__MAIN_TEXT__

Page 1

Jana Bauer

Ding dong PRIČE

99,00 kn ISBN 978-953-7997-70-0

9 789537 997700

Ding dong PRIČE

Ilustrirala Bojana Dimitrovski

Jana Bauer

Ilustrirala Bojana Dimitrovski

PRIČE

Ding dong Jana Bauer

Ding Dong-HR-naslovna.indd 3-4

13/09/2019 11:09:20


Ilustrirala Bojana Dimitrovski

Ding dong

PRIÄŒE

Zagreb 2019.

Jana Bauer


Za Miju


SaDRŽAJ 5

Kraljevna

14

Nindže

25

Gusari

36

Vještica

45

Vodenjačić

55

Svemirko


KraljEVna Ding dong, oglasilo se zvono na vratima. Potrčala si otvoriti. „Ideš u šetnju?“ upitala je kraljevna iz dvorca. U rukama je držala svoje kraljevske cipelice, grickala je slamku, a malena kruna bila joj je zadjenuta za pojas. Bila je nekako raskuštrana i bilo joj je dosta.


Išla si s njom u dvorac. „Dosta mi je dvorskih zidina,“ rogoborila je. „Navrh glave mi je već vezenje pod lipom. Lijepa odjeća i ples idu mi na živce. Dosta mi je gozbi i seljakanja s turnira na turnir.“ Nisi ništa rekla, tebi se njena odjeća sviđala. Isto tako i njenih pet malih kruna koje si mogla isprobavati kada si je posjećivala.

6

„Voljela bih se zaljubiti,“ rekla je kraljevna, „kažu da svijet izgleda sasvim drugačije kad si zaljubljen.“ Blesavo, pomislila si. „Ali kako da se zaljubim,“ žalila se kraljevna, dok ste koračale dvorištem dvorca, „kad me snube sami tupani?“ Tri strašna, opasna, moćna viteza koji su pijuckali na dvorištu, nespretno su vam se naklonila. „Vidiš, uvijek ista pjesma,“ tužila se kraljevna, dok ste se penjale stubištem u dvorskom tornju.


„Tko ima bolji mač, tko bržeg konja, čiji štit može više izdržati, čija strelica dalje leti...“ Stigle ste do njene sobe. „Ja želim nekoga tko je osjećajan, pametan, drugačiji. Što ako slučajno, nije da sam tako glupa, pa ipak, što ako zagrizem otrovnu jabuku?“ „Dobro pitanje,“ složila si se. „Misliš da bi se neki od ovih blesana sjetio da me spasi poljupcem? Ni za tisuću godina!“ Kroz prozorčić na dvorcu vidjela si da malo postrani sjedi još jedan vitez. Nije se činilo da je tupan. „A što je s ovim?“ pokazala si prstom, „ovaj ne srče juhu i ne odvaguje mač.“ „Misliš onaj koji nešto čita?“ upitala je kraljevna. „Ne vrijedi trošiti riječi na njega.“ Sjedile ste pod svilenim baldahinom njenog kreveta i iz zlatne zdjelice grickale tek pečeni pomfrit.

7


„Pokušaj zamisliti da na plesu izgubim staklenu cipelicu. Misliš da bi je neki od ovih krampova pokupio. Nema šanse! Prije bi je zdrobili svojim tramplavim nogama.“ „Zašto onaj vitez,“ upitala si, „zuri u tvoj prozorčić i zapisuje nešto u bilježnicu?“ „Zaboravi!“ odmahnula je kraljevna i sanjareći zagledala se u strop. „Ja želim osjećajnog, ljubaz­ nog... oči da su mu žarke, da zabavno priča, poljubac da mu je čaroban.“

8

Kraljevna je uzdahnula. „I dobro bi bilo da je po nečemu poseban. Na primjer da svira trombon. To bi bilo baš guba, jel da?“ „Pa valjda,“ potvrdila si i prišla ormaru s odjećom. Ona zlatna haljina sa staklenim cipelicama jako ti se svidjela. Kruna je dražesno čučala na tvojoj glavi, premda ti kosa već nekoliko dana nije vidjela češlja. No, recimo da si ti po tome posebna. „Pametan, ljubazan, blistavih očiju, zabavan,“ ponovila si, „mora znati čaroliju poljupca i svirati trombon.“


„Vidiš, nisam izbirljiva,“ klepetala je kraljevna. „Ali radije bih poljubila žabu nego nekoga od ove trojice.“ Pošla si na zahod. U dvorcu je uvijek teško pronaći zahod. Ovaj put izgubila si se na povratku. Pogriješila si toranj, dugo hodala po stubama gore-dolje i na kraju se našla na dvorištu dvorca. Prošla si pored tri tupasta viteza prema kraljevninom tornju. Odjednom si začula trombon. Potrčala si u smjeru tugaljivih nota, trčala i trčala, sve dok se nisi sva zadihana našla pred drvenim vratima. Otvorila si ih. Iza njih stajao je vitez o kojem nije vrijedilo trošiti riječi. Svirao je trombon. „Molim te lijepo!“ viknuo je vitez koji nije mario za mačeve i viteške turnire. „Ni riječi kraljevni! Ako sazna da kriomice sviram trombon vjerojatno će me potpuno otpisati. Smrtno sam zaljubljen u nju,“ brbljao je, „ne spavam noću, ne jedem danju i vjerojatno će mi srce prepući od silne ljubavi.“ „Koja glupost!“ uzviknula si.

9


„Sve što će ostati iza mene bit će tri pjesme za kraljevnu.“ „Jesi li rekao pjesme?“ začudila si se. „Možeš li mi ih pročitati?“ „Ionako ništa ne valjaju,“ uzdahnuo je vitez i otvorio bilježnicu. Dvije su pjesme bile beznadno loše, rima se nije slagala, a ondje gdje je rima bila u redu kraljevna lijepa rimovala se s debela repa, a kraljević snen sa strašno lijen.


„Ali posljednja pjesma je dobra,“ rekla si mu. „Pročitaj je kraljevni!“ „Ni slučajno!“ poskočio je vitez. Toliko se uporno držao toga da si ga morala zviznuti po glavi trombonom tako silno da mu je ispala bilježnica. Zgrabila si je i odnijela kraljevni. Kraljevna je pročitala pjesmu. Govorila je o kraljevni, dražesnoj kao proljetni povjetarac i slatkoj kao miris ljeta. Pjesma je bila duga poput njene zlatne pletenice. U njoj je vitez opisao svoje srce koje će prepući od silne žudnje. Kraljevna je prišla prozoru i čeznutljivo se zagledala u nebo. Razmišljala je upravo o vitezu o kojemu joj se ranije činilo da na njega ne treba trošiti riječi.

12

„Eto ti ga, sada sam zaljubljena,“ uzdahnula je. „Ne možeš si ni zamisliti koliko je teško kada si odvojen od svoje ljubavi.“ „Kraljevno, stvarno si munjena,“ rekla si. „Čemu služe stepenice? Vitez te čeka u dvorskom vrtu.“


„Ma nemoj mi reći,“ uzviknula je kraljevna, na brzinu zirne svoj odraz u ogledalu i već je nema. Već ti je malo dodijao dvorski život, ljubavni jadi i sve te kamene stube. Kada si se vratila kući, bila si toliko umorna da si se, ni časa ne časeći, pospremila u krevet. „Preumorna čak i za večeru ili za priču,“ rekla si kada sam te došao pokriti. „Danas ću samo poslušati malo glazbe.“ I oboje smo poslušali zvuk trombona koji se razlijegao iz dvorskog parka.

13


Nindže Ding dong, oglasilo se zvono na vratima. Otvorio sam. U mene je zurilo šest ljutih očiju. Pritrčala si pogledati, mislila si da je nindža-ratnik. Začudila si se kada si pred vratima ugledala trojicu opasnih nindža. „Što ćete vi ovdje?“


„Moraš odmah poći s nama,“ rekli su. „Četvrtkom imam čajanku s nindža-ratnikom.“ „Znamo! Upravo zato i moraš poći s nama, neophodno je.“ „U redu,“ rekla si, uzela kofer za piknik i krenula. Sve si sama nosila. „Sada si naša zarobljenica!“ rekli su nindže kada su stigli do kraja ulice. „Loša ideja!“ „Zašto?“ „Kada dođe nindža-ratnik, bit će ljut kao zmaj,“ odmahnula si glavom. „Dečki, onda uistinu ne bih željela biti u vašoj koži. Samo nemojte jaukati kada vam polomi sve kosti.“ „Nemaš ti pojma,“ rekao je jedan od nindža. „Upravo to i želimo.“ „Želite da vam polomi sve kosti?“ „Ne! Želimo da dođe nindža-ratnik. To je zamka, shvaćaš?“

15


„Ajajaj,“ odmahnula si glavom. „Ja na vašem mjestu ne bih bila tako hrabra.“ Ali nindže se nisu obazirali na tvoje riječi. Ulogorili ste se na livadi uz rub naselja. Otvorila si kofer i prvo rasprostrla deku. Na nju si postavila četiri šalice i kutiju keksa. „Nikakva čajanka!“ poskočio je glavni nindža. „Zašto?“ „Kažem ti, ništa, baš to. Spremi to.“

16

„A ja ti kažem da je nužno!“ pogledala si ga ružno. „Jesi li uvijek tako naporna?“

„Uvijek kad mi je dosadno.“ I tako je bila čajanka. Kao i svaki četvrtak. Svakome si nalila jednu šalicu čaja, ali nindže ga nisu niti taknuli. „Malo po malo,“ rekla si si. Uzdahnula. Čajanka je bila tiha i dosadna. Posegnula si u kofer i na travu postavila tranzistor. Htjela si ga uključiti, kad li... „Stani!“ povikao je glavni nindža. „Ne možeš slušati tranzistor.“


„Zašto ne?“ začudila si se. Nindže su se pogledali, a glavni je rekao: „Zato što zarobljenici ne mogu raditi što ih volja.“ „Kakva je to čajanka!“ rekla si. „Bolje da sam ostala kod kuće. I tamo bi mi bilo manje dosadno.“ I ti si zašutjela. I počela se ljutiti. Dobro je da si barem čula kako na stablu mijauče mačka gospodina Rudija. „O, ne!“ uzviknula si. „Mačka gospodina Rudija uspela se na drvo i opet ne može sići. Jedan od vas morat će je spasiti.“ „Ni slučajno!“ ljutito su viknuli nindže. „Ali ako je ne spasite,“ cerekala si se, „Rudi će se sam uspeti na stablo. A onda, nespretan kakav jest, opet neće moći sići i morat ćemo zvati vatrogasce. Zar nindže ne pomažu slabijima?“ Nindže su šutjeli. „Kakvi ste mi vi nindže? Jeste li uopće nindže?“ Nindže su se gledali nespremno.

17


„E dečko, da sam ja u komisiji za prijam nindži, odmah bi vas izbacila.“ „Izbacila odakle?“ želio je znati glavni nindža. „Iz zajednice nindža, nego?“ ljutito si ih pogledala.


„I nemojte samo misliti da im neću pisati. Čim se vratim kući, napisat ću im dugačko pismo.“ „Prestani brbljati!“ planuo je glavni. „Takva zajednica uopće ne postoji.“ „Kako želite. Neki ne vjeruju ni u Djeda Mraza, pa za Božić dobiju samo donje rublje.“ Nindže su se opet pogledali. Onaj tebi slijeva, koji uglavnom ni riječ da rekne, ljutito sada drekne: „Nećemo imati mira od nje,“ a onda je ustao i zaputio se prema vrtu gospodina Rudija. Vratio se promijenjen. Laka koraka, u oku mu se iskra žari, osmjeh mu u kutu usana, lice mu se zari. U naručju mu mačka.

