Page 1

Mojca Nastran, Janez Pirnat: Stakeholder Participation in Planning of the Protected Natural Areas: Slovenia

Marta Zorko, Ivan Šulc, Marko Kovačić: Pogranične zajednice u Republici Hrvatskoj: istraživanje lokalnog identiteta u pograničnom području Gorskog kotara

UDK 316.334:316.4 ISSN 1846-5226

Lana Slavuj: Evaluacija kvalitete urbanog susjedstva – prednosti i nedostaci neposrednog životnog prostora

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

Danijela Milojkić: Procena uticaja na socijalni razvoj u urbanističkom i

50 godina

prostornom planiranju

Jasna Cizler: Urban Regeneration Effects on the Industrial Heritage and the Local Community – Case Study: Leeds, UK

Vlatka Domović, Dubravka Glasnović Gracin, Lana Jurčec: Uporaba matematičkih udžbenika s obzirom na inicijalno obrazovanje učitelja U ovom broju pišu:

u objašnjenju stavova prema razvodu braka - međugeneracijska i unutarobiteljska perspektiva

Mojca Nastran, Janez Pirnat, Marta Zorko, Ivan Šulc, Marko Kovačić, Lana Slavuj, Danijela Milojkić, Jasna Cizler, Vlatka Domović, Dubravka Glasnović Gracin, Lana Jurčec, Ina Reić Ercegovac, Morana Koludrović

50 godina

Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 139–288

Ina Reić Ercegovac, Morana Koludrović: Uloga životnih vrijednosti

Sociologija i prostor, godina 50., broj 193 (2), str. 139–288, Zagreb, svibanj–kolovoz 2012.

193 (2)


Sociologija i prostor – Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja

Marjan Hočevar (Slovenija), Marko Valenta (Norveška), Olaf Müller (Njemačka)

Sociology and Space – Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies

Savjet časopisa – Journal Council

Učestalost izlaženja (godišnje: 3) – Frequency (annually: 3) Izdavač – Publisher Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 11/II, P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska – Croatia Tel. (++385 01) 4810-264, 4922925, 4922-926; Fax (++385 01) 4810-263; E-mail: idiz@idi.hr

Glavna i odgovorna urednica – Editor-in-chief Anđelina Svirčić Gotovac

Izvršna urednica – Managing Editor Adrijana Šuljok

Urednica za prikaze – Book Review Editor Ana Maskalan

Tajnik – Secretary

Ivan Cifrić (Zagreb), Ognjen Čaldarović (Zagreb), Sven Hemlin (Göteborg), Vlasta Ilišin (Zagreb), Denis Janz (New Orleans), Vjeran Katunarić (Zagreb), Gottfried Künzlen (München), Ivan Kuvačić (Zagreb), Maria de Nazare Oliveira Roca (Lisabon), Ksenija Petovar (Beograd), Katarina Prpić (Zagreb), Inga Tomić Koludrović (Zadar), Mirjana Ule (Ljubljana)

Izdavanje časopisa novčano podupiru Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske i izdavač. Sociologija i prostor (Sociology and Space) is published by the financial support of the Ministry of science, education and sport of the Republic of Croatia, with the assistance of the publisher (Institute for Social Research in Zagreb).

Stjepan Tribuson

Obavijesti pretplatnicima

Uredništvo – Editorial Board

Godišnja pretplata za Hrvatsku za pojedince iznosi 180 kn, a za ustanove i tvrtke 250 kn (cijena jednog primjerka 80 kn, dvobroja 140 kn).

Dušica Seferagić (Zagreb), Dejana Bouillet (Zagreb), Saša Puzić (Zagreb), Đurđica Žutinić (Zagreb), Saša Božić (Zadar), Benjamin Perasović (Zagreb), Marija Maja Jokić (Zagreb), Ankica Marinović (Zagreb),

Godišnja pretplata za inozemstvo 25 €, ustanove i tvrtke 35 € (cijena jednog primjerka 12 €). Naknada za zračni prijevoz posebno se naplaćuje.

Pretplate i uplatu slati na adresu: Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., 10000 Zagreb, Hrvatska, OIB: 11986338639. Žiro račun kod Zagrebačke banke, Zagreb, broj 2360000-1101349645 s naznakom: za časopis “Sociologija i prostor”.

Information for Subscribers Annual subscription for Croatia is: 180 HRK for individuals, 250 HRK for institutions and firms (the price of one copy is 80 HRK, of a double issue 140 HRK). Annual subscription in other countries: 25 € for individuals, 35 € for institutions and firms (the price of one copy is 12 €). Air mail postage will be additionally charged. Annual subscription rates should be remitted, by chek only, to Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 11/II., HR-10000 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11986338639, or to the bank account no. ZAGREBAČKA BANKA IBAN: HR5823600001101349645 (for Sociologija i prostor); or, by chek only, to ALGORITAM d.o.o., Odjel izvoza, Harambašićeva 19, 10001 Zagreb, Croatia, Registered No.: 11544939570, or to the bank account no. 23300031100203393 at Splitska banka d.d., Croatia (for Sociologija i prostor).


Opća obavijest autorima SOCIOLOGIJA I PROSTOR – Tromjesečnik za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja objavljuje znanstvene i stručne radove iz sociologije i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor, te druge društvene teme. Radovi se objavljuju na hrvatskom, engleskom i drugim jezicima. Opseg rukopisa – računajući bilješke, literaturu, tablice, grafičke priloge i sažetak – ne smije prelaziti 27 stranica, od kojih na svakoj može biti najviše 1.800 slovnih mjesta. Rukopisu se prilažu dva sažetka, opsega do 250 riječi, na hrvatskom i engleskom jeziku, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (najviše 8), odnosno ključni standardni pojmovi kojima se u rukopisu imenuju rabljeni teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Iznimno, specijalne bibliografije mogu biti opsega do 100 stranica, recenzija knjige i časopisa do devet (9), a prikaz knjige, monografije, bibliografije ili časopisa do tri (3) stranice. Radovi se mogu poslati u tri tiskana primjerka s disketom ili CD-om u programu Microsoft Word, ili elektronskom poštom. Rukopisi se upućuju na adresu: Glavna i odgovorna urednica, SOCIOLOGIJA I PROSTOR, Institut za društvena istraživanja u Zagrebu, Amruševa 8/III., p.p. 280, HR-10001 Zagreb, Hrvatska, tel. (++385 01) 4922-925 i 4922-926, fax (++385 01) 4810-263, e-mail: sip@idi.hr i svircic@idi.hr Podnošenje rukopisa podrazumijeva prijenos prava na objavljivanje, na zaštitu autorstva, te dozvole ili uskrate njegovog reproduciranja, u cijelosti ili u dijelovima, isključivo na Institut za društvena istraživanja u Zagrebu.

General Information to Authors

Prevoditeljica na engleski jezik – English translation

SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE) – Quarterly Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies publishes scientific and expert (professional) papers from sociology and sociology congenial scientific fields and disciplines studying village, town, space and other social themes. The articles are published in Croatian, English and other languages.

Dobrila Vignjević

Volume of the manuscript – including notes, list of references used, tables, graphics and abstract – mustn’t exceed 27 pages, each of them having no more then 1.800 character places. The manuscript must be supplemented with two summaries, each of them up to 250 words, in Croatian and in English. After the text of abstracts give the key word list (no more than eight), key standard terms used in the manuscript to describe your theoretical approach, methodology, empirical results, or the line of reasoning. Exceptionally, special bibliographies can have up to 100 pages, peer-reviews of the books and journals up to nine (9), and surveys of the books, monographs, bibliographies or journals up to three (3) pages.

Prijelom – Layout

The articles might be send in three copies on diskette or CD or by e-mail to the following address: Editor-in-chief, SOCIOLOGIJA I PROSTOR (SOCIOLOGY AND SPACE), Institute for Social Research in Zagreb, Amruševa 8/III., P.O. Box 280, HR-10001 Zagreb, Croatia, Phone (++385 1) 4922-925, 4922-926 and 4810-264, Fax (++385 1) 4810-263, E-mail: sip@idi.hr and svircic@idi.hr Submission of the manuscript give the Institute for Social Research in Zagreb exclusive right to publish, to copyright, and to allow or deny reproduction of it, in whole or in part.

Lektorica – Lector Ivana Marin Garac

Suradnik za izdavačku djelatnost – Associate of Publishing Stjepan Tribuson

Dizajn – Design Igor Kuduz

Stjepan Tribuson

Sponzorstvo, tisak i uvez – Sponsorship, printing and binding CEKIN d.o.o., Augusta Prosenika 11, Zagreb

Naklada – Circulation 300 primjeraka Tiskano u Hrvatskoj, 28. rujna 2012. Printed in Croatia, 28th September 2012

Copyright © 2012. Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – All rights reserved Radovi objavljeni u časopisu Sociologija i prostor referiraju se u sljedećim međunarodnim sekundarnim publikacijama The articles published in Sociologija i prostor (Sociology and Space) are indexed or abstracted in the following international secondary publications – SOCIOLOGICAL ABSTRACTS – SocINDEX (EBSCO) – SOCIAL SCIENCE CITATION INDEX – SOCIAL SCISEARCH – JOURNAL CITATION REPORTS/ SOCIAL SCIENCES EDITION – SCOPUS


Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja Godina 50. Zagreb, svibanj-kolovoz 2012. Broj 193 (2) str. 139-288

Sadržaj Članci Mojca Nastran, Janez Pirnat: Stakeholder Participation In The Planning Of Protected Natural Areas: Slovenia..............................................................................141 Marta Zorko, Ivan Šulc, Marko Kovačić: Pogranične zajednice u Republici Hrvatskoj: istraživanje lokalnog identiteta u pograničnom području Gorskog kotara...........................................................................................................165 Lana Slavuj: Evaluacija kvalitete urbanog susjedstva – prednosti i nedostaci neposrednog životnog prostora.................................................................................183 Danijela Milojkić: Procena uticaja na socijalni razvoj u urbanističkom i prostornom planiranju................................................................................................203 Jasna Cizler: Urban Regeneration Effects on the Industrial Heritage and the Local Community – Case Study: Leeds, UK..............................................................223 Vlatka Domović, Dubravka Glasnović Gracin, Lana Jurčec: Uporaba matematičkih udžbenika s obzirom na inicijalno obrazovanje učitelja...................237 Ina Reić Ercegovac, Morana Koludrović: Uloga životnih vrijednosti u objašnjenju stavova prema razvodu braka - međugeneracijska i unutarobiteljska perspektiva..................................................................................................................257 Recenzije i prikazi

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Vjeran Katunarić: Putovi modernih društava. Izazov historijske sociologije (Mirjana Adamović)...................................................................................................275 Aleksandar Lukić: Mozaik izvan grada: tipologija ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske (Damir Demonja).......................................................................................282 ISTR; Democratization, Marketization and the Third Sector: 10. međunarodna konferencija, Siena, Italija, 10. - 13. srpnja 2012. (Danijel Baturina).....................................................................................................285

139


Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies Volume 50 Zagreb, May–August 2012 Number 193 (2) pp. 139-288

Contents Articles Mojca Nastran, Janez Pirnat: Stakeholder Participation In The Planning Of Protected Natural Areas: Slovenia..............................................................................141 Marta Zorko, Ivan Šulc, Marko Kovačić: Cross-border Communities in the Republic of Croatia: Local Identity in Gorski kotar, the Croatian-Slovenian Cross-border Region...................................................................................................165 Lana Slavuj: Life Quality in Urban Neighbourhood – Advantages and Drawbacks of Immediate Living Environment.............................................................................183 Danijela Milojkić: Social Impact Assessment In Urban And Regional Planning................. 203 Jasna Cizler: Urban Regeneration Effects on the Industrial Heritage and the Local Community – Case Study: Leeds, UK..............................................................223 Vlatka Domović, Dubravka Glasnović Gracin, Lana Jurčec: Initial Teacher Education and the Use of Mathematics Textbooks.................................................. 237 Ina Reić Ercegovac, Morana Koludrović: Life Values and Divorce – Inter-generation and Family Perspective...................................................................257 Reviews and presentations

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Vjeran Katunarić: Ways of Modern Societies. Historical Sociology Challenge (Mirjana Adamović)...................................................................................................275 Aleksandar Lukić: Mosaic Outside the City: Typology of Rural and Urbanized Settlements in Croatia (Damir Demonja)..................................................................282 ISTR; Democratization, Marketization and the Third Sector: Tenth international conference, Siena, Italija, 10-13 Juli 2012 (Danijel Baturina).....................................................................................................285

140


DOI 10.5673/sip.50.2.1 UDK 502.4:711.2(497.4) Prethodno priopćenje

Stakeholder Participation in Planning of the Protected Natural Areas: Slovenia Mojca Nastran Biotechnical Faculty, University of Ljubljana, Slovenia e-mail: nastran.mojca@gmail.com

Janez Pirnat Biotechnical Faculty, University of Ljubljana, Slovenia e-mail: janez.pirnat@bf.uni-lj.si ABSTRACT The participation of stakeholders in the planning of protected natural areas is growing significantly. It enhances their trust in protection aims and management measures. Limited time and finances, however, often reduce the impact of stakeholder participation on the level of information and education, thus usually resulting in insufficient implementation of choices regarding nature conservation.

Key words: the Aarhus convention, Forest service, Matra, Natura 2000, participation methodology, regional park Snežnik-Slovenia, stakeholder analysis, stakeholder involvement.

1. Introduction It is impossible for any governmental or non-governmental organization to permanently and successfully protect the naturally preserved parts of an area by itself. The success of the protection and management of the protected areas depends on numerous stakeholders whose actions are connected to nature (Rientjes, 2000.). BeCopyright © 2012 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The article describes the main stages of stakeholder participation planning, thus enabling us to determine the identity of key stakeholders, the planned participation level and the methods used to achieve it. Furthermore, a detailed analysis of the participation of stakeholders and the public in the planning of protected areas in Slovenia is carried out using two examples: the founding of the Regional Park Snežnik and the shaping of the Natura 2000 areas. Stakeholder participation and communication while founding the Regional Park Snežnik was a planned one. However, the foundation was terminated before it was accomplished and one of the reasons was a decreasing public support of the park. The shaping of the Natura 2000 network was accompanied by a vast communicative project dealing with the problem of how to approach numerous stakeholders in a short period of time given. The article presents the reasons why the implementation of Natura 2000 in Slovenia progresses slowly and the guidelines for its improvement.

141


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 141-164

cause of the increased public interest in questions concerning nature conservation, a need for participative public involvement in managing nature conservation areas grows stronger. The participation of key stakeholders in the planning of natural areas is of vital importance, since their interests concerning these areas as well as their ideas of how and why natural values are worth preserving can differ considerably. Legal support of the protection measures taken on protected areas results in certain limits regarding these areas, all the sectors must pay regard to while planning and intervening. This fact leads to a question, whether it would not be more reasonable for these areas to be founded with an agreement, or even better, with participation of all their stakeholders. The most common excuses for avoiding stakeholder participation are prolonged time periods and higher costs. The most dangerous is the belief of experts, that it is best, if the area is defined and managed exclusively by the professionals with their scientific approach and knowledge. However, even the opinions of the professionals may differ and their decisions are not always directly based on their profession, hence the public may participate the planning of the protected areas in early stages of the process already (Rowe and Frewer, 2000.). Given the fact that nature conservation faces interdisciplinary questions, a transparent process of choice-making is necessary. The counterargument to the participation of stakeholders at certain decisions concerning nature conservation is the NIMBY (Not In My Back Yard) syndrome; the insufficient representation of persons involved and their lack of interest in the subject matter (Ogorelec, 1995.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The public participation in the process has many advantages. The most important of them is the increased trust in the purpose of a protected area, which leads to a higher possibility for the protective measures to be successful and to an efficient implementation of the management plans. With public participation, it is easier to legitimize a protected area or its management plan and to reduce the conflicts between various interest groups. Additionally, the knowledge of locals they can fully express only if given a chance of an actual participation is not to be ignored (Raymond et al., 2010.).

142

The success of participation is not always the same. There is no ideal way of integrating stakeholders in the process. We are always faced with question when, whom and how to involve them in the process. Despite the well-planned strategy, success is not always guaranteed. Each case is unique because of the specific social and natural context, therefore, the results of the process of participation vary. By presenting examples of the planned involvement of stakeholders in the planning of protected areas and their outcomes, we contribute to a wide range of knowledge about different ways of participation of different stakeholders in different situations. Analyses of such cases contribute to improvement of the participation process. In this article we analyze two examples of public participation in the process of establishment of protected areas in Slovenia.


M. Nastran, J. Pirnat: Stakeholder Participation in Planning...

2. The Legal Participation Basis

In the legislation of the European states, the participation in environmental decisions is more or less regulated. Slovenia is ratified Aarhus Convention in 2004. and the European Landscape Convention in 2003. In the Slovene spatial legislation, the Principle of Freedom of Information ensures an open access to environmental data, the right to participate in the processes concerned with changing of regulations, policies, strategies, programmes, plans and projects referring to the protection of environment and the right to participate in the processes of issuing concrete legal acts concerning the activities affecting the environment (Environment Protection Act, Ur.l. RS 39/06). The public has the right of information on the preparation processes of spatial acts and the right of participation in these processes. The access to spatial acts and the public information on the issues concerning spatial planning have to be

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The participation in environmental issues is increasing with institutionalized legal rights of the stakeholders or interested public. In the last decades, the participation is limited to a few international documents forming an important basis for the development of the participation in environmental decisions. In the article Our Common Future, better known as Brundtland report (World Commission on Environment and Development, 1987.), saving the question of sustainable development, the public participation is emphasized using the following words: “Most important, effective participation in decision-making processes by local communities can help them articulate and effectively enforce their common interest and “The law” alone cannot enforce the common interest. It principally needs community knowledge and support, which entails greater public participation in the decisions that affect the environment”. This work is the foundation for the convening of the Earth Summit and the adoption of the Rio Declaration and Agenda 21, which also include and encourage participation. The Principle 10 of the Rio Declaration (The United Nations Conference on Environment and Development, 1992.) is wholly dedicated to public participation, stating that the best way of managing the environmental issues is with the participation of interested stakeholders at the relevant level. In order to achieve this, it is necessary to provide the access to environmental information. Additionally, this principle refers to Aarhus Convention - The United Nations Economic Commission for Europe [UNECE] Convention on Access to Information, Public Participation in Decision-making and Access to Justice in Environmental Matters (UNECE, 1998), which definitely resulted in the greatest step towards active environmental democracy and the possibility of public cooperation in environmental issues. It consists of three pillars: the right to access the environmental information, the right of public participation in environmental decision - law- and policy-making and the right of the legal protection of the first two rights. Last but not least is important to mention The European Landscape Convention, known as Florence Convention (Council of Europe, ETS No. 176, 2000.) which establish procedures for the participation of the general public, local and regional authorities, and other parties with an interest in the definition and implementation of the landscape policies. The legal protection of rights concerning involvement in decision-making processes institutionalizes the participation (Reed, 2008.), thus forming the foundation for improvement of planning conditions in the protected areas.

143


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 141-164

ensured. The spatial act has to be publicly accessible and discussed for at least 30 days. The authorities have to consider public comments and suggestions and take a position on them (Spatial Planning Act, Ur.l. RS 33/07). Unfortunately, participation has not yet become common practice in the early stages of the planning process and is not encouraged in legal definitions in legislation.

3. Whom, How and How Much to Involve in the Planning Process?

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Stakeholder participation can be defined as involvement of individuals and groups in the process of decision-making or planning, enabling them to influence decisions. Since the participation in itself does not lead to results, it is necessary to carefully plan it beforehand. The key question in participatory planning is the selection and the manner of including stakeholders (Kapoor, 2001., O’Rourke, 2005.). The stakeholders in planning of protected areas are, generally speaking, all the people with a common interest in a certain problem in whichever period of time, because it concerns and affects them or because they exert influence upon it directly or indirectly. The stakeholders can be individuals or groups active in all the levels form local to global (Freeman, 1984., Clarkson, 1995., Gass, Biggs and Kelly, 1997., Grimble and Wellard, 1997., Chevalier, 2001., Buanes et al., 2004.).

144

Before deciding on what methods to use to regulate stakeholder participation, we must therefore make a research on who are the key stakeholders in the protected area, who will be affected by the measures determined in the management plan and who will carry out these measures. The public participants should comprise a broadly representative sample of the population of the affected public (Rowe and Frewer, 2000.:13). In order to get the best results from experts as well as from the public, the participation levels and methods must be adapted according to the purpose we want to achieve with the structure of stakeholders. In many areas, numerous methods under the common name stakeholder analysis are widely used. Nowadays, they are one of the most common tools in natural resource management (Chevalier, 2001., Billgren and HolmĂŠn, 2008.). They help us identify the stakeholders and the connections between them, categorize them, understand their views on the problems, find out what conflicts exist between individuals or groups, find the key stakeholders and estimate their influence. With help of stakeholder analysis, it is easier for the planners to decide who to include in the planning process and at what level and how to do it, which has the most significant influence on the process of cooperating with stakeholders and possibly on its result as well (Grimble and Wellard, 1997., Billgren and HolmĂŠn, 2008., Reed et al., 2009.). The methods are based on identification, categorization and analysis of the relations between stakeholders (Reed et al., 2009.). The transparency and independency of the decision of who and for what reasons has been included in the decision-making process in planning is of vital importance (European Communities [EC], 2003.). When the key stakeholders have been chosen, we decide what methods we will use to cooperate with them and when to use them in order to come closer to consensus-based decisions and plans, which are the prerequisite for a sustainable management of protected areas.


M. Nastran, J. Pirnat: Stakeholder Participation in Planning...

Naturally, there are several levels of how strong the public influence is in the decision-making process. When public involvement has reached the level of true participation, it is already very high on the ladder. There are many authors of participation ladders concerned mostly with participation in planning and urbanism, however, these ladders are so generic they can apply to participation levels in any field. The number of levels the ladders consist of differs, but they are similarly structured as regard the content. One of the first such ladders is “A Ladder of Citizen Participation” (Arnstein, 1969.). The ladder extends from the state of no participation to absolute participation. Arnstein names its levels from “non-participation” to “citizen-power”, while Pretty (Pretty et al., 1995.) in “A Typology of Participation” defines the levels from “Passive Participation” to “Self-Mobilization”. Cornwall (2003.) mentions four modes of participation: functional, instrumental, consultative and transformative, each with a higher level of participation. At the first levels, the participation is limited only to informing people of coming events or sometimes even of the events that have already taken place. The communication is one-sided; it is usually held by experts or persons in any way affected by the change. Subsequent ladder levels can already be defined as partially participatory, since they introduce two-sided communication. People are listened to or involved in the process in some other way (e.g. via polls and questionnaires). These levels involve the consultation of experts with people. The experts define problems and solutions, which can be slightly modified according to peoples’ responses. At these levels, the experts do listen to people, but they are still the only ones who decide whether or not the suggestions and opinions will be taken into account and to what extend. The following levels aspire to absolute participation or sometimes even to absolute decision-making power of the people involved. On the Pretty’s ladder, this participation stage is preceded by an also relevant 5th level, nowadays strongly present in Slovenia, regarding the founding of protected areas. At this level, people try to influence decisions by gathering in civil groups usually formed when the plan is in the final stages of adoption or even after the plan has already been adopted. The highest levels assign the decision-making power to the people who actively involve themselves in the process and see to its implementation. At this highest stage, the experts only “serve” public interests. In the similar manner, the participation is divided into co-knowing, co-thinking and co-operating (EC, 2003.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Before deciding on the method of stakeholder participation or before planning of participation in a protected area, it is recommended to answer a question asked by Creighton (2005.: 11): “What kind of participation is required for the decision to have the legitimacy it needs so that once an agency reaches a decision, it is able to implement that decision?” The answer will help us choose the participation level and, consequently, the methods to be used (Höppner, Frick and Buchecker, 2008.). Participatory methodologies are often characterized as being reflexive, flexible and iterative, in contrast with the rigid linear designs of most of the conventional science (Cornwall and Jewkes, 1995.). According to the relevant literature, there are several methods for participation of stakeholders in the planning process. Their classification can be difficult, since the methods intertwine and complete each other. The most logical division is the grouping of participatory methods according to the level of public inclusion in the decision-making process.

145


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 141-164

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Unfortunately, the public is still only informed or educated about a certain matter in the protected area. The use of these tools cannot be classified as an actual participation, their selection, however, is vast. In most cases, these methods apply to a large number of people according to the principle ‘to inform a large number of people with one single message’ (Rientjes, 2000.). Public participation in planning is passive or limited to minimum. The participants are usually the people already motivated to change their opinion or behaviour, because of which the experts have already been questioning the efficiency of these methods. The most commonly used methods in this category are: news releases, brochures, posters, open houses, different events, websites, open telephones, public education meetings, public hearings etc. A higher cooperation level can be expected from another group of methods of more interpersonal nature the planners use in order to acquire information, knowledge, advice and suggestions on alternative solutions. This group of methods is useful in strategic planning, during which various opinions on problems and possible solutions are gathered. Here, the communication and cooperation are already two-sided. In order to gather information and opinions with the planner having a complete authority to decide what to take into consideration and to what extend, questionnaires and opinion surveys, interviews and focus groups are used. A special form of participation is referendum, giving the participants only the authority to decide between alternative options without having an influence on them. Higher participation levels introduce the third group of methods, which can still be of consultative nature, passing, however, a certain amount of decision-making power on the participants (Chess and Purcell, 1999., Buchy and Hoverman, 2000., Rowe and Frewer, 2000.). These methods include interactive workshops, roundtables, advisory and planning committees, citizen's jury and panels, consensus conferences, negotiation, mediation, etc. Some of the methods forming the second and third group can be used as soon as at the very beginning of the planning process, since the participants can help us determine how and where they see the advantages and disadvantages of the plan and gather ideas, solution possibilities and alternatives for further planning.

146

The participation in planning in natural areas is usually not limited to only one method, but includes a rather vast selection of them. The selection varies according to at what level in the planning process we apply them and to who are the stakeholders we cooperate with. The best results can be gained by including the public in the planning process as soon as possible, ideally before the official drawing of the border and protecting of the natural area. In this manner, the people will be more interested in the cooperation in drawing of the management plan. The selection of the participation manner does not necessary affect the result. The use of various participation manners can have similar effects while the same participation manners can lead to different results. The success of the participation can be estimated in two ways: according to the success of the participation process alone or to the success of its result (Chess and Purcell, 1999.). According to Reed (2008.), the quality of decisions made through stakeholder participation is strongly dependant on the nature of the process leading to them.


M. Nastran, J. Pirnat: Stakeholder Participation in Planning...

Before arranging the involvement of public or stakeholders in planning of protected areas, the reasons for participation have to be considered. The ideal level of public involvement in the process is, of course, relative. It depends on the results we expect or on the problem we want to solve.

4. The Participation in Planning in Protected Areas in Slovenia

4.1. The Regional Park Snežnik Despite of planned stakeholder communication and participation, the outcome is not always predictable. It is namely influenced by various factors and interactions between them, making it impossible to wholly anticipate it. The founding of the Regional Park Snežnik was terminated before it was accomplished. The planned borders of the park comprised approximately 1000 km² (Figure 1), and would, if founded, be the largest protected area in Slovenia. The Slovene regional parks belong in the category V with minor areas being a part of categories I - Strict Nature Reserve and II according to IUCN categorization.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

In Slovenia, Stakeholder Involvement in the Planning Processes of the protected areas is nowadays given more attention. The largest improvement can be observed in the interdisciplinary and inter-institutional cooperation at the strategic level, while the participation of non-institutionalized stakeholders (local inhabitants, users etc.) remains less present at least in the first planning stages. A considerable problem arises from the lack of strategic plan of stakeholder cooperation from earlier planning phases onward and of the continued cooperation with stakeholders even after the one-time task has been accomplished. For sustainable management to be successful, the participation of these stakeholders is important especially in those categories of the protected natural area, in which one of the reasons for the qualities contributing to the protection of the area were obtained is a good management of it by the people living in balance with their natural environment (especially the International Union for Conservation of Nature [IUCN] categories II - National Park and V - Protected Landscape). In the field of stakeholder cooperation in protected areas in Slovenia, a good practice is indicated by the projects carried out in various protected areas (e.g. Krajinski park Goričko, Kozjanski park). The participation first reaches its peak as late as when it comes to drawing of management plans. Individual examples of good participation practice include various workshops, mediations, group discussions and roundtables in landscape- and regional parks involving land owners. The participation possibility and, consequently, its legal protection are defined in recent legal acts regulating different protected areas. The Triglav National Park [TNP] is ensuring and implementing public participation via forum of interested public of TNP. The forum consists of periodical public meetings regulating the management of the park. In the following part of the article, we specified stakeholder participation in two areas where in the recent years, a lot of attention and means has been dedicated to stakeholder and public cooperation.

147


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 141-164

The idea of a park was first introduced in 1967. Based on the fact that Cerknica and Planina flooding plains were endangered due to planned hydroelectric power stations, the government proposed an act on Notranjsko karst park as soon as in 1986. However, the act was neither discussed nor adopted. The park was intended to protect the karst system of Ljubljanica River and should comprise 150 km². Later on, the Slovene National Institute for Protection of Natural and Cultural Heritage suggested quite a few expansions of the park and a change of its name. In the following years, the idea of the future park developed on a local level and was supported by regional non-governmental organization the Notranjsko Ecology Centre [NEC]. The knowledge and awareness of the inhabitants concerning natural and cultural values of the area improved due to numerous activities, workshops and the inclusion in the project LIFE (1995.-1997.). The local initiators financed their activities by engaging in projects. The involvement in the project “Designing a model of local support of the Regional Park Snežnik” was supported by the Dutch governmental programme MATRA (Programme Social Transformation - project programme aims on the support of the transition into a democratic consitutional state in countries in Middle and East Europe and selected neighbour countries south of the European Union) during the years 1996. and 1999., which played an important role during the foundation of the park. Since the year 2000. the formal establishment process of the park is being led by the Institut of the RS for Nature Conservation at the Ministry of Environment and Spatial Planning [MOP].

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Figure 1 Proposed Regional park Snežnik and established Notranjska Regional park

148


M. Nastran, J. Pirnat: Stakeholder Participation in Planning...

4.1.1. Designing a Model of Local Support of the Regional Park SneĹžnik MATRA

Each phase of work done by the experts was discussed at workshops to which individuals, the representatives of local communities, management, non-governmental organizations, societies, institutes and ministries were invited. Additionally, the managers of existing Slovene parks and of Croation National Park Risnjak were invited to cooperation. The participants of workshops commented on the inventarisation work of experts in various ways, supplemented to it with their own suggestions and helped determining aims and measures resulting from the cooperation between working groups of experts and interest holders. A positive indicator of interest and content of the participants was their number getting higher with each of the following workshops. The participants cooperated actively (Ogorelec, 2010.). The wider public, especially the inhabitants of the park, were informed about their activities through mass media. Numerous media activities concerning the project have been carried out through radio, press, television and internet. The planning methods in the MATRA project were based on the bottom-up principle including numerous key stakeholders and their interactive cooperation. Various interests were represented by a vast selection of people involved, trying to reach a consensus between them. The cooperation with KNNV in the MATRA project resulted in the material entitled as Starting points of a management plan (Ogorelec and Mastnak, 1999.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The project executor was NEC in cooperation with Royal Dutch Society for Nature Conservation [KNNV]. It consisted of two parts: the preparation of the management and development plan for the park and the preparation of educational material concerning nature and its protection in favour of the park. The project encouraged the public consultation and cooperation in all the project phases. The approach to the planning of the park used in the project was concerned not only with nature conservation, but also with area’s development. Its great advantage was that 80% of the experts involved in the process of preparing professional basis for the management plan were locals. In addition, the council of the project was founded, consisting of all the mayors of the communities involved as well as of the representatives of a few ministries and of qualified experts. In this way, the representatives of the communities were informed about the advancements in planning of the park from the very beginning onward and were thus able to express their comments and views at the same time. In 1999., the park was presented at the sessions of community councils of the communities within the park. The communities saw the park not only as a contribution to nature conservation, but also as a development opportunity. However, they pointed out that the locals should be informed about it as soon as possible (Ogorelec and Mastnak, 1999.).

149


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 141-164

4.1.2. The Formal Establishment Process - MOP

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

After the MATRA project was finished, MOP the official founding procedure of the Regional Park Snežnik in the year 2000. by preparing a draft regulation. The professional basis of the draft was prepared by the Environmental Agency of the Republic of Slovenia based on the materials from the MATRA project resulting from the cooperation with various stakeholders. Even before the interdisciplinary consensus was reached, the communities gave suggestions and comments on the draft regulation. MOP considered them and included some of them in a new version of the draft regulation, which was discussed by community councils. Community councils did not oppose the foundation of the park; however, they observed a growing scepticism among the community members, mistrusting in the country leading the planning increasingly centralistic. They were worried about the development component of the park being too small, thus hindering the development of the communities. In their opinion, the communities should have more influence on the founding process and the community members should decide in a referendum whether they want the park to be founded or no (Ogorelec, 2010.).

150

During the foundation of the park, the inhabitants were not actively included in the communicative process. However, they were regularly informed about it from the beginning onward through various communication channels: news, press conferences, local and national newspaper articles, internet pages and through the bulletin Park Snežnik being published between August 2000. and March 2003. (21 numbers total). It was dispatched to all the households in the park and to all the significant stakeholders in its area (bigger companies, governmental and non-governmental organizations, libraries, journalists, researchers…). To the bulletin’s disadvantage, the locals saw it as a free national advertisement. The bulletin directly informed the public about the park, thus reducing the number of “false rumours”; however, it was a rather passive way of passing information. Therefore, the bulletin kept changing the whole time long: the number of articles written by locals grew and it was supplemented by the articles promoting local tourism. Additionally, the bulletin included readers’ letters, answers to the questions concerning the park, most frequently asked by locals, descriptions of natural phenomena of the park and the examples of a good practice in it. Interested public had a possibility to ask questions and express comments and concerns regarding the park, being given a telephone number and internet address. These are relatively fast and easily accessible ways of gathering required information; however, they exclude certain groups of people. The inhabitants used them but rarely (Ogorelec, 2002.).

4.1.3. What Goes Wrong? In 2002., the inhabitants of a few villages in the park sent their collected signatures to the community mayors, expressing a wish to not be included in the park. The opposition grew even stronger due to the local industry (its employees being mostly the local inhabitants), disagreeing with the inclusion of certain areas in the park.


M. Nastran, J. Pirnat: Stakeholder Participation in Planning...

The opponents did not use the offered communication channels, preferring to communicate with mayors, with whom regular coordination meetings were held in the process of writing the draft regulation. According to the estimations of the mayors, the country did not allocate enough resources for the park, which made them sceptical and decreased their support of the park (Ogorelec, 2010.). Even in the process of founding the park, the inhabitants were not given any direct possibility of an active cooperation. Already in the MATRA project, where the cooperation was interactive, the workshops where not open to general public. The opposition of various groups of people was therefore more decisive in the official founding process. During the project and the official founding process, no public opinion polling was carried out. Thus, “quiet” wishes and certain groups of people who did not express their opinion through the offered communication channels were overlooked. In the year 2002., the founding process was terminated even before inter-ministerial coordination of draft regulation was reached. The reason for that was the opposition of some of the inhabitants, industries and communities of the future park, unfavourable local pre-election atmosphere and the allocation of most of the MOP staff resources to priority Natura 2000 areas (Ogorelec, 2010.). The planning of the park was based on a different principle than the MATRA project. It was planned mostly in a top-down manner and reactively to the stakeholder initiatives, while the communication process of MATRA was proactive. Because of the decreasing public support given to the foundation of the Regional Park Snežnik, the community Cerknica founded in 2002. the Notranjska Regional Park with the surface of 222 km² (Figure 1) within its area. Additionally, it left open the possibility for the neighbouring communities to join the park and founded a public institute to manage it.

4.2. The Shaping of Natura 2000 Areas in Slovenia

Slovenia committed to submit a list if potential proposed Sites of Community Importance [pSCI] and a list of legally defined Special Protected Areas [SPA] to the European Commission until its in the European Community on 1st May 2004. Slovenia was given only 2 years for the whole project of defining the areas and communication, so a vast communicative project was carried out. The ministry strongly supported the communication planning, following the example of the communication model of pilot projects “Nature Management in Partnership” (project IUCNCEC, 2002.-2003.) emphasizing strategic communication planning, problem- and key stakeholder analysis and the determination of the concrete aims and communication strategy. In Slovenia, the share of Natura 2000 areas comprises 35.5% of the national territory (Slovenian Environment Agency, 2010.) (Figure 2), which is the most of all

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4.2.1. Advantages of the Communication Strategy

151


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 141-164

the European Member States. Forests cover 71% of the Natura 2000 (Government of the Republic of Slovenia, 2007.), so we would like to present an example of good practice by the Organization of the Forest Service in Slovenia below. The list of pSCI areas was made based on professional criteria. The challenge the communication group had to face was the planning of communication with numerous stakeholders in a very limited period of time. The main aims of communication strategy were informing the key stakeholders and increasing the concept of acceptance at the national as well as at the regional level (Hlad, 2004.), providing information, awareness raising and better understanding of Natura 2000: where and why the sites are being designated and the concerned implications (constraints and opportunities), indicating that the main aim of the first project phase was to inform and to raise the awareness of what Natura 2000 is with the intention to reduce possible negative public reactions. One of the expected results of the communication strategy is “a snapshot of stakeholders' attitude towards nature protection contents, issues and reasons for or against Natura 2000 in individual sites within the local communities”. According to Hlad (2004.), the participation of higher levels was planned for the second phase of the project Natura 2000 – while forming management plans after accepting the areas. The project contributed to quite well-defined starting points for future Natura 2000 management and communications, giving a greater emphasize to active stakeholder participation in preparing and carrying out the management measures situation changes (Hlad and Kline, 2004.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Figure 2 Natura 2000 in Slovenia

152

The producers estimate the communication plan and its execution to be very successful despite difficult circumstances, which became even an advantage. The determination of Natura 2000 areas was one of the conditions for acceptance in the European Community, which contributed to the political support of the project. The short period of time given urged a project-based approach resulting in a higher level of effectiveness and performance, while the lack of staff encouraged the cooperation with external contractors – communication experts (Ogorelec, 2010.). Positive communication results were a consequence of close interinstitutional cooperation and internal communication between the Ministry of the Environment and Spatial


M. Nastran, J. Pirnat: Stakeholder Participation in Planning...

Planning and the Ministry of Agriculture, Forestry and Food (between ministries and governmental organizations), which decided for a strategic project partnership. A great advantage of the communicative project strategy was a much earlier approach to public then in the case of other nature conservation areas founded by then. Minor communication groups consisting of staff members of Institute of the Republic Slovenia for Nature Conservation [IRSNC], Slovenian Forest Service [SFS] and Chamber of Agriculture and Forestry of Slovenia [CAFS] prepared communication plans for the selected areas with help of the council provided by external communication experts and professional moderators of collective processes. The communication groups approached key stakeholders even at the local level before the final shaping of the areas and all the final expert-contributed data. Communication was adapted for each individual area by smaller communication groups. Its basis was direct, personal communication with stakeholders; indirect communication had only a supportive role. Thus, the possibility of misunderstanding and misinterpretation is diminished at the very beginning. In the personal communication, the greatest attention was given to the stakeholders having the strongest influence on the changing of behaviour patterns and, consequently, on broader social changes. The communicative groups communicated mostly with communities, but also with key stakeholders: foresters, agronomic consultants, veterinaries, water industry representatives, regional development agencies, land owners, inhabitants, tourist-, mountaineering-, and with fishing- and hunting societies (Hlad and Kline, 2004.). Based on the reports of the communication groups, stakeholder responses were gathered in order to use them for further cooperation with them, solving of possible conflicts, increasing local interests for the identification and formation of partnerships. Aside the direct communication, a net of communicators intended for on-field communication and help was formed alongside with the complete graphic design for Natura 2000 including leaflets and other media releases.

Because of the short amount of time the project Natura 2000 was given and because of the pressure Slovenia was facing due to its acceptance in the European Community, the communication groups could focus only on one part of the areas and communicate only with selected, in their opinion the most important stakeholders in these areas. The shortage of time in comparison with the vastness of the project caused the mobilization of the majority of nature conservation staff. Only a small share of staff and finances was assigned to stakeholder and public communication and cooperation. On one hand, personal approach and early communication with selected stakeholders contributed to a better understanding of the network function and to the reduction of opposition, while on the other hand, the lack of early communication in some areas caused mistrust and bigger problems with implementation of Natura 2000 (Hlad and Kline, 2004.). Despite the fact that public participation in Natura 2000 is not specified in the national legal order, there was a 6-day period before the final admission of the areas intended for communities to express their opinion about it. Consequently, some of the communities expressed complaint.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4.2.2. Weaknesses of this Approach

153


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 141-164

The areas were not formed publicly. The mistrust grew stronger due to later nontransparent changes of the areas. The initial top-down forming of areas, based solely on the professional criteria, causes disagreements, especially in case of spatial planners and communities. The professional determination of the areas according to the principle of “the best available data� causes mistrust; according to the reproaches, the habitat types are not mapped for all the areas, the data are insufficient and the local knowledge has not been regarded enough.

4.2.3. Good Practice with Stakeholders at the Forest Service in Slovenia

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

In Slovenia, where there is a high degree of forest cover, forestry is one of the activities that manages natural ecosystems and is with its long tradition, one of the key factors of management of the protected areas. Forest management plans are also management plans for forest part of Natura 2000. Most regulations from society to maintain the environment in countryside landscapes are nowadays defined in central administration, either at European or national level. They are based on the identification of absolute values, best methods and categories, making control possible but without the flexibility to adapt to different local contexts. It may also happen that in their essence, the top–down perspectives are not really understood, or accepted, by those who have to implement them locally. Developed as scientific solutions, they often lead to standardisation, simplification resulting in a weakening of the local cultural identity (Pinto-Correia, Gustavsson and Pirnat, 2006.).

154

The organization of the SFS can be regarded as a good example how two different hierarchical levels, from the national down to the landowner level, are mixed and interconnected within the same institution. The Forest Act prescribes operational plans for 10-year management periods, integrating both natural and social aspects all forests. Because natural attributes of different forest types in forested landscapes are combined with the interests of forest owners and general public, the strategic long-term oriented goal for forest and nature protection management is met with local and far shorter-term goals of forest owners. We may regard such management plan as a meeting point of top-down and bottom up approach. On a strategic level, natural givens are evaluated through engineering methods in a scientific manner while social attributes are incorporated into forest management plans in local level. In this way local foresters are faced with forest owners, their wishes and expectations and practical goals, their feelings for local needs identity and history. In this way a specific participatory approach is established as local foresters, knowing their forest owners and often their uneasiness concerning the future can adopt their management plans according to local society. In this way a new type of communication is established. According with new recommendations based on integration of contextual knowledge into management of landscape level it is expected that with more communicative approaches by advisors and administrators, stakeholder involvement should become easier and thus reinforced (Pinto-Correia, Gustavsson and Pirnat, 2006.).


M. Nastran, J. Pirnat: Stakeholder Participation in Planning...

4.2.4. Discussion and Suggestions Despite quality communication planning within Natura 2000 in Slovenia, problems considering the implementation of the network at the local level arise (World Wildlife Fund [WWF], 2003., WWF, 2004., WWF, 2006., IUCN, 2005.). Situation in Slovenia is not an exception. Also other associated EU member states have similar problems with implementation of Natura 2000 (eg. WWF, 2003., WWF 2004., IUCN, 2005., WWF, 2006., Suškevičs and Külvik, 2011.). The circumstances causing a slow implementation of Natura 2000 in Slovenia could be summarized in 3 main intertwining groups of problem-causing factors: • Natura 2000 not being accepted by communities and spatial planners, • the lack of information, understanding and knowledge of the Natura 2000 contents of key stakeholders and general public, • negative experiences with a few illogical examples. The discontent is the strongest on the communities encompassing a large share of the Natura 2000 areas. In almost 7% of the communities (from 210 included), more than 90% of the area is included in Natura 2000 (Skoberne, 2007.), which influences the community spatial planning, increases the costs due to evaluation of influences on the environment and prolongs the appointed time limits.

To a small extend, one of the reasons for a negative public image of Natura 2000 areas are negative experiences of individuals or organizations with management measures. Many land users expressed mistrust in the professional judgement and unnecessary measures or restrictions of certain interventions in Natura, especially if such areas were created based on insufficient science information (Hlad and Kline, 2004.). People are afraid that Natura will have a restrictive influence on their private interests and well-being. Additionally, illogical situations appear, with restrictions in the Natura 2000 areas, which were in the past established antropogenically and want to be renewed. One of the problems is also a sudden end of Natura 2000 areas due to the national border with Austria despite of relatively unchanged natural conditions. Such situations deepen the mistrust in the professionals as well as in the network.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Most of the problems and misunderstandings arise from insufficient and incomplete knowledge of the Natura 2000. Even though compared to the EU average, the Slovene public is more highly aware of the Natura 2000, some of the key stakeholders remain insufficiently informed about the consequences and opportunities of the Natura 2000 network. In the year 2010., as many as 55% of the Slovenes included in the research Attitudes of Europeans towards the issue of biodiversity - Analytical Report (Flash Eurobarometer, 2010.) lead by Gallup Organization already heard for Natura 2000. 26% of them knew even what Natura 2000 means, which is 18 % more than the European average. However, many people still believe that on the areas of Natura 2000, all the activities are forbidden (Ogorelec and Pristop d.o.o, 2007.). The lack of knowledge increases the fear of limitations and causes stereotypes. For a wider spatial insight and right information on Natura 2000 areas, a free internet spatial data base Nature Conservation Atlas in Slovenia or Europe-wide EU European protected areas – Natura 2000 interactive map are recommended.

155


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 141-164

The lack of time for communication in all the Natura 2000 areas and all the difficulties connected with the implementation led to logical continuation of communication after the areas had officially been formed. Between the years 2006. and 2007., a project called “The communication support of Natura 2000 in Slovenia” was carried out and later rewarded as the best Slovene communicative project in the year 2008 The project offered a reliable support to the management programme. The project included various activities contributing to the improvement of media recognition and general knowledge of Natura 2000. An important part of the project was the estimation of communication efficiency and monitoring as well as the evaluation of communicative activities through the analysis of media reports, measuring the success of the workshops for communicators, prize games, the analysis of comments given by the visitors of internet pages and the analysis of public opinion before the beginning and after the implementation of the project (Ogorelec and Pristop d.o.o., 2007.). Further communication strategy for the period between 2007. and 2012. focuses mostly on permanent continuative stakeholder communication as well as on reaching a better understanding and inclination to Natura 2000 and on the activities of some of the target groups in support of Natura.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

The objective of Natura 2000 sites cannot be to conserve values in landscapes by preservation of objects or patterns but to understand the ever-going landscape dynamics not just in a purely scientific way but combined with a contextual way, i.e. how multifunctionality is affected and supported by different landscape users. Through such knowledge both parties land owners and outsiders may become able to develop visions for the future landscape functioning.

156

In order to achieve a better understanding of the network and active cooperation of stakeholders in the process of implementing the Natura 2000 measures, it is highly necessary for the stakeholders to be aware that one of the reasons the parts of nature included in Natura were preserved is a long-lasting good managing by the people living in these areas a close-to-nature life. With the implementation of Natura, this condition only stays preserved and protected against future devaluations. But unfortunately, many people still believe Natura to be just another set of restrictions of their management and nature intervention. Public information alone reduces the fear of the unknown and, consequently, the stereotypes of nature conservation areas serving only as a “reservation protection” of natural values. But most of all, it is important for the people to get to know the possibilities and values of Natura 2000 and not understanding them just as a restraint. The involvement and mobilization of local stakeholders in active preparation and implementation of measures are of key importance, since only in this way, the stakeholders can come to understand their role in preserving the contents of Nature and to feel responsible for their actions (Höppner, Frick and Buchecker, 2008.). In addition, the overview of the measures taken in various Natura areas and information on different sources for financing measures and development project in the Natura 2000 areas should be enabled. A large part of Natura 2000 is privately owned and used also in economic purposes. Therefore, the involvement of owners in the future management is necessary (European Commission, 2004.). The examples of


M. Nastran, J. Pirnat: Stakeholder Participation in Planning...

good praxis in Slovenia and other countries encourage landowners to proactive measure implementation, forming of partnerships and applying for financial help regarding measure implementation. The management plans unite all the information on protection in one place where everyone has the access to it. In this way, a discussion and cooperation with stakeholders can be formed. Only by constant communication with stakeholders and bottom-up participation in planning and carrying out management and sector plans, the stakeholders will be motivated to understand the value and the possibilities of the Natura 2000 network and will be ready to contribute to its preservation. For an easier Natura management- and continued cooperation planning, not only a monitoring enabling a continued following of the condition for the preserved species would be welcome, but also a continued following of social support and understanding if the wider concept of the Natura 2000 network, indirectly indicated by the nature condition as well. The communication and cooperation must be adapted to each area of the network separately. Considering the vastness of the network and the number of different stakeholders, it is difficult to unify the cooperation in the process of preparing and implementing the management measures, except from general directives and frames.

With two high-profile cases on protected area designation in Slovenia, we have represented the importance of planning and implementing the communication and participation with stakeholders. The summary of advantages, disadvantages of the cases and some proposed guidelines for future work are shown in the Table 1 and Table 2. Experiences gained in this way may be an inspiration for future implementation of protected areas i.e. NATURA 2000 which will need an integration of multifunctionality. Solutions should become flexible and create the conditions for the identification and application of specific solutions to specific places. Thus, the general knowledge and requirements of society could be integrated with the more contextual knowledge, aimed at discussing and formulating what could be considered realistic and concrete in each landscape (Pinto-Correia, Gustavsson and Pirnat, 2006.). In this way a new authenticy may be developed. Authenticity represent deep human need for recognition of owners roles in landscape management, which today are too often missing or marginalized in landscape policy contexts. They are part of the landscape experience and are linked to important feelings such as identity, responsibility, engagement and belonging, in relation to local territories (Pinto-Correia, Gustavsson and Pirnat, 2006.). Despite numerous advantages of the participatory planning, it is necessary to be aware that this approach is not an absolute solution and a basis for conflict-free and long-lasting functioning of multifunctional natural environments. From numerous projects including public, we expect too much and, what is more, too fast. For a successful participation, the planning process must be open to possible changes of final decisions as of planning at the strategic level. According to Cornwall and Jewkes (1995.: 1673) the participatory research is certainly not a simple alternative. One has

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

5. Conclusion

157


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 141-164

to be aware of numerous variables influencing the planning result: the representativeness and time of stakeholder involvement, the use of various methods and last, but not least the uniqueness and individuality of each situation. The generalization of rules in such planning usually cannot be applied; after all, the planning is set in a natural environment and includes working with people, none of which is entirely predictable, since both include a considerable number of unknown features. The success depends on the implementation of the whole participation process. The individual cases increasingly show that the key to a permanent and a successful functioning of the protected area is trust of the stakeholders in the protection aims, manners of their achievement and in the consensus between them. Table 1 Advantages and disadvantages of the designation process of Regional Park Snežnik with some proposed guidelines.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

FORMAL PROCESS (2000 – 2002)

Advantages

158

Implemented by nongovernmental regional organization (NEC)

preparation of educational material

project included the area development

involvement of local experts

series of interactive workshops with the representatives of local communities, the management, non-governmental organizations, societies, institutes and ministries

informing local population through mass media

bottom-up principle planning

proactive attitude to stakeholders

Disadvantages

Excluding of noninstitutionalized stakeholders (inhabitants, users, etc)

No public opinion research during the project

Guidelines •

The idea of the park and the most of early stages of designation should be held at the local and regional level with the key local stakeholders

for improved communication and participation a stakeholder analysis needs to be done in order to find the key stakeholders and their position toward the subject

strategic plan of stakeholder cooperation from early on and continued cooperation with stakeholders after designation


M. Nastran, J. Pirnat: Stakeholder Participation in Planning...

FORMAL PROCESS (2000 – 2002)

Advantages •

Directly informing local population through mass media

info telephone, email, website, bulletin

contributions from local inhabitants in the bulletin – two-way communication

cooperation with communities

Disadvantages •

Top-down principle planning

rare use of info telephone and e-mail by inhabitatnts

perception of the bulletin as a free national advertisement

no direct communication with some of key local stakeholders (landowners, industry, etc)

distrust of the state and the centralized procedure, lack of financial funding for the park

reactive attitude to stakeholders

no public opinion research during the formal process of establishment

Guidelines •

directly informing the population before formal process of designation and draft regulation

non-institutionalized stakeholders should have a chance to be actively involved

Advantages

DESIGNATION

Interdisciplinary and inter-institutional cooperation at the strategic level;

project-based approach;

strong political support;

Disadvantages

Guidelines

Initial top-down forming of areas;

Integration of multifunctionality;

communication groups could focus only on one part of the areas and communicate only with selected stakeholders;

flexibility to adapt to different local contexts;

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Table 2 Advantages and disadvantages of the designation process and operation of the Natura 2000 sites with some proposed guidelines.

