Cantus 168

MUZIČKI BIENNALE ZAGREB I SVJETSKI DANI NOVE GLAZBE/ MILJENKU GRGIĆU U SPOMEN/JURICA POPOVIĆ U POVODU 30. OBLJETNICE TROTAKT PROJEKTA/ 80. ROĐENDAN RUBENA RADICE I ANĐELKA KLOBUČARA/ PORIN I PORIN CLASSIC 2011./DISKOGRAFIJA NOVINE HRVATSKOGA DRUŠTVA SKLADATELJA BROJ 168 LIPANJ 2011.

CIJENA 20 kn

Svjetlo kao treća dimenzija Piše: Sanja Raca

ir Krešimira Seletkovića pripada neoklasičnom tipu baleta u kojemu se osobita pozornost poklanja što većem savršenstvu oblika. Estetika kojoj se priklonio koreograf Martino Müller na neki je način očekivana s obzirom na partnera, veliki ansambl Baleta HNK Zagreb, čijim tehničkim vještinama i plesnim predispozicijama odgovara upravo takav estetski izraz. Oni su, kao kolektivno tijelo s istaknutim solima, oblikovali ciklički plesni krug u trinaest prizora, djelomično narativno vezan, no mahom apstraktnih konotacija. Takva odvojenost od pojmovnog, povremeno je skretala prema naivnoj alegoriji kakva je bila glomazna ptičja kandža, jasna poruka prijetnje koja se s »neba« nadnosila nad plesni par i osjećaje koje su prikazivali ili u snimci zvuka lepeta krila, pokretima rukū koje se pokreću kao krila ptice, maskama u obliku velikog ptičjeg kljuna, čak i u kombinaciji bijelog i crnog perja ovješena o kostime umjetnika.

A

Primijenjena glazba Krešimira Seletkovića slijedila je format zajedničkog ostvarenja, a njezini slobodni dijelovi, osobito oni lirski (prizor uz glasovir, prizor Nevinost uz glasove), dali su joj željenu transformaciju po zakonima glazbene dramaturgije kojoj je Martino Müller nerijetko pretpostavljao konceptualnu i plesnu dramaturgiju. U projekciji niza simbola kroz pokrete plesača, funkcionalno je ostvarivao vlastite zamisli na koje su protagonisti odgovarali zadanom, često doslovnom ekspresijom. Snažnu potporu imao je u Jordanu Tuinmanu, majstoru svjetla, čija je koloristička paleta (nimalo konvencionalnih rješenja, za razliku od Müllera koji im se povremeno nije umio othrvati) predstavljala treću dimenziju scenskog uprizorenja. Osnovne monokromne boje, zbog stalnih mijena, dinamizirale su scensku radnju, istodobno se pretvarajući u kolorirani vatromet, a pomaci svjetla, ogromne sjene i odbljesci na plesnom podu, stvarali su iluziju vodene površine po kojoj se kreću zanjihana tijela. Takav koncept osobito je bio izražajan u skulpturalnom prikazu »sive« scene s balonima ili u »kineskoj« sceni lelujavih, nekoliko metara dugih svilenih zastava. Stalna igra sjena i vizualnih promjena, uz nezahtjevnu scenografiju (autor Eduard Hermans, ujedno kostimograf), pretvorila je poetiku svijetla u dio radnje, a često i u njezina tumača.

Velika scena i veliki baletni ansambl ojačan Cantus Ansamblom koji je bio uvećan do orkestra specifična sastava (uz elektronički zapis partiture), na čelu s Ansambl Baleta HNK Zagreb dirigentom Berislavom ŠipuCantus Ansambl šem, učinili su Air složenim Dirigent: prikazom, do detalja ostvareBerislav Šipuš nim prema zamisli švicarskog Scenograf i kostimograf: koreografa.

