazz“ musician, in: Gelder, K. and Thornton, S. (Eds.). Subcultures Reader. London & NY: Routledge. 3. Bennett,A. (1999). Subcultures or Neo-Tribes? Rethinking the Relationship Between Youth, Style and Musical Taste. Sociology, 33 (3): 599-617. 4. Bernschneider, S. and Freudmann, O. (2006). The Origin of MDMA (“Ecstasy”): Separating the Facts Fromthe Myths. Pharmazie, 61 (11): 966–972. 5. Butler, J. (1990). Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity. London: Routledge. 6. Collin, M. and Godfrey, J. (1997). Alterd State. London: Serpent`s Tail. 7. Derrida, J. (1991). Choreographies, in: Kamuf, P. (Ed.). A Derrida Reader: Between the Blinds. New York: Harvester Wheasheaf. 8. Gilbert, J. and Pearson, E. (1999). Discographies: Dance Music, Culture and the Politics of Sound. London and New York: Routledge. 9. Gore, G. (1997). The Beat Goes On: Trance, Dance and Tribalism in Rave Culture, in: Thomas, H. (Ed.). Dance in the City. New York: Macmillan. 10. Greer, G. and Tolbert, R. (1998). A Method of Conducting Therapeutic Sessions with MDMA. Journal of Psychoactive Drugs, 30 (4): 371–379. 11. Hanna, J. L. (1987). To Dance is Human: A Theory of Nonverbal Communication. Chicago: University of Chicago Press. 12. Hutson, S. R. (1997). Technosamanism: Spiritual Healingin Rave Subculture. Popular Music and Society, 23 (3): 53-77. 13. Irigaray, L. (1989). The Gesturein Psychoanalysis, in: Brennan, T. (Ed.). Between Feminism and Psychoanalysis. London & New York: Routledge. 14. Malbon, B. (1999). Clubbing: Dancing, Ecstacy and Vitality. London & New York: Routledge. 15. Melechi, A. (1993). The Ectasy of Disappereance, in: Redhead, S. (Ed.). Rave Off: Politics and Deviance in Contemporary Youth Culture. Aldershot: Avebury. 16. Mignon, P. (1993). Drugs and Popular Music: The Democratisation of Bohemia, in: Redhead, S. (Ed.). Rave Off: Politics and Deviance in Contemporary Youth Culture. Aldershot: Avebury. 17. Moore, K. and Miles, S. (2004). Young People, Dance and the Sub-Cultural Consumption of Drugs. Addiction Research and Theory, 12 (6): 507-523. 18. Mosler, D. (2001). Club Drugs. Law Enforcement Quarterly, 30: 5-10. 19. Parker, H.; Aldridge, J. and Measham, F. (1998). Illegal Leisure: the normalization of recreational drug use. London: Routledge. 20. Perasović, B. (2001). Urbana plemena: Sociologija subkultura u Hrvatskoj. Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada. 21. Pini, M. (1997). Cyborgs, Nomads and Raving Feminine, in: Thomas, H. (Ed.). Dance in the City. New York: Macmillan. 22. Pušnik, M. and Sicherl, K. (2010). Relocating and Personalising Salsa in Slovenia: To Dance is to Communicate. Antropological Notebooks, 16 (3): 107–123. 23. Redhead, S. (1993). The politics of Ecstacy, in: Redhead, S. (Ed.). Rave Off: Politics and Deviance in Contemporary Youth Culture. Aldershot: Avebury.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

105


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 91-107

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

24. Reynolds, S. (1997). Rave Culture: Living Dream or Living Death, in: Redhead, S.; Wynne, D. and O`Connor, J. (Eds.). The Club cultures Reader: Readings in Popular Cultural Studies. Oxford: Blackwell. 25. Rietveld, H. (1998). Repetitive beats: free parties and the politics of contemporary DIY dance culture in Britain, in: McKay, G. (Ed.). DIY Culture: Party and Protest in Nineties Britain. London: Verso. 26. Saunders, N. (1997). Ecstacy Reconsider. London: Neal`s Yard Press. 27. Shulgin, A. and Shulgin, A. (1993). PHIKAL. Berkeley: Transform Press. 28. Sparshott, A. (1995). A Measured Pace. Toronto: University of Toronto 29. Thornton, S. (1996). Club Cultures: Music, Media and Subcultural Capital. Middletown: Wesleyan University Press. 30. Ueno, T. (2003). Unlearning Raver: Techno- Party as the Contact Zone in TransLocal Formations, in: Muggleton, D. and Weinzierl, R. (Eds.). The Post-Subcultures Reader. Oxford: Berg. 31. Ward, A. (1997). Dancing around Meaning (And the Meaning around Dance), in: Thomas, H. (Ed.). Dance in the City. New York: Macmillan. 32. Wright, M. A. (1998). The Great British Ecstacy Revolution, in: McKay, G. (Ed.). DIY Culture: Partyand Protest in Nineties Britain. London: Verso. 33. Yacoubian, G.; Miller, S.; Pianim, S.; Kunz, M.; Orrick, E.; Link, T.; Palacios, R. V.; Peters, R. J. (2004). Towards and Ecstacy and Other Club Drugs: Pervention Intervention for Rave Attendees. Journal of Drug Education, 34: 41-59.

106


R. Krnić: Ples i upotreba droga kao značenjske prakse u sociologiji rave-kulture

Izvorni znanstveni rad

Rašeljka Krnić Institute of Social Sciences Ivo Pilar, Zagreb, Croatia e-mail: raseljka.krnic@pilar.hr

Dance and Drug Consumption in Rave Culture Sociology Abstract The need to modify or discard the term subculture appears in the early nineties, mainly as a reaction to the appearance of electronic dance music and the culture springing around it. This is the very example for the thesis about the changeable and complex nature of contemporary youth cultural practices, forms and styles, which require a new perspective and analytic tools to be understood. Apart from using rave culture and various electronic music scenes as a “field” on which to question the postulates of the Birmingham interpretation of subcultures within the framework of a broader theoretical discussion about the applicability of general terms such as class, resistance, style, etc., some authors have analyzed the specific elements that constitute this microcosm by attempting to reconstruct the organizational logic, practices, motives and “feeling structures” behind this youth movement. This paper is an overview and analysis of certain post-subcultural concepts, which, from different perspectives and different theoretical positions, analyse the two most important (sub)cultural practices that define the world of electronic music and rave culture – drug consumption and dance.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: post-subcultural theory, rave culture, electronic music, ecstasy, drugs, dance.

107


DOI 10.5673/sip.51.1.6 UDK 51:371.3(497.5) Pregledni rad

Mathematics Competence and International Mathematics Testing: Croatian Starting Point Mladen Domazet Institute for Social Research – Zagreb (Centre for Educational Research and Development), Croatia e-mail: domazet@idi.hr

Branislava Baranović Institute for Social Research – Zagreb (Centre for Educational Research and Development), Croatia e-mail: baranov@idi.gr

Jelena Matić

ABSTRACT The article presents a review of the competence-framed concept of compulsory mathematics education and appropriate instruction methods, in light of the international influences on Croatia through comparative ranking in PISA mathematical literacy. We begin by reviewing the conceptual constructs behind social influences on the supra-national development of the literacy/competence concept in mathematics education and assessment, and briefly examine its components and instructional contributions. Within this context we proceed to map past and current, and extrapolate future, changes in the conceptualisation of school mathematics and mathematics teaching in Croatian compulsory education, including recent empirical findings on mathematics instruction in Croatian primary schools. The aim is to examine social and (comparative) political influences on subject-matter and teaching of ‘hard’ school subjects such as mathematics, chart Croatia’s current position according to international assessment and instructional trends, and recommend possible steps in immediate development of educational policy.

Key words: PISA testing, competence, literacy, mathematics, instruction, problem-based learning, compulsory education in Croatia.

Copyright © 2013 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Institute for Social Research – Zagreb (Centre for Educational Research and Development), Croatia e-mail: matic@idi.hr

109


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 109-131

1. Mathematical Knowledge, Mathematical Competence and PISA: What does Society Want from Compulsory Mathematics Education? When comparing the conceptual and social development of the aims of mathematics instruction to the performance in international assessment such as OECD’s PISA, the crucial leverage is provided by the teachers’ understanding of the aims of mathematics instruction and their access to and choice of practices to achieve it. As the aims of mathematical education change under international and social exertion, can the classroom practices, and teachers primarily responsible for it, follow? In the mid1990s international comparisons of educational systems and content began taking shape (Bishop, Clements, Keitel, Kilpatrick and La-borde, 1996.), including mathematics education. In fact, ‘hard subjects’ such as mathematics and science education, provided a more stable ground for comparison than the more context dependent liberal arts education (Domazet, 2006.). Thus, PISA international assessment assumes that mathematical knowledge and skills are not culture-bound and thus are fully internationally comparative.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

In a comparative mathematics education volume from 1996. M. Niss (as cited in Hoogland and Jablonka, 2003.:1) states that traditional goals of mathematics education had been, by then, considerably broadened to include the “essential aspects of numeracy and “mathematics literacy” in society” (Hoogland and Jablonka, 2003.:1). Despite that statement ‘literacy’ does not as yet feature strongly in the actual content of the review. By 2003., and the next edition of the same review, the situation changes drastically. This is also the time when the international PISA assessment, which strongly features the ‘mathematical literacy’ context, begins to permeate educational development thinking in increasing number of countries. The PISA theoretical framework has many similarities with the theoretical perspective adopted for mathematics education called realistic mathematics education, which is itself rooted in H. Freudental’s ideas about mathematics teaching (Freudenthal, 1973.).

110

It is important to mention here that realistic mathematics education (RME) is, as a teaching and learning theory, substantially determined by Freudenthal’s view of mathematics as a human activity connected to reality, close to children and relevant to society (Heuvel-Panhuizen, 2003.:10). Accordingly, in addition to the use of contexts in mathematics teaching and learning, RME attached significant importance to mathematics teaching as a process in which students develop and apply mathematical concepts and tools in a realistic problem context. As opposed to the traditional mathematics education, such an approach presented a shift towards modernisation of mathematics education and its current developments. Subsequently, different social influences on the broadened definition of goals of mathematics education can be detected, from developing human capital to achieving environmental awareness or social change (Jablonka, 2003.). Mathematical education was no longer just about transferring the canon of ‘mathematical knowledge’ to the uninitiated youth, but about satisfying broader social goals in that. And the national framework curricula and international assessment were to reflect that aim.


M. Domazet, B. Baranović, J. Matić: Mathematics competence and international...

Perhaps this trend is globally today most evident in the OECD/PISA approach (Organisation for Economic Co-operation and Development [OECD], 1999.) which includes mathematics education as one of the instruments of development of human capital. Mathematics was not just some abstract body of knowledge, but contained skills and a way of thinking to be applied in numerous real-life situations, professional tasks and global cooperation. Through broadening to ‘literacy’ applicable in wider contexts than a classroom, mathematics education was to become more causally relevant to raising living standards and intensification of economic activity (development of human capital, Jablonka, 2003.).

The most senior practicing teachers (just under 40% of overall lower-secondary teacher population according to 2003. research, Baranović, 2006.) would have been initially instructed that “The aim of primary mathematics education is to introduce the students to quantitative understanding of the world, to identification of mathematical structures that are used to describe the phenomena and the regularities in social and natural sciences, and are applied in everyday life.” (Furlan, Kaučić, Muhvić, Podgorski, and Zadrović, 1974.:72) This definition is immediately followed by a list of instructional tasks in mathematics which contains various forms of mathematical knowledge and understanding but no specifics of their application in life other than general rationality and orderly precision. At the outset of Croatian transition (1991.) no significant content change is reported in mathematics instruction (Jakopović, 1991.), and average age of practicing maths teachers in Croatia makes this their primary training definition (Baranović, 2006.). Some instructional changes are advised with claims that teacher-centred lecture-style instruction cannot ensure adequate development of youths as it ‘passivises’ the young person and hinders the personality development. Although mathematical instruction is expected to prepare students for employment and scientific and technological development of the state, application of knowledge in students’ everyday life is listed in the last place. In a first revision of the educational content in the transitional period (Ministry of Education and Sport of Republic of Croatia, 1999.) practical applicability of mathematical knowledge is abandoned altogether and the overall aims of mathematics are listed purely in terms of knowledge appropriation and its application in further learning and other natural and social sciences. Again mathematics is tasked with

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

When comparing the ‘mathematical literacy’ definitions of the contemporary international PISA assessment and the more traditional expectations of mathematics education that Croatian teachers were trained in and work with, a gradual change from abstract training in understanding of the world’s deterministic regularities to participation in a numerical-analytical society is observed. This is a reflection of the global trend of linking mathematics education with real-life contexts, and expression of societal pressures extraneous to specific subject concept on the definition of educational outcomes. Because existence of such pressures cannot be ignored, they are relevant to the review of conceptual construction of a specific subject (in this case the ‘hard’ subject of mathematics, cf. Domazet, 2006.) and its teaching practices, without being used as an overall assessment of an intrinsic quality of mathematics education in Croatia.

111


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 109-131

developing rational thinking, orderliness and precision of expression. Although, of course, all of those can be applied in everyday life, there is no explicit mention of the real-life situation or specific professional tasks. Subsequent revision in 2006. (with PISA present on the global stage) lists the general goals of education as development of individual personalities and overall knowledge society, but no particular application of knowledge is listed (Ministry of Science, Education and Sport of Republic of Croatia, 2006.). In mathematics instruction itself, enabling students to join various professions, economy, use contemporary technology and become members of contemporary society is cited, but the main goal of mathematics education is appropriation of foundational mathematical knowledge, development of basic mathematical literacy and ability to solve mathematical problems. Application of mathematical knowledge in everyday life is now listed higher up in instructional tasks, right after skills in mathematical expression and numerical literacy.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Finally, the most recent reform initiated in 2011. and ongoing, justifies compulsory mathematical education with the need to equip students to successfully participate in the society reliant on information and technology (Ministry of Science, Education and Sports of Republic of Croatia [MZOS], 2011.). Mathematical instruction is now repeatedly explicitly connected to its everyday and lifelong learning application in various forms (numeracy, spatial cognition etc.). The curriculum framework document explicitly states that through mathematical instruction “ students will realise the importance of mathematics in their daily lives, gain insight into the historical development of the discipline, and come to understand its role and importance in the society of the past, present, and future. [...]They will gain exposure to mathematical problems found in real, everyday situations, thus linking the discipline with their everyday lives...” (MZOS, 2011.:80). Among the explicit goals of mathematical instruction, appropriation of basic mathematical knowledge and skills is immediately followed by the application of mathematical principles “in various contexts, including professional life” (MZOS, 2011.:80).

112

The PISA assessment on the other hand, tests for literacy defined as “an individual’s capacity to identify, to understand the role that mathematics plays in the world, to make well founded judgments and to use and engage in mathematics in ways that meet the needs of that individual’s life as a constructive, concerned and reflective citizen” (Organisation for Economic Co-operation and Development [OECD], 2003.: 24).1 The new concept of mathematics as mathematical literacy is of special importance for Croatia which has recently joined the PISA assessment and introduced changes of the mathematics curriculum as a part of the broader national curriculum reform (2011. reform mentioned above). Joining the assessment subjects the whole of Croatian compulsory mathematics education complex (curriculum-teachers-students-schooling processes) to rough-and-ready comparisons on global scale, which

1

Though there are definitions of mathematical literacy assessed in PISA prior to and following the given 2003. definition, this is the one most closely related to the discussions in other sources cited in this text, as well as the one used at the outset of the 2003.-2009. period for which some comparative results are presented below.


M. Domazet, B. Baranović, J. Matić: Mathematics competence and international...

are more often than not one-dimensional in terms of ranking of means of assessment performance. As such they ignore both the greater breadth of aims of school mathematics education than sole achievement of literacy in mathematics requires, and the variations in conceptual construction of mathematics education between Croatian contemporary textbooks and curricula on one side, and PISA educational outcomes definition on the other. Moreover, the international assessment rationale itself assumes that different curricula affects across countries are entirely unproblematic and comparable by simply choosing to adopt the trans-curricular character by fiat (Keitel and Kilpatrick, 1999.). Actual assessment of individual curriculum and instruction complex’s performance must be aligned with explicit goals of the curriculum as they are prescribed to teachers (cf. Schoenfeld, 2002.). Thus, for example Glasnović-Gracin empirically illustrates the differences between goals of Croatian mathematics education as defined in in-use textbooks and curricula and PISA competences definition (Glasnović Gracin, 2012.). Furthermore, there are empirical demonstrations of how these discrepancies between international assessment programmes (such as PISA) and different national mathematics education complexes vary between countries, making the testing items more or less applicable to what the students were actually prepared for through education (Schmidt, Wang and McKnight, 2005., Schoenfeld 2002.; cf. also Mešić 2012. for related case of TIMSS international assessment). Summarily put, what is important for our purposes here is that PISA should not be used to indicate the overall quality of particular national compulsory mathematics education, but its comparative output against a well-defined set of criteria, whilst noting the general influence such international assessment (and subsequent rankings produced) has on the curricula and instruction within countries (see below). In that light recent research findings on the state of the math education2 indicate (Baranović and Štibrić, 2011.) that the Croatian teachers have notionally adopted the requirement of applicability of mathematical knowledge, but still perceive the operational components of this requirement in a traditional way.

2

The research we are referring to was carried out in 2010. using a random stratified representative sample of 625 math teachers (Grades 5-8) from elementary schools throughout Croatia which is 31% of the total number of math teachers working in elementary schools in Croatia during the data collection . The administered teachers’ questionnaire covered the following dimensions of math education: teachers’ mathematics-related beliefs, importance of students’ learning outcomes that foster the development of mathematical literacy, students’ activities during math lessons, usage of teaching materials and tools, teachers’ estimates of the characteristics of the existing math curricula and teachers’ perception of self-efficacy. The research results were presented at the ECER conference, held in Berlin in 2011. (Baranović and Štibrić, 2011.). 3

Out of 18 offered students’ learning outcomes, the teachers were asked to choose 5 outcomes to which they attribute most attention.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Namely, when ranking the importance of students’ learning outcomes3 mathematics teachers valued most highly application of mathematics in everyday life (56.0% of

113


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 109-131

teachers’ responses) and adoption of a positive attitude towards mathematics (55% of responses) while most other learning outcomes, which are characteristic of PISA concept of mathematical literacy, were ranked very low: e.g. students’ reasoning about mathematical concepts and processes (13% of responses), critical thinking about math concepts and procedures (15% of responses), mutual communication of ideas and results (18% of responses) etc. At the same time, and as indicated by the operational goals of mathematics instruction above, the teachers attributed relatively significant attention to the specific learning outcomes which are typical of traditional approach to mathematics, e.g. students’ hard and thorough work during math lessons (35.0% of responses), students’ confidence in solving standard mathematical tasks (31.5% of responses), mastering the math syllabi (32%), etc. (Baranović and Štibrić, 2011.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Though aimed at the ‘same animal’ (Niss, 2003.b:215), different historical and present-day delineations of school mathematics instruction place different emphasis on the everyday social and professional context of the current students and future employees and citizens. Whereas Croatian 1970s and 1980s students were expected to be initiated into the quantitative understanding of the world, which would in part open up the riches of natural and social scientific description of it, the 2000s global citizens, trained in mathematical literacy, are much more focused on the judgements about the role of mathematics in occupational and social life. This further illustrates the difference in construction of the desired outcomes of compulsory mathematics education through time in Croatia and globally, which also bears on the straightforward assessment performance of the student population.