159


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 141-164

160

IMPLEMENTATION

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

DESIGNATION

Advantages •

cooperation with external contractors - communication experts;

vast and well planned communication project;

earlier approach to public than in the cases of other previously founded nature conservation areas. The communication groups approached key stakeholders even at the local level before the final shaping of the areas and all the final expertcontributed data;

communication was adapted for each individual area;

direct, personal communication with key stakeholders;

stakeholder responses were gathered in order to use them in further cooperation

Disadvantages •

the main aim of the 1st project phase was to inform and to raise the awareness and reduce possible negative public reactions. The participation of higher levels was planned only for the second phase of the project– after forming management plans and accepting the areas; public participation in Natura 2000 is not specified in the national legal order;

communities expressed complaint to the only 6-day period to express their opinion;

the areas were not formed publicly. The mistrust grew stronger due to later non-transparent changes of the areas;

the data for some Natura 2000 areas are insufficient and the local knowledge has not been regarded

Continued communication after the designation;

Natura 2000 not being accepted by communities and spatial planners;

Website: Nature Conservation Atlas;

the Forest Service in Slovenia is a good example how two different hierarchical levels, from the national down to the landowner level, are mixed and interconnected within the same institution

a lack of information, understanding and knowledge of the Natura 2000 contents. Knowledge of the key stakeholders and general public is still not sufficient;

negative experiences with few illogical examples;

distrust of the owners of the Natura 2000 toward non- cooperation in the designation process

Guidelines •

inclusion and mobilization of local stakeholders in the preparation and implementation of active measures;

inclusion of local knowledge;

permanent continuative stakeholder communication as well as on reaching a better understanding and inclination to Natura 2000;

overview of measures in Natura areas and information on the various sources of funding of the measures and development projects on Natura 2000 sites. Information about protection in a place everyone has the access to;

forming of partnerships and applying for financial help;

continuity of social support and understanding (monitoring);

examples of good practices


M. Nastran, J. Pirnat: Stakeholder Participation in Planning...

1. Arnstein, S. R. (1969). A ladder of citizen participation. Journal of American Institut Planners, 35 (4): 216-224. 2. Billgren, C. and Holmén, H. (2008). Approaching reality: Comparing stakeholder analysis and cultural theory in the context of natural resource management. Land Use Policy, 25 (2008): 550–562. 3. Buanes, A.; Jentoft, S.; Karlsen, G. R.; Maurstad, A.; Søreng, S. (2004). In whose interest? An exploratory analysis of stakeholders in Norwegian coastal zone planning. Ocean & Coastal Management, 47 (2004): 207–223. 4. Buchy, M. and Hoverman, S. (2000). Understanding public participation in forest planning: a review. Forest Policy and Economics, 1 (2000): 15-25. 5. Chess, C. and Purcell, K. (1999). Public Participation and the Environment: Do We Know What Works? Environmental Science & Technology, 33 (16): 2685– 2692. 6. Chevalier, J. (2001). Stakeholder analysis and natural resource management. Read on 20 2010. (http://http-server.carleton.ca/~jchevali/STAKEH2.html). 7. Clarkson, M.B.E. (1995). A stakeholder framework for analyzing and evaluating corporate social performance. Academy of Management Review, 20 (1): 92–117. 8. Cornwall, A. (2003). Whose Voices? Whose Choices? Reflections on Gender and Participatory Development. World Development, 31 (8): 1325-1342. 9. Cornwall, A. and Jewkes, R. (1995). What is participatory research? Social Science & Medicine, 41 (12): 1667-1676. 10. Creighton, J. L. (2005). The public participation handbook. Making Better Decisions Through Citizen Involvement. San Francisco: Wiley. 11. Environment Protection Act, Uradni list RS 39 from 2006. 12. European Communities (2003). Common Implementation Strategy for the Water Framework Directive (2000/60/EC). Guidance document no. 8. Public Participation in relation to the Water Framework Directive. Read on 14 April 2009. (http://circa.europa.eu/Public/irc/env/wfd/library?l=/framework_ directive/guidance_documents/guidancesnos8spublicspar/_EN_1.0_&a=d). 13. European Commission, Environment Directorate General (2004). LIFE-Nature: communicating with stakeholders and the general public – Best practice examples for Natura 2000. Luxembourg: Office for Official Publications of the European Communities. 14. European Landscape Convention, Council of Europe, ETS No. 176 from 2000 15. Flash Eurobarometer (2010). Attitudes of Europeans towards the issue of biodiversity. Analytical report. Wave 2. Hungary: The Gallup Organisation. 16. Freeman, R.E. (1984). Strategic Management: a Stakeholder Approach. Boston: Pitman. 17. Gass, G.; Biggs, S. and Kelly, A. (1997). Stakeholders, science and decision making for poverty-focused rural mechanization research and development. World Development, 25 (1): 115–126. 18. Government of the Republic of Slovenia (2007). Operational Programme – Natura 2000 Management Programme 2007 – 2013. Ljubljana: Government RS. 19. Grimble, R. and Wellard, K. (1997). Stakeholder methodologies in natural resource management: a review of principles, contexts, experiences and opportunities. Agricultural systems, 55 (2): 173-193.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

References

161


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 141-164

162

20. Hlad, B. (2004). Natura 2000. Final Report on the Implementation of the Communication Strategy. Ljubljana: Ministry of Environment and Spatial Planning. 21. Hlad, B. and Kline, M. (2004). Natura 2000. Končno poročilo o izvajanju Komunikacijske strategije. Priloga 10: Priporočila za upravljanje in komuniciranje Natura 2000. Ljubljana: Ministry of the Environment and Spatial Planning. 22. Höppner, C.; Frick, J. and Buchecker, M. (2008). What Drives People’s Willingness to Discuss Local Landscape Development? Landscape Research, 33 (5): 605-622. 23. International Union for Conservation of Nature (2005). Implementation of Natura 2000 in New EU Member States of Central Europe. Assessment Report. Warsaw: IUCN Programme Office for Central Europe. 24. Kapoor, I. (2001). Towards participatory environmental management? Journal of Environmental Management, 63 (3): 269-279. 25. O’Rourke, E. (2005). Landscape Planning and Community Participation: Local Lessons from Mullaghmore, the Burren National Park, Ireland. Landscape Research, 30 (4): 483-500. 26. Ogorelec, B. (1995). Komuniciranje z javnostjo. Priročnik za urbaniste. Ljubljana: Urban Planning Institute of the Republic of Slovenia. 27. Ogorelec, B. (2002). Ustanavljanje regijskega parka Snežnik – izkušnje s komuniciranjem, in: Aarhuška konvencija v Sloveniji. Strokovna priporočila za implementacijo Konvencije o dostopu do informacij, udeležbi javnosti pri odločanju in dostopu do pravnega varstva v okoljskih zadevah. Ljubljana: Regionalni center za okolje za srednjo in vzhodno Evropo. 28. Ogorelec, B. (2010). Interview and Personal Communication. Ministry of Environment and Spatial Planning, Avgust 2010. 29. Ogorelec, B. and Mastnak, M. (1999). Izhodišča za načrt upravljanja. Vzpostavitev modela lokalne podpore v Regijskem parku Snežnik – projekt MATRA. Ljubljana: Ministry of Environment and Spatial Planning. 30. Ogorelec, B. and Pristop d.o.o. (2007). Krepitev implementacije Nature 2000 v Sloveniji – Komunikacijska podpora implementaciji Nature 2000. Končno poročilo. Ljubljana: Ministry of Environment and Spatial Planning. 31. Pinto-Correia, T.; Gustavsson, R. and Pirnat, J. (2006). Bridging the gap between centrally defined policies and local decisions – Towards more sensitive and creative rural landscape management. Landscape Ecology, 21 (3): 333-346. 32. Pretty N. J.; Guijt, I.; Thompson, J.; Scoones, I. (1995). Participatory learning and action. A Trainer's guide. London: IIED. 33. Raymond, M. C.; Fazey, I.; Reed, M. S.; Stringer, L. C.; Robinson, G. M.; Evely, A. C. (2010). Integrating local and scientific knowledge for environmental management. Journal of Environmental Management, 91 (8): 1766-1777. 34. Reed, M. S. (2008). Stakeholder participation for environmental management: A literature review. Biological Conservation, 141 (10): 2417-2431. 35. Reed, M. S.; Graves, A.; Dandy, N.; Posthumus, H.; Hubacek, K.; Morris, J.; Prell, C.; Quinn, C. H.; Stringe, L. C. (2009). Who's in and why? A typology of stakeholder analysis methods for natural resource management. Journal of Environmental Management, 90 (5): 1933-1949.


M. Nastran, J. Pirnat: Stakeholder Participation in Planning...

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

36. Rientjes, S. (Ed.) (2000). Communicating nature conservation. A manual on using communication in support of nature conservation policy and action. Tilburg: European Centre for Nature Conservation. 37. Rowe, G. and Frewer, L. J. (2000). Public Participation Methods: A Framework for Evaluation. Science, Technology & Human Values, 25 (1): 3-29. 38. Slovenian Environment Agency (2010). Register območij Natura 2000. Read on 20 May 2011. (http://kazalci.arso.gov.si/?data=indicator&ind_id=333). 39. Skoberne, P. (2007). Delež območij Natura 2000 po občinah. Ljubljana: Ministry of Environment and Spatial Planning. 40. Spatial Planning Act, Uradni list RS 33 from 2007. 41. Suškevičs, M. and Külvik, M. (2011). The Role of Information, Knowledge, and Acceptance During Landowner Participation in the Natura 2000 Designations: The Cases of Otepää and Kõnnumaa, Estonia, in: The European Landscape Convention. Challenges of Participation. Dordrecht etc.: Springer. 42. The United Nations Conference on Environment and Development (1992). Rio Declaration on Environment and Development. Rio de Janeiro: The United Nations Conference on Environment and Development. 43. United Nations Economic Commission for Europe (1998). The UNECE Convention on Access to Information, Public Participation in Decision-making and Access to Justice in Environmental Matters - Aarhus Convention. Geneva: United Nations Economic Commission for Europe. 44. World Commission on Environment and Development (1987). Our Common Future. Read on 20 April 2010. (http://www.un-documents.net/wced-ocf.htm). 45. World Wildlife Fund (2003). Progress on Preparation for Natura 2000 in Future EU Member States. Synthesis and country reports for Bulgaria, Czech Republic, Estonia, Hungary, Latvia, Lithuania, Malta, Poland, Romania, Slovakia and Slovenia. Budapest: WWF. 46. World Wildlife Fund (2004). Natura 2000 in the New EU Member States. Status report and list of sites for selected habitats and species. Budapest: WWF. 47. World Wildlife Fund (2006). Natura 2000 in Europe. An NGO assessment. Implementation status of the Habitats Directive in the EU-25 Member States, Bulgaria, Romania, Croatia and Turkey. Budapest: WWF.

163


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 141-164

Prethodno priopćenje

Mojca Nastran Biotehnički fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija e-mail: nastran.mojca@gmail.com Janez Pirnat Biotehnički fakultet, Sveučilište u Ljubljani, Slovenija e-mail: janez.pirnat@bf.uni-lj.si

Učešće dionika u planiranju zaštićenih prirodnih područja: Slovenija Sažetak Učešće dionika u planiranju zaštićenih prirodnih područja sve više dobiva na značaju. Participacija pridonosi povjerenju dionika u ciljeve zaštite i mjere upravljanja. Ograničeno vrijeme i financijska sredstva često svode utjecaj participacije dionika na razinu informacije i edukacije, što najčešće rezultira nedovoljnom primjenom izbora koji se odnose na zaštitu prirode. Članak opisuje glavne faze prostornog planiranja uz participaciju dionika, čime nam omogućava da odredimo identitet ključnih dionika, planirani stupanj participacije i metode koje treba koristiti za postizanje istih. Detaljna analiza participacije dionika i javnosti prilikom planiranja zaštićenih prostora u Sloveniji je izvedena na dva primjera: osnivanju Regionalnog parka Snežnik i oblikovanju područja Natura 2000. Participacija dionika i komunikacija prilikom osnivanja Regionalnog parka Snežnik bila je planska, međutim jedan od razloga zašto je osnivanje prekinuto prije nego je proces završen je opadanje javne potpore za park. Oblikovanje mreže Natura 2000 bilo je popraćeno opsežnim komunikacijskim pothvatom koji se bavio problemom kako pristupiti što većem broju dionika u kratkom zadanom vremenskom periodu. Članak pokazuje zašto primjena Nature 2000 u Sloveniji napreduje sporo i smjernice za njezino poboljšanje.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključne riječi: Arhuška konvencija, Zavod za šumarstvo, Matra, Natura 2000, metodologija participacije, regionalni park Snežnik – Slovenija, analiza dionika, participacija dionika.

164


DOI 10.5673/sip.50.2.2 UDK 316.334.52(497.5-3 Gorski kotar) Izvorni znanstveni rad

Pogranične zajednice u Republici Hrvatskoj: istraživanje lokalnoga identiteta u pograničnom području Gorskoga kotara Marta Zorko Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska e-mail: mzorko@fpzg.hr

Ivan Šulc Prirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska e-mail: isulc@geog.pmf.hr

Marko Kovačić

SAŽETAK S obzirom da je došlo do promjene zbiljnosti pojma granice u suvremenom svijetu, sve se više pažnje u istraživanjima pridaje mikroregionalnim društvenim entitetima u pograničnim područjima i njihovim međusobnim odnosima, kako prema centrima, tako i prema onima u okruženju. S obzirom da je promjena koncepta geopolitičkoga pojma granice u postmodernom svijetu nastupila u okviru trokuta odnosa prostor – moć – stanovništvo, jedino interdisciplinarnim istraživanjem moguće je istražiti navedeni fenomen u ukupnom njegovom značenju. Rad analizira društvene identitete i istražuje koheziju u krajnjem sjeverozapadnom dijelu Gorskoga kotara – u hrvatsko-slovenskom pograničnom području. Kombinacijom kvalitativnih i kvantitativnih istraživačkih metoda u radu je argumentirano da istraživano geografsko područje posjeduje društvenu koheziju i razinu identiteta koja ga čini pograničnom zajednicom. Srž i pozadina te kohezije detaljno je prikazana u ovom radu.

Ključne riječi: identitet, društvena kohezija, Gorski kotar, pogranične zajednice, prekogranična suradnja, Republika Hrvatska.

Copyright © 2012 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Fakultet političkih znanosti, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska e-mail: mkovacic@fpzg.hr

165


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 165-181

1. Uvod

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Evolucijom teorije države, teritorija i granice iz modernoga poimanja u postmoderno, u smislu erozije suvereniteta, deteritorijalizacije i globalizacije, pojavljuje se pojam pograničnih područja (borderlands). Navedeni pojam odnosi se na pogranične regije unutar više država i njihovu međusobnu suradnju. Često je na taj način u literaturi posebno naglašen prostorni koncept granice. Taj širi prostorni koncept odnosi se na pojas s jedne i druge strane granice, koji ima određene zajedničke karakteristike. Ovakva pogranična zona suradnje za neke autore predstavlja novi oblik (suvremenoga) frontiera (Martinez i Gallusser, 1995.; Gamster i sur., 1997.; Rumley i Minghi, 1991.; prema: Newman i Kliot, 2000.:12). Iako se teze o deteritorijalizaciji i nestajanju značaja granica pod utjecajem silnica postmodernoga doba mogu osporiti, neminovno je da su granice izmijenile svoju funkciju i da se moraju proučavati izvan isključivoga konteksta prostora, što je do sada bio slučaj. Ó Tuathail tvrdi da zapravo nije na snazi deteritorijalizacija, već reteritorijalizacija. Teze ovoga autora usmjerene su prema saznanju o rekonfiguraciji značaja granice na nekoliko razina (Ó Tuathail, 1998.). Iako se možda čini da državne granice gube svoj značaj, granice na nižim, lokalnim razinama, kao i one globalne, itekako ostaju važne i postaju sve vidljivije. Takva rekonfiguracija značenja granice otvara prostor za novo poimanje i definiranje pograničnih područja. Bilo da se radi o jednoj zajednici s obje strane granice – prekograničnoj regiji, ili pak o dvije zajednice koje dijeli granica, srž za definiciju takvoga područja čini stanovništvo koje naseljava pogranični prostor, i tvori svojevrsnu zajednicu za sebe. Međusobna suradnja unutar takve zajednice jača je nego ona matičnih država na državnoj razini (Cvrtila, Zorko i Banovac, 2010.). Razina kohezivnosti, postojanje zasebnoga identiteta i suradnja na lokalnim razinama određuju radi li se o pograničnim područjima ili pograničnim zajednicama. Upravo istraživanje postojanja takvoga identiteta, te njegova analiza na konkretnom primjeru, središnji je cilj ovoga rada.

166

Klemenčić je potkraj dvadesetoga stoljeća izradio studiju o utjecaju otvorenih graničnih pitanja na međusobne odnose Hrvatske i Slovenije. Zaključio je da, iako otvorena granična pitanja itekako narušavaju odnose na državnoj razini i percepciju među građanima na ukupnom planu, odnosi na lokalnoj razini imaju svoju dinamiku. Ljudi u pograničnim područjima, iako bi se njih najviše trebali ticati problemi oko protezanja granične linije, “međusobno surađuju” (Klemenčić, 2001.:21). Kohezija stanovništva koje živi u pograničnim područjima, ali i njihovi motivi i želje, “vrlo se često razlikuju od onih na državnim razinama” (Cvrtila i sur., 2010.:18). Dobra suradnja u pograničnom području Gorskoga kotara, bez obzira na razmirice Hrvatske i Slovenije oko granice, često se spominje kao pozitivan primjer u hrvatskim medijima. Stoga, pretpostavljamo kako u pograničnom području sjeverozapadnoga dijela Gorskoga kotara postoji društvena kohezija koja omogućava definiranje toga prostora pograničnom zajednicom. U ovom radu istražit će se razina spomenute kohezije, postojanje zasebnoga identiteta i analizirati odnosi ove pogranične zajednice prema centru i prema susjednom prekograničnom području u Republici Sloveniji. Uz to, ispitat će se postoje li prostorne razlike u jačini lokalnoga identiteta, ovisno o geografskom položaju, u odnosu na granicu i stupnju prometne izoliranosti od (sub) regionalnih središta te analizirati potencijalne razlike.


M. Zorko, I. Šulc, M. Kovačić: Pogranične zajednice u Republici Hrvatskoj...

Područje istraživanja čini krajnji sjeverozapadni dio Gorskoga kotara u hrvatskoslovenskom pograničnom području (slika 1.). Promatrani prostor obuhvaća tri jedinice lokalne samouprave: Grad Delnice, Grad Čabar i Općinu Brod Moravice1. Na području navedenih općina nalazi se 134 naselja, i to 38 u Općini Brod Moravice, 41 u Gradu Čabru i 55 u Gradu Delnice (DZS, 2011.b). S obzirom na prirodno-geografska obilježja i povijesno-geografski razvoj, sva veća naselja i važnije prometnice smješteni su u sjeveroistočnom (dolina Kupe i Čabranke –naselja Čabar, Prezid, Brod na Kupi) i jugoistočnom dijelu promatranoga prostora (središnji ili delnički koridor – naselje Delnice), a zapadni je dio gotovo nenaseljen (risnjačko-snježnički gorski blok) (Njegač i Pejnović, 2002.). Sve tri općine graniče sa Slovenijom, i to sa slovenskom povijesno -geografskom regijom Kranjskom, odnosno Notranjskom na krajnjem sjeverozapadu i Dolenjskom na sjeveru i sjeveroistoku. Važniji obližnji slovenski gradovi su Stari Trg i Cerknica, Postojna, naselja Prezid, te Ribnica, Černomelj i Metlika. Hrvatsko-slovenska granica prolazi obroncima planine Snježnik te dolinama Čabranke i Kupe. Na području promatranih općina nalazi se pet graničnih prijelaza – međunarodni granični prijelazi Prezid i Brod na Kupi, granični prijelaz za pogranični cestovni promet Čabar i Zamost, te sezonski granični prijelaz Prezid (Carinska uprava RH (CURH), 2011.). Slika 1. Položaj općina Čabar, Delnice i Brod Moravice

općine Brod Moravice, Čabar, Delnice

1

U administrativno-teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske gradovi i općine su jedinice lokalne samouprave. Općine se osnivaju za “više naseljenih mjesta koja predstavljaju prirodnu, gospodarsku i društvenu cjelinu, te koja su povezana zajedničkim interesima stanovništva” (Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (ZLPS), NN 33/01). Administrativni pojam grad (Grad s velikim početnim slovom) čini sjedište županije, naselje s više od 10.000 stanovnika i okolna naselja koja s njim čine gospodarsku i društvenu cjelinu te mu gravitiraju, ili, iznimno, naselja koja ne zadovoljavaju ove kriterije, a imaju status grada zbog posebnih razloga (povijesnih, prometnih, gospodarskih) (ZLPSS, NN 33/01). Budući da administrativni grad predstavlja općinu sa središtem u gradskom naselju, radi izbjegavanja konfuzije za sve tri jedinice lokalne samouprave u množini koristit će se pojam općine (jer prema kriterijima izdvajanja općina one to zaista i jesu), dok će se pojam grada koristiti u svom temeljnom značenju za subregionalni centar Delnice i područni centar Čabar (više o modelu diferencijacije urbanih, ruralnih i prijelaznih naselja u Hrvatskoj vidjeti prema: Državni zavod za statistiku (DZS), 2011.a).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

naselja promatranih općina ostale općine Gorskog kotara državna granica

167


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 165-181

2. Metodološki okvir S ciljem dobivanja dubinskoga uvida u način funkcioniranja lokalne zajednice u radu se koriste sljedeće istraživačke metode – studija slučaja, anketno istraživanje i terensko opažanje. Studija slučaja je u ovom istraživanju prikladna iz nekoliko razloga. Prvo, odgovara na pitanja kako i zašto. Fenomen koji ovaj rad istražuje, pogranične zajednice, može se prije svega okarakterizirati kao suvremen, što je i drugi razlog prikladnosti korištenja navedene metode. Treći razlog za korištenje ove metode sadržan je u neutralnosti istraživača, koji koristeći studiju slučaja ima malu ili nikakvu kontrolu nad fenomenom koji proučava. Kako se u metodološkoj literaturi navodi, “studija slučaja najpogodnija je metoda u slučaju da je pitanje kako i/ili zašto postavljeno o skupu suvremenih događaja nad kojima istraživač ima malu ili nikakvu kontrolu” (Yin, 2007.:18). John Gerring pronalazi četiri razloga zbog čega metoda studije slučaja postaje sve atraktivnijom za provođenje politoloških istraživanja. Smatra da se “više ne podrazumijeva kako neeksperimentalni podaci dobiveni analizom nacionalnih država, gradova, društvenih sukoba ili ostalih složenih fenomena moraju biti obrađivani standardnim načinima. [...] razvijen je niz alternativa standardnom linearnom modelu unakrsne analize više slučajeva (cross-case study), [...] umreženi su alati metode racionalnoga izbora i studije slučaja pod nazivom analitičke priče (analytic narrative), [...] epistemološki zaokreti priznali su atraktivnost ove metode” (Gerring, 2007.:3 – 5).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Metode koje spomenuti autori predlažu za provođenje studija slučaja primarno su kvalitativne metode analize, od kojih ćemo se i mi služiti nekima: povijesnom, etnografskom, tekstualnom i metodom ankete, kao kvantitativnim alatom. Jedine metode za prikupljanje podataka koje su svojstvene isključivo studiji slučaja su eksperiment, etnografsko istraživanje na terenu, nestrukturirani intervju i strukturirana anketa (Gerring, 2007.). Dakle, uz analizu i sintezu postojeće primarne i sekundarne literature i dosadašnjih istraživanja, dokumenata i arhivskih zapisa (karte, popisi stanovništva), jedna od metoda prikupljanja podataka, koja se koristi u ovom radu, jest strukturirana anketa.

168

Anketno istraživanje na uzorku od 147 stanovnika sjeverozapadnoga dijela Gorskoga kotara (1,4% populacije promatranoga područja) provedeno je 27. kolovoza 2011. u naseljima Čabar, Gerovo, Kozji Vrh, Prezid i Tršće u Gradu Čabru, u naseljima Brod na Kupi i Delnice u Gradu Delnicama, te u naseljima Brod Moravice i Čučak u Općini Brod Moravice. Anketiranje je provedeno prema sistemskom uzorku na temelju prostornoga razmještaja broja stanovnika po općinama i naseljima. Dakle, cilj je bio u svakoj od triju promatranih općina anketirati broj osoba koji odgovara udjelu od 1,5% ukupnoga stanovništva te općine te isti princip primijeniti i na broj ispitanika po naseljima unutar svake općine (uvjet za svrstavanje ispitanika po naseljima bio je mjesto uobičajenoga stanovanja, dakle u obzir su uzete samo osobe koje stanuju u općinama promatranoga prostora). U Gradu Čabru je anketirana 61 osoba ili 42,5% ukupnoga broja ispitanika (Grad Čabar participira u stanovništvu promatranih općina s 35,5%), od čega 21 osoba u Prezidu, 17 u Gerovu, 11 u Čabru, 11 u Tršću i


M. Zorko, I. Šulc, M. Kovačić: Pogranične zajednice u Republici Hrvatskoj...

1 u Kozjem Vrhu. U Gradu Delnicama anketirano je 72 ispitanika ili 49,0% ispitanika (Grad Delnice participira u stanovništvu promatranih općina s 56,4%), od čega 65 u Delnicama, a 7 u Brodu na Kupi. U Općini Brod Moravice anketirano je 14 ispitanika ili 9,5% ukupnoga broja ispitanika (udio Općine Brod Moravice u populaciji promatranoga područja iznosi 8,1%), od čega u Brodu Moravicama 13, a u naselju Čuček 1 ispitanik. Odstupanja broja i udjela ispitanika po općinama od željenoga iznosa rezultat je otežanih uvjeta anketiranja, odnosno teškoga pronalaska ispitanika koji su pristali na sudjelovanje u istraživanju i visokoga stupnja odbijanja potencijalnih ispitanika da sudjeluju u anketi. Kako je jedan od ciljeva rada identificirati i opisati lokalni identitet, te istražiti njegov utjecaj na način življenja u ovom pograničnom području, anketno istraživanje formulirano je pitanjima o percepciji vlastitoga života (samorefleksija)2. Operacionalizacijom i obradom podataka dobivena je struktura i priroda kolektivnoga identiteta koji utječe na prirodna i socijalna kretanja stanovništva. U analizi društvenogeografskih obilježja promatranoga prostora korišteni su dostupni podaci (prvi rezultati) popisa stanovništva 2011. godine3. Na temelju podataka o broju stanovnika po naseljima i podataka vitalne statistike (do 2009. godine) izračunato je i iskazano kretanje stanovništva4. S obzirom na nedostupnost podataka o sastavu stanovništva za posljednji popis, u radu se koriste podaci o sastavu stanovništva za 2001. godinu koji su provjereni i nadopunjeni terenskim istraživanjem.

3. Teorijski okvir i dosadašnja istraživanja Proučavanjem fenomena granice iz geopolitičke perspektive može se prepoznati njezin trojaki karakter – geografski, politički i socio-kulturni. I dok su geografski i politički složeni, ali odredivi, socio-kulturni karakter je teško znanstveno utemeljeno odrediti jer sadrži mnoge komponente, uključujući kulturu i društvo, koji nemaju jednoznačne granice. S tim se slaže i Bufon koji, iako uvodi novu kategoriju,

Joanna Kurczewska samorefleksiju navodi kao ključni segment istraživanja pograničnih područja (Kurczewska, 2006.).

3

Podaci su prikupljeni su po metodi place of usual residence, odnosno u ukupno stanovništvo naselja popisa ulaze sve osobe koje su uoči kritičkoga trenutka popisa (31. ožujka 2011.) živjele neprekidno u svome uobičajenom mjestu stanovanja barem 12 mjeseci (DZS, 2011.b). 4

Podaci vitalne statistike za 2010. godinu predstavljaju prosječnu godišnju stopu rodnosti i smrtnosti za razdoblje 2001. – 2009.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2

169


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 165-181

antropogeografske granice, u klasifikaciju granica5, navodi da je o kulturnim područjima nemoguće govoriti u okvirima linija ili granica. Tu se radi o područjima (zonama, po Bufonu) ispreplitanja i međusobnih utjecaja. Budući da je teško iscrtati političku granicu na temelju kulture, koja predstavlja više zonu prožimanja nego linearnu crtu razdjelnicu, proces razgraničenja po principu kulturnih granica u praksi se često oslanja na razne druge “uporabnije” granične linije fizičkoga ili društvenoga tipa koje se nalaze u blizini (Bufon, 2001.). I dok geopolitika naoko zaobilazi analizu razgraničenja prema kulturnim i društvenim osnovama, socijalna geografija i sociologija daju okvire i pozadinu za istraživanja ovakvoga tipa. Također, moguće je zamijetiti i kako su ovakva istraživanja sve više zastupljena u radovima suvremenih autora kritičke geopolitičke prominencije, koji uviđaju da je došlo do promjene zbiljnosti fenomena granice. Newman i Paasi zaključuju kako geografi diskursa kritičke geopolitike, inspirirani nedavnim raspravama škola i teorijama međunarodnih odnosa, sve više propituju geografske pretpostavke i empirijske koncepte granice. Oni predlažu da se pažnja usmjeri prema praksama stvaranja granice i pitanjima identiteta, te tvrde kako su sve granice društveno konstruirane. Sve navedeno znači da pitanje moći postaje ključno pitanje ukoliko govorimo o granicama (Campbell, 1992.; Dodds, 1994.; Massey i Jess, 1995.; Ó Tuathail, 1996.; Agnew, 1993., 1997.; prema: Newman i Paasi, 1998.:188). Stoga isti autori predlažu suvremeno izučavanje granice u multidimenzionalnom kontekstu i zamjećuju četiri suvremene rasprave unutar studija o granicama koje su povezane zajedničkim poljem istraživanja – poveznicom između teritorijalnosti, linije ograničenja i identiteta. Navedene rasprave su: rasprava o nestajanju granica, rasprava o konstrukciji društveno-prostornih identiteta, teritorijalne priče (granice isključivanja i uključivanja), te granice i njihove prostorne razine (Newman i Paasi, 1998.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nadalje, Mladen Klemenčić smatra kako se do sada fenomenu i istraživanju granica u znanosti pristupalo isključivo na tradicionalan način. Tradicionalni pristup temi političkih granica na kopnu uključivao je dva osnovna smjera istraživanja. Prvo, smještaj, narav i nastanak granice, uključujući i ocjenu njezine “povoljnosti” sa stajališta jedne od graničnih država. I drugo, utjecaj granice na okolni krajolik, stanovništvo koje živi u tom području i oblikovanje vanjske politike koju država vodi

170

5

Geopolitički gledano, postoje razne podjele granica, ali se sve mogu razvrstati u tri grupe – morfološku podjelu (čiji su dio podjela na prirodne i ugovorne granice), genetsku podjelu i funkcionalnu podjelu. Genetska podjela potječe od Hartshornea, a odnosi se na njihov nastanak, pa se tako razlikuje pionirske, antecedentne, subsekventne, nametnute i reliktne granice (Hartshorne, 1936.:56 – 57). Funkcionalna podjela podrazumijeva podjelu granice prema njezinoj funkciji, opet u odnosu na društveni element s njezine obje strane. Tako možemo razlikovati barijerne granice, koje odjeljuju, filtrirajuće granice, koje su polupropusne, kontaktne granice, koje spajaju i integrativne granice kao pojavu unutar Europske Unije, gdje granice nacionalnih država i dalje postoje, ali su u potpunosti otvorene za članice te zajednice. Naposljetku, morfološka podjela granica koja, poput geografske klasifikacije, granice dijeli na prirodne i geometrijske, nadopunjena je od strane Bufona antropogeografskim granicama koje prate linije društva.


M. Zorko, I. Šulc, M. Kovačić: Pogranične zajednice u Republici Hrvatskoj...

(Klemenčić, 2005.). Problematiku svih tradicionalnih limitoloških radova u političkoj geografiji Klemenčić vidi u njihovu prihvaćanju nacionalne države kao neupitne pojave, čime su granice bile nedodirljive i prirodno zadane. Suvremeni kritički pristup prema njemu se zasniva na uviđanju novih funkcija granica (njihova propusnost) i novim razinama promatranja (lokalne razine). Još jedan od potpuno novih pristupa koje navodi Klemenčić jest Paasijeva veza granica i nacionalnoga identiteta. Paasi polazi od tvrdnje da su granice ponajprije socijalni proizvodi. On granicu promatra kao dio diskurzivnoga krajolika koji se svakodnevno posreduje i reproducira na više načina, primjerice putem medija, prevladavajuće političke retorike ili kroz obrazovni sustav (Klemenčić, 2005.).

Ideja zajednice u društvenim znanostima, a posebice u sociologiji, doživljava svojevrsnu renesansu. Pozornost se pridaje tzv. studije zajednice (community studies) koje obuhvaćaju ruralne zajednice, male gradove i zajednice lokalne klase, te imaju holističku tendenciju (Geiger Zeman i Zeman, 2010.:42), odnosno proučavaju sveukupnost motiva i gradivnih elemenata pojedinih zajednica. Day definira zajednicu kao “one stvari koje su ljudima zajedničke […] i koje im daju osjećaj međusobnog pripadanja” (Day, 2006.:1). Tvrdeći da zajednice uključuju ljude u jednu socijalnu sferu, ali istovremeno i isključuju druge iz nje, neraskidivo veže zajednicu za koncept identiteta. U razmatranju tematike nemoguće je zaobići Tönniesovu distinkciju između pojmova Gemeinschaft i Gesellschaft. Tönnies smatra da je društvo apstraktniji oblik u kojem prevladava mehaničnost, atomizacija i impersonalnost (Gesellschaft), dok je zajednica (Gemeinschaft) intimnija, personalnija, manja organska verzija društva. Slijed ljudskoga razvoja pokazuje tendenciju zamjene odnosa zajednice društvom6 (Tönnies, 2002.). Naznačena teza i jest jedan od razloga interesa

6

S tim u vezi dovodimo i Durkheimovu pretpostavku iz 1893. godine, o prijelazu iz mehaničke u organsku solidarnost, čime je otvorio put tradiciji proučavanja koncepta zajednice.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Rumley i Minghi stvorili su okvir za suvremeno izučavanje granice i predlažu četiri razine istraživanja toga fenomena: (1) istraživanje društvene diferencijacije između i unutar država u smislu kulture i svijesti; (2) ekonomska diferencijacija u smislu ekonomskih aktivnosti; (3) politička diferencijacija u smislu sustava vlasti, administracije, sigurnosti i izbora i (4) interakcija između država vezana uz pitanje granica, koje se odnosi na političke ishode međudržavnih odnosa, i mogu gradirati od rata do suradnje (Rumley i Minghi, 1991.). U okviru ovih prijedloga može se pristupiti proučavanju stanovništva u pograničnim područjima, te analizirati (1) kakva je svijest o pripadnosti i kohezivnost prisutna u takvim zajednicama prema stanovništvu s druge strane granice, a kakva prema “centru” (pod pretpostavkom da je pogranično područje periferija); (2) kakva je ekonomska aktivnost i međuovisnost pograničnih zajednica; (3) postoje li i kakvi su propisi koji se odnose na stanovništvo u tom području (jesu li dobrovoljni ili imperativni) i (4) kako “centri” gledaju na odnose općenito, odnosno potiču li svojim mjerama, instrumentima i akcijama kohezivnost u pograničnim područjima s obje strane granice ili je onemogućavaju. U ovom radu istražit će se upravo prva spomenuta razina, odnosno svijest o pripadnosti i identitet istraživanjem definiranoga pograničnog područja u Republici Hrvatskoj.

171


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 165-181

društvenih znanstvenika za koncept zajednice, tj. može li ona opstati, mijenja li se i koja je njezina uloga u složenijem društvenom sustavu? S obzirom na tematiku ovoga rada, od posebne je važnosti zajednica mjesta. Zajednicu mjesta čine “skupine ljudi koji žive jedni do drugih na određenom prostoru i dijele određene vrijednosti, iskustva i interese” (Geiger Zeman i Zeman, 2010.:74). Dakle, zajednice mjesta obuhvaćaju sve čimbenike koji determiniraju osjećaj privrženosti ljudi s nekim prostorom. U to se uključuje kolektivna memorija, tradicija i osjećaj različitosti u odnosu na neki drugi društveni entitet. Granice zajednice bitan su faktor i definicije same zajednice. One su simbolično razgraničenje nas i njih, te kao takve obuhvaćaju identitet zajednice kojoj pripadamo.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Pojam identiteta u suvremenim je društvenim znanostima postao nezaobilazna tema. Identitet je u osnovi kontekstualni pojam koji, najjednostavnije, označava osjećaj tko sam ja, tj. tko smo mi. Bhiku Parekh kaže da se “identitet neke stvari sastoji u svojstvima koja je tvore tako da određuju kao tu stvar ili tu vrstu stvari, a ne kao drugu, te je razlikuju od svega ostaloga” (Parekh, 2008.:13). Načelno se razlikuju dvije osnovne vrste identiteta: individualni ili osobni i kolektivni ili grupni. Individualni identitet se odnosi na “vjerovanje i vrijednosti pomoću kojih se (pojedinci) određuju ili identificiraju kao određena vrsta osobe” (Parekh, 2008.:15). Ovo je način na koji se artikulira i konstruira samoga sebe i svijeta koji okružuje tu osobu. Osobni je identitet, čini se, dvostruk. S jedne strane, određuje ga okolina, u smislu socijalizacije, obitelji i društva u kojem se nalazimo, dok s druge strane predstavlja izbor, što je i važniji segment osobnoga identiteta. Naime, okolina nam može dati određene koncepte i ponuditi različite varijante vrijednosti, no mi smo ti koji kritičkim mišljenjem odbacujemo ili pak prihvaćamo te vrijednosti. Djelovanjem konstruiramo vlastiti identitet.

172

Grupni identitet “počiva u skupini elemenata koje prepoznajemo kao zajedničke svima nama i dostatne kako bismo se držali zajedno, da bismo osjetili ono ‘mi’” (Cerutti, 2006.:24). Sam po sebi, grupni se identitet može smatrati izvedenicom osobnoga identiteta. Mi ipak moramo u svijesti imati predodžbu da pripadamo konkretnoj zajednici i ponašati se u skladu njezinih tradicija. Društvene uloge koje pojedinac obnaša u skladu s normama nekoga društva, ogledalo su identiteta jer baš iz razloga pripadanja poštujemo neka pravila nametnuta od strane zajednice. Ono što valja istaknuti je element pripadanja. Identitet je jedan od komponenata pripadanja, odnosno definiranja (ne)članom neke socijetalne zajednice. On nas odvaja od drugoga i uspoređuje toga drugog s nama. Pojam drugoga od važnosti je za politike identiteta jer, ne samo što odvaja nas i njih, već u tom odvajanju gradi nas, konsolidira nas i čini svjesnijim onoga što jesmo. Dvije su još dimenzije identiteta važne za kontekst ovoga članka – nacionalna i lokalna dimenzija identiteta. Nacionalni identitet je podvrsta kolektivnoga identiteta i nastao je kao rezultat borbe nacionalnih država za priznanjem i ostvarivanjem u međunarodnom poretku. Identifikacija naroda s državom bitna je pokretačka snaga povijesti koja je utjecala, ne samo na geografiju, već i na tijek političkih odnosa Europe. Nakon kraja Hladnoga rata i pojave novih država-nacija, fokus je ponovo


M. Zorko, I. Šulc, M. Kovačić: Pogranične zajednice u Republici Hrvatskoj...

zadobio nacionalni identitet kako bi se objasnili politički procesi novih država i ocijenili pokušaji novih odcjepljenja. Nacionalni identitet gradi se u odnosu na drugoga, a nacionalizam pretpostavlja da svaka nacija treba imati vlastitu državu u kojoj se može neometano i voljno razvijati na način na koji to želi. Nacionalni identitet koji pretpostavlja (ali i konstruira) nacionalnu svijest, snažan je mehanizam političke djelatnosti jer služi legitimaciji odluka vodstva neke države. S druge strane, lokalni identitet je manifestacija lokalne kulture i karakterizira ga privrženosti zajednici u kojoj se pojedinac nalazi. Lokalni je identitet zanimljiv znanstvenicima jer je povezan s koherentnošću toga dijela društva. Upravo lokalni identitet vrlo snažno utječe na povezanost i homogenost pojedine lokalne zajednice. Lokalni identitet, ukoliko je članovima zajednice važniji od nacionalnoga, često može proizvesti društvene strukture koje su različite od dominantnih u tom društvu, što pak može imati za posljedicu različite gospodarske, gravitacijske pa i političke orijentacije te zajednice. Upravo zato su pogranične zajednice specifične. Tijekom povijesti gradile su posebne društvene odnose s državom s kojom graniče i stvarale tradiciju koja se danas često ne podudara s nacionalnom percepcijom o toj državi. Upravo zato je ideja ovoga rada identificirati najvažnije odrednice lokalnoga identiteta, dovesti u vezu s društvenom kohezijom i povezati ga sa socio-političkim odnosima konkretne zajednice i susjedne države.

4. Identitet i društvena kohezija u pograničnom području Gorskoga kotara – analiza terenskoga istraživanja

Za razumijevanje identiteta pogranične zajednice u sjeverozapadnom dijelu Gorskoga kotara nužno je poznavanje povijesno-geografskoga razvoja i suvremenih društveno-gospodarskih mijena. U prošlosti je Gorski kotar, zbog gorsko-planinskoga karaktera i smještaja između jačih životnih žarišta Notranjskoga, Primorja, Like i Peripanonije, dugo imao izolacijski karakter i bio vrlo slabo naseljen. U 15. stoljeću Gorski kotar dobiva važno geostrateško značenje u sustavu obrane protiv Osmanskoga Carstva. Osnivaju se utvrđeni gradovi na strateški istaknutim lokacijama, pri čemu se ističu Brod Moravice i Kostel. Nakon osmanskoga osvajanja Like i Korduna, u 16. stoljeću se malobrojno stanovništvo Gorskoga kotara povlači prema Kranjskoj. Krajem 16. stoljeća, nakon kraćega nesigurnog razdoblja, ponovno se naseljava ovaj prostor, te se u 17. i 18. stoljeću na temelju rudnoga bogatstva razvijaju rudarstvo i fužinarstvo (posebno u čabarskom kraju). Nove gospodarske djelatnosti snažno privlače kajkavsko stanovništvo iz Kranjske i čakavsko iz Primorja. Dakle, u cijelom srednjem i većem dijelu novoga vijeka prisutna je društveno-gospodarska povezanost Gorskoga kotara sa susjednim slovenskim zemljama. U 18. stoljeću Gorski kotar doživljava snažan demografski rast i društveno-gospodarski razvoj zahvaljujući geografskom položaju na kombiniranom podunavsko--sjevernojadranskom transportnom putu koji povezuje Panonsku nizinu i sjeverni Jadrana. Nove gospodarske djelatnosti (trgovina, kirijašenje, ugostiteljstvo) snažno privlače stanovništvo iz okol-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4.1. Povijesni i društveno-geografski čimbenici formiranja identiteta

173


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 165-181

nih područja Hrvatske, Slovenije i Bosne. Izgradnja Lujzinske ceste (1803. – 1811. godine) daje impuls društveno-gospodarskom razvoju Delnica i okolnoga prostora, a izgradnja željezničke pruge Karlovac – Rijeka (1873. godine) reafirmirala je Delnice kao demografsko i gospodarsko težište Gorskoga kotara (Njegač i Pejnović, 2002.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Na području općina Brod Moravice, Čabar i Delnice živi 10.597 stanovnika, 48% stanovništva Gorskog kotara ili 18,5 st./km2 (2011. godine) (DZS, 2011.b). Od ukupnoga broja stanovnika promatranoga prostora dvije petine živi u Delnicama, najvećem gradskom naselju Gorskoga kotara i jedinom naselju s više od 1.000 stanovnika (4.351 stanovnika). Osim Delnica, još devet naselja ima više od 200 stanovnika i u njima živi trećina ukupnoga broja stanovnika promatranoga prostora. Zbog analiziranih prirodno-geografskih obilježja i povijesno-geografskoga razvoja sva veća naselja nalaze se uz doline Čabranke i Kupe (u blizini hrvatsko-slovenske granice) i u središnjem (delničkom) koridoru. Ostalih 124 naselja ima manje od 200 stanovnika, od čega u čak 22 nije zabilježen ni jedan stanovnik (izračunato prema: DZS, 2011.b). Niska gustoća naseljenosti i prevlast vrlo malih naselja posljedica je stočarske valorizacije prostora u prošlosti, a osobito dugotrajne depopulacije, kojom su posebno zahvaćena brdsko-planinska područja i otoci (slika 2.) (Nejašmić, 1992., 2008.). Naime, od 1910. g., kada je zabilježen populacijski maksimum promatranih općina (17.941 stanovnika), do 2011. g. broj stanovnika smanjen je za 41% (izračunato prema: DZS, 2005., 2011.b). Najintenzivnija depopulacija zabilježena je nakon 1961. godine (indeks promjene broja stanovnika 1961. – 2011. iznosi 65), kada je Gorski kotar, kao i cjelokupni ruralni prostor Hrvatske, zahvaćen snažnom migracijom selo – grad, kao posljedicom snažnoga razvoja industrije u hrvatskim gradovima te niskim životnim standardom na selu (izračunato prema: DZS, 2005., 2011.b)7. Delnice, kao lokalno industrijsko središte, apsorbirale su dio te migracije (uglavnom iz okolice) pa nakon Drugoga svjetskog rata bilježe umjereni populacijski rast (1961. godine 4.042 stanovnika, 1991. godine 4.696; indeks promjene 1961. – 1991. godine iznosi 116), no i one su nakon 1991. godine zahvaćene depopulacijom (1991. godine 8.527 stanovnika, 2011. godine 6.246; indeks promjene 1991. – 2011. godine 73) (izračunato prema: DZS, 2005., 2011.b).

174

Sastav stanovništva prema spolu i dobi posljedica je dugotrajne depopulacije. Blagi višak broja žena u odnosu na broj muškaraca (104 žene na 100 muškaraca 2001. godine) odraz je diferencijalnoga mortaliteta8 (DZS, 2003.). Istovremeno u proširenoj udajno-ženidbenoj dobi (20 – 39 godina) prisutan je višak muškaraca jer su žene

7

Dugotrajno i intenzivno iseljavanje odrazilo se na smanjenje rodnosti i starenje stanovništva, što ima za posljedicu porast smrtnosti. Zato je u razdoblju 2001. – 2011. godine negativna prirodna promjena (razlika između broja rođenih i umrlih) u ukupnom smanjenju broja stanovnika sudjelovala sa 74%, a negativna migracijska bilanca (razlika između broja useljenih i iseljenih osoba) 26% (ukupna međuopisna promjena iznosila je -1.037 stanovnika, negativna prirodna promjena -763, a negativna migracijska bilanca -274) (izračunato prema: DZS 2005.; 2010.; 2011.b). 8

Pojave da je u svim dobnim skupinama smrtnost muškaraca veća od smrtnosti žena pa u starijim dobnim skupinama brojčano prevladavaju žene.


M. Zorko, I. Šulc, M. Kovačić: Pogranične zajednice u Republici Hrvatskoj...

sklonije iseljavanju9. Stanovništvo promatranih općina duboko je zahvaćeno procesom starenja stanovništva. Udio staroga stanovništva (60+) u ukupnom iznosi 25,1% i dvostruko je viši od vrijednosti iznad koje započinje starenje (12,0%), te od udjela mladoga stanovništva (21,2%) (izračunato prema: DZS, 2003.). Navedeno je rezultat iseljavanja mlađega zrelog stanovništva koje sa sobom “odnosi” i svoje buduće potomstvo, što ima za posljedicu smanjenje stope rodnosti i starenje stanovništva. Slika 2. Naselja u promatranom području prema broju stanovnika

Izvor: Državni zavod za statistiku (2011.b). Popis stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj, 2011.: prvi rezultati. (Pregledano 03. kolovoza 2011. (http://www.dzs.hr/)

Unutar empirijskoga istraživanja na uzorku od 147 ispitanika (cca. 2,5% ukupnoga broja stanovnika općina Brod Moravice, Delnice i Čabar) tri su se elementa nametnula kao relevantna obilježja u kontekstu istraživanja identiteta i društvene kohezije. Prvi element odnosi se na posebnost identiteta pograničnoga područja provjerenoga pitanjem – Smatrate li da stanovnici ovoga kraja imaju poseban identitet u odnosu 9

Naime, kad emigracija uznapreduje, žene iz ruralnih područja iseljavaju češće i u većem broju nego muškarci koji su više vezani uz posjed (Nejašmić, 2005.). Odraz toga procesa je nemogućnost nalaženja bračnoga partnera, smanjenje stope rodnosti i produbljivanje depopulacije. Povezano s tim, u anketnom istraživanju sudjelovao je relativno visok broj muškaraca.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

4.2. Društveno-identitetska obilježja promatranoga prostora

175


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 165-181

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

na ostala naselja Gorskoga kotara? Rezultati su pokazali kako 42% ispitanika smatra da imaju zaseban identitet u odnosu na ostala naselja Gorskoga kotara, 41% ih smatra da stanovnici nemaju poseban identitet, dok ih 16% nije sigurno. Međutim, pokazale su se značajnim unutarnje razlike među naseljima u stavovima ispitanika, ovisno o geografskom položaju naselja u odnosu na granicu i prometnu povezanost (izoliranosti) u odnosu na subregionalni centar (Delnice). Tako, primjerice, 67% ispitanika u Prezidu i 64% u Čabru smatra da stanovnici njihovih naselja imaju poseban identitet. Naime, radi se o naseljima smještenim na samoj hrvatsko-slovenskoj granici, a uz to, prema stavovima lokalnoga stanovništva, prometno su vrlo slabo povezana s Delnicama, te su djelomično upućena na rad u obližnje slovenske gradove. Od ukupnoga broja ispitanika u Brod Moravicama, 46% ih smatra da stanovnici ovoga kraja imaju poseban identitet. Za razliku od Čabra i Prezida, Brod Moravice je prometno bolje povezan s Delnicama i udaljeniji od same granice, pa je i postotak niži. Brod na Kupi, udaljen samo nekoliko kilometara od središta rada (Delnica), iako je smješten na samoj granici, ima postotak od samo 28%, kao i Delnice (29%). Važno je istaknuti da su Delnice društveno-gospodarsko središte Gorskoga kotara. Iz navedenoga se može zaključiti da je pogranično područje ovih triju općina heterogeno područje u kojim su prometno-geografski položaj, kao i izoliranost, čimbenici poimanja sebe i zajednice. S rastom stupnja prometne povezanosti smanjuje se osjećaj posebnosti identiteta stanovnika, i obrnuto. Time je potvrđena (u teoretskom poglavlju) pretpostavljena zajednica mjesta u pograničnom području Gorskoga kotara.

176

Drugi element je percepcija vlastitih identiteta, pri čemu se od ispitanika tražilo da poredaju vlastite identitete po važnosti – od najvažnijega prema najmanje važnom (nadnacionalni, nacionalni, regionalni i lokalni). Prema provedenom istraživanju 32% ispitanika smatra regionalni identitet najvažnijim (što je razumljivo s obzirom na definiranost povijesno-geografske regije Gorskoga kotara), 31% nacionalni, 29% lokalni, a 5% nadnacionalni. Na drugo mjesto 38% ispitanika stavlja regionalni identitet, 27% nacionalni, 23% lokalni, a 3% nadnacionalni. Dakle, ispitanicima je najvažniji regionalni identitet (goranski), dok je lokalni identitet na trećem mjestu. Međutim, ako se razmatra geografska rasprostranjenost percepcije dominantnoga identiteta, jedino ispitanicima u Prezidu lokalni identitet je na prvom mjestu (38%). Mogući razlog je prometna izoliranost od Delnica i bolja prometna dostupnost pojedinih naselja sa slovenskim gradovima (Stari Trg, Cerknica, Postojna), nego s Delnicama i ostalim gradovima u Hrvatskoj. U razgovoru s lokalnim stanovništvom utvrđeno je da značajan broj stanovnika Grada Čabra dnevno cirkulira na rad u obližnje slovenske gradove (Stari Trg, Cerknica). Osim toga, veći dio ispitanika naselja Prezid kao mjesto rođenja navodi Postojnu (Slovenija, rodilište) što ukazuje na činjenicu da je Prezid zbog bolje prometne dostupnosti u dijelu zdravstvene funkcije usmjeren na Postojnu, a ne na Delnice. Ispitanici iz naselja Tršće (55%), Brod Moravice (54%) i Brod na Kupi (43%) regionalni identitet stavljaju na prvo mjesto, što se može povezati s prometnom dostupnošću subregionalnoga središta Gorskoga kotara, iz čega se može izvesti zaključak da ispitanici regionalni identitet povezuju s administrativnim, gospodarskim i središtem


M. Zorko, I. Šulc, M. Kovačić: Pogranične zajednice u Republici Hrvatskoj...

Treći element proizašao iz ovoga istraživanja odnosi se na karakter društvene kohezije. Na pitanje o procjeni stanja odnosa unutar zajednice (vezano uz oslanjanje na sumještane i prirodu odnosa), ispitanici su uglavnom zaokružili odgovor koji opisuje odnose kao dobre (82% ih je odabralo odgovore gornjega dijela ljestvice; 1 – iznimno loše, 5 – iznimno dobro). Iz ovoga podatka neminovan je zaključak kako je društvena solidarnost i društvena kohezija u promatranim općinama na vrlo visokoj razini. Objašnjenje se nalazi u veličini promatranoga područja, ali i u specifičnostima Gorskoga kotara. Uglavnom je društvena kohezivnost viša u manjim zajednicama11 gdje postoji svakodnevan izravni kontakt između članova, što je i slučaj u promatranom području. U definiranju regije već je istaknuto kako je Gorski kotar izrazito depopulacijsko područje, što društvenu strukturu čini koherentnijom u vidu međuljudskih odnosa. Stanovništvo koje je ostalo na tom području prisiljeno je međusobno aktivno surađivati zbog nedostatka adekvatne cestovne infrastrukture i ekonomskih razloga. Uslužne djelatnosti (trgovina, školstvo, zdravstvo, administrativni poslovi i ostalo) nalaze se samo u naseljima višega ranga pa je zadovoljavanja funkcija potrebno putovati u susjedna naselja. Imajući na umu ostarjelost stanovništva, intergeneracijska suradnja između mještana je nužna. Socijalni kapital ovoga pograničnog područja visok je jer ljudi vjeruju jedni drugima s ciljem zajedničkoga preživljavanja u danoj okolini. Kulturna baština, također, u ovom kontekstu igra veliku ulogu. Ispitanici su kao jedan od bitnih čimbenika kreacije percepcije vlastite zajednice istaknuli narječja svojih mjesta koja ih razlikuju od ostatka regije. Navedena narječja su karakterističan sustav simbola i običaja koja služe za artikulaciju prenošenja kulture i načina života s obzirom da u svojoj jezičnoj riznici sadrže specifične izraze koji opisuju svakodnevnicu stanovnika različitih mjesta Gorskoga kotara. U kombinaciji s prometnom izoliranošću i blizinom Slovenije, narječje utječe na povećanje socijalnoga kapitala i društvene kohezije, što su pokazali rezultati anketa među stanovništvom pogranične zajednice Gorskoga kotara.