Eduard Hermans, Nizozemska Oblikovanje svjetla:

Iako je Balet HNK Zagreb Jordan Tuinman, Nizozemska nekolicinom predstava dosad iskazao spremnost na odstupanja od klasičnog repertoara, ipak je Biennalski poduhvat bio drukčiji izazov koji je trideset baletnih umjetnika iznijelo s puno entuzijazma, a sa skladateljem i svim članovima autorskog tima, zasluženo dočekalo premijerni pljesak dobrodošlice na zadnjoj praizvedbi jubilarnog Muzičkog biennala Zagreb.

cant 168 07.indd 1

CANTUS CANTUS

HNK ZAGREB — PREMIJERA BALETA AIR KREŠIMIRA SELETKOVIĆA — 17. TRAVNJA 2011. NA SVEČANOM ZATVARANJU 26. MUZIČKOG BIENNALA ZAGREB SUSRET S NEOKLASIKOM

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS CANTUS

CANTUS CANTUS

ISSN 1330–4747

27-May-11 9:47:47 AM

2

UVODNIK veseljem vas pozdravljam u još jednom broju vaših novina. Veselje je utemeljeno na rezultatima, ponajprije zbog uspješno organiziranih i provedenih manifestacija koje su obilježile proteklo razdoblje: 26. muzičkog biennala Zagreb i dodjele Nagrade Porin. U oba slučaja zamjetan je pojačani trud organizatora kako bi glazbenici, a među njima i autori, bili dostojno predstavljeni javnosti i dobili zaslužena priznanja. Obje manifestacije zadovoljile su i publiku, barem veći dio, što je znak da treba nastaviti s provođenjem zacrtanih planova u cilju povećanja digniteta glazbeničke struke.

S

U istom cilju, hvalevrijedne akcije proveo je i HDS ZAMP čiji su rezultati također vidljivi, a uz podršku, ali i u suradnji s autorima, posebice miljenicima šire publike, stječe sve veće povjerenje sviju koji su izravno ili neizravno vezani uz glazbu i autorska prava. Istodobno, hrvatski glazbenici i autori bili su iznimno aktivni na domaćem i međunarodnom planu te na polju diskografije, o čemu vas izvještavamo u ovom, proširenom broju Cantusa. U trenutku zaključivanja broja održana je godišnja skupština HDS-a na kojoj je predstavljen uspješan rad Društva u prošloj godini, te su dodijeljene godišnje nagrade HDS-a, ali o tome više u sljedećim novinama Cantus.

Davor Hrvoj, urednik KONCERTI

CIKLUS PODNEVNIH NEDJELJNIH KONCERATA NA ZAGREBAČKOM PRISAVLJU

Poseban doživljaj u Studiju Bajsić Piše: dr. sc. Irena Paulus Studiju Bajsić Hrvatskoga radija već se neko vrijeme odvijaju koncerti koji na drugačiji način pristupaju klasičnoj glazbi.

Naime, slušatelji koji nedjeljom u dvanaest dolaze na koncert prisustvuju izravnom prijenosu na Trećem programu Hrvatskog radija. To je iznimno zanimljivo iskustvo kroz koje se (uz poseban osjećaj da su i slušatelji važni jer ih se uzima u obzir) izravno dobiva uvid u svako izvedeno djelo. Koncert, naime, uključuje radijske najave (voditeljica je Iva Lovrec Štefanović), kao i razgovore s umjetnicima i skladateljima.

U

Još jedna Đurovićeva baletna partitura U nedjelju 20. ožujka, program je bio posebno privlačan: puhački korpus Simfonijskog orkestra HRT–a, vođen maestrom Mladenom Tarbukom, izveo je skladbe većinom hrvatskih autora: Frane Đurovića, Stanka Horvata, Miroslava Miletića i — Igora Stravinskog.

Za stradale u Japanu Sigurno je i s dozom ljubavi prema starijoj hrvatskoj glazbi izvedena simfonijska freska Aginica Miroslava Miletića. Djelo je zamišljeno još 1980. u obliku Simfonije za puhače, skladane prema motivima Miletićeve opere Hasanaginica. No, Miletić je folklorne motive iz Hasanaginice uklopio u suvremeniji zvuk (prerađujući Simfoniju, u simfonijsku fresku dodao je udaraljke, pa je osim klasičnih udaraljki koristio i netipične — tražio je da se udara po tijelu instrumenta, na primjer tube ili po usniku trube, trombona i drugih sličnih instrumenata, čime je dobio poseban efekt). Tako je Aginica s jedne strane podsjetila na prošlost, ali je s druge uobličila niz zanimljivih i novih glazbenih ideja.

