Vera i Jednobrk by Ibis grafika

Davorka Premec

Nakon što je upoznala knjižnicu, djevojčica Vera hrabro je zakoračila u novu pustolovinu. Sa svojim mekancem Jednobrkom odlazi u bolnicu u kojoj je sve puno užurbanih bijelokutih i plavokutih ljudi i svakakvih drugih zanimljivosti pa straha na takvom mjestu nema. Drugu priču o Veri koju je napisala Davorka Premec ponovno prate zabavne ilustracije Vande Čižmek i opisuju bolnicu kao mjesto kojeg se ne treba bojati.

www.ibis-grafika.hr

Cijena: 99 kn

Davorka Premec VERA I JEDNOBRK

VERA I JEDNOBRK

Ilustrirala Vanda Čižmek

Davorka Premec

VERA I JEDNOBRK Ilustrirala Vanda Čižmek

Zagreb 2019.

Jutro se naluknulo kroz prozor, ali ga Vera nije htjela gledati. Nastavila je žmiriti i ležati u krevetu, grleći mačka Jednobrka od kojeg se nije odvajala još od kad ga je našla među maminim zaboravljenim igračkama kod bake u čarobnoj sobi. Nije otvorila oči ni kad je čula mamine i tatine probuđene korake ni kad ju je Alma počela dozivati, a malo poslije i škakljati po nogama. – Vera, Vera, probudi se! – Ne želim – rekla je Vera i okrenula se na drugu stranu. 3

Alma je onda otiĹĄla u pomoÄ&#x2021; zvati mamu i tatu. Njezin je zadatak bio svakog dana prije ĹĄkole probuditi Veru, ali danas joj to nije polazilo za rukom, a bogme ni za nogom i to onom Verinom. 4

– Vera, što se dogodilo? – pitali su mama i tata uglas s vrata Verine sobe. – Rekli ste da danas idem u bolnicu – odgovorila je Vera tužno. Nije se ona bojala ni doktora ni bolnica samo joj se nekako nikako nije išlo. – A možda ćete me opet tamo ostaviti kao i prošli put i tko zna kad ćete opet doći po mene.

Mama se zamislila. A i tata se zamislio. Onda ni Almi nije preostalo ništa drugo pa se i ona zamislila. Mislili oni mislili, pa su Veri izgledali kao tri profesora Baltazara, samo što je profesor Baltazar imao svoj čudnovati stroj koji je mogao svakome pomoći. Vera nije sumnjala u mamine i tatine čarobne moći, ali je bila sigurna da nemaju stroj. Bar ga ona nikad nije vidjela.

Mama je prva progovorila: – Danas ideš samo na pregled. Dobit ćeš nove naočale. Bolnica nije strašno mjesto. Prošli put smo brzo došli po tebe, za tri dana – tu je mama malo podigla desnu obrvu. – Mnoga djeca ostaju u bolnici i puno dulje kako bi ozdravila. Osim toga ti nisi bolesna, nego ti oko samo malo bježi.

– Dobro, ali vidim da ni Jednobrku baš nije sve u redu s očima. Ja možda gledam ukriž, ali Jednobrku oči vrludaju na sve strane. Zato mislim da mora ići sa mnom. Nek pregledaju i njega! – zaključila je Vera i odmah joj je bilo lakše. – Povedi ga, povedi ga. Sigurno će doktorica naći vremena i za njega – oglasio se i tata. – Sad se brzo spremi. Ne smijemo zakasniti jer i druga djeca čekaju na pregled.

– Ja ću im onda rado prepustiti svoje mjesto. Mislim, ako se njima pregledava neka se samo pregledavaju, a ja ću ostati s Almom i s Jednobrkom kod kuće – pokušala je Vera još jednom odgoditi posjet bolnici, ali odustala je čim je ugledala mamin nijemidošale pogled. 9

Vera je s mamom i Jednobrkom ušla u auto kojim će se odvesti do dječje bolnice u centru grada i čeznutljivo gledala za Almom koja je krenula pješice u školu. Vera se, doduše više voli voziti tramvajem, ali nije prigovarala.