10

Ovaj zaključak je logičan iz razloga što u Delnicama, jedinom gradskom naselju promatranoga prostora, koje gravitiraju središtima višega ranga (Rijeka, Karlovac), nacionalni identitet primaran (35% ispitanika). 11

Autori se pozivaju na istraživanja o tzv. Dunbarovom broju koja tvrde da su odnosi u manjim zajednicama harmoničniji od onih u većima – veće zajednice zahtijevaju restriktivnija pravila kako bi se održala društvena kohezija (Dunbar, 1992.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

rada kojem gravitiraju10. Što se pak lokalnoga identiteta tiče, premda nije na prvom mjestu hijerarhije identiteta ispitanicima promatranoga područja, on je zastupljen kao drugi najvažniji. Taj podatak moguće je povezati s prometnom povezanošću određenoga područja, posebice cestovnom povezanošću s centrima višega ranga. Dakle, lokalni identitet, iako naizgled ne ostavlja dojam važnoga, bitan je faktor koji je potrebno uzeti u obzir u analizi strukture i dinamike života zajednice sjeverozapadnoga dijela Gorskoga kotara. Taj lokalni identitet čije je postojanje osviješteno od strane lokalnoga stanovništva, u vezi je i s visokim stupnjem društvene kohezije pripadnika lokalne zajednice.

177


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 165-181

S tim u vezi, istraživanje je pokazalo kako postoji i određena korelacija u razmišljanjima stanovništva o kvaliteti odnosa unutar pogranične zajednice i odnosa na državnoj razini (r =0,5)12. Konkretnije, rastom percepcija pozitivnih odnosa u lokalnoj pograničnoj zajednici (društvena solidarnost), raste i pozitivna percepcija međudržavnih odnosa. U uvodu je istaknuto kako je postojanje društvene solidarnosti jedan od uvjeta postojanja lokalnih zajednica, te ovaj podatak i na empirijskoj razini potvrđuje teoretsku pretpostavku. Osim toga, kako međudržavni odnosi Hrvatske i Slovenije u hrvatskom društvu nisu pozitivno percipirani, te se može govoriti i o negativnom zaokretu u geopolitičkoj percepciji (Zorko, 2011.), ovaj podatak ukazuje na još jednu posebnost u stavovima pogranične zajednice i njihovu različitost s obzirom na ukupno stanovništvo i trendove na državnoj razini. Navedeni zaključak dobiva još i više na vrijednosti zna li se kako je nacionalna percepcija hrvatsko-slovenskih odnosa uglavnom negativna.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

5. Zaključak

178

U radu je pretpostavljeno da u pograničnom području sjeverozapadnoga Gorskog kotara postoji društvena kohezija koja omogućava definiranje toga prostora pograničnom zajednicom. Rezultatima empirijskoga istraživanja usmjerenim na pitanje identitetske politike i društvenu solidarnost, dokazana je glavna hipoteza. U anketnom upitniku više od 2/5 ispitanika osjeća pripadnost lokalnom identitetu, a trećina ističe lokalni identitet kao prvi osobni identitet koji ih karakterizira. Ovi podaci potvrđuju postojanje pogranične zajednice na sjeverozapadnom dijelu Gorskoga kotara, definirane prema kriteriju identiteta. Osim navedenoga, istražena je i percepcija kvalitete tih odnosa na lokalnoj i državnoj razini. Kvaliteta odnosa i stavovi ispitanika koji se ne uklapaju u sveukupne trendove na državnim razinama (Klemenčić, 2001.) dodatno ukazuju na posebnost pogranične zajednice te potvrđuje pretpostavke o karakterističnoj formi identiteta. Važno je napomenuti kako, premda je potvrđeno postojanje pogranične zajednice na temelju identiteta, ona nije prostorno homogena, odnosno dokazani identitet jača (ili slabi) ovisno o stupnju prometne povezanosti sa subregionalnim središtem (Delnicama) i blizini granične linije. Članak je dodatno rasvijetlio strukturu društvene kohezije povezujući prometni i geografski položaj s društvenim čimbenicima čija sinergija povoljno djeluje na socijalnu koheziju, pokazujući kako je ona visoka te pozitivno korelirana s percepcijom hrvatsko-slovenskih odnosa. Ovim istraživanjem pokazalo se kako su pogranične zajednice nedovoljno istražene u Republici Hrvatskoj, a kako posjeduju društvenu dinamiku i istraživački potencijal. Stoga, preporuke za daljnja istraživanja su se same nametnule. Prva od njih je metodološkoga karaktera. Naime, u budućim istraživanjima trebalo bi povećati 12

Pitanje: Kako biste ocijenili odnose na državnoj razini između Hrvatske i Slovenije? (1 – odnosi su iznimno loši; 2 – odnosi su loši; 3 – odnosi nisu niti dobri, niti loši, ne znam, svejedno mi je; 4 – odnosi su dobi; 5 – odnosi su iznimno dobri).


M. Zorko, I. Šulc, M. Kovačić: Pogranične zajednice u Republici Hrvatskoj...

uzorak ispitivanja kako bi se povećao eksplikacijski potencijal. Svjesni da je upravo navedeno jedna od limitacija ovoga rada, usprkos tomu, moguće je zaključiti određene indikacije relevantne za područje kulturne i političke geografije. Također, druga sugestija ide u smjeru daljnjih politoloških istraživanja odnosa između dviju država, koje obuhvaća konkretna pogranična zajednica. Zanimljivo bi bilo napraviti komparativnu analizu društvene kohezije, u ovom slučaju, hrvatskoga i slovenskoga dijela pogranične zajednice, te ih usporediti s aktualnom državnom politikom. Uz to, preporučujemo i koncentraciju na javne politike, također u komparativnoj perspektivi. Naime, iz politološke perspektive važno je znati postoje li usmjerene i strukturirane odluke na lokalnoj razini koje bi potaknule društveno-ekonomski razvoj pogranične zajednice. Osim problema obuhvaćenih ovim radom istaknuli su se i mnogo kompleksniji problemi poput brojčane nejednakosti po spolu, ostarjelosti dobnoga sastava stanovništva i nedostatka radnih mjesta koji zaslužuju biti detaljnije istraženi. Zaključno, ovim istraživanjem utvrđene su pretpostavke o nastavku negativnih demogeografskih procesa iz prethodnoga razdoblja koji neminovno vode do daljnjega smanjenja broja stanovnika. Time se otvorilo pitanje u kakvom su odnosu demogeografski procesi i promjene identiteta u Hrvatskoj, na koje bi odgovor bilo moguće dobiti komparativnom analizom identiteta u područjima s različitim smjerom i intenzitetom demografskih kretanja.

1. Bufon, M. (2001). Osnove politične geografije II. Ljubljana: Univerza v Ljubljani, Filozofska fakulteta, Oddelek za geografijo. 2. Cerutti, F. (2006). Identitet i politika. Zagreb: Politička kultura. 3. Cvrtila, V.; Zorko, M. i Banovac, M. (2010). Koncept pograničnih zajednica i manjinski odnosi. Međunarodne studije, 10 (3-4): 18-39. 4. Day, G. (2006). Community and Everyday Life. London & New York: Routledge. 5. Dunbar, R.I.M. (1992). Neocortex size as a constraint on group size in primates. Journal of Human Evolution, 22: 469-493. 6. Durkheim, E. (1984). The Division of Labor in Society. New York: The Free Press. 7. Geiger Zeman, M. i Zeman, Z. (2010). Uvod u sociologiju (održivih) zajednica. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. 8. Gerring, J.  (2007). Case Study Research. Principles and Practices. Cambidge, New York: Cambridge University Press. 9. Hartshorne, R. (1936). Suggestions on the Terminology of Political Boundaries. Annals of the Association of American Geographers, 26: 56-57. 10. Klemenčić, M. (2001). Političkogeografski aspekti hrvatsko-slovenskih odnosa u razdoblju 1991. – 2000. Dela, 16: 17-28. 11. Klemenčić, M. (2005). Igre granicama. Svijest o političkim granicama u političkoj geografiji, u: Toskić, A. (Ur.). Zbornik radova Trećeg hrvatskog geografskog kongresa. Zagreb: Hrvatsko geografsko društvo. 12. Kurczewska, J. (Ed.) (2006). Polish Borders and Borderlands in the Making. From the Field Studies of Polish Sociologists and Anthropologists. Warsaw: Ifis Publishers.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

179


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 165-181

13. Nejašmić, I. (1992). Depopulacija u Hrvatskoj. Korijeni, stanje, izgledi. Zagreb: Globus nakladni zavod i Institut za migracije i narodnosti 14. Nejašmić, I. (2008). Stanovništvo Hrvatske: demogeografske studije i analize. Zagreb: Hrvatsko geografsko društvo. 15. Newman, D. and Kliot, N. (Eds.) (2000). Geopolitics at the End of the Twentieth Century. The Changing World Political Map. London/Portland: Frank Cass. 16. Newman, D. and Paasi, A. (1998). Fences and Neighbours in the Postmodern World: Boundary Narratives in Political Geography. Progress in Human Geography, 22 (2): 186-207. 17. Njegač, D. i Pejnović, D. (2002). Gorska Hrvatska, u: Borovac, I. (Ur.). Veliki atlas Republike Hrvatske. Zagreb: Mozaik knjiga. 18. Ó Tuathail, G. (1998). Political geography III: Dealing with Deterritorialization. Progress in Human Geography, 22 (1): 81-93. 19. Parekh, B. (2008). Nova politika identiteta. Zagreb: Politička kultura. 20. Rumley, D. and Minghi, V. J. (1991). The Geography of Border Landscapes. London: Routledge. 21. Tönnies, F. (2002). Community and Society. New York: Dover Publications. 22. Yin, R. K. (2007). Studija slučaja – dizajn i metode. Zagreb: Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. 23. Zorko, M. (2011). Konfliktni potencijal dobrosusjedskih odnosa: slučaj Hrvatske i Slovenije. Političke perspektive, 2: 43-62.

Izvori Carinska uprava Republike Hrvatske [CURH] (2011). Granični prijelazi i područja nadležnosti carinarnica. Pregledano 18. kolovoza 2011. (http://www.carina.hr/ CURH/Dokumenti/Globalni/Karta_Carinarnica_RH.pdf). Državni zavod za statistiku (2005). Naselja i stanovništvo Republike Hrvatske 1857. – 2001. (CD-ROM). Zagreb: Državni zavod za statistiku.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Državni zavod za statistiku (2010). Tablogrami: rođeni i umrli po naseljima Republike Hrvatske 2001. – 2009. Zagreb: Državni zavod za statistiku.

180

Državni zavod za statistiku (2011a). Model diferencijacije urbanih, ruralnih i prijelaznih naselja u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Državni zavod za statistiku. Državni zavod za statistiku (2011b). Popis stanovništva, kućanstava i stanova u Republici Hrvatskoj 2011. prvi rezultati. Pregledano 03. kolovoza 2011. (http://www. dzs.hr/). Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi, Narodne novine 33 od 2001. Državni zavod za statistiku (2003): Popis stanovništva, kućanstava i stanova 31. ožujka 2001. stanovništvo prema spolu i starosti, po naseljima (CD-ROM). Zagreb: Državni zavod za statistiku.


M. Zorko, I. Šulc, M. Kovačić: Pogranične zajednice u Republici Hrvatskoj...

Izvorni znanstveni rad

Marta Zorko Faculty of Political Science, University of Zagreb, Croatia e-mail: mzorko@fpzg.hr Ivan Šulc Faculty of Science, Department of Geography, University of Zagreb, Croatia e-mail: isulc@geog.pmf.hr Marko Kovačić Faculty of Political Science, University of Zagreb, Croatia e-mail: mkovacic@fpzg.hr

Cross-border Communities in the Republic of Croatia: Local Identity in Gorski kotar, the Croatian-Slovenian Cross-border Region Abstract Because of the fact that there has been a change in the understanding of the term “border“ in the contemporary world, more and more consideration has been given to the research of subjects in cross-border areas. Researchers have started to focus more on the relations between subjects in those cross-border regions and micro regional centers in order to understand the structure and the dynamics of those areas. In addition, the term “border“ has changed in its geopolitical sense within the triangle of entities: power-area-inhabitants. That is the reason why only multidisciplinary research is adequate enough for the study of cross-border regions. This paper analyzes the social cohesion and identities in the northwestern part of Gorski kotar (Croatia) in the Croatian-Slovenian cross-border region. Using the combination of quantitative and qualitative research methods, the authors argue that there is a high level of social cohesion in that area and a specific identity of local inhabitants. The nature and structure of both are analyzed in this paper. The authors analyze how a specific location influences interpersonal relations and the perception of self in that environment.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: identity, social cohesion, Gorski kotar, cross-border communities, co-operation in cross-border regions, the Republic of Croatia.

181


DOI 10.5673/sip.50.2.3 UDK 316.334.54(497.5 Rijeka) Pregledni rad

Evaluacija kvalitete urbanoga susjedstva – prednosti i nedostaci neposrednoga životnog prostora Lana Slavuj Prirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska e-mail: lslavuj@geog.pmf.hr

Ključne riječi: kvaliteta života u gradu, projekti za praćenje stanja kvalitete života u gradu, zadovoljstvo susjedstvom, prednosti i nedostaci života u susjedstvu, Grad Rijeka.

Copyright © 2012 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

SAŽETAK Posljednjih desetljeća u svijetu je pokrenut niz projekata i programa usmjerenih na poboljšanje stanja života u gradovima. Takva istraživanja pokazatelj su želje za mjerenjem, razumijevanjem i važnosti kvalitete života u gradu. Osnovni im je cilj sustavno mjerenje i evaluacija trendova u urbanom prostoru preko niza specifičnih indikatora relevantnih za svakodnevnu kvalitetu života ljudi. Ovaj rad posvećen je istraživanju kvalitete života u odabranim dijelovima Grada Rijeke. Riječ je o pet dijelova grada: Belveder/Brajda-Dolac, Pećine, Pehlin, Orehovica i Pašac. Glavna istraživačka metoda bio je anketni upitnik koji je proveden u kolovozu 2010. godine, na sustavnom slučajnom uzorku stanovnika starijih od 18 godina. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 365 ispitanika. U prvom dijelu rada analizira se ukupno iskustvo kvalitete života, pri čemu se kao indikator koristi zadovoljstvo susjedstvom. Susjedstvo se smatra najrelevantnijom razinom za mjerenje jer predstavlja neposredan životni prostor u kojem se odvija većina aktivnosti tijekom dana. Drugi dio rada posvećen je analizi odgovora na pitanja koja se odnose na glavne prednosti i nedostatke ispitanikova susjedstva, njihovih prijedloga što bi trebalo učiniti kako bi se poboljšala kvalitete života u susjedstvu, te mišljenja o tome u kojem će se smjeru razvijati kvaliteta života u narednom petogodišnjem razdoblju. Usporedbe gradskih susjedstva, identifikacija problema kao i prednosti proučavanih dijelova grada za život, predstavljaju bazu informacija koje mogu upoznati građane i predstavnike gradske vlasti o trendovima u kvaliteti života u odabranim susjedstvima Rijeke, te poslužiti u razvoju gradskih projekata i akcija za poboljšanje kvalitete života.

183


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 183-201

1. Uvod “Mjesta gdje ljudi žive utječu na njihovo zdravlje i mogućnosti da vode uspješne živote. Stoga su zajednice i susjedstva koje omogućavaju pristup osnovnim potrebama, u kojima postoji socijalna kohezija, koje su dizajnirane da promoviraju dobro fizičko i psihičko blagostanje i u kojima se cijeni prirodni okoliš, nužne za postizanje jednakosti u zdravlju i kvaliteti života. Urbana područja često su nezdrava mjesta za život, međutim, postoje načini kojima se mogu nadići ti izazovi” (World Health Organization, Urban Health, 2008.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sve jasnija spoznaja o utjecaju urbanoga okoliša na kvalitetu života stanovnika i drugih korisnika gradskoga prostora, odražava se u ključnoj ulozi koja se pitanjima urbanoga okoliša posvećuje u strategijama i programima vlada, internacionalnih institucija, te u lokalnim zajednicama. Jedan od najpoznatijih programa održivoga razvoja, Agenda 21, naglašava potrebu djelovanja na svim prostornim razinama pa se govori i o Lokalnoj Agendi 21. Lokalnom Agendom 21 opće odredbe iz Agende 21 prenose se u planove i aktivnosti u lokalnoj zajednici, a osnovni cilj je njeno poboljšanje i očuvanje kvalitete života za buduće generacije (Local Agenda 21, 2011.). Ovaj program služi kao okvirna podrška održivom razvoju u lokalnim sredinama, definirajući na generalan način najvažnije postavke za njegovo uspješno provođenje. Ključne su odredbe programa: uključivanje što većega broja pripadnika lokalne zajednice u proces odlučivanja, prepoznavanje prednosti i nedostataka lokalnih resursa, integracija ciljeva održivoga razvoja u politike lokalnih vlasti, podizanje svjesnosti i obrazovanje stanovnika, mjerenje, evaluacija i izvještavanje o pokrenutim projektima (ibid.). Lokalne zajednice pozvane su da same odrede svoj put prema održivom razvoju i očuvanju kvalitete života, s obzirom na njihove specifičnosti i raznolikost. Program Lokalna Agenda 21 postavio je općenite smjernice za postizanje održivoga razvoja, no danas postoje i mnogi drugi programi.

184

Primjerice, Europska komisija od 2003./2004. godine provodi projekt za proučavanje stanja kvalitete života u europskim gradovima pod nazivom Urban Audit. U navedeni projekt 2006./2007. godine (druga serija istraživanja) uključen je 321 grad iz 27 članica Europske Unije, te dodatnih 36 gradova iz Norveške, Švicarske i Turske. Projekt primjenjuje oko 250 indikatora za prikupljanje informacija o demografiji, socijalnim i ekonomskim aspektima, građanskoj aktivnosti, obrazovanju, turizmu, prometnoj situaciji, informatičkom društvu, kulturi i rekreaciji u tim gradovima. Projekt prikuplja podatke na tri prostorne razine: urbana regija, grad, unutargradska područja. Provodi se svake tri godine, iako je namjera da se prikupljanje indikatora odvija na godišnjoj bazi (Urban Audit, 2011.). Glavna ideja projekta jest da su gradskim vlastima potrebne pouzdane informacije za urbano planiranje, održiv i prosperitetni razvoj. Stoga su glavni ciljevi Urban Audita osiguravanje ažuriranih i provjerenih podataka koji će informirati javnost i stručnjake o stanju kvalitete života u gradovima, omogućiti usporedbe i razmjenu iskustva među gradovima, te pomagati gradskim vlastima u revidiranju i postavljanu ciljeva. Kao posebna vrijednost


L. Slavuj: Evaluacija kvalitete urbanoga susjedstva...

ističe se prikupljanje podataka na razini gradskih susjedstva, odnosno na razini koja se zaista tiče ljudi i koja direktno utječe na njihovo iskustvo svakodnevnoga života (Šteinbuka, 2008.). U skladu s idejama Lokalne Agende 21, praćenje i evaluacija kvalitete života u gradovima postaje sve češće dio projekata koje pokreću same lokalne zajednice. Barsell i Maser (2004.) navode da je danas preko 200 zajednica u SAD-u i preko 589 na svijetu uključeno u provođenje ovakvih istraživanja i programa (primjerice: Sustainable Seattle, 2011.; Detroit Area Study, 2001.; Quality of Life Progress Report of Jacksonville and Northeast Florida, 2009. i dr.). Važnost evidentiranja stanja kvalitete života u gradovima prepoznale su do danas mnoge urbane sredine. Svaki takav projekt prilagođen je specifičnostima prostora i kulturnim kontekstima, no ciljevi su im zajednički – sustavno mjerenje i evaluacija trendova u urbanom okolišu preko niza specifičnih indikatora relevantnih za svakodnevnu kvalitetu života ljudi. Prednosti praćenja stanja kvalitete života u gradu su višestruke. Leitmann (1999.:173) navodi četiri glavna razloga zašto je važno istraživati kvalitetu života u gradu, odnosno što takva istraživanja omogućuju lokalnim vlastima i lokalnom stanovništvu: 1. uspoređivanje unutargradskih susjedstva 2. identifikaciju problema i prioritetnih područja grada 3. razvoj projekata i mjera 4. praćenje i evaluaciju rezultata pokrenutih projekata i mjera.

Rezultati studija mogu pomoći planerima i gradskim vlastima da dokumentiraju problematična područja unutar grada, glavne razloge nezadovoljstva, utjecaj demografskih faktora na percepciju objektivnih uvjeta i prioritete samih građana (Ibrahim i Chung, 2003.). Sudjelovanje javnosti u istraživanjima kvalitete života donosi vrijednu povratnu informaciju o efikasnosti javnih usluga, obrascima kretanja, korištenju raznih objekata i usluga, te općenito o mišljenjima o pitanjima poput sigurnosti, dostupnosti, participaciji u radu lokalne zajednice i sl. Osim evaluacije postojećih projekata, stavovi i razmišljanja samih stanovnika pružaju temeljnu podršku za definiranje budućih programa razvoja, planiranje strategija i gradskih projekata (Santos i Martins, 2007.; Kitchen i Muhajarine, 2008.). Također, rezultati takvih istraživanja mogu pomoći i pojedincima u njihovim odlukama gdje živjeti. Implementacija redovitoga sustava motrenja kvalitete života vodi boljem razumijevanju socijalnih i ekonomskih trendova u gradu. Svjesnost o prostornim nejedna-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Usporedbom rezultata mjerenja kvalitete života unutar nekoga grada, lokalnim je upravama i samim stanovnicima omogućeno da prepoznaju probleme koji se ističu u pojedinim dijelovima grada. Indikatori koji se primjenjuju u istraživanju mogu ukazati na razloge koji su doveli do takve nejednakosti. Detaljne prostorne analize mogu se koristiti za identifikaciju koncentracije određenih grupa s posebnim zahtjevima. Primjerice, prepoznavanje grupiranja starijih ili mlađih stanovnika u prostoru grada omogućava planiranje razvoja odgovarajućih usluga i informiranu distribuciju resursa, poput dodatnoga osiguravanja gerijatrijskih ili pedijatrijskih usluga, dječjih igrališta i sl. Upravo je prepoznavanje i identifikacija prostornih uzoraka početna točka u upravljanju i poboljšanju lokalnih uvjeta (Pacione, 1986.; 2003.).

185


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 183-201

kostima u kvaliteti života i stalna potreba za povratnim informacijama o lokalnim uvjetima, trebali bi biti neizostavan dio svakoga procesa planiranja. Kao što Tuan Seik (2000.:46) navodi “…često se spominje da je kvaliteta života stanovnika jedan od glavnih ciljeva gradskih vlasti i urbanih planera. Ako je zaista tako, onda bi redovite studije o kvaliteti života trebale biti od neprocjenjive važnosti u planiranju razvoja gradova”.

2. Kvaliteta života u Rijeci – metodološki okvir

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U ovom istraživanju kvaliteta života u gradu shvaćena je kao subjektivno iskustvo stanovnika, odnosno kao zadovoljstvo neposrednim mjestom stanovanja. Glavni cilj istraživanja jest analizirati koliko dobro neposredni životni prostor zadovoljava potrebe i očekivanja stanovnika koji žive u tom prostoru.

186

Istraživanje je provedeno u pet odabranih susjedstava Grada Rijeke, odnosno na Belvederu/Brajdi-Dolcu, Pećinama, Pehlinu, Orehovici i Pašcu (slika 1.). Odabrani dijelovi Rijeke razlikuju se s obzirom na: demografsku strukturu stanovništva, prosječnu gustoću naseljenosti (najveća je na području Belvdera/Brajde-Dolca, te iznosi 204,93 stanovnika/ha, dok je na Pašcu i Orehovici među najmanjima u Gradu, odnosno manja od 20 stanovnika/ha), fizionomska obilježja (na ispitivanim dijelovima Pehlina, Pašca i Orehovice prisutan je samo tip obiteljskih kuća s jednim ili više stanova, na Belvederu/Brajdi-Dolcu prevladavaju višestambeni objekti, a na Pećinama su prisutna oba tipa izgradnje) i poziciju unutar strukture grada (slika 1.). Osnovna istraživačka metoda bio je anketni upitnik koji je proveden u kolovozu 2010. godine, na sustavnom slučajnom uzorku stanovnika starijih od 18 godina. U istraživanju je sudjelovalo ukupno 365 ispitanika, od toga s Belvedera/ Brajde-Dolca – 70, Pećina – 76, Pehlina – 88, Orehovice – 78, te s Pašca – 53 ispitanika. Najveći udio stanovništva staroga 65 i više godina prikupljen je u uzorku na Pećinama (35,5%), dok je najveći udio mlađih dobnih skupina (18 – 30 godina) prisutan u uzorku s Pehlina (31,8%). Najveći udio ispitanika sa završenim fakultetom je u uzorku s Belvedera/Brajde-Dolca (32,9%), a najmanji s Orehovice (6,4%) i Pehlina (6,8%). Najveći udjeli najviših prosječnih mjesečnih primanja kućanstva (više od 14.500 kn) prisutni su u uzorcima s Pećina (10,5%) i Belvedera/Brajde-Dolca (10%), dok su najmanji u uzorku s Orehovice (1,3%), odnosno Pašca gdje niti jedan ispitanik nema primanja viša od navedenoga (za detalje vidi Slavuj, 2011.). U anketnom istraživanju ispitanici su zamoljeni da evaluiraju kvalitetu svojega života u susjedstvu, odnosno da izraze razinu zadovoljstva susjedstvom kao mjestom za život na mjernoj skali od 1 do 5 (pri čemu 1 označava u potpunosti nezadovoljan, a 5 u potpunosti zadovoljan). Također, zamoljeni su da navedu glavne prednosti i nedostatke svojega susjedstva, te predlože ideje koje bi dovele do poboljšanja kvalitete života u susjedstvu.


L. Slavuj: Evaluacija kvalitete urbanoga susjedstva...

Slika 1. Karta Grada Rijeke s odabranim susjedstvima u kojima je provedeno anketno istraživanje

Orehovica Pašac Pehlin Pećine Belveder/Brajda - Dolac

2.1. Zadovoljstvo susjedstvom kao integralni pokazatelj kvalitete života u gradu

U ovom radu kao indikator ukupne kvalitete života u gradu koristi se izravno pitanje o zadovoljstvu ispitanika susjedstvom. Upotreba takve sveobuhvatne, ujedinjujuće mjere, primjeren je način na koji se može obuhvatiti i mjeriti utjecaj mnogih, na drugačije načine, percipiranih dimenzija susjedstva. Izraženo ukupno zadovoljstvo predstavlja pojedinčevu integralnu percepciju susjedstva, koja obuhvaća široki spektar vanjskih uvjeta. Stoga se, zadovoljstvo susjedstvom smatra univerzalnim konceptom koji je dovoljno širok da prihvati različitost prioriteta i važnosti koje za različite ljude nose pojedine značajke njihovoga neposrednog životnog prostora (Parkes, Kearns i Atkinson, 2002.; Lu, 1999.). Dakle, kako bi se prikupila informacija o kvaliteti života u odabranim dijelovima Rijeke, primijenjeno je sljedeće pitanje: “Koliko ste ukupno zadovoljni ovim susjedstvom kao mjestom za život?” Isto ili slično pitanje primijenjeno je u i drugim istraživanjima (Oktay, Rüstemli i Marans, 2009.; Parkes i sur., 2002.; Lu, 1999.). Pri

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kvaliteta života u gradu iznimno je složen, višedimenzionalan koncept koji se uglavnom nastoji mjeriti putem velikoga broja različitih indikatora. Međutim, u istraživanjima ove problematike također su prisutni pokušaji da se prikupe podaci o ukupnom iskustvu kvalitete života. U te su svrhe razvijeni brojni indeksi kvalitete života koji najčešće nastaju sumiranjem rezultata po sastavnim domenama koje čine koncept. Također, takva se cjelovita informacija može dobiti postavljanjem izravnoga pitanja ispitanicima.

187


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 183-201

tome, viša razina zadovoljstva susjedstvom znači i veću kvalitetu života. Susjedstva se smatraju relevantnom razinom za mjerenje kvalitete života u gradu jer predstavljaju neposredan životni prostor u kojem se odvija većina dnevnih aktivnosti stanovnika (Pacione, 1982.). Međutim, treba napomenuti da pojam susjedstvo u upitniku nije bio striktno definiran, osim napomene da predstavlja najbliži životni prostor, do 15 minuta hoda od doma. Naime, vrlo je teško jednoznačno odrediti što je to susjedstvo, kad ono za svakoga pojedinog stanovnika može imati drugačije značenje i biti drugačije percipirano. Kao što naglašava Chaskin (1998.; prema Lewis i Klein, 2006.) različite socijalne grupe doživljavaju i koriste susjedstvo na drugačije načine. Ili drugim riječima, definicija susjedstva uvelike ovisi o tome tko definira, te koja je njegova socijalna i fizička pozicija unutar urbane strukture (Guest i Lee, 1984.). Stoga je u istraživanju, definicija granica susjedstva ostavljena samim ispitanicima, što se smatra primjerenim pristupom (Lu, 1999.; Lovejoy, Handy i Mokhtarian, 2010.; Amérigo and Aragoéns, 1997.). Bez obzira na nemogućnost jednoznačnoga razgraničavanja susjedstva unutar grada, za pojedince predstavljaju realnost u kojoj svakodnevno žive. Na slici 2. prikazani su rezultati dobiveni na ovo pitanje po susjedstvima. Može se vidjeti da su prosječne razine zadovoljstva susjedstvom vrlo slične. Ipak, od promatranih dijelova grada, prosječno zadovoljstvo susjedstvom najviše je na Pećinama (4,03). Slijedi Orehovica (3,73), zatim Pehlin (3,63), Belveder/Brajda-Dolac (3,56), a najniže prosječno zadovoljstvo, među ispitivanim susjedstvima, iskazali su ispitanici s Pašca (3,47).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Slika 2. Prosječno zadovoljstvo susjedstvom u odabranim susjedstvima

188

Kako bi se utvrdilo razlikuju li se prosječne razine zadovoljstva susjedstvom, među ispitanicima iz odabranih susjedstava provedena je jednosmjerna analiza varijance (ANOVA).


L. Slavuj: Evaluacija kvalitete urbanoga susjedstva...

Analiza je potvrdila da postoje značajne statističke razlike u prosječnom zadovoljstvu susjedstvom među ispitanicima (Welch F (4, 172,55) = 6,27, p<0,001., Brown-Forsythe F (4, 330,86) = 5,65, p<0,0011). Detaljnija analiza post hoc testom otkrila je da su ispitanici s Pećina značajno zadovoljniji susjedstvom u odnosu na ispitanike s Belvedera/Brajde-Dolca, Pehlina i Pašca. Pregledom rezultata dobivenih na ukupnom uzorku (N 365), ustanovljeno je da je većina ispitanika iskazala zadovoljstvo susjedstvom. Naime, uglavnom zadovoljno je 53,4% (195) ispitanika, a u potpunosti je zadovoljno 11,5% (42) ispitanika, što čini 64,9% (237) ukupno zadovoljnih susjedstvom. S druge strane, susjedstvom je uglavnom nezadovoljno 4,9% (18) ispitanika, a u potpunosti nezadovoljno je samo 1,1% (4) ispitanika u uzorku. Ispitanika koji su se izjasnili kao niti zadovoljni niti nezadovoljni ima 28,8% (106). Sklonost ljudi da daju procjene zadovoljstva koje su uglavnom usmjerene na pozitivnu stranu skale, dobro je poznat efekt u istraživanjima kvalitete života. Mnoge studije otkrile su tendenciju k pozitivnoj evaluaciji susjedstva (Marans i Rogers, 1975.; Campbell, Converse i Rodgers, 1976.; Lu, 1999.; Lovejoy i sur., 2010.). U literaturi se kao potencijalna objašnjenja ovoga efekta najčešće navode: • tendencije pojedinaca da se naviknu i prilagode na okoliš stanovanja iz kojega nemaju mogućnosti odseliti, pogotovo u slučaju ukoliko su im lako dostupni resursi izvan njihovoga neposrednog mjesta stanovanja (Lu, 1999.; Wellman i Wortley, 1990.); • mogućnost da se pojedinci naseljavaju u susjedstvima koja preferiraju (Lee, Oropesa i Kanan, 1994.); • mogućnost da takvo rašireno davanje iskaza zadovoljstva odražava nedostatak brige ili interesa za susjedstvo (Parkes i sur., 2002.).

Analiza rezultata na pitanje o zadovoljstvu susjedstvom, odnosno upotreba cjelovite mjere, ukazala je na trendove koji postoje u ovim susjedstvima Rijeke. Analiza je pokazala da ispitanici većinom pozitivno ocjenjuju mjesto gdje žive, ali i da su (iako su prosječne razine zadovoljstva slične) ispitanici s Pećina značajno zadovoljniji susjedstvom u odnosu na sve druge ispitanike, osim na ispitanike s Orehovice. Drugi dio istraživanja posvećen je konkretnijim pitanjima koja su primijenjena kako bi se preciznije identificirali elementi koji su važni za svakodnevnu kvalitetu života u susjedstvu.

1

Pokazatelji Welch F i Brown-Forsythe F primijenjeni su zbog nehomogenosti varijance.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

No, najvjerojatnije je da na ovakve rezultate određeni utjecaj imaju svi navedeni faktori zajedno, odnosno da se te mogućnosti prožimaju, kako međusobno, tako i s nekim drugim potencijalnim razlozima.

189


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 183-201

2.2. Negativna i pozitivna obilježja susjedstva, te preferencije ispitanika

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kako bi se detaljnije upotpunila slika o kvaliteti života u odabranim susjedstvima, ispitanicima su u anketnom upitniku postavljena pitanja otvorenoga tipa. Pitanja su se odnosila na nedostatke i prednosti susjedstva u kojem žive, te na ideje o tome što bi trebalo učiniti kako bi se popravila kvaliteta života u njihovom susjedstvu. Također, ispitanici su pitani za mišljenje u kojem će se smjeru razvijati kvaliteta života u susjedstvu u narednih pet godina. Pet najčešćih odgovora na pitanje o nedostacima susjedstva gdje anketirani žive navedeni su prema susjedstvima. Ispitanici su mogli navesti više odgovora, a postoci u zagradama predstavljaju udio pojedinoga odgovora u ukupnom broju svih odgovora.

190

Na 1. 2. 3. 4. 5.

Belvederu/Brajdi-Dolcu glavni nedostaci su: nedostatak parkirališnih mjesta (36,4%) nedostatak zelenih površina (20%) nedostatak dječjih i sportskih igrališta (14,3%) prevelik promet, buka i gužve (12,1%) zapuštene i oronule zgrade (7,1%).

Na 1. 2. 3. 4. 5.

Pećinama glavni nedostaci su: nedostatak parkirališnih mjesta (21,7%) preveliki promet, buka i gužve (14,5%) nedostatak dječjih i sportskih igrališta (13,2%) zapuštenost i neuređenost postojećih zelenih površina (10,5%) međususjedski odnosi (7,2%).

Na 1. 2. 3. 4. 5.

Pehlinu najveći nedostaci su: nedovršena komunalna infrastruktura (kanalizacija, gradski plin) (21%) kuće su nagurane/preblizu jedna drugoj (13,3%) loša kvaliteta cesta (10,8%) međususjedski odnosi (10,2%) zapuštenost i neuređenost postojećih zelenih površina (7,7%).

Na Orehovici najveći nedostaci su: 1. nedostatak uslužnih, obrazovnih i zdravstvenih djelatnosti (trgovine za svakodnevnu opskrbu, vrtić, ljekarna) (25,6%) 2. nedovršena komunalna infrastruktura (kanalizacija, odvodnja oborinskih voda, gradski plin) (17,9%) 3. nedostatak sadržaja/prostora za umirovljenike (12,2%) 4. nedostatak sadržaja/prostora za mlade (11,9%) 5. neravan/skučen teren (5,8%). Na Pašcu glavni nedostaci su: 1. slab javni gradski prijevoz (22,6%) 2. nedostatak uslužnih, obrazovnih i zdravstvenih djelatnosti (trgovine za svakodnevnu opskrbu, vrtić, pošta, banka, ljekarna, ambulanta) (20,8%) 3. nedostatak nogostupa (13,2%)


L. Slavuj: Evaluacija kvalitete urbanoga susjedstva...

4. izoliranost/periferni položaj (10,4%) 5. nedostatak sadržaja/prostora za mlade (8,5%). Iz navedenih nedostataka vidljivo je da ispitana susjedstva imaju svoje specifične probleme, ali i mnoge koji su im zajednički. Primjerice, Belveder/Brajda-Dolac i Pećine imaju međusobno najsličnije nedostatke. Problem parkinga, manjak i neodržavanje zelenih površina, prometne gužve i buka, karakteristični su nedostaci života u centru grada ili u njegovoj neposrednoj blizini. Treći najčešće spominjani nedostatak u ova dva susjedstva manjak je dječjih i sportskih igrališta. Očigledno, ovaj nalaz ukazuje da se najmlađi stanovnici grada ne uvažavaju dovoljno, odnosno da njihove potrebe nisu prepoznate. Anketirani na Belvederu/Brajdi-Dolcu navode i zapušten izgled zgrada, a ispitanici s Pećina međususjedske odnose. Na Pehlinu se ispitanici žale na nedovršenu komunalnu infrastrukturu, prije svega na manjak kanalizacijskoga sustava i sustava gradskoga plina. Također, anketirani smatraju nedostatkom postojeći raspored stambenih objekata, te navode da su kuće nagurane i izgrađene preblizu jedna drugoj. Kao negativan aspekt ističu i ceste koje su loše kvalitete, preuske i neplanski građene. Nadalje, ispitanici spominju međususjedske odnose, te zapuštenost i neuređenost postojećih zelenih površina. Susjedstva s gradske periferije, Orehovica i Pašac, imaju drugačije nedostatke. Generalno, ispitanike muči nedostatak sadržaja, odnosno uslužnih, obrazovnih i zdravstvenih djelatnosti, te nedostatak prostora i sadržaja za mlade i umirovljenike. Anketirani na Orehovici kao negativan aspekt susjedstva ističu nedovršenu komunalnu infrastrukturu, odnosno kanalizacijski sustav, sustav odvodnje oborinskih voda i nemogućnost priključka na plinsku mrežu2. Također, navode neravan i skučen teren.

Kada se ovi odgovori usporede s rezultatima istraživanja koje su u Rijeci proveli Rogić, Lamza-Posavec, Klemenčić i Kovačić-Pašalić (1996.), vidljivo je da su nedostaci koje su ispitanici navodili tada i danas gotovo identični. Naime, nedostatak dječjih igrališta, slab javni prijevoz, slabe lokalne ceste, oskudno i neuređeno zelenilo, oskudna komunalna oprema naselja (usluge, parkirališta, itd.) i zapuštene stambene zgrade, glavni su nedostaci koje su identificirali u svom istraživanju (ibid.). Očigledno, riječ je o dugo prisutnim problemima za koje se u razdoblju od 14 godina nije uspjelo pronaći rješenje. Na pitanje o prednostima susjedstva u kojem žive, ispitanici su također mogli dati više odgovora. Postoci u zagradama predstavljaju udio pojedinoga odgovora u ukupnom broju svih odgovora.

2

U razdoblju provedbe istraživanja u kolovozu 2010. godine radovi na komunalnoj infrastrukturi u naselju Orehovica, iako planirani, još nisu bili započeti.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Anketirani s Pašca kao glavni nedostatak susjedstva vide slab te potrebama neprilagođen javni gradski prijevoz. Također, navode periferni položaj i izoliranost, što je vjerojatno djelomično povezano i sa spomenutom neadekvatnom organizacijom autobusnih linija. Ispitanici se žale i na nedostatak nogostupa.

191


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 183-201

Glavne prednosti života na Belvederu/Brajdi-Dolcu su: 1. dostupnost svih potrebnih sadržaja (48,6%) 2. blizina centra grada (31,4%) 3. blizina radnoga mjesta (5,7%) 4. blizina bolnice (4,3%) 5. blizina škola i fakulteta (3,6%). Glavne prednosti života na Pećinama su: 1. blizina mora (30,3%) 2. blizina centra grada (22,4%) 3. dostupnost svih potrebnih sadržaja / Tower centar Rijeka (18,2%) 4. zelene površine (10,5%) 5. individualizam i privatnost (5,3%). Glavne prednosti života na Pehlinu su: 1. mir i tišina (26,1%) 2. blizina centra grada (20,5%) 3. dostupnost svih potrebnih sadržaja (15,9%) 4. zelene površine (12,5%) 5. obiteljska kuća s vlastitim dvorištem/vrtom (6,8%). Glavne prednosti života na Orehovici su: 1. zelene površine (23,1%) 2. mir i tišina (19,2%) 3. poznata lica/prijatelji/druženje sa susjedima (18,4%) 4. život u manjoj sredini izvan grada, ali dovoljno blizu (12,2%) 5. čišći zrak nego u centru (5,1%).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Glavne prednosti života na Pašcu su: 1. mir i tišina (32,1%) 2. zelene površine (28,3%) 3. poznata lica/prijatelji/druženje sa susjedima (17%) 4. život u manjoj sredini izvan grada, ali dovoljno blizu (10,2%) 5. obiteljska kuća s vlastitim dvorištem/vrtom (7,5%).

192

Na pitanje o prednostima susjedstva dobiveno je manje različitih odgovora nego na pitanje o nedostacima, što pokazuje da ispitanici uglavnom pozitivnim ocjenjuju i vrednuju slične karakteristike okoliša. Ispitanici iz središta grada i njegove blizine kao glavne prednosti navode dostupnost svih potrebnih sadržaja i centra grada. Konkretnije, ispitanicima koji žive na Belvederu/Brajdi-Dolcu sve glavne prednosti vezane su uz dostupnost (centra, radnoga mjesta, bolnice, škole, fakulteta). Također, ovaj je aspekt među najvažnijim prednostima i ispitanicima s Pećina. U svojim odgovorima anketirani, uz blizinu centra i općenito dostupnost svih potrebnih sadržaja, posebno ističu blizinu velikoga trgovačkog centra (Tower centar Rijeka). Ipak, najveća prednost života na Pećinama je blizina mora, a ispitanici još navode zelene površine, te individualizam i privatnost koja vlada među susjedima. Kao što je odgovorio jedan ispitanik “susjedi su tolerantni i ne zabadaju nos u tuđa posla”.


L. Slavuj: Evaluacija kvalitete urbanoga susjedstva...

Kada se analiziraju prednosti života na Pehlinu i usporede s ostalim susjedstvima, može se uočiti da ispitanici kao pozitivne strane vide aspekte koji su prisutni i kod tipičnih gradskih susjedstava (Belvedera/Brajde-Dolca i Pećina) i kod susjedstava s gradske periferije. Naime, prednosti života na Pehlinu kombinacija su pozitivnih strana koje nudi grad (dostupnost svih sadržaja i blizina centra), a s druge strane mira i tišine, zelenih površina, kuće s vlastitim dvorištem i vrtom, koje su među glavnim prednostima života na Orehovici i Pašcu. Ispitanici na Orehovici i Pašcu spominju gotovo identične prednosti. Osim već spomenutih mira i tišine, te zelenih površina, kao pozitivnu stranu ističu socijalne kontakte, odnosno poznata lica, prijatelje, bliskost i druženje sa susjedima. Nadalje, navode da je prednost živjeti u manjoj sredini izvan grada, ali opet biti dovoljno blizu. Ispitanici koriste termin izvan grada koji dobro odražava percepciju stanovnika da njihovo susjedstvo ne pripada gradu, odnosno da nije tipično gradsko. Pozitivne strane života su i čišći zrak, te zadovoljstvo koje pruža vlastito dvorište i vrt.

Na Pećinama, uz prijedloge koje su isti kao i na Belvederu/Brajdi-Dolcu, ispitanici još navode da bi se trebalo uložiti u prometnice i popraviti nogostupe, za koje se ujedno žale da su zakrčeni automobilima, što ometa slobodno kretanje pješaka. Također, smatraju da je potrebno bolje održavati čistoću na ulicama, te navode, primjerice, problem psećega izmeta na nogostupu. Na Pećinama živi veliki broj staroga stanovništva (prema podacima za 2001. godinu oko 26% stanovnika Pećina su stariji od 65 godina), ali nema ljekarne ni ambulante, pa ne začuđuje da bi anketirani voljeli da su im ove ustanove dostupnije. Kao jednu od glavnih prednosti života na Pećinama, ispitanici su naveli blizinu mora. Međutim, smatraju da bi plaže trebalo bolje urediti i opremiti, primjerice postaviti tobogane i urediti kafiće na plaži. Ispitanici s Pehlina ponavljaju većinu prijedloga izrečenih na Belvederu/Brajdi-Dolcu i Pećinama, no navode i potrebu rješavanja pitanja otpadnih i oborinskih voda, te plinifikaciju. Također, smatraju da bi stanari veću brigu trebali posvetiti uređenju i održavanju čistoće okućnica. Kao što je već prikazano u popisu nedostataka, anketirane s Orehovica i Pašca najviše smeta nedostatak sadržaja potrebnih za svakodnevan život, primjerice trgovine mješovitom robom, ljekarne, ambulante, vrtića. Ispitanici s Orehovice željeli bi da se dovrši kanalizacija i provede plinifikacija. Također, problem predstavljaju oborinske vode. Kako navodi jedna ispitanica: “Nema odvodnih kanala, pa kada

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ispitanici su pitani što bi se po njima trebalo napraviti kako bi se poboljšala kvaliteta života u susjedstvu gdje žive. Odgovori su uglavnom odraz već navedenih nedostataka, što je očekivano s obzirom da su to glavni problemi za koje bi ispitanici voljeli da se pronađu rješenja. Na Belvederu/Brajdi-Dolcu ispitanici smatraju da bi trebalo riješiti problem parkinga, primjerice gradnjom novih garaža ili oznakama mjesta za stanare. Nadalje, kako jedan ispitanik navodi: “Ako već nema mjesta za nove zelene površine ili igrališta, neka se barem urede i bolje opreme postojeća”. Takvo je mišljenje prisutno i kod drugih ispitanika. Također, odgovor ispitanice da treba “urediti fasade zgrada kako bi cijelo susjedstvo izgledalo bolje i ljepše”, dobro odražava čest stav anketiranih.

193


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 183-201

pada kiša zbog vode se ne može hodati po cesti”. Također, ispitanike ovih susjedstava smeta što dio cesta uopće nema nogostup, a na Pašcu ne postoji ni pješački prijelaz. Nadalje, anketirani na Pašcu smatraju da su autobusne linije prerijetke i ne odgovaraju u potpunosti njihovim potrebama. I u jednom i u drugom susjedstvu ispitanici misle da bi trebalo osigurati prostor za druženje, te sadržaje za mlade i starije. Ispitanica s Orehovice navodi: “Mladi se nemaju gdje družiti, osim na cesti. Mi smo se nekad barem družili u domu kulture”. Nadalje, anketirani predlažu da bi se trebale češće održavati različite radionice i predavanja koja bi bila zanimljiva starijima i mladima, te da bi se mogla, primjerice, organizirati rekreacija za umirovljenike i srednju dob. Jedan stariji ispitanik s Orehovice ovako je komentirao pitanje: “Grad nas je potpuno zaboravio, samo vuku u centar”. Navedeni stav prisutan je manje izravno i u odgovorima drugih anketiranih s Orehovice i Pašca. Osim toga, više puta se u ova dva naselja ponavlja mišljenje da bi za poboljšanje kvalitete života trebalo prije svega popraviti standard ljudi i osigurati zaposlenje mještanima. Iako nije posve jasno iz odgovora tko bi trebao utjecati na ove aspekte, je li za to odgovoran Grad ili netko drugi, indikativno je da se ovakvi odgovori pojavljuju samo u ova dva susjedstva. Pregled najčešćih odgovora na pitanje što bi se trebalo napraviti kako bi se poboljšala kvaliteta života u susjedstvu prema mišljenju anketiranih:

Belveder/Brajda-Dolac Riješiti problem parkinga Opremiti i urediti postojeća dječja i sportska igrališta Urediti i održavati postojeće zelene površine Obnoviti fasade zgrada Pećine

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Proširiti, urediti i održavati postojeće zelene površine

194

Popraviti prometnice i nogostupe Riješiti problem parkiranja Održavati čistoću ulica i nogostupa Napraviti nova i urediti postojeća igrališta za djecu i sportska igrališta Otvoriti ambulantu, ljekarnu, trgovine za svakodnevnu opskrbu Urediti plaže Obnoviti fasade zgrada


L. Slavuj: Evaluacija kvalitete urbanoga susjedstva...

Pehlin Popraviti prometnice i sagraditi nogostupe Dovršiti sustav kanalizacije i oborinskih voda, plinifikacija Proširiti, urediti i održavati postojeće zelene površine Održavati čistoću ulica Napraviti nova i urediti postojeća igrališta za djecu i sportska igrališta Urediti okućnice Orehovica Dovesti sadržaje (trgovina za svakodnevnu opskrbu, vrtić, ljekarna) Dovršiti sustav kanalizacije i oborinskih voda, plinifikacija Popraviti prometnice, napraviti nogostupe Više sadržaja/prostora za mlade i umirovljenike Popraviti standard, zaposlenje mještana Pašac Dovesti sadržaje (trgovine za svakodnevnu opskrbu, vrtić, ljekarna, ambulanta, pošta, kiosk, banka) Bolja povezanost s centrom grada – češće autobusne linije Popraviti prometnice, napraviti nogostupe, pješačke prijelaze Više sadržaja/prostora za mlade i umirovljenike Popraviti standard, zaposlenje mještana

Tablica 1. Distribucija odgovora na pitanje: “Što mislite kakva će za pet godina biti kvaliteta života u Vašem susjedstvu?”

bit će bolja

ostat će ista

pogoršat će se

ne znam

Belveder/Brajda-Dolac

22,9% (16)

27,1% (19)

15,7% (11)

34,3% (24)

Pećine

11,8% (9)

36,8% (28)

18,4% (14)

32,9% (25)

Pehlin

15,9% (14)

33,0% (29)

21,6% (19)

28,4% (25)

Orehovica

14,1% (11)

42,3% (33)

15,4% (12)

26,9% (21)

9,4% (5)

37,7% (20)

17,0% (9)

34,0% (18)

Pašac

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Nadalje, ispitanici su pitani što misle kakva će za pet godina biti kvaliteta života u njihovom susjedstvu. Odgovori na ovo pitanje prikazani su u tablici 1.

195


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 183-201

Među ispitivanim susjedstvima najpozitivnije mišljenje o kvaliteti života u sljedećih pet godina izrazili su anketirani na Belvederu/Brajdi-Dolcu. Naime, njih 22,9% (16) misli da će kvaliteta života biti bolja. S druge strane, samo 9,4% (5) ispitanika s Pašca smatra da će se kvaliteta života u susjedstvu popraviti. Ispitanicima je bilo postavljeno i potpitanje: “Zašto tako mislite?”. Odgovori otkrivaju da iza tih rezultata više stoji njihov vlastiti optimizam nego konkretno znanje o potencijalnim budućim akcijama ili projektima. Gotovo svi ispitanici koji su izabrali ovaj odgovor na Belvederu/Brajdi-Dolcu odgovorili su da su optimisti, te da se moraju nadati da će biti bolje. Identičan odgovor dali su i ispitanici u drugim susjedstvima s nekoliko specifičnih, konkretnih odgovora. Primjerice, anketirani s Pećina misle da će biti bolje zbog novoga tunela i ceste D-404 (spaja centar grada s autocestom), što će smanjiti prometne gužve. Ispitanici s Pehlina navode da se planira gradnja vrtića, plinovoda, popravak cesta, općenito ulaganje u infrastrukturu. Ispitanici s Orehovice smatraju da će se dovršiti kanalizacija, te da će možda dobiti mogućnost priključenja na plinsku mrežu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ipak, najčešći odgovor koji su ispitanici dali u svim susjedstvima (izuzev odgovora ne znam koji je također izabrao veliki broj ispitanika) jest da se kvaliteta života u narednih pet godina neće mijenjati. Ponovno, ispitanici na potpitanje zašto tako misle, daju vrlo slične odgovore u svim susjedstvima, odnosno da se slabo ulaže i da se već godinama nije gotovo ništa promijenilo, pa to ne očekuju ni u narednom petogodišnjem razdoblju. Navode još nedostatak financijskih sredstava, nedostatak volje i osoba koje bi bile pokretači promjena. Ispitanik s Belveder/Brajde-Dolca navodi da tako misli jer “Rijeka nije Zagreb”, a ispitanik s Pašca jer, kako kaže, “grad slabo ulaže u naše mjesto”.

196

Najviše odgovora da će se kvaliteta života pogoršati u sljedećih pet godina dali su ispitanici s Pehlina (21,6%, 19). Neki od razloga za takvo mišljenje su: “sve više ljudi se doseljava, a sve je manje prostora”, “prenapučeno je”, “zbog eksplozije populacije”, “zato što je preko ceste romsko naselje”. Ispitanici s Pećina navode da će se kvaliteta života pogoršati zbog širenja kontejnerskoga terminala zbog kojega će i buka biti veća. Jedan ispitanik je naveo da će se pogoršati jer “na Pećinama žive samo stari ljudi”. Ispitanik s Pašca slično zaključuje da će biti gore jer “mladi ljudi odlaze, samo stariji ostaju”, a isti razlog ponavljaju i ispitanici s Orehovice. Anketirani s Pašca i Orehovice još kao razlog napominju da se ništa ne poduzima, dodatan pad standarda, manjak novca i rast nezaposlenosti.

