Page 19

TEMATSKI OSVRTI

Lijekovi od lijepih riječi govori o pravom, iskrenom prijateljstvu, dramatizirala sam, pa smo održali stotinjak predstava za djecu predškolske i školske dobi, a gostovali smo i u bolnicama i lječilištima. Nakon čitanja uvijek bi bile organizirane radionice na kojima su djeca od glinamola izrađivala figurice puževa koje su poklanjala svojim najboljim prijateljima. Bajka ima nebrojene mogućnosti povezivanja ljudi. Čitala sam ih, naprimjer, na tavanu etnokuće u baranjskom selu dok je Kvartet Rucner svirao za okupljene mještane. Neobično mjesto, neobična kombinacija, ali mnogo zadovoljnih ljudi te večeri. Također, često su me zvali profesori iz srednjih škola kada su imali problema s odnosima među učenicima. Čitala sam im tada bajke i one su ih pomirivale. U jednom osječkom kafiću otvoren je bajkatorij – prilika za čitanje bajki uz glazbene improvizacije te uz kavu, toplu čokoladu i kolače. Nakon pet godina iskustva u ovom području rada, 2009. godine osnovala sam udrugu Palia-Centar za pomoć palijativnim bolesnicima i njihovim obiteljima. U sklopu te udruge postoji i umjetnička radionica. Naš novi projekt bio je dramatizirati bajku Ogledalo te u predstavu uključiti što više Osječana (malih, velikih, zdravih, bolesnih, profesionalaca, amatera, sportaša, umirovljenika). Bolesnice s onkološkog odjela sašile su kostime i izradile neke scenske rekvizite, a djeca polaznici kiparske radionice u drvenim su pločama u duborezu izradila “slike” iz bajke; djeca s Downovim sindromom naučila su pomagati u nastupu mađioničara (medicinskog tehničara); đaci iz srednjoškolskog đačkog doma skladali su i otpjevali pjesme; djeca pacijenti na onkološkom odjelu izradila su (pod vodstvom akademskog kipara) ukrase od slame; medičar je ispekao specijalne medenjake za predstavu; djeca iz plesnog studija pripremila su plesne točke; pridružili su se i profesionalci iz HNK-a u Osijeku i s Glumačke akademije... Ukupno tristotinjak duša udružilo se u stvaranju predstave. Konačno, redatelj Robert Raponja objedinio je sve naše fragmente u cjelinu. Svečana premijera predstave Ogledalo u osječkom HNK-u održana je 21. rujna 2010. godine. Bila je to doista priredba u kojoj se objedinilo stotinu srca oko jedne bajke i stvorilo novu bajku – o tome kako su čuda moguća, samo ako “najmlađe dijete hrabro krene na put, ustraje unatoč nevoljama, jer na kraju dobro uvijek pobijedi i sve završi sretno, veselo i dobro”. Radeći i dalje s bajkama, čitajući ih pojedincima ili manjim grupama, u jedno sam postala sigurna: neopravdano malo koristi se blagodat i moć bajki. Freud, Jung i Bettelheim to su dobro znali, pa se postavlja pitanje zašto onda mi tako polako primjenjujemo preporuke za njihovu upotrebu u svakodnevnom radu? Radost smišljanja i pisanja te oblikovanje bajkovite priče posebno su lijepo iskustvo koje spada u domenu književnog stvaralaštva, a ja sam pokušala istaknuti i “dodatnu vrijednost” koju sve bajke nesumnjivo imaju – ljekovito, iscjeljujuće djelovanje. To su naše bake i djedovi itekako dobro znali. A zašto smo mi to zaboravili?

Branka Kandić-Splavski Sve je započelo 2004. godine kada je objavljena moja prva knjiga Andreina školjka – zbirka bajkovitih priča. “Za koga su te priče? Za djecu ili za odrasle?” pitali su me često, a ja sam odgovatara protupitanjem: “Za koga je Mali princ?” Kao i svaka objavljena knjiga, i moja kao da je dobila “vlastite noge” i krenula na svoj put... Liječnica sam obiteljske medicine i sjećam se da su mi počeli dolaziti brojni nepoznati ljudi sa željom da mi kažu kako su pročitali moju knjigu, dobro se isplakali, te da im je sada lakše, pa su došli zahvaliti za to olakšanje… Osim što mi je bilo drago čuti takve riječi, primijetila sam, također, da su riječi ostavile dublji dojam nego medikamenti. U to vrijeme imala sam pacijenticu koja je umirala od karcinoma mozga. Nije više mogla ni govoriti, ni hodati, ni micati se. Samo je ukočeno ležala, stenjala, a jedina komunikacija bila je – pogledom. Odlazila sam joj u kućni posjet i, sjećam se, stajala sam nad njezinom posteljom i pitala se što reći biću koje toliko pati. Upitati ju kako je? Takvo nešto činilo mi se besmislenim dok me gledala očima punim bola, onako zarobljena u vlastitom bolesnom tijelu. Onda sam se sjetila svoje knjige i počela sam joj čitati. Slušala je pomno, zaneseno, iznenađeno, zahvalno. A na kraju čitanja, ona krupna, vruća suza što je klizila niz njezin blijedi i upali obraz bila je nešto najdirljivije, najljepše i najtužnije što su mi dale moje bajke. Svaki dan dolazila sam joj čitati – oči gospođe S. O. dočekivale su me s radošću, a ispraćale s čudnom sretnom sjetom. Nismo došle do kraja knjige. Gospođa je umrla, ali oni trenuci olakšavajućeg boravka u ljepšem svijetu bajke, u njezinim posljednjim danima života, blagodat su koje sam tek tada postala svjesna. Nedugo potom, u ambulantu je došao njihov susjed zamoliti “čitanje uz uzglavlje” za svoga oca. Prihvatila sam, a onda su počeli dolazili i drugi, pa nakon njih opet novi ljudi s istom potrebom, i uskoro nisam to više stizala raditi sama. Budući da sam istovremeno čitala svoje bajke djeci – adolescentima na odjelu psihijatrije u KBO-u, osobama s posebnim potrebama u Župi Svete obitelji i učenicima jezične gimnazije, nastala je ideja projekta Lijekovi od lijepih riječi. Svi oni kojima sam ja čitala počeli su odlaziti čitati nekomu u susjedstvu, nekomu komu su riječi utjehe kroz bajku bile potrebne. Moje bajke bile su most kojim su bajkočitači uz bajku donosili sebe, svoje prisustvo, dušu. Bili su potrebni nekom. Bajke su bile ljekovite obostrano. I sama sam bila začuđena moći i snagom koju riječi djeluju na ljude. U suradnji sa psiholozima i psihijatrima izradila sam upitnik za djecu i odrasle kojim smo testirali učinak bajkovitih priča odnosno raspoloženje prije i poslije slušanja bajki. Pomaci raspoloženja nabolje bili su očiti. Na nekoliko kongresa psihologa i psihijatara predstavila sam svoj rad, a Grad Virovitica poklonio mi je malo pokretno kazalište za lutke. Svoju bajku Supuž puža, koja

19

Hrcak_br_46_47_prosinac_2012  
Hrcak_br_46_47_prosinac_2012  
Advertisement