20

„Malo po malo,“ namignula si. Opet ste čekali nindža-ratnika, a njega ni od kuda. Dok si gledala i dumala s koje strane bi mogao doći, ugledala si pored ceste staru susjedu Cvijetu. „Ovo neće dobro završiti,“ rekla si glasno. „Sram vas bilo, tu sjedite i grijete se uz čaj, a jadna stara gospođa ne može preko ceste.“


„Nismo mi njegovateljice starih gospođa,“ uzviknuo je glavni nindža. „I ovo nije čajanka!“ „Ako se mene pita,“ rekla si, „nemate nikakvih manira.“ Glavni nindža gledao je sve mrkije, a onaj tebi zdesna se je meškoljio. Polako je ustao i iskrao se. Tamo preko ceste po Cvijetu. Zaustavio je promet, uzeo joj težak paket iz ruke i otpratio je do kuće. Cvijeta ga je u svom brbljavom oduševljenju pozvala da uđe. „Hajde, na minutu,“ rekao je, a vrijeme je išlo i išlo. „Još malo i bit će,“ nasmijala si se. Glavni nindža bio je strašno ljut. Onaj slijeva zadovoljno je preo s mačkom i srkao svoj čaj. „Ova Cvijeta baš je odlična gospođa,“ rekao je nindža kada je veselo doskakutao natrag. „Rado ide na odmor u Portorož.“ „Zar ti se pamet pomutila?“ zaštektao je glavni.

21


„Ne, stvarno,“ odgovorio je nindža, „pokazala mi je i slike. I skuhala mi je kakao. Posjetit ću je i sljedeći tjedan.“ „Molim!?“ prasnuo je glavni. „Zar ste zaboravili, zašto smo tu?“ Tada su se otvorila vrata i iz jedne kuće dotrčao je Jan s loptom. „O, ne!“ uzviknula si. „Jan opet nema društva, a ako će sam nabijati loptu, sigurno će je nabiti na cestu. Vjerujte mi da nikad, ali baš nikad, ne pogleda prije nego što istrči na cestu.“

22

Dvojica se odmah razbude, ali se je glavni nindža, bijesan kao munja, zaderao: „Stanite! Ostanite tu i pazite kada će se pojaviti nindža-ratnik! Ja idem!“ Glavni nindža dotrčao je k Janu i s njim napucavao loptu. Jan je dugo ostao vani, nindža je dugo napucavao loptu. Malo su i razgovarali. Jan je nindži dao sličicu nogometaša. Nindža mu je pokazao nekoliko borilačkih zahvata. Pao je mrak. Jan je morao ići kući.


Glavni nindža vratio se koraka laka, ozarena oka, ugodno umoran, u ustima mu travka. „Zgodan fakinčić!“ rekao je zadihano, uključio tranzistor i srknuo čaj. „Na obalu se nasukao kit,“ začulo se iz tranzistora, „već su stigli vatrogasci i vojska, ali ga ne mogu vratiti natrag u vodu.“ Tvoja tri gosta odmah se prenu. „Bila je lijepa čajanka,“ rekli su, „sada moramo dalje.“ „Zar?“ začudila si se. „A što je s nindža-ratnikom? Što je sa zamkom?“

23

„Taj nema nikakvih manira,“ odmahnuli su nindže. „Ne možemo ga vječno čekati.“ Skočili su na prvi kamion sa splitskom registracijom i zaputili se prema moru. Spremila si šalice za čaj, ostatak keksa, tranzistor, složila deku i vratila se kući. Nisi željela večerati, jer si se najela keksa. Oprala si zube i zavukla se pod deku.


„Znaš,“ rekla si, „stvarno sam ljuta na nindža-ratnika. Uvijek zakasni na čajanku.“ „Možda ga je zadržao kakav važni zadatak,“ napomenuo sam. „Može biti,“ sjetila si se, „znaš li, što se dogodilo s kitom koji se nasukao na obalu?“ „Izvijestili su da su kita sretno vratili u more, jer su vatrogascima i vojnicima pomogli i četvorica opasnih nindža.“

24

„Četiri?“ nasmijala si se i zadovoljno zaspala.


Gusari Diing doong, ding dong, diing dooooong, netko je živčano pritiskao zvonce. Otvorio sam i ugledao trojicu gusara. Sve jedan dlakaviji od drugoga. „'Bardan, gospon,“ zacvilili su u jedan glas i željeli znati jesi li kod kuće.


Kad si dotrčala do vrata, onaj sa zlatnim zubom, najvjerojatnije kapetan, uzviknuo je: „Imamo ponudu za tebe!“ „Zar opet?“ „Da, ali ovaj put ćeš izvući kraći kraj!“ skakutao je kapetan. „Obećam!“ Druga dvojica cerekala su se i namigivala si.

26

„Stvarno me zanima!“ uzviknula si, obula crvene tenisice, uzela svoju torbicu i otišla s njima. „Sva sam se pretvorila u uho!“ rekla si i skrenula prema parku.

Razbojnički kapetan pogladio si je crnu bradu i počeo: „Ovako ćemo. Ja ću si zamisliti priču, a ti uvijek moraš reći da je istinita, ako kažeš da lažem, gubiš.“ I ti si već čitala tu priču. Gusarovi pomoćnici, riđobradi i crnobradi, kriomice su se smijuljili i jedan drugoga podbadali pod rebra.


„Dakle, ako izgubiš,“ zlobno se cerekao veliki dlakavi gusarski kapetan, „znaš, onda ćeš nam prati i peglati čarape, pospremati brod i pohati odreske.“ „Dok si živa,“ dodao je riđobradi. „U redu,“ rekla si, „ali jedino ako ćete potom i vi poslušati priču koju ću ja izmisliti. I isto tako ćete reći da je istinita, a ako tko kaže da nije, onda gubite.“ „A što ako izgubimo?“ nesigurno je upitao crnobradi gusarski pomoćnik. „Ako izgubimo,“ uzrujano ga je pogledao kapetan, „možeš tražiti što god hoćeš, jer ćeš ionako ti izgubiti.“ I pružio je ruku. „Svatko priča pola sata,“ pogledala si ih ispod oka i prihvatila kapetanovu ruku. „Dečki, pazite da ne požalite,“ dodala si, posegnula u torbicu i postavila budilicu. Kapetan je započeo: „Kad je tvoj djed bio još mlad, bio je takav glupan, da mu nije bilo ravnoga na svijetu.“

27


Napravila si figu prstima i potvrdila: „Istina je.“ „Vjenčao se s tvojom bakom, jer na svijetu nije bilo veće glupače i zato su bili baš zabavan par...“ „I to je istina,“ potvrdila si. „... rodio se tvoj otac,“ nakesio se kapetan, „i odmah je bilo posve jasno da nema veće budale pod kapom nebeskom.“ Naravno da su te te riječi ljutile, ali što si drugo mogla, osim potvrditi i reći: „Istina je.“

28

„Toliko je bio zatucan,“ hihotao se opaki kapetan, „da se izgubio svaki dan kada je išao u školu.“

„Istina je,“ opet si potvrdila i sjela na klupicu u parku. „Kada je odrastao, vidio je u časopisu oglas: 'Imamo strašno blesavu kćer, tko je oženi, dobit će vreću zlata.' Tvoj otac jedini se javio na oglas.“ „Istina je!“ „Teškoća je bila u tome, što je bio toliko zatucan, da je vreću zlata istresao u rijeku, jer je mislio da


će mu voda kovanice donijeti kući. Ostao je bez zlata, ostala mu je samo žena.” “A ta je bila skroz trknuta,” dodao je riđobradi pomoćnik. „Istina je!“ ljutito si stiskala usnice i mislila, samo čekajte. „A onda si se ti rodila. Začudo uopće nisi glupa, nego si čak prilično lukava.“ „Stvarno jesi,“ rekao je riđobradi pomoćnik. „Pobijediš nas u svakoj igri.“ „Tišina!“ ukorio ga je kapetan i nastavio govoriti: „Uistinu si lukava, ali imaš i preveliku glavu, konjske zube i debeli jezik.“

29

„Istina je.“ „I još nešto,“ grohotom se nasmijao kapetan. „Zaljubljena si u susjedovog sina.“ „Dečko i cura, zaljubljeni par,“ hihotao se riđobradi. „Ona bit će švelja, a on dimnjačar,“ poskakivao je crnobradi.


Gusari su se cerekali i plesali, oduševljeni svojim pošalicama. Malo je nedostajalo da im skočiš na kosu. Malo je nedostajalo da im ne počupaš te čekinje iz brade. U zadnji čas si se ugrizla za jezik. Neka si gusari sami pohaju odreske i peglaju svoje smrdljive čarape. „Istina je!“ osmjehnula si se.

30

„I što sada?“ pomoćnici su zurili u preneraženog kapetana. „Što ja znam!“ zacvilio je kapetan. „Ja mislio, ti'š sade skočit na nas, počupat nas i vikati da prestanemo! To si trebala napraviti, da znaš. Svaka poštena cura bi podivljala i vikala da je to laž!“

„Istina je!“ rekla si. Tada se oglasila budilica u tvojoj torbi. „Dečki, sad je na mene red!“ „Da ste šutjeli!“ rekao je prestrašeno kapetan pomoćnicima. „Ja ć' govorit.'“


„Bili ste jednom vas trojica prijatelja,“ rekla si i zaputila se prema salonu za uljepšavanje. „Marko Bitanga, Maks Batina i Miha Mutić.“ „To je čista istina!“ uglas su odgovorili gusari. „Pobjegli ste iz škole kada ste učili tablicu množenja broja sedam,“ rekla si. „I zato ste još dan-danas pravi blesani.“ Riđobradi je htio nešto povikati, ali mu je teška kapetanova ruka pokrila usta. „Istina je,“ rekao je mrko. „Onda ste tumarali svijetom, postali ste gusari i radili kojekakve bezvezarije,“ nastavila si. Gusari su oduševljeno potvrdili: „Istina je!“ Ušla si u salon ljepote i glasno rekla: „Niste nikada imali vremena pošteno si urediti nokte.“ „Istina je,“ promrmljali su gusari i s nevjericom počeli gledati kada su im manikirke počele uređivati nokte.

31


Pričekala si da nokti budu uređeni pa nastavila: „Naravno, sada je i krajnje vrijeme da vam se napravi frizura po posljednjoj modi... „ „Istina je,“ procijedili su gusari, a frizerke su zazveketale škarama. Kada su frizerke bile gotove, bila si već spremna za završni udarac: „ ... i da se obriju vaše dlakave brade!“ „E, to ne!“ sva su tri gusara skočila sa stolaca i uglas viknuli: „Lažeš!“

32

Kao ludi odjurili su iz salona, tako da nisu niti čuli da je u taj tren zazvonila budilica. Platila si kuponom koji si imala u torbici, na zid u salonu prikvačila si kratki oglas i zaputila se na rijeku, gdje su gusari sidrili svoj brod.

„Halo,“ rekla si „izgubili ste, pa se sad pokažite u priči!“ Lijepo počešljani gusari polako su se izvukli iz svojih skrovišta. „Dobro, opet smo izgubili,“ strašno utučen rekao je kapetan. „Što sad želiš od nas?“


„Dakle, s obzirom na to da imate tako lijepe frizure i podrezane nokte,“ zahihotala si se, jer nisi zaboravila onog dečka i curu, „ostavila sam u salonu ljepote oglas da u petak u pet pozivate sve slobodne dame na pohane odreske.“ „Molim!?!“ povikali su uglas gusari. „Ali onda ćemo morati i pospremiti!“ vrištali su. „I ispeglati čarape!“ „I pohati odreske!“ dodala si. „Dečki dragi, lijepo sam vam rekla da se ne kladite sa mnom.“

33

Gusari su tupo gledali za tobom kada si odlazila kući. Na vrhu nasipa osvrnula si se i vidjela da su odvezali svoj brodić i sasvim tiho ga potjerali rijekom. „Znaš,“ rekla si mi, kada smo za večeru pojeli pohane odreske i spremili se na spavanje, „vratit će se oni za koji tjedan. S nekom novom nepodopštinom. Jedva čekam da vidim što će sada izmisliti.“


VJEŠTICA Ding dong, oglasilo se zvono na vratima. Bila je to vještica. Ona mršava i puna bora. Nosila je crni ogrtač i šiljati šešir na glavi. „Jako mi je dosadno,“ rekla je kada te ugledala. Pozvala te na čaj i kekse.