114

M. Niss (one of the participants of the PISA conceptual team) is explicit (Niss, 2003.b:216) about the role of mathematical literacy in maintenance of, and participation in, democratic social activities, something that mathematics as pure, fundamental science is decidedly outside of. And although maintenance and participation in the social order and societal operations will involve many mundane activities like checking someone else’s sums, Niss is convinced of the deeper role that mathematical literacy plays in a society, a role that goes back some way to the “quantitative [and scientific] understanding of the world” (Furlan et al., 1974.:72). He says that it has a role to play in allowing individuals to come to grips with how mankind perceives the world, its natural, social, cultural and technological aspects. “[Mathematical literacy is an essential component] in liberating literacy and popular enlightenment” (Niss, 2003.b:217). Again, bearing in mind that PISA does not explicitly asses the mathematics curriculum, whose goals should be broader than the outcomes assessed by PISA programme (cf. Schmidt et al., 2005.), we note that training solely for literacy and ‘applied knowledge’ can miss out on the depth and comprehensive understanding of mathematics subject matter even when achieving high performance in assessment (Schoenfeld, 1988.). There is a worry that ‘mathematical literacy’ is just ‘easy mathematics’, the ‘mathematics for the un-mathematical’. From the perspective of the historical and social influences on the broadening of mathematical instruction and educational aims, it is worth heeding a statement from apartheid-conscious South Africa (Julie, 2006.)


M. Domazet, B. Baranović, J. Matić: Mathematics competence and international...

that ‘mathematical literacy’, even when perceived as ‘easy mathematics’, is democratically enabling for a broader population. Given the stated importance of mathematics in everyday life in contemporary society it is exclusive to limit the instruction and understanding to only those with ‘mathematical potential’. Julie is adamant that mathematical literacy, whether we like it or not, is justified by globalisation, technological availability of access to knowledge and the “world-wide thrust for regular testing [...] through international comparative studies”. Nonetheless, even as ‘literacy’, school mathematics can come in empowering or disabling forms, as a tool contributing to the participation in the spectrum of relevant global worldviews or as just a 21st century version of basic arithmetic (Julie, 2006.). And in South Africa the public can still remember how the latter ‘lower form’ of mathematics instruction was used as a tool of discrimination and domination.

Moreover, the DeSeCo elaborates that ‘competence is not limited to cognitive elements; it also encompasses functional aspects (involving technical skills) as well as interpersonal attributes (social or organisational skills), values and ethics, attitudes, emotions, and motivation (Rychen and Salganik, 2003.; CEDEFOP, 2008.). Indeed, Silver (2003.:27) refers to the historical foundation of the attempts at settling the definition of mathematical competence in the definitions of literacy, numeracy and expertise. Silver hints at mathematical competence potentially being a wider term than literacy, so as to include more of the academic or expert reasoning, whilst maintaining the applicability to everyday life requirements. For the purposes of the discussion of the innovations of teaching practices we can safely focus on the part of competence where it fully overlaps with literacy, the part in which mathematics instruction has to focus on something more than the initiation into the academic discipline. Silver himself will warrant this with stressing the importance of examining the application of mathematical knowledge in context of its everyday applicable use. Niss, as one of the authors of the PISA definitions, bases the definition of mathematical competence on the supposedly more familiar notion of literacy in general (Niss,

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

For the purposes of this paper it is worth noting the liberty to switch between the mathematical literacy and mathematical competence. Though there might be entire volumes dedicated to fishing out the fine details of the difference, we shall contend here with using both to describe the mathematical ability that can be and is applied outside the strict mathematical factual knowledge reproduction tests. So Hoogland and Jablonka (2003.) say that various definitions of mathematical literacy relate to an individual’s capacity to understand mathematical aspects of everyday situations and make judgements about them based on the mathematics learnt at school. As we have seen above, PISA includes in the definition of mathematical literacy engagement in mathematics and forming of judgements of the roles mathematics plays in current and future lives of the students. Likewise, a more socio-politically motivated concept of competence (which in several of its European iterations explicitly includes mathematical competence) is based on the DeSeCo attempts to define ‘key competences useful for a successful life for individuals and a well-functioning society’, and progresses towards, for example, “the ability to apply learning outcomes adequately in a defined context (education, work, personal or professional development)” (Office for Official Publications of the European Communities [CEDEFOP], 2008.).

115


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 109-131

2003.a). Just as literacy involves the mastery of written and spoken language, a use of language, so mathematical competence consists of the ability to understand and use mathematics in a variety of mathematics-related contexts and situations in which mathematics plays a crucial role. This, of course, consists of the mastery over a lot of factual knowledge and domain-specific skills but cannot be reduced solely to those. It is also important to note for our purposes here that there are attempts to define competence as an “attribute of participation in an activity system” (Gresalfi, Martin, Hand, and Greeno, 2009.; Engeström, 1993.; Greeno, 2006.; Lemke, 1990.). The purpose of introducing this dimension here is to highlight the social and cooperative aspects of mathematical competence. The point to be emphasised following Gresalfi et al. (2009.) is that what counts as “competent” becomes construed in individual classrooms, and can take a different appearance from one to another. Teachers and their own implicit definition of mathematics competence are most immediately responsible for such constructions. With all those in mind, it is important that Croatian teachers today mostly realise the importance of teaching mathematics for its application in life, rather than initiation in the abstract discipline and worldview. However, beneath the surface expression of aim to ‘apply mathematics in everyday life’, they show low preference for some of the more specific learning outcomes that are characteristic of the new concept of mathematical competence. Following the introduction of those into the new National Framework Curriculum, they should be developed in greater detail in a way that teachers could implement in the lessons. But, as we shall see, curricular design is less than half of the story, as instructional practices and teachers general workload contribute to the attainment of students in standardised testing and their retention of knowledge for application in life.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2. PISA: Testing for Life?

116

Through the international assessment whose outcomes are most readily presented in the ranked form, the PISA definition of mathematical competence eventually influences, through pressures external to curriculum conception, the understanding of mathematics to be promulgated through the individual national curricula. That is if the participating countries want to enhance their international ranking performance, which most undoubtedly do as a matter of prestige. In fact, as Niss (2003.b:217) puts it, in order to comply with the PISA competition for rank “it becomes a crucial task to find and employ new ways to define and describe mathematics curricula that focus on mathematical competence rather than on facts and techniques”. The other possible response is to highlight inadequacies in the PISA programme itself, which might incrementally contribute to its overall improvement, but will eventually reach the boundaries of ‘aiming at the same animal’ (cf. above) and reaping the benefits of contemporary mathematics education trends. What we are primarily interested here is the social phenomenon of influence of PISA on national instruction practices and curricula, whilst aware of the misalignment of Croatian compulsory mathematics education and PISA (cf. Glasnović Gracin, 2012. and above) and the general societal influence on competence construction (cf. Domazet, 2011.; Halász and Michel, 2011.).


M. Domazet, B. Baranović, J. Matić: Mathematics competence and international...

On the other hand, through Niss’ own admission, (Niss, 2003.a:120) PISA definition of the desired mathematical literacy is influenced by the work on the Danish national programme of mathematical competence definition, in addition to the already mentioned RME development even further back (cf. Freudenthal, 1973. and above). What is interesting for our purposes is to briefly survey the competence concepts that were included in this definition, as well as the assessment practices based on those. According to Niss, competence concept in mathematics divides into two major groups of more specific competencies. The first group consists of capability in asking and answering questions in and with mathematics (Niss, 2003.a, p. 118): thinking mathematically, posing and solving mathematical problems, modelling mathematically, and reasoning mathematically. The second group represents capability to use mathematical language and tools: representing mathematical entities, handling mathematical symbols and formalisms, ‘mathematics’ communication, and making use of relevant and available aids and tools. These are the components closely shadowed even in the latest PISA assessment framework (Organisation for Economic Co-operation and Development [OECD], 2009.:106-7).

Niss understands, at least in part, the PISA definition as requiring the preparedness to act mathematically on the basis of knowledge and insight (Niss, 2003.a:119). And the test he envisages for that has to be founded on the range of the students’ competences in relation to the mathematical activities they are or may be involved in as part of everyday life. Here he envisages the testing outcome to consist of the three dimensions product of which is the total competence level, as the spatial volume is the product of three spatial dimensions. The dimensions are the degree of coverage, the radius of action and the technical level of competence activation. What is traditionally mostly taught and tested for is the first dimension: the extent to which the students master different aspects of the school subject’s cognitive content. But the complex notion such as PISA definition aims to test for requires the test to vary and assess for the spectrum of contexts in which the student can recognise the potential for and successfully draw on the different aspects of competence listed above. Finally, in the contemporary global context, the technical level calls for the assessment of the conceptual and technical complexity of the aids and tools the students can depend on to activate the application of different aspects of competence named above.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

These have been developed in greater detail so as to try to address many perspectives on what mathematically competent person should emulate. There is no room here to enter into those, but what is more interesting is the ability to successfully test for the mastery of the complex competence defined in this way. This has to be achieved in a way to avoid the traditional and simple test of the initiation into the academic discipline of mathematics, but also to provide the teaching process with a realistic and reasonable outcome of instruction rather than some holistic property which some students have and others do not. If on the PISA definition, the competence requires the ability to ‘identify, understand and engage in mathematics’ and ‘make judgements about the role of mathematics’, what is the adequate instruction (and subsequent testing) to look like?

117


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 109-131

A proviso immediately follows, that the fully adequate assessment of the possession of competence is more than a single test can hope to achieve. But when it tries to come even close to this, it has to provide as broad as possible a spectrum of activities in which the degree and range of competence possession can be demonstrated. In that respect, the PISA Assessment framework envisages several clusters of tasks in which combinations of component competences can be assessed for in different ways: the reproduction cluster, the connections cluster and the reflection cluster (OECD, 2009.). But the clusters also respect the hierarchy of complexity, with reflection being the most complex and the reproduction the simplest. In this sense, the competence-based ‘innovative’ international framework shows clear connections to the foundations of mathematics teaching and testing: to reproduce the basic cognitive items and skills, to make independent connections and reason through broad reflection on the abstract knowledge in combination with the specificities of the given context. In that respect the PISA assessment presents a fine-tuning on the base of the traditional mathematics instruction (‘introduction to quantitative understanding’) that majority of Croatian teachers have been trained in.4 In other words, it is a question of reorienting and not rebuilding mathematics instruction. But the degree of reorienting required can be extensive, as will be discussed below.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Although national standardised testing takes increasing importance in quantifying and certifying educational outcomes in Croatia, the main outcome of competencebased education should still be a successful application of the competences developed to everyday life beyond schooling and assessment contexts. As has already been mentioned above, the research among Croatian teachers reflects as much: the highest ranking elements of mathematical competence as outcome are ‘apply mathematics in everyday life’ and ‘adopt a positive attitude towards mathematics’ showing the teachers are aware of the trends. However, some of the operational formulations of those outcomes, as derived from for example PISA-related definitions, enjoy a very low preference amongst teachers (as presented above).5

118

In a discussion of the effect of teachers on the international mathematics standardised assessment performance (comparisons of the performance of the East Asian and Western students in mathematics, such as Lapointe, Mead, and Askew, 1992.; Stevenson, Lummis, Lee, and Stigler, 1990.) teachers’ own competence in mathematics and pedagogy was assumed to be a major factor in influencing student performance. However, repeated study by Leung and Kyungmee (2002.), comparing the East

4

Only the most recent generation of the practicing mathematics teachers in Croatia will have undergone their initial teacher-training based on the more recent mathematical concept definitions (2006. and 2011.), whilst majority of the practicing teachers for their initial training relies on the 1974. conceptualization and its 1991. and 1999. derivatives. 5

Though PISA is not the only competence-based outcome construction, it is useful here for both its broad application and expansive examination, whilst providing an interesting expansive international comparison and paradigmatic societal influence on national education systems.


M. Domazet, B. Baranović, J. Matić: Mathematics competence and international...

Asian teachers from different regions (Shanghai, as presented in Ma, 1999., versus Hong Kong and Korea) found that it was the ability to specialise in mathematics teaching and the general workload that mostly contributed to the teachers’ own competence in fundamental mathematics and their grasp of, and subsequent ability to freely manipulate, mathematical concepts. The advantage of Shanghai teachers, which registered both in their students’ performance in standardises testing (cf. PISA performance overview below), but also in teachers’ own test and concept manipulation performance stemmed from them teaching mathematics only and only in one grade in a certain year, whilst bearing a lighter teaching load, allowing them to devote their full attention to preparing the particular grade’s (innovative, conceptually foundational) lessons.

Be that as it may, Leung and Kyungmee (2002.) concede that only within a well designed curriculum, such that concepts are introduced in a measured interlace with systematically varying exercises, can such a ‘practice-makes-perfect’ route to understanding and eventual competence-mastery be followed. This sees a division of labour in mathematics instruction where the task of the conceptual innovation in mathematics instruction is carried by the curriculum and textbook designers. The teachers are then only asked to competently follow the curricular recommendations. This seems to be similar to the Croatian practice, where little freedom in curricular design is left to the teachers, and their teaching practices (as is reported below) reflect the focus on teacher-centred instruction. Nonetheless, the international performance certified competence of the East Asian students can be attributed, at least partly, to the competence of their teachers. Country performances on the mathematical literacy scales can be a contested issue, which becomes obvious from the change in the mode of presentation of the results in PISA reports 2003. to 2009. (where bare statistical differences are replaced with a more narrative interpretation of the individual results’ importance). However, for the purposes of this text there is no need to enter into their detailed analysis, and it is useful to approximately focus on the mode of presentation applied in the la-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The disadvantage of the other teachers assessed lead to their lower (though not insufficient) grasp of the fundamental mathematical concepts, but more importantly, to their reliance on traditional teacher-centred instruction that excludes the investigative navigating of students’ own exploration or other instructional methods conducive to constructivist-based conception of mathematics learning and instruction. Leung and Kyungmee (2002.) admit that there was also some attitudinal justification for the teacher-centred procedural instruction, resting on the teachers’ explicit beliefs that the problem-based learning is unsuitable for the early stages of schooling. That basic rules and procedures have to be ‘drilled’ first. However, when pressed to explain the success of the non-Shanghai East Asian students in the standardised testing, despite the limitations their teachers face, Leung and Kyungmee (2002.) claim that fundamental conceptual understanding is not a prerequisite of a successful practical application of knowledge. They are of the belief that successful blind task completion through repeated practice can of its own lead to conceptual understanding at a later stage.

119


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 109-131

test report (Organisation for Economic Co-operation and Development [OECD], 2010.:134) where grouping of countries is provided with respect to significance6 of difference in score. In that respect, and regarding the literature drawn on in this text (Leung and Kyungmee, 2002.), it is illustrative to compare the mean overall performance of Croatian students in 2006. and 2009. to that of students from selected East Asian economies and countries consistently exhibiting a top performance, and participating countries from the former shared Yugoslavian state (Montenegro, Slovenia and Serbia) where structural similarities in educational goals and teacher education may exist. We note the limitations of the PISA testing in relation to Croatian curriculum, as well as the variations in the assessment programme itself as described by Glasnović Gracin (2012.), but are not after relying on PISA rankings here to expose the quality of the overall mathematics curriculum or instruction. Moreover, whilst a lot of ink has been shed over analyses of national PISA performance and many different overall ratings constructed, it is the simple overall rankings of the type mentioned here that present the paradigmatic case for the international ranking pressures on the construction of national educational outcomes. This text, on the other hand does not endeavour to enter into details of analyses of comprehensive reasons for individual countries’ performance (which would go far beyond curriculum and instruction alone), but to describe a simple link between educational outcome definitions in Croatian documents through time and contemporary international pressures. East Asian countries and economies exhibit consistent performance at the top of the scale in mathematical literacy, which has sparked research interest some of which is drawn on below. Croatia participated in PISA assessment in 2006. and 2009., where the latter performance results slide downwards on point scale. Although its students performed below OECD average Croatia remains on the scale above Serbia and Montenegro. Slovenia, which is the first former Yugoslavian country that joined the European Union7, shows performance above OECD average8, but not as high as the East Asian countries and economies.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

6

120

‘’Significance’ here refers to statistical significance as presented by the official OECD PISA publications (OECD, 2010.). 7

Slovenia introduced reforms to primary education structure in the 1990s by extending general compulsory education to 9 years (with 6 years primary education) and outcome-oriented national curriculum. 8

In PISA 2003. results presentation there are significant differences presented including and excluding the Bonferroni adjustment. We have no need to enter into this level of detail of statistical presentation here, as we are concerned only with a rough overall trend. However, as the exact rankings of countries’ performances can be a sensitive issue politically we refer all readers to official detailed presentations of performance in the official PISA results publications (available at http://www.oecd.org/pages/0,3417,en_32252351_32235731_1_1_1_1_1,00. html).


M. Domazet, B. Baranović, J. Matić: Mathematics competence and international...

Moreover, Croatian students rate mathematics among the least interesting and most difficult school subjects. It requires a lot of their study time and effort, even though they show awareness of its importance in both present and future life. Very few of them are encouraged to learn more, and report being mainly passive recipients of knowledge in mathematics lessons. Mathematics was ranked second of least liked school subjects, mainly for being difficult and incomprehensible (Marušić, 2006.). As stated above, also no radical changes in content and its presentation were introduced in the Croatian context, and the mathematics instruction is still primarily teacher-centred. Although mean ranking in international assessment programmes should not be the primary and only goal of mathematics instruction, given the complex intersection of students’ attitudes to the subject, teaching practices and curricular aims it is worth exploring the link between curriculum and instruction, and acquisition of competence as tested by PISA (bearing in mind all its limitations and failures, as stated above).

Not only is the development of competence a recently trendy expressed goal of schooling, it is also a conventional human need for those earnestly engaged in a learning process. It includes understanding when, where and how to achieve certain outcomes, and feeling efficacious in performing the actions leading to them. In this way the notion of competence is closely tied to the theories of motivation for studying mathematics, which in turn is closely connected to the way that the content is presented to the students. To support the acquisition of competence, rather than mastery over set tasks, communication about mathematics between teachers and students should be significantly altered from that used in traditional classrooms (Lampert, 1991.), the instruction that provides feedback, over and above the evaluation of testing success, should be conducted, and methods which focus on interactive, collaborative, and investigative teaching should be employed (Sriraman and English, 2010.). Turner et al. (1998.) show that such practices are related to increased intrinsic motivation to learn. Moreover, to make students themselves aware of the process of development of competence as part of motivation for learning, teachers need to provide space for students to reflect on what they do and do not understand, including explication of reasoning behind reaching certain correct and incorrect answers. This in turn leads to increased conceptual thinking which provides a firmer foundation for the overall competence in mathematics beyond the set school tasks (Kazemi and Stipek, 2001.). Facilitating students’ cognitive restructuring and conceptual reorganizations that precede the school mathematics competence development is what constructivists see as one of the teachers’ core responsibilities (Cobb, 1988.). Qualitative study by Wilson, Cooney and Stinson (2005.) examined mathematics teachers’ experiences and attitudes concerning how teaching for understanding should be designed. The interviewees offered some insights on their own and students’ prerequisites for competence development. Former refers to teachers’ need for de-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3. Teaching for Competence

121


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 109-131

veloping more efficient strategies for connecting and visualizing mathematics, as well as assessing students’ understanding (Wilson, Cooney and Stinson, 2005.). On the other hand, some of the recognized strategies aimed to enhance students’ comprehensiveness in learning mathematics are use of varied approaches for engaging students in the learning process (precisely; ICT use, writing ideas, team-working, applying mathematics, hands-on and laboratory activities etc.) (Wilson, Cooney and Stinson, 2005.), encouraging hypothesis making plus building and defending student strategies of mathematical problem-solving (Lampert, 1991.) and discussing the limitations of students’ current methods together with finding alternatives (Cobb, 1988.). However, the overarching precondition for the successful process of competence development is a students’ perception of free, safe, errors-allowing learning environment in which they are inclined to actively participate. Alternatively, Voigt (1985.) points out that if teachers impose methods, i.e. outline them as demands, not suggestions, students are likely to run away from constructive learning activities into finding whichever shorter, superficial way that leads to demonstration of mathematical behavior teachers expect (Cobb, 1988.; Schoenfeld, 1988.), not resulting in profound understanding.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Evidently, in order to enhance the development of broadly considered mathematical competence, various constructivist-based teaching methods should be deliberately employed. However, if teaching strategies used in classrooms still largely fall under the scope of what is considered to be direct instruction (as it is evidenced by numerous studies across educational settings, e.g. Malzahn, 2002; Baranović, 2006), is it realistic to expect the development of broader, functional and ‘realisitc’ mathematical competence to be occurring and be apparent in the results of assessments?