3. Zaključak U radu su predstavljeni rezultati istraživanja kvalitete života u odabranim susjedstvima Grada Rijeke. Prvi dio rada posvećen je ispitivanju ukupnoga iskustva kvalitete života. U tu svrhu primijenjeno je pitanje o zadovoljstvu susjedstvom kao mjestom stanovanja. Dosadašnja istraživanja pokazala su da je mjera bazirana na jednom, direktnom pitanju dobar pokazatelj jer je sveobuhvatna, odnosno uključuje različitost prioriteta i važnosti koje za različite ljude nose pojedine značajke njihovoga neposrednog životnog prostora. Analiza prosječnih razina zadovoljstva susjedstvom


L. Slavuj: Evaluacija kvalitete urbanoga susjedstva...

pokazala je da je većina ispitanika u uzorku iskazala zadovoljstvo susjedstvom. Kada su uzorci po susjedstvima promotreni odvojeno i testirani jednosmjernom analizom varijance, pokazalo se da su ispitanici s Pećina značajno zadovoljniji susjedstvom u odnosu na sve druge, osim na ispitanike s Orehovice. Drugi dio rada posvećen je analizi pitanja kojima su pobliže identificirani glavni nedostaci i prednosti susjedstava. Također, prikupljeni su prijedlozi ispitanika o tome što bi trebalo poduzeti kako bi se popravila kvaliteta života u susjedstvu, te njihovo mišljenje o smjeru razvoja kvalitete života u narednom petogodišnjem razdoblju. Ovaj dio rada donosi vrijedne informacije koje mogu pomoći u definiranju gradskih prioriteta i politika razvoja.

Nadalje, trebalo bi više pažnje posvetiti najmlađim stanovnicima grada i njihovim potrebama. Djeca u gradu jednako su važni korisnici prostora kao i odrasli, ali rezultati pokazuju da se njihovo pravo na dio gradskoga prostora ne uvažava dovoljno. Ispitanici s Belvedera/Brajde-Dolca i Pećina smatraju da nedostaju igrališta za djecu, te sportska igrališta. Prema tome, da bi stanovnici bili zadovoljniji svojim susjedstvima, potrebno je, između ostaloga, napraviti nova, te bolje održavati i opremiti postojeća dječja i sportska igrališta. Podatak o ukupnom broju dječjih igrališta i ukupnom broju djece u Gradu Rijeci zorno pokazuje postojeći nerazmjer. Ukupan broj djece do 15 godina u Gradu je 5.809, a postojeći broj igrališta je 22 za djecu u dobi od 7 do 15 godina, te 137 za djecu od 0 do 6 godina (GUP Grada Rijeke, 2007.). U kontekstu ovoga istraživanja koje pokazuje da su dječja igrališta visoko na ljestvici nedostataka susjedstva, Grad bi trebao ubrzati provedbu odluka o izgradnji novih dječjih igrališta zacrtanih u Generalnom urbanističkom planu Grada Rijeke iz 2007. Općenito, iz prikupljenih podataka primjećuje se da ljudi većinom cijene i očekuju iste karakteristike od neposrednoga životnog prostora. Nadalje, vrlo im je važna dobra dostupnost usluga i sadržaja. Vrednuju zelene površine i htjeli bi da ih u njihovoj

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Rezultati istraživanja pokazuju da kvaliteta života u gradu znatno ovisi o konkretnom mjestu stanovanja (u stilu engleske izreke place matters!) jer svako od susjedstva ima svoje prednosti i nedostatke. Navedene nedostatke važno je prepoznati kako bi se u budućim projektima izbjegli, a u postojećim susjedstvima popravili, što je više moguće. U tom smislu, rezultati ovoga istraživanja nose važne poruke za pojedine gradske službe. Primjerice, ispitanicima na Pašcu i Orehovici nedostaju neki važni sadržaji (ljekarna, ambulanta, vrtići, škola, trgovine za svakodnevnu opskrbu), te se žale na slab javni prijevoz. Reorganizacija javnoga prijevoza i češće autobusne linije iz centra prema ovim relacijama znatno bi umanjili te nedostatke jer bi olakšali pristup resursima koji nedostaju. Gradske vlasti trebale bi više ulagati u kvalitetu prometnica i voditi računa da se na prometnicama naprave nogostupi jer nedostaju na Orehovici, Pašcu i dijelovima Pehlina, a stanovnici ih smatraju potrebnima za sigurno kretanje ulicom. Ispitanici na Pećinama i Pehlinu nisu zadovoljni uređenjem postojećih zelenih površina pa bi gradske službe zadužene za njihovo održavanje trebale reagirati i posvetiti im veću brigu. Nedovršen sustav kanalizacije i neprovedena plinifikacija smeta ispitanike na Pehlinu i Orehovici pa bi Grad trebao ubrzati razvoj ovih segmenata.

197


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 183-201

neposrednoj blizini ima što više. No, važno im je i održavanje čistoće i urednosti tih zelenih površina. Vrednuju mogućnost da mogu prošetati u blizini svoga doma i odvesti djecu na igru u uređene i opremljene prostore, kao što su dječja i sportska igrališta. Također, cijene mir, siguran okoliš, mogućnost druženja sa susjedima i gajenje prijateljskih veza s ljudima u zajednici, privatnost, mogućnost parkiranja i odsustvo gužvi. Dakle, da bi bili po mjeri čovjeka, gradska susjedstva trebala bi uključivati sve navedene elemente. Među ključnim postavkama programa koji promovira održivi razvoj i kvalitetu života, Lokalne Agende 21, navodi se važnost prikupljanja znanja o potrebama i prioritetima građana kako bi se na osnovi toga mogli poduzimati koraci i planirati potrebne akcije razvoja. Ovaj rad donosi usporedbe odabranih gradskih susjedstava, identifikaciju problema i prednosti tih dijelova grada za život, čime predstavlja vrijednu bazu informacija. Prikupljeni podaci mogu poslužiti u informiranju građana i predstavnika gradske vlasti o trendovima u kvaliteti života u odabranim susjedstvima Rijeke. Također, prikupljene informacije mogu pripomoći u razvoju gradskih projekata i programa usmjerenih na poboljšanje kvalitete života.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

198

1. Amérigo, M. and Aragonés, J. I. (1997). A theoretical and methodological approach to the study of residential satisfaction. Journal of Environmental Psychology, 17 (1): 47-57. 2. Barsell, K. and Maser, E. (2004). Taking indicators to the next level: Truckee Meadows tomorrow launches quality of life compacts, in: Sirgy M. Joseph, Rahtz Don and Lee Dong-Jin (Eds.). Community Quality of life Indicators, Social Indicators Research Series. Dodrecht: Kluwer Academic.   3. Campbell, A.; Converse, P. E. and Rodgers, W. L. (1976). The quality of American life: perceptions, evaluations and satisfactions. New York: Russell Sage Foundation.   4. Chaskin, R. (2006). Defining neighborhood, in: Lewis Megan S. and Klein William R. (Eds.). Planning and urban design stan­dards. Hoboken, NJ: John Wiley and Sons.   5. Detroit Area Study (DAS) 2001, University of Michigan. Pregledano 20. rujna 2011. (http://www.tcaup.umich.edu/workfolio/DAS2001/partnercities.html). 6. Državni zavod za statistiku (2010). Popis stanovništva, kućanstva i stanova, po statističkim krugovima Grada Rijeke 2001. Zagreb: Državni zavod za statistiku. 7. Generalni urbanistički plan Grada Rijeke, 2007, Grad Rijeka. Pregledano 22. rujna 2011. (http://www.rijeka.hr/Generalni%20urbanisti%C4%8Dki%20plan). 8. Guest, A. M. and Lee, B. A. (1984). How urbanites define their neighborhoods. Population and Environment, 7 (1): 32-56.   9. Lee, B.A.; Oropesa, R. S. and Kanan, J. W. (1994). Neighborhood Context and Residential Mobility. Demography, 31 (2): 249-270.   10. Leitmann, J. (1999). Can city QOL - indicators be objective and relevant? Towards a participatory tool for sustaining urban development. Local Environment: The International Journal of Justice and Sustainability, 4 (2): 169-180.  


11. Lewis S. M. and Klein R. (2006). Planning and urban design stan­dards. Hoboken, New Jersey: John Wiley and Sons. 12. Local Agenda 21 (2011). Pregledano 12. rujna 2011. (http://www.gdrc.org/uem/ la21/la21.html). 13. Lovejoy, K.; Handy, S. and Mokhtarian, P. (2010). Neighborhood satisfaction in suburban versus traditional environments: An evaluation of contributing characteristics in eight California neighborhoods. Landscape and Urban Planning, 97 (1): 37-48. 14. Lu, M. (1999). Determinants of Residential Satisfaction: Ordered Logit vs. Regression Models. Growth and Change, 30 (2): 264-287.   15. Ibrahim, M. F. and Chung, S. W. (2003). Quality of Life of Residents Living near Industrial Estates in Singapore. Social Indicators Research, 61 (2): 203-225.   16. Kitchen, P. and Muhajarine, N. (2008). Quality of life research: New challenges and new opportunities. Social Indicators Research, 85(1): 1-4.   17. Marans, R. and Rodgers, W. (1975). Toward an understanding of community satisfaction, in: A. Hawley Amos and Rock Vincent (Eds.) Metropolitan America in Contemporary Perspective. New York: Halsted Press. 18. Oktay, D.; Rustemil, A. and Marans, R. (2009). Neighborhood satisfaction, sense of community, and attachment: Initial findings from Famagusta quality of urban life study. ITU A/Z Journal, 6 (1): 6-20.   19. Pacione, M. (1982). The use of objective and subjective measures of quality of life in human geography. Progress in Human Geography, 6 (4): 494-514.   20. Pacione, M. (1986). Quality of life in Glasgow: an applied geographical analysis. Environment and Planning A, 18 (11): 1499-1520.   21. Pacione, M. (2003). Quality-Of-Life Research in Urban Geography. Urban Geography, 24 (4): 314-339.   22. Parkes, A.; Kearns, A. and Atkinson, R. (2002). What Makes People Dissatisfied with their Neighbourhoods?. Urban Studies, 39 (13): 2413-2438.   23. Quality of Life Progress Report of Jacksonville and Northeast Florida, 2009. Pregledano 10. rujna 2011. (http://www.jcci.org/jcciwebsite/documents/09%20 QOL%20Summary%20Document.pdf). 24. Rogić, I.; Lamza-Posavec, V.; Klemenčić, M.; Kovačić-Pašalić, R. (1996). Rijeka: baština za budućnost. Rijeka: Grad Rijeka, Odjel gradske uprave za urbanizam, ekologiju i gospodarenje zemljištem.   25. Santos, L. and Martins, I. (2007). Monitoring Urban Quality of Life: The Porto Experience. Social Indicators Research, 80 (2): 411-425.   26. Slavuj, L. (2011). Kvaliteta života u urbanom okolišu – primjer Grada Rijeke. neobjavljen doktorski rad, Sveučilište u Zagrebu, Prirodoslovno-matematički fakultet, Geografski odsjek. 27. Sustainable Seattle (2011). Pregledano 10. rujna 2011. (http://sustainableseattle. org/). 28. Šteinbuka, I. (2008). Presentation of the Urban Audit. The Urban Audit Measuring the Quality of Life in European cities. Pregledano 10. rujna 2011. (http:// ec.europa.eu/regional_policy/conferences/urbanaudit2008/programme_ en.htm). 29. Tuan Seik, F. (2000). Subjective assessment of urban quality of life in Singapore (1997–1998). Habitat International, 24 (1): 31-49.  

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

L. Slavuj: Evaluacija kvalitete urbanoga susjedstva...

199


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 183-201

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

30. Urban Audit (20-11). Pregledano 10. srpnja 2011. (http://www.urbanaudit.org/). 31. Wellman, B. and Wortley, S. (1990). Different Strokes from Different Folks: Community Ties and Social Support. The American Journal of Sociology, 96 (3): 558-588. Â 32. World Health Organization (WHO), Urban health (2008). Pregledano 20. 09.2011. (http://www.euro.who.int/en/what-we-do/health-topics/environmental-health/urban-health).

200


L. Slavuj: Evaluacija kvalitete urbanoga susjedstva...

Pregledni rad

Lana Slavuj Faculty of Science, Department of Geography, University of Zagreb, Croatia e-mail: lslavuj@geog.pmf.hr

Life Quality in Urban Neighbourhood – Advantages and Drawbacks of Immediate Living Environment Abstract In the last few decades a number of projects and programs directed at improving urban quality of life have been initiated. Their main aim is to systematically measure and evaluate trends in the urban environment with a set of specific indicators relevant for the everyday quality of people’s life. This paper deals with the quality of life in the selected neighbourhoods of the city of Rijeka. The selected neighbourhoods are: Belveder/Brajda-Dolac, Pećine, Pehlin, Orehovica and Pašac. The main research method was a questionnaire survey conducted in August, 2010 on a systematic random sample of inhabitants older than 18. Three hundred and sixty-five respondents participated in the questionnaire survey. In the first part of the paper, overall experience of urban life quality is examined using neighbourhood satisfaction as indicator. Neighbourhood is considered the most relevant scale on which to measure urban quality of life because it represents the immediate living environment where most daily activities take place. The second part of the paper analyses the respondents’ answers about the major advantages and disadvantages of their neighbourhood, their suggestions how to improve the neighbourhood life quality and their opinion about the direction their neighbourhood life quality will take in the next five years. The comparison of city neighbourhoods and the identification of problems and advantages of the examined city areas can provide a solid information base for the citizens and local decisions makers about some trends in the life quality of the selected neighbourhoods, as well as help develop new projects and actions for their improvement.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: urban quality of life, projects for monitoring urban quality of life, neighbourhood satisfaction, neighbourhood advantages and disadvantages, city of Rijeka.

201


DOI 10.5673/sip.50.2.4 UDK 316.334.56:711.4 Pregledni rad

Procena uticaja na socijalni razvoj u urbanističkom i prostornom planiranju Danijela Milojkić Arhitektonski fakultet, Departman za urbanizam, Univerzitet u Beogradu, Srbija e-mail: st.milojkic@gmail.com SAŽETAK Evropske institucije, internacionalna udruženja i brojni teoretski radovi zastupaju stav da Procena uticaja na socijalni razvoj (Social impact assessment SIA) doprinosi stabilnom, pravednom i održivom upravljanju razvojem, sprečavajući nepotrebno trošenje novčanih i drugih resursa na neutralisanje negativnih posledica planiranih intervencija. Međutim, u dokumentima organizacija i teorijskim radovima, formulacija ‘planirane intervencije’ najčešće ne predstavlja intervencije urbanističkog i prostornog planiranja, već bilo koju akciju u bilo kom sektoru, koja je unapred planirana i koja ima potencijalni uticaj na kvalitet života ljudi. Nedostatak sektorske diferencijacije pri definisanju SIA u međunarodnim dokumentima i teorijskim radovima u odnosu na urbanističko i prostorno planiranje predstavlja problem za formiranje okvira u kome će se SIA sprovoditi u ovoj oblasti — javljaju se teškoće u operacionalizaciji problema, definisanju aktera, i formulisanju daljih pitanja koja se nameću pri pokušaju operacionalizacije SIA. U radu je predstavljen pokušaj da se, kroz analizu sadržaja i kritičku analizu, objedine elementi raznolikih definicija SIA i da se, nakon okvirnog definisanja SIA u prostornom i urbanističkom planiranju, identifikuju dalje smernice za istraživanja njenih elemenata, koja će stručnjacima omogućiti efikasno i efektivno upravljanje ovim mehanizmom.

1. Uvod Procena uticaja na socijalni razvoj1 (Social Impact Assessment — u daljem tekstu SIA) je nastala 70-ih godina 20-og veka, i od tada je prepoznata kao efikasan mehanizam za predviđanje negativnih uticaja intervencija prostornog i urbanističkog planiranja na socio-kulturne i humane resurse. SIA je efikasan mehanizam za sprečavanje nepotrebnog trošenja novčanih i drugih resursa na neutralisanje posledica intervencija 1

Prevod sintagme Social Impact Assessment u sintagmu Procena uticaja na socijalni razvoj je preuzet iz teksta Procena uticaja na socijalni razvoj u projektima otvaranja i širenja površinskih kopova, autora Vesne Jokić i Ksenije Petovar (Jokić i Petovar, 2010.) Copyright © 2012 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključne riječi: elementi SIA, proizvod planiranja, razvojni procesi, donošenje odluka, posledice razvoja.

203


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 203-222

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

urbanističkog i prostornog planiranja, i uspostavljanje sistema stabilnog, pravednog i održivog upravljanja razvojem (Barrow, 2000.). Iako postoje brojne smernice evropskih institucija2 i međunarodnih organizacija, kao i teoretski radovi, koji opisuju proces i metodologiju SIA, relevantni autori smatraju da do danas ne postoji opšte prihvaćen okvir za sprovođenje SIA u polju urbanističkog i prostornog planiranja (Burge, 2004.a; Taylor i sur., 2006.). Iako se u dokumentima i teoretskim radovima često pojavlje formulacija ‘planirana intervencija’, misli se na bilo koju intervenciju, u bilo kom sektoru, za koju se zna da će biti sprovedena, bez diferencijacije u odnosu na urbanističko i prostorno planiranje. Ovo u velikoj meri otežava primenu SIA u oblasti urbanističkog i prostornog planiranja — teško je sa sigurnošću operacionalizovati probleme, aktere i druge elemente potrebne za sprovođenje SIA.

204

Potreba za sprovođenjem SIA paralelno sa procesom urbanističkog i prostornog planiranja ustanovljena je u odnosu na probleme u savremenoj praksi i teoriji planiranja. Savremeno planiranje, u razvijenim zemljama kao i u zemljama u razvoju, izloženo je kritikama da boluje od manjka demokratskog potencijala, da je tehnokratsko i netransparentno, (Healey, 1992., 1996.; Innes, 1996.; Anderson, 2008.; Nedović-Budić, Tsenkova and Marcuse, 2006.), kao i da su pojave tokova moći i novca u procesu planiranja neizbežne (Flyvbjerg, 1998., 2003.; Huxley, 2000.). Sve navedeno uticalo je da rezultati planskog procesa u realnosti ne postižu osnovnu svrhu planiranja — kvalitet prostora i života ljudi u prostoru, odnosno da se ovi kvaliteti u praksi često podređuju ekonomskim ciljevima (Flyvbjerg, 1998., Flyvbjerg, Bruzelius and Rothengatter, 2003.; Sager, 2005.; Fainstein 1997., 2005.). U ovakvoj situaciji, SIA predviđa i istražuje posledice planskih rešenja, koje imaju implikacije u prostoru i uticaj na socijalni razvoj, sa namerom da njima upravlja i da ih kontroliše (naročito ukoliko imaju negativni karakter). Ukoliko je stručnjacima SIA omogućeno da utiču na sadržaj plana, SIA predstavlja i kontrolu planirane akcije, odnosno njenih negativnih posledica na socijalni razvoj stanovnika planiranog područja i drugih zainteresovanih strana. Ukoliko stručnjaci SIA nemaju mogućnost da utiču na plan, SIA ima savetodavnu ili upozoravajuću ulogu o intenzitetu socijalnih posledica planske intervencije. U razvijenim zemljama se, u velikoj većini slučajeva, za urbanističke i prostorne planove sprovode Strateška procena uticaja na životnu sredinu (Strategic environmental impact assessment — SEA) i Procena uticaja na životnu sredinu (Environmental impact assessment — EIA), dok se SIA sprovodi kao deo ovih istraživanja, ali trenutno jačaju tendencije da se SIA izdvoji kao samostalni postupak. U zemljama u razvoju je naročito izražena potreba da se uspostavi okvir za efikasno sprovođenje SIA u oblasti urbanističkog i prostornog planiranja, iz dva razloga. Prvo, zemljama u razvoju i tranziciji su potrebni efikasni mehanizmi zaštite socijalnog razvoja od negativnih uticaja razvojnih i drugih projekata u prostoru. Tranzicija retko ima respekta prema socijalnim ciljevima u odnosu na ekonomske, a socijalna regresija je uobičajen pratilac određenih perioda tranzicije (Lakićević,

2

http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=760&langId=en; http://ec.europa.eu/governance/ impact/index_en.htm; http://www.peer-review-social-inclusion.eu/


D. Milojkić: Procena uticaja na socijalni razvoj...

2001.). U ovakvim uslovima su sistemi planiranja i planeri kritikovani kao preterano oportunistički i previše fleksibilni u odnosu na potrebe parcijalnih interesa (najpre kapitala), uz nehajan odnos prema socijalnim ishodima (Stanilov, 2007.; Tsenkova and Nedović-Budić, 2006.). Drugo, tokom poslednje decenije, veliki broj međunarodnih finansijskih organizacija usvaja SIA kao efikasan alat za predviđanje negativnih posledica planiranih intervencija. World Bank (2003.a, 2010.), European Investment Bank (2010.) i European Bank for Reconstruction and Development (2008., 2009.a, 2009.b) u pojedinim slučajevima zahtevaju od zemalja u razvoju da prilože SIA uz projektnu dokumentaciju za odobravanje kreditnih aranžmana (za finansiranje/kreditiranje infrastrukturnih i drugih razvojnih projekata u zemljama u razvoju). Pri aplikaciji za kredite, zemlje u razvoju imaju problem sa sprovođenjem SIA, jer nemaju odgovarajuću zakonsku podlogu, i celokupni proces oslanjaju na zakone iz drugih oblasti koji pokrivaju određene segmente SIA. Ipak, nacionalne institucije zemalja u razvoju ne pokazuju veliki interes za uvođenje SIA, za razliku od SEA i EIA (Momtaz, 2005.; Baines and Taylor, 2002.; Henry, 1990.). Nezavisno od nacionalne regulative, privatni investitori ponekad pronalaze interes za sprovođenje SIA kao deo PR strategije pri objavljivanju namera o implementaciji projekata, kako bi omogućili sebi „bezbrižan dolazak na gradilište“ (Akpofure and Ojile, 2002.:217).

2. Uporedni prikaz i analiza definicija SIA prema zajedničkim odrednicama Osnovni cilj ovog poglavlja je formiranje definicije SIA u procesu prostornog i urbanističkog planiranja, kroz analizu definicija SIA u radu tri organizacije i tri autora3. Primećeno je da su ovi radovi imali veliki odjek u naučnoj javnosti i da drugi 3

Pojedini izabrani autori su bili učesnici u izradi izabranih dokumenata, u koje su ugradili svoje stavove o SIA (Rabel Burdge i ICGPSIA, Franc Vanclay i IAIA). Ovo je razlog što se pojedini stavovi o SIA doslovno ponavljaju u pregledu dokumenata i autorskih radova. Ipak, autori su u svojim individualnim radovima napravili bitne iskorake u odnosu na dokumenta na kojima su radili unutar organizacija, i s toga je bitno da njihovi doprinosi definisanju SIA budu detaljno analizirani.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Uslov za efikasno funkcionisanje SIA u oblasti prostornog i urbanističkog planiranja (u sastavu SEA/EIA ili nezavisno) je postavljanje okvira za njeno sprovođenje i operacionalizaciju njenih elemenata u odnosu na urbanističko i prostorno planiranje. Jedan od problema sa postavljanjem ovog okvira je nedostatak konzistentne i dovoljno operativne definicije, kroz koju bi dalje mogli da se definišu ciljevi, indikatori i drugi elementi SIA, i na koju bi se oslonile dalje analize i istraživanja o SIA u urbanističkom i prostornom planiranju. Postojeće definicije SIA su raznovrsne i neusaglašene, uopštene i bez diferencijacije u odnosu na oblasti u kojima se SIA sprovodi. U ovom prilogu je napravljen pokušaj da se, analizom sadržaja i kritičkom analizom, iz velikog obima postojećih definicija izdvoji definicija SIA u oblasti prostornog i urbanističkog planiranja, na osnovu koje će moći da se pristupi daljim analizama SIA. Pregled definicija omogućava da se u drugom delu rada izdvoje teme za dalje istraživanje (opšti/osnovni elementi SIA, veza procesa SIA i procesa prostornog i urbanističkog planiranja) i probleme koji se očekuju u sklopu ovih istraživanja.

205


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 203-222

relevantni autori i organizacije citiraju izabranu grupu autora pri definisanju SIA u svojim radovima (Barrow, 2000.; Taylor, Bryan and Goodrich, 2004.; Becker, 2001.; Taylor, Goodrich, Fitzgerald and McClintock, 2006.; Petovar i Jokić, 2010.). U pitanju su: Internacionalno udruženje za procenu uticaja — International Association of Impact Assessment, IAIA — International Principles for social impact assessment; Institut za studije o životnoj sredini — Interorganizational Committee on Guidelines and Principles for Social Impact Assessment ICGPSIA; Svetska banka — World bank; William R. Freudenburg; Rabel J. Burdge; i Franc Vanclay. U definicijama SIA se prepoznaju zajednička pitanja koja autori postavljaju, tj. elementi i odrednice koji ukazuju na obim/sadržaj ovog pojma, iz kojih će u daljem radu biti izdvojeni segmenti adekvatni za formiranje definicije SIA u urbanističkom i prostornom planiranju: • šta je SIA, odnosno kakav je proces u pitanju; • koja vrsta planirane akcije izaziva uticaje; • ko je pogođen uticajima (objekat uticaja); • koja je svrha (cilj) SIA; • koje konkretne intervencije izazivaju uticaje (konkretne planske intervencije za koje je potrebna izrada SIA); • koji uticaji mogu nastati (kao posledica planirane intervencije); • kakav je odnos prema participaciji interesnih grupa i javnosti u SIA. Kako bi izbegli pojmovne nesporazume, pre analize postojećih definicija, još jednom napominjemo da autori (na čije definicije SIA moramo da oslonimo istraživanje u nedostatku definicija specijalizovanih u oblasti urbanističkog i prostornog planiranja) najčešće koriste termin ‘planirane intervencije/akcije’ u uopštenom, sektorski neodređenom smislu. U tekstu će posebno biti naglašeno kada su ovi termini vezani za urbanistilko i prostorno planiranje.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Šta je SIA

206

Freudenburg (1986.) zauzima stav da je SIA prospektivni planerski alat. U slučaju urbanističkog i prostornog planiranja ovakvo shvatanje moramo uzeti sa rezervom, s obzirom da SIA nije samo alat, već samostalni postupak koji se odvija paralelno sa procesom planiranja, sa kojim se dopunjuje (planeri i stručnjaci SIA4 u toku pro4

U članku se pod stručnjacima i stručnim timovima podrazumevaju lica koja su specijalno obučena/obrazovana za izradu SIA. Ne isključuje se mogućnost učešća lica koja nisu specijalno obučena, a koja mogu da doprinesu svojim znanjima i iskustvima. Barrow (2000.) i Burdge (2004.a) ističu da je jedan od problema SIA što proces najčešće vrše lica koja nemaju odgovarajuću obuku, obrazovanje ili dovoljno iskustva u ovoj oblasti. Pojavljuje se rizik ukoliko neiskusna/nestručna lica obavljaju SIA, jer mogu da steknu lažni osećaj sigurnosti. SIA nije savršena — čak i ako precizno predvidi direktne uticaje, može da previdi druge, zajedno sa nekim (ili svim) indirektnim uticajima i kumulativnim efektima. Neophodno je napomenuti da uspešnost i preciznost SIA direktno zavisi i od brojnih drugih faktora, kao što su broj i vrsta indikatora koji se uzimaju u obzir u procesu procene, upoznatost sa detaljima/specifičnostima plana i postojećim stanjem, itd.


D. Milojkić: Procena uticaja na socijalni razvoj...

cesa urbanističkog i prostornog planiranja i postupka procene uticaja razmenjuju informacije: planeri pružaju informacije o karakteristikama i specifičnostima plana i planskog rešenja, a stručnjaci SIA o socijalnim posledicama istog). Ukoliko je neophodno da SIA imenujemo jednom rečju, umesto reči ‘alat’ možemo upotrebiti reč ‘mehanizam’, koja više pristaje jednom relativno samostalnom i složenom postupku. Freudenburg navodi i da je SIA procenjivanje, merenje i rezimiranje uticaja (1986.), Burdge (2009.) da je SIA sistematska analiza uticaja, a IAIA da je procena uticaja paradigma koja se sastoji iz tehnika, znanja i vrednosti (2003.) — ove konstatacije su isuviše opšte da bi saznali koje su to tehnike, znanja i vrednosti.

IAIA (2003.) i Vanclay (2006.) konkretno navode da je SIA proces analize, nadzora (monitoringa) i upravljanja posledicama razvoja koje menjaju kvalitet života i osećaj blagostanja. Ipak, kako bi ova konstatacija bila prilagođena oblasti urbanističkog i prostornog planiranja, mora da sadrži element prostora — konkretno prostorni razvoj6. Konstatacija Svetske banke (2010.) da je SIA multimetodska tehnika za ispitivanje uticaja se poklapa sa tvrdnjama koje iznose IAIA i Vanclay. Ipak, Svetska banka daje drugi doprinos definiciji svojom konstatacijom o iteracijama, odnosno da se proces SIA sprovodi postupno, sa stalnim proverama i ponovnim sprovođenjem određenih koraka, jer podrazumeva i monitoring — paralelno sa urbanističkim i prostornim planiranjem ovo podrazumeva proveru efekata planskih rešenja i intervencija na kvalitet života, blagostanje i interese aktera pod uticajima.

5

U daljem radu se nećemo posebno baviti pitanjem ex post SIA, s obzirom da je ovaj postupak daleko sličniji metodi studije slučaja, nego postupku SIA kada se on sprovodi u trenutku donošenja odluke o budućoj inicijativi ili za vreme formiranja nekog plana. Za dalje informacije pogledati Becker, 2004. 6

Otvoreno je pitanje da li u slučaju urbanističkog i prostornog planiranja uvek možemo tvrditi da je u pitanju razvoj, ili samo promena, zaštita postojećeg, kao neutralan pojam, iako ćemo u daljem tekstu primetiti da pojedini autori izjednačavaju planirane intervencije sa razvojnim procesima.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

ICGPSIA smatra da je SIA alatka koja pomaže pri donošenju odluka da li će neka akcija biti sprovedena ili ne, ali se za potrebe definisanja SIA u urbanističkom i prostornom planiranju ne možemo isključivo osloniti ni na ove konstatacije jer trenutna praksa pokazuje težnju da se SIA sprovodi i nakon implementacije određenog plana ili akcije. U pitanju je takozvana ex post SIA, gde se procenjuju već nastali uticaji na socijalni razvoj i učinak procesa SIA (evaluacija), nakon implementacije određene intervencije. U pitanju su svojevrsne studije slučajeva, baze podataka o prethodnim procenama, koje omogućavaju stručnjacima SIA da, pri susretu sa sličnim intervencijama, imaju bolji uvid u moguće ishode (Becker, 2004.). Iako ne obrađujemo ovaj postupak, bitno je naglasiti da stručnjaci prepoznaju ex post SIA kao neophodan element za sprovođenje SIA u urbanističkom i prostornom planiranju (Čaldarović i Šarinić, 2010.) smatraju da je teško izraziti sociološke posledice promene prostora zbog nedostatka prethodnih podataka o ugroženosti različitih dimenzija života usled problema u planiranju prostora. 5

207


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 203-222

Na pitanje Šta je SIA u oblasti urbanističkog i prostornog planiranja, iz postojećih definicija izdvajamo da je u pitanju iterativni proces predviđanja, analize, upravljanja i monitoringa posledicama planiranih intervencija prostornog i urbanističkog planiranja, tj. uticaja na socijalni razvoj, koji pomaže pri donošenju odluke o sprovođenju planirane akcije.

Vrste aktivnosti/akcija koje izazivaju uticaje

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Raspon aktivnosti/akcija koje bi, prema shvatanju izabranih autora, trebalo da budu predmet SIA kreće se od politika, planova, projekata, do neplaniranih društvenih i prirodnih pojava (prirodne katastrofe, demografske promene, ekonomsko slabljenje zajednice, epidemije... Freudenburg, 1986.; ICGPSIA, 2003.; Burdge, 2003.; IAIA, 2003.). S obzirom na karakter prostornog i urbanističkog planiranja — namerna akcija, otvoreno je pitanje da li neplanirane društvene, a naročito prirodne pojave7, mogu biti predmet SIA u oblasti prostornog i urbanističkog planiranja. Freudenburg (1986.) i Svetska banka (2010.) smatraju da SIA treba da proširi svoje polje delovanja na uticaje predrasuda i stejkholdera u procesu odlučivanja. S obzirom da je ovo pitanje trenutno u centru pažnje teorijskih i praktičnih rasprava o prostornom i urbanističkom planiranju, čini se da bi angažovanje SIA oko iste teme predstavljalo duplo trošenje novčanih, vremenskih i intelektualnih resursa.

208

Sa druge strane, Burdge (2009.), Vanclay (2006.) i ICGPSIA (2003.) navode da uticaji nastaju sprovođenjem različitih razvojnih procesa: planiranih javnih ili privatnih intervencija — projekata, politika, planova i programa (Vanclay ove intervencije naziva razvojnim procesima). Ovo je izuzetno kompatibilno sa prostornim i urbanističkim planiranjem, s obzirom da su projekti i programi sastavni deo planova (naročito strateških), a da politike prostornog uređenja postaju sve aktuelnije u oblasti planiranja (prostor je postao nova dimenzija politike EU, kroz dokument European spatial development perspectives — ESDP, 1999.). Svakako, s obzirom da SIA definišemo u oblasti prostornog i urbanističkog planiranja, neophodno je da dodamo da politike, planovi, programi i projekti moraju imati posredne ili neposredne implikacije u prostoru. Propust u ovakvoj formulaciji može se uočiti u stavu da uticaje izaziva sprovođenje planiranih intervencija, s obzirom da se u literaturi o SIA često pojavljuju slučajevi kada uticaji, sa jednako velikim posledicama, nastaju i samom objavom da će određeni urbanistički, odnosno prostornni plan/projekat... biti izrađen ili sproveden, ili u toku izrade istog. Primer za ovakvu pojavu predstavljaju objave o donošenju urbanističkih i prostornih planova koji podrazumevaju

7

Ukoliko se SIA sprovodi za projekat revitalizacije i rekonstrukcije područja pogođenih prirodnom katastrofom, uticaji prirodnih pojava (zemljotresa, poplava, klizišta,...) mogu biti predmet SIA, u smislu istraživanja postojećeg stanja, koje je sastavni deo SIA. Treba imati na umu da ni u ovom slučaju prirodna pojava ne pripada vrstama aktivnosti za koju se vrši SIA u oblasti prostornog i urbanističkog planiranja, koje pokušavamo da definišemo, već se istraživanje uticaja prirodne pojave vrši za potrebe procene uticaja projekta revitalizacije pogođenog područja.


D. Milojkić: Procena uticaja na socijalni razvoj...

prinudno (neželjeno) raseljavanje stanovništva;8 ukoliko je porodicama predočeno da će biti raseljene, kvalitet njihovog života se menja usled pojave predmigratornog stresa: suočavanje sa činjenicom da će promeniti mesto života, radno mesto, odvojiti se od prijatelja, itd. (Burdge and Johnson, 2004.) Možemo usvojiti da uticaje izaziva: sprovođenje (ili vest o nameri i izrada) planiranih privatnih ili javnih intervencija — politika, planova, programa i projekata, koji imaju direktne ili posredne implikacije u prostoru. SIA može posmatrati i analizirati uticaje stejkholdera na donošenje odluka, kao i uticaje predrasuda u procesu odlučivanja, ukoliko isti imaju uticaja na socijalni razvoj kroz predloženu intervenciju.

Vrste uticaja U pogledu vrsta uticaja, definicije koje daju Freudenburg (1986.) i Svetska banka (2010.) ne mogu dovoljno da doprinesu formiranju definicije SIA u oblasti urbanističkog i prostornog planiranja. Freudenburg tvrdi da su u pitanju uticaji za koje su društvene nauke utvrdile da imaju velike implikacije na kvalitet života društvenih grupa. Autor ne pruža podatke o literaturi koju ima na umu kada pominje uticaje definisane u društvenim naukama, pa konstatacija više deluje kao uputstvo za definisanje uticaja. Svetska banka se uglavnom isključivo koncentriše na materijalne aspekte života ljudi, na koje određena intervencija utiče (zapošljavanje, pristupačnost dobara i servisa, imovina, porezi...). Iz ovih razloga, pažnju posvećujemo autorima koji su dali preciznija viđenja vrsta uticaja koje SIA posmatra.

Međutim, najdalje ide Vanclay (2002.), koji smatra da je veoma važno napraviti razliku između procesa društvenih promena, koje izazivaju uticaje, i samih uticaja na socijalni razvoj. Mnoge društvene promene nisu same po sebi uticaji. Ukoliko pod uticajem na socijalni razvoj usvojimo da to mora biti pojava koju ljudi osećaju psihički ili fizički, ispostavlja se da mnogi uticaji, koji su mereni u različitim procesima SIA — npr. porast populacije, nisu zaista uticaji, već procesi promena koji mogu uzrokovati uticaje. Uticaj se zatim izražava kroz smanjen osećaj zajedništva,

8

Slučaj sela Doel u Belgiji je jedan od radikalnih primera, gde se čitavo stanovništvo iselilo iz mesta pre početka izrade konkretnog plana, usled objave vlasti da će se obližnja luka proširiti i da će doći do prinudnog iseljenja. Za više detalja pogledati Gibbs and Haughton, 2008.; Marx, 2002.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U dokumentu IAIA (2003.) je predloženo da bi trebalo da posmatramo uticaje na društvo kao promene načina života, kulture, političkih sistema... Ipak, ove promene su krajnja posledica pojedinih sektorskih intervencija, tj. uticaja koji date intervencije imaju na socijalni razvoj, i bilo bi veoma zbunjujuće da se ovi elementi izjednače. Burdge (2009.) i ICGPSIA (2003.) smatraju da su uticaji na socijalni razvoj posledice intervencija koje utiču na život ljudi, njihov rad, vreme dokolice, način na koji grade međusobne odnose, organizuju se da zadovolje svoje potrebe, i generalno kako funkcionišu kao članovi društva.

209


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 203-222

socijalne kohezije i pripadnosti zajednici. Vanclay dalje nabraja da su društvene promene demografski procesi, ekonomski procesi, geografski procesi, institucionalni i zakonodavni procesi, procesi emancipacije i osnaživanja, sociokulturni procesi, i drugo. Prema stavu koji Vanclay zastupa, uticaji na socijalni razvoj se dele prema objektu uticaja: uticaji na zdravlje i društvenu dobrobit (npr. ishrana — sigurnost/kvalitet hrane kojom se domaćinstvo snabdeva), uticaji na kvalitet životnog okruženja (buka, zagađenje vazduha, promena okruženja,...), uticaji na ekonomsku/ materijalnu dobrobit (životni standard, vrednost nekretnina...), uticaji na kulturu (promena kulturnih vrednosti — moralni principi, verovanja...), uticaji na porodicu/ zajednicu (stopa razvoda, obaveze prema starijim članovima porodice,...), uticaji na institucije, politiku, zakonodavstvo i jednakost (participacija, povrede ljudskih prava...), uticaji na rodnu ravnopravnost (pravo na donošenje odluka o sopstvenom telu, odgajanje dece...). Za definisanje vrsta uticaja, u oblasti urbanističkog i prostornog planiranja, usvajamo Venklejevu klasifikaciju uticaja, ali izostavljamo uticaje na rodnu ravnopravnost i uticaje na porodicu i zajednicu, jer ne sadrže ni jednu komponentu koju mogu da izazovu intervencije urbanističkog i prostornog planiranja (i u ostalim skupovima postoje uticaji koje intervencije planiranja ne mogu da izazovu, ali su prisutni u manjem broju — Vanclay, 2002.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ko je pogođen uticajima

210

Iako je za skoro sve izvore zajedničko da je društvo objekt uticaja planiranih intervencija (Freudenburg, 1986.; ICGPSIA, 2003.; IAIA, 2003.; Vanclay, 2006.; World bank, 2010.), ovakva formulacija nije operativna za definisanje SIA u oblasti prostornog i urbanističkog planiranja. Svetska banka identifikuje i institucije kao potencijalno ugrožene (2010.), Burdge (2003.) i Vanclay (2006.) dodaju da su u pitanju individue, grupe i zajednice, dok ICGPSIA (2003.) obuhvata sve ove grupe i sugeriše da objekt uticaja moraju biti svi koji su pogođeni određenom akcijom: lokalne/regionalne zajednice, stejkholderi i druge zainteresovane strane. Problem sa definicijom ICGPSIA je izostanak pojedinaca kao potencijalno ugroženih —uticaji koji pogađaju pojedince su jednako bitni kao i oni koji pogađaju veliki broj ljudi. Takođe, značenje zajednice ne bi trebalo shvatati samo u odnosu na njenu prostornu komponentu, s obzirom da zajednice podrazumevaju čitave mreže različitih odnosa, koje se međusobno preklapaju (lokalne zajednice sadrže mnoštvo verskih zajednica, virtuelnih zajednica, kulturnih zajednica... koje prevazilaze teritoriju lokalne zajednice).9 Formulacija ‘druge zainteresovane strane’, kojom je u dokumentu ICGPSIA završen

9

Barrow (2000.) napominje postoje različiti tipovi zajednica — regionalne, nacionalne, ruralne, urbane, etničke, lokalne; tu su i planski građene/formirane i neplanski formirane lokalne zajednice, one sa stabilnim razvojem, sa brzim porastom broja članova, zajednice sa problemima, zajednice povezane interesima, a ne prostorom, zajednice čiji kvalitet opada. Jedna zajednica može imati više ovih karakteristika, a jedna osoba može pripadati jednoj ili više zajednica.


D. Milojkić: Procena uticaja na socijalni razvoj...

spisak potencijalno ugroženih, je neoperativan za formulaciju definicije. Na kraju, u oblasti urbanističkog i prostornog planiranja možemo usvojiti da objekt uticaja predstavljaju svi akteri pogođeni planiranom akcijom — institucije, zajednice, individue i stejkholderi (zainteresovane strane).

Svrha/cilj SIA

Iako se u dokumentu ICGPSIA (2003.), kao i kod Burdge-a (2003.) i Vanclay-a (2006.) pominje da SIA može da ponudi alternative za predloženi projekat ili da zaustavi sprovođenje intervencije koja je izuzetno nepovoljna po socijalni razvoj, ovakve stavove možemo uzeti sa rezervom. Kada je u pitanju urbanističko i prostorno planiranje, praksa u nekoliko slučajeva pokazuje da je mogućnost stručnjaka SIA da utiču na zaustavljanje implementacije plana i na izmenu njegove forme, vrlo mala. U slučaju Sterling Medousa (US) stručnjaci SIA su predvideli brojne negativne uticaje koje će izvedeni projekat imati na stanovništvo, ali bez obzira na rezultate SIA, u planu nije došlo do značajnih izmena (pogledati Burdge and WWs, 2004.). U slučaju sela Doel (Belgija), građani su se pravnim putem izborili da se razultati SIA uzmu u obzir prilikom izrade projekta za njihovo mesto, ali su vlasti pronašle mogućnost da plan sprovedu u delo (Gibbs and Haughton, 2008.; Marx, 2002.). Preostaje da je svrha SIA da ispita da li će postojati merljiva razlika u kvalitetu života zajednice usled promene izazvane planom (Burdge, 2003.), bez obzira na mogućnost SIA da neku odluku preinači/ zaustavi. Cilj SIA je kvalitetnije okruženje po pitanju socio-kulturne održivosti i pravičnosti, kako je objašnjeno u dokumentu

10

U postupku SIA, stručnjaci mogu da se usmere i na pozitivne efekte koje će razvojni procesi imati. Konstatacije u ovakvoj analizi doprinose da se pozitivni efekti istaknu, i ukoliko je moguće uvećaju, maksimiziraju u toku procesa planiranja i implementacije plana. Treba imati u vidu i da ovakvo proširenje SIA podrazumeva veću potrošnju vremenskih i novčanih resursa, o čemu će kasnije biti reči.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Osnovna svrha SIA je da predvidi potencijalne negativne (i pozitivne10) uticaje određene odluke i njihov intenzitet, kako bi se isti izbegli i kako bi se proverila održivost sprovođenja ispitivane intervencije (Freudenburg, 1986.; ICGPSIA, 2003.). Na ovaj način, SIA bi trebalo da osigura maksimizaciju dobrobiti i minimizaciju štete konkretne intervencije (Vanclay, 2006.; ICGPSIA, 2003.; IAIA, 2003.). SIA obezbeđuje informacije donosiocima odluka (i obrađivačima planova, u procesu urbanističkog i prostornog planiranja) o socijalnim i kulturnim faktorima važnim za donošenje odluke (ICGPSIA, 2003.) i o saznanjima kako će se individue, grupe i zajednice prilagoditi promenama (Vanclay, 2006.). Sa druge strane, SIA pomaže potencijalno pogođenim stranama da bolje shvate moguće posledice i da se za iste pripreme. (Burdge, 2003.) Komunicirajući i sa donosiocima odluka i sa građanima, SIA omogućava inkorporisanje lokalnog znanja i vrednosti u proces donošenja odluka (ICGPSIA, 2003.), a ujedno pomaže licima koja donose odluke da identifikuju socijalno najpovoljniju akciju u lokalnom, regionalnom ili nacionalnom interesu (Burdge, 2003.; Vanclay, 2006.).

211


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 203-222

IAIA (2003.), ali ne treba stručnjacima SIA pripisivati i odgovornost za postizanje ovog cilja, s obzirom da to zavisi od donosilaca odluka. U dokumentu IAIA (2003.), a kako i Vanclay tvrdi (2006.), jedna od svrha SIA u razvijenim zemljama je očuvanje prava privatnog vlasništva ili ublažavanja negativnih efekata ukoliko su prava već povređena. Ipak, pitanje je da li je potrebno izdvajati pojedinačne segmente života pod protektoratom SIA, ukoliko je prethodno utvrđeno da je osnovna svrha SIA da spreči negativne posledice razvojnih procesa na ukupan kvalitet života. Slično se događa sa interpretacijom svrhe SIA koju daje Svetska banka. U ovom dokumentu centralna tema nije opšti kvalitet života, već potencijalni dobitnici i gubitnici predviđene intervencije (World bank, 2010.). Svetska banka više posmatra materijalni aspekt celokupnog procesa, što se može prihvatiti kao praktičan i operativan pogled na celokupni problem — merenjem ekonomske dobiti i gubitaka tokom ciklusa jedne intervencije bi se najlakše operacionalizovali intenzitet i karakter uticaja određenog projekta. Iako Svetska banka posmatra samo sprovođenje reformi javnih politika, ovakav pristup može biti usvojen i u sprovođenju SIA u oblasti prostornog i urbanističkog planiranja. Svakako, ostaje otvoreno pitanje da li se sve može izmeriti novcem i da li će izmerena vrednost u novcu zaista da odgovara veličini štete11. Trebalo bi uzeti u obzir da Svetska banka koristi novac kao indikator za opstanak planirane reforme: ograničenja za sprovođenje reforme, kako će ljudi i institucije reagovati na reformu, da li su predviđanja o ovim reakcijama ispravna... (World bank, 2003.a) — novac u ovim slučajevima verovatno može da da relativno precizne rezultate.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

S obzirom da stručnjaci SIA retko mogu da utiču na izgled i ishod planirane intervencije u urbanističkom i prostornom planiranju, nepotrebno je pripisivati ovu svrhu SIA i opteretiti ovaj proces većom odgovornošću od one koja joj je realno data u praksi. Otvoreno je pitanje da li je moguće obavezati planere/donosioce odluka da preporuke stručnjaka SIA unesu u alternativna planska rešenja. Ne izostavlja se mogućnost da SIA utiče na ishod plana, ali napominjemo da ovo nije obavezna svrha SIA. Cilj SIA u urbanističkom i prostornom planiranju je da predvidi/proceni uticaje planske intervencije na socijalni razvoj, kako bi se izbegli/minimizirali negativni uticaji, a maksimizirali pozitivni; SIA odgovara na pitanje da li će postojati merljiva razlika u kvalitetu života zajednice nakon realizacije plana i doprinosi kvalitetu donešene odluke o konkretnoj intervenciji.

212

Konkretne intervencije koje izazivaju uticaje Kada su u pitanju intervencije koje izazivaju uticaje, autori se, uglavnom, ne odlučuju za konkretne projekte (iako ima pokušaja), već navode da SIA može da se primeni

11

Pitanje je da li novcem može da se izmeri stres kojem je izloženo prinudno raseljeno stanovništvo ili da se izmere uticaji koje izaziva rušenje škole koja je predstavljala ponos zajednice dugi niz godina.


D. Milojkić: Procena uticaja na socijalni razvoj...

na širokom spektru intervencija (Freudenburg, 1986.; ICGPSIA, 2003.; Burdge, 2003.; Vanclay, 2006.; IAIA, 2003.), unutar i izvan regulisanog okvira (IAIA, 2003.), što se čini i pogodnom formulacijom za definiciju SIA u urbanističkom i prostornom planiranju. Pojedini autori navode i neplanirane akcije i pojave kao potencijalne izvore uticaja (ICGPSIA, 2003.; Burdge, 2003.), ali s obzirom da pokušavamo da definišemo SIA u oblasti prostornog i urbanističkog planiranja, možemo izostaviti ove konstatacije. Iako Svetska banka (2003.) posmatra samo reforme politika, važna je konstatacija da SIA nije prigodan mehanizam kada su u pitanju velike reforme, gde nije moguće identifkovati pravce uticaja i grupe stejkholdera.

Odnos prema participaciji interesnih grupa i javnosti u SIA Osim dokumenta IAIA, ostali autori se zalažu za određene vidove participacije javnosti i zainteresovanih strana u procesu SIA. Ovaj proces je u različitim izvorima različito predstavljen (zamišljen). Freudenburg (1986.) i Burdge (2003.) razmatraju učešće zajednice u donošenju odluka, dok ICGPSIA (2003.) i Svetska banka (2003., 2010.) participaciju navode samo kao dodatnu i pogodnu mogućnost pribavljanja informacija i lokalnih znanja, bez uključivanja javnosti u proces donošenja odluke. Otvoreno je pitanje kako bi izgledalo uključivanje građana u proces donošenja odluka, ukoliko se SIA sprovodi paralelno sa nekim od neparticipativnih procesa urbanističkog i prostornog planiranja. Ovo pitanje je naročito značajno u zemljama u razvoju gde komunikativno-kolaborativni modeli urbanističkog i prostornog planiranja nisu predviđeni regulativom i u potpunosti prihvaćeni od strane struke. Stručnjaci SIA svakako posredno uključuju građane u proces donošenja odluka tako što donosiocima odluka i planerima prenose stavove/strahove građana o ispitivanoj intervenciji.

Definicija SIA u oblasti prostornog i urbanističkog planiranja

SIA je iterativni proces predviđanja, analize, monitoringa i upravljanja uticajima koje će izazvati sprovođenje planiranih intervencija prostornog i urbanističkog planiranja i svim promenama koje usled njih nastaju, a koje će osetiti institucije, zajednice, individue i stejkholderi — svi akteri pogođeni planiranom akcijom. Pod razvojnim procesima se podrazumevaju politike, planovi, programi i projekti, direktno usmereni na prostor ili sa posrednim implikacijama. Cilj SIA je da predvidi uticaje planirane intervencije na socijalni razvoj i njihove uzroke, kako bi se izbegli ili minimizirali negativni uticaji (uz mogućnost sprečavanja akcije), a maksimizirali pozitivni. SIA mora da odgovori na pitanje da li će postojati merljiva razlika u kvalitetu života zajednice nakon sprovođenja akcije. Ove odgovore stručnjaci SIA nalaze i u procesu participacije, gde crpe informacije iz lokalnog znanja i, na taj način, posredno uključuju zainteresovane i pogođene strane

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U odnosu na prikazani pregled, možemo sastaviti preliminarnu definiciju SIA.

213


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 203-222

u proces donošenja odluka. Rezultati SIA bi u planskom procesu trebalo da usmere planere, stejkholdere i donosioce odluka ka kvalitetnijoj odluci. Uticaji na društvo mogu se klasifikovati na: uticaje na zdravlje i društvenu dobrobit; uticaje na kvalitet životnog okruženja12; uticaje na ekonomsku i materijalnu dobrobit; uticaje na kulturu. U odnosu na raznovrsnost uticaja, SIA se može primeniti za širok spektar planiranih intervencija, unutar i izvan regulisanog okvira. S obzirom da je SIA nov postupak i u razvijenim zemljama, očekuje se još puno istraživanja, na osnovu kojih će se data definicija menjati. U svom trenutnom obliku, ona ima svrhu da olakša započinjanje pomenutih daljih istraživanja.

3. Predlozi tema za dalja istraživanja SIA u oblasti urbanističkog i prostornog planiranja Vrste projekata za koje se sprovodi SIA

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Većina konstatacija na temu vrsta projekata za koje se sprovodi SIA je opšteg karaktera — Taylor, Bryan and Goodrich (2004.) smatraju da svaka izmena u prostoru ima društvene implikacije; Becker (2001.) navodi da su u pitanju problemi toliko komplikovani da zahtevaju dodatnu akciju; u dokumentu ICGPSIA (2003.) je napravljena specifikacija/spisak projekata za koje je potrebno sprovoditi SIA, uz napomenu da je u pitanju samo ilustracija. Ovo je uslovilo da se definisanje vrsta projekata, za koje se sprovodi SIA u urbanističkom i prostornom planiranju, kreće između precizno definisanog spiska projekata i nejasno definisane odrednice da se projekti, za koje se sprovodi SIA, kreću između pozicioniranja nuklearnih elektrana do pozicioniranja parka u gradskoj matrici. Preostaju brojna pitanja: za koje projekte je potrebno sprovoditi SIA; da li postoji spisak planskih intervencija iz kog bi mogli da izdvojimo one za koje je potrebno sprovoditi SIA; da li je bolje razmatrati ovo pitanje od slučaja do slučaja; kako bi izgledao set kriterijuma za ocenu potrebe izrade SIA u urbanističkom i prostornom planiranju; itd.