Dobro si poznavala tu vješticu. Uvijek je nešto izmišljala. Slijedila si je kroz mračnu šumu do močvare gdje je stajala koliba. Iskrivljena vrata su zaškripala i ušla si unutra. U kotliću na vatri ispuhujući velike mjehure krčkala se neka zelena bljuzga. Vještica te posjela za stol i poslužila te čajem. Bio je nekako čudno zelen i uvlas isti kao ona bljuzga iz kotlića. „No,“ grubo je počela vještica. „Jesi li već promislila što ćeš napraviti s onim svadljivcem?“ „Kojim svadljivcem?“ upitala si. „Onim koji piše onakve gadarije o pristojnim malim djevojčicama,“ nastavila je, „pa znaš, onu o jadnoj grbavoj smežuranoj vještici... onda ono kao dečko i cura... gurnu vješticu u peć... ma daj, u peć s jadnom smežuranom starom vješticom.“ „Misliš na priču o Ivici i Marici?“ „Ne“, nevoljko je rekla vještica, „Ivica nije ništa kriv, premda se dobro zna da su dječaci veći nevaljalci, da imaju više crnog pod noktima i ušljivije glave. Govorim o maloj dragoj Marici.“

37


„Ali znaš, to je priča,“ pokušala si je dovesti pameti. „Pa što,“ uzrujala se vještica. „Govorim o lopovu koji je zakuhao tu priču!“ „Misliš o piscu koji ju je napisao?“ „O piscu, da,“ divlje je gledala vještica. „Što ćeš poduzeti u vezi s njime?“ „Poduzeti? A zašto?“

38

„Zato što svaki put kad iziđeš na ulicu ljudi razmišljaju, vidi, vidi, da nije to ona zla draga djevojčica koja je jadnu staru vješticu gurnula u zažarenu peć?“ Nasmijala si se. „E baš si zgodna, vještice!“

„Pomisli samo da ta knjiga dopadne u ruke nekoj ljubaznoj djevojčici kao što si ti?“ ludorila je vještica, „Ljubazna... ne kažem... sve u redu, sve lijepo, a onda pročitaš priču... pojavi se luda zamisao... ništa tebi, ništa meni... i suk, sa mnom u peć... u razbuktalu peć!“ Baš ti je bilo zabavno.


„Je li ti dobar čaj?“ tajnovito je upitala vještica. Što se tiče čaja, nisi joj baš vjerovala. „Kakav je to čaj?“ „Eeee,“ prenula se vještica i počeškala se po nosu. „Od koprive. Da, da, od koprive. Jako je zdrav!“ „Baš šteta,“ rekla si lukavo. „Baš na koprive sam alergična.“ „E fućkaj ga,“ promrmljala je vještica, „vi djevojčice danas ste komplicirane. No medenjaci će ti prijati, jel da?“

39

Prišla je ormariću, izvukla medenjake i stavila ih na stol. Dobro si vidjela da je jedan bio označen crvenom točkom. Toga je, dok je govorila, uzela vještica i stavila ga pred sebe na stol. I ti si uzela medenjak. „No,“ snishodljivo je rekla vještica, „nećeš ga kušati? Mučila sam se s njima cijelu subotu... ložila, mijesila, razvlačila, pekla... i to samo za tebe.“ „Vještice,“ lukavo si pogledala prema prozoru, „upravo je prošao zec, da ga pozovemo na čaj?“


„Zec!“ viknula je vještica i potrčala u vrt. Tamo je rogoborila i prijetila prstom da će ga srediti, zeca, samo ako se još jednom pojavi blizu kolibe. Prije no što se vratila, imala si dovoljno vremena da zamijeniš medenjak. Zagrizla si onaj koji je vještica označila crvenom točkom, a vještica je, ljuta poput munje, zagrizla tvoj medenjak. „Prokleta gamad!“ rekla je. „Kladim se da je nanjušio medenjake pa je došao kako bi maznuo nekoliko za svoje mladunce. Ili nažicao, isti vrag.“

40

Vještica je progutala medenjak i zadovoljno promatrala kako ti polako grickaš svoj. „Dakle,“ rekla je škiljeći, „nećeš valjda tvrditi da ti je svejedno ako onaj brbljozborac za jadne stare vještice smišlja tako okrutne kazne?“

„Zar stvarno misliš da bih te ja...“ „Mislim što mislim,“ prekinula te je vještica. „Ljubazne djevojčice roje se na sve strane! A poštenu pravu vješticu možeš pronaći tek tu i tamo. Valjda shvaćaš da se moram zaštititi od ljubaznih razbojničkih djevojčica kakva si ti.“


Uto su vještici iz glave počele rasti cvjetne latice. „Jao, vještice,“ rekla si jedva obuzdavajući smijeh. „Zašto tvoja glava sve više nalikuje cvijetu? I zašto ti iz rukava raste zeleno lišće?“ „Ti vrapca!“ kriknula je vještica. „Pojela sam krivi medenjak. Toga si trebala pojesti ti! Vidiš kakav cirkus nastaje s vama, zlim ljubaznim djevojčicama.“ Iz vještice je počelo rasti malo bijelo korijenje. „Samo sam htjela dovesti stvari u red,“ cvilila je. „Da si božur, umjesto što si opasna djevojčica, mogla bih te posaditi ispred kolibe i onda... onda bih se lijepo brinula za tebe... obećavam... voda, svjetlo, najbolje gnojivo, a zimi...“ „Vještice!“ rekla si ozbiljno. „Radije mi žurno reci na kojoj je stranici.“ „Na četrdeset sedmoj,“ uspjela je izgovoriti vještica prije nego što se njena glava potpuno pretvorila u cvijet.

41


Oprez! Sada dolazi ono zbog čega se posebno veseliš posjetima vještici. Uzela si knjigu protučarolija i otvorila je na četrdeset i sedmoj stranici. Većinu recepata znala si već napamet. Vještica je imala sve sastojke raspoređene po čašicama, a njih složene po abecedi od angolske angine do žunine žuči. Sve je bilo označeno velikim čitkim slovima. Na sreću u receptu nije bilo sezonskih sastojaka kao što su prstohvat zimske radosti ili navrh puna žlica ljetnoga žamora. Inače bi vješ­ tica morala čekati do zime ili pak do ljeta.


U kotlić si ubacila tri čekinje iz Tupanove brade, pola kile bradavičaste bundeve i komadičak žablje zloće. Sve si zajedno zalila mlakom barskom vodom, pričekala da zakipi, odmaknula s vatre i ostavila da stoji pet minuta. Uvarak je bio spreman i njime si zalila božur. Za minutu se cvijet počeo pretvarati u tvoju staru znanicu duga šiljata nosa i dugih noktiju. „Oprosti,“ mrmljala je vještica. „Nemam ništa protiv tebe, stvarno ništa...“

44

„Ma znam,“ nasmijala si se i prišla iskrivljenoj polici na kojoj je vještica čuvala zbirku svojih raskupusanih knjiga.

Izvukla si debelu knjigu priča. „Mogu li je posuditi na neko vrijeme?“ Vještica se trznula, ali je ipak potvrdno kimnula. Vratila si se kući upravo na vrijeme za večeru. Poželjela si jagode sa šlagom. Dobila si ih. Večera i pol! Nakon što si se zamotala u poplun, a ja sam ti došao pročitati priču, pružila si mi debelu vještičinu knjigu: „Pročitaj mi onu o Ivici i Marici.“


VODENJAČIĆ Ding dong, oglasilo se zvono na vratima. Ding dong, ding dong, ding dong. „Evo me, već idem.“ Prišao sam vratima i smočio si papuče. Otkud ta vlaga? Otkud ta voda? Otvorim vrata, vani nikoga. U stvari vani je bilo još više vode. Iz grma zelenike baš je curilo.


Čudim se. Češkam se po glavi, pa uopće nije kišilo. Kad odjednom začujem šapat. Sanjam li ja to? Ili naš grm zelenike uistinu govori? „Molim, što si rekao?“ upitam na glas. A grm će: „Je li kod kuće?“ Onda si ti dotrčala i riješila zagonetku. „Ma to je vodenjačić. No, iziđi.“

46

Iz grmlja je izašao vodenjačić, sav zelen, malen rastom, krumpirastoga nosa, kroz zelene oči visjele su mu alge. Uplašeno se osvrtao lijevo-desno, a onda je pristupio. S njega je kapalo i cijedilo se.

Hodnik je bio potpuno mokar. Ponekad jednostavno ne ide drugačije. „Znaš,“ rekao je vodenjačić kiselo, „dogodila se nesreća. Sasvim malena nesreća.“ Nas dvoje već smo znali kako to ide s njegovim nesrećama. Bio je malo nespretan, malo rastresen. I dogodilo se. Jednom je izgubio cipele vodenog strica, drugi put je razbio vazu vodenoj teti ...


„Ne znam sada,“ jecao je čovječuljak, „da odem ili da se pritajim?“ „Ako odeš,“ rekla si mu, „neće te biti. Ako se pritajiš, postat ćeš netko tko se krije.“ „Ali... ali... vodena teta će me tražiti,“ drhtao je čovječuljak. „Ako me pronađe... joj... brrr... ne usudim se ni pomisliti. Jao, jao, jao! Reći će da je to kap koja je prelila čašu.“ „Kakva kap?“ htjela si znati. „Koju čašu?“ „Nisam ja kriv,“ branio se čovječuljak, „bilo je tako slasno, pa znaš... pa poznaješ me... No, nisam mogao prestati. Bit će krš i lom! Lom mojih kostiju.“ „Što je bilo slasno?“ „E, pa znaš da je danas vodenoj teti rođendan, a ako ne znaš, reći ću ti da svake godine priredi zabavu i pozove svoje vodene sestre. I ispeče tortu.“ „Aha,“ rekla si. „Teta je ispekla tortu, a ti si je malo kušao. I sada je na onom mjestu s kojeg si probao vjerojatno rupa. Jesam li u pravu?“

47


„Skoro,“ uzdahnuo je vodenjačić. „Skoro da je tako.“ „Znači, nije samo rupa?“ „Kunem se da sam je samo probao,“ zaplakao je. „Jednu točkicu i sve je krenulo naopako.“ „Želiš reći da si pojeo cijeli komad torte?“ „Malo više.“ „Dva komada?“ „Stvarno je bila dobra, a ja gladan.“

48

„Tri?“ Vodenjačić je odmahnuo glavom. „Ne baš...“

„Pa koliko ih je ostalo?“ pokušala si na drugi način. „Nedostajalo je samo malo i skoro da bi ostao cijeli jedan dio. Ali ostale su samo mrvice. A onda su i one nestale.“ „Sve si pojeo?“ „Ma ne!“ poskočio je čovječuljak. „Ostao je veliki srebrni pladanj koji je cijel cjelcat i lijep kao i uvijek.“


Jauknuo je, šmrknuo, stresao se. Ti si rekla: „Dobro, dobro, bit će sve u redu. Pa ispeći ćemo tortu, ako imaš pladanj.“ „Eee,“ mucao je čovječuljak, „a jesi li ti već kada pekla tortu?“ „Naravno,“ potvrdila si. U sebi si na prste prebrojila: jednu od pijeska, jednu od blata, jednu od granja. Glasno si rekla: „Gle, ako hoćeš tortu, onda ćeš je i dobiti.“ U kuhinji si mu zavezala pregaču i na stol stavila zdjelu. Iz ormarića si uzela malo brašna, iz hladnjaka nekoliko jaja i maslac, s malene police šećer i sol.