122

As Halász and Michel report for the full spectrum of Key Competences, beyond the normative curricular definition of the goals of mathematical instruction lies the more difficult practical implementation resting on the change of professional behaviour of teachers who already have deeply rooted instruction and assessment practices. This requires classroom level innovations which still need to be implemented Europe-wide (Council of the European Union, 2010., as cited in Halász and Michel, 2011.:298). New ways of organising learning in an innovative school environment remains a task to be completed in an implementation of the mathematical competence framework. But Halász and Michel’s analysis admits that changing learning environments is the most difficult implementation challenge. This poses system-level requirements for ‘national educational innovation’, but also massive investment in teacher ‘capacity development’ (Halász and Michel, 2011.:303-304) so that they become capable of adapting their classroom level practices to the educational goals defined in the novel way. One of the things this improvement involves, in connection with the requirement to provide learning applicable in contexts outside classrooms, is the orientation on student-centred instruction. Depaepe, De Corte, and Verschaffel’s (2007.) study particularly highlights that curricular and textbook innovation alone is insufficient to successfully implement the novel instruction approaches. Specifically, it is the teachers who play a very active role in the implementation of the curricular materials. They


M. Domazet, B. Baranović, J. Matić: Mathematics competence and international...

interpret, and this may be unconscious, the new instructions through their existing and prior knowledge and set practice patterns. Even more importantly, the demands of the aforementioned constructivist-based instruction may be too complex for the teachers who have been trained in the traditional delivery of mathematical concepts and standard examples for practice. Ensor (2001.) can be drawn on to highlight and illustrate the importance of in-service training to raise awareness of the obstacles expected based on the previous studies, as well as the specific preconceptions that a group of teachers situated in a particular national context may have.

Though this does not make them an ideal candidate for raising national PISA scores, it suggests that they can play a role in producing learning outcomes more suited to the competence-model. Other studies (Depaepe et al., 2007.; Silver and Stein, 1996.), performed in a longer run of lessons, suggest that there is a significant difference even in the test performance and post-test retention in favour of the problem-based instruction. Even more importantly, problem-based learning led to more positive beliefs about and attitudes towards learning and teaching mathematical problem solving, and even greater readiness to apply the problem-solving skills gained in real-life situations. These are all important factors in both students’ motivation for adoption of mathematical content and the type of educational outcome that international assessments like PISA aim for. Problem-based or investigative learning is a teaching method in which students are exposed to realistic, simulated real-life problems that are ill-structured and vague before they are exposed to new concepts and skills training covering the problem (Bridges and Hallinger, 1992.). Whilst a broader delineation of the scope and structure of problem-based learning is beyond the scope of this text (cf. Hmelo-Silver, 2004.), the given definition is useful for conceptual and instructional comparisons drawn on in this text. The popularity of the teaching method grew internationally (Savin-Baden and Major, 2004.; De Corte and Verschaffel, 2006.) over the last few decades, as it raises students motivation to learn because the outcome is no longer a successful completion of a school task (“for the sake of school”, Tarmizi et

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

There is research (Erickson, 1999.) showing that problem-based learning (PBL) strategies in classroom can assist with the added value of competence outcome, as opposed to bare knowledge and mathematical skills developed through traditional instruction. Applying mathematics to everyday life and complex interaction of knowledge from multitude of domains requires students to readily combine the mathematical conceptual knowledge with the problem solving and communication skills, creative and critical thinking skills, as well as positive attitude and values (Tamirzi et al., 2010.:4864). Innovative teaching methods, such as problem-based learning, have on their own not been shown to have a significant influence on conventional mathematical assessment performance compared to traditional teaching, but have made significant difference to the mental effort invested into the real-life mathematics problems (Tarmizi, Tarmizi, Lojinina, and Mokhtara, 2010.). Needless to say, problem based-learning is not the only instruction strategy to be applied in competence-oriented classroom, nor is all mathematics curricular content suitable for problem-based instruction.

123


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 109-131

al., 2010.:4864) but the real life problems whose solution is meaningful outside the school context. In that case the problem itself becomes the instrument of learning, and through successful solution of the problem learning is inevitable (Culver, 2000.; Kain, 2003.). This is opposed to the traditional mathematics instruction which is focused on exercise, rules, concepts and mathematical relations to be learnt, but which can easily turn out to be of limited use in unfamiliar real-life ‘mathematical’ situations. Unlike in the problem-based learning situations, traditional instruction does not provide much opportunity to develop one’s own innate abilities and adapt and change the methods applied to a task so as to fit new situations. Because of its focus on group work and proving the successful solution of the problem, problembased learning fosters communication, graphical and visual presentation, modelling and explicit group-reasoning.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Following Tarmizi et al. (2010.) we will take problem-based learning to consist of the introduction of a real-life mathematics problem before being exposed to the mathematical concept that was named as part of the learning outcome of the lesson. Multiple paths to the problem solution are encouraged, and individual exploration takes place. The students take to solving the problem through the group discussion and the helpful notes from the teacher and examples from textbooks. This can also include students’ own mathematical formulation of the problem (as opposed to its real-life description), predicting possible solutions, experimenting with different real-life situations and running their own student projects. Following the completion of the task the students present their solution as a group, and the teacher in the end summarises and reinforces the new concepts learnt.

124

The traditional teaching, on the other hand, is based on the teacher-centred instruction where students are led through introduction of new concepts and their use in mathematical problem examples. The students most often copy this demonstration from the blackboard. The students are then asked to practice similar questions as the ones shown in examples by the teacher. They will also eventually be examined on the questions similar to the ones practiced, through following tasks set in the workbook or exercise book. Some of the practice can be done by individual students on the blackboard, whilst others can follow and copy in their own notebooks. Part of student learning may also be to complete the lesson by demonstrating ability to publicly repeat definitions and formulas. The instruction itself is in this case seldom interactive and most of the communication is one-way, with students as recipients. In Croatia, recent research on the teaching methods, teaching materials and tools shows (Baranović and Štibrić, 2011.) that the traditional approach to the mathematics teaching prevails in its many dimensions.9 According to the teachers’ own responses, during mathematics lessons the Croatian students in compulsory edu-

9

We relate to the findings of the research described in the footnote 1.


M. Domazet, B. Baranović, J. Matić: Mathematics competence and international...

cation most often solve standard mathematical tasks. For instance, most teachers reported10 that their students predominantly solve tasks they have demonstrated (93.5% of responses), practice mathematical problems similar to those in the exam (87.3% of responses), solve standard tasks individually at their desks (84.0% of responses), work on formal tasks from workbooks or textbooks (82.0% of responses). On the other hand, the teachers reported that their students are least engaged in independent exploration of mathematical concepts and patterns in the classroom (5.9% of responses), application of mathematical concepts and patterns outside of the classroom (10.9% of responses), explanation of their ideas and reasoning about mathematics topics in written form (13.1% of responses), performing their own student projects (14.0% of responses), articulation of their own mathematical problems (14.8% of responses), etc.

With, for example investigative or problem-based, learning’s connection to the everyday application of mathematical knowledge and post-test retention of knowledge, Croatia’s predominantly traditional teaching methods and tools seem out of sync with requirements for development of mathematical competence. Despite teachers’ appropriation of the novel goals of application of mathematics to everyday life, their teaching methods still reflect the deeper attachment to the traditional aim of the transmission of abstract mathematical knowledge. On the other hand, traditional instruction and focus on ‘practice-makes-perfect’ drilling instruction does not on its own lead to increase in performance at international standardized testing for a broad spectrum of students. Given the shift to competence-oriented aims of mathematics instruction, a more arduous task of changing teaching practices remains (Halász and Michel, 2011. above). As Julie (2006.) warns, mathematical literacy is more difficult to teach than standard school mathematics. In conclusion, having shown that traditionally framed concept of mathematics was dominant in mathematics curricula and teachers’ perception until very recently, as well as the prevalence of traditional components in the mathematics instruction in 10

For the purpose of measuring the frequency of the students’ activities during the mathematics lessons a scale consisting of 21 items (students activities) was developed. The items were set on 5-grade Likert scale with possible answers “never” (1), very rarely (2), sometimes (3), often (4) and “very often” (5). The percentages of teachers’ responses: „often“ and „very often“ are presented in the text.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The use of teaching methods reflects this traditional approach as the teachers most often use traditional teaching materials and tools while they rarely use contemporary ICT and visualisation tools. More than 90% of teachers stated that they use geometric demonstration equipment (97%) and students’ textbooks (91%) often and very often. A great number of them also use printed task-sheets and workbooks (90%) and so called ‘mathematical manipulatives’ (84%). But only one third of the teachers use the Internet, one fifth use mathematics software (e.g. Geogebra, Geometar – Skechpad) and 16% of teachers use the mass media (e.g. newspaper, TV) as sources or aides.

125


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 109-131

compulsory education in Croatia, we conclude that enacted/implemented mathematics curricula should be substantially changed if we want to improve mathematical literacy or competence of Croatian students. In line with the international trends and recent Croatian curricular changes it is laudable that teachers have largely adopted the view of mathematics as applicable to students’ everyday life and potential for lifelong learning, but this remains to be developed through curricular concepts to operational level. Beyond the laudable aims, most teachers still see set-task completion and concept adoption as the main forms of mathematical learning. Against the recent trends for, and early calls in 1991. curricular description of mathematics, Croatian teachers still largely employ teacher-centred traditional instructional methods. Though these can lead to high testing scores, as exemplified by the East Asian economies, on their own they are insufficient to lead to the broader competence-framed outcomes of learning. With PISA results unimpressive and the perceived difficulty of school mathematics, changes to pre-service education and in-service teacher training are recommended, so as to include detailed understanding of the new aims of mathematics instruction and the methods of achieving those.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

References

126

1. Baranović, B. (2006). Nastavni programi iz perspektive nastavnika i učitelja [The teaching programmes from the perspective of teachers], in: B. Baranović (Ed.). Nacionalni kurikulum za obavezno obrazovanje u Hrvatskoj: različite perspektive. Zagreb: Institut za društvena istraživanja. 2. Baranović, B., and Štibrić, M. (2011, 13-16 September). Implementation of math curriculum as part of the core curriculum in Croatia. Paper presented at European Conference on Educational Research - Urban Education, Berlin. 3. Bishop, A. J.; Clements, K.; Keitel, C.; Kilpatrick, J.; La-borde, C. (Eds.). (1996). International handbook of mathematics education. Dordecht: Kluwer Academic Publishers. 4. Bridges, E. and Hallinger, P. (1992). Problem-based learning for administrators. Eugene, OR: ERIC Clearinghouse on Educational Management. 5. Cobb, P. (1988). The Tension between Theories of Learning and Instruction in Mathematics Education. Educational Psychologist, 23 (2): 87-103. 6. Culver, J. A. (2000). Effectiveness of problem-based learning curricula: Research and theory. Academic Medicine, 75: 259–266. 7. De Corte, E. and Verschaffel, L. (2006). Mathematical thinking and learning, in: W. Damon, R. Lerner, I. Sigel, A. Renninger (Eds.). Handbook of child psychology. Vol 4: Child psychology and practice (6th ed.). Hoboken. NJ: Wiley. 8. Depaepe, F.; De Corte, E. and Verschaffel, L. (2007). Unraveling the culture of the mathematics classroom: A video-based study in sixth grade. International Journal of Educational Research, 46: 266–279. 9. Domazet, M. (2006). Hard knowledge, soft values. Sociologija sela, 44: 505-524.


10. Domazet, M. (2011). Poučimo ih da odlučuju: važnost građanskog („državljanskog“) odgoja u sklopu razvoja prirodoznanstvene kompetentnosti hrvatskih učenika, u: Afrić, V.; Bakić-Tomić, Lj.; Polšek, D.; Žažar, K. (Ur.). Društvene pretpostavke društva znanja. Zagreb: FF Press, Institut Pilar, Akademija pedagoških znanosti. 11. Engeström, Y. (1993). Developmental studies of work as a testbench of activity theory: The case of primary care medical practice, in: S. Chaiklin and J. Lave (Eds.). Understanding practice: Perspectives on activity and context. Cambridge: Cambridge University Press. 12. Ensor, P. (2001). From preservice mathematics teacher education to beginning teaching: A study in recontextualizing. Journal for Research in Mathematics Education, 32: 296–320. 13. Erickson, D. K. (1999). A problem-based approach to mathematics instruction. Mathematics Teacher, 92: 516-521. 14. Freundethal, H. (1973) Mathematics As An Educational Task. Dordrecht: D. Reidel Publishing Company. 15. Furlan, I.; Kaučić, B.; Muhvić, Z.; Podgorski, I.; Zadrović, A. (Eds.). (1974). Naša osnovna škola (Our Primary School). Zagreb: Školska knjiga. 16. Glasnović Gracin, D. (2012, May). Mathematische Anforderungen in Schulbüchern und in der PISA Studie. Paper presented at the Jahrestagung der Gesellschaft für Didaktik der Mathematik, Weingarten. Retreived from (http://www.mathematik. uni-dortmund.de/ieem/bzmu2012/files/BzMU12_0100_Glasnovic_Gracin.pdf). 17. Greeno, J. G. (2006). Learning in activity, in: R. K. Sawyer (Ed.). The Cambridge handbook of the learning sciences. Cambridge: Cambridge University Press. 18. Gresalfi, M.; Martin, T.; Hand, V.; Greeno, J. (2009). Constructing competence: An analysis of student participation in the activity systems of mathematics classrooms. Educational Studies in Mathematics, 70: 49–70. doi 10.1007/s10649-0089141-5. 19. Halász, G. and Michel, A. (2011). Key competences in Europe: Interpretation, policy formulation and implementation. European Journal of Education, 46: 289-236. 20. Heuvel-Panhuizen, M. Van Den (2003). The Didactical Use of Models in Realistic Mathematics Education: An Example from a Longitudinal Trajectory on Percentage. Educational Studies in Mathematics, 54: 9-35. 21. Hmelo-Silver, C. E. (2004). Problem-Based Learning: What and How Do Students Learn?. Educational Psychology Review, 16 (3): 235-266. 22. Hoogland, K. and Jablonka, E. (2003). Wiskundige geletterdheid en gecijferdheid [Mathematical literacy and numeracy]. Nieuwe Wiskrant. Tijdschrift voor Nederlands Wiskundeonderwijs, 23 (1): 31-37. English translation (pp. 1-7) retrieved from (http://www.gecijferdheid.nl/Publicaties/HooglandJablonka_UK.PDF). 23. Jablonka, E. (2003). Mathematical literacy, in: A.J. Bishop; M.A. Clements; C. Keitel; J. Kilpatrick; F.K.S. Leung (Eds.). Second International Handbook of Mathematics Education. Dordecht: Kluwer Academic Publishers. 24. Jakopović, S. (Ed.). (1991). Nastavni plan i program za osnovne škole u Republici Hrvatskoj (izmjene i dopune) [Teaching plan and programme for primary schools in the Republic of Croatia]. Zagreb: Zavod za školstvo Ministarstva prosvjete i kulture Republike Hrvatske.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

M. Domazet, B. Baranović, J. Matić: Mathematics competence and international...

127


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 109-131

128

25. Julie, C. (2006). Mathematical literacy: Myths, further inclusions and exclusions. Pythagoras, 64: 62-69. 26. Kain, D. L. (2003). Problem-based learning for teachers, grades K-8. Boston: Allyn and Bacon. 27. Kazemi, E. and Stipek, D. (2001). Promoting conceptual thinking in four upperelementary mathematics classrooms. Elementary School Journal, 101: 59–80. 28. Keitel, C. and Kilpatrick, J. (1999). The Rationality and Irrationality of International Comparative Studies, in: G. Kaiser; E. Luna and I. Huntley (Eds.). International Comparisons in Mathematics Education. London: Falmer Press. 29. Lampert, M. (1991). Connecting mathematical teaching and learning, in: E. Fennema; T. P. Carpenter and S. J. Lamon (Eds.). Integrating research on teaching and learning mathematics. Albany, NY: SUNY. 30. Lapointe, A. E.; Mead, N. A. and Askew, J. M. (Eds.). (1992). The international assessment of educational progress report No. 22-CAEP-01: Learning mathematics. New Jersey: Educational Testing Service. 31. Lemke, J. L. (1990). Talking science. Norwood, NJ: Ablex. 32. Leung, F. and Park, K. (2002). Competent students, competent teachers?. International Journal of Educational Research, 37: 113-129. 33. Ma, L. (1999). Knowing and teaching elementary mathematics. Mahwah, NJ: Lawrence Erlbaum Associates. 34. Malzahn, K. A. (2002). Status of Elementary School Mathematics Teaching. 2000 National Survey of Science and Mathematics Education. Horizon Research, Inc. 35. Marušić, I. (2006). Nastavni programi iz perspektive učenika [The teaching programmes from the students’ perspective], in: B. Baranović (Ed.). Nacionalni kurikulum za obavezno obrazovanje u Hrvatskoj: različite perspektive. Zagreb: Institut za društvena istraživanja. 36. Mešić, V. (2012). Identifying Country-Specific Cultures of Physics Education: A differential item functioning approach. International Journal of Science Education 34 (16): 2483-2500 37. Ministry of Education and Sport of Republic of Croatia. (1999). Nastavni plan i program za osnovnu školu [Teaching plan and programmes for elementary schools] [Special Issue]. Prosvjetni vjesnik, 2. 38. Ministry of Science, Education, and Sports of Republic of Croatia. (2006). Croatian national educational standards (CNES). Zagreb: Author. Retrieved from (http://public.mzos.hr). 39. Ministry of Science, Education and Sports of Republic of Croatia (2011). National curriculum framework for pre-school education and general compulsory education and secondary education. Zagreb: Author. Retrieved from (http:// public.mzos.hr/Default.aspx?sec=2497). 40. Niss, M. A. (2003). Mathematical competencies and the learning of mathematics: The Danish KOM project, in: Gagatsis, A. and Papastavridis, S. (Eds.). 3rd Mediterranean Conference on Mathematical Education - Athens, Hellas 3-4-5 January 2003. Athens: Hellenic Mathematical Society. 41. Niss, M. A. (2003). Quantitative literacy and mathematical competencies, in: Madison, B. and Steen, L. (Eds.). Quantitative literacy: Why numeracy matters for schools and colleges. Princeton: National Council on Education and the Disciplines.