214

Saradnja sa akterima U odnosu na raspoložive novčane, vremenske i ljudske resurse, potrebne za sprovođenje SIA u urbanističkom i prostornom planiranju, stručna lica SIA bi trebalo da odrede sa kojim akterima će sarađivati — da li će to biti svi pogođeni akteri, ili samo oni koji trpe negativne uticaje, samo stejkholderi, najugroženiji, itd. Odluka

12

Kako ne bi došlo do nesporazuma između polja delovanja SIA i SEA/EIA, pod životnim okruženjem se ne smatra prirodna sredina, već ukupno čovekovo okruženje, prirodno i građeno, sa svojim funkcionalnim, organizacionim, estetskim i dr. kvalitetima koji su pod dejstvom prakse urbanističkog i prostornog planiranja.


D. Milojkić: Procena uticaja na socijalni razvoj...

direktno zavisi od obima SIA (npr. ukoliko stručnjaci SIA odluče da predvide i pozitivne i negativne uticaje SIA, skup aktera se proširuje i na aktere koji su pod pozitivnim uticajima). U literaturi i praksi se preklapaju dva pristupa, koje zastupa i Svetska banka — uključivanje svih potencijalno pogođenih aktera ili uključivanje samo najugroženijih grupa (World bank, 2003.a, 2010.). Bez obzira na krajnji ishod, bitno je da stručnjak na početku razmotri uključivanje svih aktera (ovakav postupak bi dao najoptimalnije rezultate), ali je važno da sagleda posledice takvog postupka — ponekad potencijalno pogođeni akteri mogu biti brojni, a postupak njihovog uključivanja zahtevan, skup i dug. Svetska banka (2003.), kao što je navedeno ranije, zastupa stav da u ovim slučajevima SIA nije adekvatan postupak. Ovakva situacija može da se zloupotrebi za izostavljanje pojedinih grupa aktera13, i potrebno je pronaći zaštitni mehanizam za ovakve slučajeve. U slučajevima kada imamo veliki broj aktera, postavlja se pitanje da li je komuniciranje sa tipičnim predstavnicima jedini izbor i adekvatna zamena opštoj participaciji; kako izgleda proces upoznavanja sa akterima i njihovo uključivanje u proces SIA? Koje informacije je potrebno dobiti od potencijalno pogođenih aktera? Kako izgleda program za uključivanje javnosti u monitoring tokom procesa implementacije? Za definisanje aktera, od velike pomoći je klasifikacija teoretičara participativnog planiranja. Oni razlikuju tri grupe aktera (zajednica): aktere koji se nalaze na datom području i dele brigu, pogođeni su onim što se tu dešava; aktere koji su van područja plana, ali u dometu uticaja, koji nemaju druge interese vezane za područje pod planom; i aktere koji direktno ili indirektno imaju interese u datom prostoru ili brinu o tome šta ljudi iz prve grupe rade u tom mestu (Healey, 1996.). Osim što su ovi akteri identifikovani kao učesnici u procesu planiranja, oni predstavljaju grupe koje mogu biti pogođene uticajima određenog projekta. Primetno je da broj ovako definisanih pogođenih aktera može biti jako veliki.

Autori u oblasti SIA najčešće podržavaju stav da stručnjacima SIA treba prepustiti da odluče o tome kako će izgledati proces predviđanja i analize uticaja — ovo će zavisiti i od karaktera projekta, novčanih i vremenskih sredstava, itd. Mnogi od koraka u procesu SIA, koje predlažu organizacije kao što su IAIA ili ICGPSIA, su veoma opširni (suvišni u odnosu na specifičnost posmatrane akcije), ali su dati kao idealni slučaj, pod pretpostavkom da stručnjaci koji sprovode SIA imaju neograničene vremenske i novčane resurse. Stručnjaci bi na početku morali da odrede prirodu problema i zašto je toliko komplikovan da zahteva nekakvu akciju; obavezan korak u procesu SIA je provera da li je SIA potrebna, jer nepotrebna akcija može da iza-

13

Pri izradi SIA, u slučaju Stearling Medows, profesor Burdge je u potpunosti izostavio grupu latinoamerikanaca koji su bili pod uticajem projekta i istraživao samo uticaje koje će latinoameričko naselje imati na matično, dominantno belačko stanovništvo. Za detalje pogledati Burdge, R. J. and Western Washington students (2004.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Proces predvidjanja i analize uticaja

215


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 203-222

zove dodatne probleme14 (Becker, 2001.). Proces predviđanja i analize uticaja može biti različit od slučaja do slučaja, ali zarad ilustracije prikazujemo kako ovaj proces izgleda prema dokumentu ICGPSIA (2003.): proces počinje temeljnim opisom intervencije urbanističkog i prostornog planiranja; zatim sledi određivanje zona uticaja i profila potencijalno pogođenih zajednica; određivanje ukupnog obima potencijalnih uticaja; projekcija mogućih reakcija na uticaje; predviđanje kumulativnih i sekundarnih uticaja; analiza uticaja, i na kraju dizajn scenarija mogućih razvoja situacije. Za analizu uticaja, odnosno njihovog intenziteta, potrebno je razviti set indikatora. Indikatori se formiraju u odnosu na pojedinačni projekat, ali sa stalnom podelom na kvantitativne i objektivne indikatore (direktno merljive), zatim kvalitativne i objektivne (nemerljive, ali zasnovane na proverljivim izvorima), kao i kvalitativne i subjektivne (zasnovane na percepciji) (World Bank, 2003.a). Indikatori definisani za analizu uticaja, kasnije se mogu koristiti u procesu monitoringa, o čemu će kasnije biti reči. Dalja istraživanja bi trebalo da pokažu kako izgledaju indikatori za predviđanje i vrednovanje/analizu potencijalnih uticaja u praksi, kroz studije slučaja SIA u oblasti urbanističkog i prostornog planiranja.

Upravljanje uticajima i mere za ublažavanje i izbegavanje šteta

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Upravljanje uticajima se realizuje na dva načina: implementacijom predloga stručnjaka SIA u alternative planskih rešenja i razvojem plana za ublažavanje i izbegavanje posledica. Iako se u literaturi pojavljuje i slučaj kada stručnjaci SIA predlažu sopstvene alternative, treba imati u vidu da oni retko imaju snagu da predlože alternativna rešenja, ili da zaustave sprovođenje akcije. I relevantni autori navode da je ovo moguće samo u slučaju kada je SIA na vrhuncu moći (Burdge, 2003.). Dakle, u najboljem slučaju, rezultati SIA su osnova za formiranje alternativa plana, koje zatim i same prolaze kroz proces SIA (broj iteracija zavisi od raspoloživog vremena, finansija i veličine predložene akcije). U idealnim situacijama, planeri i stručnjaci SIA zajedno odlučuju o ovim alternativama, pre usvajanja plana. Svakako, alternativna rešenja bi trebalo da neutrališu većinu predviđenih negativnih uticaja.

216

Ukoliko ovakav postupak nije moguć ili alternativnim rešenjima nisu neutralisani negativni uticaji, razvija se plan za ublažavanje i izbegavanje uticaja, koji se realizuje nakon usvajanja plana. Istraživanja Svetske Banke (2003.b) i UNEP (2002.) navode primere dobre prakse razvoja plana za ublažavanje i izbegavanje uticaja iz različitih zemalja u razvoju, sprovođenih pod protektoratom međunarodnih organizacija. Sa druge strane, studije slučaja naselja Belingem u Vašingtonu (USA) i sela Doel kod Antverpena (Belgija) ukazuju da je teorija daleko ispred prakse po pitanju planova za ublažavanje i izbegavanje uticaja, s obzirom da su u ova dva slučaja, nakon završenog procesa SIA, rezultati u potpunosti ignorisani, iako su dokazani potencijalno intenzivni uticaji na stanovništvo (pogledati Gibbs and Haughton, 2008.; Marx, 2002.; Burdge and WWs, 2004.). Navedene studije slučaja pokazuju slab uticaj SIA 14

Ovo je jedan od aspekata SIA za koji je neophodno iskustvo i zbog kog je potrebno angažovanje lica koja su obučena da vrše SIA (Barrow, 2000.).


D. Milojkić: Procena uticaja na socijalni razvoj...

kada ne postoji politička volja ili pritisak spoljnih tela da se izbegnu uticaji na socijalni razvoj. Plan za ublažavanje/izbegavanje posledica ima dve faze: u prvoj, stručna lica minimizuju uticaje koji su posledica plana (minimizovanje ili izmena uticaja kroz implementaciju različitih mera, nezavisno od procesa planiranja, ili planirane intervencije); u drugoj fazi dolazi do kompenzacije za neželjene uticaje (kompenzacija za uticaje koji se ne mogu izbeći ili ublažiti). Obe faze često podrazumevaju dodatne politike, resurse ili opcije. Mere za ublažavanje/izbegavanje uticaja ne moraju biti obaveza aktera koji su pokretali i sprovodili intervenciju, niti je proces upravljanja uticajima autohtoni deo SIA, već može biti u preseku skupova nadležnosti procene uticaja i planiranja, ili u drugoj oblasti15 (Becker, 2004.; ICGPSIA, 2003.). Potrebno je istražiti kolika su ovlašćenja stručnjaka SIA da upravljaju uticajima i predlažu mere; utiču na krajnju odluku o planskoj intervenciji; kako tokovi moći utiču na ovaj aspekt SIA; koje su prepreke da planeri i stručnjaci SIA zajedno donose odluke.

U procesu SIA, koja se sprovodi u oblasti urbanističkog i prostornog planiranja, program za monitoring je obavezan za projekte koji imaju visok stepen nepostojanosti ili nesigurnosti. On prati predviđene devijacije koje su posledica predložene akcije i identifikuje one koje nisu predviđene u prethodnim koracima SIA. U idealnim uslovima, sprovođenje monitoringa se odvija kroz sve faze donošenja i sprovođenja planirane intervencije (ICGPSIA, 2003.). Ukoliko se uoče nepredviđeni uticaji i uticaji jačeg intenziteta od predviđenog, u ovoj fazi se predlažu dodatne mere koje će biti sprovedene kako bi se uticaj umanjio ili izbegao. U dokumentu ICGPSIA (2003.) se očekuje da će svi akteri (potencijalno pogođene strane i učesnici u procesu planiranja i procene uticaja) doprineti procesu monitoringa, tako što će reagovati na nepredviđene događaje. Stručnjaci SIA odgovaraju na sledeća pitanja pri definisanju strategije za monitoring: koji je minimum indikatora (kvalitativnih i kvantitativnih) potrebnih da bi se pratili socijalni ishodi projekta; da li će projekat imati koristi od participacije svih zainteresovanih u monitoringu; koji će resursi biti potrebni kako bi aktivnosti monitoringa sprovele bez teškoća; u odnosu na prirodu intervencije, koja vrsta nadzora nad sprovođenjem plana će biti neophodna kako bi se pratili socijalni uticaji, itd. Proces monitoringa podrazumeva kombinaciju metoda, kao što je podsticanje participanata da prate akcije, intervjui sa ključnim akterima, razgovori sa fokus-grupama, socio-ekonomska istraživanja, Participativna procena siromaštva (Participatory poverty assessment — PPA), itd. (World Bank, 2003.a; Directive, 2001.) Sve ove procedure moraju se skrojiti posebno u odnosu na svaki

15

Mera za ublažavanje uticaja urbanističkih i prostornih planova može biti poreska olakšica, što ne spada u delokrug planera ili stručnjaka SIA, donošenje novog planskog dokumenta (delokrug planera), izrada plana za upravljanje socijalnim promenama (social management plan — poveren stručnjacima SIA), ili kombinacija ove dve mere (kroz saradnju planera i stručnjaka SIA).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Proces monitoringa

217


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 203-222

urbanistički i prostorni plan koji se posmatra, i iz ovog razloga bi dalja istraživanja u vezi sa monitoringom trebalo da pokriju studije slučajeva iz prakse.

Postupak sprovođenja SIA i proces planiranja U literaturi nema puno informacija o odnosu procesa SIA i procesa planiranja. Jedan od retkih članaka na ovu temu je visokocitirani članak Rabel-a Burdge-a — The social impact assessment model and the planning process (2004.b). Burdge smatra da su proces planiranja i proces SIA racionalni i transparentni po karakteru, i da ih vodi ista filozofija. (Burdge, 2004.a) Ipak, treba uzeti u obzir da su oba procesa slobodna i prepuštena stručnjacima, i da je nemoguće napraviti model kombinovanja ova dva procesa primenljiv u svakoj situaciji — naročito uzevši u obzir brojne modele procesa planiranja kombinovane sa različitim planskim sistemima, i socijalnim, ekonomskim i političkim uslovima u kojima se sprovode (Rickson i sur., 1990.). U ovakvim okolnostima, preostaje da se istraži kako proceduralno i načelno funkcioniše saradnja donosilaca odluka, planera i stručnjaka SIA. U pitanju je vitalni deo čitavog procesa, jer se mogućnost stručnjaka SIA da utiču na smanjenje ili neutralisanje negativnih uticaja u velikoj meri sadrži upravo u ovoj saradnji.

4. Zaključak

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Težište prikazanog istraživanja je stavljeno na definisanje SIA u urbanističkom i prostornom planiranju. Definisanjem SIA u ovoj oblasti otvara se mogućnost za operacionalizaciju njenih elemenata i formiranje okvira u kome će se ovaj postupak sprovoditi efikasno i efektivno. Definicija otvara i pitanja za dalja istraživanja, koja je potrebno sprovesti kako bi se i pojedinačni segmenti SIA definisali i odredila njihova uloga i okvir delovanja u urbanističkom i prostornom planiranju. SIA može da postane veoma važan mehanizam za zaštitu socijalnog razvoja u prostornom i urbanističkom planiranju. Bez obzira na nemogućnost da uvek utiče na ishod donešenih odluka, SIA ukazuje na potencijalne negativne strane razvojnih akcija i pomaže planerima da se približe postizanju osnovne svrhe urbanističkog i prostornog planiranja: da obezbedi ljudima uslove za život koji ti isti ljudi visoko vrednuju, i uspostavi sistem stabilnog, pravednog i održivog upravljanja razvojem.

218


D. Milojkić: Procena uticaja na socijalni razvoj...

1. Akpofure, E. A. and Ojile, M. (2002). Social impact assessment: an interactive and participatory approach, in: UNEP studies of EIA practice in developing countries — UNEP EIA Training resource manual, Topic 13: Social impact assessment. 211-222. 2. Anderson, J. (2008). Talk to the hand? Community councils and planning consultation. Planning theory, 7 (3): 284-300. 3. Baines, J. and Taylor, N. (2002). Institutionalising SIA in rapidly developing economies – the Malaysian case. 22nd Annual conference of the IAIA, Hague, Netherands, 15-21.06. 4. Barrow, C. J. (2000). Social impact assessment: an introduction. London: Arnold. 5. Becker, H. A. (2001). Social impact assessment. European journal of operational research, 128 (2): 311–321. doi: 10.1016/S0377-2217(00)00074-6 6. Becker, H. A. (2004). Social impact assessment. London: Routledge. 7. Burdge R. J. (2003). The practice of social impact assessment – background. Impact assessment and project apraisal, 21 (2): 84-88. 8. Burdge, R. J. (Ed.) (2004a). The concepts, process and methods of social impact assessment: Rabel J. Burdge and Colleagues. Middleton: Social ecology press. 9. Burdge, R. J. (2004b). Social impact assessment and the planning process, in: R. J. Burdge (Ed.). The concepts, process and methods of social impact assessment: Rabel J. Burdge and Colleagues. Middleton: Social ecology press. 10. Burdge, R. J. and Johnson, S. (2004). The comparative social impact assessment model, in: R. J. Burdge (Ed.). The concepts, process and methods of social impact assessment: Rabel J. Burdge and Colleagues. Middleton: Social ecology press. 11. Burdge, R. J. and Western Washington students (2004). Building low income housing in established neighborhoods: real versus perceived social impacts, in: R. J. Burdge (Ed.). The concepts, process and methods of social impact assessment: Rabel J. Burdge and Colleagues. Middleton: Social ecology press. 12. Burdge, R. J. (2009). Social impact assessment, (http://www.socialimpactassessment.net/). 13. Čaldarović, O. i Šarinić, J. (2010). Socijalna važnost prirode u urbanom kontekstu. Društvena istraživanja, 19 (4-5): 733-747. 14. Directive 2001/42/EC of the European Parliament and of the Council on the assessment of the effects of certain plans and programs on the environment. (http://eur-lex.europa.eu/LexUriServ/LexUriServ.do?uri=OJ:L:2001:197:0030:003 7:EN:PDF). 15. ESDP — European Spatial Development Perspectives (1999). Prepared by the Committee on Spatial Development. Potsdam: Published by the European Commission. (http://ec.europa.eu/regional_policy/sources/docoffic/official/reports/ pdf/sum_en.pdf). 16. European bank for reconstruction and development, EBRD (2008). Politika zaštite životne sredine i socijalna politika. (http://www.ebrd.com/russian/ downloads/about/sustainability/espserb.pdf). 17. European bank for reconstruction and development, EBRD (2009a). Project summary document. (http://www.ebrd.com/projects/psd/psd2009/39750t.pdf).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

219


S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 203-222

220

18. European bank for reconstruction and development, EBRD (2009b). Serbia corridor X highway project E-75 and E-80. (http://www.ebrd.com/projects/psd/ psd2009/39750t.pdf). 19. Fainstein, S. S. (1997). Justice, politics, and the creation of urban space, in: A. Merrifield and E. Swyngedouw (Eds.). The urbanization of injustice. New York: New York University Press. 20. Fainstein, S. S. (2005). Planning theory and the city. Journal of Planning Education and Research, 25: 121-30. 21. Flyvbjerg, B. (1998). Rationality and power: democracy in practice. Chicago: The University of Chicago press. 22. Flyvbjerg, B.; Bruzelius N. and Rothengatter W. (2003). Megaprojects and Risk: An Anathomy of Ambition. Cambridge: Cambridge University Press. 23. Freudenburg, W. R. (1986). Social impact assessment. Annual Social Review, 12: 451-478. 24. Gibbs, D. and Haughton, G. (2008). Working Paper 1: Port of Antwerp. Hull and Humber City Region Observatory, Department of Geography, University of Hull, Hull. (http://www.hull.ac.uk/hhcro/pdf/Antwerp.pdf). 25. Healey, P. (1992). Planning through debate: a communicative turn in planning theory. Town planning review, 63 (2): 143-162. 26. Healey, P. (1996). The communicative turn in planning theory and its implications for spatial strategy formation, in: S. Feinstein and S. Campbell (Eds.). Readings in planning theory. Malden: Blackwell publishing. 27. Henry, R. (1990). Implementing social impact assessment in developing countries: a comparative approach to the structural problems. Environmental impact assessment review, 10 (1/2): 91-101. 28. Huxley, M. (2000). The limits to communicative planning. Journal of planning education and theory, 19 (4): 369-377. doi: 10.1177/0739456x0001900406 29. IAIA — International Association of Impact Assessment. (2003). Social impact assessment — international principles. Special publication series No. 2. (http:// www.iaia.org/publicdocuments/Pubs_Ref_Material/sp2.pdf). 30. Innes, J.E. (1996). Planning through consensus building: A new view of the comprehensive planning ideal. Journal ofthe American PlanningAssociation 62(4): 460-472. 31. Jokić, V. i Petovar, K. (2010). Procena uticaja na socijalni razvoj u projektima otvaranja i širenja površinskih kopova, u: N. Spasić i J. Petrić (Ur.). Prostorni, socijalni i ekološki aspekti održivog razvoja u velikim ugljenim basenima. Beograd: IAUS. Tematski zbornik (61). 32. Lakićević, D. M. (2001). Socijalni razvoj i planiranje. Beograd: FPN. 33. Marx, A. (2002). Uncertainty and social impacts: a case study of a Belgian village. Environmental impact assessment review, 22 (1): 79-96. doi: 10.1016/ S0195-9255(01)00092-0 34. Momtaz, S. (2005). Institutionalizing social impact assessment in Bangladesh resource management: limitations and opportunities. Environmental impact assessment review, 25 (1): 33-45. 35. Nedović-Budić, Z.; Tsenkova, S. and Marcuse, P. (2006). The urban mosaic of post-socialist Europe, in: S. Tsenkova and Z. Nedović-Budić (Eds.). The urban mosaic of post-socialist Europe: space, institutions and policy. Heilderberg: Physica-Verlag.


D. Milojkić: Procena uticaja na socijalni razvoj...

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

36. Rickson, R. E.; Burdge, R. J.; Hundloe, T.; McDonald, G. T. (1990). Institutional constraints to adoption of social impact assessment as a decision-making and planning tool. Environmental impact assessment review, 10 (1/2): 233-243. doi: 10.1016/0195-9255(90)90022-R 37. Sager, T. (2005). Communicative planners as naive mandarins of the neo-liberal state. European journal of spatial development, December, 9pp. 38. Stanilov, K. (2007). Urban planning and the challenges of post-socialist transformation, in: K. Stanilov (Ed.). The post-socialist city: urban form and space transformations in central and eastern Europe after socialism. Dordrecht: Springer. 39. Taylor, N.; Goodrich, C.; Fitzgerald, G.; McClintock, W. (2006). Undertaking longitudinal research, in: H. A. Becker and F. Vanclay (Eds.). International handbook of social impact assessment. Cheltenham: Edward Edgar Publishing. 40. Taylor, C. N.; Bryan, C. N. and Goodrich, C. G. (2004). Social assessment: theory, proces and techniques (3rd ed.). New Zeland: Social ecology press. 41. Tsenkova, S. and Nedović-Budić, Z. (2006). The post-socialist urban world, in: S. Tsenkova and Z. Nedović-Budić (Eds.). The urban mosaic of post’socialist Europe: space, institutions and policy. Heilderberg: Physica-Verlag. 42. UNEP (2002). UNEP studies of EIA practice in developing countries — UNEP EIA Training resource manual, Topic 13: Social impact assessment, 461-487. (http://www.unep.ch/etu/publications/EIA_2ed/EIA_E_top13_body.PDF). 43. Vanclay, F. (2002). Conceptualising social impacts. Environmental impact assessment review, 22 (3): 183-211. doi: 10.1016/S0195-9255(01)00105-6 44. Vanclay, F. (2006). Conceptual and methodological advances in social impact assessment, in: H. A. Becker, and F. Vanclay (Eds.). International handbook of social impact assessment. Cheltenham: Edward Edgar Publishing. 45. World Bank (2003a). A users guide to poverty and social impact analysis. (http://www.mfcr.cz/cps/rde/xbcr/mfcr/WB_ImpactAssess_PovertySocial_UsersGuide_2003%281%29.pdf). 46. World Bank (2003b). Social analysis sourcebook: incorporating social dimensions into Bank-supported projects. Social development department. (http://siteresources.worldbank.org/EXTSOCIALDEV/Resources/3177394-1168615404141/So cial+Analysis+Sourcebook+FINAL+2003+Dec.pdf?resourceurlname=Social+Anal ysis+Sourcebook+FINAL+2003+Dec.pdf). 47. World Bank (2010). Social Impact Assessment. (http://go.worldbank.org/YAHARCJEQ0).

221


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 203-222

Pregledni rad Danijela Milojkić Faculty of Architecture, Department of Urban Planning, University of Belgrade, Serbia e-mail: st.milojkic@gmail.com

Social Impact Assessment in Urban and Regional Planning Abstract European institutions, international organizations and a number of theoretical works hold a view that the Social impact assessment - the SIA analysis - contributes to a stable, equitable and sustainable development management, preventing the unnecessary waste of money and other resources on neutralizing the negative effects of planned interventions. However, most often than not, the phrase ‘planned intervention’ does not denote an intervention in the field of urban and spatial planning – it indicates any action in any sector which was planned in advance and has a potential impact on life quality. The lack of specific differentiation of the SIA definition in relation to urban and regional planning represents a problem when establishing the framework in which the SIA is conducted in this area - there are difficulties in the operationalization of the problem, the defining of actors and the formulation of further issues which occur in the attempt to conduct the SIA. This paper presents the complexity of the existing definitions of the SIA, an attempt to unify their diverse elements through content and critical analysis and, after defining the SIA framework for spatial and urban planning, it offers further research guidelines which will allow professionals to manage this mechanism efficiently and effectively.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: elements of the SIA, product of planning, development processes, decision making, consequences of the development.

222


DOI 10.5673/sip.50.2.5 UDK 711.454:316.334.56(410 Leeds) Pregledni rad

Urban regeneration effects on industrial heritage and local community – Case study: Leeds, UK* Jasna Cizler PhD student at Faculty of Architecture, Department of Urban Studies, University of Belgrade, Serbia e-mail: cizlerj@gmail.com

ABSTRACT The paper examines the current policy, practices and the outcome of urban regeneration in Leeds, with a special focus on the industrial heritage of the city. It uses a critical and analytical problem-oriented approach. Due to its architectural, social, historical and technological significance, industrial heritage is a recognised factor of the identity of many cities today and is often associated with interests of the local community. As a former industrial city, Leeds has a number of unused industrial buildings and a lot of potential for developing on this base. Still, as the research shows, regeneration projects mostly focus on the promotion of commercial facilities and attempt to attract primarily tourists, students and young professionals to the city. Regeneration causes effects such as gentrification, lack of public facilities and the local community involvement and the loss of the sense of place. Some examples of alternative projects in Leeds are researched and different approaches to the city development suggested. A holistic and integral approach, oriented towards the needs of the local community is recognised as a possible direction for the future development.

*

This paper is a result of the research carried out at School of Geography, University of Leeds, United Kingdom, from September 1st to November 28th, 2010. Financial support for research was provided by The British Scholarship Trust and is gratefully acknowledged. I am grateful to Paul Waley, Rachael Unsworth and David Bell who supervised my work at School of Geography, and to all of those who supported me in any respect during the completion of the project.

Copyright © 2012 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: urban regeneration, gentrification, local community, industrial heritage, Leeds.

223


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 223-236

1. Introduction Many authors and documents tell about industrial heritage and its significance in cities today (Stratton, 2000.; TICCIH, 2003.; Edensor, 2005.; Mihajlov, 2009.). Due to its architectural, social, historical and technological significance, it could be an important factor in city’s identity1 and can have a role in urban regeneration and serve as a catalyst for it.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Leeds has rich cultural and industrial heritage, and therefore a lot of potential for developing a strong image on this base. Still, the city tries to achieve distinctiveness and identity through selling and presenting itself as a centre for shopping and business, and through different iconic projects. Urban regeneration projects attract a lot of attention and a lot of money is being invested in them - while economically prosperous, this kind of development causes gentrification and it is not responding to major problems in the city, such as the gap between different social groups and continuous existence of deprived areas. Despite the fact that many regeneration projects have been awarded for its design, they have also been a topic of criticism and consequences can be seen in bad design, exclusiveness and lack of public facilities. Dominance of corporate-led development and private investments, and attempt to attract primarily tourists, students and young professionals to the city, result in achieving only partial success in addressing main city problems.

224

What happens with listed buildings and industrial architecture in this kind of system? Why not building on the existent values and getting the character and distinctiveness that city possesses into the offer? Very often, listed industrial buildings are preserved to a certain degree only in order to satisfy heritage regulations - the aim is to have them properly maintained and safeguarded, which often means just keeping the façade of the building and changing the rest. The problem is not only about the design of the valuable building itself, but about loosing the specific sense of place that former industrial areas have to offer. Possible role of industrial heritage in urban regeneration and its significance as a memory to local people are other topics connected with this. Arts and culture are often used in these spaces successfully, contributing to the city as a whole. In that way, industrial heritage is a tool for improving the city’s image and generating stronger identity, being catalyst for urban regeneration and contributing to the local community and economy, as it is shown through many examples world-wide. Is a different approach to urban regeneration needed if wanting to preserve “the sense of place”, image and identity in Leeds? Some examples of alternative space uses can be seen in Leeds. If we talk about industrial heritage as an important factor for the community, identity and economy, is it possible that developing this kind of approach would contribute more to solving the crucial problems in the city?

1

“Identity is the extent to which a person can recognize or recall a place as being distinct from other places – as having a vivid, or unique, or at least a particular, character of its own” (Lynch, 1981.:131).


J. Cizler: Urban regeneration effects on industrial heritage...

This paper is a result of a research that aimed to examine current policy, practice and effects of regeneration of former industrial sites in Leeds, with focus on Holdback Urban Village project. It aims to examine the current policy regarding the industrial heritage and urban regeneration, to investigate the processes of bringing industrial sites back into use and to consider how these transformations affected a city. Research methods and techniques that were used are: case-study; overview of previous research, documents and literature; interviews with relevant stakeholders; and on-site data collection and observation.

2. Leeds and its industrial heritage Leeds is one of the largest cities in England and the regional capital of Yorkshire and the Humber, with population of about 715.000 (2001 UK census). It is a service centre of the region for health-care, higher education, legal, financial and business services, and has a strategic position half way between London and Edinburgh. Origins of the city date back to before 11th century. Until recently it was considered to be the archetypal northern industrial city. Wool and textile industry and international trade brought prosperity to the city in 18th century and growth and prosperity began as a result of industry, when investments in covered markets and infrastructure started. The first woollen factory in the world was established in Leeds in 1790s. Industry started to become more and more diversified, with engineering, printing, pottery soap, tanning, shoe making, chemicals and clothing being added to the textile industry.

Nuttgens wrote that Leeds has an image problem as a place that is difficult to read and understand about three decades ago (Nuttgens, 1979.). Did anything much change since then? There are still few wholly positive images which the City Council feels able to use to depict the central area as being vibrant and lively urban environment (Smales, 1994.). City lacks distinctiveness, coherence and unifying strategy (Woroncow in Unsworth and Stillwell, 2008.). There is a lot of unrealized potential in the city, such as river Aire and historic buildings. 2

A listed building in the United Kingdom is a building that has been placed on the Statutory List of Buildings of Special Architectural or Historic Interest. There are three types of listed status: Grade I (buildings of exceptional interest, sometimes considered to be internationally important), Grade II* (particularly important buildings of more than special interest) and Grade II (buildings that are nationally important and of special interest).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Aside from development, industry has brought major environmental problems to the city: derelict industrial buildings, contaminated land, large areas of poor quality housing and social problems. In 20th century changes in economy caused changes in use of sites in central city area, with old industrial buildings being demolished or reused. Importance of manufacturing industries declined and they were replaced with consumer, financial and science industries. What has left was a significant number of valuable industrial buildings and there are now 30 listed buildings only within the Holbeck Urban Village today2 (Percival, 2008.).

225


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 223-236

Many authors write about significance of heritage buildings and their relation to local community and identity of the space. Heyden and Castello (Heyden, 1995.; Castello, 2006.) emphasize significance of memory and history in peopleâ&#x20AC;&#x2122;s perception of the space and creation of personal identity. English Heritage documents (English Heritage, 2004.; 2009.) look at historical surrounding as factor that gives people feeling of identity and tell about its importance in regeneration, since people define themselves and their identity through places where they live. Industrial heritage is a memory about the life of ordinary people and was an everyday surrounding for generations of workers, example of industrial progress, significant for its architecture, and as a local landmark (TICCIH, 2003.; Industrial heritage: the hidden face of European identity, 2004.). This could be particularly important in the time of globalization and homogenization of cultures, identities and spaces. Edensor (Edensor, 2005.) writes about alternative aesthetics of industrial ruins and its importance in over-designed modern cities where commercial influences dominate. He draws attention to various activities that take place in industrial ruins and warned about their eradication through policies that privilege homogenous new developments. Mihajlov also writes about significance of industrial heritage re-use and about how industrial heritage renewal can solve social problems in the city (Mihajlov, 2009.). A number of authors focus on adaptation and re-use of former industrial buildings as methods for improvement of space, creation of a place image, economic growth and promotion. Cities often aim to create their own specialty that can be promoted in order to achieve further benefits. Cities that have gone through industrial decline are enforced to create new options for economic growth and development, and identification of specialities such as industrial heritage, can have a positive effect. Still, as following chapters will show, though heritage is important factor for attracting investments, attention should be drawn on dominantly private-led, business friendly development as threatening factor.

3. A critical analysis of regeneration of former industrial areas in Leeds â&#x20AC;&#x201C; positive example of urban regeneration or missed opportunity?

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3.1. UK regeneration policy and urban regeneration practice in Leeds

226

From the 1990s more holistic approach to planning and development was adopted and a plan-led system of planning has operated since then. In 1999 Government made an Urban Task Force final report, Towards a Strong Urban Renaissance3, which was later carried forward into the Urban White Paper in 2000 by DETR4. 3

The Urban Task Force was faced with 3 specific urban challenges: decline of regional innercity areas and communities, an official prediction of a requirement for 4 million additional households, and suburban sprawl consuming greenfield sites, causing social and economic decline within inner-city areas. 4

DETR (Department of the Environment, Transport and the Regions) operated until 2001 and after that replaced with DEFRA (Department for Environment, Food and Rural Affairs) and DTRL (Department for Transport, Local Government and Regions).


J. Cizler: Urban regeneration effects on industrial heritage...

These two documents on urban planning and development set agenda for an urban renaissance. The Government sets a national policy framework and provides a regulatory regime for local authorities for the treatment of the historic environment. Department for Culture, Media and Sport (DCMS) has responsibility for the identification, conservation and enhancement of the historic built environment in England. The Office of Deputy Prime Minister (ODPM) has responsibility for managing the environment through the planning and development control regime and a general role in promoting regeneration in deprived areas. English Heritage has a role to protect the historic environment and promote awareness and understanding of it.

24 Hour City Conference in 1993 articulated a vision for the city based on ideas of “European-ness” and city being the “Barcelona of the north”, with 24 hour café society and city centre living. City centre living and living in new developments are promoted as an “urban idyll” – defined by Tallon (2010.) as idyllic city environment designed to attract middle-class gentrifiers. Holbeck, former industrial area of the city, today dominated by small-scale industrial units, is being re-branded as a Holbeck Urban Village (HUV). It is a multi-million pound regeneration programme that suppose to be an example of urban sustainability. The official planning framework for the area states that the aims of the redevelopment are to establish a new creative quarter; to strengthen Leeds’ role as a regional business centre; to provide an employment; to deal with social exclusion; to improve the connection with the city 5

Gentrification is a process of physical, economic, social and cultural transformation of the area, resulting in an extension of the property system of the private ownership of domestic property, resettlement and possibly even marginalisation of former residents, by introducing individuals who share the same cultural lifestyle and consumer preferences. Its negative effects are mostly felt by the less well-off and displaced households and business (Tallon, 2010.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Government planning policy is encouraging higher residential densities in new development whilst insisting nationally that at least 60 per cent of all new housing should be developed on previously developed land. It is hoped that this approach will address the shortfall in new housing, protect greenfield sites and create a more “European” style urbanism (Haughton, 2009.). It is important to draw attention to the link between derelict land and social deprivation. As Grubovic wrote (Grubovic, 2002.), majority of brownfield sites are inner-urban ex-industrial districts with large amounts of derelict land and buildings and they suffer from concentrated social deprivation. New programs, such as Urban Task Force (UTF), are not reconciled with programs concerned with social exclusion, and as such, they can even make gentrification5 easier: “However, physical regeneration, which is offered by UTF is not enough. It must be supported by social and economic regeneration. Beside the good solutions, like mixed land use and creation of the pedestrian zones, UTF might create more problems, if it does not include social and economic dimension – like social exclusion and gentrification in British cities” (Grubovic, 2002.). Concepts of social inclusion and narrowing the gap are present in most official documents on Leeds development. One of Leeds City Council’s main priorities is to narrow the gap between the most disadvantaged communities and the rest of Leeds.

227


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 223-236

centre; to preserve the area’s unique heritage; and to create a sustainable community with a distinctive sense of place (Leeds City Council 2006.; Holbeck Urban Village website, 2010.). Still, reality is often different than it was predicted and presented. Holbeck Urban Village area is dominated by low value industrial uses from the post-war period, most of them being derelict. Historical monuments include Grade 1 listed Temple Works and the Grade 2 listed Tower Works, and much of the area is also covered by one of two conservation areas. Granary Wharf is regenerated area of the HUV. Despite the rhetoric on preservation of heritage, only few historical buildings were left. Warehouse from 1777 is now used for offices and a restaurant. Neighbouring Round Foundry complex is a former engineering works built in 1795–1797 comprising of 7 listed buildings. The complex consists of 7,000m² of offices, apartments, restaurants, cafés, newsagent and a small art gallery. Redevelopment project won a number of architectural awards including: Best Creative Land Use and Best Urban Centre by Yorkshire Urban Renaissance Awards in 2005; Project of the Year by RICS Regeneration Awards in 2005; Excellence in Architecture and Built Environment and Best Commercial, Industrial and Retail by RIBA Yorkshire White Rose Awards in 2005. Across the road is a Marshall’s Mill complex that consists of Grade II listed former flax spinning Marshall’s mill and Marshall’s court, built in 1791-1792 and used to employ over 2000 workers. Different architecture practices were commissioned to do the project in order to introduce diversity and make design that will evoke the materials used in the past. Future plans include a regeneration scheme utilising land around Marshalls Mill to create a new neighbourhood with a mix of residential, business space, offices, workshops, cafes, galleries and small local retail.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3.2. Regeneration outcomes and local community issues

228

Despite all the rhetoric in policy and many architectural awards gained, it could be seen that most of the project focuse on new comercial and residental facilities that are changing the social structure and habits of area inhabitants. “It is interesting to note that many gentrification proposals are claiming that they are constructing new public spaces” (Čaldarović and Šarinić, 2008.:376). Real public spaces are places “…where city life can easily be manifested and not scrutinized into pre-organized forms and schedules. Public spaces have their histories, their tradition, their own layers, they are full of memories of past generations and of existing people that remember past issues. Public spaces must be opened 24 hours in a day, they must be open for all citizens of a certain city or any kind of visitors” (Čaldarović and Šarinić, 2008.:376). As pictures show, this was not achieved in Leeds regeneration (Figures 1 and 2).


J. Cizler: Urban regeneration effects on industrial heritage...

Figures 1 and 2 Entrance zone of the redesigned Marshall’s Mill: large parking area, walls and gates dominate the space, thus denying engagement and interaction with passers-by. There is a lack of services that attract people to come to the area, especially after the working hours

Since regeneration in Leeds is mostly delivered through private sector, local authority is often under the pressure to accept the proposals that will generate most income. Government has little influence on the processes and absence of large-scale public sector involvement results in the lack of the coherence between projects and producing “islands in the city” (Figures 3 and 4). Another result of this is lack of places that do not generate the income, such as cultural facilities and public spaces (Unsworth and Smales, 2004.). At the same time, cultural policy, with its opportunistic and pragmatic approach (greater emphasis on cultural tourism and the pursuit of large-scale initiatives, than on community-oriented arts development), relates more to the needs of the tourist industry than to community regeneration (Strange, 1996.). As a result, some areas in the city centre are exclusively private-sector led. According to Chatterton and Hodkinson, this is a cause for concern considering that these are some of the last remaining central development sites and current schemes are based almost exclusively on high value city living apartments and offices for large firms (Chatterton and Hodkinson, 2007.a). This kind of schemes are entitled as “playground for tourists, students, wealthy and professional business class” and described as threatening to local context, activity and democratic control. Result is an increasingly corporate-owned city, with further consequences such as the loss of public assets, public and green space and limited social infrastructure6 (Chatter6

Some sources indicate that no doctors’ facilities or supermarkets have been provided for the

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

At the same time, “Job of selling places appears to be easier if there remains a semblance of historic continuity, especially if this sense of history” (Smales, 1994.). Industrial heritage is being used as a catalyst for promoting the space and for creating its image. It is similar when sustainability issues are concerned: “…at Tower Works I have observed ‘the messy process of negotiation and deal making that underpins the business of actually getting buildings built on the site’ (Evans, Jones, 2008.) and I have seen how sustainability is itself a story, or ‘a grounded phenomenon, situated in place and performed by actors and institutions’” (Bell, 2009.).

229


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 223-236

ton and Hodkinson, 2007.a; 2007.b; Haughton, 2009.). On a larger scale this results with too expensive and elitist projects being adjacent to the back to back housing of poorer areas such as Holbeck and Beeston7. Urban scale of urban regeneration projects is very limited and boundaries are set by property boundaries. Figures 3 and 4 Landscapes of contrast in Holbeck

Regarding the design of the new projects on former industrial land, Haughton (2009.) expressed a lot of concern and critics saying that most apartments look the same and could be located in almost any city. He also writes on poor design, poor quality public space, inadequate provision of green space, badly sited residential blocks surrounded by busy and noisy roads, presenting a largely blank wall to the street, denying engagement and interaction with passers-by. Some even called them “the slums of the future” (architect Maxwell Hutchinson, 2006. in Haughton, 2009.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Figure 5 Whose heritage? Whose open space? Victoria Quays neighbourhood with “PRIVATE RESIDENTS ONLY” sign and a chain on a pedestrian bridge. At the same time, Victoria Quays website offeres a different rhetoric: “A Haven in the Heart of the City” “Come and enjoy our friendly village atmosphere in wonderful surroundings…”

230

residents of the new area in Holbeck and that there is little provision for children and families. 7 Social aspect of the regeneration and its effect on Beeston and Holbeck neighbourhoods is a topic of a “Ripples Out”, a 45-minute documentary that explores the impact that regeneration had on poorer communities in Leeds.


J. Cizler: Urban regeneration effects on industrial heritage...

Gentrification is another phenomenon connected with urban regeneration projects in Leeds. Though one of City Council’s priorities is to narrow the gap between the most disadvantaged communities and the rest of Leeds, with people forced out of their low cost rented homes, a gap seams only to grow. Instead of addressing problems and bringing affordable housing, number of exclusive, over-priced residential high-rise buildings grows and developers avoid building affordable homes8: “… house price increases force the poorer out of their own communities, and can displace them to cheaper parts of the city region… …This raises the moral issue - why should people be forced out of their low cost social rented home and forced into long-term debt to buy an expensive one?” (Chatterton and Hodkinson, 2007.b). Privately-owned city centre sites bring to question local democracy and public control (Figure 5). After selling public services and property to global companies, less direct power of local representatives is left to respond to the urgent problems of the day such as climate change, social inequality and workers’ rights (Chatterton and Hodkinson, 2007.b). Result is the loss of public assets and public space, and increasingly corporate-owned city. “One danger in the overlap of regeneration and gentrification is of producing very bland, monocultural developments, comprising young professionals without children housed in soulless, generic buildings. This may be the opposite of the policy rhetoric, but in the UK over the last decade, this kind of development has happened all too frequently” (Tallon, 2010.).

4. Is a different approach possible? Smales and Powell wrote on commercialism, economic survival and ideas of Europeanness as threats to Leeds’ development, and about necessity to look at city’s 8

City’s gap in affordable housing is one of the worst in UK and it is determined to demolish between 5,000 and 10,000 council homes over the next ten years as part of major regeneration programmes (Chatterton and Hodkinson, 2007.b). 9

Poverty pay, short-term, part-time jobs in the service, retail, leisure and catering sectors (Chatterton and Hodkinson, 2007.b).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Another issue related to gentrification is a displacement of the original employment base as rents rise and owners are tempted to sell out or move. On the official HUV website there is information about improving connectivity and access to jobs for surrounding neighborhoods, but local jobs are simultaneously being displaced. “Workers on the low road9 are actually the backbone of the Leeds economy — without them, the higher value jobs cannot function. The lack of affordable housing across the city and particularly in the more desirable green leafed suburban neighborhoods threatens economic growth… …What we are seeing is the ‘Brazilianisation’ of the housing market, with key workers (increasingly migrants) commuting large distances from outlying towns such as Huddersfield and Dewsbury just to service, clean and run the essential components of Leeds’ booming city centre economy (Chatterton and Hodkinson, 2007.b).

231


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 223-236

unique characteristics when planning its development sixteen years ago: “If there is a lesion to be learnt from Leeds, it is that the projects which appear to work best are those rooted in a clear understanding of a city’s unique characteristics. Any attempt to create a re-vitalized image that is based upon superficial perceptions of what constitutes a “good European city” will inevitably lead to urban environments that are little more than a kit of badly assembled, dangerously fragile parts” (Powell, 1992. in Smales, 1994.). But, did Leeds have to set aside its past, history and heritage in the name of economic survival? A need to promote the city in an increasingly competitive market stands in contrast with the need to allow development of more community-based and alternative cultural activity10. It is obvious that different approach is needed if wanting relate to main problems in the city. There is a need for a more integrated, holistic and innovative approach, need for projects that enable ownership, allowing people to adapt spaces to new uses, to colonize and revitalize abandoned areas. Arts and other cultural disciplines should play more active role in urban regeneration. Heritage, cultural production and small scale business are unused potential for regenerating city life (Murray, 1999.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Being critical towards the way city is developing, some local scholars have started a search for different, alternative approaches. Among these is Paul Chatterton, Reader at School of Geography at University of Leeds, who has worked with students and local people on Plan B for Leeds and creation of manifesto for the city, aimed to influence people to create fairer, equitable and sustainable future, through promoting public engagement. City wide network “Love It Share It” also explores new models for urban regeneration. Some examples of alternative space uses can be seen in HUV area. If we talk about industrial heritage as an important factor for the community and local identity, is it possible that developing this different approach would contribute more to solving the crucial problems in the city? More community sensible, art and culture, locally based projects probably would not provide more money at the first stage, but if they deal more and better with issues that concern the community, such as improvement of living conditions, public spaces and crime prevention, they might be more sustainable as the long-term option.

232

Temple works, a former mill, is privately owned, but used by a non-profit group which has through different projects brought artists and visitors into unused building. This is a Grade I listed building – one of only eight such buildings in central Leeds. Since late 2009 it hosts different arts and culture events. Having a “buy nothing policy”, all practical work to repair the building is done by volunteers or artists, and old and second handed furniture is being used. At the same time, this is the case when building that was privately owned throughout the history became a public good11 due to its significance and meaning for local people (cultural, aesthetic, social, historical, etc.) Production of public goods is today a multi-actor activity in 10

Cultural policy with its opportunistic and pragmatic approach, relates more to the needs of the tourist industry than to community regeneration (Strange, 1996.). 11 Artefacts and values that are collectively used and available to large number of users; they are non-rival and non-excludable.


J. Cizler: Urban regeneration effects on industrial heritage...

which state, civil sector, private investors and other relevant actors should be equaly engaged, and partnership and transparency in decision making are main means of protecting public good and interests of actors (Petovar and VujoĹĄeviÄ&#x2021;, 2008.:43-44).

5. Conclusion This paper is a result of research of the current policy, practice and effects of regeneration of former industrial sites in Leeds. Critical overview of the current issues in Leedsâ&#x20AC;&#x2122; development, such as lack of places that do not generate the income, dominance of commercial projects and gentrification, has shown some general problems in the city. These issues are also the main topics when it comes to industrial heritage and is use.

There is no doubt that Leeds has been regenerated, and that most of the areas are now in better state than few decades ago. Bad reputation and the perception of industrial cities and areas such as Holbeck have changed. Still, new activities and ways of life that have transformed them are questionable, and the real question is, as Haughton (2009.) said, for whom, for whose tastes for whose profit this happened, and why to such a poor effect in terms of quality of life? It is shown that heritage is an important factor for attracting the investments, but attempt was made in drawing the attention on dominantly private-led, business friendly development as threatening factor when dealing with it. One of the crucial questions about this is how can we deal with preservation of heritage for the local people when architecture and cities are to such a big extent dependant on and led by market tools? Heritage and especially industrial buildings have in recent decades become not only a tool for promotion of certain image and conservation of memory of industrial past, but also a marketing tool used to sell places under higher prices. Marketing strategies and their role in urban regeneration and heritage use, could be an interesting topic for future research, especially in Leeds and other UK cities where market has such a big role in development. As this paper has shown, there is a need for a more integrated and holistic approach to planning and development in Leeds. Also, this paper tried to indicate the significance of small scale, more innovative, community led projects that enable adapta-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

It seems that Leeds is missing the opportunity to generate its identity from the past while trying to build the new image and identity. As it was shown in the paper, Leeds has a rich cultural and industrial heritage, and therefore a lot of potential for developing the strong image on this base. But, instead of building on the existent values and getting the character and varieties that city possesses into the offer, it tries to achieve distinctiveness through presenting itself as a centre for shopping and business, and through different iconic projects led by market forces. It is shown that dominance of corporate-led development, commercial and private investments results in achieving only partial success in regenerating the city and saving its heritage. Potentials such as waterfront and historic buildings are unrealized and the city lacks distinctiveness and coherence.

233


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 223-236

tion of spaces to new uses by local people themselves. This kind of projects, as well as arts and culture, should play bigger role in urban regeneration and management of heritage.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literature

234

1. Bell, D. (2009). Re-Placing Stories, Re-Storying Places. Presentation held in Munster, Germany. 2. Castello, L. (2006). City & Time and Places: Bridging the Concept of Place to Urban Conservation Planning. City & Time, vol. 2. 3. Chatterton, P. and Hodkinson, S. (2007a). Leeds Skyscraper City. The Yorkshire and Humber Regional Review, spring 2007. 4. Chatterton, P. and Hodkinson, S. (2007b). Leeds Sustainable City. The Yorkshire and Humber Regional Review, summer 2007. 5. Čaldarović, O. and Šarinić, J. (2008). First signs of gentrification? Urban regeneration in the transitional society: the case of Croatia. Sociologija i prostor, 181/182 (3/4): 369-381. 6. Edensor, T. (2005). Industrial Ruins: Spaces, Aesthetics and Materiality. Oxford: Berg Publishers. 7. English Heritage (2009). Heritage-Based Regeneration. English Heritage. 8. English Heritage (2004). People and Places: A Response to Government and the Value of Culture. English Heritage. 9. Evans, J. and Jones, P. (2008). Rethinking sustainable urban regeneration: ambiguity, creativity, and the shared territory. Environment & Planning, A 40: 14161434. 10. Grubovic, Lj. (2002). Urban Task Force. SPATIUM International Review, 8: 37-40. 11. Haughton, G. (2009). Celebrating Leeds. The Yorkshire and Humber Regional Review, winter 2009. 12. Hayden, D. (1995). The Power of Place: Urban Landscapes as Public History. Cambridge: MIT Press. 13. Holbeck Urban Village official website. Accessed 30th October 2010 (www.holbeckurbanvillage.co.uk/). 14. Jones, P., and Evans, J. (2008). Urban Regeneration in the UK. London: SAGE Publications. 15. Leeds City Council (2006). Holbeck Urban Village (HUV) Revised Planning Framework. Leeds: Leeds City Council. 16. Lynch, K. (1981). Good City Form. Cambridge: MIT Press. 17. Mihajlov, V. (2009). Industrial heritage renewal – social motives and effects. Sociologija i prostor, 184 (2): 139-164. 18. Murray, C. (1999). Rethinking Neighbourhoods: From Urban Villages to Cultural Hubs, in: Bell, D. and Jayne, M. (Eds.). (2004). City of Quarters: Urban Villages in the Contemporary City. Aldershot: Ashgate. 19. Nuttgens, P. (1979). Leeds: The Back to Front, Inside Out, Upside Down City. Otley: Stile Books. 20. Percival, T. (2008). ‘Urban renaissance’ or gentrification?: a critical analysis of urban change in Holbeck, Leeds. Leeds: University of Leeds, School of Geography.


J. Cizler: Urban regeneration effects on industrial heritage...

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

21. Petovar, K. and VujoĹĄeviÄ&#x2021;, M. (2008). Public interest and public benefit in urban and spatial planning. Sociologija i prostor, 179 (1): 23-51. 22. Smales, L. (1994). Desperate pragmatism or shrewd optimism? The image and selling of West Yorkshire, in: Haughton, G. and Whitney, D. (Eds.). Reinventing a Region: Restructuring in West Yorkshire. Avebury: Ashgate Publishing. 23. Strange, I. (1996). Pragmatism, opportunity and entertainment: The arts, culture and urban economic regeneration in Leeds, in: Haughton, G. and Williams, C. (Eds.). Corporate City: Partnership, Participation and Partition in Urban Development in Leeds. Aldershot: Ashgate. 24. Stratton, M. (Ed.) (2000). Industrial Buildings: Conservation and Regeneration. London, New York: Taylor and Francis. 25. Tallon, A. (2010). Urban Regeneration in the UK. Oxon: Routledge. 26. Unsworth, R. and Smales, L. (2010). Leeds, Shaping Change and Guiding Success, in: Putner, J. (Ed.). Urban Design and the British Urban Renaissance. Oxon: Routledge. 27. Unsworth, R. and Stillwell, J. (2008). Around Leeds: a City Centre Reinvented. Leeds: Leeds University Press. 28. Unsworth, R. and Smales, L. (2004). Form, Movement, Space and Use: Land-Use Planning and Urban Design, in: Unsworth, R. and Stillwell, J. (Eds.). Twenty-first Century Leeds: Geographies of a Regional City. Leeds: Leeds University Press. 29. TICCIH (2003). The Nizhny Tagil Charter for the Industrial Heritage. Accessed 30th October 2010 (www.mnactec.cat/ticcih/industrial_heritage.htm). 30. (2004). Industrial heritage: the hidden face of European identity. INTERREG IVB North-West Europe Programme Newsletter, n 4.

