Noći u bijelom satenu
do izvanredno zamršenih biokemijskih ili astrofizičkih, zapamti. Ona postoji u mnogo oblika, neprestano preskače iz mehaničke u svjetlosnu, iz toplinske u magnetsku, iz kemijske u električnu, iz svega u sve. Ona je bit i svrha našega postojanja, ta energija, taj smijeh tvoje bake... Natašu baš i nije trebalo odveć nagovarati na avanturu, jer se ionako stalno tužila da nema o čemu razgovarati sa svojim prijateljicama: samo škola, filmovi, revije, pa neki blesavi dečki i ništa više, baš ništa, dok se mnogim ljudima događaju strašno zanimljive stvari. Kad je obavila posao s profesorom Wernerom, kad je, znači, ostavila kapljice svojega parfema i krvi u njegovoj postelji, pitala se da li je to baš prava tema razgovora s neozbiljnim ženskama iz razreda. Kako im otkriti tajnu iznenada ispravljene jedinice iz fizike? Nasreću, prvo se pojavio Željko, a onda i Braco. “Pobijedit ću, je l’ tako?” pokušala je biti vedra. “Mda”, promrmljao je Braco nekako umorno i bezvoljno, kao da se obraća nekome na kraju dugačkog tamnog hodnika, nekome čije ime ne zna i čije pitanje uopće nije razumio. Ustao je s poda, okrenuo Nataši leđa i pokušao na miru zakopčati hlače. “A sad ćemo čuti onaj famozni intervju”, uhvatila ga je za nogu. “Sad ćemo čuti što sam ispričala tvome magnetofonu, zar ne?” Braco se uspio otrgnuti i začas se ponovo našao iza svoje staklene pregrade s titravim instrumentima. Negdje iz dubine zgrade kljucao je podrugljivi muški smijeh. “Rekla sam, sjećaš se, kako se jednoga dana želim sasvim prepustiti svijetu slika. Ne, nisam rekla tako, nego malo drugačije, sjećaš se?” “Da, da.” “Sjećaš se? E, pa onda sigurno znaš što će biti dalje.” “Znam”, pokazao je Braco suhi osmijeh. “Znaš? ... I, što će biti?” “Ništa, požurit ćeš na autobus!” U iznenada nabujaloj tišini Nataša je začula nervozne otkucaje svojega srca – najprije negdje iznad desne dojke, a onda u grlu, duboko u tami hrskavoga tunela, gdje je moralo i svjetlucati poput zalutale krijesnice. 43