42. Office for Official Publications of the European Communities (CEDEFOP) (2008). Terminology of European education and training policy - A selection of 100 key terms. Luxembourg: Author. 43. Organisation for Economic Co-operation and Development (1999). Measuring student knowledge and skills: A new framework for assessment. Paris: Author. 44. Organisation for Economic Co-operation and Development (2003). The PISA 2003 assessment framework – Mathematics, reading, science and problem solving knowledge and skills. Paris: Author. 45. Organisation for Economic Co-operation and Development (2009). The PISA 2009 assessment framework. Paris: Author. 46. Organisation for Economic Co-operation and Development (2010). PISA 2009 results: What students know and can do – Student performance in reading, mathematics and science (Volume I). Retrieved from (http://dx.doi. org/10.1787/9789264091450-en). 47. Rychen, D. S. and Salganik, L. H. (2003). A holistic model of competence, in: D. S. Rychen and L. H. Salganik (Eds.). Key competencies for a successful life and well-functioning society. N.p.: Hogrefe and Huber. 48. Savin-Baden, M. and Major, C. H. (2004). Foundations of problem-based learning. Berkshire, England: Society for Research into Higher Education and Open University Press. 49. Schmidt, W. H.; Wang, H. C. and MCKnight, C. C. (2005). Curriculum coherence: an examination of US mathematics and science content standards from an international perspective. Journal of Curriculum Studies, 37 (5): 525–559. 50. Schoenfeld, A. H. (1988). When Good Teaching Leads to Bad Results: The Disasters of „Well-Taught“ Mathematics Courses. Educational Psychologist, 23 (2), 145–166. 51. Schoenfeld, A. H. (2002). Making Mathematics Work For All Children: Issues Of Standards, Testing, And Equity. Educational Researcher, 31(1): 13–25. 52. Silver, E. A. (2003, 5-8 March). Conceptions of mathematical competence. Paper presented at the DFG-NSF International Conference on Research and Development in Mathematics and Science Education, Kiel, Germany. 53. Silver, E. A. and Stein, M. K. (1996). The Quasar project: The ‘‘revolution of the possible’’ in mathematics instructional reform in urban middle schools. Urban Education, 30: 476–521. 54. Sriraman, B. and English, L. (Eds.). (2010). Theories of Mathematics Education. Berlin, Heidelberg: Springer-Verlag. 55. Stevenson, H. W.; Lummis, M.; Lee, S.; Stigler, J. (1990). Making the grade in mathematics: Chinese, Japanese and American children. Reston, VA: National Council of Teachers of Mathematics. 56. Tarmizi, R. A.; Tarmizi, M. A. A.; Lojinina, N. I.; Mokhtara, M. Z. (2010). Problembased learning: Engaging students in acquisition of mathematical competency. Procedia - Social and Behavioral Sciences, 2: 4683–4688. 57. Turner, J. C.; Meyer, D. K.; Cox, K. E.; Logan, C.; DiCintio, M.; Thomas, C. (1998). Creating contexts for involvement in mathematics. Journal of Educational Psychology, 90: 730–745. 58. Voigt, J. (1985). Patterns and routines in classroom interaction. Recherches en Didactique des Mathematiques, 6: 69-118.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

M. Domazet, B. Baranović, J. Matić: Mathematics competence and international...

129


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 109-131

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

59. Wilson, P. S.; Cooney, Th. J. and Stinson, D. W. (2005). What Constitutes Good Mathematics Teaching And How It Develops: Nine High School Teachersâ&#x20AC;&#x2122; Perspectives. Journal of Mathematics Teacher Education 8: 83â&#x20AC;&#x201C;111.

130


M. Domazet, B. Baranović, J. Matić: Mathematics competence and international...

Pregledni rad

Mladen Domazet Institut za društvena istraživanja u Zagrebu (Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja), Hrvatska e-mail: domazet@idi.hr Branislava Baranović Institut za društvena istraživanja u Zagrebu (Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja), Hrvatska e-mail: baranov@idi.hr Jelena Matić Institut za društvena istraživanja u Zagrebu (Centar za istraživanje i razvoj obrazovanja), Hrvatska e-mail: matic@idi.hr

Matematička kompetencija i međunarodna testiranja matematike: hrvatsko polazište Sažetak Članak donosi pregled koncipiranja obveznog matematičkog obrazovanja kroz kompetencijske ishode te prikladnih metoda poučavanja. Takav pregled daje se u svjetlu međunarodnih utjecaja na koncipiranje matematičkog obrazovanja u Hrvatskoj kroz rangiranje matematičke pismenosti 15-godišnjaka u PISA testiranju. Na početku se obrazlažu konceptualni konstrukti u pozadini društvenih utjecaja na nad-državni razvoj pojma pismenosti/kompetentnosti u obrazovanju i testiranju iz matematike. U tom svjetlu pregledavaju se prošla i sadašnja, te predlažu moguća buduća, određenja i promjene školskog matematičkog obrazovanja i procesa poučavanja matematike u hrvatskim osnovnim školama. Pregled empirijskih istraživanja praksi i stavova o matematičkom obrazovanju u posljednjih nekoliko godina komplement je pregledu teoretskih određenja. Cilj je istražiti i prikazati društvene i (komparativne) političke utjecaje na sadržaj i poučavanje ‘čvrstih’ školskih predmeta kao što je matematika, obilježiti trenutnu hrvatsku poziciju po međunarodnim testiranjima i empirijskim istraživanjima stavova učenika i nastavnika, te preporučiti moguće neposredne korake u razvoju obrazovne politike u području matematičkog obrazovanja.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključne riječi: PISA testiranje, kompetencije, pismenost, matematika, poučavanje, učenje kroz rješavanje problema, obvezno obrazovanje u Hrvatskoj.

131


DOI 10.5673/sip.51.1.7 UDK 316.7:159.942.6 Pregledni rad

Emocija besa - univerzalna ili kulturno specifična?** Milica Tošić Radev* Filozofski fakultet, Univerzitet u Nišu, Srbija e-mail: psi736@gmail.com

Aleksandar Baucal Filozofski fakultet, Departman za psihologiju, Univerzitet u Beogradu, Srbija e-mail: abaucal@f.bg.ac.rs SAŽETAK Bazične emocije kao što su bes, tuga, strah i sreća su osnovne ljudske emocije, verovatno univerzalne i oblikovane evolucijom i biologijom. Međutim, za razliku od životinja, ljudi su kreativna bića, a najviši izraz ljudske kreativnosti je kultura. Svesno ili nesvesno ljudi prihvataju najveći deo svoje kulture koja na taj način oblikuje i naše emocije na društveno poželjan način. U radu smo izvršili detaljnu analizu kulturnih sličnosti i razlika u pojedinim komponentama emocionalnog procesa. To smo uradili na primeru jedne osnovne emocije, emocije besa, a poređenje je učinjeno duž pojedinih aspekata emocionalnog procesa koje predlaže kognitivni model emocija. Konkretno, posebno smo istakli sličnosti i razlike između kultura u događajima koji izazivaju emociju besa, načinu procene pojedinih događaja, fiziološkim reakcijama, spremnosti za akciju, načinu njenog izražavanja i regulacije.

** Rad nastao u okviru rada na projektu br 179002 koji finansijski podržava Ministarstvo prosvete i nauke

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključne riječi: emocija, bes, kulturne sličnosti i razlike.

Copyright © 2013 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

133

* Stipendista Ministarstva prosvete i nauke Republike Srbije, angažovana na naučnoistraživačkom projektu broj 179002 koji finansijski podržava Ministarstvo prosvete i nauke u Srbiji


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 133-149

1. Emocije-univerzalne ili kulturno specifične?

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Stepen u kome su emocije određene kulturom nije jasan i postoje brojne solucije u odnosu na problem biologija - sredina, koje se kreću od pretpostavke velikog stepena biološkog determinizma, koji ograničava mogućnost kulturnih varijacija, do pretpostavki o visokom stepenu savitljivosti emocija koji dozvoljava ili čak zahteva da se kulturni proces primeni na mnoge aspekte emocija. Za teoretičare evolucione perspektive emocije su univerzalni, široko rasprostranjeni afektivni programi nastali prirodnom selekcijom za podešavanje fizioloških, psiholoških i bihevioralnih parametara organizma na načine koji povećavaju sposobnost i sklonost da organizam u određenim situacijama odgovori adaptivno (prema Nesse, 1990.). Kritičari evolucione psihologije tvrde da se emocije razvijaju u određenoj sredini i one su društveno konstruisane. Najradikalniji, socijalni konstruktivizam, emocije vidi kao jednu od osnovnih veza između sebe i društva, one su društveni i kulturni artefakti, značenja koja su naučena kroz socijalnu interakciju u određenoj kulturi. Emocije su diskurzivni proces, društvene uloge koje ispunjavamo u svojim odnosima i mogu se shvatiti samo kao deo kulture u celini (Averill, 1980.). Međutim, čak i najviše biološki orijentisani teoretičari veruju da kultura određuje značajan broj događaja i pogodnosti različitih emocionalnih ponašanja i ekspresije, a i kulturalisti, ukazujući na biološku plastičnost koja omogućava modifikaciju emocija kod ljudi, na svoj način prihvataju važnu ulogu biologije (Parrott, 2001.).

134

Ipak, nalazi iz istraživanja ovih autora uglavnom se fokusiraju na različite teme, autori se koriste različitim metodama istraživanja i bave različitim aspektima emocija što rezultira prividno polarizovanom debatom i neuporedivošću dobijenih rezultata. Mi smatramo da se jedino integracijom nalaza iz različitih istraživačkih tradicija u široki okvir može delimično razjasniti pitanje o odnosu univerzalnosti ili kulturnoj specifičnosti emocija. S tim ciljem, mi ćemo nalaze porediti i tumačiti u okviru kognitivnog modela emocija koji predlažu Meskita i Frijda (Mesquita i Frijda, 1992.). U ovom modelu emocije se ne posmatraju kao jedinstveni entiteti, već kao proces u kome se mogu razlikovati sledeće sekvence: antecedentni događaj - procena događaja - fiziološke promene - spremnost za akciju - bihevioralna ekspresija - regulacija. Ovi autori takođe navode da je svaka emocija proizvod i prirode i okruženja, i da je za puno razumevanje emocija ljudi neophodno široko razumevanje obe teoretske perspektive. Emocije kod ljudi nisu impulsi u potpunosti biološki bazirani, niti kulturni artefakti isključivo konstruisani tokom bistvovanja individue u socijalnom životu. Pitanje ne treba postaviti u smislu da li, ili ne, postoje kulturne varijacije, već pre u kom obimu, kom aspektu i na kom nivou analize se takve razlike pojavljuju (Mesquita i Frijda, 1992.). Takođe, u cilju izbegavanja konfuzije naša analiza će ići po navedenim sekvencama, a biće fokusirana na jednu, izabranu bazičnu emociju, emociju besa.


M. Tošić Radev, A. Baucal: Emocija besa - univerzalna ili kulturno specifična?

1.1. Kros-kulturne sličnosti i razlike u antecedentima

Analizirajući navedene podatke Meskita i Frijda (Mesquita i Frijda, 1992.) navode da ove studije antecedente svrstavaju u vrlo široke i apstraktne kategorije, bez analize na konkretnom nivou u vidu specifičnih događaja kao što su “izdaja prijatelja”, “bračni sukob” i sl., a da se upravo na ovom nivou mogu očekivati snažne kulturne specifičnosti. Dokaz za ovo postoji u studiji u kojoj je nađeno samo 8,5% slaganja između ispitanika sa dva kraja Italije, pripadnika iste kulture, u njihovim navodima antecedenata pojednih emocija, ali potpuno slaganje kada su ti događaji kodirani na najapstraktnijem nivou (Galati i Sciaky, 1955., prema Parkinson, Fisher i Manstead, 2005.). Nepravda je tako uvek draž koja izaziva bes, u većini ili možda svim kulturama, ali šta će biti procenjeno kao nepravda se može razlikovati od kulture do kulture. Kulturne razlike u situacijama koje izazivaju bes su pre svega pokazane opisima antropologa. Na primer, za Pintupi Aboridžine, pripadnike plemena iz australijske pustinje, bes znači negativnu procenu socijalnog stanja osobe i posledica je socijalnog odbacivanja. Ljudi su besni kada percipiraju odbijanje drugog, uskraćivanje simpatije i podrške, što sve znači nespremnost drugih da prepoznaju njihov odnos. Da bi se razumeo bes kod Pintupi plemena mora se znati značaj zajedničkog identiteta koji postoji u njihovoj kulturi. Njihov pojam besa je ugrađen u brigu da se osećaju potpunim kroz identitet sa drugima (Myers, 1988.). Za razliku od Pintupi, Luc (Lutz, 1982.) govori o konceptu “opravdanog besa” ili song kod pripadnika plemena

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ako se na emocije gleda kao da su evoluirale da se bave osnovnim zadacima života na načine koji su filogenetski adaptivni, onda je logično da će postojati neki zajednički elementi u kontekstima u kojima se emocije javljaju i univerzalnost u antecedentima bazičnih emocija među kulturama. S druge strane, verujemo da moraju postojati velike razlike pripisane socijalnom učenju i iskustvu. Pre svega, postoje dokazi da određene vrste događaja izazivaju određene, iste emocije u različitim kulturama. Pokazano je da se antecedenti emocija navedeni od strane pripadnika različitih zemalja Evrope, Izraela, Japana i Amerike mogu grupisati u šire kategrije kao što su: kontinuirani problemi u odnosima, gubici i slično, a koje važe za sve kulture. Na osnovu odsustva potrebe da se uvede kulturno-specifična kategorija antecedenata, zaključuje se o kros-kulturnoj sličnosti u vrsti situacija koje dovode do određenih emocija. Na primer, i za Amerikance i za Evropljane, najčešći antecedent besa jesu odnosi sa drugima (58% i 39%) i procenjena nepravda (21%, 21%). Slično, Japanci često, iako ne najčešće, kao povod za bes navode odnose (29%) (Scherer et al., 1983.; 1988.; 1986., prema Mesquita i Frijda, 1992.). Slično ovome u dvema studijama (Boucher i Brandt, 1981.; Brandt i Boucher, 1985.) pripadnici različitih kultura, i to, Amerikanci i Malezijanci, u prvoj, a Amerikanaci, Koreanaci i Samoani, u drugoj, tačno su procenjivali koju emociju izaziva svaki od događaja u upitniku, koje su prethodno naveli članovi druge kulture kao antecedent određene emocije i nađeno je da su situacije koje vode do određenih osećanja u drugim kulturama identifikovane podjednako tačno kao izazivači datih emocija kao i situacije koje navode pripadnici sopstvene kulture.

135


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 133-149

Ifaluk. Da bi se kod njih javio bes neophodni su slučajevi koji ugrožavaju moralni poredak. Na kraju, postoje nalazi da Utku Eskimi (Briggs, 1970.) i Tahićani (Levy, 1973.; Solomon, 1984.) ne osećaju i ne ispoljavaju bes čak i pod takvim okolnostima koje bi se sigurno u Americi smatralo sramnim za prećutati. Uglavnom se nađene kulturne razlike u antecedentima objašnjavaju time da se uslovi života razlikuju rezultirajući i razlikama u pojavi određenih događaja, a događaji usled različitih kulturnih verovanja mogu imati i različito značenje (Mesquita i Frijda, 1992.). Kao ekstreman primer, pominju se situacije koje se povezuju sa natprirodnim silama u nekim kulturama. Na primer, Surinamci veruju da nesreća može biti uzrokovana kletvama neprijatelja, te se njihovo ispoljavanje besa u susretu sa lošom srećom može razumeti samo ako se zna nešto o njihovom verovanju u crnu magiju (Wooding, 1981.; prema Scherer, 2001.a).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Čak i kada su emocije izazvane istom vrstom antecedenata u različitim kulturama, mogu i dalje postojati značajne razlike u frekvenciji. Na primer, Japanci navode “interakciju sa strancima” u vezi sa besom (52%) znatno češće od evropskih (20%) i američkih (15%) ispitanika. S druge strane, za Amerikance, bes se javlja u kontekstu međuljudskih odnosa (58%) pre nego što je to slučaj kod evropskih (39%) i japanskih subjekata (29%) (Scherer, Wallbott, Matsumoto i Kudoh, 1988.). I u drugim studijama je potvrđeno da Japanci izbegavaju bes u bliskim vezama, dok se doživljaj besa prvenstveno javlja u slučaju konfrontacije sa drugim grupama, dok Amerikanci i Evropljani izveštavaju o pojavi besa pre svega u prisustvu svojih bliskih i u odnosima sa njima (Matsumoto, Kudoh, Scherer i Wallbott, 1988.). Saglasan sa ovim je i nalaz Stipeka (Stipek et al, 1989.; prema Baumeister, 1999.) da u opisivanju situacija koje izazivaju bes, Kinezi češće navode one situacije kada se nešto desilo nekom drugom, na primer, dečak nije ustupio sedište starijoj ženi, dok je za Amerikance glavni stimulus za bes situacija u kojoj je žrtva sam pojedinac, na primer, prijatelj koji je prekršio obećanje.

136

Možemo zaključiti da su na najvišem nivou apstrakcije događaji koji izazivaju bazične emocije donekle univerzalni i opšti. Ali, na konkretnijem nivou analize, postoje značajne kulturne razlike u tome koji događaji pripadaju datoj opštijoj kategoriji, kako su kodirani i obojeni kulturnim shvatanjima i verovanjima, da li se i koliko često javljaju u datoj sredini i kakvo im se značenje pripisuje, što sve nije bez efekta na pojavu i prirodu emocionalne reakcije.

1.2. Kros-kulturne sličnosti i razlike u obrascima procene Osnovna ideja teorije procene (Scherer, 2001.a) je da emocionalna reakcija ne zavisi od specifičnih karakteristika stimulusa i samog događaja, već pre od načina na koji mi procenjujemo ono što se dešava. Procena je, u stvari, kognitivna evaluacija događaja u smislu njegove očekivanosti i prijatnosti, stepena u kojem pomaže ili sprečava tekuće planove i ciljeve, stepena u kojem osoba veruje da je u stanju da se izbori sa događajem, stepena pravednosti, pripisane odgovornosti za događaj i sličnih dimen-


M. Tošić Radev, A. Baucal: Emocija besa - univerzalna ili kulturno specifična?

zija procene. Ideja je da ukoliko ljudi iz različitih kultura procenjuju situaciju na isti način, oni će doživeti iste emocije, a ukoliko je procenjuju drugačije, to za posledicu ima i drugačije emocije (Scherer, 2001.a). Studije u kojima se ispituje način procene događaja koji su antecedenti pojedinih emocija, kao što je na primer napad od strane drugog u slučaju besa, pokazuju vrlo sličan način njihove evaluacije duž velikog broja kultura (Mauro, Sato, Tucker, 1992.; Matsumoto et al, 1988.). Na primer, Holanđani, Surinamci i Turci procenjuju situaciju u kojoj postoji napad od strane nebliskih osoba kao neprijatnu, neočekivanu, štetnu po samopoštovanje a za koju je druga osoba odgovorna (Mesquita, 1993.). Slično, u studiji koja je obuhvatala 37 zemalja sa svih kontinenata, osim Antartika, utvrđeni su prilično stabilni kroskulturni obrasci procene. Bes je, svugde, izazvan situacijama koje su procenjene kao neočekivane, neprijatne, ometajuće po ciljeve osobe, nepoštene i izazvane akcijama drugih ljudi (Scherer, 1997.). I reči kojima se označava bes u različitim jezicima: japanskom, indonezijskom i holandskom, su procenjene slično, kao da se „sastoje od iskustva nečeg neprijatnog što ometa ostvarivanje ciljeva pojedinca, doživljava se kao nepravedno i neizbežno i za šta je neko drugi odgovoran ili kriv“ (Frijda, Markam, Sato i Wiers, 1995.:139).

Razlike u obrascima procene su u stvari razlike u sklonosti da se koriste pojedine dimenzije procene (Mesquita, Frijda, Scherer, 1997.). Konkretno, u nekoj kulturi može postojati sklonost da se odgovornost za neprijatne situacije pripiše drugim ljudima, što rezultira spremnošću za bes, a u drugoj kulturi, atribucija krivice može da bude manja ili potisnuta. Ove razlike u proceni mogu dovesti do razlika u vrsti događaja koji izazivaju određenu emociju, te bes može biti dobijen događajima koji izgledaju bezopasno, ili samo uznemirujuće, pripadnicima drugih grupa, što vodi i različitoj frekvenciji pojavljivanja tih emocija. Tako, Solomon (Solomon, 1978.) objašnjava nisku incidenciju besa među Utku kao posledicu nespremnosti da drugoj osobi pripišu krivicu za negativne događaje. Među Semai iz Malezije, takođe, tendencija da se pripiše krivica je slaba ili ne postoji, a Japanci pak češće pripisuju krivicu sebi, usled čega je od besa češće osećanje krivice (Lebra, 1983.; prema Mesquita i Frijda, 1992.). Tahićani imaju tendenciju da procenjuju po sebe negativne događaje kao podložne

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sve ove studije sugerišu da iako na površinskom nivou analize situacije koje izazivaju emocije mogu biti različite, na ovom nivou, situacije koje izazivaju bes ipak su slične, i uvek doživljene kao neprijatne, nemoralne, nepoštene, nepravedne, a pripisivanje odgovornosti je uglavnom eksterno (Mesquita i Frijda, 1992.). Uprkos ovome, neke studije ukazuju i na značajne kulturne razlike u načinu procene, a one su posebno izražene upravo na dimenziji pripisivanja odgovornosti (Matsumoto et al., 1988.; Mauro et al., 1992.). Naime, nađeno je da Afrikanci antecedente svih negativnih emocija procenjuju kao značajno više nepoštene, uzrokovane spolja i nemoralne u odnosu na Latinoamerikance (Scherer, 1997.). Slično, Japanci češće od Holanđana ili Indonežana procenjuju situacije koje izazivaju bes kao nepromenljive i neizbežne (Frijda et al. 1995.). Takođe, Japanci su za razliku od američkih subjekata manje voljni da pripišu odgovornost, bilo sebi, bilo drugim ljudima, za bilo koje emotivno stanje (Matsumoto et al., 1988.).