Stigli su do bolnice. A tamo – nije bilo čega nije bilo. Šareno oslikani zidovi kao iz bajke, slikovnice u predvorju i puno užurbanih bijelokutih, plavokutih i ostalih malih i velikih ljudi. – Kuda idu svi ti ljudi? – upita Vera. – Pa došli su! – odgovori mama, tražeći nestrpljivo putokaz za očni odjel.

– Hmmm... – Vera je čvrsto držala Jednobrka. Nikad se ne zna, mogao bi se uplašiti. 13

Mama je zastala na prvom katu i Vera je po zidovima na kojima su bila naslikana djeca s naočalama zaključila da su i one došle. Iznad vrata je pisalo: – ... OČNA AMBULANTA! – glasno pročita Vera. – To znači da smo stigle? – Jesmo! – odgovori mama sa smiješkom i pozdravi gospođu u plavoj kuti. – Dobar dan! – pozdravi i Vera – Došli smo na pregled, Jednobrk i ja! – Dobar dan! – odzdravi gospođa u plavom. – Lijepo je što ste došli. Molim vas, malo pričekajte, prelistajte slikovnice dok vas ne pozovemo. Vera je sjela do mame na stolac i taman kad je počela listati jednu slikovnicu, začula je svoje ime iz zvučnika. Pozvana je u ordinaciju. Stisnula je zube i hrabro zakoračila kroz vrata.

I taj su čas sve jutrošnje brige nestale, jer jednostavno nije više bilo vremena za njih zbog svih zanimljivih stvari koje su joj gospođa u bijelom, odnosno doktorica i gospođa u plavom, odnosno medicinska sestra, pokazivale. 16

Prvo su je posjele na jedan stolac u sredini sobe s kojeg je gledala prema ploči s puno slova E koja su bila okrenuta na sve strane. Plava gospođa pokazivala je na slova, a Vera je rukom pokazivala smjer. Mislila je reći kako zna čitati i da su joj mogli dati i onu drugu ploču s brojkama i slovima, ali je odustala. Ionako svi misle da je mala.

Onda su je premjestili za stol na kojem je bio dalekozor s kojim se nije moglo, doduše, gledati u daljinu, nego u sličice koje su bile unutra. – Probaj sad staviti papigu u krletku! – rekla je doktorica i promatrala joj oči s druge strane dalekozora. – Probam ja, probam, ali ne ide! Mislim, to je zapravo nemoguće – ozbiljno će Vera.

– Tvoje oči prate papigu, a ja pratim njih. Ali evo, gotovi smo. Dobit ćeš nove naočale i redovito ćeš vježbati s mamom i tatom kod kuće i s nama ovdje. – Budem, budem – spremno je rekla Vera iako joj nije bilo baš sasvim jasno što će i kako vježbati. Pouzdala se u to da valjda mama zna. Doktorica pruži Veri ruku kako bi joj pomogla sići sa stolca i otpratiti je do mame.

– A Jednobrk? – upitala je Vera pokazujući svog mačka. – Niste pregledali Jednobrka. – Joj, oprosti – ispričavala se doktorica, uzela je jednu malu baterijsku svjetiljku i posvijetlila Jednobrku prvo desno oko, a onda i lijevo. – Hmmm... – zamišljeno će doktorica, a Vera se odmah uplaši od onog što će čuti – s Jednobrkovim je očima sve u redu, ali mislim da ti je promakla rupica koju ima na trbuhu. Trebat će je sašiti. Ako želiš, možemo to i mi ovdje. Samo mali zahvat. – Ooo, mislim da nema potrebe. Nećemo vas više zadržavati – odahnula je Vera. – Odvest ćemo Jednobrka kući. Moja sestra Alma ponekad liječi mekance. Sigurna sam da zna kako sašiti Jednobrka – zaključila je Vera i bržebolje primila Jednobrka kako ga gospođa u bijelom ipak ne bi ostavila u bolnici. – Ako je tako, pozdravljam vas – rekla je bijelokuta, to jest doktorica i okrenula se prema dječaku koji je čekao na pregled.

Vera, mama i Jednobrk o(d)zdravili su i sretni izašli iz bolnice. Vera će dobiti nove naočale, Jednobrk mali končić na trbuhu, a mama je već dobila veliki osmijeh na licu.