49

„Ovo je čudno,“ naglo je rekao vodenjačić, „to neće biti u redu. Tetine torte imaju miris po žabljim jajima i po potočarkama, a ne po brašnu i jajima.“ „Po kakvom brašnu i po kakvim jajima?“ strogo si ga pogledala. „Zar ne znaš da se najbolje torte ne mogu ispeći bez malo mašte?“ rekla si i uzela vrećicu brašna. „Ovo su flora i fauna.“


„Jesi li sigurna?“ „Naravno da jesam,“ rekla si, „prvo ćemo u zdjelu prosijati floru i faunu. Onda ćemo umiješati nekoliko komarčevih jaja zajedno s ljuskama. Dodat ćemo suhe alge i vlažne trave. Ostavit ćemo da odstoji petnaest minuta.“ Smjesu si prelila u pekač, pekač gurnula u pećnicu, mmm, kada je zamirisalo, torta je bila pečena! „Što sada?“ želio je znati vodenjačić.

50

Uzela si maline. „Ne, ne ide tako,“ skakao je vodenjačić, „moja teta samelje korijenje.“

„Pomiriši,“ rekla si. „Mirišu. Dobro, što sad?“ „Vrhnje.“ „Zašto?“ „Za okus.“ „Za okus moja teta dodaje mahovinu.“


„Ja pečem po svojem.“ „Ali...“ zajaukao je vodenjačić. „Nema ali. Bit će ovo najbolja vodena torta. Već i zato što su u njoj jaja divovskog komarca!“ „Jao meni.“ „Ništa jao meni. Još samo promiješam, namažem i polijem s barskom vodom. Ta-dam!” „Nije zelena,“ namrštio se vodenjačić. „Zelene torte nisu u modi.“ „Da nije slučajno –“ „Nije!“ „A otkud znaš što sam htio reći?“ „Znam.“ „Ali tetina...“ „Joj, to stalno njurganje,“ razljutila si se. „Tetina je tetina, moja je moja!“

51


„Daj da probam.“ „Ni govora! Čuvaj se, ako je poždereš...“ Sjela si i razmišljala. Razmišljala. Ne smiješ ga pustiti da ide kući s tortom u ruci. „Ja s tobom pod vodu ne mogu,“ rekla si naglas. „A izgleda da ti se ne može vjerovati. Hm... hm... hm. Misao do misli i imaš je! Pjesmu! Sastavit ćeš rođendansku pjesmu.“ „Pjesmu? Ja to ne znam! Nisam ja pjesnik.“


„Nije to važno,“ rekla si mu i u ruke mu stavila tortu. „Važno je da cijelo vrijeme na glas sklapaš rime.“ I ispratila si ga do rijeke. „Na glas! Jasno?“ Vratila si se i na večeri smo se igrali onu igru, tko će posljednji nabrojiti do deset. Onda sam pospremio kuhinju, a ti si se išla oprati. Kosa ti je sva bila bijela od brašna, a odjeća umrljana malinama. „To nisu obično brašno i maline,“ ispravila si me, „to su flora i fauna i močvarni preljev.“

54

Nakon što smo pročitali priču za laku noć, netko je pokucao na prozor. Tko kuca u taj sat? Otvorim prozor i ugledam čaplju. Stoji na jednoj nozi na klupčici prozora i u kljunu drži pismo. Na njemu piše: ZA TEBE.

„Šalje ga vodenjačić!“ uzvikneš i pročitaš na glas. TORT JE BILA KRASNJA. A PJESMA MASTNA. FALA. TVOJI PRIJATLJ VODENJAĆIČ.


SVEMIRKO Ding dong, oglasilo se zvono na vratima. Pošao sam otvoriti i ugledao malo zeleno stvorenje s antenom. Bio je to svemirko. Ispuštao je čudne pišteće zvukove i dobro je da si došla u hodnik, jer ga ja uopće nisam razumio.


Svemirko je otvorio usta i u očajanju pokazivao na svoje zelene krnje. „Boli ga zub?“ posumnjao sam. „Ne,“ odmahnula si glavom, „ispao mu je prvi zub. Uvečer ga je želio staviti pod jastuk, kako bi mu ujutro velika svemirska zubić-vila taj zub zamije­ nila za čikagi.“ „A što je čikagi?“

56

Slegnula si ramenima. „Vjerojatno nekakva igračka za dječake koja je sada popularna u svemiru.“ Svemirko je uzbuđeno zapištao.

„Stvarno nezgodno,“ pojasnila si, „jako je dugo čekao da mu ispadne taj zub, pa ide svemirom i baca ga. Jednom ga je bacio previsoko i, naravno, izgubio ga.“ Svemirko je sjeo ispred vrata, objesio antenicu i nježno zapištao. „Ne plači,“ rekla si mu i obukla trenirku. „Potražit ćemo taj tvoj zub. Vjerojatno se samo zaglavio na nekoj zvijezdi.“


Svemirko je obrisao suze i odveo te do letećeg tanjura koji je parkirao u našoj ulici. Pritisnuo je nekoliko tipki na upravljaču i već ste sunuli u nebo. „Pi-pi-GLE!“ zapištao je svemirko kada ste proletjeli hrpu satelita, „S-pi-pi-TVOJE DESNE STRANE-pi-pi, PATULJASTA-pi-pi-ZVIJEZDICA.“ „Pazi što govoriš!“ oštro si ga pogledala. „Nije to nikakva patuljasta zvijezda, nego naše Sunce!“ Brzinom munje letjeli ste u svemirsku tminu, mimo nakupina asteroida i kroz roj kometa s dugim svijetlim repovima. Vijugali ste kroz jato Saturnovih mjeseca i kroz oblake plinova, svemirskih krhotina i prašine. „Pomete li ovdje itko ikada?“ upitala si svemirka. „Vjerojatno nemate spremanje u subotu?“ Svemirko te začuđeno pogledao. Jurio je pored malih i velikih planeta, pored mudrih i blesavih. Kod ostarjele crvene patuljaste zvijezde, skrenuo je u novu svemirsku četvrt i parkirao kod nekog plavog superdiva gdje je izgubio svoj zub.

57


„Donesi metlu, usisivač i povećalo,“ rekla si. Izišla si iz letećeg tanjura. „Hajde da počistimo ovu zvjezdanu četvrt.“ Prihvatila si se posla. Usisavali ste i meli otprilike jedan sat kada je svemirko odjednom postao žedan. Napravili ste stanku kako bi gucnuli malo kokte. „Nestala mi je metla,“ uzviknula si kada si željela nastaviti.


Na sreću imali ste još usisivač i povećalo pa ste zub tražili sve do užine. Za užinu ste se počastili s nekoliko zelenih gumenih bombona i svaki s tri žvakaće. Učinilo ti se da čuješ nešto iza leđa i kada si se osvrnula... „No, krasno!“ uzviknula si. „Sada smo ostali još i bez usisivača!“ „Pi-pi-NEŠTO-TU-pi-pi-NIJE-U-REDU!“ pištao je svemirko.

60

„Tu je nešto dobrano naopako!“ potvrdila si. „A gdje je povećalo? I to je netko maznuo.“ „Pi-pi-IDEM-PO-pi-pi-SVOJ-pi-pi-LASERSKIpi-pi-PIŠTOLJ-pi-pi.“

„Hej,“ povikala si u svemir, „pokaži se, ti lopovska svemirska mrcino!“ „Pi-pi-POGLEDAJ-pi-pi,“ pokazivao je svemirko prema plavom superdivu kod kojeg su parkirali svoj leteći tanjur. „Pi-pi-UŽAS-pi-piii,“ cvokotali su mu zubi. Netko ili nešto je tko zna kamo usisavao sloj za slojem plavog superdiva, kao da srče kakao.


„Je li to neka nevidljiva svemirska pošast?“ začuđeno si upitala. „Pi-pi-J-J-JOŠ-GORE-p-pi-p-pi!“ drhturio je svemirko. „Pi-pi-T-T-TO-JE-p-pi-p-pi-CRNA-RUPA!! NAJ-NAJOPASNIJA-RIJEČ-pi-pi-U-CIJELOM-SVEMIRU. Pi-piPRIKRADE-pi-pi-TI-SE-S-LEĐA-I-pi-pi-USIŠE-TEDO-ZADNJE-KAPI-pi-pi. Pi-pi-RASTEGNE-TE-pi-piKAO-ŠPAGETU!“ uznemireno je pištao i objašnjavao kako kroz njen lijevak nestaneš na drugu stranu svemira ili već nekamo, jer se do sada još nitko nije vratio. A najgore je to što crnu rupu uopće ne možeš vidjeti, jer je potpuno crna i ni jedna svjetlost ne može ući u nju. „Ali mora postojati već neki način da sredimo tu crnu kvaku.“ „Pi-pi-ŽELIM-pi-pi-KUĆI!“ vikao je svemirko, a od straha se nije mogao ni pomaknuti. „Djetinjarije!“ odmahnula si. „Imaš li možda malo boje?“ Svemirko je stajao i drhturio pa si sama otišla u leteći tanjur. Sama si potražila boju, roza, sama je

61


62

natočila u laserski pištolj i sama zapucala u svemir. Zapackala si, istina, nekoliko zvijezda, ništa strašno, jer si pogodila i crnu rupu koja se obojala u roza boju. I sada ste jako dobro vidjeli onaj lijevak, u kojem su vjerojatno nestali metla, usisivač i povećalo. Uhvatila si crnu rupu obojanu u roza za rep i počela njome vitlati iznad glave. Iz nje su počele izlijetati sve moguće stvari: plavost plavog superdiva, knjiga koju si već odavna trebala vratiti u knjižnicu, metla, usisivač, stara šuplja čarapa i hrpa svemirskoga smeća, a među njime... „Pi-pi-MOJ-ZUB-pi-pi,“ razveselio se svemirko. Nevaljalu lopovsku mrcinu tresla si i mrcvarila, sve dok iz nje nije izletjela i posljednja ukradena trunka. Strašna crna rupa smanjila se na veličinu srednje velike vrećice za kupovinu.

Presavila si je i pružila svemirku. „Nikad ne znaš, može ti još i dobro doći.“ „Pi-pi-NEĆU-pi-pi-ROZA-VREĆICU-ZA-KUPOVINUpi-pi,“ namrgodio se svemirko.


„E, stvarno ste čudni vi svemirci,“ rekla si i pospremila vrećicu u džep. „Pi-pi-VIDJET-ĆEŠ-TI-pi-pi-KAD-DOBIJEM-SVOJČIKAGI-pi-pi,“ mahao je svemirko hrabro zrakom, kao da udara neku nevidljivu neman. „Pi-pi-POSTAT-ĆU-pi-pi-SLAVNI-RATNIK-pi-pi.“ „Joj, daj se smiri,“ odmahnula si, ušli ste u svemirski brod i odletjeli natrag prema plavoj špekuli koju zovemo Zemlja. Svemirko te je ostavio u kućnom vrtu. „Gladna sam ko crna rupa,“ rekla si mi pa sam ti paštetom namazao dva velika komada kruha.

63

„Teška je stvar pospremanje svemira,“ rekla si, ušla u krevet i odmah zaspala.


Jana Bauer

Ding dong PRIČE

9 789537 997700

ISBN 978-953-7997-70-0

Ilustrirala Bojana Dimitrovski

99,00 kn


Ilustrirala Bojana Dimitrovski

Ding dong

PRIÄŒE

Zagreb 2019.

Jana Bauer


Za Martina


SADRŽAJ 5

Vitez

14

Nindže

24

Gusari

33

Vještica

42

Vodenjačić

54

Svemirko


VITEZ Ding dooong, oglasilo se zvono na vratima. Pošao si otvoriti, a pred tobom stoji vitez. S oklopom i svime što već s tim ide, oslonjen na mač. „Želim na turnir!“ rekao je. „Ne, ne želim na turnir.“ Stvarno je stajao tamo, naslanjao se na mač i uzdisao.