137


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 133-149

modifikaciji, kontroli i kao da stvarno ne utiču na njihove lične ciljeve, a postoji i naglasak na supstitutivne ciljeve i željene predmete, čime se objašnjavaju Tahićani u odnosu na odsustvo besa (Levy, 1973.). Nasuprot njima, Surinamci veruju da je nesreća uglavom uzrokovana ljudskim faktorom, te njihova tendencija da se razbesne može biti razumljiva činjenicom da je uvek pripisivanje krivice uključeno u njihovu procenu (prema Mesquita et al., 1997.). Tako, postoje dokazi da su karakteristični načini procene situacija u vezi sa pojavom određenih emocija, pri čemu postoji interakcija između načina procene i kulture, što ukazuje na to da način procene može predvideti emocionalno iskustvo, ali donekle na različite načine u različitim kulturama.

1.3. Kros-kulturne sličnosti i razlike u fiziologiji

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Veza između emocije i fiziologije tela je centralna pretpostavka pojedinih teorija emocija prema kojima je emocija percepcija određenih telesnih promena, a one nisu slučajne već pripremaju organizam za odgovarajuću akciju, što je pretpostavka identična sa evolucionim pristupom (npr. James, 1884.). Obimna literatura ukazuje na to da subkortikalni delovi mozga, u slučaju besa posebno amigdala, određuju i izazivaju pojavu emocije. Amigdala, naime, šalje impulse hipotalamusu, retikularnoj formaciji, facijalnim nervima, lokus coeruleusu i drugim strukturama koji dalje aktiviraju simpatički nervni sistem, pojačavaju reflekse, regulišu facijalnu ekspresiju, oslobađaju hormone: dopamin, norepinefrin i epinefrin što je sve karakteristično za emociju besa (Talarovicova, Krskova, Kiss, 2007.).

138

Kada je reč o specifičnijim fiziološkim funkcijama pojedninih organa, neki autori tvrde da postoje karakteristični obrasci aktivnosti autonomnog nervnog sistema za pojedine emocije. Ekman (Ekman, Levenson i Friesen, 1983.) smatra da se bes može diferencirati od ostalih emocija samo na osnovu dva parametra. Dok je rad srca usporen u slučaju sreće, gađenja i iznenađenja, puls raste u slučaju besa, straha i tuge. Takođe, dok se telesna temperatura ne menja u slučaju straha i tuge, u besu ona raste, te bi povišenje u pulsu i telesnoj temperaturi bilo karakteristično za bes. Slični podaci su dobijeni kasnije i kod nezapadnih, udaljenih kultura (Levenson., 1992.). Ovo je konzistentno i sa nalazima drugih autora koji navode da se čak i emocije besa i straha, koje inače imaju vrlo sličnu fiziološku podlogu, određenu visokim nivoom autonomičke aktivacije, ipak na nekoliko indikatora veoma razlikuju u stepenu (Ax, 1953.). Na osnovu samoizveštaja ispitanika, a što predstavlja daleko lakši ali neprecizniji način ispitivanja fizioloških reakcija, utvrđene su još neke sličnosti, ali i varijacije među pripadnicima različitih kultura, u pogledu njihove percepcije fizioloških promena pri emocijama. Poređenje nalaza ovih studija je teško, ali nalazi ukazuju da postoji slaganje između grupa i da se gotovo u svim kulturama osećaj toplote, ubrzan rad srca, napetost mišića i promene u disanju najčešće javljaju pri opisu simptoma karakterističnih za ljutnju (Mesquita i Frijda, 1992.).


M. Tošić Radev, A. Baucal: Emocija besa - univerzalna ili kulturno specifična?

Ipak, postoje i suprotni nalazi koji ne podržavaju rezultate o jedinstvenoj fiziologiji emocija. Neki autori ukazuju na to da se iste viscelarne promene događaju za krajnje različita emocionalna pa i neemocionalna stanja, i da sve emocije izazivaju generalni obrazac simptoma aktivacije simpatičkog nervnog sistema, ali ne postoje jasne razlike u fiziologiji koje bi jasno razlikovale različite emocije (Parrott, 2001.). Takođe, utvrđeno je da postoje i značajne razlike među kulturama u laičkim poimanjima telesnih promena koje prate emocije. Naime, nalazi ukazuju da Japanci prijavljuju značajno manje fizioloških simptoma u odnosu na Amerikance i Evropljane (Scherer et al, 1988.), a spontani opisi emocija Samoana i Ifaluka uopšte i ne sadrže pozivanje na telesne senzacije. Ovakvi stavovi su u skladu sa pristupom socijalnih konstruktivista koji smatraju da su fiziološki procesi za sve emocije isti, i da samo kognitivna procena i etiketiranje situacije razlikuju emocionalno iskustvo (Schachter i Singer, 1962.). Na osnovu naše analize možemo videti da se i na nivou fiziologije mogu naći nalazi koji idu u prilog tome da je emocija besa univerzalna budući da je nezavisno od kulture regulisana funkcionisanjem istih, i to filogenetski najstarijih delova mozga. S druge strane, na fiziološkom nivou može biti nađen prostor i za kulturne varijacije u emocijama jer su ove subkortikalne strukture kod ljudi postale donekle kontrolisane moćnijim i važnijim kulturom posredovanim kortikalnim procesima.

1.4. Kros-kulturne sličnosti i razlike u akcionim tendencijama

Sa druge strane, propisi u različitim kulturama izgleda da propisuju drugačije vrste emocionalne reakcije, a to se vidi analizom reči kojima se označavaju reči, koje su uvek proizvod iskustva i života u određenoj kulturi. Na mnogim evropskim jezicima bes je asociran sa antagonizmom, otvorenim kriticizmom, hostilnošću, a ponekad i agresivnošću. Ovakvo naglašavanje otvorenog interpersonalnog ispoljavanja besa takođe karakteriše jezike Kaluli i Pakhtun gde je bes specifično asociran sa hladnokrvnom osvetom (Parkinson, 2005.). Štaviše, veoma različiti modeli odgovora se podrazumevaju i u konceptima drugih kultura i jezika. Pripadnici Ugande opisuju bes kao da sadrži više plača nego agresije (Davitz 1969.; prema Van Brakel, 1993.), a zamagljivanje između ljutnje i tuge može se videti i među Ilongot, plemena sa

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kada je reč o spremnosti za akciju, kao komponenti emocionalnog odgovora nema sistematskih istraživanja kulturnih razlika u dostupnim načinima delovanja i u spremnosti za akciju koje se javljaju u istim emocijama. Ipak, mi ćemo o akcionim tendencijama, kulturnim sličnostima i razlikama, diskutovati na osnovu samoizveštaja ispitanika i semantičke analize reči pojedinih emocija u različitim jezicima. Iako ne postoje čvrsti podaci, neki nalazi ipak sugerišu da su glavni oblici spremnosti za delovanje univerzalni i aktuelni u većini ili svim kulturama. U obimnoj studiji koja je obuhvatala ispitanike skoro svih kontinenata (Wallbott i Scherer, 1988.) ispitanici su pokazali sličnost u reakcijama koje prate iskustva pojedinih emocija. Između opštih tendencija: kretati se ka, kretati se od, kretati se protiv, bespomoćnosti i podnošenja, napad ili preduzimanje akcije protiv bila je često asocirana reakcija za bes.

139


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 133-149

Filipina. Centralan u njihovoj kulturi je liget koji se obično prevodi kao bes, ali ne obuhvata samo ono što bes pokriva, već i čitav niz emocija, uključujući i tugu (Russell, 1991.). Dalje, Ifalukov song izgleda da uključuje manje hostilnosti i agresije od angloameričkog besa. On obuhvata i samoubilačke misli i postupke, oblike bola i tuge, a težnja da se nešto loše uradi nije usmerena ka drugoj osobi. Slično, reč za bes kod Utku, qiquq, podrazumeva nečujno povlačenje i ne progovaranje ni reči (Parkinson, 2005.). Sve ovo ukazuje na postojanje sličnih akcionih tendencija u stanju besa, ali i na to da kultura posreduje emociju besa, u svim njenim aspektima, uključujući i vrstu i stepen akcione spremnosti.

1.5. Kros-kulturne sličnosti i razlike u emocionalnoj ekspresiji

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Budući da je ekspresija emocija vid razmene informacija o opasnim događajima u sredini, dvosmislenost u ekspresiji imala bi visoku cenu te postoji univerzalnost u proizvodnji i percepciji emocija. Kod ljudi, ipak, postoji i varijabilnost u afektivnoj komunikaciji određena kulturnim pravilima koja određuju vrste konteksta u kojima se javljaju emocije, kao i vrste obrazaca ponašanja povezane sa njima.

140

U velikom broju objavljenih studija kojima su obuhvaćene mnoge moderne ali i izolovane kulture potvrđeno je da postoji univerzalna facijalna konfiguracija za oko sedam emocija. U besu ona ima sledeća svojstva: spušteno i naborano čelo, spojene obrve sa izdignutim spoljašnjim krajem, otvorenim očima, zategnutim kapcima, namrštenim nosem, stisnutim usnama sa pokazanim zubima i izbačenu bradu, a neke od ovih akcija su delovi reakcije napada koja se viđa i kod ljudskih predaka (Ekman, 1978.). Ekman je u nizu radova pokazao da ljudi iz različitih kultura tačno identifikuju određene emocije na osnovu fotografija facijalne ekspresije, uključujući i pripadnike izolovanih, nepismenih kultura, kao što je pleme Fore sa Nove Gvineje, čime se isključuje mogućnost da je visoka stopa saglasnosti posledica učenja signala drugih kultura putem modernih sredstava komunikacije (Ekman i Friesen, 1971.). Takođe, članovi svih kultura pokazuju iste izraze lica kada poziraju i izražavaju pojedine emocije (Ekman, 1972.). Pored ovih, već klasičnih studija, i studije koje ispituju korelaciju pokreta lica sa samoizveštajem o emociji, studije posmatranja facijalne ekspresije kod odojčadi i dece rođene slepe daju podršku univerzalističkoj tezi (Russell, 1994.). Sve one podržavaju Darvinov predlog da je facijalna ekspresija emocija slična među ljudima, bez obzira na kulturu, jer je evolutivnog porekla i Tomkinsovu teoriju koja postulira urođen subkortikalni program koji povezuje određene draži sa univerzalnim izrazom lica za svaku od primarnih emocija. Neke studije, međutim nalaze gotovo jednak iznos varijanse koji je u facijalnoj ekspresiji objašnjen vrstom emocije i zemljom porekla i zaključuju da postoje kroskulturne razlike u facijalnoj ekspresiji (Wallbott i Scherer, 1988.). One su očigledne posebno u stopi prepoznavanja i proceni intenziteta facijalne ekspresije. Na primer,


M. Tošić Radev, A. Baucal: Emocija besa - univerzalna ili kulturno specifična?

Rasel (Russell, 1994.) kritikuje korišćene metode, navodeći da prinudni-izbor odgovora, dizajn sa ponovljenim ispitanicima (within-subject dizajn) i već odabrane fotografije nespontanih izraza lica mogu uticati na nalaze o univerzalnosti i smatra da se promenom metoda manje podržavajući ili čak suprotni zaključci mogu izvući. Naime, subjekti daju mnogo veći broj odgovora kada im je dozvoljeno da za svaku fotografiju daju svoju oznaku. Ekspresiju za bes, u slučaju slobodnog izbora, ispitanici tako pre ocenjuju kao frustraciju (40%), odlučnost (31,7%), tek zatim kao bes (12.5%), a i neprijateljstvo (9,2%), mržnju (2.5%), ljubomoru (2.5%) i bol (1,7%). (Russell, 1993.). Za razliku od 60,7% tačnog prepoznavanja besa kada su subjekti upoznati sa svim fotografijama, bes je tačno identifikovan u 40,2% kada im je pokazana samo fotografija besa za zadatkom da procene emociju na slici (Matsumoto i Ekman 1998.; prema Russell, 1994.). Na kraju, ima podataka koji ukazuju da je prepoznavanje poziranih izraza lica znatno bolje (81,4%) nego spontanih izraza (26,0%) kod kojih se stopa procene i ne razlikuje od procene koja bi bila dobijena slučajnim izborom, osim za srećan izraz (Motley i Camden, 1988.; prema Russell, 1994.). Studije koje koriste multidimenzionalnu procenu pokazuju da posmatrači vide više emocija kada prosuđuju dat emocionalni izraz što može dovesti u pitanje postojanje univerzalnih kategorija emocija. Procenjujući kvantitativno, na skali od 1-8, a na više dimenzija, ispitanici facijalnu ekspresiju besa ocenjuju ocenom 6 za bes, ali i ocenama 5, 6 za gađenje; 5, 3 za tugu; 4, 9 za strah i tako dalje (Russell i Bullock, 1986.; prema Russell, 1994.). Štaviše, kulture se jasno razlikuju i u ovakvom ispitivanju. Ne samo da Amerikanci sa većom tačnošću procenjuju bes i vide ga kao intenzivniji, već takođe vide u ekspresiji karakterističnoj za bes više prezira i gađenja nego Japanci. Japanski procenjivači pak vide više tuge nego Amerikanci. (Yrizarry, 1998.). Na osnovu svega Rasel (Russell, 1994.) smatra da samo jedan metod, diskutabilne valjanosti, podržava pretpostavku o pan-kulturalnom prepoznavanju univerzalnih facijalnih ekspresija bazičnih emocija.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

dok 89,2% Amerikanaca tačno procenjuje bes na slici, to uspeva samo 56.8% Japanaca i 50,8% Afrikanaca (Izard, 1971.; prema Russell, 1994.). Slično su nađene niže stope prepoznavanja emocija kod Etiopljana u odnosu na Kanađane i Zambijaca u odnosu na normativni američki uzorak (prema Russell, 1994.). I sam Ekman navodi da u odnosu sa američkom stopom prepoznavanja, tačnost prepoznavanja pripadnika plemena Fore, iako premašuje slučajnost, je smanjena za 20-25% (Ekman, 1982.; prema Mesquita i Frijda, 1992.). Sorenson (Sorenson, 1976.; prema Russell, 1991.) ističe da je za pripadnike plemena Fore reč za bes modalni odgovor za izraze besa, prezira i tuge, a slično su i pripadnici Bahinemo plemena sa Nove Gvineje imali tendenciju da sve izraze lica Amerikanaca na Ekmanovim fotografijama vide kao “besne” (Sorenson, 1975.; prema Elfenbein i Ambady, 2002.). Rezimirajući brojne studije Rasel (Russell, 1994.) navodi da stepen slaganja u proceni opada sve više što su kulture međusobno dalje i što su imale manje međusobnih kontakata. Dok pripadnici zapadnih kultura bes identifikuju tačno u 81,2% slučajeva, razvijene nezapadne kulture u 63%, a nepismene, izolovane u 56% slučajeva. Kulturne razlike u oceni intenziteta izraza lica su dobro dokumentovane i jedan od najpouzdanijih nalaza je da Amerikanci procenjuju emotivne izraze lica intenzivnije nego Japanci (Matsumoto i Ekman, 1989.).

141


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 133-149

Facijalna ekspresija je najbolje ispitan vid izražavanja emocija. Pored nje, postoje dokazi da i telesnu gestikulaciju i prozodijske odlike govora karakterišu stereotipne konfiguracije koje su na sistematičan način povezane sa emocijama. Na primer, bes uključuje ugaoni položaj tela, prenos težine napred, ramena rigidno postavljena sa strane, grudi raširene i izbačene napred i spuštenu glavu (prema Tan i Nareyek, 2009.), a vokalizacija besa ima tendenciju da bude brz govor po tempu, glasna po intenzitetu, visokog tona, energična, visoka po varijabilnosti u visini, uglavnom sa porastom visine u melodiji i sa mikrostrukturalnim nepravilnostima (Patel, 2008.). Ovi nalazi su slični onima o facijalnoj ekspresiji, nalazeći kod subjekata različitih po poreklu, dobro međusobno prepoznavanje emocija koje su prezentovane samo telesno ili vokalno (Scherer, Schorr i Johnstone, 2001.b) pa izgleda da svi ovi kanali komunikacije omogućavaju ljudima da dele osnovne emocije preko jezičkih i kulturnih granica. U suštini, ovi nalazi, uz izvesna ograničenja i kritike, pokazuju da postoje pankulturni elementi u neverbalnim izrazima emocija, ali samo u slučaju kada njihovo ispoljavanje nije regulisano ili pojava uopšte, određena dejstvom kulture.

1.6. Kros-kulturne sličnosti i razlike u regulaciji

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Meskita (Mesquita, 2001.b; prema Oatley, Keltner i Tucjer, 2006.) razlikuje praksu emocija od emotivnog potencijala. Svi ljudi imaju potencijala i stavljeni u eksperimentalne situacije će zaista imati univerzalne emocionalne odgovore u terminima iskustva, ekspresije i fiziologije. Ali, konkretna emocionalna realnost, među kulturama, može široko varirati. Ljudi usvajaju veći deo svoje kulture, a kada je reč o emocijama, pre svega se misli na to da su emocije predmet regulisanja, i to na svim nivoima, u smislu: kodiranja događaja u određenu vrstu, procenu tipa na određen način, a ponašanja mogu biti potisnuta, maskirana ili naprotiv, izraženija. U svakoj kulturi postoje određena, često različita pravila o tome kako, kada, i kome ljudi treba da izraze svoja emocionalna iskustva.