DAVOR HRVOJ

Ritmi contrari za puhački orkestar, udaraljke i kontrabas, prema riječima skladatelja Frane Đurovića, mladenačko je djelo nastalo prije dvanaest godina. Zamišljeno da se izvede uz baletnu koreografiju, prepuno je, kako samo ime kaže, najrazličitijih ritmova kojima se

Đurović, na svoj specifičan i pomalo opori način, poigrava unutar različitih skupina orkestralnih puhača i udaraljki. Concertino za klavir i puhače Stanka Horvata predstavila je pijanistica Lana Genc. U razgovoru s voditeljicom, otkrila je da rado svira ovo djelo, a da je i skladatelju Concertino bio posebno drag. Ubrzo smo saznali zašto. Kroz tri opsežna stavka (Amabile — Largo — Maestoso) Stanko Horvat je stvarao, nizao i oblikovao instrumentalne boje koje su, daleko mekše od Đurovićevih Ritmi contrari, nudile paletu najrazličitijih nijansi puhačko–klavirskog zvuka. U takvom glazbenom kontekstu posebno se istaknuo pijanizam mlade, ali iskusne pijanistice koju su pratili, također mladi i vrlo precizni članovi puhačkog ansambla Simfonijskog orkestra HRT–a. Iz njihova se sviranja, kao i iz interpretacija dirigenta Tarbuka, od početka koncerta moglo prepoznati da su zahtjevne skladbe hrvatskih autora u sigurnim rukama.

Miroslav Miletić

Koncert je zaokružen izvedbom klasika dvadesetog stoljeća Igora Stravinskog. Nadovezujući se na misao da su njegove Symphonies of Wind Instruments (Simfonije puhača) nastale in memoriam Claudeu Debussyju, ali na način da djelo nije oplakivalo, nego slavilo život koji se, na žalost, više neće vratiti (to je tipičan stravinskijevski način razmišljanja), maestro Tarbuk je izvedbu posvetio žrtvama i hrabrim preživjelima u kalvariji u Japanu. Bila je to lijepa gesta kojom su se umjetnici, voditeljica i publika iz studija Bajsić, na svoj skroman, ali srčani način priključili bodrenju nesrećom pogođena japanskog naroda.

USPOMENE

UVODNIK

BROJ 168, LIPANJ 2011.

IN MEMORIAM MILJENKO GRGIĆ (1951. — 2011.)

Zbogom, dragi profesore!

Piše: Ivana Tomić Ferić

ezaobilazni dio života — smrt pogađa i naše uzore, voljene i drage nam znance i prijatelje, ljude čije nam djelo otvara »novi svijet«, u kojem granice stvarnosti kao da ne postoje ili nam otvara oči da vidimo stvarnost života kojega živimo. Stvaralački opus i djelovanje muzikologa, glazbenoga pisca i pedagoga dr. sc. Miljenka Grgića, bili su »putokaz« mnogima koji su ga slijedili i poznavali, ostavivši trajan i neizbrisiv biljeg u glazbenoj stvarnosti njegova rodnog Splita.

N

Oštrog duha i britkog pera Grgićevo putovanje, njegovo glazbeno (muzikološko) suputništvo, korespondiralo je s osvajanjem uvijek novih prostora kreacije — od kritičarske preko organizacijske do znanstveno–istraživačke i pedagoške. Objavio je preko 1100 glazbenih kritika (koncertnih i kazališnih) te napisao više od 300 eseja i autorskih radijskih emisija, izdvajajući se ne samo kao aktivni sudionik glazbenih zbivanja, već i kao njihov stvaratelj i poticatelj.