235


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 223-236

Pregledni rad

Jasna Cizler Arhitektonski fakultet, Departman za urbanizam, Univerzitet u Beogradu, Srbija e-mail: cizlerj@gmail.com

Utjecaj urbane regeneracije na industrijsko nasljeđe i lokalnu zajednicu – Studija slučaja: Leeds, UK Sažetak U radu se ispituju tekuća politika, praksa i rezultati urbane regeneracije u Leedsu, s posebnim naglaskom na industrijskoj baštini grada. Ovo je pregledni rad s kritičkim i analitičkim pristupom orijentiranim na problem. Zbog svog arhitektonskog, socijalnog, povijesnog i tehnološkog značaja, industrijska baština je prepoznata kao značajna u identitetu mnogih gradova i danas je često povezana s interesima lokalne zajednice. Kao bivši industrijski grad, Leeds ima niz neiskorištenih industrijskih zgrada i mnogo potencijala za razvoj na toj bazi. Ipak, kao što je istraživanje pokazalo, projekti regeneracije se fokusiraju na poticanje komercijalnih funkcija, te se u grad pokušavaju privući prvenstveno turisti, studenti i mladi profesionalci. Regeneracija uzrokuje gentrifikaciju, nedostatak javnih objekata i angažmana lokalne zajednice, kao i gubitak karaktera prostora. Neki primjeri alternativnih projekata u Leedsu su istraženi i predloženi su mogući drugačiji pristupi razvoju grada. Holistički i integralni pristup, orijentiran prema potrebama lokalne zajednice je prepoznat kao mogući pravac u kom bi se razvoj trebao kretati.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključne riječi: urbana regeneracija, gentrifikacija, lokalna zajednica, industrijska baština, Leeds.

236


DOI 10.5673/sip.50.2.6 UDK [371.12.011.3-051:51]: 371.671(497.5) Izvorni znanstveni rad

Uporaba matematičkih udžbenika s obzirom na inicijalno obrazovanje učitelja Vlatka Domović Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska e-mail: vlatka.domovic@ufzg.hr

Dubravka Glasnović Gracin Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska e-mail: dubravka.glasnovic@ufzg.hr

Lana Jurčec

SAŽETAK Rad se bavi analizom strukture učitelja matematike u osnovnoj školi prema završenom studiju u Hrvatskoj, kao i upotrebom udžbenika u nastavi matematike od strane različitih učitelja matematike (VŠS i VSS). Cilj prikazanoga istraživanja bio je analizirati razlike u korištenju udžbenika između učitelja matematike sa završenom pedagoškom akademijom, učitelja matematike sa završenim nastavničkim sveučilišnim studijem (prof. matematike), te učitelja razredne nastave s pojačanim predmetom matematika. Rezultati pokazuju da se učitelji matematike sa završenom pedagoškom akademijom više oslanjaju na udžbenik i druge materijale (“slijepo korištenje udžbenika”), ali da istovremeno češće prakticiraju individualizirani način rada, prilagođen potrebama učenika. Ovi nalazi su povezani i s radnim iskustvom učitelja u nastavi (Domović i sur., 2012.). Rezultati također pokazuju da učitelji sa završenom pedagoškom akademijom češće prakticiraju individualizirani način rada, prilagođen potrebama učenika. Ispitanici sa završenim sveučilišnim studijem, dakle oni koji su stekli akademski naziv profesora matematike, veliku pažnju poklanjaju matematičkoj točnosti u udžbeničkim sadržajima. Ovi nalazi se mogu povezati sa zahtjevima koji su imali važnu ulogu tijekom njihovoga inicijalnog obrazovanja.

Ključne riječi: nastava matematike, učitelj matematike, udžbenik, osnovna škola, nesveučilišni učiteljski studiji, sveučilišni matematički studij.

Copyright © 2012 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Učiteljski fakultet, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatska e-mail: lana.jurcec@ufzg.hr

237


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 237-256

1. Uvod Kvalifikacijska struktura predmetnih nastavnika matematike u hrvatskim osnovnim školama s obzirom na završeni studij i stečenu stručnu spremu vrlo je raznolika. Prema Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (NN 87/08), predmetnu nastavu u osnovnoj školi obavljaju “učitelji predmetne nastave” (Članak 1001). Stoga se kadrovi koji poučavaju matematiku u osnovnoj školi nazivaju učiteljima matematike. Na radnom mjestu učitelja matematike1 u osnovnoj školi rade stručnjaci koji su završili sveučilišni studij matematike, tj. diplomiranjem stekli titulu profesora matematike ili diplomiranoga inženjera matematike s položenom pedagoškom skupinom predmeta ili u novije vrijeme magistra edukacije matematike. Zatim oni koji su završili studij na jednoj od bivših pedagoških akademija ili visokih učiteljskih škola, te diplomiranjem stekli titulu učitelja matematike ili učitelja razredne nastave s pojačanim predmetom matematika. Nadalje, kao učitelji matematike u osnovnim školama rade i osobe koje su diplomirale na nekom drugom fakultetu, te oni s nezavršenim studijem, uključujući i apsolvente. S obzirom da se programi i duljine studiranja za sve navedene profile bitno razlikuju, moguće je postaviti pitanje o povezanosti razlika u stečenom inicijalnom obrazovanju na samo izvođenje nastave matematike, načine poučavanja, pripremu za nastavu, korištenje udžbenika u nastavi matematike i sl.

1.1. Broj učitelja matematike

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Prema raspoloživim podacima, u školskoj godini 2008./2009. bilo je zaposleno 2.126 osoba na mjestu učitelja matematike2, a u školskoj godini 2009./2010. na mjestu učitelja matematike radilo je 2.085 osoba3. Analiza kadrovske strukture učitelja matematike iz 2001. godine pokazuje da je tada 2.173 osobe radilo na radnom mjestu učitelja matematike (Marušić, 2002.). Usporedba gore navedenih podataka svjedoči o trendu smanjivanja broja učitelja matematike u hrvatskim osnovnim školama. S druge strane, podaci Državnoga zavoda za statistiku (DZS) pokazuju rast ukupnoga broja učitelja zaposlenih u osnovnim školama u posljednjih 5 godina, dok se ukupan broj učenika smanjuje (tablica 1.). Podaci o broju učitelja matematike po školskim godinama nisu dostupni u Državnom zavodu za statistiku.

238

1

U dijelovima teksta u kojima se žele naglasiti razlike između radnoga mjesta “učitelj matematike” i titule stečene na bivšim pedagoškim akademijama, koristit će se naziv “učitelj matematike sa završenom pedagoškom akademijom” ili “učitelj matematike (VŠS)”. 2

Izvor podatka: Hrvatsko matematičko društvo, studeni 2009.

3

Izvor podatka: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, prosinac 2009.


V. Domović, D. Glasnović Gracin, L. Jurčec: Uporaba matematičkih udžbenika...

Tablica 1. Broj učenika i učitelja u osnovnim školama od 2004. do 2009. godine

Školska godina

Broj svih učenika u osnovnim školama

Broj svih učitelja

Udio žena u profesiji učitelja

2004./2005.

391 112

28 836

78,4%

2005./2006.

386 895

29 256

78,9%

2006./2007.

380 777

29 743

79,5%

2007./2008.

375 398

30 310

80,4%

2008./2009.

369 409

30 908

80,8%

Izvor: DZS, 2012.

1.2. Udio žena u profesiji učitelja matematike Iz tablice 1. vidljivo je da je udio žena u ukupnoj profesiji učitelja u osnovnim školama u Hrvatskoj oko 80%. Prema podacima dobivenim od Ministarstva znanosti obrazovanja i športa, u školskoj godini 2009./2010. ukupan broj zaposlenika na mjestu učitelja matematike bio je 2.085, od čega su 1.634 žene. Podaci govore da je u školskoj godini 2009./2010. udio žena u ukupnom broju učitelja matematike 78,4%.

1.3. Stručna sprema i godine staža nastavnika matematike

Do 1980. godine učitelji matematike u višim razredima osnovne škole školovali su se na pedagoškim akademijama, odnosno ranije višim pedagoškim školama. U vremenskom periodu od 1951. do 1961. njihov je studij bio trogodišnji i višepredmetan, te je postojala mogućnost stjecanja naziva učitelja iz matematike i fizike, zatim 4

S obzirom da su trenutno magistri edukacije matematike tek novost na tržištu rada, u ovom radu ćemo sve osobe sa završenim sveučilišnim nastavničkim studijem matematike zvati “profesor matematike”, odnosno s obzirom da se radi o zaposlenicima u osnovnoj školi “učitelj matematike sa završenim sveučilišnim studijem”. 5

Na web stranicama sveučilišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu nalaze se poveznice na programe i nazive kolegija nastavničkih studija matematike.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Naslov magistra edukacije matematike, odnosno ranije profesora matematike u Republici Hrvatskoj diplomom stječu apsolventi s uspješno završenim sveučilišnim nastavničkim studijem matematike jednoga od sveučilišta u Zagrebu, Osijeku, Rijeci i Splitu4. Pritom nastavnički studij može biti i dvopredmetan (matematika i informatika, te matematika i fizika). Ovaj studij podrazumijeva pripremu za izvođenje nastave matematike kako u osnovnoj, tako i u srednjoj školi. Današnji studij za magistra matematičke edukacije traje 10 semestara, a do uvođenja reforme visokoškolskoga obrazovanja (2005. godine) studij za profesora matematike trajao je 8 semestara5.

239


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 237-256

kemije, fizike i matematike, te crtanja, matematike i hrvatskoga jezika (Puževski, 2005.). Od 1961. studij za predmetne učitelje postaje dvogodišnji i dvopredmetan sa završnom titulom učitelja matematike i fizike (Težak i Markovac, 1971.). Godine 1976., donošenjem reformskih dokumenata, ukidaju se studiji predmetne nastave na pedagoškim akademijama, i ti se studiji od tada počinju provoditi na odgovarajućim nastavničkim fakultetima (Puževski, 2005.). U slučaju učitelja matematike radi se o početku osposobljavanja na nastavničkim studijima u okviru matematičkih fakulteta. Sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća u sklopu visokih učiteljskih škola u Hrvatskoj je (nasljednice pedagoških akademija) uveden studij za diplomirane učitelje razredne nastave s pojačanim predmetom matematika. Taj je diplomski studij trajao 8 semestara i bio je organiziran za svega nekoliko generacija studenata.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Posljednja dostupna analiza kadrovske strukture učitelja matematike s obzirom na stručnu spremu napravljena je 2002. godine (Marušić, 2002.). Analiza je pokazala da je 2001. godine u osnovnim školama 61,4% svih zaposlenih na mjestu učitelja matematike imao završenu pedagošku akademiju. “Takva zastupljenost nastavnika sa završenom pedagoškom akademijom u osnovnim školama karakteristična je za sve regije, s time da je njihov udio najmanji u gradu Zagrebu” (Marušić, 2002.:289). Iste godine u osnovnim školama radilo je samo 25% učitelja sa završenim studijem matematike, tj. titulom profesora matematike, a čak 13% sa završenim nekim drugim fakultetom ili sa srednjom stručnom spremom, uključujući apsolvente (Marušić, 2002.:290). S obzirom da je na pedagoškim akademijama 1980. godine prestao studij za predmetne učitelje, obrazovanje budućih predmetnih nastavnika matematike od tada se odvija isključivo na fakultetima, odnosno na sveučilišnim studijima čijim završavanjem se stječe naziv profesor matematike. To znači da se po odlasku u mirovinu, učitelji sa završenim pedagoškim akademijama, zamjenjuju s diplomandima sveučilišnih studija, koji su stekli titulu profesora matematike. Nadalje, to znači da je vrsta završenoga obrazovanja zaposlenika osnovnih škola koji danas rade kao učitelji matematike u direktnoj vezi s dobi i godinama staža učitelja. Učitelji sa završenom bivšom pedagoškom akademijom imaju 30 i više godina staža, dok učitelji s manje staža pretežno dolaze sa sveučilišnih studija. Marušić analizirajući stanje i godine staža u 2001. godini piše: “Dok su nastavnici u srednjim školama ravnomjerno raspoređeni po dobnim skupinama, u osnovnim školama prevladavaju stariji nastavnici. Čak je njih 1.035 (47,6%) starije od 50 godina. Usporedbom dobne strukture i stručne spreme [...] vidi se da nastavnici u osnovnim školama stariji od 50 godina čine glavninu nastavnika sa završenom pedagoškom akademijom” (Marušić, 2002.:289). U školskoj godini 2009./10. na mjestu učitelja matematike6 radi 2.085 osoba, od čega 46,2% učitelja matematike sa završenom pedagoškom akademijom, 50,4% s visokom stručnom spremom (profesori matematike i učitelji s pojačanim predmetom matematika) te 3,4% nestručnog kadra, uključujući apsolvente. Usporedimo li ove 6

240

Izvor: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, prosinac 2009.


V. Domović, D. Glasnović Gracin, L. Jurčec: Uporaba matematičkih udžbenika...

podatke s podacima iz 2001. godine, primijetit ćemo pad broja zaposlenih učitelja matematike sa završenom pedagoškom akademijom zbog odlaska u mirovinu. Na ta radna mjesta zaposlen je novi stručni kadar, a to su profesori matematike čiji je postotak udvostručen u ovih 8 godina. Važno je napomenuti i činjenicu da je od 1996. znatno uvećan broj diplomiranih profesora matematike na sveučilišnim studijima u Hrvatskoj (Marušić, 2002.:292).

1.4. Eksperimentalno vanjsko vrednovanje obrazovnih postignuća u osnovnim školama u Republici Hrvatskoj

Objavljeni rezultati nacionalnih ispita (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2007.) također pokazuju da stručno zastupljena nastava i još neka obilježja nastavnika matematike utječu na uspjeh učenika u ovom ispitivanju. “S druge strane, obilježja učitelja i nastave značajnije i izraženije su povezana s izmjerenim postignućima učenika. Škole koje imaju u cijelosti stručno zastupljenu nastavu, u kojima postoji veći broj stručnih suradnika, u kojima se tijekom obrazovnoga ciklusa nisu mijenjali predmetni učitelji te koje izvode nastavu u specijaliziranim učionicama jesu škole iz kojih dolaze učenici koji postižu bolje rezultate na ispitima iz hrvatskog jezika i matematike” (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2007.:8). Na koji način nastava matematike koju realiziraju osobe koje nemaju propisanu stručnu spremu utječe na uspjeh učenika iz matematike može se vidjeti iz rezultata “...da relativno najslabiji uspjeh postižu učenici koje su poučavali učitelji koji nemaju formalno propisanu stručnu spremu za obavljanje poslova učitelja hrvatskog jezika i matematike” (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2007.:86). Također je zanimljivo da “...su najuspješniji učenici koje su poučavali učitelji/učiteljice hrvatskog jezika sa stručnom spremom VSS profesor hrvatskog jezika, a u slučaju matematike VŠS učitelj/učiteljica matematike” (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2007.:8).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

S obzirom na spomenute razlike u obrazovanju, odnosno vrsti institucija (sveučilišne institucije i visoke škole) na kojima su se školovale osobe koje rade na radnom mjestu učitelja matematike u osnovnim školama u Hrvatskoj, moguće je zapitati jesu li te razlike povezane s nastavnom praksom i s učeničkim postignućima iz matematike. U školskoj godini 2006./07. provedeno je Eksperimentalno vanjsko vrednovanje obrazovnih postignuća u osnovnim školama u Republici Hrvatskoj iz hrvatskog jezika i matematike (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2007.). Rezultati pokazuju da su učenici koje su poučavale žene u prosjeku postigli bolje rezultate od onih učenika koje su poučavali muškarci (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2007.:88). Jedno od mogućih objašnjenja ovoga nalaza je i način rada koji prakticiraju učitelji, odnosno učiteljice. Ispitujući upotrebu udžbenika u nastavi matematike s obzirom na spol i staž učitelja, Domović, Glasnović Gracin i Jurčec (2012.) utvrdile su da ne postoje statistički značajne razlike u upotrebi udžbenika kod učiteljica i učitelja matematike u osnovnoj školi, osim pri upoznavanju s novim sadržajima. Naime, muški ispitanici su se značajno više od žena izjasnili da njihovi učenici samostalno usvajaju novo gradivo iz udžbenika.

241


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 237-256

Rezultati nacionalnih ispita s obzirom na staž pokazuju da učitelji s 30 do 40 godina staža imaju učenike s najboljim rezultatima, no zanimljiv je očit pad uspjeha učenika kod nastavnika od preko 40 godina staža: “u slučaju rezultata na ispitu iz matematike dolazi do pada uspješnosti učenika koje su poučavali učitelji koji imaju više od 40 godina radnog staža”(Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2007.:9).

1.5. Upotreba matematičkih udžbenika u nastavi viših razreda osnovne škole

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Iz gore navedenih rezultata vidljivo je da su u hrvatskim osnovnim školama kao učitelji matematike zaposleni kadrovi koji se značajno razlikuju s obzirom na vrstu završenog studija i stupanj stručne spreme. Stoga je važno utvrditi postoje li i razlike u načinima poučavanja, pripremi za nastavni sat, metodičkim postupcima, diferencijaciji nastavnoga sata i sl., s obzirom na spomenute razlike u obrazovanju učitelja matematike.

242

Jedan od pokazatelja načina rada učitelja je korištenje udžbenika u različitim etapama nastavnoga procesa zbog njegovoga velikog utjecaja na poučavanje i učenje u školama. Istraživanje o upotrebi matematičkih udžbenika u osnovnim školama u Republici Hrvatskoj provedeno je 2008. godine (Glasnović Gracin i Domović, 2009.). Ciljevi istraživanja bili su višestruki. Jedan od ciljeva bio je utvrditi u kojoj mjeri i na koji način se matematički udžbenik koristi u nastavi viših razreda osnovne škole, te koji načini poučavanja dominiraju u nastavi prilikom korištenja udžbenika u višim razredima osnovne škole. Prikupljeni podaci pokazali su da matematički udžbenici imaju važnu ulogu u nastavi matematike viših razreda osnovne škole u Hrvatskoj, što je sukladno nalazima istraživanja u drugim zemljama (npr. Robitaille i Garden, 1989.; Schmidt i sur., 1996.; Pepin i Haggarty, 2001.). Matematički udžbenici koriste se posebice prilikom pripreme nastavnika za nastavu i prilikom vježbanja učenika, te za domaće zadaće. Nadalje, veliki utjecaj udžbenika očituje se i u tome da učitelji slijede strukturu i redoslijed pojedinih tema u udžbeniku, u velikom broju koriste metodičke postupke opisane u udžbeniku, te upotrebljavaju jezik i matematičke simbole koji se koriste u udžbeniku. Također je utvrđeno da se novi sadržaji učenicima uglavnom prezentiraju frontalnim radom kod kojega učenici pasivno slušaju izlaganje nastavnika, a tek potom slijedi učenički angažman kroz rješavanje zadataka iz udžbenika. Budući da se nastavnici u vrlo velikom broju pripremaju po udžbeniku, njihovu ulogu prilikom objašnjavanja novoga gradiva možemo shvatiti kao posredničku između udžbeničkoga teksta i učenika (Glasnović Gracin i Domović, 2009.). Nadalje, rezultati su pokazali da ne postoje statistički značajne razlike u korištenju udžbenika s obzirom na spol učitelja matematike, dok duljina radnoga iskustva učitelja značajno utječe na način upotrebe udžbenika u nastavi (Domović i sur., 2012.). Učitelji matematike s radnim stažem duljim od 30 godina značajno više koriste udžbenik, druge izvore poučavanja, te njihova nastava najviše ide u susret različitim potrebama učenika. S obzirom da je duljina radnoga iskustva u izravnoj vezi s vrstom obrazovanja učitelja matematike, zanimljivo je istražiti koriste li učitelji, koji su imali različito inicijalno obrazovanje, udžbenike na različit način u nastavnom procesu.


V. Domović, D. Glasnović Gracin, L. Jurčec: Uporaba matematičkih udžbenika...

2. Cilj i metodologija istraživanja 2.1. Cilj istraživanja Cilj ovoga istraživanja bio je utvrditi postoje li razlike u uporabi i odabiru udžbenika s obzirom na vrstu inicijalnoga obrazovanja učitelja matematike.

2.2. Uzorak Istraživanje je provedeno u razdoblju od travnja do srpnja 2008. godine na Županijskim stručnim vijećima za matematiku u osnovnoj školi. Prema dostupnim podacima, među prisutnim sudionicima Županijskih stručnih vijeća, nije bilo sudionika koji su odbili ispuniti anketu. Anketu je valjano popunilo 987 učitelja/učiteljica matematike viših razreda osnovne škole u Republici Hrvatskoj, što prema dostupnim podacima7, te drugim izvorima (Marušić, 2002.) čini oko 45% ukupnoga broja nastavnika matematike iz osnovnih škola na teritoriju Republike Hrvatske. Udio žena u ukupnom broju ispitanika iznosio je 80%. Navedeni podatak poklapa se kako s udjelom žena u profesiji učitelja uopće, tako i s podacima o udjelu žena u profesiji učitelja matematike.

S obzirom da se u dostupnim podacima Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa radi samo podjela na srednju, visoku i višu stručnu spremu, na žalost, nemamo podataka o udjelu učitelja razredne nastave s pojačanom matematikom i inženjera matematike u sveukupnoj populaciji učitelja matematike. U podacima Ministarstva navodi se podatak da u osnovnim školama na mjestu učitelja matematike radi 3,4% osoba sa završenom srednjom stručnom spremom, ali u ovom istraživanju nije prikupljen podatak o udjelu takvih osoba, već o nestručnima, uključujući apsolvente. No, ukupno gledajući, moguće je zaključiti da se distribucija ispitanika u istraživanju s obzirom na stručnu spremu slaže s podacima u populaciji učitelja matematike u osnovnim školama (slika 1./244 str.). 7

Izvori: Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, prosinac 2009. i Hrvatsko matematičko društvo, studeni 2009.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Iz tablice 2. (244 str.) vidljiva je struktura ispitanika prema duljini radnoga staža i inicijalnoga obrazovanja. Prema duljini radnoga staža bilo je 14% učitelja matematike sa stažem u školi manjim od 5 godina, 23% ispitanika sa stažem između 6 do 15 godina, 25% učitelja između 16 i 30 godina radnoga staža, a 39% ispitanika je imalo više od 30 godina radnoga staža. S obzirom na stručnu spremu, odnosno vrstu završenoga obrazovanja, 38% ispitanika završilo je sveučilišni studij matematike, te su na taj način stekli akademsku titulu profesora matematike, 51% ispitanika su činili ispitanici s titulom učitelja matematike (završena pedagoška akademija prema programima do 1980.), a 11% uzorka činili su učitelji razredne nastave s pojačanim predmetom matematika. U originalnom istraživanju bila je mogućnost odabrati i nestručno zastupljen kadar, no za ovu analizu ti ispitanici nisu uzimani u obzir.

243


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 237-256

Tablica 2. Kontingencijska tablica inicijalnoga obrazovanja i godina radnoga staža

0-5

6 - 15

16 - 30

f

65

169

%

7,2%

18,8%

Stručna sprema ispitanika za nastavu matematike

profesor matematike učitelj matematike učitelj RN s pojačanim predmetom matematika Ukupno

Godine staža

Ukupno

85

Iznad 30 19

9,5%

2,1%

37,7%

338

f

2

10

125

324

461

%

,2%

1,1%

13,9%

36,1%

51,4%

f

61

24

11

2

98

%

6,8%

2,7%

1,2%

,2%

10,9%

f

128

203

221

345

897

%

14,3%

22,6%

24,6%

38,5%

100,0%

Pearsonov hi²=681,331 uz p<0,01; kontingencijski koeficijent 0,657 uz p<0,01 Slika 1. Usporedba raspodjele s obzirom na stručnu spremu u uzorku istraživanja i u ukupnoj populaciji učitelja matematike

Stručna sprema

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

2.3. Instrument i postupak istraživanja

244

Upitnik za učitelje: uloga matematičkih udžbenika u nastavi osnovne škole konstruiran je za potrebe širega istraživanja udžbeničkoga sadržaja8 (Glasnović Gracin, 2011.; Glasnović Gracin i Domović, 2009.), a za potrebe ovoga članka koristio se samo dio navedenoga upitnika. Anketiranje je provedeno na Županijskim vijećima iz matematike u osnovnim školama u periodu od travnja do srpnja 2008. godine9. 8

Udžbenik u ovom tekstu podrazumijeva cijeli propisani udžbenički komplet (uključujući zbirku zadataka i ostale obavezne materijale). Materijali koji nisu dio obveznoga kompleta u ovom tekstu se ne smatraju udžbenikom. 9

Primjenu upitnika na Županijskim stručnim vijećima učitelja matematike odobrila je Agencija za odgoj i obrazovanje (Kl: 602-02/07-01/0186, Ur. broj: 561-01/2-07-1).


V. Domović, D. Glasnović Gracin, L. Jurčec: Uporaba matematičkih udžbenika...

Tvrdnje u upitniku sastavljene su na temelju analize ciljeva o uporabi udžbenika, te pregleda relevantne literature (primjerice, Pepin i Haggarty, 2001.). Prvi dio upitnika odnosio se na demografske podatke o ispitanicima (5 tvrdnji). Slijede 24 tvrdnje vezane uz upotrebu udžbenika u nastavi matematike. U njima je percepcija učitelja matematike mjerena procjenjivanjem svake pojedine tvrdnje na modificiranoj Likertovoj skali od 4 stupnja (“nikad” /stupanj 1/, “rijetko” /stupanj 2/, “često” /stupanj 3/, te “gotovo uvijek” /stupanj 4/). Također, istraživanje je obuhvatilo jedno pitanje o kriterijima prilikom odabira udžbenika. Pitanje je podrazumijevalo izbor između unaprijed ponuđenih odgovora s mogućnošću odabira do tri odgovora. Valjanost10 primijenjenog Upitnika za učitelje: uloga matematičkih udžbenika u nastavi osnovne škole, provjerena je faktorskom analizom, metodom glavnih komponenata (PCA) sa Varimax rotacijom. Ekstrahirana su četiri faktora koji zadovoljavaju Guttman-Kaiserov kriterij. Navedena četiri faktora zajedno objašnjavaju 43,4% varijance korištenja udžbenika u nastavi matematike. Prvi faktor odnosi se na utjecaj sadržaja i strukture udžbenika, kako za pripremu tako i za način organiziranja i izvođenja nastavnoga sata (npr. metodičke postupke, matematički jezik i sl.), stoga je nazvan “Slijepo” korištenje udžbenika u nastavi matematike. Drugi faktor se odnosi na udžbenički komplet kao izvor matematičkih zadataka za vježbu i ponavljanje u nastavi matematike, stoga je nazvan Orijentacija na rješavanje zadataka iz udžbenika. Treći ekstrahirani faktor, nazvan Korištenje drugih izvora poučavanja, sadržajno se odnosi na spremnost nastavnika za pronalaženjem i korištenjem dodatnih izvora za pripremu nastave matematike mimo odabranoga obaveznog udžbenika. Četvrti ekstrahirani faktor (Individualizirani pristup u nastavi) odnosi se na orijentaciju na različite potrebe i mogućnosti učenika u nastavi matematike, kao i na individualizirani pristup u korištenju udžbenika u nastavi matematike osnovne škole. Sadržaj tvrdnji koje su visoko povezane s ovim faktorom ukazuje na negativnu povezanost individualiziranoga pristupa i frontalne nastave. Pouzdanosti prvih triju faktora su zadovoljavajuće (0,69 za II. i III., te 0,82 za I. faktor), međutim Cronbachov alfa koeficijent IV. faktora ukazuje na relativno nisku pouzdanost (α=0,57), što nalaže oprezniju interpretaciju rezultata.

3.1. Upotreba udžbenika s obzirom na inicijalno obrazovanje ispitanika S obzirom da su učenici čiji učitelji imaju višu stručnu spremu imali bolje rezultate na nacionalnom ispitu iz matematike 2007. godine od učenika čiji učitelji imaju visoku stručnu spremu, postavlja se pitanje postoje li razlike u načinu rada tih grupa učitelja u nastavnom procesu. Jedan od mogućih pokazatelja načina rada je i pristup upotrebi udžbenika. Budući da se trajanje studija, kao i studijski programi, razlikuju

10

Detaljnije o metrijskim karakteristikama instrumenta vidjeti u: Domović, Glasnović Gracin i Jurčec (2012.)

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3. Rezultati istraživanja i diskusija

245


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 237-256

za učitelje matematike sa završenim sveučilišnim i nesveučilišnim studijima, zanimljivo je ispitati postoje li razlike u upotrebi udžbenika između ovih dvaju profila. Također, u tom kontekstu važno je vidjeti i kako udžbenik koriste učitelji razredne nastave s pojačanim predmetom matematika, tj. u kojoj mjeri se razlikuju ili ne razlikuju od svojih kolega s matematičkih studija i pedagoških akademija. Budući da su ispitanici označavali kategoriju staža kojoj pripadaju, a u pojedinim kategorijama staža i inicijalnoga obrazovanja nema dovoljnoga broja ispitanika, ugrožena je provedba primjerenih statističkih analiza11 kojima bi se kontrolirao ili provjeravao utjecaj zavisnoga odnosa staža i inicijalnoga obrazovanja (tablica 2.). Iz navedenih razloga, za provjeru statističke značajnosti razlika provedene su jednosmjerne analize varijance, a u samoj interpretaciji rezultata vodilo se računa o zavisnom odnosu staža i titule nastavnika matematike u korištenju matematičkih udžbenika. Rezultati ovoga istraživanja pokazuju da ispitanici, bez obzira na svoje inicijalno obrazovanje, matematički udžbenik najviše koriste kao izvor zadataka za vježbu i domaću zadaću (Faktor II). No, utvrđene su statistički značajne razlike (tablica 3.) u korištenju udžbenika između učitelja matematike sa završenom bivšom pedagoškom akademijom (titula “učitelj matematike”) i onih sa završenim sveučilišnim matematičkim studijem (titula “prof. matematike”) u faktorima I i IV (“Slijepo” korištenje udžbenika, te Individualizirani pristup u nastavi). Tablica 3. Deskriptivni pokazatelji i testiranje značajnosti razlika u korištenju udžbenika s obzirom na titulu nastavnika matematike

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Faktor I: “Slijepo” korištenje udžbenika

246

Faktor II: Orijentacija na rješavanje zadataka iz udžbenika

11

titula

N

M

SD

profesor matematike

329

3,052

0,38

učitelj matematike

436

3,141

0,35

učitelj RN s pojačanim predmetom matematika

96

3,07

0,34

profesor matematike

337

3,49

0,43

učitelj matematike

457

3,50

0,40

učitelj RN s pojačanim predmetom matematika

96

3,52

0,39

F

p

6,248

0,002

0,287

0,750

Prema Tabachnick i Fidell (2007.) osnovni kriterij za odabir kovarijata u analizi kovarijance je kontinuirana varijabla koju se nastoji kontrolirati. Za dvosmjernu analizu varijance potrebna je dovoljna zastupljenost ispitanika u svim kategorijama staž x inicijalno obrazovanje (akademska titula).


V. Domović, D. Glasnović Gracin, L. Jurčec: Uporaba matematičkih udžbenika...

Faktor III: Korištenje drugih izvora poučavanja

Faktor IV: Individualizirani pristup u korištenju udžbenika

titula

N

M

SD

profesor matematike

333

2,65

0,42

učitelj matematike

450

2,69

0,43

učitelj RN s pojačanim predmetom matematika

98

2,64

0,44

profesor matematike

337

2,352

0,42

učitelj matematike

456

2,591,3

0,38

učitelj RN s pojačanim predmetom matematika

97

2,292

0,37

F

p

0,990

0,372

46,345 0,000

Rezultati pokazuju da se učitelji sa stručnom spremom “učitelj matematike” više oslanjaju na udžbenik u odnosu na svoje kolege koji su stekli akademski naziv “profesor matematike” (npr. prilikom pripreme za nastavu, te češće slijede strukturu i sadržaje iz udžbenika u nastavi). Iako je dobivena navedena razlika statistički značajna, veličina njenoga utjecaja na “Slijepo korištenje udžbenika” je zapravo mala (eta2 = 0,014). U prvom faktoru ističu se statistički značajne razlike u izjavama prikazanima u tablici 4. Izjave o velikom oslanjanju na metodički priručnik s jedne strane mogu ukazivati na intenzivno korištenje gotovih priprema koje se nalaze u priručniku, a s druge strane mogu ukazivati na zanimanje za ostale metodičke teme i naputke iz priručnika. Nalaz od Domović i sur. (2012.) pokazuje da se učitelji iznad 30 godina staža značajno više koriste udžbenikom od svojih mlađih kolega, pa jedan od razloga za veliko korištenje udžbenika može biti i iskustvo tj. “bolji uvid u zadatke na kojima se treba dulje zadržati, a što je moguće preskočiti, koje metode su efikasnije i sl.” (ibid.: 198). Također, nalaz pokazuje da ispitani učitelji sa završenom pedagoškom akademijom u većoj mjeri učenicima obraćaju pažnju na crteže i slike iz udžbenika, što može ukazivati na veći senzibilitet prema pristupu uvođenja i objašnjavanja matematičkih pojmova, te u komunikaciji s učenicima (tablica 4.). S druge strane, učitelji sa završenom pedagoškom akademijom u većoj mjeri slijepo slijede udžbeničku strukturu na nastavnom satu, koriste iste simbole i jezik kao iz udžbenika, te ističu dijelove gradiva koji su istaknuti u udžbeniku. Učitelji s titulom profesora matematike u značajnoj se manjoj mjeri obaziru na to. Ovaj nalaz može ukazivati na činjenicu da obrazovanje na matematičkim fakultetima nastavnicima daje određenu sigurnost i fleksibilnost da u nastavi koriste i druge dopuštene simbole i jezik, nego što je to prikazano u odabranom udžbeniku, dok učitelji sa završenom pedagoškom akademijom radije koriste simbole i jezik iz udžbenika. Na taj način udžbeniku se daje veći autoritet, ali se i učenicima olakšava služenje udžbeničkim kompletom jer se ne stvaraju zabune. Dodatna istraživanja (npr. intervjui, opservacije nastave i sl.) pomogla bi u interpretaciji ovih rezultata, posebice stoga što svakako treba uzeti u obzir mogućnost davanja socijalno poželjnih odgovora kod ispitanika.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Napomena: Brojevi pored prosjeka označavaju usporedbe prema Tukeyovom HSD post hoc testu značajnosti razlika u rezultatima s obzirom na tri kategorije obrazovanja.

247


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 237-256

Tablica 4. Deskriptivni pokazatelji i testiranje značajnosti razlika u tvrdnjama o slijepom slijeđenju udžbenika s obzirom na titulu nastavnika matematike

6.2. Prilikom pripreme za nastavu oslanjam se na pripadni priručnik za nastavnike.

N

M

SD

profesor matematike

337

2,912

0,76

učitelj matematike

453

3,061

0,67

učitelj RN s pojačanim predmetom matematika

98

2,93

0,74

338

2,962

0,64

460

3,091

0,65

98

3,06

0,57

profesor matematike

338

3,562

0,54

učitelj matematike

458

3,691

0,48

učitelj RN s pojačanim predmetom matematika

98

3,64

0,48

profesor matematike

338

3,132

0,72

učitelj matematike

456

3,311

0,62

učitelj RN s pojačanim predmetom matematika

98

3,15

0,68

profesor matematike

337

3,192

0,65

učitelj matematike

454

3,321

0,63

učitelj RN s pojačanim predmetom matematika

97

3,24

0,64

profesor matematike

337

2,772

0,61

učitelj matematike

459

2,901,3

0,64

učitelj RN s pojačanim predmetom matematika

98

2,662

0,70

profesor matematike 7.1. Na svom nastavnom satu točno slijedim strukturu učitelj matematike pojedine lekcije iz udžbenika. učitelj RN s pojačanim predmetom matematika 8.2. U nastavi koristim matematički jezik i simbole koji se koriste u izabranom udžbeniku.

8.3. Učenicima skrećem pažnju na ilustracije/ fotografije/stripove iz udžbenika.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

8.4. U nastavi ističem iste dijelove gradiva koji su na poseban način istaknuti u udžbeniku.

248

9. Za motivaciju prilikom uvoda u novu temu ili lekciju koristim sadržaje iz udžbenika.

F

p

4,592 0,010

4,629 0,010

6,876 0,001

8,017 0,000

4,183 0,016

7,935 0,000

Napomena: Brojevi pored prosjeka označavaju usporedbe prema Tukeyovom HSD post hoc testu značajnosti razlika u rezultatima s obzirom na tri kategorije obrazovanja.

Zanimljive su i razlike kod korištenja udžbenika prilikom motivacije za usvajanje novih nastavnih sadržaja. Rezultati upućuju da ispitanici sa završenom pedagoškom akademijom češće koriste udžbeničke sadržaje kako bi učenike motivirali pri uvodu u nove sadržaje, u odnosu na profesore i diplomirane učitelje s pojačanom matema-


V. Domović, D. Glasnović Gracin, L. Jurčec: Uporaba matematičkih udžbenika...

tikom. Ovaj nalaz ukazuje da njima udžbenik nije samo izvor zadataka za vježbu, već i sredstvo za motiviranje i razonodu s matematičkim motivima. Nadalje, nalaz se može povezati s korištenjem ilustracija i slika iz udžbenika koje ponekad također mogu biti prikladan uvod u određenu temu. Kod ovih rezultata također treba imati na umu bogato radno iskustvo učitelja sa završenom pedagoškom akademijom.

Koji kriteriji su Vam učitelj RN s profesor učitelj pojačanom najvažniji prilikom matematike matematike matematikom odabira udžbenika? a) odabir primjera i zadataka b) primjerenost sadržaja dobi učenika

Ukupno

χ²

p

70,20%

63,00%

63,30%

65,70%

4,824

0,090

59,90%

63,90%

73,50%

63,40%

6,131

0,047

c) matematička točnost i korektnost

46,00%

29,90%

35,70%

36,60%

22,009

0,000

d) usklađenost udžbenika s planom i programom

37,20%

53,00%

43,90%

46,10%

20,011

0,000

e) grafičko oblikovanje

16,20%

13,20%

13,30%

14,30%

1,557

0,459

f) metodičko oblikovanje

47,80%

41,80%

39,80%

43,80%

3,597

0,166

g) ime autora

1,50%

2,80%

1,00%

2,10%

2,330

0,312

h) beneficije izdavača

0,60%

0,40%

1,00%

0,60%

,516

0,773

i) ne odlučujem ja o udžbeniku

2,10%

0,90%

4,10%

1,70%

5,617

0,060

0%

0,60%

0%

0,30%

2,847

0,241

j) nešto drugo

Nadalje, tablica 5. prikazuje kriterije koji su pojedinoj skupini učitelja matematike najvažniji prilikom odabira udžbenika12. Rezultati pokazuju da su se učitelji matematike sa završenom pedagoškom akademijom u značajno većoj mjeri odlučili za krit12

U vrijeme provođenja istraživanja učitelji matematike imali su mogućnost na kraju svake školske godine samostalno odlučiti koji će udžbenik koristiti u narednoj školskoj godini sa svojim razredima.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 5. Postoci i testiranje značajnosti razlike u kriterijima prilikom odabira udžbenika s obzirom na titulu nastavnika matematike

249


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 237-256

erij usklađenosti udžbenika s planom i programom, u odnosu na profesore matematike, dok je profesorima matematike važnija matematička točnost i korektnost u udžbeničkim sadržajima. Navedeni nalazi su u skladu s rezultatima od Domović i sur. (2012.), o kriterijima s obzirom na godine staža. Naime, učitelji s više godina staža prvenstveno su se odlučili za kriterij usklađenosti udžbenika s planom i programom, dok su se njihovi mlađi kolege izjasnili da im je za odabir udžbenika najvažnija matematička točnost i korektnost. Ovi odgovori, uz iskustvo, mogu ukazivati na parametre na koje je bio stavljan naglasak u inicijalnom obrazovanju ovih dviju skupina nastavnika. Zanimljivo je primijetiti da se statistički značajne razlike uglavnom odnose na prve dvije skupine učitelja (učitelji sa završenim matematičkim studijem i pedagoškom akademijom). Odgovori učitelja razredne nastave s pojačanom matematikom uglavnom se nalaze “negdje između” ove dvije skupine i ne razlikuju se značajno niti od jedne od njih. No, učitelji razredne nastave s pojačanom matematikom u značajno su većem postotku u odnosu na profesore matematike izjavili da im je za odabir udžbenika važna primjerenost sadržaja dobi učenika (tablica 5.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Četvrti ekstrahirani faktor odnosi se na individualizirani pristup u korištenju udžbenika u nastavi matematike osnovne škole. Rezultati pokazuju da postoji statistički značajna razlika u individualiziranom pristupu u nastavi između profesora matematike, učitelja s pedagoških akademija, te učitelja razredne nastave s pojačanim predmetom matematika (tablica 3.). Veličina te razlike izražena pomoću pokazatelja eta2 iznosi 0,095, što prikazuje srednji utjecaj. U svim tvrdnjama četvrtoga faktora pokazala se statistički značajna razlika u odgovorima (tablica 6.). Rezultati pokazuju da ispitani učitelji matematike sa završenom pedagoškom akademijom u statistički značajnijoj mjeri potiču individualizaciju prema sposobnostima učenika u odnosu na ispitane profesore matematike i učitelje razredne nastave s pojačanim predmetom matematika (izjave 10.2, 13 i 14 u tablici 6.). Ovaj nalaz se može protumačiti iskustvom kojega ovi učitelji posjeduju (radi se o učiteljima matematike s preko 30 godina staža), ali i senzibilitetu ove kategorije učitelja matematike prema načelima individualizacije i primjerenosti u nastavi matematike.

250

Rezultati pokazuju da učitelji razredne nastave s pojačanim predmetom matematika značajno više nove sadržaje poučavaju frontalnim radom u odnosu na kolege s matematičkih studija i pedagoških akademija (tvrdnja 10.1 u tablici 6.). Navedeni nalaz možda se može protumačiti njihovim nedovoljnim iskustvom u slobodnijim odabirima pri obradi novoga gradiva ili nedovoljnom zastupljenošću matematičkih sadržaja tijekom inicijalnoga obrazovanja čijim bi ovladavanjem stekli veću profesionalnu slobodu u donošenju odluka o organizaciji i izvođenju nastave. Nadalje, rezultati pokazuju da učitelji sa završenom pedagoškom akademijom pokazuju veći senzibilitet za didaktičke (nematematičke) zahtjeve u nastavi matematike (pedagoške, komunikacijske, psihološke, metodičke), koji su usmjereni na učenika, dok je njihovim kolegama sa završenim matematičkim studijem važnija točnost matematičkih sadržaja. Učitelji sa završenom pedagoškom akademijom također intenzivnije slijede sadržaj i strukturu udžbenika u odnosu na učitelje koji su završili sveučilišni studij matematike.


V. Domović, D. Glasnović Gracin, L. Jurčec: Uporaba matematičkih udžbenika...

Tablica 6. Deskriptivni pokazatelji i testiranje značajnosti razlika u tvrdnjama o individualiziranom pristupu u nastavi s obzirom na titulu nastavnika matematike

N

profesor matematike 337 10.1. Pri usvajanju novoga gradiva osobno učenicima učitelj matematike 462 objašnjavam gradivo frontalnim radom.* učitelj RN s pojačanim 98 predmetom matematika profesor matematike 337 10.2. Pri usvajanju novoga gradiva učenici samostalno učitelj matematike 456 ili u grupi usvajaju gradivo iz udžbenika. učitelj RN s pojačanim 98 predmetom matematika

M

SD

3,073

0,56

3,013

0,60

3,381,2

0,55

2,232

0,62

2,511,3

0,66

2,182

0,56

p

16,121 0,000

22,976 0,000

profesor matematike

338

2,962

0,65

učitelj matematike

461

3,301,3

0,59

učitelj RN s pojačanim predmetom matematika

98

3,022

0,64

profesor matematike 338 14. Moji učenici smiju sami odabrati zadatke iz učitelj matematike 462 udžbenika koje će rješavati (na satu ili za zadaću). učitelj RN s pojačanim 97 predmetom matematika

2,292

0,70

2,571,3

0,70

2,362

0,63

13. Prilikom odabira zadataka radim diferencijaciju zadataka prema sposobnostima učenika.

F

31,276 0,000

17,306 0,000

Uvid u zadatke s nacionalnih ispita iz 2007. godine (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, 2007.) otkriva da su zadaci mahom tražili standardno proceduralno znanje iz matematike. Rezultati od Baranović i Štibrić (2009.) ukazuju na dominantan tradicionalan pristup u nastavi matematike u osnovnim i srednjim školama u Hrvatskoj (naglasak je na rješavanju tipičnih zadataka, slušanju i prepisivanju s ploče, dok su matematički koncepti i kritičko mišljenje u drugom planu). Stoga nešto bolji rezultati nacionalnih ispita kod učenika kadra sa završenom pedagoškom akademijom mogu ukazivati i na naglasak na proceduralne zahtjeve u nastavi matematike. S obzirom da se radi o iskusnim učiteljima s dugim stažem, značajke tradicionalne nastave matematike (naglasak na procedurama) kod njih su vjerojatno vrlo izražene. No, na rezultate je sigurno utjecalo i iskustvo učitelja u radu s učenicima (Domović i sur., 2012.), primjerice, njihova primjena individualiziranoga pristupa prema sposobnostima učenika.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Napomena: Brojevi pored prosjeka označavaju usporedbe prema Tukeyovom HSD post hoc testu značajnosti razlika u rezultatima s obzirom na tri kategorije obrazovanja *Prikaz originalne tvrdnje iz upitnika (negativno korelirana s faktorom); za utvrđivanje pouzdanosti faktora i daljnje analize je rekodirana.

251


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 237-256

3.2. Programi za inicijalno obrazovanje učitelja matematike viših razreda osnovne škole Razumijevanju rezultata može pomoći i uvid u programe za inicijalno obrazovanje učitelja matematike. Programa za obrazovanje učitelja matematike je mnogo. Svako od četiri sveučilišta u Hrvatskoj na kojima se učitelji matematike trenutno školuju propisuje svoj program, a uz to, programi studija po kojima su se školovali učitelji koji danas rade u školama mijenjali su se kroz godine. Obrazovanje budućih učitelja matematike treba omogućiti stjecanje svih kompetencija (znanja, vještina i stavova) potrebnih za poučavanje matematike u osnovnoj školi. U ovom radu neće se detaljno analizirati svaki pojedini program, nego naglasiti glavne razlike među programima sveučilišnih matematičkih nastavničkih studija i onih na bivšim pedagoškim akademijama, te u svjetlu te analize, pokušati objasniti neke opće razlike u radu i zahtjevima nastavnika. Prva razlika je svakako trajanje studija. Učitelji sa završenom pedagoškom akademijom imaju višu stručnu spremu i školovali su se dvije godine, dok je sveučilišni studij trajao 4 godine, a današnji nastavnički studiji traju 5 godina. Ti novi, petogodišnji studiji nisu predmetom ove analize jer u trenutku provođenja istraživanja još nije bilo diplomiranih studenata koji su završili petogodišnje programe. Druga razlika je u sadržajima kolegija. Nastavnički studiji trebaju se sastojati od kolegija vezanih uz znanstvenu disciplinu, odnosno nastavni predmet koji se poučava, kolegija obrazovnih znanosti i metodika, te školske prakse (Pastuović, 2001.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

“U kurikulumu predmetnih nastavnika omjer između sadržaja struke i obrazovnih znanosti s metodikama je oko 70% prema 30% (donja granica zastupljenosti obrazovnih znanosti s metodikama je 25%, što odgovara fondu sati jedne studijske godine).” (Pastuović, 2001.:60).

252

Borovac (2009.) analizira udio matematičkih i metodičkih kolegija na matematičkim nastavničkim studijima zagrebačkoga Sveučilišta. Rezultati njene analize pokazuju da su u tzv. predbolonjskim programima dominirali matematički kolegiji, dok su metodike s pedagoško-psihološkom grupom kolegija bile ispod preporučenoga udjela. Po takvim programima školovao se veliki broj profesora matematike koji danas rade u školama. Na temelju usporedbe triju generacija programa na Matematičkom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu13, autorica zaključuje da je u starijim programima zastupljenost matematičkih kolegija veća nego u novijima: “vidljivo je kako se udio stručnih kolegija po godinama studija smanjuje, a udio kolegija

13

Prvi analizirani program odnosi se na stari četverogodišnji program dodiplomskoga studija do 2003./2004. za nastavni smjer profesora matematike i informatike. Drugi program noviji je četverogodišnji program koji se realizirao samo u generaciji studenata koja je smjer profesora matematike i informatike upisala u akademskoj godini 2004./2005. Teći program odnosi se na petogodišnji program preddiplomskoga i diplomskoga studija iz edukacije matematike i informatike koji je uveden akademske godine 2005./2006. (Borovac, 2009.).


V. Domović, D. Glasnović Gracin, L. Jurčec: Uporaba matematičkih udžbenika...

obrazovnih znanosti i metodika povećava.” (Borovac, 2009.:37). Uvid u programe za profesora matematike s ostalih hrvatskih sveučilišta daje slične rezultate14. S druge strane, uvid u programe za učitelje matematike i fizike s bivših pedagoških akademija pokazuje da su ti studenti imali veći udio pedagoško-psihološke grupe predmeta (bar 34%) u odnosu na matematičke studije, dok je udio matematike i fizike bio oko 55%. Taj stručni udio bio je manji u odnosu na sveučilišni nastavnički studij matematike.

Učitelji razredne nastave s pojačanim predmetom matematika u rezultatima nisu se značajno isticali u korištenju udžbenika u odnosu na druge dvije skupine. Veće su razlike bile između ispitanika s titulama učitelja i profesora matematike. Program studija za diplomirane učitelje s pojačanim predmetom matematika bio je vrlo specifičan jer se nije sastojao samo od matematičkih kolegija i od pedagoškopsiholoških kolegija s metodikom matematike, već i od niza ostalih stručnih kolegija potrebnih učiteljima razredne nastave. Taj studij trajao je 8 semestara. No, svakako je zanimljivo primijetiti da je njihov broj sati stručnih matematičkih kolegija otprilike dvostruko veći od broja sati matematičkih kolegija na bivšim pedagoškim akademijama, te otprilike dvostruko manji od broja stručnih matematičkih kolegija na matematičkim nastavničkim studijima15.

14 15

Stariji i tekući programi nalaze se na poveznicama s web stranicama hrvatskih sveučilišta.

Izvor: Uvid u nastavne planove za studij učitelja matematike i fizike na bivšoj Pedagoškoj akademiji, za studij učitelja razredne nastave s pojačanim nastavnim predmetom matematika, te za studij profesora matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Spomenute razlike u inicijalnom obrazovanju učitelja matematike mogu se dovesti u vezu s nekim od rezultata istraživanja o upotrebi udžbenika u nastavi matematike. Individualizirani pristup u nastavi i upotreba udžbenika s naglaskom na metodičku interpretaciju kod kadra sa završenom pedagoškom akademijom može se dovesti u vezu s većim udjelom pedagoško-psihološke grupe predmeta u njihovom inicijalnom obrazovanju. S druge strane, učitelji sa završenim sveučilišnim studijima (prof. matematike) pridaju veću pažnju matematičkoj točnosti i korektnosti u udžbeničkim sadržajima. Ovaj način rada može se dovesti u vezu s velikim udjelom matematičkih kolegija, te strogim zahtjevima preciznosti i konciznosti matematičkoga jezika koji su od njih bili traženi tijekom studija na matematičkim fakultetima i odjelima. Njihovo slabije oslanjanje na slijepo slijeđenje udžbenika može se dijelom protumačiti njihovom sigurnošću u matematičko znanje. No, oni su, prema rezultatima ovoga istraživanja, pokazali znatno slabiji interes za individualiziranim pristupom, tj. prilagodbi načina rada prema sposobnostima učenika, u odnosu na kolege s pedagoških akademija.

253


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 237-256

4. Zaključak Rezultati istraživanja o upotrebi udžbenika u nastavi matematike pokazuju da se ispitani učitelji sa završenom pedagoškom akademijom više oslanjaju na udžbenik u nastavi, te da u nastavi češće prakticiraju individualizirani pristup, odnosno prilagođavaju se sposobnostima, interesima i mogućnostima učenika u nastavi. S druge strane, ispitani učitelji matematike sa završenim sveučilišnim nastavničkim studijem matematike više pažnje posvećuju matematičkoj točnosti u sadržajima udžbenika. Navedene karakteristike mogu se dovesti u vezu sa zahtjevima tijekom njihovih studija, koji su različiti kako duljinom studiranja, tako i sadržajem studijskih programa. Nastavnički matematički studiji (posebice oni stariji) su, naime, u svojim programima naglasak stavljali na matematičke kolegije, dok su u programima bivših pedagoških akademija značajniji udio imali kolegiji koji se odnose na pedagoškopsihološko obrazovanje budućih učitelja. Inicijalno obrazovanje nalazi se u direktnoj vezi s godinama staža učitelja matematike, s obzirom da učitelji sa završenom bivšom pedagoškom akademijom imaju 30 i više godina staža, dok učitelji s manje staža dolaze sa sveučilišnih studija. Iskustvo u poučavanju i radni staž svakako imaju utjecaja na izvršavanje nastave (Domović i sur., 2012.). Razlike u načinima poučavanja predmetnih učitelja matematike u hrvatskim osnovnim školama s obzirom na završeni studij i stečenu stručnu spremu, ukazuju na potrebu daljnjega promišljanja o kompetencijama učitelja matematike, kao i na potrebu istraživanja zahtjeva koje različite kategorije učitelja matematike stavljaju pred svoje učenike.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

254

1. Baranović, B. and Štibrić, M. (2009). Math teachers’ perceptions of mathematics education in elementary and secondary schools in Croatia. Results of an empirical research, in: Pavleković Margita (Ed.). Second International Scientific Colloquium “Mathematics and Children” – How to Teach and Learn Mathematics. Zagreb: Element. 2. Borovac, M. (2009). Inicijalno obrazovanje nastavnika matematike i informatike, Diplomski rad. Sveučilište u Zagrebu: PMF – Matematički odjel. 3. Domović, V.; Glasnović Gracin, D. i Jurčec, L. (2012). Korištenje matematičkih udžbenika obzirom na spol i godine staža učitelja matematike. Napredak, 153 (2): 187-202 4. Državni zavod za statistiku (2010). Priopćenja i statistička izvješća iz 2006., 2007., 2008., 2009. i 2010. godine. Zagreb: Državni zavod za statistiku. Podaci dostupni na web stranici (www.dzs.hr). Pregledano 19. ožujka 2012. 5. Glasnović Gracin, D. (2011). Requirements in Mathematics Textbooks and PISA Assessment. Doktorska disertacija. Klagenfurt: Alpen-Adria-Universität. 6. Glasnović Gracin, D. i Domović, V. (2009). Upotreba matematičkih udžbenika u nastavi viših razreda osnovne škole. Odgojne znanosti, 2 (18): 297-317.