142

Kada je reč o regulaciji kao aspektu emocionalnog odgovora i razlikama između kultura, najbolje su ispitane razlike između individualističkih i kolektivističkih kultura. U individualističkim kulturama emocije se smatraju važnim ličnim iskustvima, predstavljaju prava pojedinca i smeju se slobodno i spontano izražavati. U kolektivističkim kulturama koje više nego pojedinca vrednuju grupu i harmoniju u grupi, emocije su viđene kao iskustva interakcije, one odražavaju društveni kontekst pre nego unutrašnje stanje pojedinca, a izražavanje emocija je pod kontrolom, jer njihova ekspresija mora da uzme u obzir procenu veze između sebe i drugih (Mesquita, 2000.). Živeći u određenoj kulturi, ljudi usvajaju ova načela, a ovo se svakako mora odraziti na to šta će kod pripadnika ovih kultura izazivati bes i da li će se on otvoreno izraziti. Nalazi potvrđuju da se u zapadnim kulturama bes smatra načinom odbrane i opravdan je sve dok je proporcionalan ozbiljnosti pretnje i izražen na socijalno odgovarajući način. Izražavanje besa je potrebno jer je u interesu zaštite individualnih prava i sloboda. Na primer, Nemci pokazivanje besa ne vide kao sra-


M. Tošić Radev, A. Baucal: Emocija besa - univerzalna ili kulturno specifična?

U kolektivističkim kulturama pokazivanje besa nije prihvatljivo jer ugrožava autoritet i harmoniju u odnosima (Miyake i Yamazaki, 1995.; prema Safdar, Matsumoto, Kwantes, Friedlmeier, Hee Yoo i Kakai, 2009.). Na činjenicu da Japance karakteriše veća kontrola emocija nego Amerikance ukazao je još Ekman (Ekman i Friesen, 1972.; prema Matsumoto i Ekman, 1989.) u veoma citiranoj studiji u kojoj je našao da ove dve grupe imaju isti izraz lica kada gledaju emocionalni film sami, ali Japanci pokazuju više pozitivnih i manje negativnih izraza kada je eksperimentator prisutan. I druge studije pokazuju da je kod Japanaca doživljaj besa redak, a smatra se posebno neprikladnim ispoljiti bes prema članovima svoje grupe, porodici, rođacima i kolegama (Markus i Kitayama, 1991.; prema Oatley et al., 2006.). Slično, centralni moral među Utku Eskimima je kontrola emocija. Bes se vidi kao loša emocija koja nikada nije opravdana. Budući da ljute misli vode do ljutih dela, bes ne bi trebalo izražavati, a ljudi treba da budu prepuni smeha i dobre volje (Briggs, 1970.). Oni nemaju ni reč za bes u svom vokabularu, a koriste reč koja se prevodi kao „detinjasto“ da označe agresivna ponašanja kada su ona opažena kod stranaca (Calhoun i Solomon, 1984.; prema Russell, 1991.). I na Tahitiju, bes se smatra vrlo opasnim i ne postoji njegovo izražavanje (Levy, 1973.; Solomon, 1984.). Smatra se da ni oni ne potiskuju svoj bes, već shvataju važnost prisustva drugih i ljubaznosti u svim situacijama, što za posledicu ima vrlo malo doživljaja besa. U ovim kulturama realna agresija je ograničena na retke okolnosti, a hostilnost se eventualno ispoljava u malim delima, kao što su tračarenje, hladnoća ili povlačenje (prema Mesquita i Frijda, 1992.). I za pleme Tongan, bes je emocija koja remeti društvene odnose i ocenjuje se kao negativna i socijalno neodobrena (Bender, 2007.). Ilongot ljudi sa Filipina imaju veliki strah od toga da emotivni potencijal može da dovede do prekida društvenih odnosa, te odmah otklanjaju jake emocije kako bi se obezbedili prijateljski odnosi. Ovaj proces sprečava da frustracija postane bes (Rosaldo, 1984.; prema Ratner, 2000.). Za razliku od ovih kultura u kojima se bes kontroliše, postoje plemena domorodaca i ratnika u kojima se bes smatra normalnim, kao što je Kaluli. Tu se smatra da je ljuta osoba pretrpela neki gubitak i ima pravo na naknadu, pa se izražavanje besa očekuje. Slično, pripadnici plemena Janomamo sebe smatraju besnim ljudima, bes se kultiviše, deca se od najranijih dana uče da budu agresivna i česti su različiti oblici nasilja i obračuna (Mesquita i Frijda, 1992.). Tako, emocije nisu valuta koja omogućava direktnu razmenu. One mogu biti regulisane i shvaćene drugačije od jedne do druge kulture, pa reći da si besan može podrazumevati da si nezreo i detinjast ili pošten i častan te se emocije mogu posmatrati kao kulturna praksa koje promoviše važne kulturne ideje.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

mno i smatraju da može biti neophodno u nekim situacijama da bi se ostvario cilj. On je oblik davanja povratne informacije drugom, koji nas je razbesneo i služi kao efikasna strategija za promenu ponašanja druge osobe (Bender, 2007.). Takođe, ispoljiti bes prema ljudima koje znamo i volimo kod Ameriknaca je sasvim prihvatljivo (Markus i Kitayama, 1991.; prema Oatley et al., 2006.) i oni ga ispoljavaju najmanje jednom nedeljno, najčešće prema najbližima, a razlozi koji se navode su potvrditi nezavisnost ili poboljšati sliku o sebi (Averil, 1982.; prema Oatley et al., 2006.).

143


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 133-149

2. Diskusija Kultura se može definisati kao “skup stavova, ponašanja i simbola koje deli velika grupa ljudi i obično se prenosi sa jedne generacije na sledeću” (Shiraev i Levy, 2004.:4), a sastoji se od “obrazaca načina razmišljanja, osećanja, i reagovanja” (Kluckhohn, 1951.) U našem radu pokazali smo da emocija besa, koja sigurno ima svoje biološke korene, makar delom jeste proizvod i kulturne izgradnje kroz socijalizaciju pojedinca i njegovo iskustvo u određenom društveno-kulturnom kontekstu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nalazi istraživanja kros-kulturne psihologije potvrđuju našu polaznu pretpostavku da postoje razlike u načinu i stepenu regulacije pojedinih emocija, a u skladu sa njom, ili nezavisno, zabeležene su i razlike u vrsti specifičnih događaja koji izazivaju određenu emociju u određenoj kulturi, stopi pojave tih događaja, njihovom kodiranju i kulturnom značenju, načinu njegove procene duž dimenzija koje su važne za pojavu date emocije, spremnosti za akciju, a manje i u karakteristikama i intenzitetu bihevioralnog i fiziološkog odgovora organizma. Sa druge strane, bes se javlja u svim kulturama, rečnici većine jezika imaju oznaku za ovu emociju, koja je često i izazvana sličnim kategorijama stimulusa kao što je npr. nepravda, a koja je uvek doživljena kao nepravedna i često izražena telesno ili ponašajno na isti način, posebno onda kada se javlja nevoljno, impulsivno i automatski.

144

U stvari, naša analiza pokazuje da su oba pristupa o poreklu emocija, drugačijih shvatanja, evolucioni i kulturološki, u pravu i štaviše, tek uzeti kao komplementi, a ne suprotni, mogu najkompletnije objasniti emocije. Naime, bes je zaista emocija koja se javlja rano u razvoju, univerzalna je, a javlja se i kod ljudskih predaka. Regulisana je filogenetski starim strukturama mozga i njena ekspresija je automatska i univerzalna. Međutim, ovo je tačno samo ukoliko se posmatra sirovi, neposredovan bes, a koji se, iako retko, ipak nalazi u repertoaru ponašanja ljudi, u situacijama kada se on javlja automatski, nezavisno od naše volje, kontrole i svesti. Međutim, u većini situacija, kultura određuje način procene situacije, definisanje onoga šta osoba oseća, doživljaj same emocije i akcione tendencije i način izražavanja i često je on potpuno svesna, voljna, a nekad i instrumentalna emocija. Na kraju, želimo da naglasimo i drugi stav u okviru sociokulturne psihologije, koji sledi liniju razmišljanja koju je definisao Vigotski. Po našem mišljenju, primena teorije Vigotskog na emociju besa je značajna jer donekle pravi kompromis između evolucionističkih i kulturalističkih teorija, priznajući da je čovek ujedno i biološko i socio-kulturno biće. Naime, prema teoriji, mi se rađamo sa nižim mentalnim funkcijama, biološki nasleđenim, univerzalnim obrascima ponašanja i onime po čemu smo slični ostalim životinjama. Specifično ljudsko ponašanje, međutim, nije direktna reakcija na objekte, već je oblikovano oruđima i znakovima koji su socijalne i kulturološke tvorevine. Sve ljudske mentalne funkcije, uključujući i emocije su socio-kulturne prirode, a razvojne novine nastaju i transformišu se kroz socijalnu interakciju koja je uklopljena u određeni socijalni i kulturološki okvir. I bes, kao bazična emocija, tako može biti u određenim situacijama kod ljudi sličan životinjskom i imati sva svojstva niže mentalne funkcije: nevoljnost, univerzalnost, automatizam, ali je češće, kod ljudi, on viša mentalna funkcija, posredovana kulturom, nastala medijacijom niže mentalne funkcije od strane simbola i drugih socijalnih i kulturnih „oruđa“. Štaviše, svi nalazi


M. Tošić Radev, A. Baucal: Emocija besa - univerzalna ili kulturno specifična?

idu u prilog navedenom shvatanju. Kada ne postoje zahtevi da se bes maskira, ekspresija je univerzalna, ali je u realnom životu ona uvek posredovana pravilima date kulture. Bes se zapravo kod ljudi može pojaviti kao primarna, bazična, biološka, u stvari niža mentalna funkcija, zasnovana na biološkoj programiranosti i evolutivnom softveru, nevoljan, automatski način reagovanja na određeni tip stimulacije, ali i kao viša mentalna funkcija koja je posredovana kulturnim značenjima i drugim medijatorima, i koja ima određenu kontrolu i svesnost.

Na pitanje o poreklu i prirodi emocija možemo sa sigurnošću odgovoriti da emocije uopšte, zavise od biologije. Postoji ogroman broj dokaza da su emocije povezane sa starim strukturama mozga, praćene su promenama u našem autonomnom nervnom sistemu i ove promene je veoma teško kontrolisati. Emocije su slične omome što se javlja i kod životinja, a u razvoju pojedinca pojavljuju se rano, pre nego što je bilo vremena za učenje kulture. Ipak, varijabilnost u frekvenciji pojave pojedinih emocija i intenzitetu njihovog izražavanja i razlike u vokabularu emocija pružaju dokaze koji idu u prilog socijalno-kulturalističkoj tezi koja navodi da su kod ljudi koji su kultivisana i kognicijom obdarena bića, emocije donekle oblikovane i usklađene kulturnim propisima i očekivanjima. Suština je da emocionalni sindrom uključuje više različitih elemenata, neki od njih su biološkog, drugi socijalnog porekla, ali ni jedan od njih zasebno nije dovoljan za identifikaciju sindroma u celini (Averill, 1980.). Analiza je pokazala da razlike u nekim aspektima emocija ne moraju nužno implicirati razlike u drugim aspektima emocionalnog odgovora, a kulturne sličnosti u jednom pogledu ne garantuju sličnosti u svakom drugom. Glavni zaključak našeg razmatranja je da globalne izjave o kros-kulturnoj univerzalnosti emocija, ili o njihovoj kulturnoj relativnosti i određenosti nisu prikladne. Umesto toga, procena bi trebalo da počne sa analitičkim pristupom emotivnom procesu, razlikujući determinante za različite komponente. Ukoliko sumiramo sve rečeno, i donekle generalizujemo, izleda da ipak postoji univerzalnost u pogledu facijalne ekspresije, intonacije glasa kao i fizioloških odgovora. Možda postoje i vrste događaja, češće povezane sa određenim emocijama, a postoje dokazi za sličnost u dimenzijama procene. Što se tiče kulturnih razlika, njihov glavni izvor se odnosi na proces regulacije, a posredstvom njega se dalje mogu javiti razlike i u ostalim komponentama u vidu traženja ili izbegavanja određene vrste događaja koji izazivaju određene emocije, supresiji određenih načina procene, učestalosti, karakteristike i intenziteta ekspresivnog ponašanja. Uz priznanje da su bazične emocije u velikoj meri zajedničke ljudima i da predstavljaju važan pankulturni kanal komunikacije, one su u različitim kulturama, na različite načine i u različitoj meri, nijansirane njenim uticajem.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3. Zaključak

145


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 133-149

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

146

1. Ax, A. A. (1953). The psychological differentiation between fear and angerin humans. Psychosomatic Medicine, 15 (5): 433-442. 2. Averill, J. R. (1980). A Constructivist View of Emotions, in: Robert Plutchik and Henry Kellerman (Eds.). Theories of Emotion. New York: Academic Press. 3. Baumeister, R. F. (1999). The self in social psychology. Philadelphia, PA: Psychology Press. 4. Bender, A.; Spada, H.; Seitz, S.; Swoboda, S.; Traber, S. (2007). Anger and rank in Tonga and Germany: Cognition, emotion, and context. Ethos, 35 (2): 196-235. 5. Boucher, J. D. and Brandt, M. E. (1981). Judgement of emotion: American and Malay antecedents. Journal of Cross-Cultural Psychology, 12 (3): 272-283. 6. Brandt, M. E. and Boucher, J. D. (1985). Judgments of emotions from the antecedent situations in three cultures, in: I. R. Lagunes and Y H. Poortinga (Eds.). From a different perspective: Studies of behavior across cultures. Lisse, The Netherlands: Swets & Zeitlinger. 7. Briggs, J. L. (1970). Never in Anger: Portrait of an Eskimo Family. Cambridge: Harvard University Press. 8. Ekman, P. (1999). Basic emotions, in: T. Dalgleish and M. Power (Eds.). Handbook of Cognition and Emotion. Sussex, U.K.: John Wiley & Sons, Ltd. 9. Ekman, P.; Friesen, W.V. and Hager, J. (1978). Facial Action Coding System â&#x20AC;&#x201C; The Manual. Salt Lake City, UT: Research Nexus Division of Network Information Research Corporation. 10. Ekman, P.; Levenson, R. W. and Friesen, W. V. (1983). Autonomic Nervous System Activity Distinguishes among Emotions. Science, New Series, 221 (4616): 1208-1210. 11. Ekman, P. (1972). Universals and cultural differences in facial expressions of emotion, in: J. Cole (Ed.). Nebraska Symposium on Motivation. Lincoln: University of Nebraska Press. 12. Ekman, P. and Friesen, W. V. (1971). Constants across culture in the face and emotion. Journal of Personality and Social Psychology, 17 (2): 124-129. 13. Elfenbein, H. A. and Ambady, N. (2003). Universals and cultural differences in recognizing emotions. Current Directions in Psychological Science, 12 (5): 159164. 14. Frijda, N.; Markam, S.; Sato, K.; Wiers, R. (1995). Emotions and emotion words, in: Russel, J. A.; FernĂĄndez-Dols, J. M.; Manstead, A.S.R.; Wellenkamp, J.C. (Eds.). Everyday conceptions of emotion. Dordrecht: Kluwer. 15. Hess, U. (2001). The experience of emotion: Situational influences on the elicitation and experience of emotions, in: A. Kaszniak (Ed.). Emotions, Qualia, and Consciousness. Singapore: World Scientific Publishing. 16. James, W. (1884). What is an emotion?. Mind, 9: 188-205. 17. Kluckohn, C. (1951). Values and value orientation in the theory of action, in: T. Parsons and E. Shils (Eds.). Toward a general theory of action. Cambridge, MA: Harvard University Press. 18. Levenson, R. W. (1992). Autonomic Nervous System Differences among Emotions. Psychological Science, 3 (1): 23-27.


19. Levy, R. I. (1973). Tahitians: Mind and experience in the Society Islands. Chicago: University of Chicago Press. 20. Lutz, C. (1982). The domain of emotion words on Ifaluk. American Ethnologist, 9 (1): 113-128. 21. Matsumoto, D. and Ekman, P. (1989). A American-Japanese Cultural Differences in Intensity Ratings of Facial Expressions of Emotionmerican. Motivation and Emotion, 13 (2): 143-157. 22. Matsumoto, D.; Kudoh, T.; Scherer, K. R.; Wallbott, H. (1988). Antecedents of and reactions to emotions in the United States and Japan. Journal of CrossCultural Psychology, 19 (3): 267-286. 23. Mauro, R.; Sato, K. and Tucker, J. (1992). The role of appraisal in human emotions: A cross-cultural study. Journal of Personality and Social Psychology, 62 (2): 301-317. 24. Mesquita, B. (1993). Cultural variations in emotions. A comparative study of Dutch, Surainamese, and Turkish people in the Netherlands. Unpublished PhD thesis. Amsterdam: University of Amsterdam. 25. Mesquita, B. (2000). Emotions in collectivist and individualist contexts. Journal of Personality and Social Psychology, 80 (1): 68–74. 26. Mesquita, B.; Frijda, N. H. and Scherer, K. R. (1997). Culture and emotion, in: J. W. Berry (Ed.). Handbook of cross-cultural psychology, Vol. 2, Basic processes and human development. Boston, MA: Allyn & Bacon. 27. Mesquita, B. and Frijda, N.H. (1992). Cultural Variations in Emotions: A Review. Psychological Bulletin, 112 (2): 179-204. 28. Myers, F.R. (1988). The logic and meaning of anger among Pintupi Aborigines, Man. New Series, 23 (4): 589-610. 29. Nesse, R. M. (1990). Evolutionary explanations of emotions. Human Nature, 1 (3): 261-289. 30. Oatley, K.; Keltner, D. and Jenkins, J.M. (2006). Understanding emotions (2nd ed). Malden, MA: Blackwell Publishing. 31. Ortony, A. and Turner, T. J. (1990). What’s Basic About Basic Emotions?. Psychological Review, 97 (3): 315-331. 32. Parkinson, B.; Fischer, A. A. and Manstead, S.R. (2005). Emotion in social relations: cultural, group, and interpersonal processes. New York, NY: Psychology Press. 33. Parrott, W.G. (2001). Emotions in social psychology: Essential readings. Philadelphia, PA: Psychological Press. 34. Patel,A.D. (2008). Music, language, and the brain. Oxford: Oxford University Press. 35. Prinz , J. J. (2004). Which Emotions Are Basic?, in: D. Evans and Pierre Cruse (Eds.). Emotion, Evolution, and Rationality. Oxford: Oxford University Press. 36. Ratner, C. (2000). A cultural-psychologicalanalisis of emotion. Culture and Psychology, 6 (1): 5-39. 37. Russell, J., A. (1994). Is There Universal Recognition of Emotion From Facial Expression? A Review of the Cross-Cultural Studies. Psychological Bulletin, 115 (1): 102-141. 38. Russell, J. A. (1993). Forced-choice response format in the study of facial expression. Motivation and Emotion, 17 (1): 41 -51.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

M. Tošić Radev, A. Baucal: Emocija besa - univerzalna ili kulturno specifična?

147


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 133-149

148

39. Russell, J. A. (1991). Culture and the Categorization of Emotions. Psychological Bulletin, 110 (3), 426-450. 40. Safdar, S.; Matsumoto, D.; Kwantes, C.T.; Friedlmeier, W.; Hee Yoo, S.; Kakai, H. (2009). Variations of Emotional Display Rules Within and Across Cultures: A Comparison Between Canada, USA, and Japan, Canadian. Journal of Behavioural Science, 41 (1): 1â&#x20AC;&#x201C;10. 41. Schachter, S. and Singer, J. E. (1962). Cognitive, Social, and Physiological Determinants of Emotional State. Psychological Review, 69 (5): 379-399. 42. Scherer, K. R.; Schorr, A. and Johnstone, T. (2001a). Appraisal processes in emotion: theory, methods, research. New York, NY: Oxford University Press. 43. Scherer, K. R.; Banse, R. and Wallbott, H. (2001b). Emotion inferences from vocal expression correlate across languages and cultures. Journal of Cross-Cultural Psychology, 32 (1): 76â&#x20AC;&#x201C;92. 44. Scherer, K. R. (1997). The role of culture in emotion-antecedent appraisal. Journal of Personality and Social Psychology, 73 (5): 902-922. 45. Scherer, K. R.; Wallbott, H. G.; Matsumoto, D.; Kudoh, T. (1988). Emotional experience in cultural context: A comparison between Europe, Japan, and the United States, in: K. R. Scherer (Ed.). Facets of emotions. Hillsdale, NJ: Erlbaum. 46. Shiraev, E. and Levy, D. (2004). Cross-cultural psychology. Boston: Pearson Education, Inc. 47. Solomon, R. C. (1984). Getting angry: the Jamesian theory of emotion in anthropology, in: Richard A. Shweder and Robert A. LeVine (Eds.). Culture theory: essays on mind, self and emotion. Cambridge, England: Cambridge University Press 48. Solomon, R. S. (1978). Emotions and anthropology: The logic of emotional world views. Inquiry, 21: 181-199. 49. Tan, S. C. G. and Nareyek, A. (2009). Integrating Facial, Gesture, and Posture Emotion Expression for a 3D Virtual Agent, in: Proceedings of the 14th International Conference on Computer Games: AI, Animation, Mobile, Interactive Multimedia, Educational & Serious Games. (CGames 2009 USA), 23-31. 50. Talarovicova, A.; Krskova, L. and Kiss, A. (2007). Some assessments of the amygdala role in suprahypothalamic neuroendocrine regulation: a minireview. Endocrine Regulation, 41 (4):155-162. 51. Yrizarry, N.; Matsumoto, D. and Wilson-Cohn, C. (1998). American-Japanese Differences in Multiscalar Intensity Ratings of Universal Facial Expressions of Emotion. Motivation and Emotion, 22 (4): 315-327. 52. Van Brakel, J. (1993). Emotions: A Cross-Cultural perspective on forms of life, in: Social Perspectives on Emotion, Vol. II. Greenwich, CN: Jai Press. 53. Wallbott, H. G. and Scherer, K. R. (1988). How universal and specific is emotional experience? Evidence from 27 countries, in: K. R. Scherer (Ed.). Facets of emotions. Hillsdale NJ: Erlbaum.