Oštrinom sluha i britkošću pera ustrajno je sudjelovao u oblikovanju glazbene povijesti Splita, ispisujući tekstove koji su pokazatelj njegova osobna i kazališnog vremena, ali i mogući inspirativni predložak za neka buduća čitanja i glazbena, odnosno kazališna stvaranja. Prateći razvoj i stasanje mnogih vokalnih i instrumentalnih glazbenih tijela, dr. sc. Grgić marno se upuštao u opsežne i sustavne sinteze koje su nerijetko rezultirale i vrijednim, ukoričenim izdanjima. Takva je, primjerice, monografija povodom jubileja 30. godišnjice osnutka Gradskog zbora Brodosplit koja bilježi kontinuitet i kvalitetu umjetničkog djelovanja Zbora i svjedočanstvo je Brodosplitove životnosti u splitskoj kulturnoj sredini, čiji je odjek tijekom puna tri desetljeća nadilazio uske lokalne međe, služeći na čast svima koji ne odolijevaju umjetničkom zovu.

Mnogobrojni ljetopisi Kao organizator i idejni osnivač brojnih glazbenih festivala, M. Grgić se istakao na mjestu umjetničkog ravnatelja festivala ozbiljne glazbe Sarajevske večeri muzike, Hrvatskog festivala mandolinista Mandolina Imota, Festivala duhovne glazbe Cro Patria u Splitu, Susreta klapa na Klisu, Klapskih večeri Sudamja u Splitu, marjanskog festivala Klape — Gospi Sinjskoj u Sinju te Festivala dalmatinskih klapa u Omišu kojemu je posvetio i dvije monografske edicije. Nakon Ljetopisa Festivala dalmatinskih klapa, objavljenih povodom 40. godišnjice njegova postojanja, upustio se u slijedni znanstvenički poduhvat oblikovanja festivalske monografije, osjetivši osobnu, ali iznad svega povijesnu odgovornost prema instituciji koja je postala sjecištem povijesti i suvremenosti, svjetovnog i sakralnog, pučkog i artističkog, razotkrivajući svoj baštinski, ali i europsko–mediteranski kontekst u kojemu se objavljuje i obnavlja tajna njezine postojanosti i privlačnosti. Nastojeći da se arhivski tragovi ožive, zabilježe i uguraju u sustav postojećih živih kanona, dr. sc. Grgić je, s dovoljno znanstveničkog naboja, a nadasve brige o nasljeđu i estetici, ispisao poticajne stranice o razvojnom putu omiškog festivala, ostavljajući prostor za dalju etnomuzikološku elaboraciju, inicirajući nove nadgradnje u slaganju mozaika hrvatske tradicijske kulture.

Glazba Splitske katedrale U fokusu njegova znanstveno–istraživačkog interesa bila je starija glazbena prošlost Splita s naglaskom na stvaralaštvu kapelnika split-

Miljenko Grgić

ske prvostolne crkve. Obrađujući elemente za socijalnu povijest glazbe u Splitu od sredine 18. do sredine 20. stoljeća, njegova studija o glazbenoj kulturi u splitskoj katedrali — uz rekonstrukciju glazbe i njezina mjesta u životu splitske katedrale — svojom sveobuhvatnošću ustanovljuje po prvi put srž novijeg dijela buduće povijesti starije glazbe u Splitu čiji se počeci naziru već u 9. stoljeću, a čiji se kontinuitet može pratiti barem od kraja 11. stoljeća. Polazeći od svojih ranijih znanstvenih otkrića, prema kojima je Split kroz stariju prošlost predstavljao središte crkvene (povremeno i svjetovne) hijerarhije, autor je upozorio na bogate i slojevite oblike glazbenog života i prakse unutar splitske katedrale. Pored radova o starijoj glazbenoj prošlosti Splita, dr. sc. Grgić istakao se i vrijednim autorskim prilozima o opernim i koncertnim zbivanjima u sklopu najznačajnije kulturne manifestacije suvremenog Splita — Splitskoga ljeta (bio je i član festivalskih Vijeća).