Navečer, kad joj je tata pročitao priču za laku noć, Vera je u polusnu samo šapnula: – Valjda doktorica nije za zbiljam mislila liječiti Jednobrka? On je moj mekanac... a mekanci nisu za zbiljam živi! – i već je spavala pa nije čula kad joj je Jednobrk zaželio lijepe snove, poravnao pokrivač i smjestio se udobno na njezin jastuk. 24

Vjerovali ili ne Bolnica nije mjesto kojeg se treba bojati. U bolnici rade liječnice i liječnici, mi ih često zovemo doktori, medicinske sestre i medicinski tehničari. Oni liječe bolesne, a zdravima pomažu da se ne razbole. Očni doktori zovu se okulisti što dolazi iz latinskog ili oftalmolozi što je pak grčka riječ. Optičari izrađuju naočale koje trebaju onima koji slabije vide. Vid je jedno od pet osjetila ljudskog tijela. Ostala četiri su njuh, opip, sluh i okus. Organ za gledanje je oko, odnosno dva oka. Oko vidi oblike, pokrete, boje i svašta drugo. Male bebe vide sa sedam mjeseci, a male mačke sa sedam tjedana. Oko je okruglo i malo, ali je komplicirano kao fotografski aparat. Svjetlost izvana ulazi u oko kroz prozirnu ovojnicu, rožnicu, okruženu bjeloočnicom (to je ono bijelo). Iza rožnice se nalazi šarenica, prsten koji može biti zelen, plav ili smeđ. Zato imamo zelene (Jednobrk i ja), plave (Alma) i smeđe (moja prijateljica Kira) oči. Oko ima mišiće kao što ih imaju i ruke i noge i cijelo tijelo. Nekad oni malo popuste pa oko bježi ili gleda ukriž (kao meni). To se stručno zove strabizam, od grčke riječi strabos: škiljav. Zato oči treba vježbati kao što vježbamo i ruke i noge. Vježbe za oči su svakakve, od gledanja u one aparate koji podsjećaju na smiješne dalekozore do pokrivanja jednog oka flasterom. Oku, da bi ravnije gledalo pomažu i naočale. Zato ih ja nosim. Razmišljam o tomu da i Jednobrku napravimo jedne.

Davorka Premec

Vanda Čižmek

Jednobrk

Rođena je 1963. u Zagrebu. Kad je bila mala, jako je voljela slikovnice. Druge knjige je zavoljela malo kasnije. Eto, sad čak i radi među knjigama, u jednoj zagrebačkoj knjižnici. Čita, piše, traži i na sve druge načine brine o tom da sva djeca, a i odrasli, ako to već nisu, zavole čitanje.

Rođena je osam dana prije Božića 1974. godine. Crta još od pelena, zatim crta u Školi za primijenjenu umjetnost, pa na Grafičkom fakultetu. Posljednjih godina crta ilustracije za djecu i mlade i radi kao grafički dizajner. Živi i radi u Zagrebu. p.s. Trenutno sigurno nešto crta.

Ima već puno godina, možda čak i 30. Voli djecu i rado se s njima igra. Vera ga je pronašla u Čarobnoj sobi zaboravljenih stvari i opet je oživio, baš kao i onaj drveni lutak koji je postao dječak zbog ljubavi svog oca. A vi? Vi sigurno isto imate čarobnu sobu i nekog tko vas u njoj čeka.

Davorka Premec VERA I JEDNOBRK Nakladnik: Ibis grafika d.o.o., IV. Ravnice 25, Zagreb Za nakladnika: Saša Krnic Urednica: Saša Krnic Autorica teksta: Davorka Premec Ilustrirala: Vanda Čižmek Grafički dizajn i prijelom: Vanda Čižmek Tisak: Tiskara Zrinski d.o.o. ISBN 978-953-7997-72-4 © Ibis grafika d.o.o. Tiskano u studenom 2019. www.ibis-grafika.hr CIP zapis je dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 001043721. Tiskano uz potporu Grada Zagreba i Ministarstva kulture RH.

Davorka Premec

www.ibis-grafika.hr

Cijena: 99 kn

Davorka Premec VERA I JEDNOBRK

VERA I JEDNOBRK

Ilustrirala Vanda Čižmek