„Ipak moram na turnir! Radi se o ruci moje princeze, dražesne kao proljetni povjetarac i slatke poput ljetnog mirisa. Udat će je za onoga tko pobjedi na turniru.“ „Ipak si ti vitez,“ tješio si ga. „Vi se znate mačevati, gađati iz luka, galopirati i boriti se kopljem.“ „Moja mama,“ zakolutao je vitez očima, „stalno je tvrdila da je jahanje opasan sport. Znaš koliko li je već viteza palo s konja i ozlijedilo se? Strelicom si možeš izbiti oko. Mačem si možeš nespretno odsjeći nogu. O koplju da i ne govorim!“

6

„A kako misliš osvojiti srce te dražesne poput proljetnog povjetarca?“ „Već sam ga osvojio,“ rekao je vitez. „Napisao sam joj pjesmu dugačku kao njezine pletenice. I to punu ljubavi. U njoj sam opisao svu njenu ljepotu i proljetni povjetarac i miris ljeta. Njeno je srce sada moje.“ „Onda se vjenčajte i točka,“ htio si zatvoriti vrata. Nisi se želio baviti ljubavnom terapijom. „Ne!“ uzviknuo je vitez. „Ne mogu. Njen otac misli da je galop na konju zakon. Da je mačevanje guba.


Da je gađanje iz luka kul. O koplju da i ne pričam. I znaš što? Ne želi mi dati moju princezu za ženu.“ Ništa nisi rekao. I ti si mislio da je mačevanje guba i da je galop na konju zakon i da je baš super biti vitez! „Moraš mi pomoći,“ uzdahnuo je vitez. „Inače će mi srce prepući.“ „U redu!“ pristao si. Obećao si mi da ćeš do večere biti kod kuće i odjahao si s vitezom u grad. Htio si ga naučiti kako se mačuje, ali vitez je jedva podigao mač. Nije imao snage. Htio si ga naučiti galopirati na konju, ali za takvo što nije imao hrabrosti. „Ne mogu,“ potužio se, „boli me trbuh.“ Zato ste vježbali gađanje lukom i strijelom, no vitez je bio toliko nespretan, da je umjesto mete pogodio vlastiti oklop. A koplje? Joj, još će se nabosti na njega. „Pogledajmo malo tvoje suparnike,“ predložio si, „možda su i njihove mame smatrale da je viteštvo opasan sport.“

7


Ali nisu! Prvi strašni vitez, snažan i hrabar, odapinjao je strelice točno u sredinu mete. Drugi snažni vitez, strašan i hrabar, vitlao je mačem visoko iznad glave, kao da vitla percem. Treći hrabri vitez, snažan i strašan, galopirao je na konju. O koplju da i ne govorimo. „Ako mi ne otkaže srce,“ tresao se vitez, „samljet će me u prah.“

8

Otišli ste u gradsku kuhinju i naručili čaj s medom. Kuharice su u čaj stavile mnogo meda pa si popio dvije i pol šalice. „Ako ne znaš galopirati i ne znaš gađati iz luka, ako se ne znaš koristiti ni mačem, ni kopljem,“ rekao si nesretnom vitezu, „onda si možda vješt u nečemu drugom.“ „Pjesma!“ povikao je vitez. „Znam napisati dobru pjesmu.“ „Napiši takvu,“ rekao si mu, „koja će dirnuti u srce.“ Potom si ga zamolio da ti da oklop i mač, i luk i strelice, i koplje i konja. I dobio si: blistav oklop, slavni mač, dobar luk s oštrim strelicama, čvrsto koplje i


najbržeg konja. Sve ti je to bilo malo preveliko, ali to te nije smetalo. A za to vrijeme dok si se ti pripremao za okršaj sa strašnim, snažnim, hrabrim suparnicima, vitez je pisao pjesmu. Prvi strašni vitez odmjerio se s tobom u streličarstvu. Bio je dobar strijelac, a svaka je tvoja strelica rascijepila njegovu. „Guba!“ uzviknuo je otac osupnute princeze. Drugi snažni vitez pokušao te je nadmašiti u mačevanju. Uzalud. Frcale su iskre, mačevi zveckali, a potom si mu dobro odmjerenim udarcem odsjekao mač kod drške. „Tako mi svega, to je vitez i po!“ pljeskao je kralj. Treći opasni vitez mislio je da će te pobijediti u galopu s kopljem. A, da konačno kažemo koju i o koplju, s njime u ruci ti si oduvijek bio najbolji. „Predobrooo!“ zaderao se kralj kada si u prvom pokušaju zbacio protivnika s konja i pobijedio na turniru. „Princeza će postati tvoja žena!“

9


Princeza se namrštila, zatoptala nogama i pokazala kralju dugi nos. Ti si žurno skinuo kacigu, naklonio se i rekao da si još puno premlad za ženidbu i da te kod kuće čekam s večerom. „I što ćemo sada?“ procijedio je kroz zube kralj. „Sve je spremno, gosti čekaju, kuharice već tri dana kuhaju i peku kekse.“


Tada je prišao vitez. Sav je blistao od radosti, a u rukama je držao novu pjesmu. Princeza se prestala mrštiti i opet je postala dražesna i slatka kao miris ljeta. Potrčala je k vitezu i pala mu u zagrljaj.


„Neka vitez oženi princezu,“ rekao si. „Ni govora!“ progunđao je kralj. „Nit se mačevao, niti je gađao u metu, niti je galopirao s kopljem. Ničime nije zaslužio ruku moje kćeri.“ Ali ovaj put vitez se duboko poklonio i zatražio da mu dadu riječ. Kralj je puhnuo kroz nos, a kraljica je kimnula. Vitez je pročitao svoju pjesmu. Lijepo je zvučala, govorila je o ljubavi i sličnim riječima koje nisi razumio. I dirala je u srce. Kraljica je otrla suze, a ljudi na tribinama vadili su rupčiće iz džepova.

12

Dok je kralj kriomice brisao svoj kraljevski nos, kraljica je ustala i objavila: „Nije sve u hrvanju i naguravanju. Dragi viteže, očarao si nas pjes­ mom i zato ti dajemo našu princezu za ženu.“ Pozvali su te da ostaneš na vjenčanju, ali si rekao da moraš kući. Za večeru smo imali palentu s mlijekom. Pojeo si više nego inače, oprao si zube i pošao u krevet. Neko si vrijeme još razmišljao o vitezu i njegovoj princezi, o proljetnom


povjetarcu i mirisu ljeta, a onda sam te pokrila poplunom, utisnula ti poljubac i već si spavao.

13


NINDŽE Ding dooong, oglasilo se zvono na vratima. Odjeven u crno, tamnih očiju, uvijek spreman za borbu, u mene je zurio nindža-ratnik. Upitao je jesi li kod kuće. Naravno da si još dok smo razgovarali dotrčao do vrata. Zanimalo ga je želiš li naučiti neke borilačke zahvate. Naravno da si potvrdno kimnuo. Naravno da si pošao za njim.


„Treniram već cijeli tjedan! Uhuhu kako treniram. S palicom, sa strelicom, s nunčakama, s ninđitom. Teško da će me netko pobijediti. To je nemoguće. Lijevom nogom udaram kao slon, a moja desnica smrtonosnija je od crne mambe. Ako bi se sada zapodjela bitka, vrlo brzo bih pobijedio.“ Prolazili ste pored vrata stare susjede Cvijete. Nindža je uzviknuo: „Haaa-ja!“ Skočio je u zrak, zavrtio se i rukom TUF, TUF, TUF, rasjekao debelu bundevu. Bilo je lijepo gledati kako nindža brzim udarcima siječe debelu bundevu kao da je neka mrkva. Ipak si ga upitao: „Zašto si sasjekao bundevu gospođe Cvijete?“ „Da se ne muči sama s njom i zato što vježba stvara majstora. Vidiš sada kako sam dobar. Dobar sam, jel da? Kimnuo si, išli ste dalje i pazili da se ne pojave neprijateljski nindže. Kod Franjine kuće nindža je kriknuo: „Haaa-ja!“ Skočio je u zrak, zavrtio se i nogama TUF, TUF, TUF, stresao je jabuke sa stabla.

15


Bilo je lijepo gledati kako se nindža vrti zrakom i kako trese jabuke s drveta kao da su ping-pong loptice. Svejedno si ga upitao: „Zašto si Franji, mojem učitelju džuda, stresao sve jabuke s drveta?“ „Da ih ne mora brati i zato što vježba stvara majstora. No, jesi li ikad vidio bolji udarac nogom?“ Išli ste dalje, hodali, pazili da se ne pojave neprijateljski nindže i stigli do gradskog trga. Tamo je bio spomenik, vojnik s isukanom sabljom u ruci.

16

„Haaa-ja!“ dao se nindža u zrak, zavrtio se i TUF, TUF, TUF, napao spomenik i odbio mu nos. Ali, spomenik je bio vrlo tvrd. Nindža si je polomio nogu. Nisi ga ništa upitao. Odveo si ga u bolnicu. Tamo je dobio gips. „Kako me boli noga,“ jaukao je nindža-ratnik, dok si ga u kolicima vozio iz gipsaonice. „Što ćemo sada? Nisam više ni za što, i da ti pravo kažem,


gotovo je sa mnom. Nisam uopće nindža već samo neki jadnik.“ „I sada ćeš se mrštiti?“ pogledao si ga strogo. „Pa nisi od porculana.“ „A što će biti... jooooj, ako... napadne neprijatelj?!“ kukao je i tužio se ratnik. A ti: „Nema što, nema kako. Gledao sam, vidio sam, upamtio sam. TUF, TUF, TUF, bit će tako.“ Upravo uto je iz zasjede zrakom doletio neprijateljski nindža, malen, mršav, ali žilav. Vrištao je da će nas zdrobiti jer nije kilav. „Haaa-jsa!“ ravno prema tebi. A ti, budući da si znao borilačke zahvate, nije bilo razloga da se bojiš. Skočio si u zrak, zgrčio si noge, udario jednom TUF i drugom TAF. Dobro gađaš pa si ga odbio. Odnijelo ga je. Joj kako ga je nosilo. Ravno na staru gospođu s druge strane ceste! „Oprostite!“ promrmljao je nindža.

17


„To si ti!“ zacvilila je gospođa Cvijeta. „Ubojica bundeva.“ Cvijeta je naciljala, zamahnula. PLONK, udarila ga. PLONK, prvo šakom, TRESK, potom kišobranom.


„Ajajajaj,“ derao se nindža, ali Cvijeta nije prestajala. „Ubojico!“ vikala je. „Sad ću te zgromiti, sasjeći i samljeti!“ Nindža se nasmrt preplašio Cvijete. Bježao je amo, bježao je tamo. A Cvijeta za njim. Zamahnula je torbicom i opet BUUUM po nindži. Za slučaj da naiđe na razbojnika koji joj je uništio omiljenu bundevu, Cvijeta je u nju stavila čekić. Joj kako je to odzvanjalo! Neprijateljskog nindžu taj je udarac odnio kroz njihajuća vrata bolnice, ravno u kolica, a ona su se otkoturala u gipsaonicu.