Neizbrisiv trag Bogato voditeljsko i uređivačko iskustvo što ga je Miljenko Grgić stekao u medijima, pomoglo mu je i u njegovu glazbeno–pedagoškom radu. Od 1997. predavao je na Fakultetu prirodoslovno–matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu te na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu, područno odjeljenje u Splitu, zatim na Humanističkim studijima te Filozofskom fakultetu u Splitu, na Muzičkoj akademiji u Sarajevu te na Umjetničkoj akademiji u Splitu, gdje je obavljao i dužnost dekana. Povezujući praksu s teorijom i nastojeći zorno prikazati načine i oblike kulturnog života na našim prostorima, dr. sc. Grgić preferirao je doticaj s trošnim materijalima poput muzikalija i spisa koje čine predmet njegovih znanstvenih interesa.

Trudio se oživjeti muzikalije, prevodeći ili nadopunjujući stare rukopise u suvremenu grafiju kako bi se konačno omogućilo njihovo tiskanje i materijaliziranje u vidu nosača zvuka. Sve je to razlogom vrlo živog i toplog sjećanja na njegova predavanja, na njegovu vedru, optimističnu narav, na osobu punu hrabrosti, vjere i nadanja.

Danas, kada se s najvećim poštovanjem — u jednodušju sa svima vama — rastajemo od dragog nam profesora, moramo biti svjesni da smo u baštinskome smislu postali nasljednicima njegova djela. Njegov je opus dovršen, bogat i raznolik. A slava toga opusa i života nedvojbeno je i naša... Zato, dragi naš profesore, hvala Vam na svemu. Svaki razgovor s Vama sugovorniku je donosio novo, ugodno iskustvo, dragocjeno obogaćenje. Zadužili ste nas svojom pokretačkom energijom i idejnošću, svojim marnim profesionalnim radom i ustrajnošću urezavši neizbrisiv trag u glazbenoj kulturi Splita i čitave Hrvatske...Neka Vam je laka zemlja... (ulomak teksta čitanog na komemoraciji na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu u ponedjeljak, 16. svibnja, dan pokojnikova pogreba)

IZDAVAČI: Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, Cantus d.o.o., Zagreb, Baruna Trenka 5 / ZA IZDAVAČE: Antun Tomislav Šaban i Mirjana Matić / UREDNIŠTVO: Marina Ferić Jančić, Jana Haluza, Davor Hrvoj (glavni urednik i urednik fotografije), Jure Ililć / GRAFIČKO OBLIKOVANJE: Luka Gusić / TISAK: Studio Flyer, Aleja Seljačke bune 7a, 10090 Zagreb / E–mail: cantus@cantus.hr, cijena: 20 kuna (za članove HDS–a besplatno), ISSN 1330–4747 CJENIK OGLASA ZA CANTUS 1/1 CIJELA STRANICA 6.000,00 kn 1/2 STRANICE 3.000,00 kn 1/3 STRANICE 2.000,00 kn 1/4 STRANICE 1.500,00 kn Cijene oglasa izražene su bez PDV–a i ne uključuju dizajn oglasa Oglasi na vanjskom ovitku novina navedenih formata naplaćuju se dodatnih 30% od izražene cijene. Dodatne informacije o smještaju oglasa, posebnim formatima te pogodnostima uputiti na cantus@cantus.hr.

cant 168 07.indd 2

27-May-11 9:47:50 AM

3

OBLJETNICE

BROJ 168, LIPANJ 2011.

PREPORODNA DVORANA PALAČE NARODNOG DOMA, ČETVRTAK, 19. SVIBNJA 2011.

Doajeni koji još nisu rekli zadnju riječ Rođendanski koncert akademikâ Anđelka Klobučara i Rubena Radice Piše: Jagoda Martinčević kladatelji i pedagozi, akademici Anđelko Klobučar i Ruben Radica dobili su najljepši rođendanski dar u povodu njihova 80. rođendana.

Hrvatsko društvo skladatelja i Cantus d.o.o. priredili su svečarski koncert 19. svibnja u Preporodnoj dvorani palače Narodnoga doma na kojemu su slavljenici mogli čuti vlastite skladbe, među kojima i jednu praizvedbu.