M. Tošić Radev, A. Baucal: Emocija besa - univerzalna ili kulturno specifična?

Pregledni rad

Milica Tošić Radev Faculty of Philosophy, University of Niš, Serbia e-mail: psi736@gmail.com Aleksandar Baucal Faculty of Philosophy, Department of Psychology, University of Belgrade, Serbia e-mail: abaucal@f.bg.ac.rs.

Anger - Universal or Culture Specific? Abstract Basic emotions, such as anger, grief, fear and happiness, are essential human emotions, possibly universal and shaped by evolution and biology. However, unlike animals, humans are creative creatures, and the highest expression of that creativity is culture. Consciously or unconsciously we adopt the biggest part of our culture and thus shape our emotions in a socially desirable way. We have performed a detailed analysis of cultural similarities and differences in certain components of the emotional process. We have analysed one basic emotion, anger, and compared various aspects of the emotional process as proposed by the cognitive model of emotions. Specifically, we have pointed out similarities and differences in cultures regarding the events which provoke anger, the assessment of particular events, physiological reactions, readiness to act, the expression and control of action.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: emotion, anger, cultural similarities and differences.

149


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 150-154 DOI 10.5673/sip.51.1.8

Gunter Pauli

Plava ekonomija. 10 godina, 100 inovacija, 100 milijuna radnih mjesta Izvješće podneseno Rimskom klubu Katarina Zrinski d.o.o., Varaždin 2012., 375 str.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Čelni ljudi Rimskog kluba često su tijekom proteklih trideset godina isticali kako „ljudski kapital nema granica, osim naše zaostalosti i neznanja“ (str. 24). Potaknuta ovim izjavama, skupina članova Rimskog kluba 1980-ih objavljuje izvješće Nema granica znanju, a ubrzo nakon tog izvješća Gunter Pauli počinje sa svojim predanim radom u istraživanju načina na koji nam priroda nudi najbolja rješenja. Svrha je ekonomskog modela nazvanog plava ekonomija poticanje obnavljanja, ona je usredotočena na nastojanje da ekosustavi održe svoj evolucijski put kako bi svi imali koristi od beskrajnog prirodnog toka kreativnosti, prilagođavanja i obilja. Zbog toga što suvremeno društvo pokazuje malo prirodne logike, Gunter Pauli piše ovu knjigu u kojoj su objašnjeni načini oponašanja učinkovitosti ekosustava, kojima se održava ekološka ravnoteža, stvaraju nova radna mjesta, a ne stvara se otpad. Knjiga je nastala na temelju autorova višedesetljetnog rada i suradnje s brojnim znanstvenicima i stručnjacima. Inovativna rješenja u ovoj knjizi najčešće su potkrijepljena konkretnim primjerima iz prakse.

150

Knjiga Plava ekonomija sastoji se od trinaest poglavlja i dvaju dodataka. Inovacije nabrojene u knjizi raspodijeljene su po pojedinim poglavljima, pa opet prikazane u dvama dodacima, gdje su podijeljene u četiri skupine. Prva skupina odnosi se na inovacijske kaskade hranjivih tvari, materije i energije s ciljem stvaranja više prihoda, radnih mjesta i društvenog kapitala nego što ih stvara dosadašnji pristup osnovnih djelatnosti u konvencionalnoj, kapitalističkoj ekonomiji. Ove inovacije predstavljaju konkretne, u praksi iskušane, primjere koji oponašaju načela ekosustava. Druga skupina inovacija nazvana zamjena nečega ničim obuhvaća one inovacije koje mijenjaju standardni poslovni model. Ovdje jedna ili više standardnih sirovina, često toksičnih ili neobnovljivih, a koje koristi suvremena industrija, postaju bespotrebnima. Treća se skupina inovacija odnosi na platformske tehnologije i pospješivanje održivosti. Ova skupina inovacija pruža nove uvide u mogućnosti koje se razvijaju zasebno, ali se u knjizi predstavljaju kao moguće kombinacije. Opisuju se uspjesi individualnih tvrtki a pridodaju im se skupine tehnologija koje predstavljaju sjajne, ostvarive zamisli. Međutim postizanje komercijalnog uspjeha tih tehnologija iziskivat će vremena. Naposljetku autor nudi nekoliko otkrića koja nas, kako sam Pauli kaže, potiču da sanjamo, ali i upozoravaju na sve ono što možemo propustiti ako ne


Recenzije i prikazi

„očuvamo silnu biološku raznolikost koja nas okružuje i ne dopustimo joj razvijati se u skladu s ritmovima koje određuju sile svemira i kojima se priroda prilagođava za dobrobit sviju“ (str. 355-356). Slijediti logiku prirode znači stvoriti temelj za korjenitu društvenu promjenu i ekonomsku preobrazbu koje će se očitovati odozdo prema gore, u kojima će jačati ljudski kapital i gdje obilje neće biti izuzetak (Zapad) već pravilo čovječanstva. Plava ekonomija prikazuje jasan model koji bi poduzetnicima širom svijeta mogao ponuditi jedinstvenu mogućnost promjene vladajuće paradigme. Po srijedi nije ni kloniranje niti genetičko manipuliranje. Gunter Pauli osobito negativno gleda na genetski inženjering, manipulaciju genima, optužujući suvremenu znanost, ekonomiju i tržište zbog njihove nesklonosti evoluciji i promjenama. Svojim uplitanjem u evoluciju suvremeni čovjek zapravo izražava svu svoju taštinu ne želeći se prepustiti zakonima prirode i prirodnom procesu evolucije, već svojim igranjem Boga želi zaustaviti vrijeme.

Prvo poglavlje Vječni izvori za izazove našeg doba naglašava važnost napuštanja starih i prihvaćanja novih navika. U ovom se poglavlju autor koncentrira na kritiku postojećeg stanja uvodeći čitatelja u mogućnosti novog, prirodi kompatibilnog načina mišljenja i djelovanja. Zakoni koje trebamo slijediti vrlo su jednostavni, odavno poznati i itekako primjenjivi. Naš je univerzum fizikalan, sav život i sva materija koji nas okružuju funkcioniraju u skladu s vrlo predvidivim zakonima fizike. Suvremena je ekonomija u teškom stanju osobito zbog toga što naš materijalni svijet funkcionira na temelju materijalnih izvora koje ne posjedujemo i otpada koji nemamo kamo sakriti. Kao jedno od vrlo jednostavnih rješenja nudi zbrinjavanje otpada i to njegovim pretvaranjem u hranjive tvari. Dakle otpad nije smeće; ono što je nekome otpad, drugome je hrana i izvor energije. Prema tome potrebno je napustiti pojam otpada.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U trinaest poglavlja knjige Plava ekonomija potanko su opisane mogućnosti uspjeha ekonomskog modela plave ekonomije. Ekonomski model nazvan plavom ekonomijom prikazan je kao stvarni i realni ekonomski sustav, nadahnut je sposobnošću ekosustava da se neprestano uspinju na više stupnjeve učinkovitosti, da iskorištavaju sposobnosti svih sastavnica i da zadovoljavaju osnovne potrebe sviju. Namjera je ove knjige upozoriti na neodrživost nerealističkog konzumerizma. Naime dosadašnji ekonomski model, crvena ekonomija, „posuđuje od prirode, od čovječanstva, od hrane za sve, ne planirajući vratiti, nego samo odgađati za budućnost“ (str. 33). Autor smatra kako rješenje nije niti zelena ekonomija, koja počiva na većem ulaganju kao i većem izdatku za gotov proizvod, u svrhu očuvanja okoliša. Plava se ekonomija, u odnosu na zelenu, također bavi pitanjima održivosti, ali nije ograničena na puko očuvanje. Ovaj oblik ekonomije potiče na obnavljanje. Usredotočena je na nastojanje da ekosustavi održe svoj evolucijski put kako bi svi imali koristi od prirodnog beskrajnog toka kreativnosti, prilagođavanja i obilja. Dakle plava ekonomija svojim dozvoljavanjem prirodi da nastavi svoj davno započeti put, a potom, imitirajući najprije zakone fizike pa onda kaskadu hranjivih tvari kao i idejna rješenja poput onih koje koriste termiti za regulaciju zraka u svojim nastambama, formira svoju ekonomiju. Krasti ideje (a ne neobnovljive resurse) prirodi, to je dobra ideja. Možda je riječ „(u)krasti“ preteška, pa je bolje reći: imitirati prirodu, to je dobra ideja! Evo što predlaže Gunter Pauli u svojoj knjizi Plava ekonomija.

151


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 150-154

Drugo poglavlje Oponašanje ekosustava kao put prema plavoj ekonomiji naglasak stavlja na pronalaženje vrijednosti u onome što je lokalno dostupno. Treće poglavlje Učinkovito iskorištavanje prirodnih resursa objašnjava kako se možemo, a i trebamo, riješiti određenih materijala, na primjer u suvremenom građevinarstvu, za koje smatramo kako su neizostavni, dok je njihova zamjena prirodnim materijalima sasvim jednostavna. Ovo je poglavlje osobito orijentirano na objašnjavanje logike stanovanja koju mi ne poznajemo, a to je stanovanje po uzoru na termite. Neke su stare civilizacije gradile slično kao i termiti, odnosno imale su sposobnost gradnje građevina u kojima regulacija topline i svježine nije ovisila o potrošnji energije i izolaciji. Prva je višekatnica suvremenog doba koja oponaša gradnju termitnjaka podignuta u Harareu u Zimbabveu. Osim regulacije temperature i svježine zraka, ljudima je prijeko potrebna ili, bolje rečeno, najpotrebnija pritka voda. Virovi su najučinkovitiji baktericidi, i to Pauli naglašava u više navrata.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Četvrto poglavlje Predvođenje primjerom za tržišne vođe najjednostavnije može biti opisano riječima A. Lovinsa, kojeg citira i sam Pauli, „danas imamo privremeno zastranjenje zvano industrijski kapitalizam, koje nehotice uništava svoja dva najvažnija izvora kapitala – svijet prirode i primjereno funkcioniranje društva, ni jedan razborit kapitalist to ne bi učinio“ (str. 83). Broj zaposlenih siromaha sve je veći, osobito u zemljama u razvoju. Taj bi broj mogao uskoro doseći 1,4 milijarde. Autor se pita kako je moguće da odobravamo takav besmisao? Ovo je poglavlje obilježeno kritikom postojećeg svjetskog kapitalističkog poretka koji gaji logiku slobodnog tržišta, a podrazumijeva stvaranje siromašne i ovisne radne snage. Još se objašnjavaju i određeni nedostaci pokušaja da se krene održivim putem, što autor objašnjava potrošačkim žarom i željom zabrinutih građana da pridonesu rješenju s ciljem održivosti. Nije sve što je usmjereno očuvanju okoliša usmjereno stvarnom očuvanju niti je održivo.

152

Peto poglavlje Priroda i njezin magisterij briljantnih prilagodbi objašnjava kako se prirodni sustavi neprestano mijenjanju, dok se, nasuprot tome, industrijski sustavi duboko opiru promjenama. Kako bi izbjegli promjenu, odnosno kako bi i dalje proizvodili isto, industrijski sustavi stvaraju globalne standarde, koji vrijede posvuda, s opravdanjem kako to smanjuje troškove. Kao njima suprotne, Gunter Pauli objašnjava ekosustave koji sve svoje izvore pronalaze lokalno, dakle, sve svoje potrebe zadovoljavaju onime što je na raspolaganju. Budući da ekosustavi napreduju na lokalnoj biološkoj raznolikosti, standardizacija im nije osobito korisna. Ovaj je način razvoja bioloških sustava od velike važnosti za razvoj regionalnih i lokalnih gospodarstava, ruralnih sredina i njihove biološke raznolikosti, kao i dostupnosti određenih (obnovljivih) resursa na koje treba računati. Šesto poglavlje Kaskadni model, višestruki novčani tokovi razotkriva okvir plave ekonomije s obzirom na postojeće doprinose i rješenja koja trenutno funkcioniraju. U ovom poglavlju objašnjava se kako primjena plave ekonomije osigurava ljudskim sustavima, ali i svim živim sustavima, mogućnost da dostignu stabilnost i sigurnost koja će čuvati i održavati njihov put evolucije i regeneracije. Kao primjer održive proizvodnje koja se uklapa u kaskadu hranjivih tvari i iskorištavanja, nazovimo,


Recenzije i prikazi

otpada, autor navodi uzgoj shiitake gljiva u Kini na rižinoj slami, koja je do sada smatrana otpadnim viškom u proizvodnji riže. Zanimljivo je napomenuti kako su šampinjoni, na Zapadu vrlo popularne gljive, zapravo najmanje kvalitetne, sadrže malo bjelančevina, a njihov uzgoj iziskuje pasterizirani konjski gnoj. Pauli konstatira kako zbog proizvodnje šampinjona imamo svjetsku slobodnu trgovinu konjskim gnojem kako bi smo proizvodili bjelančevinu slabe kvalitete, a to nije ni održiv ni konkurentan poslovni model za zadovoljavanje prehrambenih potreba sve veće svjetske populacije. Sedmo poglavlje Ispredanje svilene priče objašnjava sve prednosti uzgoja stabla duda i njegova stanovnika dudova svilca. Međutim ta tisućljetna tradicija obnavljanja površinskog sloja tla pala je u zaborav jer njezin nusproizvod (svila) nije bio konkurentan na suvremenom tržištu. Cijelo poglavlje autor je posvetio mogućnostima u proizvodnji koje bi nam pružila svila. Osmo poglavlje Od golemog do sićušnog donosi priču o furionima, molekulama koje proizvodi crvena alga a koji služe kako bi omeli komunikaciju među bakterijama istog roda, što onda sprječava nastanak kolonija bakterija koje su pak odgovorene za razne upalne procese u našem tijelu. Ovo je znanstveno otkriće, u svakom slučaju, presudno za liječenje kako ljudi tako i svih živih bića. Međutim industrijske su prepreke uvođenja navedene inovacije goleme, osobito one iza kojih stoje farmaceutske korporacije, naglašava Pauli. Još dodaje kako je liječenje furionima izuzetno otkriće, osobito zbog toga što furioni ne uništavaju bakterije, nego narušavaju njihovo funkcioniranje. Navedeno samo po sebi nudi uvid u moguće načine poboljšavanja zdravlja i liječenja bolesti i to bez poticanja razvoja superbakterija koje nadjačavaju naš imunosni sustav.

Deseto poglavlje Zamišljanje novih energetskih mogućnosti pokazuje i dokazuje načine proizvodnje električne energije po uzoru na ekosustave, ali i pojedinačne organizme. Pauli smatra kako ćemo, i to vrlo skoro, biti prisiljeni „napustiti privremene i prijelazne opcije kao što su nuklearna, fotonaponska i vodikova energija te energija vjetra, a prihvatiti rješenja dokazana u ekosustavima“ (str. 201). Jedanaesto poglavlje Istinsko zlato: rudnici kao platforme iscjeljivanja na neki način objedinjuje sve do sada rečeno u knjizi. Na primjeru rudnika u blizini južnoafričkog grada Johannesburga objašnjavaju se mogućnosti u samoodrživosti rudnika korištenjem suvremenih znanstvenih i tehnoloških otkrića, prihvatljivih ili, bolje rečeno, poželjnih u smislu očuvanja ljudske sigurnosti kao i sigurnosti okoliša.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Deveto poglavlje nosi naslov Duga mogućnosti – novi pristup bojenju i kozmetici. Kao što je iz naslova vidljivo, radi se o prirodnim i ekološki itekako prihvatljivim načinima proizvodnje bojila i kozmetike. Pauli kao izuzetan način proizvodnje kozmetike namijenjene zaštiti od sunca navodi sirovinske ostatke iz prerade rajčice, jabuka ali i određene vrste lišajeva koji posjeduju specifične mehanizme zaštite od UV zračenja. U ovom je poglavlju izuzetno zanimljiva, u praksi ostvariva ideja biorafinerije. Radi se o načinu integriranja „rijeke otpada u rijeku hranjivih tvari“ (str. 196).

153


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 150-154

Dvanaesto poglavlje Zgrade projektirane u skladu s tokovima donosi prikaz mogućnosti pretvaranja stambenog prostora u ekosustav. Osobitu pozornost autor ovdje posvećuje školama kao učionicama održivosti. I, uistinu, djeca su ona od čije je promjene svijesti potrebno krenuti - odgojiti nove naraštaje kojima će ono što je našim suvremenicima bilo nezamislivo biti sasvim logično i prihvatljivo. Posljednje, trinaesto poglavlje nosi naslov Kaskada plave ekonomije a počinje upečatljivim citatom čiji je autor Mahatma Ghandi „Zemlja pruža dovoljno za zadovoljavanje svih čovjekovih potreba, ali ne i za zadovoljavanje sve njegove pohlepe“ (str. 279). U ovom poglavlju autor još jednom naglašava mogućnosti plave ekonomije ističući kako preusmjeravanjem svoga pogleda prema traženju nadahnuća u čudesnom ustrojstvu prirode možemo učiniti korak od osposobljenosti prema sposobnosti, od razmjera do opsega, pri čemu ćemo uistinu stvarati plavu ekonomiju za plavi planet. Knjiga Plava ekonomija na vrlo jednostavan način, potpomognut brojnim praktičnim, ostvarivim primjerima, objašnjava kako priroda posjeduje baš sva rješenja. Posljednja dva stoljeća krademo od prirode ono što joj ne možemo, a počesto i ne želimo vratiti, te bi bilo dobro da u sljedećim desetljećima i stoljećima naučimo imitirati prirodu, oponašati njezine ekosustave kako bismo kvalitetnije živjeli ili, bolje rečeno, kako bismo uopće preživjeli.

Anita Bušljeta Tonković

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Institut društvenih znanosti Ivo Pilar; Područni centar Gospić

154


Recenzije i prikazi DOI 10.5673/sip.51.1.9

Sanda Čorak

Izazovi upravljanja turizmom Znanstvena edicija Instituta za turizam, knjiga br. 5, Zagreb 2011., 184 str.