20

Sestra u gipsaonici provjerila je kartoteku i utvrdila: „Pacijent treba gips od vrata do gležanja.“

„Obavljeno,“ nasmijao si se. Nebo se razvedrilo. Ali ipak je zagrmjelo iza planine. Je li to stvarno bila grmljavina? Ne, bio je to drugi nindža. Još veći, još teži, još dlakaviji. Krio se iza grma, skočio u napad i zavrištao: „Haaa-jsaaa!“


Odmah si se pribrao. Od straha nisi titrao. Jer vidio si, naučio, znao. Ispruženom nogom si mu dao. TUF, TUF, TUF. Dečko, koji udarac! Nindža već leti i pita se. Je li to bio slon? Jesi li to stvarno bio ti? Ne primaš svakog dana takav strašan šut. Htio se je zaustaviti. Ali uzalud. Na kraju je završio u vrtu gospodina Franje. Tvoj učitelj džuda uhvatio je nindžu u završni zahvat, ti vrapca, kako mu je istegao uši! I još ga je uštipnuo za nos. „A, ti si taj zvrkan koji mi je stresao jabuke sa stabla, tako da su sada sve natučene!“ „Niiisam. Kunem se!“ „Da, dobro znam što znači taj niiisam. Hajde, skupljaj, zar do sutra tu će ležat na tlu što je palo?“ A vrt nije bio malen i jabuka nije bilo malo. Vjerojatno ih nindža još sada skuplja. „Bravo, bravo!“ pljeskao ti je nindža-ratnik. Ali još nije bio kraj. Još se i treći dobacio iz zasjede. Najveći i najopasniji. Gledao si ga kako ti se stao kesiti i pomislio si kako će ti ko od šale kosti polomiti.

21


„Udari!“ rekao je. „Udari, kad kažem!“ vrištao je. „U redu,“ odvratio si i smijuljio se. Skočio si, zavrtio se u zraku. TUF, TUF, TUF. Kakav udarac! Nindža je još jedva stajao, a ti si novu taktiku odabrao. Crna mamba! Uzeo si zalet, skvrčio se u kuglu i udario nogama ravno na nj, tako da je odletio kao stari panj. I ostao ležati kod spomenika s odbijenim nosom.

22

Prišao si mu. Zajecao je, zajaukao, nije hrabar više. Pružio si mu ruku, al on odmah zbriše.

Ali ni taj nije imao sreće! Kod spomenika bez nosa stajala je učiteljica Paula i dvojici policajaca govorila o nindži koji je zaslužnom narodnom junaku odbio nos. „To je on, vandal!“ uzviknula je učiteljica Paula. „Brže, zgrabite ga.“ Policajci su ga uhvatili i odveli. „Možeš li vjerovati? Je li to moguće?“ vikao je nindža-ratnik. „Tako malen dječak, a takva snaga!


Takva mrvica, a takav nindža! Takvo što nisam još u životu vidio. Uhuhu, da nisam ja to sanjao? Ne, nisam! Otkud ti znaš sve to?“ „Vježbom se postaje majstor,“ odvratio si mu i ispratio ga na taksi. „Reci mi, nindža-ratniče,“ rekao si dok si mu pomagao da iz kolica prijeđe u taksi. „Zašto su te napadali nindže?“ „A, da, zato,“ počeo je nindža, potom zastao i namrštio se. „Zašto ono? Moralo je nešto biti. Zamjerili su mi nešto ili sam ja zamjerio njima. Čekaj, čekaj! Znam zašto, ne, ne, to je bilo već prošli tjedan. Možda i zato, ... ali ne, nije bilo zbog toga...“

23

Odmahnuo si glavom, zatvorio si vrata taksija i on se odvezao. Vratio si se kući. Gospođa Cvijeta donijela nam je malo juhe od bundeve, a gospodin Franjo džem od jabuke. Slasno smo večerali.


GUSARI Ding dooong, oglasilo se zvono na vratima. „'Bardan, guspođo,“ u mene je ulizivački gledao bradati gusar s kapetanskim šeširom i zlatnim zubom. Želio je znati jesi li kod kuće. Čekao si ih.


Zlatni zub ulizivački je kimao glavom i gužvao kapetanski šešir u rukama. „Eee... da.... no... što ja znam... ali... stvar je važna.“ Osvrnuo se uokolo, privukao se skroz do tebe i prošaptao: „Našo sam kartu... pisalo je... skriveno blago... no, nešto tak'o... nisam znao više pročitat... eee... bila su... bila su... premala slova...“ „To je gusarski kapetan,“ objasnio si mi, „pomažem mu u čitanju.“ „Čitanju?“ Kimnuo si i prišapnuo mi. „Jako loše čita.“ Uzeo si jaknu i vrećicu s bombonima i pošao s njime do brodića usidrenog na rijeci. Na brodiću je bila bačva koju su čuvali riđobradi i crnobradi gusarski pomoćnik. A u bačvi... „Psst,“ rekao je kapetan i urotnički se osvrnuo uokolo. „Karta.“ Oprezno ju je izvukao iz bačve i zamahnuo ti njome pred nosom. „Hajde, pročitaj! Gdje je blago?“

25


Rastvorio si papir i prasnuo u smijeh: „Skriveno blago ljepote! To je karta puta do frizerskog salona.“ „Fuj!“ pljunuo je riđobradi. „Još piše da režu nokte i čupaju dlačice iz ušiju.“ „Auč!“ naježio se crnobradi. „Jel' ti to mene cimaš?“ viknuo je veliki dlakavi gusarski kapetan. „Ako me cimaš, čuvaj se.“ Izvukao je gusarsku sablju i njome zamahao pred nosom.

26

Bio je bijesan. Od ljutnje je počeo jesti suhe feferone, kao da su kokice. Od ljutnje, a malo i zato što je pojeo previše feferona, naredio je: „Odmah da si mi dao sve svoje bombone. Hajde, izvrni džepove!“ „Nema šanse!“ rekao si. „Što!?“ urlao je, prijetio i petljao nešto s onom svojom sabljom. „Sa'š vidjet.“ „Ako mi ne daš o'ma sve bombone,“ zarikao je zli kosmati kapetan i opako te pogledao „iz straaaašne


uklete šume, iz tammmnog skrovišta zaputit će se prema vašoj kolibi zla dlakava zvijer...“ „Klecaju li ti već koljena od straha?“ upitao je riđobradi gusarski pomoćnik. „Nimalo,“ odgovorio si. „Tišina!“ zaurlao je kapetan i nastavio: „I još će se vucarati kroz močvaru punu magle. KLOMP, KLOMP, PLOMP, PLOMP, malo će stat kod vještičje kolibe, nabrusit svoje duuuge kljove i zatuuuuliti.“ „Uuuuuuuuuuu,“ zavijao je crnobradi gusarski pomoćnik. „Jesi li se naježio?“ Odmahnuo si, a kapetan je nastavio: „Potom će se kroz pritvoreni prozor zavući u vašu kolibu i velikim žutim izbuljenim očima ugledati vrata tvoje sobe, prikrasti se u nju, otvoriti svoju dlakavu njušku, razjapiti svoje strašne kljove i potom će te...“ „Čekaj,“ prekinuo si ga. „Nešto si zaboravio!“ „Što?“ smeo se je kapetan.

27


„Zaboravio si da će se onda, kada se ta vaša zvijer otputi iz svojeg mračnog skrovišta, još netko zaputiti na put.“ „Tko?“ lecnu se oba gusarska pomoćnika. „Samo polako,“ rekao si. „Prvo će si popraviti bijelu čipkastu majicu i napraviti si punđu navrh glave. Uzet će veliku crnu torbu i potom... potom će napustiti kuću kod školskog dvorišta.“ „Ne prizivaj nevolju!“ gusarski kapetan triput pljune preko ramena.


A ti si nemilosrdno nastavio: „I dok će se vaša zvijer vucarati KLOMP, KLOMP, PLOMP, PLOMP kroz močvare, ona će sjesti na svoj stari bicikl i CIN, CIN, DRIN, DRIN voziti se po prometnoj cesti izvan grada.“ „Prestani!“ viknuo je riđobradi. „Klecaju mi koljena!“ No nisi prestao: „Dok će si zvjerka kod vještičje kolibe brusiti duuuge kljove, ona će si kod koša za smeće do oštre špiiiice našiljiti crvene olovke.“

30

„Izmišljaš!“ zavijao je crnobradi i dlanovima si čepio uši. „Dok će vaša zvijer ulaziti u našu kuću, ona će se voziti kroz trnje i kamenje i zaustaviti se na brežuljku nad rijekom.“

Kapetan je progutao knedlu. Pomoćnici su drhtali od straha. „Dok će zvijer žutih očiju buljiti u moju sobu, ona će svojim okom sokolovim potražiti vaš brod.“ „Nikad nas neće pronaći!“ povikao je razbojnički kapetan. „Nikad nas neće prepoznati!“


„Zbilja?“ nasmijao si se i mahnuo prema brežuljku. „Juhu! Gospođice Gromić, tu smo!“ „Nemoj mi samo reći da je to stvarno ONA!“ viknuo je kapetan. „Nemoj mi reći da je to učiteljica iz matematike?“ Nije čekao da odgovoriš. Zagurao se u bačvu koja je stajala na palubi. „Priča se da su gospođici Gromić prije mnogo godina pobjegla tri učenika: Marko Bitanga, Maks Batina i Miha Mutić. I to dok se učila tablica množenja. Čuo sam da ih traži otkad je otišla u mirovinu.“ „Nis' čuo za njih nikad,“ rekao je crnobradi. „Marko, Maks, Miha,“ iz bačve je lagao razbojnički kapetan, „to su vjerojatno imena nekih Kineza, kažem vam da meni zvuče sasvim kineski.“ „A ja vam kažem da je ovaj tamo Miha Mutić,“ rekla je stroga stara gospođa, parkirala svoj bicikl, uzela veliku crnu torbu sa školskim zadacima i stupila na palubu. „Ovog riđokosog ne mogu nikako pogriješiti.“

31


„'Bardan, gospojice,“ riđobradi je skinuo svoju maramu. „A onaj crnokosi Maks Batina? Je li i on ovdje?“ „Je, gospojice Gromić,“ kimnuo je riđobradi. Gospođica je prišla bačvi i rekla: „Vidi ga, vidi, Marko Bitanga, uvijek si želio biti glavni.“ Gusarski kapetan pokunjeno je ispuzao iz bačve.

32

„Pošto ste se vas četvero ovako sretno susreli,“ rekao si učiteljici Gromić, „sada ću se uputiti kući.“ „Nitko neće otići iz mojeg razreda, a da ne zna tablicu množenja!“ zagrmjela je Gromićeva.

Ali, taj ste zadatak brzo riješili. Rekao si joj da je pet puta tri petnaest, da je sedam puta sedam četrdeset i devet, devet puta šest pedeset i četiri, i smio si otići kući. Povečerao si rižu na mlijeku, oprao zube i umotao se u poplun, a s rijeke se još uvijek moglo čuti trojicu gusara koji su glasno ponavljali tablicu množenja.


VJEŠTICA Ding dooong, oglasilo se zvono na vratima. Odškrinula sam ih samo za pedalj, a već je kroz procijep pružila nos pun bradavica. Pa znaš, ta suhonjava vještica s dugim noktima i čekinjavom kosom. „Dobar dan,“ zagugutala je i upitala jesi li kod kuće.


Kad te ugledala, briznula je u plač. Imao si već spreman rupčić za nju. Vještica se glasno usekne i zajeca: „Nema je nigdje... kažem ti, sve sam prevrnula... ni traga ni glasa... ajmeeee...“ Uzdahnuo si i jedva čujno promrmljao: „Joj, ne opet...“ i pošao s njome u šumu. Kod močvare si saznao da su vještici nestali čarobni štapić i knjiga s čarolijama.

34

„Bio je to medvjed,“ klela se vještica. „Samo je on toliko drzak da ropotari po tuđim kućama. Poznajem ja tog brlogara! Prodao ju je! Prodao seoskoj travarici za lonac meda!“

Stigli smo do trošne vještičje kolibe, obrasle mahovinom i bršljanom. Vještica te na neurednom stolu ispred kuće ponudila čajem i medenjacima. Još prije no što si srknuo čaj, primijetio si nešto čudno u mlaki pored kuće. „Zašto gače ova žaba u mlaki?“ upitao si strogo vješticu.