Bila je to prigoda ponovno se susresti s glazbom dvojice hrvatskih majstora koji svojom raznolikom djelatnošću, kroz nekoliko desetljeća, pripadaju našim najistaknutijim glazbenicima.

Kao vršnjaci, pa time i generacijski pripadnici određena razdoblja hrvatske suvremene glazbe, Klobučar i Radica u mnogome se razlikuju svojim autorskim izričajima što samo svjedoči o brojnim mogućnostima koje su mogli odabrati i na taj način obogatiti glazbu našega vremena nastalu na ovim prostorima. Bilo je to vidljivo i na komornom koncertu iz kojega je, na žalost, izostala najavljena Radičina skladba (integralna praizvedba Tri etide za glasovir), no i ono izvedeno posvjedočilo je još jednom o njihovim autorskim profilima.

S

Sočne mogućnosti violine

NAGRADE

Iz bogata opusa Anđelka Klobučara, u kojemu su posebno prisutne skladbe za orgulje, trajni suputnik njegova orguljaškog umijeća, odabran je Rondo za violinu solo te Korizmeni diptih za sopran i gudački kvartet. Prvo djelo jedno je od novijih autorovih ostvare-

nja na tragu preispitivanja sočnih mogućnosti glazbala što je violinist Anđelko Krpan u potpunosti iskoristio.

Korizmeni diptih, međutim, pripada onom segmentu Klobučareva stvaralaštva koji se vrlo često obraća sakralnoj tematici »s osobitim osjećajem za sveto«, kako ističe Eva Kirchmayer Bilić. Temeljen na dva napjeva iz zbirke Cithara octochorda — Slavi puče moj i Stala plačuć tužna mati — Klobučarev Diptih blaga je glazba kontemplativna karaktera i duboke osjećajnosti. Takva je bila i izvedba toploga glasa sopranistice Aide Vidović — Krilanović i Gudačkog kvarteta Rucner na čiji je poticaj djelo nastalo 2003. godine.

Istaknuti predstavnik avangardnog skladateljstva u hrvatskoj glazbi, Ruben Radica, predstavljen je na koncertu praizvedbom gudačkog kvarteta Poème crépusculaire (Sutonski spjev), iznimno zahtjevnom skladbom o kojoj kaže: »...sastoji se od sedam sekcija koje se izvode bez prekida, uz veću ili manju oprečnost tempa (presto, andante, andantino, allegro, larghetto, largo, vivace). Ritamska komponenta stihova građena je na gotovo sveukupnom fondu stopa antičke versifikacije, a dramaturgija Spjeva na različitosti četrdesetpet razgranatih modela akcije.«

Između misaonog i emocionalnog Kompliciranost Radičina skladateljskog jezika oduvijek se odvijala

Ruben Radica

između misaonog i emocionalnog, strukture i sadržaja, pomne gradbe glazbeno–arhitektonskih idioma koji svoju konačnicu najčešće doživljavaju u specifičnoj kolorističkoj komponenti. Od samih početaka stvaralaštva, sve do danas, a o tome zorno svjedoči i najnovija praizvedba, Radica je uporan i dosljedan u svojem autorskom prosedeu koji ga izdvaja i čini uvijek novim, zanimljivim, često provokativnim, no logičnim u odabiru osobnoga

Anđelko Klobučar

puta koji, čini se, nipošto nije dovršen.

Njegove su skladbe uvijek izazov za interprete, pa je tako bilo i ovaj put u preciznoj i inspiriranoj izvedbi Kvarteta Rucner.

Slavljenike su pozdravili glavni tajnik Hrvatskog društva skladatelja Antun Tomislav Šaban koji je pročitao pozdravno pismo ministra kulture Jasena Mesića te Zvonko Kusić, predsjednik Hrvatske akademije znanosti

i umjetnosti. Uvodno slovo održala je muzikologinja Zdenka Weber, a bogatu i informativnu programsku knjižicu urednički je ostvarila Erika Krpan. Koncertu su prisustvovali mnogobrojni prijatelji i kolege Anđelka Klobučara i Rubena Radice, no na žalost, izostala je mlada skladateljska generacija koja bi od doajena našega suvremenoga skladateljstva mogla još štošta naučiti.