Prva dva teksta obrađuju posebne aspekte upravljanja turističkom destinacijom. U članku „Upravljanje turističkom destinacijom u Hrvatskoj – ograničenja i mogućnosti“ autor I. Kunst kritički razlaže prevladavajuću praksu razvoja hrvatskih destinacija, koja je nedovoljno transparentna, društveno neodgovorna i, dugoročno, opasna. Slijedom toga naglašava se nužna potreba uvođenja strateškog upravljanja na destinacijskoj razini čime bi se napravio kvalitativni skok u smislu valorizacije resursa, osiguravanja potrebne infra i superstrukture te bi se potakla suradnja javnog i privatnog sektora. Naime učinkovitije i društveno odgovornije upravljanje turističkim razvojem u većini hrvatskih turističkih destinacija bit će moguće samo ako se prethodno stvori potrebna razina razumijevanja turističkog razvojnog procesa i uspostavi kritična masa destinacijskih zagovornika razvoja turizma. Oni bi, kako autor misli, trebali biti u stanju pokrenuti čitav niz promjena u dosad prevladavajućem načinu promišljanja i upravljanja razvojem destinacija. Te promjene, a posebno njihova praktična primjena u kratkom roku, mogle bi znatno unaprijediti uobičajeni način donošenja razvojnih odluka u većini hrvatskih turističkih destinacija. Nedovoljnu suradnju dionika na razini destinacije potvrdilo je istraživanje raspravljeno u tekstu „Suradnja interesnih skupina u turističkim destinacijama“. Autorice S. Boranić Živoder, R. Tomljenović i S. Čorak donose iskustva inozemnih istraživanja i potvrđuju pretpostavku o pozitivnom međuodnosu stupnja suradnje i razvijenosti planiranja. Za kvalitetu turističkog proizvoda i dugoročnu konkurentnost turističke destinacije nužno je razvijati suradnju između javnog i privatnog sektora te lokalnog stanovništva, ali i poznavati obilježja suvremenih turista jer se na taj način ponuda može to bolje prilagoditi visokosegmentiranom turističkom tržištu. Provedeno istra-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

„Izazovi upravljanja turizmom“ nova je knjiga iz serije Znanstvene edicije Instituta za turizam u Zagrebu. U njoj se tumače posebni aspekti upravljanja turizmom u uvjetima kada brojni ograničavajući činitelji u okružju, kao i problemi nasljeđivani godinama, otežavaju i usporavaju razvoj turizma u Hrvatskoj. U svojim radovima šesnaest se autora usredotočilo na neke aspekte upravljanja turizmom, postavljajući pritom u središte zanimanja destinaciju kao temeljnu jedinicu i ključnu činiteljicu turističkog doživljaja. U deset tekstova autori su argumentirali svoje teze na temelju rezultata provedenih istraživanja, iznijevši međunarodna i domaća iskustva. Zatim su iznosili svoje ideje koje su obrazlagali, donosili zaključke i preporuke na koje se načine nositi s izazovima upravljanja suvremenim turizmom.

155


Sociologija i prostor, 51 (2013) 195 (1): 155-157

živanje pokazalo je pozitivne međuodnose suradnje između interesnih skupina i razvijenosti planiranja u destinacijama, marketinških aktivnosti, praćenja učinkovitosti i usvajanja novih znanja. U zaključku je naglašeno da će destinacije koje razviju modele upravljanja i ostvare dobru komunikaciju i suradnju između interesnih skupina imati bolje uvjete za postizanje uspješnog upravljanja razvojem turizma i na taj način ostvarit dugoročni uspjeh na turističkom tržištu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U sljedeća tri teksta raspravlja se o menadžerskim i marketinškim alatima koji mogu pomoći hrvatskim destinacijama. Autorice B. Vrdoljak-Šalamon i S. Čorak u članku „Benchmarking – metode i primjena u turizmu“, uz isticanje brojnih pozitivnih inozemnih iskustava korištenja benchmarkinga u turizmu, osvrću se na potrebu intenzivnijeg korištenja ovog menadžerskog alata u funkciji kvalitetnijeg turističkog rasta hrvatskih destinacija, posebno s obzirom na više postojećih istraživanja i dostupnih baza podataka koje pružaju temelj za benchmarking istraživanja. U ovome tekstu dan je pregled primjene benchmarkinga u turizmu Hrvatske te je istraženo provodi li se on i kakva obilježja ima destinacijski benchmarking. U radu je pokazana korisnost primjene benchmarkinga za destinacije u uvjetima izrazite konkurentnosti, koje obilježavaju i tržišnu poziciju brojnih turističkih destinacija u Hrvatskoj. N. TelišmanKošuta u tekstu „Brendiranje turističke destinacije“, što je relativno novo područje destinacijskog marketinga koje privlači veliku pozornost istraživača i praktičara u turizmu, daje uvid u teme, raspravu i izazove brendiranja turističkih destinacija danas aktualnih u stručnoj i znanstvenoj literaturi, te ukazuje na neka od područja koja je još potrebno istražiti. Potrebu jačanja e-marketinga obradili su D. Krešić, K. Miličević i S. Boranić Živoder u tekstu „Utjecaj informacijskih i komunikacijskih tehnologija na marketing turističkih destinacija“. Primjerima su pokazali nedovoljno korištenje novih tehnologija u hrvatskim destinacijama, usprkos dokazanim pozitivnim utjecajima interaktivnosti, fleksibilnosti i brze dostupnosti informacija u privlačenju mnogih tržišnih segmenata. Autori zaključuju da će, s obzirom na neupitnu važnost interneta u destinacijskom marketingu, jačanje aktivnosti e-marketinga postati jedan od glavnih zadataka ukupnih aktivnosti turističkih destinacija.

156

Održiv turistički razvoj te njegove mogućnosti i ograničenja raspravljani su u sljedećim trima člancima. „Turizam i prostor – teorija i praksa održivog razvoja“ I. Kunsta propituje mogućnost suživota ubrzanog turističkog razvoja i društveno odgovornog upravljanja prostorom i stavlja ih u kontekst Hrvatske. Provedenom analizom autor zaključuje da je važno podići svijesti različitih društvenih skupina i dionika na lokalnoj razini jer će se time stvoriti kritična masa koja će moći donositi odgovarajuće razvojne odluke. H. Carić i Z. Klarić u tekstu „Istraživanja prihvatnog kapaciteta – međunarodna i hrvatska iskustva“ opisuju trendove u metodologiji prihvatnog kapaciteta. Na taj su način pokušali dati što jasniju sliku i primjenu na međunarodnoj razini i u Hrvatskoj. Temeljem tih spoznaja, autori su ponudili smjernice za unaprjeđenje i moguću daljnju uporabu ove metodologije. H. Carić i I. Marković u radu „Integralno planiranje u turizmu kao temelj održivog razvoja“ raspravljaju o mogućnostima provedbe održivog turizma pomoću praktičnih marketinških i menadžerskih alata. Objašnjava se nužnost integriranja turizma s trima ključnim temama očuvanja okoliša: zaštita od onečišćenja, prostorno planiranje te uređenje i zaštita prirode. Slijedom toga upravljanje destinacijom mora se temeljiti na jasnim


Recenzije i prikazi

informacijama i podacima, a marketing ekoturizma na vjerodostojnim garancijama. Jer, kako se u završnom dijelu teksta ističe, turizam mora biti profitabilan i okolišno održiv ako je njegov cilj dugoročna korist, koja se može postići samo drukčijim pristupom planiranju i razvoju turizma kojemu temelj mora biti integralnost planiranja. „Promet u turističkim destinacijama“ rad je D. Krasića, D. Milojevića i S. Horaka u kojem se naglašava da postoje snažni međusobni utjecaji turizma i prometa, međutim ne zna se dovoljno o utjecaju kvalitete prometa na konkurentnost turističke destinacije, stoga se poduzima malo konkretnih aktivnosti na poboljšanju prometnog sustava. Temeljem toga autori u svom tekstu objašnjavaju međuovisnost turizma i prometa na općoj razini, a potom svoje analize usmjeravaju na specifične probleme koje promet stvara za turistički razvoj Hrvatske i njezinih destinacija. Naposljetku, autori nude niz preporuka o načinima rješavanja uočenih prometnih problema u turističkim destinacijama.

S obzirom na aktualnost „turističkog trenutka“ u Hrvatskoj, koji obilježavaju različiti društveni i ekonomski trendovi, brojni dugogodišnji i naslijeđeni problemi te, osobito, konkurentno okruženje, nameće se potreba za stvaranjem sve složenijih turističkih proizvoda. Oni su, pak, vrlo važni za budući turistički razvoj neke destinacije. To znači i veći broj različitih dionika koji mogu imati iste, no počesto i različite poglede na budućnost turističkog razvoja pojedine destinacije. Upravljanje turističkom destinacijom, na svim razinama, stoga postaje sve složenije. Dragocjeni poticaj budućim promišljanjima o načinima turističkog razvoja destinacije pružaju članci u knjizi „Izazovi upravljanja turizmom“, temeljeni na provedenim istraživanjima i analizama, iskustvima drugih, argumentima i rezultatima što sve predstavlja odgovarajući temelj za aktivna promišljanja budućnosti kvalitetnog razvijanja turističkih destinacija, prije svega onih u Hrvatskoj. Pisani razumljivo i zanimljivo, potkrijepljeni nizom konkretnih rezultata istraživanja i relevantnim podacima, članci predmetne knjige pružaju poticaj za pokušaje pronalaženja rješenja za učinkovito upravljanje hrvatskim turističkim destinacijama i vrijedan su prilog interdisciplinarnom istraživanju turizma.

Damir Demonja Institut za razvoj i međunarodne odnose - IRMO

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Posljednji je tekst u predmetnoj knjizi „Mjerenje konkurentnosti turističkog proizvoda – primjer kruzing turizma i Dubrovnika“ koji potpisuju N. Ivandić, Z. Marušić i S. Horak. U njemu prikazuju model konkurentnosti kruzing destinacija na Mediteranu koji polazi od specifičnosti proizvoda i definiranog kruga usporedivih destinacija koje sličan proizvod pružaju na sličnim tržištima. Taj je model razvijen na konceptu „vrijednost za novac“, koji, na općenitoj razini, ističe pitanja uspješnosti upravljanja turističkom destinacijom.

157


Acknowledgement to Reviewers / Zahvala recenzentima Uredništvo časopisa Sociologija i prostor zahvaljuje recenzentima koji su evaluirali članke u 2012. godini. Adamović, Mirjana Bagić, Dragan Bajić Brković, Milica Bobić, Mirjana Boneta, Željko Bouillet, Dejana Božilović, Nikola Burić, Ivan Cifrić, Ivan Cizler, Jasna Crnčević, Tijana Čaldarović, Ognjen Domović, Vlatka Dumbović Bilušić, Biserka Duvnjak, Neven Đokić, Irena Galić, Branka Geiger Zeman, Marija Goldberger, Goran Gračanin, Asmir Gretić, Goran Hodžić, Alija Ilišin, Vlasta Jokić-Begić, Nataša Jugović, Ivana Jukić, Tihomir Kalanj, Rade Kamenov, Željka Kardum, Igor Kiš-Glavaš, Lelia Klemenčić, Mladen Koprek, Ivan Koprić, Ivan Krbec, Denisa Krištofić, Branimir Kušen, Eduard Lay, Vladimir Lipovac, Nenad Lončar, Jelena Ljubetić, Maja Mastilica, Miroslav Matković, Teo

Mikuš, Ornella Miletić, Geran-Marko Miliša, Zlatko Milojkić, Danijela Mišetić, Roko Nenković-Riznić, Marina Nikodem, Krunoslav Njegač, Dražen Pavlaković, Vjeran Pavleković, Margita Peña-López, Ismael Perasović, Benjamin Petak, Antun Petovar, Ksenija Poljanec Borić, Saša Potočnik, Dunja Prelogović, Vedran Primorac, Jaka Puljar D'Alessio, Sanja Pušić, Ljubinko Puzić, Saša Rašić-Bakarić, Ivana Ristić Dedić, Zrinka Seferagić, Dušica Stanić, Sanja Svirčić Gotovac, Anđelina Šarinić, Jana Šuljok, Adrijana Tica, Josip Trnski, Marko Vlahović-Štetić, Vesna Zlatar, Jelena Zrinščak, Siniša Živić, Dražen Žutinić, Đurđica


UPUTE SURADNICIMA SOCIOLOGIJA I PROSTOR – četveromjesečnik za istraživanje prostornog i sociokulturnog razvoja objavljuje znanstvene i stručne radove iz sociologije i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor, te ostale društvene teme. Primaju se samo neobjavljeni radovi, a u časopisu se objavljuju na hrvatskom i engleskom jeziku. Svi radovi prolaze kroz anonimni recenzentski postupak. Članci – uključujući bilješke, literaturu, tablice, grafičke prikaze i sažetak, ne smiju prelaziti 27 kartica teksta (1.800 znakova s bjelinama jedna je kartica teksta). Članku se prilažu sažeci na hrvatskom i engleskom jeziku, opsega do 250 riječi, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (do 8 riječi), odnosno ključnih pojmova kojima se u rukopisu označavaju spominjani teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Recenzije i prikazi ne smiju prelaziti 8 kartica teksta. Knjige i časopisi koji se prikazuju ne smiju biti stariji od tri godine. U prikazu se, osim imena i prezimena autora čije se djelo prikazuje te naslova djela, navodi naziv izdavača, mjesto izdavanja, godina izdavanja i broj stranica. Na kraju samoga prikaza autor prikaza stavlja svoj potpis punim imenom i prezimenom. Radovi se šalju u tri tiskana primjerka i na CD-u u programu Microsoft Worda ili elektronskom poštom. Članke poslane samo u papirnatom izdanju ne primamo. Rukopisi se upućuju na adresu: Glavna i odgovorna urednica SOCIOLOGIJA I PROSTOR Institut za društvena istraživanja u Zagrebu Amruševa 8/III., p.p. 280 HR-10001 Zagreb, Hrvatska ili na e-mail: sip@idi.hr i svircic@idi.hr Na prvoj stranici rada navodi se ime i prezime autora, naziv i adresa ustanove u kojoj je autor zaposlen, e-mail adresa i naslov rada. Numeracija stranica označava se u donjem desnom kutu na svakoj stranici (uključujući i stranice s bibliografijom). Bilješke (fusnote) dolaze na podnožju stranice gdje se nalazi brojčana oznaka fusnote. Svaka tablica i slika moraju biti numerirane i imati naslov ili ukoliko su uzete iz drugog izvora onda taj izvor mora biti naveden. Tablice moraju biti crno-bijele i izrađene u programima MS Officea standardiziranom tabulacijom. Izbjegava se pisanje u kurzivu osim ukoliko želite određeni pojam naglasiti u kontrastu prema ostalim pojmovima u tekstu. Pojedinačne riječi ili fraze koje se koriste iz stranih jezika – ukoliko nisu citati – pišu se u kurzivu. Naslovi filmova, glazbenih djela ili likovnih djela navode se kurzivom (Let iznad kukavičjeg gnijezda, Trubadur, Da Vincijeva Mona Lisa) Datumi se navode u sljedećoj formi: 7. prosinca 1981. Brojevi kojima započinje rečenica i aproksimativni brojevi izražavaju se riječima – tisuću, milijun, stotina i sl. Brojevi od 10,000 prema više koriste interpunkcijsku oznaku zareza npr.: 105,278. Ukoliko ima više od 6 znamenaka, koristi se isto oznaka zareza i to odvajajući po tri znamenke brojeći s desne strane broja npr. 8,753,875,000. Citirati se može izravno – koristeći navodnike, i neizravno – prepričavanjem. Citat koji se izravno prenosi iz teksta drugog autora stavlja se u navodne znakove. Ako se izravno citira veći dio teksta, a jedan se dio želi ispustiti, ispušteni dio označava se znakom […]. Radovi u bibliografskom popisu navode se abecednim redom. Ukoliko se navodi više radova istog autora, koji imaju istu godinu izdanja, treba ih razlikovati slovima (a, b, c itd.) iza godine izdanja. Primjeri: Knjiga - jedan autor u tekstu

(Kuvačić, 2004.)

Kuvačić (2004.)

(Kuvačić, 2004.:235)

bibliografski popis Kuvačić, I. (2004). Uvod u sociologiju. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.


Knjiga - dva autora u tekstu

(Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.) Tomić-Koludrović i Leburić (2002.) (Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.:169)

bibliografski popis Tomić-Koludrović, I. i Leburić, A. (2002). Sociologija životnog stila. Zagreb: Jesenski i Turk. Knjiga - tri autora u tekstu

(Ilišin, Marinović Bobinac i Radin, 2001.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Ilišin i sur., 2001.) Ilišin i sur. (2001.) (Ilišin i sur., 2001.:93)

bibliografski popis Ilišin, V., Marinović Bobinac, A. i Radin, F. (2001). Djeca i mediji. Zagreb: IDIZ. Knjiga - više od tri autora u tekstu

(Sekulić i sur., 2004)

Sekulić i sur. (2004.)

Sekulić i sur., 2004.:105)

bibliografski popis Sekulić, D.; Šporer Ž.; Hodson R.; Massey, G.; Županov, J. (2004). Sukob i tolerancija: O društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracije. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo. Članak u časopisu - jedan autor u tekstu

(Marinović Jerolimov, 2005.) (Marinović Jerolimov, 2005.:317)

Marinović Jerolimov (2005.)

bibliografski popis Marinović Jerolimov, D. (2005). Tradicionalna religioznost u Hrvatskoj 2004.: između kolektivnog i individualnog. Sociologija sela, 168 (2):303-338. Članak u časopisu - dva autora u tekstu

(Perasović i Bartoluci, 2007.) (Perasović i Bartoluci, 2007.:108)

Perasović i Bartoluci (2007.)

bibliografski popis Perasović, B. i Bartoluci, S. (2007). Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu. Sociologija i prostor, 175 (1):105-120. Članak u časopisu - tri autora u tekstu

(Štulhofer, Jureša i Mamula, 2000.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Štulhofer i sur., 2000.) Štulhofer i sur. (2000.) (Štulhofer i sur., 2000.:869)

bibliografski popis Štulhofer, A.; Jureša, V. i Mamula, M. (2000). Problematični užici: rizično seksualno ponašanje u kasnoj adolescenciji. Društvena istraživanja, 50 (6):867-896. Članak u časopisu - više od tri autora u tekstu

(Balenović i sur., 2000.)

Balenović i sur. (2000.) (Balenović i sur., 2000.:813)

bibliografski popis Balenović, T.; Hromatko, I.; Markovina, J.; Perica, V.; Paratušić, A.; Poljanić, S. (2000). Studentska percepcija seksualnog uznemiravanja. Društvena istraživanja, 50 (6):811-828.


Zbornik u tekstu

(Grubišić i Zrinščak, 1999.) (Grubišić i Zrinščak, 1999.:143)

Grubišić i Zrinščak (1999.)

bibliografski popis Grubišić, I. i Zrinščak, S. (Ur.) (1999). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Članak u zborniku u tekstu

( Jukić, 1999.)

Jukić (1999.)

( Jukić, 1999.:60)

bibliografski popis Jukić, J. (1999). Religijske integracije i uloga pomirenja, u: Grubišić Ivan i Zrinščak Siniša (Ur.). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih zna- nosti Ivo Pilar. Članak u novinama u tekstu

(Dumenil i Bidet, 2007.) (Dumenil i Bidet, 2007.:24)

Dumenil i Bidet (2007.)

bibliografski popis Dumenil, G. i Bidet, J. (2007). Jedan drugi marksizam za jedan drugi svijet. Le Mond diplomatique, listopad 2007. Institucionalne publikacije u tekstu

(Državni zavod za statistiku [DZS], 2006.) – prvi put navesti puni naslov institucije (DZS, 2005.) DZS (2006.) (DZS, 2006.:987) – u sljedećim navođenjima koristiti akronim

bibliografski popis Državni zavod za statistiku (2006). Statistički ljetopis 2006. Zagreb: Državni zavod za statistiku. Radovi s interneta u tekstu

(Cedermann, 2007.) Cedermann (2007.) (Cedermann, 2007.:86)

bibliografski popis Cedermann, L-E. (2007). Computational Models of Social Forms: Advancing Generative Process Theory. American Juornal of Sociology, 110 (4). Pregledano 29. studenog 2007. (http://www.journals.uchicago.edu/AJS/journal/con- tents/v110n4. html?erFrom=-1669774549191795122Guest). Zakoni i pravilnici u tekstu

(Zakon o zaštiti okoliša [ZOZO], NN 110/07) – prvo navođenje (ZOZO, NN 110/07) – sljedeća navođenja

bibliografski popis Zakon o zaštiti okoliša, Narodne novine 110 od 2007. Molimo suradnike časopisa da se pridržavaju ovih pravila i da poštuju i slijede norme hrvatskoga standardnog jezika. Uredništvo časopisa ima slobodu ne prihvaćati tekstove autora ukoliko se ne pridržavaju ovih naputaka. Za sva ostala pitanja autori se mogu javiti uredništvu koje će u najkraćem mogućem roku pronaći rješenje. Uredništvo


Sociologija i prostor / Sociology and Space - Vol.51 No.1 (195)  

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja / Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Advertisement
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you