V. Domović, D. Glasnović Gracin, L. Jurčec: Uporaba matematičkih udžbenika...

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

7. Institut društvenih znanosti Ivo Pilar (2007). Eksperimentalno vanjsko vrednovanje obrazovnih postignuća u osnovnim školama u Republici Hrvatskoj. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Podaci dostupni na web stranici (http:// dokumenti.ncvvo.hr/Dokumenti_centra/NI2007/izvjestaj-os07.pdf). Pregledano 22. prosinca 2009. 8. Marušić, M. (2002). Struktura nastavnika matematike, u: Mladinić Petar (Ur.). Zbornik radova Šestog susreta nastavnika matematike. Zagreb: Hrvatsko matematičko društvo. 9. Pastuović, N. (2001). Odgoj i obrazovanje - Bijeli dokument o hrvatskom obrazovanju. Zagreb: Vlada RH. Pregledano 30. prosinca 2011. Podaci dostupni na web stranici (http://www.see-educoop.net/education_in/ pdf/bela_knjiga-cro-hrv-t02.pdf). 10. Pepin, B. and Haggarty, L. (2001). Mathematics textbooks and their use in English, French and German classrooms: A way to understand teaching and learning cultures. ZDM – Zentralblatt für Didaktik der Mathematik – The International Journal on Mathematics Education, 33 (5): 158-175. 11. Puževski, V. (2005). Razvojni put Učiteljske akademije u Zagrebu, u: Težak, Dubravka (Ur.). Učiteljska akademija u Zagrebu: 1919 – 2004. Zagreb: Učiteljska akademija. 12. Robitaille, D. F. and Garden. R. A. (Eds.) (1989). The IEA Study of Mathematics II: Context and Outcomes of School Mathematics. Oxford: Pergamon Press. 13. Schmidt, W. H.; McKnight, C. C.; Houang, R. T.; Wang H. C.; Wiley D. E.; Cogan L. S.; Wolfe R. G. (1996). Characterizing Pedagogical Flow. An Investigation of Mathematics and Science Teaching in Six Countries. Dordrecht: Kluwer. 14. Tabachnick, B. G. and Fidell, L. S. (2007). Using multivariate statistics (5th edn). Boston: Pearson Education. 15. Težak, S. i Markovac, J. (Ur.) (1971). Pedagoška Akademija Zagreb 1919-1969. Zagreb: Pedagoška Akademija. 16. Zakon o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, Narodne novine 87 od 2008.

255


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 237-256

Izvorni znanstveni rad

Vlatka Domović The Faculty of Teacher Education, University of Zagreb, Croatia e-mail: vlatka.domovic@ufzg.hr Dubravka Glasnović Gracin The Faculty of Teacher Education, University of Zagreb, Croatia e-mail: dubravka.glasnovic@ufzg.hr Lana Jurčec The Faculty of Teacher Education, University of Zagreb, Croatia e-mail: lana.jurcec@ufzg.hr

Initial Teacher Education and the Use of Mathematics Textbooks Abstract This paper is about the structure of maths teachers in primary schools in Croatia according to their education and also about their usage of maths course books in the classroom, again according to their previous education. The idea was to analyse whether a different education background (the Faculty of Teacher Education graduates, university graduates with a degree in maths) causes teachers to use course books differently. The results show that those teachers who have finished the Faculty of Teacher Education tend to rely more on course books and additional materials (“follow them blindly”) while at the same time they approach their students individually and adapt to their needs. These results are also related to teachers’ work experience (Domović et al., 2012). University graduates with a degree in maths who have become teachers of mathematics, on the other hand, pay a great deal of attention to precision and accuracy in course books. This could be related to demands made on them during their initial education.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: maths classes, maths teachers, course books, primary school, teacher education academy, university studies of maths.

256


DOI 10.5673/sip.50.2.7 UDK 173.1:316.4.051.62/63 Izvorni znanstveni rad

Uloga životnih vrijednosti u objašnjenju stavova prema razvodu braka međugeneracijska i unutarobiteljska perspektiva Ina Reić Ercegovac Filozofski fakultet, Odsjek za pedagogiju, Sveučilište u Splitu, Hrvatska e-mail: inareic@ffst.hr

Morana Koludrović Filozofski fakultet, Odsjek za pedagogiju, Sveučilište u Splitu, Hrvatska e-mail: morana@ffst.hr

U istraživanju je sudjelovalo 306 sudionica, odnosno 153 para majki i njihovih kćeri starije adolescentne i postadolescentne dobi. Primijenjena je skraćena verzija inventara životnih vrijednosti (Crace i Brown, 1996.), te skala stavova prema razvodu braka (Kinnard i Gerard, 1986.). Rezultati istraživanja su ukazali na značajno pozitivniji stav prema razvodu braka te na značajno veće vrednovanje intime kao životne vrijednosti u skupini kćeri u odnosu na skupinu majki. Na unutarobiteljskoj razini potvrđena je značajna povezanost u vrijednosnim prioritetima i stavu prema razvodu braka. U obje skupine sudionica duhovnost kao životna vrijednost pokazala se prediktivnom za stav prema razvodu, dok ostale vrijednosti uglavnom nisu relevantne za stav prema razvodu braka. Ključne riječi: životne vrijednosti, stavovi prema razvodu braka, generacijske razlike, unutarobiteljska povezanost. Copyright © 2012 Institut za društvena istraživanja u Zagrebu – Institute for Social Research in Zagreb Sva prava pridržana – All rights reserved

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

SAŽETAK Hrvatsko društvo karakteriziraju promjene koje su se odrazile na percepciju i praksu bračnih i obiteljskih odnosa u smislu napuštanja patrijarhalnoga modela braka i obitelji (Nikodem, 2010.), što se dijelom ogleda i u rastućoj stopi razvoda braka. Ipak, istraživanja pokazuju da obitelj i dalje predstavlja najvažniju vrijednost u europskom i hrvatskom kontekstu, te je najvažniji socijalizacijski čimbenik u formiranju vrijednosnoga sustava pojedinca. U kontekstu unutarobiteljskoga modela prijenosa vrijednosti (Goodnow, 1992.), za očekivati je da na razini obitelji postoji sličnost u vrijednosnim prioritetima i stavovima. Pa ipak, u nekim istraživanjima nije potvrđena ova pretpostavka (Josefowicz i sur., 1994.). Stoga se ovim istraživanjem željelo ispitati postoje li, s jedne strane, generacijske razlike u vrijednostima i stavovima prema razvodu, te, s druge strane, postoji li unutarobiteljska kongruentnost s obzirom na iste varijable. Budući da je vrijednosti moguće razmatrati i kao uzroke stavova te ponašanja pojedinaca, jedan od ciljeva ovoga istraživanja bio je ispitati determiniraju li životne vrijednosti stavove prema razvodu braka.

257


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 257-273

1. Uvod 1.1. Životne vrijednosti Brojni su pristupi definiranja i istraživanja vrijednosti, a za potrebe ovoga rada vrijednosti će se razmatrati u kontekstu Brownove holističke teorije izbora životnih uloga temeljenih na vrijednostima (Brown, 1996.). Prema Brownu (1996.) vrijednosti služe kao standardi pomoću kojih vrednujemo svoje aktivnosti i ponašanja drugih. One usmjeravaju pojedinca u snalaženju na osobnoj, grupnoj i globalnoj razini, a imaju i samoaktualizirajuću funkciju. Vrijednosti su organizirane u vrijednosni sustav koji predstavlja hijerarhiju vrijednosti s obzirom na njihovu relativnu važnost u životu pojedinca. Brown (1996.) navodi da su u tako hijerarhijski organiziranom sustavu vrijednosti prioritetne one koje su najvažnije odrednice odabira životnih uloga, a salijentnost životnih uloga odraz je vrijednosnoga sustava pojedinca (Šverko, Babarović i Šverko, 2007.).

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Brojni su osobni i društveni čimbenici koji sudjeluju u stvaranju vrijednosnoga sustava pojedinca. Pri tome se posebno ističe obitelj koja, s jedne strane, predstavlja najvažniju društvenu vrijednost u europskom i hrvatskom kontekstu (Nacionalna obiteljska politika, 2003.), a, s druge strane, predstavlja najvažniji socijalizacijski čimbenik u izgradnji pojedinčevoga vrijednosnog sustava. Obitelj kao najvažniju vrijednost potvrdila su brojna istraživanja koja su se bavila strukturom i hijerarhijom vrijednosti, pri čemu se pokazalo da pojedinci, unatoč brojnim društvenim promjenama nastalima posljednjih tridesetak godina, još uvijek najvažnijima percipiraju obitelj i ljubav (Raboteg-Šarić, Pećnik i Josipović, 2003.; Janković, Berc i Blažeka, 2004.; Mrnjaus, 2008.). Istraživanja na adolescentnoj populaciji pokazala su da pri rangiranju vrednota mladi najvažnijima smatraju zdravlje, prijateljstvo, brak i djecu, dok je među vrijednosnim orijentacijama najistaknutija ona samoaktualizirajuća koju čine vrijednosti poput ljubavi, obitelji i prijateljstva (Franc, Šakić i Ivičić, 2002.; Vlah, Lončarić i Tatalović Vorkapić, 2011.).

258

Promatrajući i istražujući obitelj u kontekstu formiranja vrijednosnoga sustava pojedinca, istraživanja su ukazala na važnost obitelji kao ključnoga čimbenika u tom procesu. Primjerice, istraživanja su pokazala da je kvaliteta obiteljskih interakcija na relaciji roditelj-dijete važna odrednica usvajanja vrijednosti unutar obitelji, pri čemu pozitivni obrasci roditeljskoga ponašanja facilitiraju usvajanje i internalizaciju vrijednosti kod djece (Schonplug, 2001.). Usvajanje vrijednosti putem socijalizacije započinje u ranom djetinjstvu, a ključno razdoblje njihova strukturiranja u vrijednosni sustav jest adolescencija. Većina je autora suglasna da tako internaliziran vrijednosni sustav ostaje stabilan tijekom života (Rokeach i Ball-Rokeach, 1989.; Inglehart, 1990.). Iako su istraživanjima vrijednosnih prioriteta ustanovljene neke dobne, odnosno generacijske razlike, na razini obitelji uočene su sličnosti u vrijednosnim prioritetima djece i njihovih roditelja (Ferić, 2009.). Neka su istraživanja pružila dokaze o prijenosu vrijednosti u obitelji (Youniss i Smollar, 1985.; Gecas i Seff, 1990.; Rohan i Zanna,


I. R. Ercegovac, M. Koludrović: Uloga životnih vrijednosti u objašnjenju...

1996.; Knafo i Schwartz, 2001.; Sabatier i Lannegrand-Willems, 2005.). Sličnost u sustavima vrijednosti roditelja i njihovih potomaka moguće je objasniti dvoprocesnim modelom (Goodnow, 1992.), prema kojem se unutarobiteljski prijenos sustava vrijednosti odvija u dva koraka. Prvi se odnosi na točno percipiranje i razumijevanje roditeljevih uvjerenja, a drugi na (ne)prihvaćanje percipiranoga roditeljskog sustava vrijednosti. Percipiranje i razumijevanje roditeljevih uvjerenja pod utjecajem su brojnih čimbenika, među kojima se posebno ističu komunikacijski, poput eksplicitnosti, jasnoće i sadržaja roditeljevih poruka, te međuroditeljska kongruentnost po pitanju vrijednosti, kao i usklađenost poruka kojima roditelji komuniciraju vlastiti sustav vrijednosti djetetu, sukladno njegovoj kognitivnoj zrelosti. S druge strane, (ne)prihvaćanje roditeljevih uvjerenja i vrijednosti posredovano je motivacijskim i afektivnim čimbenicima (Okagaki i Bevis, 1999.). Ranija istraživanja povezanosti vrijednosnih sustava majki i njihovih adolescentnih kćeri nisu dala jednoznačne rezultate. Neka istraživanja, naime, nisu potvrdila povezanost u osnovnim životnim vrijednostima (Josefowicz i sur., 1994.), dok su neka istraživanja ukazala na kongruentnost u sustavu individualističkih (Sabatier i Lannegrand-Willems, 2005.) i kolektivističkih vrijednosti (Knafo i Schwartz, 2001.; Sabatier i Lannegrand-Willems, 2005.). Istraživanja o unutarobiteljskoj transmisiji vrijednosti temeljenih na Swartzovom modelu su ukazala na niske, ali značajne korelacije na svim domenama vrijednosti (Gronhoj i Thoegersen, 2010.).

Stavovi se formiraju na temelju neposrednoga iskustva pojedinca, te posredno, socijalnim učenjem u kojem kultura i obitelj oblikuju pojedinčeve stavove, a mijenjaju se uslijed socijalno-ekonomskih čimbenika, te izlaganja novim događajima i iskustvima (Bohner i Wanke, 2002.). Istraživanja su pokazala da su stavovi ključne proksimalne odrednice ponašanja vezanih uz obitelj, roditeljstvo, brak i razvod (Axinn i Thornton, 1992.; 1993.). Naime, duboko ukorijenjeni pozitivni stavovi prema braku utječu na ponašanje u prisnim odnosima i intimnim vezama budući da pojedinci s takvim stavovima streme izbjegavanju konflikata i neslaganja na partnerskoj relaciji, te održavanju kvalitete odnosa. S druge strane, stavovi su važni za odanost u partnerskim odnosima i predanost vezi na način da se teži održavanju odnosa i kada u njemu partner(i) ne doživljavaju zadovoljstvo. Stavovi prema prisnim odnosima, braku i roditeljstvu stječu se socijalizacijom, pri čemu je iskustvo bračnoga odnosa vlastitih roditelja značajan čimbenik. Načini suočavanja i stilovi rješavanja bračnih konflikata roditelja, osim što utječu na njihov bračni odnos, posredno utječu i na percepciju bračnih odnosa od strane djeteta (Kapinus, 2005.). Tasker i Richards (1994.) su utvrdili da je količina roditeljskih bračnih konflikata povezana s načinom na koji njihova odrasla djeca stupaju u brak, zatim s vremenom ulaska u seksualne aktivnosti, te s negativnim osjećajima prema povezivanju i obvezivanju u intimnim odnosima. I druga istraživanja sugeriraju da postoji povezanost između roditeljskih bračnih konflikata i stavova njihove djece mlađe odrasle dobi prema braku (Amato, 1988.; Amato i DeBoer, 2001.; Moats,

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

1.2. Stavovi prema braku

259


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 257-273

2004.). Pored toga, adolescenti iz razvedenih obitelji imaju pozitivniji stav prema razvodu braka u odnosu na one iz cjelovitih obitelji (Greenberg i Nay, 1982.; Amato i Booth, 1991.; Moats, 2004.). Pojedinci razvedenih roditelja izvještavaju o nižim očekivanjima uspjeha vlastite romantične veze u odnosu na pojedince iz cjelovitih obitelji (Riggio i Weiser, 2008.), vjerojatno stoga što usvajaju disfunkcionalne obrasce međupartnerskoga odnosa roditelja te ih internaliziraju u vlastite intimne odnose. Prema teoriji međugeneracijskoga prijenosa razvoda, stavovi prema braku i bračni stilovi prenose se s roditelja na djecu, za što je odgovoran psihološki mehanizam koji se odnosi na razvoj kognicija vezanih uz interpersonalne odnose budući da roditeljski međuodnosi posredno i neposredno utječu na formiranje kognitivnih reprezentacija interpersonalnih odnosa kod pojedinca (Amato i DeBoer, 2001.; Herzog i Cooney, 2002.; Riggio i Weiser, 2008.). Primjerice, istraživanje Kapinusa (2004.) pokazalo je da stavovi roditelja prema razvodu braka imaju najveći utjecaj na stavove djeteta tijekom kasnih tinejdžerskih godina, te da stavovi majki o predbračnim seksualnim odnosima, kohabitaciji, braku i razvodu značajno utječu na stavove djece o istim pitanjima (Axin i Thornton, 1996.). U tom kontekstu, zanimljivim se činilo istražiti postoji li sličnost u stavu prema razvodu braka na unutarobiteljskoj razini, između majki i njihovih kćeri starije adolescentne i postadolescentne dobi.

2. Ciljevi i hipoteze istraživanja

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

S obzirom da vrijednosti predstavljaju standarde pomoću kojih se vrednuju vlastite aktivnosti i ponašanja drugih (Brown, 1996.), te da na kognitivnoj razini predstavljaju osnovne ljudske potrebe (Rohan i Zanna, 2001.), moguće ih je razmatrati i kao uzroke stavova, odnosno posredno i ponašanja pojedinca (Penington, 1997.). Stoga je jedan od ciljeva ovoga istraživanja bio ispitati determiniraju li životne vrijednosti, u kontekstu Brownove holističke teorije izbora životnih uloga temeljenih na vrijednostima (Brown, 1996.), stavove prema razvodu braka.

260

Promatrajući obitelj kao ključan čimbenik u formiranju vrijednosnoga sustava pojedinca koji se uglavnom formira do razdoblja adolescencije, a uzimajući u obzir liberalizaciju društva, što doprinosi mijenjanju vrijednosnih sustava na globalnoj i individualnoj razini, u ovom se istraživanju željelo provjeriti postoje li generacijske razlike u vrijednosnim prioritetima između majki i kćeri. Nadalje, s obzirom da se brak tradicionalno poima temeljem obitelji, istraživanjem se željelo provjeriti postoje li, s jedne strane, generacijske razlike u stavovima prema razvodu braka, te s druge strane, postoji li unutar obitelji (između majki i njihovih kćeri starije adolescentne i postadolescentne dobi) sličnost u stavovima prema razvodu braka. Kako bi se ostvarili navedeni ciljevi, u istraživanje se krenulo od sljedećih hipoteza: 1. Životne vrijednosti su značajne odrednice stavova prema razvodu braka; 2. U vrijednosnim prioritetima i stavovima prema razvodu braka postoje značajne međugeneracijske razlike; 3. Na unutarobiteljskoj razini postoji značajna povezanost u stavovima prema razvodu braka.


I. R. Ercegovac, M. Koludrović: Uloga životnih vrijednosti u objašnjenju...

3. Metoda 3.1. Sudionici i postupak istraživanja Istraživanje je provedeno na prigodnom uzorku od 153 para majki i njihovih kćeri starije adolescentne i postadolescentne dobi (N=306) s područja Splitsko-dalmatinske županije1. Raspon dobi u skupini majki bio je od 34 do 63 godine uz prosječnu dob M=47.75 (sd=5.42). S obzirom na radni status, 65% ih je zaposleno, 27% nezaposleno, a 8% u mirovini. Najviše je majki sa završenom srednjom školom (66%), 13% ih je sa završenom osnovnom školom, dok je 21% majki s višim i visokim obrazovanjem. Kada se ovi podaci o obrazovnom statusu usporede s podacima Državnoga zavoda za statistiku RH (2009.), može se uočiti da je obrazovna struktura sudionica ovoga istraživanja nešto povoljnija. Naime, prema dostupnim podacima iz popisa stanovništva RH iz 2001. godine, među ženama u rasponu od 35 do 64 godine (što odgovara rasponu dobi u uzorku istraživanja) 14,5% je više i visokoobrazovanih, 40,5% ima srednjoškolsko, a 44,9% osnovnoškolsko obrazovanje (Žene i muškarci u Hrvatskoj, 2009.). U skupini kćeri, sve su studentice Sveučilišta u Splitu, dobnoga raspona od 18 do 27 godina (M=20,9; sd=1,81). Sudjelovanje u istraživanju je bilo dobrovoljno i anonimno, a sudionicama su podijeljeni unaprijed šifrirani upitnici kako bi se u obradi rezultata mogli upariti rezultati majki i kćeri. Skupina kćeri popunjavala je upitnike u okviru nastave na fakultetima, a majke su ispunjavale upitnike kod kuće. Od ukupnoga broja podijeljenih upitnika (N=360), u konačnici je vraćeno i valjano popunjeno 306 upitnika.

Inventar životnih vrijednosti (Life Values Inventory, Crace i Brown, 1996.) u izvorniku se sastoji od 42 čestice, a namijenjen je ispitivanju 14 životnih vrijednosti. U ovom istraživanju primijenjena je skraćena verzija upitnika koja se sastoji od 21 čestice i kojom se mjeri sedam životnih vrijednosti (pripadanje, briga za druge, intimnost, odgovornost, duhovnost, odanost grupi/obitelji, intima). Vrijednosti odanosti obitelji, pripadanja i brige za druge odnose na važnost poštovanja obiteljskih stečevina, ispunjavanja očekivanja obitelji i drugih bližnjih, osjećaja uključenosti i prihvaćenosti, te važnost dobrobiti drugih osoba. Intrapersonalne vrijednosti odnose se na intimu, neovisnost i duhovnost, pri čemu se intima odnosi na vrijeme posvećeno vlastitim potrebama, a neovisnost na važnost koju pojedinac pridaje samostalnom donošenju odluka i stvaranju vlastitih izbora, neovisno o utjecajima drugih. Duhovnost je definirana kao važnost koju pojedinac pridaje duhovnim,

1

Budući da u socijalizaciji vrijednosnoga sustava i stavova postoji cijeli niz osobnih i relacijskih čimbenika vrijednih istraživanja, fokus ovoga rada bio je usmjeren isključivo na relaciju majka – kći. Stoga bi u sljedećim istraživanjima valjalo uključiti ostale obiteljske podsustave (primjerice otac – kći, otac – sin, majka – sin), tim više što su takva istraživanja rijetka čak i u međunarodnim okvirima.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

3.2. Instrumenti

261


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 257-273

odnosno religijskim vjerovanjima, s uvjerenjem da je dio nečega mnogo većega od sebe samoga. Odgovornost se odnosi na važnost povjerenja i pouzdanosti koje pojedinac iskazuje prema sebi i prema drugima (Almeida i Rebelo Pinto, 2004.), te se u tom smislu odgovornost može razmatrati kao intrapersonalna i interpersonalna značajka. Zadatak sudionika je da za svaku česticu procijeni koliko često je njegovo ponašanje određeno navedenim osobinama. Uz svaku česticu ponuđena je skala procjene od pet stupnjeva gdje 1 znači vrlo rijetko određuje moje ponašanje, a 5 znači gotovo uvijek određuje moje ponašanje. Eksploratornom faktorskom analizom metodom glavnih komponenata uz varimax rotaciju ekstrahirano je pet faktora, čije su vrijednosti karakterističnih korjenova prikazane na slici 1., a faktorska struktura i psihometrijske značajke subskala prikazane su u tablici 1. Slika 1. Broj karakterističnih korijena izlučenih faktora 6,0 5,5

vrijednost karakterističnih karakterističnih korijena vrijednost korijena

5,0 4,5 4,0 3,5 3,0 2,5 2,0 1,5 1,0 0,5

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

0,0

262

broj karakterističnih karakterističnih korijena broj korijena

Tablica 1. Faktorska struktura upitnika te psihometrijske značajke subskala Inventara životnih vrijednosti

F1 Biti neovisan.

.75

Biti pouzdan.

.56

Davanje vlastitog mišljenja.

.66

Biti osoba od povjerenja.

.45

Ispunjavanje vlastitih obveza.

.30

Imati vremena za sebe.

F2

.69

F3

F4

F5


I. R. Ercegovac, M. Koludrović: Uloga životnih vrijednosti u objašnjenju...

F1

F2

Imati vremena za razmišljanje u tišini.

.78

Organiziranje vlastitog vremena.

.59

Imati svoje posebno mjesto za osamu.

.78

F3

Vjerovanje u višu silu.

.76

Poštivanje obiteljskih i društvenih običaja.

.49

Vjerovanje da postoji nešto veće od nas samih.

.70

Živjeti u skladu sa svojim duhovnim uvjerenjima.

.64

F4

Biti omiljen u društvu.

.72

Prihvaćenost vlastitog položaja u obitelji i društvu.

.64

Prihvaćenost od drugih.

.78

F5

Biti osjetljiv za potrebe drugih.

.37

Pomaganje drugima.

.39

Pripadati nekome/nečemu.

.62

Zabrinutost za prava drugih.

.74

Donositi odluke uvažavajući potrebe drugih.

.60

obješnjenja varijanca Cronbach α

2

M (sd) r među česticama

12%

11%

12%

9%

10%

.64

.75

.68

.72

.66

21.07 (2.53)

13.89 (3.23)

16.18 (2.92)

10.47 (2.38)

19.82 (2.78)

.27

.42

.35

.46

.29

Skala stavova prema razvodu braka (Kinnard i Gerrard, 1986.) sastoji se od 12 čestica kojima sudionici iskazuju pozitivne i negativne stavove prema razvodu braka. Skala obuhvaća niz izjava koje se odnose na različite vidove razvoda braka. Za svaku je česticu ponuđena skala Likertovoga tipa od pet stupnjeva na kojoj sudionici procjenjuju koliko se slažu sa svakom izjavom. Slično kao i u ranijim istraživanjima (Kinnard i Gerrard, 1986., Moats, 2004.), sve su čestice pokazale zadovoljavajuća zasićenja na jednom faktoru, izuzev jedne koja je izostavljana iz daljnje analize. Faktorska zasićenja i druge značajke skale prikazane su u tablici 2. Nakon obrnutoga bodovanja ukupni rezultat je formiran kao linearna kombinacija procjena na svim česticama, a veći rezultat ukazuje na pozitivniji stav prema razvodu braka. 2

Dobiveni koeficijenti pouzdanosti su zadovoljavajući s obzirom na mali broj čestica pojedinih subskala, a slični su dobiveni i u ranijim istraživanjima (Almeida i Rebelo Pinto, 2004.)

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Iz tablice 1. vidljivo je da je faktorska struktura drugačija u odnosu na izvornik. S obzirom na sadržaj čestica i koeficijente pouzdanosti, formirano je pet subskala kojima se mjeri pet vrijednosti, te su u skladu s tim formirani rezultati po subskalama (F1 – neovisnost i odgovornost, F2 – intima, F3 – duhovnost, F4 – pripadanje, F5 – briga za druge).

263


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 257-273

Tablica 2. Faktorska struktura upitnika te psihometrijske značajke Skale stavova prema razvodu braka

F1 Ako su ljudi u braku nesretni, dužni su zbog sebe rastati se i pokušati poboljšati svoj život.

.65

Ljudi ne bi trebali osjećati obavezu ostati u braku ako nisu zadovoljni.

.73

U današnje vrijeme bračni zavjet “do kraja života” je samo formalnost. To ustvari ne znači da ljudi trebaju ostati u lošem braku.

.66

Činjenica da većina ljudi ne osjeća da mora ostati u lošem braku će koristiti i društvu u cjelini.

.48

Većina ljudi koja se rastavlja, pribjegava razvodu kao posljednjem rješenju nakon što su pokušali sve da riješe probleme u braku.

.42

Kada se ljudi žene, morali bi ostati zajedno bez obzira što se dogodilo.

.69

Bračni zavjet “do kraja života” je svetinja i ne bi se trebao olako shvaćati.

.55

Dugoročno, veliki broj razvoda brakova će nauditi hrvatskom društvu u cjelini.

.50

Mnogi ljudi koji su se razveli su preslabi i ne mogu se žrtvovati za dobro obitelji.

.55

Čak i ako su ljudi nezadovoljni u braku trebali bi ostati zajedno i pokušati poboljšati brak.

.69

Većina djece rastavljenih roditelja ima negativne posljedice do kraja života.

.43

objašnjena varijanca Cronbach α M (sd) r među česticama

35% .81 28.09 (5.60) .27

4. Rezultati

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kako bi se ispitale generacijske razlike u stavovima prema razvodu braka i životnim vrijednostima, provedene su analize s ciljem utvrđivanja razlika između skupina majki i kćeri u zavisnim varijablama. Rezultati tih analiza prikazani su u tablicama 3. i 4.

264

Tablica 3. Prosječne vrijednosti i standardne devijacije, te rezultati usporedbi skupina s obzirom na stav prema razvodu braka

majke

stav prema razvodu braka *p<.05

kćeri

M

sd

M

sd

t (df=147)

27.34

5.50

28.84

5.50

-2.39*


I. R. Ercegovac, M. Koludrović: Uloga životnih vrijednosti u objašnjenju...

Tablica 4. Prosječne vrijednosti i standardne devijacije, te rezultati usporedbi skupina s obzirom na životne vrijednosti

neovisnost i odgovornost

intima

m

k

m

4.18 (.56)

4.25 (.44)

3.20 (.81)

duhovnost pripadanje

k

m

k

3.75 4.11 (.70) (.74)

m

k

3.98 3.40 3.58 (.71) (.82) (.74)

briga za druge m

k

3.98 (.57)

3.95 (.54)

ANOVA skupina

vrijednosti

interakcija

F1,304

F1,304

F4,1216

6.70*

111.0**

17.1**

*p<.05; **p<.01

Iz tablice 3. vidljivo je da postoje značajne razlike u skupinama sudionica s obzirom na stav prema razvodu braka, pri čemu pozitivniji stav iskazuje mlađa skupina. Nadalje, utvrđene su neke razlike u procjeni važnosti pojedinih životnih vrijednosti (tablica 4.). Kao najvažniju vrijednost obje skupine sudionica su procijenile neovisnost i odgovornost, a kao najmanje važnu majke procjenjuju intimu, a kćeri pripadanje. Naknadna analiza rezultata (Scheffe test) je pokazala da se dobivena značajna razlika između dviju skupina sudionica može pripisati razlici u intimi (p<.05) koju značajno važnijom procjenjuje skupina kćeri nego skupina majki. Naknadna analiza je pokazala da u ostalim vrijednostima nema značajnih razlika između dviju skupina sudionica. Kako bi se ispitala sličnost vrijednosnih prioriteta i stavova prema razvodu braka na unutarobiteljskoj razini, izračunati su t-testovi za zavisne uzorke (parovi majki i kćeri) za navedene varijable koji su prikazani u tablici 5.

M (sd)

M (sd)

(majke)

(kćeri)

27.34 (5.53)

neovisnost i odgovornost

t (df=147)

r

28.84 (5.50)

-3.36**

.49**

4.18 (.57)

4.26 (.43)

-1.67

.26**

intima

3.19 (.81)

3.75 (.60)

-7.60**

.33**

duhovnost

4.11 (.74)

3.96 (.72)

1.93

.41**

pripadanje

3.39 (.84)

3.56 (.75)

-2.50*

.43**

briga za druge

3.98 (.84)

3.96 (.54)

.27

.30**

varijable stav prema razvodu braka vrijednosti

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 5. Prosječne vrijednosti, rezultati t-testova te koeficijenti korelacija između parova majki i kćeri za životne vrijednosti i stavove prema razvodu braka

**p<.01; *p<.05

265


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 257-273

Iz tablice 5. je vidljivo da na unutarobiteljskoj razini postoje značajne razlike u stavu prema razvodu braka te nekim vrijednosnim prioritetima između majki i kćeri. Kćeri u odnosu na svoje majke imaju pozitivniji stav prema razvodu braka. S obzirom na životne vrijednosti, značajne su razlike dobivene u vrijednostima intime i pripadanja, pri čemu su obje vrijednosti značajno važnijima procijenile kćeri u odnosu na svoje majke. Izračunati koeficijenti korelacija pokazuju da postoji značajna povezanost između majki i njihovih kćeri u svim zavisnim varijablama, što ide u prilog unutarobiteljskom prijenosu vrijednosti i stavova. Kako bi se istražio pojedinačni doprinos životnih vrijednosti objašnjenju stava prema razvodu braka, izračunate su standardne regresijske analize sa stavom prema razvodu braka kao kriterijem, posebno u skupini majki i posebno u skupini kćeri. U tablici 6. prikazani su rezultati tih standardnih regresijskih analiza.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Tablica 6. Rezultati standardnih regresijskih analiza sa stavom prema razvodu braka kao kriterijem

266

majke

kćeri

β

β

dob

-.09

-

zadovoljstvo životom

.06

-.07

zadovoljstvo brakom

-.09

-

neovisnost i odgovornost

.12

.18*

intima

-.05

-.06

duhovnost

-.44**

-.31**

pripadanje

.03

-.03

briga za druge

-.08

.03

F (df)

4.62** (8,144)

2.64* (6,146)

R (R2)

.45 (.20)

.31 (.10)

**p<.01; *p<.05

Iz tablice 6. vidljivo je da se samo duhovnost kao životna vrijednost pokazala prediktivnom za stav prema razvodu braka u skupini majki, dok su se u skupini kćeri, pored duhovnosti, prediktivnima pokazale vrijednosti neovisnost i odgovornost. Za ostale vrijednosti nisu utvrđeni značajni regresijski koeficijenti. Bez obzira na relativno širok dobni raspon u skupini majki (34 – 63), dob se nije pokazala prediktivnom za stav prema razvodu braka.


I. R. Ercegovac, M. Koludrović: Uloga životnih vrijednosti u objašnjenju...

5. Rasprava

S obzirom da neovisnost podrazumijeva važnost koju pojedinac pridaje samostalnom donošenju odluka i stvaranju vlastitih izbora neovisno o utjecajima drugih, ne iznenađuje što je u skupini starijih adolescentica i postadolescentica upravo ta vrijednost prioritetna, uzimajući u obzir razvojne zadatke tipične za ovu dobnu skupinu. Naime, stariji adolescenti i postadolescenti se nalaze na prijelazu u odraslu dob, a taj je prijelaz određen brojnim događajima kao što su završetak školovanja, zaposlenje i financijska neovisnost, te život odvojen od primarne obitelji, što uključuje brak i roditeljstvo (Schaie i Willis, 2001.). S druge strane, u istraživanje se krenulo od pretpostavke da će skupina majki u skladu s tradicionalnim poimanjem uloge žene prioritetnima procijeniti vrijednosti, poput brige za druge ili pripadanja. Rezultati su, pak, pokazali da skupina majki također prioritetnima procjenjuje neovisnost i odgovornost u determiniranju njihovoga ponašanja. Dobiveni rezultati idu u prilog poimanju neovisnosti i odgovornosti kao važnih vrijednosti suvremenoga društva, te se implicitno i eksplicitno pojavljuju u širem kontekstu od obiteljskog odgoja. Primjerice, i u odgojno-obrazovnom kontekstu razvijanje identiteta, individualnosti, poštivanje ljudskih sloboda i pluralizam, zagovaraju slobodu i neovisnost svakoga pojedinca (Nacionalni okvirni kurikulum, 2010.). Slično neovisnosti, i odgovornost se u suvremenom društvu ističe kao temeljna društvena, kulturna i odgojno-obrazovna vrijednost koja promiče odgovorno djelovanje i ponašanje s ciljem stvaranja smislenoga i savjesnoga odnosa između osobne slobode i društvene odgovornosti. Važnost odgovornosti u vrijednosnim prioritetima mladih potvrdila su i neka ranija istraživanja (Reić Ercegovac i Ljubetić, 2010.). U obiteljskom kontekstu, upravo je odgovornost gotovo najteža i najkompleksnija roditeljska zadaća. Naime, da bi dijete naučilo odgovorno se ponašati, potrebno mu je stvoriti takav kontekst za učenje u kojem će ono od najranije dobi moći slobodno činiti vlastite izbore, te naučiti snositi prirodne posljedice učinjenih izbora. S obzirom da je hrvatska obiteljska i obrazovna politika snažno usmjerena na cjeloviti osobni razvoj pojedinca, s jedne strane, i stvaranje društvenih vrijednosti, s druge strane, odgovornost, identitet i solidarnost predstavljaju ključne vrijednosti, kako na društveno-kulturnoj, tako i na odgojnoobrazovnoj razini. Rezultati istraživanja su pokazali da se dvije generacijske skupine značajno razlikuju u vrednovanju intime kao intrapersonalne vrijednosti koja se odnosi na vrijeme posvećeno vlastitim potrebama, pri čemu se pokazalo da skupina kćeri značajno

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Jedan od problema ovoga istraživanja bio je usporediti vrijednosne prioritete u dvjema generacijskim skupinama. Budući da je ključno razdoblje strukturiranja i stabiliziranja vrijednosti u vrijednosni sustav razdoblje adolescencije, a imajući na umu sasvim različito društveno okruženje koje je prevladavalo u doba formiranja vrijednosnoga sustava majki i današnjih adolescenata i postadolescenata, opravdanim se činilo pretpostaviti postojanje razlika u vrijednosnim prioritetima između tih dviju skupina. Rezultati su pokazali da obje generacije najvažnijim vrijednostima koje determiniraju njihovo ponašanje procjenjuju neovisnost i odgovornost, dok je jedina značajna razlika utvrđena u vrednovanju intime koja se pokazala značajno prioritetnijom u mlađoj generacijskoj skupini.

267


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 257-273

više od skupine majki vrednuje intimu. Dobiveni rezultati mogu se s jedne strane pripisati razvojnim obilježjima starijih adolescenata i postadolescenata, a s druge strane može se pretpostaviti da je značajno veće vrednovanje intime u mlađoj skupini dijelom uzrokovano medijskim i društvenim poticanjem vrednovanja intime kao važne osobne vrijednosti. Nadalje, istraživanjem se htjelo provjeriti postoje li generacijske razlike u stavu prema razvodu braka. Rezultati su pokazali da skupina kćeri ima značajno pozitivniji stav prema razvodu braka u odnosu na skupinu majki. Ovakav je rezultat i očekivan s obzirom na kontekstualne i strukturalne promjene na društvenoj i obiteljskoj razini koje su se odrazile na porast stope razvoda braka, na što upućuju i podaci iz Statističkoga ljetopisa Republike Hrvatske (2010.). Dobiveni rezultati u skladu su s nekim ranijim istraživanjima u kojima se pokazalo da mlađe generacije imaju pozitivnije stavove prema razvodu braka te drugim alternativnim načinima organiziranja života (Martin, 2000.). Naime, načini organiziranja života u suvremenom društvu postaju sve različitiji, pa brak više ne predstavlja jedini način organiziranja obiteljskoga života.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Polazeći od pretpostavke da na unutarobiteljskoj razini postoji kongruentnost u životnim vrijednostima i stavovima, istraživanjem se htjela utvrditi povezanost između majki i njihovih kćeri s obzirom na navedene životne vrijednosti te posebno stav prema razvodu braka. Rezultati su pokazali da postoje značajne korelacije, kako u stavu prema razvodu braka, tako i u svim vrijednostima na unutarobiteljskoj razini. Dobiveni rezultati u skladu su s rezultatima nekih ranijih istraživanja (Axinn i Thornton, 1996.; Abito i Weng, 2005.), a mogu se objasniti modelom unutarobiteljske transmisije stavova i vrijednosnih prioriteta. Unatoč generacijskim razlikama u vrijednosnim prioritetima i stavovima koji su posljedica različitih društvenih čimbenika (vršnjačkih, medijskih i ekoloških), očito je da u formiranju stavova i vrijednosnoga sustava pojedinca značajnu ulogu ima obiteljski kontekst. Prijenos roditeljskih socijalnih kognicija na djecu posredovan je kvalitetom interakcija na relaciji roditeljdijete, pri čemu pozitivni obrasci roditeljskoga ponašanja facilitiraju usvajanje i internalizaciju vrijednosti kod djece (Schonplug, 2001.).

268

Razmatrajući vrijednosti kao odrednice stavova i ponašanja pojedinaca, u istraživanje se krenulo od pretpostavke da će životne vrijednosti u značajnoj mjeri doprinijeti objašnjenju stava prema razvodu braka. S tim ciljem provedena je regresijska analiza sa stavom prema razvodu braka kao kriterijem te životnim vrijednostima kao prediktorima, posebno u dvije skupine sudionica. Rezultati tih analiza ukazali su na važnost duhovnosti u predikciji stava prema razvodu braka, dok se ostale vrijednosti u skupini majki nisu pokazale relevantnima. S obzirom da se duhovnost kao životna vrijednost temelji na religijskim uvjerenjima koja brak smatraju temeljnim polazištem obitelji, ne iznenađuje da sudionice koje duhovnost percipiraju važnijom u vlastitom sustavu vrijednosti imaju negativniji stav prema razvodu braka. S druge strane, niže vrednovanje duhovnosti kao životne vrijednosti može se povezati s pozitivnijim stavom prema razvodu braka. Nadalje, u skupini kćeri, pored duhovnosti prediktivnom su se pokazale vrijednosti neovisnost i odgovornost na način da sudionice koje veću važnost pridaju tim vrijednostima imaju pozitivniji stav prema razvodu braka. U


I. R. Ercegovac, M. Koludrović: Uloga životnih vrijednosti u objašnjenju...

objašnjenju rezultata treba napomenuti da sve vrijednosti zajedno objašnjavaju relativno malen dio varijance stava prema razvodu braka te bi u narednim istraživanjima valjalo ispitati prediktivnu vrijednost i nekih drugih interpersonalnih i intrapersonalnih varijabli koje mogu doprinijeti boljem razumijevanju stavova prema braku i razvodu braka.

6. Zaključak Provedenim se istraživanjem htjelo proširiti spoznaje o nekim odrednicama stavova prema razvodu braka što se u aktualnom društvenom trenutku kojega obilježava sve veća stopa razvedenih brakova čini važnim i vrijednim znanstvenoga interesa. Štoviše, relativno je malo istraživanja koja se bave ispitivanjem odrednica stavova prema braku i razvodu braka, a značajno je više radova posvećeno propitivanjem posljedica razvoda braka, kako na individualnoj razini, u smislu psihosocijalnoga razvoja djece, tako i na široj razini, u smislu promjena strukture obitelji i društva u cjelini. Odrednice stavova prema razvodu braka relevantne su za percepciju i praksu obiteljskih odnosa, budući da je poznato da su stavovi temeljne odrednice stvarnoga ponašanja pojedinca. Stoga je namjera ovoga rada bila prikazati neke odrednice stavova prema razvodu braka s obzirom na unutarobiteljski i međugeneracijski prijenos stavova i vrijednosnih prioriteta. Polazna hipoteza prema kojoj se očekivalo da su životne vrijednosti značajni prediktori stavova prema razvodu braka djelomično je potvrđena, budući da se u obje skupine sudionica jedino duhovnost kao životna vrijednost koja odražava pojedinčevu predanost duhovnim i religijskim uvjerenjima pokazala prediktivnom za stavove prema razvodu braka.

S obzirom na treću hipotezu, na unutarobiteljskoj razini je utvrđena značajna povezanost i u vrijednosnim prioritetima i u stavovima prema razvodu braka, što ide u prilog modelima obiteljske transmisije vrijednosti i posredno stavova s obzirom na njihov strukturalno-sukcesivni odnos (Pennington,1997.). Pri izvođenju navedenih zaključaka potrebno je osvrnuti se na ograničenja provedenoga istraživanja. Naime, osim prigodnosti uzorka, istraživanjem su obuhvaćene samo studentice i njihove majke, što donekle sužava mogućnost generalizacije dobivenih rezultata. Kako bi se osigurala reprezentativnost rezultata, u narednim bi istraživanjima valjalo uključiti heterogeniju skupinu adolescenata i adolescentica s obzirom na stupanj obrazovanja i radni status, te uključiti širi dijapazon osobnih i odnosnih varijabli (kvalitetu interakcije s majkom i ocem) u objašnjenju stavova prema braku i razvodu braka.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Pretpostavka o međugeneracijskim razlikama u vrijednosnim prioritetima i stavovima prema razvodu braka djelomično je potvrđena budući da su razlike potvrđene za stavove prema razvodu braka, dok su u životnim vrijednostima sudionice obje generacijske skupine iskazale slične vrijednosne prioritete.

269


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 257-273

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Literatura

270

1. Abito, J. and Weng, H. (2005). Intergenerational Transmission of Family Formation Attitudes in Singapore: The Role of the Father. 15. lipnja 2011. (http:// www.childrensociety.org.sg/downloadpapers/papersfiles/Abito,%20Jose%20 Miguel(Poster).pdf). 2. Almeida, L. and Rebelo Pinto, H. (2004). Life Value Inventory (LVI): Portuguese Adaptation Studies. 15. siječnja 2010. (http://www.contactpoint.ca/cjcd/v3-n1/ article4.pdf). 3. Amato, P. R. (1988). Parental Divorce and Attitudes toward Marriage and Family Life. Journal of Marriage and the Family, 50: 453-461. 4. Amato, P. R. and Booth, A. (1991). Consequences of parental divorce and marital unhappiness for adult well-being. Social Forces, 69: 895-914. 5. Amato, P. R. and DeBoer, D. D. (2001). The transmissions of marital instability across generations: Relationship skills or commitment to marriage? Journal of Marriage and the Family, 63: 1038-1051. 6. Axinn, W. G. and Thornton, A. (1993). Mothers, Children, and Cohabitation: The Intergenerational Effects of Attitudes and Behavior. American Sociological Review, 8 (2): 233-246. 7. Axinn, W. G. and Thornton, A. (1996). The Influence of Parents Marital Dissolutions on childrens Attitudes Toward Family Formation. Demography, 33 (1): 66-81. 8. Axinn,W. G. and Thornton, A. (1992). The Relationship Between Cohabitation and Divorce: Selectivity or Causal Influence? Demography, 29 (3): 357-374. 9. Bohner, G. and Wänke, M. (2002). Attitudes and Attitude Change. Hove (UK): Psychology Press. 10. Brown, D. (1996). A holistic, values-based model of life role decision making and satisfaction, in: D. Brown (Ed.). Career Choice and Development (3rd ed.). San Francisco: Jossey-Bass. 11. Crace, R. and Brown, D. (1996). Life Values Inventory. Chapel Hill, NC: Life Values Resources. 12. Crkvenčić – Bojić, J. (Ur.) (2009). Žene i muškarci u Hrvatskoj 2009. Zagreb: Državni zavod za statistiku RH. 13. Ferić, I. (2009). Vrijednosti i vrijednosni sustavi: psihologijski pristup. Zagreb: Alinea. 14. Franc, R.; Šakić, V. i Ivičić, I. (2002). Vrednote i vrijednosne orijentacije adolescenata: hijerarhija i povezanost sa stavovima i ponašanjima. Društvena istraživanja, 11 (2-3): 215-238. 15. Gecas, V. and Seff, M. (1990). Families and Adolescents: A review of the 1980s. Journal of Marriage and the Family, 52: 941-958. 16. Goodnow, J. J. (1992). Parents’ ideas, children’s ideas: Correspondence and divergence, in: I. E. Sigel; A. V. McGillicuddy-DeLisi and J. J. Goodnow (Eds.). Parental belief systems: The psychological consequences for children. Hillsdale, New Yersey: Erlbaum. 17. Greenberg, E. and Nay, W. (1982). The intergenerational transmission of marital instability reconsiderd. Journal of Marriage and the Family, 44: 335-347.


18. Gronhoj, A. and Thogersen, J. (2010). Like father, like Son? Intergenerational transmission of values, attitudes, and bahviours in the environmental domain. Poster presented at Sustainable innovation workshop. Denmark: Arhus. 19. Herzog, M. and Cooney, T. (2002). Parental divorce and perceptions of past interparental conflict. Journal of Divorce & Remarriage, 36: 89-110. 20. Inglehart, R. (1990). Cultural Change in Advanced Industrial Societies. Princenton, New York: Princenton University Press. 21. Janković, J.; Berc, G. i Blažeka, S. (2004). Neke opće i obiteljske vrednote u selu i gradu. Sociologija sela, 42 (1/2): 91-111. 22. Josefowicz, D.; Barber, B.; Eccles, J.; Mollasis, C. (1994). Relations Between Maternal and Adolescent Values and Beliefs: Gender Differences and Imlications for Occupational Choice. Paper presented at the Biennial Meeting of the Societa for Research on Adolescence: San Diego, California. 23. Kapinus, C. (2004). The effect of parents` attitudes toward divorce on offspring`s attitudes: Gender and parental divorce as mediating factors. Journal of family issues, 25: 112-135. 24. Kapinus, C. (2005). The effect of parental marital quality on young adults’ attitudes toward divorce. Sociological perspectives, 48 (3): 319-335. 25. Kinnaird, K. and Gerrard M. (1986). Attitudes about marriage, divorce, and premarital sexual activity as a function of parents’ marital status. Journal of Marriage and the Family, 48: 757-765. 26. Knafo, A. and Schwartz, S. H. (2001). Value socialization in families of Israeliborn and Soviet-born adolescents in Israel. Journal of Cross-Cultural Psychology, 32 (2): 213-228. 27. Martin, P. (2000). Expressed attitudes of adolescents toward marriage and family life. Dissertation Abstracts International: Section B: The Sciences and Engineering, 60 (9): 49-65. 28. Moats, M. M. (2004). The Effects of Parental Marriage, Divorce and Conflict on College Students’ Attitudes Toward Marriage and Divorce. Thesis. Department of Family Studies and Social Work. Miami Unioversity, Oxford, Ohio. 29. Mrnjaus, K. (2008). Pedagoška promišljanja o vrijednostima. Rijeka: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci. 30. Nikodem, K. (2010). Religija i obitelj. Utjecaj kršćanskog identiteta na percepciju odnosa roditelja i djece. Socijalna ekologija: časopis za ekološku misao i sociologijska istraživanja okoline, 19 (2): 173-194. 31. Puljiz, V. i Bouillet, D. (Ur.) (2003). Nacionalna obiteljska politika Republike Hrvatske. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. 32. Nacionalni okvirni kurikulum (2010). (www.mzos.hr). 33. Okagaki, L. and Bevis, C. (1999). Transmission of Religious Values: Relations Between Parents’ and Daughters’ Beliefs. The Journal of Genetic Psychology, 160 (3): 303-318. 34. Ostroški, Lj. (Ur.) (2010). Statistički ljetopis Republike Hrvatske. Državni zavod za statistiku Republike Hrvatske. 35. Pennington, D. C. (1997). Osnove socijalne psihologije. Jastrebarsko: Naklada Slap.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

I. R. Ercegovac, M. Koludrović: Uloga životnih vrijednosti u objašnjenju...

271


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 257-273

36. Raboteg-Šarić, Z.; Pećnik, N. i Josipović, V. (2003). Jednoroditeljske obitelji: osobni doživljaj i stavovi okoline. Zagreb: Državni zavod za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži. 37. Reić Ercegovac, I. i Ljubetić, M. (2010). Školske i obiteljske vrijednosti iz perspektive studenata. Pregled – časopis za društvena pitanja, 2: 229-249. 38. Riggio, H. R. and Weiser, D. A. (2008). Attitudes toward marriage: Embeddedness and outcomes in personal relationships. Personal Relationships, 15: 123140. 39. Rohan, M. P. and Zanna, M. P. (1996). Value transmission in Families. The psychology of values. The Ontario symposium, 8: 253 -276. 40. Rokeach, M. and Ball – Rokeach, M. (1989). Stability and change in American value priorities, 1968-1981. American Psychologist, 44: 775-785. 41. Sabatier, C. and Lannegrand-Willems, L. (2005.). Transmission of Family Values and Attachment: A French Three-Generation Study. Applied Psychology: An International Review, 54 (3): 378-395. 42. Schaie, K. W. i Willis, S. L. (2001). Psihologija odrasle dobi i starenja. Jastrebarsko: Naklada Slap. 43. Schonpflug, U. (2001). Intergenerational transmission of values: The role of transmission belts. Journal of Cross-Cultural Psychology Special Issue: Perspectives on Cultural Transmission, 32: 174–185. 44. Šverko, B.; Babarović, T. i Šverko, I. (2007). Vrijednosti i uloge u odabiru karijere. Suvremena psihologija, 10 (2): 295-323. 45. Tasker, F. L. i Richards, M. P. (1994). Adolescents’ attitudes toward marriage and marital prospects after parental divorce: A review. Journal of Adolescent Research, 9: 340-362. 46. Vlah, N.; Lončarić, D. i Tatalović Vorkapić, S. (2011). Struktura vrijednosnih orijentacija i hijerarhija vrednota učenika strukovnih škola. Društvena istraživanja, 20 (2): 479 – 493. 47. Youniss, J. and Smollar, J. (1985). Adolescent relations with mother, fathers, and friends. Chicago: University Chicago Press.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

.

272


I. R. Ercegovac, M. Koludrović: Uloga životnih vrijednosti u objašnjenju...

Izvorni znanstveni rad

Ina Reić Ercegovac Faculty of Philosophy, Department of Pedagogy, University of Split, Croatia e-mail: inareic@ffst.hr Morana Koludrović Faculty of Philosophy, Department of Pedagogy, University of Split, Croatia e-mail: morana@ffst.hr

Life Values and Divorce – Inter-generation and Family Perspective Abstract The perception of family and marriage is changing in the Croatian society in the sense that the patriarchal model is being abandoned (Nikodem, 2010.). This is partly evident in the ever growing divorce rate. However, the research shows that family is still the greatest of life values both in Europe and in Croatia. It is still the most important factor in the formation of the value system of an individual. In the family value transfer model (Goodnow, 1992.), it is reasonably expected that priorities and attitudes regarding life values are very similar within one family. Still, this hypothesis has not been confirmed by some research (Josefowich et al., 1994.). Hence in our research we wished to examine whether there are generation related differences towards divorce on the one hand and family congruity on the other. Another goal of this research was to establish whether life values determine individual attitudes towards divorce. 306 respondents took part in the research (153 pairs of mothers and their late adolescent and post-adolescent daughters). A shorter version of Life Values Inventory was used (Crace and Brown, 1996.) as well as Attitudes Toward Divorce Scale (Kinnard and Gerard, 1986.). The results show that daughters hold a much more positive attitude towards divorce than their mothers. They also value intimacy more than their mothers. Within the family there is a high level of agreement on value priorities and attitudes towards divorce. In both groups of respondents spirituality as a life value plays an important role in their attitude towards divorce, while other values are largely irrelevant.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Key words: life values, attitude towards divorce, generation differences, family connection.