„Nemam pojma,“ promrmljala je vještica. „Žabe su stvarno opaljene.“ „Bit će nam mnogo ugodnije u sjenici!“ iznenada je zgrabila tvoj čaj i kekse i premjestila ih u sjenicu iza kuće. Pošao si za njom. Klimavi stari stolac nije bio nimalo udoban. „A što se tiče čarobnog štapića,“ nije odustajala vještica, „kladim se da je bio zec!“ „Zašto bi ti zec ukrao čarobni štapić?“ „Zašto? Zašto! Reći ću ti zašto. Prodat će ga! Prodat će ga gradskome čarobnjaku, kako bi na predstavama iz njegova šešira iskakali zečevi. E, zato!“ Zagrizao si medenjak. Stvarno je bio dobar. Ali kada si pogledao prema hrastu iza sjenice... ono što si vidio nije ti se ni najmanje svidjelo. „Prokletstvo, vještice! Zašto po hrastu skakuće češer sa smreke?“

35


„Š-š-što?“ trgnula se vještica „Češeri u ovoj šumi su naporni i lijeni i besramni i puknuti! O životinjama da i ne govorim. Zvijeri!“ priprijetila je češeru, a tebi je umilno rekla: „Bit će bolje da svoj čaj popiješ unutra!“ Brzo te uhvatila pod ruku i odvukla u kuću. Uzela je čajnik kako bi ti još dolila u šalicu. No, uto...

36

„Dosta!“ povikao je čajnik i poletio iznad stola. „Basta! Genug! Lopettaa!“ Vještica je zgrabila čajnik i sakrila ga iza leđa, pomaknula se do ormarića idući unazad i zviznula čajnik u njega.

„Ni čajnici nisu što su bili!“ nasmijala ti se blijedo. „Kažem ti, danas ni za dobre novce ne možeš dobiti pristojan čajnik.“ Vještica je protrljala ruke, počeškala se po glavi i počela: „Dakle, ... hoćeš li se prvo uhvatiti zeca?“ „Jako dobro znaš,“ rekao si strogo, „u čemu je problem.“


„N-ne, ne, ne znam,“ prenemagala se. „Prošli put si mi svečano obećala da to više nećeš izvoditi!“ „Obećala?“ vještica je prišla za korak i lamatala rukama. „Što sam obećala?“ „Da nećeš više pretvarati dlakave životinje u krilate. I obrnuto.“ „A, to! I kao što vidiš, držim obećanje.“ „Lažeš!“ rekao si. „Tko je pretvorio patku u žabu?“ „Stvarno, tko bi napravio nešto takvo? Ne bi vjerovao koliko luđaka u zadnje vrijeme hoda okolo. Onda nije ni čudo da se dogodi ovakva spačka.“ „Nije istina!“ prigušeno je vikao čajnik iz ormarića. „Ti si obična stara kvočka!“ „No, vidiš sada?“ vještica je opet briznula u plač. „Pokude, bezobraštine, gadarije... a ja staričica...,“ jecala je pogrbljenih leđa, „...nagluha, zimogrozna, jedva živa!“ Udario si šakom po stolu tako da su šalice zazveketale.

37


„Prestani plakati,“ zapovjedio si joj, „pa idemo k medvjedu! Tko zna što si mu opet podvalila.“ Vještica se umah izravnala. Obrisala je suze. „Sada ćeš odčarati ono što si začarala! Jasno?“ „Sitnica!“ potvrdno je kimnula. „I svečano obećavam...“ Ali to nisi više čuo, jer si već napustio kuću. *** Medvjed je izgubio svaku nadu. Po krznu je imao crne i bijele pruge, upravo onakve kakve imaju zebre.


Vratio je vještici knjigu čarolija. Zablistala je od sreće, a ti si je strogo pogledao: „A što ćemo s krznom?“ „Da, da, pa znam,“ razvlačila je vještica, otvorila je knjigu, promrmljala neke riječi i PUK, medvjed je već bio onakav kakav ima biti. Pošli ste do zeca.

40

„Smotana vještica!“ zijao je zec. Mladunče koje se sklupčalo kod njegovih stražnjih šapa bilo je zeleno od šapica do ušiju. Na kraju je vještici predao čarobni štapić, vještica je njime mahnula i zečić je ponovo postao siv.

Potom je češer na vrhu bukve pretvorila natrag u vjevericu, žabu natrag u patku, a iz ormara pustila lastavicu. „Ode moj čajnik,“ pojadala se i skrušeno ostala sjediti sred kuće. „Dosada,“ jauknula je. „Već sto godina ista priča... zima, proljeće, ljeto, jesen... pa opet i opet... cijelo vrijeme jedno te isto...“


„Ako želiš čarati,“ rekao si joj, „možeš iščarati nešto zabavno.“ „Da, mogu, kako da ne!“ malo je zafrktala usnama. „A što kažeš na zabavu?“ predložio si. „Da bude za sve? I zdjela medenjaka za zečeve?“ „Jadno!“ otpuhnula je vještica. Malo je promislila, a onda joj se oči zažare: „Može li to biti najluđa zabava svih vremena?“ „Jedino ako će se zabavljati i svi drugi,“ potvrdio si. „Hoćeš li ostati?“ upitala je molećivo. „Ne, čeka me mama s večerom.“ Pozdravio si se i došao kući. Prije nego što si se uvukao u krevet, još si dugo zurio kroz prozor. Iz šume se čula divlja glazba. Zvjezdano nebo odjednom je zabljesnulo i zvije­ zde su zasjale čudesnim bojama. Plavi, crveni, ljubičasti i zeleni snopovi svjetla plesali su nad visokim drvećem. Bit će da je bila uistinu posebna zabava.

41


VODENJAČIĆ Ding dooong, oglasilo se zvono na vratima. Diing dong, ding dong, ding dong. Potrčao si niz stubište i otvorio. Bio je vodenjačić. Ušao je. Odložio je kofer i otišao ravno u kupaonicu. Natočio si je vode u kadu i pljusnuo u nju. Pljus, pljas, pljus, pljas. Jao, kako je u trenu sve bilo mokro.


„No, krasno,“ rekla sam i počela brisati lokve. Sjeo si do vodenjačića na rub kade. „Odselio sam se iz rijeke,“ uzdahnuo je čovječuljak. „Zbilja, odselio se?“ začudio si se. „Za stvarno?“ „Za stvarno! Sada ću živjeti tu, u vašoj kadi.“ Pogledao si mokru kupaonicu. Pogledao si mene. Pogledao vodenjačića i rekao: „To neće ići.“ „Zašto ne?“ „Jer nam kada treba za kupanje,“ rekao si. „Osobito subotom.“

43

„U redu, onda ću zauvijek živjeti tu, osim subotom.“ „A što nije u redu s rijekom?“ „S rijekom je sve u redu,“ odmahnuo je vodenjačić, „ali ne mogu više živjeti tamo. Još bolje za mene.“ „Bolje za tebe?“ „Ne želim se susresti s vodenim stricem.“ „Napravio si neku spačku?“


„Nisam ja,“ rekao je vodenjačić pokunjeno. „Spačka se je sama napravila. A malčice je pripomogla i riječna struja.“ „Riječna struja?“ začudio si se. „Jao, jao,“ zakukao je vodenjačić. „Odnijela je cipele vodenoga strica.“ „One lijepe crne cipele koje ima za ples?“ Vodenjačić je potvrdno kimnuo i čučao u kadi kao šaka jada.

44

„Ali nisi ti kriv, ako ih je odnijela struja,“ tješio si ga. „Htio sam zaplesati, tap tap, tap tap. Samo malo,“ zajecao je vodenjačić. „Ali te lijepe cipele, no, bile su mi prevelike, ... skliznule su mi s nogu... i vidiš, onda ih je odnijela riječna struja.“

„Zašto nisi plivao za njima?“ „Pa jesam, ali nisam ih mogao uhvatiti. Upravo tada u rijeku je uronio glavu neki ludi kormoran. Uhvatio je cipele i odletio s njima.“


„Petljancija,“ kimnuo si, a onda ispod kratkih hlača obukao kupaće i uzeo ručnik. „Dođi,“ rekao si vodenjačiću. „Možda je nekamo odbacio cipele. Pa i što bi kormoran s cipelama?“ Otišao si do rijeke, a vodenjačić je uzdisao za tobom. Išao si uz rijeku, a vodenjačić pokunjeno za tobom. Bilo je tako sve do glavnog gradskog trga. A tamo, no, pa tamo se desilo čudo. Ljudi su se okupili i zurili. A kako i ne bi! Kod mosta je kormoran u prevelikim cipelama vodenoga strica plesao za sitniš. Odlučno si došao do njega i tražio da vrati cipele. Kormoran je saslušao. Odmahnuo je glavom. Gledao je čas cipele, čas skitnicu. Ovaj je sjedio kod ograde i svirao usnu harmoniku. „Tja,“ zagraktao je na kraju, „što ćemo sada? Nije meni tako stalo do cipela. Htio sam učiniti dobro djelo. Gledam onoga skitnicu, gledam ga već cijeli tjedan. Svira usnu harmoniku, svira cijeli tjedan, no jedva da mu tko baci kakav novčić. Pa sam priskočio. Pomoći.“

45


„A što ako plešeš bez cipela?“ upitao si. „Ne mogu bez cipela, bez cipela stvarno ne ide. Nikad nije pravo, nikad svima,“ uzdahnuo je kormoran. „A što da radim? Gledam ga, skitnicu, i žao mi ga, nije jeo cijeli tjedan.“ Vodenjačić je zajecao. Kormoran je tiho opsovao. „Ma dajte, možemo se dogovoriti,“ malo je popustio. „Dovedite mi žabu koja će pjevati, a ja ću vam vratiti cipele.“

46

Što su drugo mogli, zagacali su po riječnim pličinama kako bi pronašli žabu. Žaba je bila strašno umorna, jer je cijeli božji dan učila punoglavce kako se pliva uzvodno. Nije im nikako išlo. Dva je skoro odnijela struja.

„Da pjevam?!“ poskočila je žaba, a oči joj se zacakle. „O, kako bih pjevala, zabavljala se, plesala. Oh, što bih dala za trenutak mira!“ „Onda, jesmo se dogovorili?“ upitao si. „Dogovorili?“ žaba je prestala sanjariti. „To nikako! Ne, ne.“


„Zašto ne?“ „Punoglavci!“ uzviknula je žaba. „Tko će ih čuvati? Tko će ih smirivati? Tko razdvojiti kada se potuku? Tko će ih loviti?“ „Nas dvojica,“ ponudio si. „Ma kakvi!“ odmahnula je žaba. „Strašno su ne­odgojeni. Grizu, udaraju, pljuju, bježe. Jao, jao, a tako bih rado pjevala.“ A onda se dosjetila: „Netko u ovoj rijeci ipak je dorastao mojim fakinima!“ „Tko?“ upitali ste uglas ti i vodenjačić. „Šaran,“ rekla je žaba. „Ali strašno je lijen. Sumnjam da će prihvatiti.“ Zaplivali ste prema riječnom dnu gdje se u blatu valjao šaran. Ti ispod vode nisi mogao otvoriti usta pa si trknuo vodenjačića da on nešto kaže. „Bi li htio čuvati žabine punoglavce?“ upitao je. „Ni govora!“ odgovorio je šaran.