38. MAJSKI MUZIČKI MEMORIJAL JOSIP ŠTOLCER SLAVENSKI U ČAKOVCU (10. — 12. SVIBNJA 2011.)

Vjesnikova nagrada skladatelju Daliboru Bukviću Piše: dr. sc. Zdenka Weber radicionalni, ove godine već 38. majski muzički memorijal Josip Štolcer Slavenski, održan u Čakovcu od 10. — 12. svibnja, bio je prigoda za ponovne susrete s djelima Slavenskog, rođenog u Čakovcu 11. svibnja 1896. pred 125 godina (umro je u Beogradu 30. studenog 1955.). Skladbe Slavenskog izvodili su violinist Sergej Evseev, uz klavirsku pratnju Danijele Petrić, Zagrebački kvartet i čakovečki Pjevački zbor Josip Štolcer Slavenski koji vodi Senka Bašek Šames. Osim tih izvedbi, ostvarenje Slavenskog našlo se i na programu Simfonijskog orkestra HRT–a u komornom sastavu, na završnom koncertu 12. svibnja u Zgradi Schreier, Dvorana Zrinski.

Izvedena je Muzika za kamerni orkestar, glazba inspirirana folklorom Međimurja, a šire i Balkana koja nas podsjeća na vrlo originalnu inspiraciju hrvatskog skladatelja isuviše rijetko zastupljena na koncertnim podijima današnjice, a koji je izvornošću glazbenoga idioma i, u ono vrijeme, osobito smjelim harmonijskim jezikom oduševljavao ne samo hrvatsku, nego i inozemnu publiku te nakladnike glazbenih partitura. Nedvojbeno je da ne bi bilo na odmet više pažnje posvećivati Štolceru Slavenskom čije je školovanje kod Zoltana Kodalyja u Budimpešti, Viteszlava Novaka u Pragu i usavršavanje u Parizu, u prvoj polovici prošloga stoljeća itekako osuvremenjivalo hrvatsko glazbeno stvaralaštvo.

O tim novim smjernicama glazbe 20. stoljeća svjedoči i Muzika za kamerni orkestar koju su Simfoničari pod ravnanjem Mladena Tarbuka predstavili u punoći zvukovnosti, u kojoj se osobitom dojmljivošću ističu dionice puhača, napose razvijena melodija roga

T

cant 168 07.indd 3

u gustom melodijsko–harmonijskom tkivu skladbe.

Priče s drugog svijeta Za završni koncert Majskog muzičkog memorijala, još od početka 1974., uvijek je uključeno predstavljanje laureata Vjesnikove nagrade Josip Štolcer Slavenski za prethodnu godinu, a koju Vjesnik dodjeljuje od 1970. godine.

Prema odluci žirija u sastavu Zoran Juranić, skladatelj i dirigent (predsjednik), Antun Tomislav Šaban, skladatelj te muzikologinje Iva Lovrec Štefanović, Višnja Požgaj i Zdenka Weber, Nagrada za 2010. godinu pripala je Daliboru Bukviću, skladatelju i pedagogu (Sinj, 1968.). Bukvić je, u bogatom izboru praizvedbi u prošloj godini, žiri oduševio stavkom Vers le ciel (Prema nebu), završnom vokalno– instrumentalnom apoteozom koja zaključuje njegov ciklus Récits de l´autre monde (Priče s drugog svijeta). Taj je četverodijelni slijed bio u cjelini prvi put predstavljen javnosti 1. travnja 2010. u izvedbi Zbora i Simfonijskog orkestra HRT–a, Dječjeg zbora Zagrebački dječaci i Djevojačkog zbora Zinka, pod ravnanjem Tončija Bilića i uz sudjelovanje glumca Luke Dragića.