273


Recenzije i prikazi DOI 10.5673/sip.50.2.8

Vjeran Katunarić

Putovi modernih društava. Izazov historijske sociologije Antibarbarus, Zagreb 2012., 241 str. Ove je godine objavljena knjiga sociologa, prof. dr. sc. Vjerana Katunarića pod nazivom Putovi modernih društava. Izazov historijske sociologije. Svrha publiciranja knjige proizlazi iz potrebe uvažavanja i razvijanja historijsko-sociološkoga rakursa. Knjiga je svojevrstan “dug” studentima, a namijenjena je znanstvenoj i široj čitalačkoj publici koju autor suvereno vodi kroz mnogobrojne teorijske pristupe, a u pojedinim poglavljima i kroz ne tako davne događaje vezane uz pitanja razvoja hrvatskoga društva.

Koncepcijski gledano, autor nam pokušava približiti problematiku odnosa sociologije i historiografije. Tom se zadatku pristupa ne samo etapno, dijeljenjem teorijskih koncepata prema dekadama nego i vrijednosno jer “moderna epoha ne znači puko preživljavanje društava kroz vrijeme, nego (i) njihovo kvalitetnije preživljavanje” (2012.:9). Knjiga započinje problematizacijom odnosa prema vremenu, slijedu pojedinačnih događaja, društvenim strukturama, društvenoj promjeni i metodama kojima se koriste sociologija i historiografija. Katunarić polazi od socioloških klasika, te upozorava na Comteovo i Durkheimovo zanemarivanje povijesti, za razliku od Webera koji je svoje veliko povijesno znanje koristio u izradi tipologija društvenih fenomena.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Opsežna problematika ove knjige podijeljena je u dvanaest poglavlja: Od dijaloga gluhih do historijske sociologije; Ishodišta i putovi (uz pokoju o završecima) modernih društava; Protestantski izvori kapitalizma: krivo čitanje Webera, orijentalistička zabluda ili do složenijih mehanizama društvenih promjena?; Bi li se u Engleskoj kapitalizam razvio bez posebnog stjecaja okolnosti?; Je li periferija samo loša kopija centra?; Je li modernost uistinu raznolika?; Trojstvo moći nekad i danas; Propada li kapitalizam ili se pretvara u nešto drugo?; Zbog čega postoje nacije-države, a ne jedna svjetska država?; Razvoj ljudske suradnje prema postmonetarnom društvu. Čitatelji mogu zamijetiti kako je većina naslova formulirana u formi pitanja. Ipak, oni usmjereni saznanju konkretnih objašnjenja/odgovora neće ostati bez njih. Nadalje, u knjizi se nalaze i dva poglavlja koja problematiziraju ratna vremena – Rat se (nije) mogao izbjeći: mir i sukobi u multietničkim područjima u Hrvatskoj i Rat i mir kao rodno pitanje: slučajevi multietničkih sredina u Hrvatskoj. Riječ je rezultatima empirijskih istraživanja u čijem tumačenju autor inovativno, metodološki i teorijski primjenjuje složene spoznaje zastupljene u ovoj knjizi.

275


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 275-281

Katunarić konstatira da temeljni problem odnosa prema društvenim fenomenima historiografije i sociologije čini dilema – pisati o pojedinačnom i ne odobravati bilo kakvo uopćavanje društvenih događaja ili analitički zanemarivati prošlost, kao što je svojevremeno činila sociologija. U sociologiji su se, što se diskrusa tiče, dogodile promjene. Danas je, kaže Katunarić, “nepristojno” povijesno ne kontekstualizirati neku društvenu pojavu. To “prisiljavanje” sociologije na određenje, povezano je s njezinom suštinom jer je ona znanost o društvu. Ranije su teorije, naime, rado objašnjavale postojeće i predviđale buduće, manipulirajući vremenom i prostorom, iako je moderni habitus suvremene sociologije zacrtan onoga trenutka kada je napuštena njena utopijska dimenzija i kada se sociologija, pod pritiskom sustava moći i ideologije, počela okretati prema pozitivizmu i prošlosti. Istovremeno, sociologija je kao posebna disciplina stavljena na kušnju – od nje se očekuje “veliko umijeće” kako bi balansirala između općega i posebnoga, “teorije društva i društveno-povijesne zbilje”. Otuda se i postavlja pitanje na koji način oblikovati povijesno znanje koje nemaju niti historiografija niti filozofija povijesti. Promišljati moderna društva bez refleksije na kapitalizam, danas više nije moguće. Ovdje nas Katunarić vraća u realitet, na što nas upozorava kroza sva poglavlja knjige. Postavljajući pitanja i utemeljujući probleme, govori o moći u suvremenim društvima, što predstavlja preokupaciju historijske sociologije, posebno u razdoblju od 60-ih do 80-ih godina 20. stoljeća.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Koliko je moderni društveni kontekst paradoksalan, Katunarić pokazuje kroz analizu Wallersteinovoga modela, koji je koristeći povijesni diskurs, ustvrdio da je kapitalistička modernizacija proces nejednakoga razvoja. Iz tog rakursa, zapadne su zemlje, koje se razvijaju još od 16. stoljeća, glavni uzročnici zaostajanja nezapadnih zemalja.

276

Katunarić smatra da se analitički produktivnim pokazala historijska podjela sustava svjetske privrede na tri zone: maticu, poluperiferiju i periferiju. Maticu čini područje atlantske obale s najbogatijim klasama, periferiju čine zemlje istočne Europe i prekomorske zemlje, izvori sirovina i radne snage, dok poluperferiju čine južni dijelovi Europe koji obavljaju “prljave poslove” za gornju klasu. Iako podosta kritiziran zbog “eufemističkoga poimanja nejednake razmjene”, ali i zbog analize uzroka zaostajanja pojedinih zemalja (balkanskih), te reificiranosti i teleologiziranosti u odnosu na društvenu stvarnost pojedinih društava, Katunarić ovaj model ocjenjuje najznačajnijim prilogom historijskoj sociologiji. Problem je, naime, historijske sociologije u tome kako obuhvatiti povijest svijeta u “relativno jednostavan teorijski okvir”, a da je istovremeno povezan sa suvremenim teorijama društvenoga razvoja. Unatoč neprimjenjivosti ovoga modela na pojedine zemlje, Katunarić postavlja pitanje o vrijednosti modernističkih teorija koje naglašavaju endogene čimbenike razvoja u odnosu na marksističke, koje naglašavaju egzogene.


Recenzije i prikazi

Nadalje, Katunarić osnovni interes historijske sociologije sažima u pitanju – kako je moguć i kako se održava društveni poredak? Suvremeni su poreci, kaže, dugotrajno izgrađivani pa se čak može steći dojam da je historijska sociologija metateorija za historiografiju, analogno biološkoj genetici “budući da se društva ponašaju kao nasljedne strukture moći”. U pokušajima objašnjenja funkcioniranja društvenih poredaka historijska sociologija je vrlo ambiciozna. Noviji doprinosi idu u smjeru postmodernizma, postmarksizma, postfunkcionalizma, postkolonijalizma, feminizma i postfeminizma, čije spoznaje u ovoj knjizi, također, imaju svoje mjesto. Katunarić je, naravno, posebno zainteresiran za problematiku Balkana. Kadgod razmatra dostignuća nekoga teorijskog koncepta vraća se na balkansko područje, koje se nalazi izvan svjetskoga kapitalističkog sustava. Kako o tom razvojnom zaostajanju postoje kontradiktorna stajališta, upozorava nas da mnogi sociolozi, pa između ostaloga i Weber, tvrde da kapitalizam ne može biti uzročnikom razvojnoga neuspjeha jer u objašnjenju polaze od endogenih pretpostavki “prema kojima uzroke razvojnoga zaostajanja pojedinoga društva valja ponajprije tražiti u njegovoj kulturnoj tradiciji i u okvirima dotičnoga društva, a ne poput Wallersteina i većine (neo)marksista u odnosima međunarodne ekonomske i političke dominacije” (2012.:28).

Danas sociologija znatno više upotrebljava komparativno-historijsku metodu jer ona pruža “obilje dokaza da se moderna društva razvijaju slično i različito, što je dovoljno neodređeno da klasična teorija modernizacije kao sveopćeg pozapadnjačenja svijeta više ne drži vodu” (2012.:29). U suvremenoj su historijskoj sociologiji prevladale fragmentarne perspektive. Noviji radovi u tom području preispituju glavne teorije nastanka kapitalizma i modernoga društva. Ta, “revizionistička” struja želi zamijeniti tezu o “postupnom i nužnom širenju kapitalizma”, nedeterminističkim konceptom “ovisnosti o prijeđenom putu”, odnosno tezom da je na primjer nastanak industrijskoga kapitalizma u Engleskoj “bio plod posebnoga stjecaja okolnosti” pa, stoga, nastanak modernoga kapitalizma nema karakteristike predvidljivosti i neizbježnosti. Suvremene sociološke teorije sumnjaju u jednosmjernost razvoja kapitalizma, a tome u prilog govori i činjenica trajnosti nacionalizma koji je prema nekim teoretičarima ugrađen u temelje modernih društava, čime se postavlja pitanje o mogućnosti otvaranja društava i međunarodnoga povezivanja. Otvoreno je pitanje na koji će se

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U knjizi je posebno elaboriran jedan od ključnih eseja Eisenstadta Mnogostruke modernosti u kojem se pokazuje kako moderna epoha poznaje više tipova modernosti. Navedeni je tip razmišljanja, smatra Katunarić, postao “zaštitnim znakom historijske sociologije” jer se tim, postmodernističkim pristupom, koji ide na dekonstrukciju značenja modernosti, klasično razmišljanje o modernizaciji i konvergenciji industrijskih društava stavlja pod znak pitanja. Katunarić tvrdi da je došlo do “splašnjavanja općih perspektiva” pa ključni autori historijske sociologije prije raspravljaju o smjeni vodstva kapitalističkoga svijeta nego o posljedicama kraja kapitalizma. S pravom postavlja pitanje što je najviše zajedničko područjima u svijetu, te ako to zajedničko i postoji, ima li ono kumulativan ili stagnacijski učinak? Kako sada stvari stoje, iako ništa nije sigurno, dvije su bitne zajedničke odrednice – globalna tržišta i briga za zemlju.

277


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 275-281

način nacionalizam “nadmetati” s globalizacijom, smatra Katunarić, pogotovo u vrijeme ekonomskih kriza. Nadalje, Katunarić nas upozorava na razvoj neoimperijalizma kao “neslužbene doktrine vojno-političke i ekonomske supremacije Zapada.” Ipak, napominje, Prvi svijet ne osjeća se (su)odgovornim za sudbinu Trećega svijeta. Od tuda, da bi se shvatile društveno-povijesne promjene, treba kombinirati objašnjenja – determinističko, kontingencijsko i funkcionalno jer niti jedno samo za sebe nije dostatno. Bez svake sumnje, moderna su društva nastajala u dugom kontinuumu vremena, štoviše, moderna je epoha nedovršen projekt. Riječ je o jedinoj “čvrstoj” spoznaji kojom se može raspolagati. Sve drugo, što bi se o tom procesu reklo, moglo bi se smatrati spornim. Postavljaju se pitanja koje se značajke modernih društava mogu smatrati modernima, kako razlučiti moderne od kapitalističkih jezgri društava, što je istinski početak moderne epohe, koja su društva kandidati za potpunu modernizaciju? Sve to ne opravdava teleološko objašnjenje prema kojem su neka društva predodređena za modernost dok druga nisu. Zašto se historijska sociologija toliko bavi kapitalizmom? Odgovor se, kaže Katunarić, nalazi u činjenici što mnogi teoretičari uzimaju kapitalistički način privređivanja izvorom moderne epohe. Kapitalizam se pojavio prije moderne parlamentarne demokracije i prije prosvjetiteljstva. On omogućuje da u njemu uspijevaju “alfa muškarci” i “alfa žene”, “lisice i lavovi”, tvrdi Katunarić. Neofeudalnu strukturu (ili vrlo sličnu strukturu nejednakosti kao u staleškom društvu) danas čine većina siromašnih bez zemlje i obrazovanja koji rade u teškim uvjetima. Međutim, razlike u razvitku modernih društava itekako postoje, što pokazuje na primjeru Japana i SADa, te njihovim ekonomskim i kulturnim različitostima.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kapitalizmom se koriste mnogi oblici vlasti (demokratski i nedemokratski) i u svojoj biti on je elitistički sustav. Koncept modernosti može se odvojiti od kapitalizma jer je za njega bitan razvitak demokracije (sloboda, jednakost i solidarnost). No, istovremeno, Katunarić se pita je li moguće uspostaviti neki oblik demokracije, višestranačke ili demokratske bez kapitalizma (2102.:43).

278

Kapitalizam je kao “ekonomski projekt”, istovremeno, proturječan demokraciji, osobito u razdobljima ekonomskih kriza. U razdoblju kasnoga kapitalizma on “okoštava” i pretvara se u “staleški društveni poredak”. Ljudi se osjećaju prevarenima i iskorištenima pa se bilo kakva retorika u smjeru demokratičnosti kapitalizma doima licemjernom. Sasvim je izvjesno da kapitalizam ne započinje na jednom nego na više mjesta, istodobno i u slijedu. On se sprijateljuje s raznim oblicima vlasti i ni za koga se trajno ne veže. Iz toga se središnjom zadaćom historijske sociologije postavlja objašnjenje veze između prošlosti i sadašnjosti modernih društava, kao i pokušaj nade u bolje društvo u budućnosti.


Recenzije i prikazi

Katunarić daje metodološki složeno objašnjenje povezanosti protestantizma i kapitalizma, oslanjajući se na Weberovu interpretaciju nastanka kapitalizma. Iako tvrdi da “nije dovoljno jasno koji je udio protestantizma u nastanku kapitalizma”, rasprave oko toga traju, kaže, već oko stotinjak godina. Nastanak kapitalizma kao agonalnoga sustava, iz determinističke perspektive, objašnjava kao sustav individualnoga i kolektivnoga natjecanja oko temeljnih društvenih resursa – bogatstva, znanja, prestiža, odnosno svega što donosi financijski profit. Kontingencijsko objašnjenje uključuje važnost kulturne tradicije od kojih neke postavljaju manje, a neke veće prepreke širenju kapitalizma. Katunarić smatra da je kontingencija kapitalizma i protestantizma bila samo privremene naravi jer je ubrzo kapitalizam odbacio skromnost kao vrlinu. Funkcionalno objašnjenje koje su primijenili Weber i Marx pokazuje da je vjera općenito, u bilo kojoj svojoj inačici, korisna kapitalizmu ukoliko mu se ne suprotstavlja.

Katunarić dolazi do zaključka kako privredni rast nije “slijepa i stihijska sila” nego instrument jačanja i širenja (dominacije) najjačih država“. Sumnja u to da je prijelomna točka razvitka Engleske bio “engleski izumiteljski genij” jer kada bi to bilo tako “svatko bi mogao izvesti sličan podvig” – prije bi se moglo govoriti o više industrijskih revolucija za koje su od presudne važnosti bili korištenje obiteljskoga rada u industriji, nabava jeftinih sirovina iz kolonija, rad robova, duhovni pogon kapitalističkoga natjecanja, te želja za postizanjem nacionalnoga prestiža u slučaju Engleske. Naravno, Industrijska se revolucija u Engleskoj nije zbila slučajno, ali se može pretpostaviti da je “pod izvjesnim uvjetima mogla izbiti i drugdje”. “Kapital se poput rijeke prelijeva svugdje gdje su prepreke slabe ili ih uopće nema” jer on nema domovinu, ali važno je tko se prvi razvije jer taj ima više slobode od onoga koji kasni i potpada pod njegovu dominaciju. Iako je rast industrijskoga kapitala imao velike učinke na razvoj gospodarstva i otvorio novu epohu znanosti, osobito prirodnih, negativni učinci kapitala se ne mogu zanemariti i oni su, kaže Katunarić, potisnuli pozitivne jer je nastala ogromna periferija gladna kruha, bezizgledna i očajna kojoj malo tko daje razvojnu priliku. Analizirajući ova temeljna polazišta o razvoju kapitalizma, Katunarić u jednom od sljedećih poglavlja postavlja pitanje o mogućnostima i prilikama periferije. Je li ona samo loša kopija centra, zemalja matice, razvojni bogalj i koje su mogućnosti za razvitak? Ako postoje, kojim smjerom taj razvoj ide? Mogu li se u tom smislu dati neke predikcije?

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U analizi problema razvoja kapitalizma u Engleskoj, Katunarić se oslanja na koncept koji su koristili mnogi historijski sociolozi, a to je “ovisnost o prijeđenom putu”, čiju kritiku, također, daje kroz trostruko objašnjenje. Nadalje, smatra da je taj koncept pomogao boljem objašnjenju presudnih trenutaka razvojnoga procesa koji su vodili društvenim promjenama. Međutim, neke elemente objašnjenja, kao što je “prijelomna točka”, koju je primijenio u poglavlju Rat i mir kao rodno pitanje, treba pažljivo upotrebljavati. Ujedno, postavlja pitanje o postojanju samo “jedne prijelomne točke” u objašnjenju pojedine društvene situacije.

279


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 275-281

Također, upozorava da je odnos prema periferiji oblikovan kroz orijentalistički diskurs koji je ništa drugo nego zapadnjački rasizam. Zemlje centra, periferije, vrednuju prema svojim vlastitim unutarnjim periferijama ili nerazvijenim krajevima. Periferija ima potencijale za razvojne promjene, ali, Katunarić napominje, karakter promjena ovisi o raznolikim procesima – društveno-povijesnim, determinističkim, kontingentnim i funkcionalnim, a katkada i igri slučaja. Alternativni razvitak razmatra i postkolonijalna teorija koju Katunarić dijeli na dvije struje – prva, koja izvor ideja pronalazi u socijalizmu i anarhizmu, i druga, koja izvor pronalazi u ekologizmu i ruralnoj tradicijskoj kulturi. Kako “nema dokaza da je moguć razvoj na razini nulte moći”, odnosno da društva mogu imati podjednako malo moći, u tim se alternativnim vizijama “naivno pretpostavlja da ekonomski rast zasnovan na novim tehnologijama i tržišnom natjecanju može biti zamijenjen održivim razvitkom na osnovi ekološki sigurne proizvodnje” (2012.:92). Nadalje, Katunarić se pita koji bi to elementi periferije mogli nešto izmijeniti na Zapadu, a da nisu uklopljeni u “multikulturalni šik”. Čak i u prihvaćanju pojedinih kulturnih elemenata, smatra, Zapad voli onu periferiju koja je nekoć bila “njegova” i pri tome voli “jaku” i zazire od “slabe” periferije.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Kako je veliki dio svoga dosadašnjeg znanstvenog djelovanja Katunarić usmjerio, između ostaloga, i prema rodnoj strukturi društva (vidjeti knjigu Ženski eros i civilizacija smrti, 2009.), tako je i feminizam u ovoj knjizi našao svoje mjesto. Katunarić smatra da feminizam u zemljama matice ne može ili ne želi utjecati na promjene u smjeru mira i solidarnosti sa slabima. Razlog za proglašavanje slabosti feminizma, na tom planu, nalazi u osobinama aktera koji bi promjene trebali proizvesti. Katunarić smatra da “stišavanje natjecateljskoga pogona” ženama smanjuje mogućnosti i prilike za društveni uspjeh. Utjecaj feminizma na društvene promjene je slab, između ostaloga i zato što feministička akcija sama po sebi nije dovoljna, ali i zato što se sam feminizam raspao na niz frakcija čije inicijative sustav moći može vrlo lako apsorbirati.

280

Da bi se potencijali periferije ostvarili, potrebno je da zemlje poluperiferije (Brazil, Čile, Argentina, nova istočna Europa) preuzmu inicijativu za daljnje društvene promjene i tehno-ekonomsku kreativnost. Europska Unija pruža, tvrdi Katunarić, najpogodniji okvir za širenje “finskih kvaliteta u društvu”, čime naglašava svoje povjerenje prema sjevernom obrascu razvoja Europe. Europa, međutim, ne bi trebala postati američka kopija nego bi trebala ulagati u svoje poluperiferije kako bi se smanjile različitosti. Poluperiferija bi pak trebala surađivati sa susjednim državama, te zauvijek odbaciti bilo kakve tendencije prema totalitarnim državama. Nadalje, Katunarić postavlja pitanje zašto je kapitalizam toliko rezistentan svakoj promjeni, te zašto društvenim klasama i masovnoj kulturi nisu u interesu promjene? Smatra da odgovor leži u tome što postoji dominacija kultura uklopljenih u zahtjeve kapitalizma koje izoliraju “stvaralačku jezgru kulture”. Vrh vlasti svoje vrijednosti nameće svim članovima društva. Međutim, izvori stvaralačke kulture nalaze se u


Recenzije i prikazi

potencijalima običnih ljudi pa bi i elitna kultura trebala kroz kvalitetno obrazovanje pokrenuti plimu stvaralaštva. Kulturni je zaokret teško ostvariv, a jedan od dokaza jeste “gotovo izgubljena bitka društveno-humanističkih znanosti u borbi protiv predrasuda i mržnji”. Optimističan, ali istovremeno i skeptičan, Katunarić postavlja pitanje o tome je li kultura zauvijek (jedino i samo) proizvod klasnoga društva? U poglavlju Zazidani izvori stvaralaštva i širih društvenih veza Katunarić primjećuje kako produbljivanje jaza između visoke i niske, elitne i popularne kulture u vremenu nastanka masovnih medija i kulturnih industrija, rezultira negativnim posljedicama. Jedna od njih je povlačenje ljudi u kuću iz javnoga prostora te odustajanje od elitne kulture u širem društvu.

Ovo opsežno djelo, kakvo u nas pišu malobrojni, literatura je namijenjena svakom čitatelju zainteresiranom za problematiku modernih društava. Znanstvenoj je javnosti, zbog njezine pretpostavljene, velike odgovornosti, upućena i etička poruka u onom dijelu u kojem autor govori o vrijednostima modernoga doba. Dolaženje do istine i slobode mora biti plod samoodricanja, askeze i samozatajnosti u korist zajedničkoga dobra. Sve one koji u ovim vrijednostima pronalaze inspiraciju, iskreno pozivam na čitanje/studiranje ove vrijedne knjige u kojoj će sigurno, između ostaloga, naći poticaj i ideje za daljnja istraživanja.

Mirjana Adamović Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

U završnim poglavljima knjige Katunarić upozorava da elite u matici podržavaju elite na periferiji, te da je pitanje koliko smo daleko od svjetske države. Novi srednji vijek ili neofeudalizam ono je što se restaurira u Zapadnom društvu. Siromašni su pri tome osuđeni na nemobilnost i slabe pokušaje u pronalasku svojih životnih prilika. Poglavlje Razvoj ljudske suradnje: prema postmonetarnom društvu Katunarić započinje značenjskom rečenicom koja surovo opisuje hrvatsku stvarnost, a ona glasi: “Tome se ni u snu nisam nadao”. Slobodno interpretirano navedena rečenica znači da ljudi nemaju novca i da su jako mali izgledi za promjenu toga stanja u budućnosti. S pravom se, stoga, pita, nadahnut Simmelom, je li novac isto što i dug i je li on ljepilo koje osiromašuje sve veći broj ljudi? U ocrtavanju odgovora kaže kako se nikako ne može zanemariti suvremena propaganda koja kao i tradicionalna religija traži svoje sljedbenike. Neoliberalizam i nacionalizam se spajaju, jedan globalno, a drugi lokalno. “Globalni novac nije doslovce fiktivan, kao što smatra većina neoklasičara i marksista, nego je u igri novac koji je utekao od državne kontrole i bilo kakvih demokratskih obzira samo zato da bi se mogao slobodno ulagati” (2012.:224). Milijuni nezaposlenih Afrikanaca i 15 milijuna nezaposlenih u zemljama OECD-a, pitanja su na koje suvremena ekonomija ne daje nikakav odgovor.

281


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 282-284 DOI 10.5673/sip.50.2.9

Aleksandar Lukić

Mozaik izvan grada: tipologija ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske Bibliotecha Geographia Croatica, Knjiga 42, prvo izdanje, Meridijani, Samobor 2012., 256 str.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Knjiga Mozaik izvan grada: tipologija ruralnih i urbaniziranih naselja predstavlja rezultate višegodišnjih istraživanja, a temeljena je na doktorskoj disertaciji Aleksandra Lukića, s Geografskoga odsjeka Prirodoslovno-matematičkoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. U knjizi je autor proučio i razradio probleme koji se tiču ruralnih područja Hrvatske u kontekstu njihovoga vrednovanja i planiranja održivoga razvoja, zahvaćajući kontekst geoprostornih struktura i procesa ruralnih područja, slijedom čega je izradio odgovarajuću ruralnu tipologiju. Kada je riječ o izradi odgovarajuće tipologije, problem je predstavljalo nepostojanje jedinstvene metodologije, kao i nedovoljna povezanost drugih znanstvenih disciplina, odnosno neodgovarajuća interdisciplinarnost. Sve navedeno istovremeno je bilo i veliki izazov istraživanju koje je predstavljeno u predmetnoj knjizi, a ona daje primjeren odgovor vremena u kojem se proučavaju problemi ruralnih područja. Naime, ruralna područja Hrvatske, koja posljednjih petnaestak godina dobivaju sve veću važnost, posebno u turističke svrhe, vrlo su kompleksna istraživačka tema jer se radi o polifunkcionalnom prostoru koji je podložan dinamičnoj preobrazbi, osobito zbog krajnje nužne inventarizacije stanja u tom dijelu prostora zbog pristupanja Hrvatske Europskoj Uniji. Predmetna knjiga, s obzirom na rezultate, predstavlja standard za buduće tipizacije ruralnih područja, koje je autor utemeljio na objektivnoj znanstvenoj determinaciji sintetiziranoj u predloženoj tipologiji i temeljenoj na odgovarajućem metodološkom pristupu suodnosa analize i sinteze. Na taj način ustrojena je odgovarajuća baza za optimalno vrednovanje i usmjeravanje razvoja ruralnih područja.

282

Struktura knjige slijedi zacrtanu teorijsko-metodološku shemu, a čini je sedam tematskih cjelina. U Uvodu autor obrazlaže svrhu, predmet, ciljeve i hipoteze istraživanja. Posebnu pozornost svraća na metodologiju istraživanja, izvore podataka, prostorni i vremenski obuhvat istraživanja, daje metodološke i terminološke napomene, te obrazlaže strukturu knjige. Slijedi poglavlje Koncepti ruralnosti i definicija ruralnoga prostora – teorijska polazišta u kojem je detaljno analiziran pojam “ruralni prostor”, a završava autorovim iznošenjem i obrazlaganjem viđenja te sintagme, temeljenoga na osvrtu o shvaćanju navedenoga pojma na izabranim suvremenim domaćim geografskim i sociološkim istraživanjima. Treće poglavlje, Službene definicije ruralnih područja – odabrani primjeri, analizira službene definicije ruralnih i urbanih područja s ciljem izlučivanja ključnih kriterija, odnosno pokazatelja ruralnosti/urbanosti, njihove klasifikacije i učestalosti uporabe. Temeljem uzorka od 93 države, autor zaključuje da se u popisnim definicijama ruralnih/urbanih naselja koristi pet


Recenzije i prikazi

temeljnih kriterija. Posebna pozornost dana je analizi OECD-ove metodologije izdvajanja ruralnih i urbanih područja, s obzirom na učestalost uporabe toga pristupa za međunarodne poredbe tipova prostora, koji se i kod nas koristio kao temeljni model izdvajanja ruralnih područja. Ovim poglavljem autor zaključuje osvrte i analize pitanja koncepta i definicija ruralnih područja i usredotočenost usmjerava na tipologiju. Tipologija ruralnih područja – istraživačka metoda i iskustva primjene četvrto je poglavlje koje je posvećeno metodološkim pitanjima primjene tipologije kao istraživačke metode u geografiji i srodnim znanostima. Također je predstavljen pregled nekoliko relevantnih tipologija prostora izrađenih u okviru programa prostornoga i ruralnoga razvoja Europske Unije, a osim njihovoga metodološkog temelja, analizira se i onaj značenjski. Autor posebno naglašava važnost promjene gledišta u političkom diskursu Europske Unije od druge polovice 80-ih godina prošloga stoljeća, prema kojem se ruralna područja shvaćaju kao prostori izvan granica velikih i srednjih gradova i njihovih aglomeracija, a imaju raznolike socio-ekonomske strukture i brojne funkcije.

Šesto poglavlje, Tipovi ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske, sadrži statističku i kartografsku analizu tipova ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske. Na temelju pozitivnih i negativnih vrijednosti povezanosti sa svakim pojedinim faktorom, autor razlikuje sljedeće tipove ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske: 1. Dinamična, strukturno jača naselja; 2. Dostupnija, o cirkulaciji stanovništva ovisna naselja; 3. Tržišno orijentirana poljoprivredna naselja; 4. Ekonomski diverzificirana, pretežito turistička naselja; 5. Naselja poljoprivredne ekstenzifikacije i slabe demografske dinamike; 6. Naselja ruralne periferije i, naposljetku, 7. Ostala izvangradska naselja, pretežito mala, slabo infrastrukturno opremljena naselja. Temeljem primjene načela geografske kompleksnosti i odgovarajućim metodološkim pristupom, izlučena je tipološka struktura ruralnih područja Hrvatske sa sedam jasno individualiziranih prostornih jedinica/cjelina, a predstavlja točnu spoznaju o razlikama u stanju, procesima i razvojnim problemima u okviru proučavanja hrvatskih ruralnih područja. Analizirani tipovi ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske potvrđuju autorovu glavnu hipotezu disertacije, odnosno predmetne knjige, o nehomogenosti, odnos-

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Ključni dio knjige započinje petim poglavljem, Tipologija ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske, koje je i najopsežnije. Autor ga je razradio u pet koraka. U prvom koraku diferencira urbana i neurbana naselja. U drugom koraku odabrane su varijable, te su prikupljeni i obrađeni podaci kojima su one operacionalizirane. U trećem koraku, primjenom statističke i kartografske analize, kao i generalizacijom, smanjen je broj varijabli na 59, podijeljenih u 11 skupina. Svaka skupina pokazatelja analizirana je na dvije temeljne prostorne razine – regionalnoj i županijskoj. Naposljetku, autor je došao do podatka da sustav sadrži 635 središnjih naselja punoga centraliteta i 86 središnjih naselja nepotpunoga centraliteta, kao i još 232 funkcionalno jače opremljenih naselja. U četvrtom koraku provedena je analiza glavnih komponenata i faktorska analiza, a dobiveni rezultati, s obzirom na veliki broj jedinica, 6.759 naselja, predstavljaju pouzdane pokazatelje osnovnih dimenzija diferenciranosti ruralnih područja Hrvatske. Peti korak obuhvatio je i provođenje taksonomijske (klaster) analize temeljem koje je proizašlo sedam klastera, odnosno tipova ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske.

283


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 282-284

no strukturnoj i funkcionalnoj raznolikosti ruralnih područja Hrvatske. Prepoznate raznolikosti upućuju na velike razlike između dijelova državnoga teritorija, a premda svi tipovi naselja zahtijevaju promišljene mjere razvoja, posebnu pozornost treba posvetiti Naseljima ruralne periferije, gdje na približno 18% teritorija živi svega 1,3% ukupnoga stanovništva. Navedeno poglavlje završava kraćim osvrtom na postojeće mjere razvoja ruralnih područja Hrvatske, a na njega se nastavlja završno, sedmo poglavlje – Zaključak. Nakon toga slijedi sažetak na engleskom jeziku, popis literature i izvora podataka, te priloga.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Knjiga Mozaik izvan grada: tipologija ruralnih i urbaniziranih naselja Hrvatske predstavlja znanstveno sistematiziranu građu koju je autor, Aleksandar Lukić, predano prikupljao, analizirao i obrađivao godinama. Ovom knjigom ruralni prostor ponovno postaje predmetom teorijskih rasprava i konceptualizacija, koji je autor obradio na 256 stranica sa 124 tablice i pedesetak zemljovida i fotografija. Teorijskometodološka utemeljenost knjige predstavlja novu, višu stepenicu u znanstvenom pristupu obradi predmetne teme, a kroz sedam poglavlja autor je analizirao 59 varijabli sadržanih u 11 sintetičkih pokazatelja, te 6.759 temeljnih prostorno-analitičkih jedinica. Samo na takav način, dubinskim, temeljitim i sveobuhvatnim metodološkim pristupom bilo je moguće iskazati kvalitetne, znanstveno relevantne zaključke. Naprijed navedene i ukratko opisane najvažnije značajke ovoga rada pružaju mogućnost zaključka da je riječ o vrlo vrijednoj, dobrodošloj i potrebnoj knjizi, koja predstavlja važan doprinos istraživanju i planiranju razvoja ruralnih područja Hrvatske. S motrišta geografije, knjiga se može smatrati temeljnim dijelom recentne geografske znanstvene publicistike i pridonosi unaprjeđenju metodološke osnovne ruralne geografije. Zasigurno, postat će i ključni izvor znanja korisnicima najrazličitijih znanstvenih i stručnih profila koji se zanimaju, ili se bave, problematikom ruralnih područja. Također, predmetna knjiga predstavlja nezaobilaznu ishodišnu točku, odnosno izvor, kako za buduće istraživače ruralne geografije, tako i za sve druge koji njome mogu kvalitetno započeti nadogradnju postojećih znanja i izgradnju novih, vezanih za ruralna područja Hrvatske. Između ostaloga, ovom knjigom ruralna područja Hrvatske trebala bi, u još većoj mjeri nego dosad, biti prepoznata kao značajan razvojni potencijal i, u konačnici, dobiti važnost koju zaslužuju jer su od globalnoga društva ruralna područja već prepoznata kao vrijedan resurs održivoga razvoja.

284

Damir Demonja Institut za međunarodne odnose u Zagrebu


Recenzije i prikazi DOI 10.5673/sip.50.2.10

ISTR; Democratization, Marketization and the Third Sector: 10. međunarodna konferencija, Siena, Italija, 10 - 13. srpnja 2012. U Italiji, Siena, od 10. do 13. srpnja 2012. održala se međunarodna konferencija ISTR-a (International Society for Third Sector Research). ISTR je najveća međunarodna organizacija koja se bavi istraživanjima u trećem sektoru. Pojam treći sektor je u upotrebu uveo poznati filantrop i poduzetnik David Rockefeller početkom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Treći sektor je složen pojam. Za njega se često kao istoznačnice koriste neprofitni sektor, dobrotvorni sektor, nevladine organizacije ili, danas najčešće, civilno društvo. Treći sektor predmnijeva da osim države i privatnoga biznisa postoji treće područje koje utječe na razvoj.1 Razvoj se legitimira otvorenošću i ravnopravnošću svih inicijativa. Riječ je o prostoru u kojem se inicijative i energija pojedinaca može koristiti za javno dobro.

Tema konferencije dovoljno je široko postavljena kako bi se privukao različit tip zainteresiranih dionika za rasprave o tekućim globalnim promjenama i njihovom utjecaju na treći sektor. Demokratizacija i uloga civilnoga društva u socijalnoj integraciji u zadnje su vrijeme pod povećanom pažnjom, posebice imajući u vidu pokrete mobilizacije na Srednjem istoku i Sjevernoj Africi, te otpor tekućim pokušajima opresije civilnoga društva od strane određenih autoritativnih režima. Novi mediji, društvene mreže i druga tehnološka dostignuća pokazala su da mogu pružiti nove mogućnosti u organiziranju kolektivne akcije i pluralizmu djelovanja civilnoga društva. Ova 20. međunarodna konferencija u Sieni pružila je mogućnosti za daljnji dijalog o ovim i drugim promjenama u okružju validnosti, refleksivnosti, autentičnosti i kreativnosti. Konferencija je doista bila globalnoga karaktera. Interdisciplinaran pristup također je važna oznaka ove konferencije. Na njoj su sudjelovali znanstvenici i istraživači iz 1

Bežovan, G. (2008). Socijalna politika i neprofitni sektor, u: Puljiz, V. (Ur.). Socijalna politka Hrvatske. Zagreb: Pravni fakultet.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Konferenciju je ugostio i organizacijski potpomogao Università degli Studi di Siena. Ovogodišnja konferencija bila je slavljeničkoga karaktera, obilježavala se 20. godišnjica prve konferencije, koja se na temu Founding of Society održala 1992. godine. Ovogodišnjom konferencijom pod naslovom Democratization, Markretization and the Third Sector slavilo se 20 godina od kada je počeo rad na formiranju globalne zajednice istraživača i drugih zainteresiranih osoba posvećenih stvaranju i promociji znanja, dijalogu o trećem sektoru i njegovu utjecaju na dobrobit čovječanstva, te internacionalnom razvoju.

285


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 285-288

područja sociologije, ekonomije, socijalne politike, prava, javne uprave, psihologije, političkih znanosti, teoretičari trećega sektora i civilnoga društva, ali i filozofi i teoretičari novih medija. Velik dio sudionika činili su praktičari koji svoje karijere grade u trećem sektoru. Također, na konferenciji su sudjelovali i dionici iz privatnoga i javnoga sektora, poduzetnici, predstavnici lokalnih, regionalnih i nacionalnih uprava, te manji dio političara. Sudjelovalo je više od 665 osoba iz 68 zemalja sa svih kontinenta u 118 radnih sesija. Jedan dio sesija bio je u obliku panel sesija posvećenih konkretnih istraživačkim projektima i predstavljanju njihovih rezultata. Održano je 475 izlaganja.2 Poseban trud može se vidjeti i u broju volontera uključenih u organizaciju, kao i u činjenici da je pri odabiru izlaganja za konferenciju napravljeno preko 1.500 recenzija pristiglih radova, što pridonosi njezinom značaju i relevantnosti. Sudionici su bili sa svih kontinenata, te su na konferenciji, između ostalih, održani sastanci Afričke, Azijsko-pacifičke, Latinoameričke i Karipske istraživačke regionalne mreže. Također, mnoge druge organizacije povezane s istraživanjima u trećem sektoru iskoristile su ovu prigodu da naprave radne sastanke sa svojim pripadnicima iz cijeloga svijeta.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Na plenarnom izlaganju konferencije ugledni politički teoretičar John Keane izlagao je na temu After Capitalism, Socialism and Democracy. Retrospektivno iščitavajući klasično djelo Johna Shumpeterea Kapitalizam, socijalizam, demokracija, kroz prizmu razvoja i razmišljanja o trendovima u posljednjih 50 godina pokušao je ustanoviti i predvidjeti buduće trendove i sagledati nove prostore za reotkrivanje civilnoga društva. Posebnu pozornost je usmjerio na empirijsko potvrđivanje mogućnosti civilnoga društva u praćenju i nadgledanju razvoja demokracije.

286

Konferencija je pokrila cijeli spektar tema koje se tiču civilnoga društva i trećega sektora. Posebno se naglašavao komparativan pristup i vrijednost interdisciplinarnoga znanja. Konferencija je počela s nekoliko tematskih radionica koje su bile zamišljene kao prostor zajedničkoga osvrta istraživača i drugih dionika na razvojni aspekt i buduće izazove organizacija trećega sektora. Na njima se posebno razmotrio utjecaj tekuće ekonomske krize i mogućnosti u novom povezivanju s inicijativama građana. Posebna pozornost, kao što je uvijek običaj na ISTR-ovim konferencijama, posvetila se zemlji domaćinu. Uz izlaganja talijanskih znanstvenika unutar drugih tema plenarna sesija drugoga dana bila je posvećena trenutnom stanju i problemima organizacija talijanskoga civilnog društva. Gledajući grupno teme najviše izlaganja bilo je povezano s tematskim blokom Civilno društvo, građanstvo i demokracija. Navedena tema uvijek je aktualna za promišljanje o područjima novih razvoja i budućnosti civilnoga sektora i društva u cjelini. Valja naglasiti da se kroz više izlaganja otvoreno sagledavalo sadašnje stanje i mogućnosti civilnoga društva na srednjem istoku i u zemljama pod autoritativnim režimima. U mnogim zemljama treći je sektor tek u nastajanju, a nosi potencijal jed2

Sažetke izlaganja se može pronaći na: (http://www.istr.org/?SienaAbstracts).


Recenzije i prikazi

noga od glavnih dionika u promjenama prema demokratizaciji tih društava. Stoga se posebno naglašava njegova otvorenost i ravnopravnost svih vrsta kvalitetnih inicijativa koje se unutar njega pojavljuju. Prostor za raspravu se posvetio smjerovima budućega razvoja civilnoga društva i građanstva, uzimajući u obzir događanja u širem društvenom kontekstu. Drugi tematski blok po broju izlaganja je bio Socijalno poduzetništvo, socijalno poduzeće i socijalne ekonomija. Velik broj izlaganja i sudionika koji su bili uključeni u rasprave sugerira kako je socijalno poduzetništvo uzelo razvojni zamah, ne samo u organizacijama koje ga prakticiraju, nego i u akademskom području. Riječ je o području koje se još uvijek oblikuje, mijenja i pokušava precizno definirati, stoga je ova konferencija poslužila i kao okvir za promišljanje o poteškoćama i izazovima koje prati njegov razvoj. Socijalno poduzetništvo stavlja ekonomski imperativ u trećem sektoru na njihov društveni i politički kontekst. Svaka analiza njihovih perspektiva oživljava staru plemenitu tradiciju u političkoj ekonomiji, vjerovanje da ekonomska aktivnost mora koristiti cijeloj zajednici. U svakom slučaju, brojna izlaganja na tu temu, koja smo koliko su nam mogućnosti dopuštale i posjetili, ukazuju na razvojni potencijal navedenoga područja. Mnogi gaje nade kako bi se upravo socijalno poduzetništvo i socijalna ekonomija mogli uspostaviti kao relevantan akter na razmeđi ekonomije i civilnoga djelovanja usmjerenoga na rješavanje problema u društvu i etabliranja novih vrijednosti.

Management i organizacijska praksa također je bio tematski blok s velikim brojem izlaganja. Izlagani i raspravljani su trendovi u upravljanjima organizacija trećega sektora, sagledavana različita viđenja načina kako organizacije trećega sektora mogu biti učinkovitije u svim fazama svoga organizacijskog procesa, i koji je odnos managementa i organizacijske prakse u okviru širih društvenih trendova. Filantropija se isto tako izdvajala kao tematski blok, po broju izlaganja. U izlaganjima su bile predstavljene različite forme i oblici filantropije, te djelovanja zaklada u različitim dijelovima svijeta. Identificiralo se stanje i specifičnosti filantropije danas. Razmatrani su i izazovi i prepreke filantropskom djelovanju i načini njihovoga prevladavanja, ocrtavajući tako ovo područje s golemim potencijalom za poboljšavanje ljudskih života. Ostali tematski blokovi unutar kojih su održavana izlaganja bili su sljedeći: Nastajuća područja teorije i prakse; Rod; Vladavina i vodstvo; Pravda i razvoj; Javne politike, politika i odnosi; Istraživačke i nastavne paradigme, metodologija i praksa, te Volontiranje i volonterstvo.

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Postojao je još značajan broj tematskih blokova koji su bili zastupljeni pokrivajući gotovo sve tematske aspekte zastupljene u trećem sektoru. Izdvojit ćemo još tri s najviše izlaganja – Evaluacija, legitimacija, odgovornost i utjecaj, naziv je jednoga od njih. Brojna su izlaganja posvećena pitanju pozicioniranja organizacija trećega sektora u društvu. Raspravljala su se pitanja kako i zbog čega su oni legitimni akteri, te kako ih evaluirati i mjeriti im utjecaj da bi se osigurala održivost, vidljivost njihove koristi za zajednice i osobe, te poticala kvaliteta njihovoga djelovanja.

287


Sociologija i prostor, 50 (2012) 193 (2): 285-288

Konferencija Democratization, Marketization and Third Sector okupila je velik broj istraživača, ali i poduzetnika, javnih službenika i drugih zainteresiranim dionika u trećem sektoru iz cijeloga svijeta. Također, pružila je priliku da se u otvorenom okruženju raspravi i o razvoju istraživanja u njemu. Predstavljala je platformu za seciranje stanja trećega sektora i njegovih dosega na svim kontinentima. Omogućila je širu sliku i pružila interdisciplinarne uvide u trendove, razvojne mogućnosti, ali i probleme i prepreke s kojima se organizacije u trećem sektoru susreću, i u tom je vidu možemo smatrati itekako uspjelom.

Danijel Baturina

S o c i o l o g i j a i p r o s t o r

Studijski centar socijalnog rada; Pravni fakultet Zagreb

288


UPUTE SURADNICIMA SOCIOLOGIJA I PROSTOR – tromjesečnik za istraživanje prostornog i sociokulturnog razvoja objavljuje znanstvene i stručne radove iz sociologije i srodnih znanstvenih područja koja proučavaju selo, grad, prostor, te ostale društvene teme. Primaju se samo neobjavljeni radovi, a u časopisu se objavljuju na hrvatskom i engleskom jeziku. Svi radovi prolaze kroz anonimni recenzentski postupak. Članci – uključujući bilješke, literaturu, tablice, grafičke prikaze i sažetak, ne smiju prelaziti 27 kartica teksta (1.800 znakova s bjelinama jedna je kartica teksta). Članku se prilažu sažeci na hrvatskom i engleskom jeziku, opsega do 250 riječi, a iza sažetka navodi se popis najvažnijih ključnih riječi (do 8 riječi), odnosno ključnih pojmova kojima se u rukopisu označavaju spominjani teorijski pristupi, metodologija, iskustveni rezultati ili pravac promišljanja. Recenzije i prikazi ne smiju prelaziti 8 kartica teksta. Knjige i časopisi koji se prikazuju ne smiju biti stariji od tri godine. U prikazu se, osim imena i prezimena autora čije se djelo prikazuje te naslova djela, navodi naziv izdavača, mjesto izdavanja, godina izdavanja i broj stranica. Na kraju samoga prikaza autor prikaza stavlja svoj potpis punim imenom i prezimenom. Radovi se šalju u tri tiskana primjerka i na CD-u u programu Microsoft Worda ili elektronskom poštom. Članke poslane samo u papirnatom izdanju ne primamo. Rukopisi se upućuju na adresu: Glavna i odgovorna urednica SOCIOLOGIJA I PROSTOR Institut za društvena istraživanja u Zagrebu Amruševa 8/III., p.p. 280 HR-10001 Zagreb, Hrvatska ili na e-mail: sip@idi.hr i svircic@idi.hr Na prvoj stranici rada navodi se ime i prezime autora, naziv i adresa ustanove u kojoj je autor zaposlen, e-mail adresa i naslov rada. Numeracija stranica označava se u donjem desnom kutu na svakoj stranici (uključujući i stranice s bibliografijom). Bilješke (fusnote) dolaze na podnožju stranice gdje se nalazi brojčana oznaka fusnote. Svaka tablica i slika moraju biti numerirane i imati naslov ili ukoliko su uzete iz drugog izvora onda taj izvor mora biti naveden. Tablice moraju biti crno-bijele i izrađene u programima MS Officea standardiziranom tabulacijom. Izbjegava se pisanje u kurzivu osim ukoliko želite određeni pojam naglasiti u kontrastu prema ostalim pojmovima u tekstu. Pojedinačne riječi ili fraze koje se koriste iz stranih jezika – ukoliko nisu citati – pišu se u kurzivu. Naslovi filmova, glazbenih djela ili likovnih djela navode se kurzivom (Let iznad kukavičjeg gnijezda, Trubadur, Da Vincijeva Mona Lisa) Datumi se navode u sljedećoj formi: 7. prosinca 1981. Brojevi kojima započinje rečenica i aproksimativni brojevi izražavaju se riječima – tisuću, milijun, stotina i sl. Brojevi od 10,000 prema više koriste interpunkcijsku oznaku zareza npr.: 105,278. Ukoliko ima više od 6 znamenaka, koristi se isto oznaka zareza i to odvajajući po tri znamenke brojeći s desne strane broja npr. 8,753,875,000. Citirati se može izravno – koristeći navodnike, i neizravno – prepričavanjem. Citat koji se izravno prenosi iz teksta drugog autora stavlja se u navodne znakove. Ako se izravno citira veći dio teksta, a jedan se dio želi ispustiti, ispušteni dio označava se znakom […]. Radovi u bibliografskom popisu navode se abecednim redom. Ukoliko se navodi više radova istog autora, koji imaju istu godinu izdanja, treba ih razlikovati slovima (a, b, c itd.) iza godine izdanja. Primjeri: Knjiga - jedan autor u tekstu

(Kuvačić, 2004.)

Kuvačić (2004.)

(Kuvačić, 2004.:235)

bibliografski popis Kuvačić, I. (2004). Uvod u sociologiju. Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga.


Knjiga - dva autora u tekstu

(Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.) Tomić-Koludrović i Leburić (2002.) (Tomić-Koludrović i Leburić, 2002.:169)

bibliografski popis Tomić-Koludrović, I. i Leburić, A. (2002). Sociologija životnog stila. Zagreb: Jesenski i Turk. Knjiga - tri autora u tekstu

(Ilišin, Marinović Bobinac i Radin, 2001.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Ilišin i sur., 2001.) Ilišin i sur. (2001.) (Ilišin i sur., 2001.:93)

bibliografski popis Ilišin, V., Marinović Bobinac, A. i Radin, F. (2001). Djeca i mediji. Zagreb: IDIZ. Knjiga - više od tri autora u tekstu

(Sekulić i sur., 2004)

Sekulić i sur. (2004.)

Sekulić i sur., 2004.:105)

bibliografski popis Sekulić, D.; Šporer Ž.; Hodson R.; Massey, G.; Županov, J. (2004). Sukob i tolerancija: O društvenoj uvjetovanosti nacionalizma i demokracije. Zagreb: Hrvatsko sociološko društvo. Članak u časopisu - jedan autor u tekstu

(Marinović Jerolimov, 2005.) (Marinović Jerolimov, 2005.:317)

Marinović Jerolimov (2005.)

bibliografski popis Marinović Jerolimov, D. (2005). Tradicionalna religioznost u Hrvatskoj 2004.: između kolektivnog i individualnog. Sociologija sela, 168 (2):303-338. Članak u časopisu - dva autora u tekstu

(Perasović i Bartoluci, 2007.) (Perasović i Bartoluci, 2007.:108)

Perasović i Bartoluci (2007.)

bibliografski popis Perasović, B. i Bartoluci, S. (2007). Sociologija sporta u hrvatskom kontekstu. Sociologija i prostor, 175 (1):105-120. Članak u časopisu - tri autora u tekstu

(Štulhofer, Jureša i Mamula, 2000.) – prvi put navesti sva tri autora, zatim: (Štulhofer i sur., 2000.) Štulhofer i sur. (2000.) (Štulhofer i sur., 2000.:869)

bibliografski popis Štulhofer, A.; Jureša, V. i Mamula, M. (2000). Problematični užici: rizično seksualno ponašanje u kasnoj adolescenciji. Društvena istraživanja, 50 (6):867-896. Članak u časopisu - više od tri autora u tekstu

(Balenović i sur., 2000.)

Balenović i sur. (2000.) (Balenović i sur., 2000.:813)

bibliografski popis Balenović, T.; Hromatko, I.; Markovina, J.; Perica, V.; Paratušić, A.; Poljanić, S. (2000). Studentska percepcija seksualnog uznemiravanja. Društvena istraživanja, 50 (6):811-828.


Zbornik u tekstu

(Grubišić i Zrinščak, 1999.) (Grubišić i Zrinščak, 1999.:143)

Grubišić i Zrinščak (1999.)

bibliografski popis Grubišić, I. i Zrinščak, S. (Ur.) (1999). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih znanosti Ivo Pilar. Članak u zborniku u tekstu

( Jukić, 1999.)

Jukić (1999.)

( Jukić, 1999.:60)

bibliografski popis Jukić, J. (1999). Religijske integracije i uloga pomirenja, u: Grubišić Ivan i Zrinščak Siniša (Ur.). Religija i integracija. Zagreb: Institut društvenih zna- nosti Ivo Pilar. Članak u novinama u tekstu

(Dumenil i Bidet, 2007.) (Dumenil i Bidet, 2007.:24)

Dumenil i Bidet (2007.)

bibliografski popis Dumenil, G. i Bidet, J. (2007). Jedan drugi marksizam za jedan drugi svijet. Le Mond diplomatique, listopad 2007. Institucionalne publikacije u tekstu

(Državni zavod za statistiku [DZS], 2006.) – prvi put navesti puni naslov institucije (DZS, 2005.) DZS (2006.) (DZS, 2006.:987) – u sljedećim navođenjima koristiti akronim

bibliografski popis Državni zavod za statistiku (2006). Statistički ljetopis 2006. Zagreb: Državni zavod za statistiku. Radovi s interneta u tekstu

(Cedermann, 2007.) Cedermann (2007.) (Cedermann, 2007.:86)

bibliografski popis Cedermann, L-E. (2007). Computational Models of Social Forms: Advancing Generative Process Theory. American Juornal of Sociology, 110 (4). Pregledano 29. studenog 2007. (http://www.journals.uchicago.edu/AJS/journal/con- tents/v110n4. html?erFrom=-1669774549191795122Guest). Zakoni i pravilnici u tekstu

(Zakon o zaštiti okoliša [ZOZO], NN 110/07) – prvo navođenje (ZOZO, NN 110/07) – sljedeća navođenja

bibliografski popis Zakon o zaštiti okoliša, Narodne novine 110 od 2007. Molimo suradnike časopisa da se pridržavaju ovih pravila i da poštuju i slijede norme hrvatskoga standardnog jezika. Uredništvo časopisa ima slobodu ne prihvaćati tekstove autora ukoliko se ne pridržavaju ovih naputaka. Za sva ostala pitanja autori se mogu javiti uredništvu koje će u najkraćem mogućem roku pronaći rješenje. Uredništvo

Sociologija i prostor / Sociology and Space - Vol.50 No.2 (193)  

Časopis za istraživanje prostornoga i sociokulturnog razvoja / Journal for Spatial and Socio-Cultural Development Studies