47


„Lijepo te molim,“ molećivo je rekao vodenjačić. A šaran je odmahnuo glavom. Što je više vodenjačić molio, šaran je sve više odmahivao. „Ma što ti pada na pamet? Lijepo se ovdje odmaram, a ti dođeš i nabacuješ mi neku svoju ludu ideju. Pusti me na miru!“ Vodenjačić je opet zaplakao. „Zašto sada tuliš?“ rekao je šaran malo blaže. „Pa nećeš valjda plakati, tako velik vodenjačić!“

49

„Žaba kaže da u rijeci nitko osim tebe nije dorastao njezinim punoglavcima.“ „To je rekla?“ zadovoljno je upitao šaran. „No, ako je tako rekla, onda već može.“


Vodenjačić je tulio i jecao, a tebi je pod vodom već ponestajalo zraka. Šaran je ponosno gladio svoje brkove. „Jedno popodne neće biti preteško,“ popustio je, „u redu, neka bude! Ali samo ako mi donesete knjigu priča, ili neka ostanu kod mame. Ako nema priča, s punoglavcima je gore nego u razbojničkoj pećini!“ Nedaleko odatle bila je gradska knjižnica i pomislio si da ćete tamo najbrže to obaviti.

50

„Ovo je knjižnica,“ rekao je knjižničar, „a ne vodeni park!“ Bio je naporan, namrgođen i pomalo zao.

„Željeli bismo posuditi knjigu priča,“ zajecao je vodenjačić. „Knjigu priča, je li?“ ponovio je knjižničar. Promotrio je vodenjačića. „Jesi li ti nekakav vodenjačić, što li?“ Vodenjačić je potvrdno kimnuo. „Moj vodeni stric izgubio je plesne cipele i...“


„Tvoj vodeni stric,“ prekinuo ga je knjižničar, „izgubio je plesne cipele? Aha, aha! Vidi, vidi.“ „Molim vas, dajte nam knjigu,“ pokušao si i ti. „Žuri nam se.“ „Žuri, žuri,“ kimao je knjižničar. „Ali neće biti ništa od knjige. Sve dok ne dovedete natrag Uršku.“ „Koju Uršku?“ zbunjeno je upitao vodenjačić. „Koju, koju?“ uzrujao se knjižničar. „Onu koju je s plesa odveo tvoj vodeni stric!“ „Moj stric,“ jecao je vodenjačić, „uvijek na ples ide s vodenom tetom. Poznajete li vi uopće moju tetu? Kada bi moj stric zaplesao s nekom drugom, razbila bi mu nos.“ Knjižničar je uzeo s police knjigu pjesama i potražio onu o vodenjaku i Urški, koju je navodno vodenjak plesom odveo u rijeku. „Sama podmetanja!“, zacvilio je vodenjačić. „Same laži!“ „Nema Urške, nema priča!“ rekao je knjižničar, sjeo na svoj stolac i udubio se u čitanje.

51


Što si mogao učiniti? Otrčao si kući, vodenjačić uspuhujući za tobom. Trčite, trčite, trčite. Bum, lupa vodenjačić prvi na naša vrata. Ding dong, ding dong. „Da, da, evo idem!“ Otvorim ti, a ti zadihan uletiš unutra. Stepenicama gore ravno do police na kojoj su priče. Uzmeš knjigu, ali natrag ste trčali malo polakše. Knjiga je bila teška.

52

Ubrzo ste bili opet na rijeci. Bilo ti je malo žao lijepe knjige i nadao si se da se u vodi neće raspasti. Ali vodenjačiću je trebalo pomoći.

Šaran se razveselio pričama i sve do večeri čitao ih je žabinim punoglavcima. Jako je uživao. Za to vrijeme žaba je pjevala na trgu. Uistinu je znala zapjevati. Bila je sretna. Kormoran je svejedno zaplesao. Išlo je i bez cipela. Skitnica ju je pratio na usnoj harmonici. Kovanice i banknote samo su padale u njegov šešir. I skitnica će si moći priuštiti sobu u hotelu i večeru u restoranu.


Vodenjačić je presretno uz sebe privinuo plesne cipele svojeg strica. „Hvala!“ povikao je veselo, snažno te zagrlio i na lice ti utisnuo mokar poljubac koji je zaudarao na alge. „Žurim kući, da vratim cipele, prije nego što stric i teta pođu na ples.“ Pljusnuo je s mosta u rijeku i nestao. Umoran i zadovoljan došao si kući. Natočila sam ti vodu u kadu da se okupaš. Bila je subota. Nešto malo si povečerao i uvukao se u krevet. Došla sam ti pročitati priču. Ali čekaj, nismo imali više priča pa sam ti pročitala pjesmu. „Pročitaj mi onu o Urški i vodenjaku,“ rekao si, a zaspao si još prije kraja pjesme.

53


SVEMIRKO Ding dooong, oglasilo se zvono na vratima. „Tko je?“ upitao si me šapćući. „Svemirko,“ rekla sam tiho i odmaknula se od špijunke. „Zar opet?“ uzdahnuo si. „Poruši mi sve kocke.“


„I otvori sve ladice,“ pridodala sam. „Uvijek se igramo ono što on želi.“ „Što da radimo?“ upitala sam. „Dolazi već treći put.“ „Ma, neka ga,“ rekao si i otvorio vrata. U hodnik hitro uđe malo zeleno stvorenje s antenom na glavi i crnom kutijicom u rukama. Uznemireno je pištalo i trčalo iz sobe u sobu. Otvaralo je ladice i razbacivalo stvari. „Kaže da je izgubio čikagi,“ objasnio si mi. „Bit će bolje da mu ga pomognem potražiti.“ „Zašto ne paziš na svoje igračke?“ upitao si ga kada ste odlazili. Teško je tražiti nešto što još nikada nisi vidio. A ti nisi mogao niti sanjati, kakav je čikagi. Pregledali ste grmlje, pročešljali ste povrtne gredice i travu, pogledali ste i pod sve smreke. Svemirko je odmahnuo glavom i zapištao.

55


„ Pi-pi-SA DA-pi-pi- ĆU-R A ZN IJETI-pi-pi-VA ŠPLANET-pi-pi.“ Počeo je tipkati po šarenim gumbima na svojoj crnoj kutijici. „A zašto?“ pogledao si ga začuđeno. Odgovorio je da će raznijeti planet, pomesti pepeo i pronaći čikagi. „Stani!“ uzviknuo si, „onda ćeš uništiti sve bombone.“ „Pi-pi,“ zapištao je svemirko, „ŠTO-SU-pi-pi-BOMBONI?“

56

Odveo si ga u dućan. U džepu si imao upravo toliko novca da si mogao kupiti vrećicu zelenih gumenih crva.

„Pi-pi-NJAMI-pi-pi-NJAMI,“ mljackao je svemirko. Ti si pojeo tek prvoga, a svemirko je već ispraz­ nio cijelu vrećicu. Kada se vrećica ispraznila, počeo je opet tipkati po onoj opasnoj kutijici. „Stani!“ povikao si. „Ne bi li prije toga prvo razgledao planet?“


Pristao je i ušli ste u njegov leteći tanjur. Odvezli ste se na najvišu planinu na svijetu. Sanjkali ste se. Grudali. Napravili ste divovskog svemirca od snijega. Kada se je svemirko nauživao, ponovno je izvukao svoju crnu kutijicu. „Čekaj malo!“ zaustavio si ga. „Pođimo na pusti otok!“ Tamo ste se kupali u toplom moru, takmičili ste se u bacanju kokosovih oraha i lovili ribe. Za neko vrijeme svemirku je bilo dosta i opet je uzeo u ruke kutijicu. „Znam što,“ uzviknuo si i potražio najbolji zabavni park na Zemlji. Tamo ste pištali i urlali od straha u kući strave, onda ste pištali i smijali se, kada ste se spuštali niz duge tobogane. Pa pištali i vrištali od uzbuđenja na visokom brzom vrtuljku. Svemirko je uživao. Kada ste letjeli natrag, tužno je zapištao, uzeo kutijicu i ponovno počeo pritiskati tipke.

57


„Ne, ne, ne, ne!“ povikao si. „Ako je čikagi i važniji od bombona i snijega i mora i visokog brzog vrtuljka, sigurno na Zemlji postoji nešto, što je važnije od čikagija.“ „Pi-pi?“ želio je znati svemirko. „Ako uništiš naš planet,“ rekao si tužno, „sve će mame na svijetu ostati bez svoje djece. A što je još gore, sva će djeca ostati bez mama.“

58

Svemirko je razrogačio oči i zapištao: „Pi-piMAMA?“ „Dođi,“ rekao si i usmjerio svemirski brod prema našem vrtu.

Baš sam bila pospremala ladice kada ste sletjeli. „Mamice,“ šapnuo si mi, „možeš li neko vrijeme biti onakva kakva si kada si najzabavnija?“ „Mogu pokušati.“ Svemirko je sjeo na sofu i sumnjičavo me gledao. „Igrajmo se restorana!“ predložila sam.


Ti si bio konobar. Svemirko je bio glavni kuhar. Nacrtao si tanjure, vilice i čaše. Svemirko je nacrtao hranu i piće. Ja sam sjedila za stolom i kušala jela koja si donio na nacrtanome pladnju. Bila su to najčudnija jela što sam ih ikad jela. „Izvolite,“ nacrtala sam novac i platila vam za uslugu. Nakon toga sam ispekla prave palačinke. Svemirko si ih je namazao koncentratom od rajčice i sredio ih dvadeset i tri. Kada ste popili toplo mlijeko, šćućurio si mi se u krilo. Činilo se da si umoran pa sam vam pričala priču. Bilo je vrijeme da kreneš u krevet. Zato sam zamolila svemirka da se dođe opet igrati sutra.

59

„Pi-pi-I-JA-pi-pi-BIH-VOLIO-pi-pi-IMATI-MAMUpi-pi,“ zapištao je svemirko. „Možemo li mu je potražiti?“ želio si znati. „Hm, otkud ja znam, kakve su svemirske mame?“ „Znam ja,“ rekao si. I zamolio si me da uzmem papir i napišem na njega ovo:


„Traži se mama koja zna peći slasne palačinke, kuhati koncentrat od rajčice i pričati dobre priče. Koja voli zabavne parkove i voli se smijati, a viče samo u kući strave ili na visokom brzom vrtuljku. Traži se mama, koja ne zaboravi iz dućana donijeti vrećice gumenih bombona. Mama koja ima vremena za izmišljene igre, koja se voli grudati i zimi ne gnjavi da moraš imati kapu na glavi.“


„Zbog antene ne može nositi kapu,“ objasnio si mi. I šapnuo: „Takva koja zna da se ne smije uništiti planet samo zato što si izgubio igračku.“ „A sada napiši velikim slovima,“ rekao si mi. „TRAŽI SE MAMA, KOJA ZNA DA DIJETE MORAŠ VOLJETI.“ Pismo smo presavinuli, stavili ga u lijepu zelenu kovertu, i dali ga svemirku.

62

„Piii-pi,“ zahvalio je svemirko, odložio crnu kutijicu na stol i pozdravio se. „Zaboravio je na čikagi,“ odahnuo si. Uzela sam crnu kutijicu sa šarenim gumbima. Pritisnula sam plavi, zeleni, crveni i žuti ...

„Ne pritišći!“ povikao si. Prekasno. Kutijica je počela tiktakati. Počelo se dimiti iz nje i potom je STRAŠNO PRASNULO! Kada se je dim malo razišao, na stolu smo pored kutijice ugledali – VELIKU VREĆICU ZELENIH GUMENIH BOMBONA!


„Dobro da još nisam oprao zube,“ namignuo si mi. „Ali samo jednog.“ „Tri?“ „Dva.“ Istrčao si na vrt i u tamno zvjezdano nebo povikao: „HVALA-pi-pi!“ Visoko na nebu poznati leteći tanjur nestao je u beskraj.

63


Profile for Ibis grafika

Ding-Dong – za program Naša mala knjižnica  

Elektronička verzija knjige Ding-Dong. Samo za uporabu sudionicima programa Naša mala knjižnica tijekom ograničenja kretanja postavljenih ti...

Ding-Dong – za program Naša mala knjižnica  

Elektronička verzija knjige Ding-Dong. Samo za uporabu sudionicima programa Naša mala knjižnica tijekom ograničenja kretanja postavljenih ti...

Profile for ibisgraf
Advertisement