Page 15

tematski osvrti

je od sedam funkcija osobnoga dnevnika relaksacijskopsihoterapijska. “Pisanje je izvor relaksacije i psihoterapije koji se događaju smanjenjem emocionalne i živčane napetosti tijekom racionalizacije pisanjem.” (Borisov 2001, prema Duran 2003: 182). Mnogi ljudi koji pišu dnevnik ili su ga nekada vodili mogli bi to potvrditi. Čitanje književnih djela može biti ljekovito na dva načina, koji se podudaraju s dvama načinima čitanja književnih djela koje razlikuje i A. de Botton u romanu Seks, šoping i roman. To su čitanje kao bijeg od sebe i čitanje radi pronalaženja sebe (2007: 168-169). U većini literature stoji da biblioterapija počiva na identifikaciji. Z. Shechtman navodi dva pravca u biblioterapiji: kognitivni i afektivni. Kognitivnu biblioterapiju opisala je kao proces samopomoći čitanjem nefikcijskih djela bez terapeutova uključivanja ili uz minimalne kontakte s njim. Afektivna biblioterapija, čiji se izvori mogu naći u psihodinamičkim teorijama, počiva na identifikaciji čitatelja s likovima. U afektivnoj biblioterapiji čitaju se fikcijska djela visoke estetske vrijednosti. Autorica tvrdi da se afektivna biblioterapija ne može provoditi kao samopomoć, nego ju mora voditi terapeut jer se suočava s dubokim emocijama i doživljajima (2009: 22) i otkriva potisnuti ili nesvjesni materijal (28-29). Bi li joj samostalni introspektivni čitatelji mogli što prigovoriti, iznijeti protuprimjere vlastitih čitateljskih iskustava?

Tolstojeva djela u kojemu Ana govori o nemogućnosti ostavljanja supruga zbog djece, ali i nemogućnosti života s njim (usp. Goldreich 2008: 23). Junakinje djela Glorije Goldreich, kao i korisnici biblioterapije, uspostavljaju veze s likovima o kojima čitaju: “Razgovarajući o knjigama otkrivale su se jedna drugoj, govorile o svojim snovima, najdubljim strahovima, najvedrijim nadama.” (59) Biblioterapija u školi Još je barem jedan oblik biblioterapije koji se ne smatra biblioterapijom u pravome smislu riječi. Govoreći o biblioterapiji u školskome kontekstu, Natalija Mikuletič ustvrdila je da “upotreba izraza biblioterapija za školsko okruženje može biti sporna jer ima svoje početke u kliničkom okruženju” (2010: 134). Autorica se odlučila za naziv razgovor o knjizi, što je glavna značajka biblioterapije (138). Naziv je možda precizniji nego biblioterapija, ali čini mi se da imenovanje pojave njezinom glavnom osobitošću ne predstavlja najsretnije rješenje. Također, pojam je preširok jer svaki razgovor o knjizi nije biblioterapija. Neki autori razlikuju biblioterapiju od njezine primjene u školi. Za biblioterapiju u školi rabe naziv terapijsko podučavanje ili terapijsko obrađivanje literarnih tekstova (Koubovi 1982, prema Keresteš 1992: 142) podrazumijevajući njime porabu književnih tekstova kao preventivnoga sredstva, tj. kao sredstva za poticanje emocionalnoga izražaja, smanjenje emocionalne napetosti i razvijanje mehanizama suočavanja sa stresom u izvankliničkim uvjetima (Keresteš 1992: 142). Biblioterapija koja se provodi u školi s učenicima dio je razvojne biblioterapije, vrste biblioterapije koja naglasak stavlja na razvoj ličnosti (Villányi 2005-2006: 53), a čiji se rad organizira u skupinama koje čine normalni pojedinci u kritičnim okolnostima (Reščič Rihar i Urbanija 1999: 15, 17). Razgovor o knjizi ili, drugim riječima, terapijska obrada (interpretacija) književnoga djela u školi provodi se u školskoj knjižnici ili na satima književnosti. Terapijska obrada slična je klasičnoj interpretaciji književnoga teksta, ali usredotočava se na emocionalne doživljaje likova i učenika, na kojima se temelji i ustroj nastavnoga sata terapijske obrade literarnoga teksta (usp. Keresteš 1992: 143). Terapijski način interpretacije književnoga djela može se smatrati i polazišnom fazom u interpretaciji književnoga teksta na nastavi. U dijelu rada Lektira našeg doba naslovljenome Doživljaj – temelj nove nastave lektire (Jerkin 2012: 121-123) pokušala sam na osnovi relevantne literature pokazati zašto bi u nastavi lektire, koja je dio nastave književnosti, više vremena trebalo posvetiti učeničkim doživljajima i emocijama. U takvu je nastavu terapijski pristup integriran, pa stoga nije potrebno odvajati terapijsku obradu književnoga teksta od intepretacije književnoga teksta. I Natalija Mikuletič, koja školsku biblioterapiju smješta u knjižnicu, razgovor o knjizi povjerava profesorima književnosti (139).

Eskapizam kao lijek Može li i eskapističko čitanje imati terapijske učinke? I čitatelj koji bježi u neobične, daleke svjetove, želeći zaboraviti svakodnevne probleme, svojevrstan je vlastiti biblioterapeut. Eskapističko čitanje ne otklanja uzrok čitateljevih konkretnih problema i ne suočava čitatelja s njegovim problemima, ali djeluje kao lijek jer suzbijajući bol pruža trenutačno olakšanje i ozdravljenje. Terapija u krugu poznanika/prijatelja Čitateljski klubovi koje samoinicijativno organiziraju pojedinci ili grupe poznanika odnosno prijatelja također su vrsta neprave biblioterapije. Čitateljski klubovi koji djeluju, primjerice, u domovima i kafićima bez vodstva stručnjaka (ne uvijek i bez voditelja) i čija svrha nije primarno biblioterapijska, pandan su pravoj skupnoj biblioterapiji, a prirodan su nastavak autobiblioterapije. Ljudi često imaju potrebu razgovarati o pročitanoj knjizi sa svojim prijateljima ili drugim čitateljima, iznijeti im svoje doživljaje u vezi s pročitanim, čuti tuđa stajališta o određenim mjestima u knjizi i sl. Prezentaciju takvoga čitateljskog kluba nalazimo u romanu Večera s Anom Karenjinom G. Goldreich. Junakinjama romana, članicama kluba, “vječni su [...] klasici bijeg od stvarnosti, ali i dobri priručnici kako lakše podnijeti svijet oko sebe” (poleđina knjige). Čitateljice se identificiraju s likovima djela koja čitaju, što potvrđuje sljedeća situacija: Cynthija, koja je bila pred razvodom i koja je otjerala muža iz kuće zbog ostalim članicama tada nepoznatoga razloga, nije mogla slušati citat iz 15

Hrcak_br_46_47_prosinac_2012  
Advertisement