Page 21

TEMATSKI OSVRTI

razini, gdje ona prestaje biti objekt koji se analizira s udaljenosti i postaje dio naše osobne povijesti, jer u stihove koje odabiremo upisujemo svoja iskustva i doživljaje. Unaprijed sam pripremala materijale za rad: pjesme, bojice, škare, ljepilo. Na početku sata učenici bi dobili objašnjenja načina i ciljeva rada. Osnovni model rada sastoji se u tome da se pjesma na početku sata pročita, a to najprije čini voditelj, a zatim netko od sudionika – pjesma se uvijek čita nekoliko puta da se uđe u ritam i slikovitost kroz različite glasove. Zatim se učenici sami posvećuju tekstu bojeći pjesmu prema osobnom doživljaju stihova (dopuštena su križanja stihova koji nam se ne sviđaju, koje osjećamo kao neprihvatljive, odbojne i slično), drugim riječima, boja i pokret postaju sredstvo emotivne reakcije na tekst. Stihovi s kojima su se učenici najdublje mogli poistovjetiti čitaju se pred grupom po završetku rada na tekstu, a zatim svatko iz stihova koje je odabrao kao sebi najbliže stvara svoju pjesmu. Radionica završava čitanjem (po želji) vlastitih pjesama i pisanjem zajedničke pjesme (svatko u zajedničku pjesmu ugrađuje svoj stih) kao objedinjavanje procesa i dokument jednog kreativnog trenutka s kojim počinje svaki sljedeći susret. Zanimljive su bile reakcije učenika na prvi susret s takvim načinom rada: neki su se odmah oduševili, jedan dio učenika ostao je začuđen, a jedan gotovo uplašen jer “ne znaju što se od njih zapravo očekuje”. Čitanja poezije na početku radionice u svim su razredima uvijek bila zanimljiva – neki su učenici čitali interpretativno, neki su bili duhoviti, neki su pokušali otpjevati pjesmu i slično. Potaknuti autorovim stihovima i raspoloženjima, stvarali su nove, neobične i zanimljive pjesničke svjetove. Na taj način interpretirali smo mnoge pjesme propisane planom i programom, poput Matoševe Utjehe kose, Ujevićeve Svakidašnje jadikovke, Wordsworthovih Sunovrata, Prevertova Lošeg učenika i sl. Iako su radionice bile predviđene za jedan školski sat, gotovo nikada nismo uspjeli u tom naumu. Svaka radionica trajala je dva školska sata i to se pokazalo kao idealno vrijeme i za objašnjenja i za realizaciju. Ono što je za mene kao profesoricu bilo važno jest to da sam uspjela potaknuti igru i izvući, u srednjoj školi često zanemarenu, kreativnost učenika, potaknuti ih na dublja promišljanja o problemima koje su pjesme nudile i navesti ih na opušten zajednički rad. Manji dio učenika, naviknut na sistematičan rad s obrazovnim ciljevima, nije se mogao opustiti i prepustiti takvom radu, a jedna je učenica pitala “što ona od svega toga zapravo mora naučiti”. Veći dio učenika bio je oduševljen i naveli su da je dobro da u tolikoj količini mogu iznositi svoja mišljenja i asocijacije. Jedan učenik, inače često nezainteresiran na satovima književnosti, rekao je da pjesme koje smo radili na taj način nikada neće zaboraviti jer ih je toliko puta iščitao i toliko intimno interpretirao stihove. Nameće se zaključak da je metoda izuzetno zanimljiva u radu,

ali da ju treba prakticirati ovisno o mogućnostima i sklonostima pojedinih učenika (ili razreda). Rad kroz izvannastavne aktivnosti bio je dodatno motivirajući jer su se javili učenici potpuno otvoreni kreativnom radu, oni koji slobodno artikuliraju vlastite stavove i osjećaje. To je bila manja grupa, formirana od tri učenice iz istog razreda. Naime učenicima sam dopustila da sami oforme svoje grupe budući da razgovori često zadiru u područje osobnog i intimnog i zato je bitno da se osjećaju ugodno u takvom okruženju. Ove godine to je grupa od desetak učenika iste generacije. Na početku sam popričala s učenicima i odredila područja njihovih interesa. Na prvih nekoliko sati sama sam donosila pjesme, a zatim su oni počeli odabirati pjesme za susret i u tome se izmjenjivati. Radionice također traju dva školska sata, a održavaju se svaka dva do četiri tjedna (kraći intervali pokazali su se kontraproduktivnima). Dosad smo se koristili pjesmama Lidije Bajuk, Tina Ujevića, Sime Mraovića i drugih. Kroz razgovore smo se dotaknuli tema školovanja, ambicija, strahova, razočaranja, obiteljskih priča, ljubavi, vlastitih osobnosti i slično. Zanimljivo je promatrati kako se o nekim temama učenici otežano izražavaju, kako zastaju na različitim stupnjevima intimnosti i kako otvorenost u komunikaciji ne ovisi o poznanstvima unutar grupe, već o spremnosti učenika da otvoreno govore o sebi. Jedan dio učenika, vjerojatno naviknut na takvu komunikaciju, od početka se dobro snašao u takvim razgovorima, drugi dio opustio se kako je prolazilo vrijeme i kako je povjerenje u diskreciju grupe raslo, a jedan se učenik unatoč tomu nije uspio (ili nije želio) do kraja otvoriti. Smisao razgovora jest opuštanje, pa se uvijek do sada događalo da razgovori završavaju u pozitivnom i afirmativnom tonu. Poetska terapija u radu s kolegama Rad s kolegicama koje su se iznimno veselo odazvale satovima poetske terapije kao obliku druženja i upoznavanja bio je otpočetka opterećen njihovim ranijim poznavanjem i stavovima (ili predrasudama). Iz iskustva vođenja grupa primjećujem jasno vidljivu činjenicu da će se većina sudionika prije opustiti i otvoriti pred nepoznatom grupom, dok su grupe formirane prema kriterijima zajedničkog rada često opterećene ranijim međusobnim odnosima koji nisu uvijek pozitivni. Također je zahtjev za apsolutnom diskrecijom na početku svakog druženja stavljan pod upitnik. Sve je to odmoglo nekim članovima grupe da se u potpunosti opuste i posvete radu. Tekstove za rad također sam odabirala prema sklonostima grupe, ali i prema mogućnostima zanimljive rasprave. Analizirale smo i uspoređivale pjesme Lidije Bajuk, Paula Eluarda, Vesne Parun i drugih. Mišljenja sudionica razišla su se prilikom interpretacije Prevertove pjesme Loš učenik (koju sam paralelno ponudila i učenicima) jer su zadirala u različite, možda i 21

Hrcak_br_46_47_prosinac_2012  
Advertisement