Dalibor Bukvić, skladatelj iz razreda akademika Stanka Horvata na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, usavršavao se u Darmstadtu kod Karlheinza Stockhausena, na središnjem pariškom Konzervatoriju kod Laurenta Cuniota, na Nacionalnom konzervatoriju Boulogne u razredu Michela Zbara i na IRCAM–ovoj Ljetnoj akademiji u Parizu. U francuskoj metropoli živio je od 1996. do 2008., a povratkom u Zagreb, radi na zagrebačkoj Muzičkoj

akademiji u zvanju docenta i predaje teorijske glazbene predmete. Iz životopisa je vidljiva vrsna upućenost u svjetska, napose francuska iskustva suvremene glazbe, a i francuski naslovi Bukvićeva nagrađenog ostvarenja povezuju skladatelja s glazbenom kulturom koju je najizravnije imao prigode upoznati.

Gradacija izvedbenog sastava Djelo »Priče s drugog svijeta« nastajalo je u Parizu, Puli i Zagrebu od 2004. do 2006. godine, a skladano je na temelju Bukvićeva teksta u latinskom prijevodu. Riječ je o gradaciji izvođačkoga sastava, od elektroničke glazbe Spatial — Danse des apparitions (Prostor — pokreti priviđenja, praizvedba Pariz 2000.), orkestralnog stavka Actus i stavka za zbor i orkestar Psalam (praizvedba Zagreb 1995.), do kompleksnog vokalno–instrumentalnog, 25–minutnog stavka Prema nebu (s dijelovima Oraculum — Proročanstvo i Lux aeterna — Vječno svjetlo). U obrazloženju žirija stoji da je Bukvić završnim stavkom Prema nebu »suvremenu hrvatsku glazbenu tvorbu obogatio djelom koje odaje inventivnog autora i koji u zvukovnosti odabranih izvođačkih medija nalazi poticaje za produhovljenu realizaciju osobnoga nadahnuća. Bukvićeva glazbena misaonost, vrsna strukturiranost skladbe, uzorno korištenje ljudskih glasova i znalačko postizanje željenih efekata u akustičkim odnosima, interpretima pruža mogućnost za skladno, iako zahtjevno izvođenje.« Dakako, tako veliki izvedbeni aparat nije mogao nastupiti u Čakovcu, pa

je publici predstavljeno mladenačko Bukvićevo djelo iz 1991., Diptih za glasovir i deset puhača. Za klavirom energični, angažirani i pouzdani solist, pijanist Damir Gregurić i deset puhača Simfonijskog orkestra HRT– a, pod ravnanjem Mladena Tarbuka, ozvučili su vrlo profesionalno Bukvićev Diptih, ustvari trodijelni slijed, budući da nakon koralno intoniranog drugoga dijela skladatelj reminiscira početnu robustnu glazbu iz uvoda.

Ako je suditi prema tome što smo čuli, Bukvić je već u studentskim danima iskazivao sklonost osobito ritmički pregnantnome slogu i kolorizmu odabranoga instrumentarija, što se tijekom skladateljskih iskustava usavršavalo, sve do velikoga kompleksa nagrađenoga djela.

Majski muzički memorijal Josip Štolcer

Slavenski završio je Sambom da camera Ive Josipovića. Tako je i čakovečka publika mogla »u živo« doživjeti sada već, moguće je reći, vrlo popularno ostvarenje inventivnog skladatelja.

Pljesak oduševljenja pratio je svaku izvedbu, a na kraju su članovi Simfonijskog orkestra HRT–a i nadasve precizni dirigent Mladen Tarbuk bili ispraćeni dugotrajnim odobravanjem publike kojoj upravo Majski muzički memorijal donosi najnovije vijesti iz hrvatskog glazbenog života. Ovime je skladatelju Daliboru Bukviću, kojemu je buket cvijeća predala Vjesnikova urednica kulture Branka Džebić, a plaketu gradonačelnik Čakovca Branko Šalamon, odana osobita počast do svečane zagrebačke dodjele Vjesnikovih nagrada svim laureatima iz različitih umjetničkih područja (2. lipnja).

Dalibor Bukvić i gradonačelnik Čakovca Branko Šalamon

27-May-11 9:47:52 AM

NAGRADE

4

BROJ 168, LIPANJ 2011.

DODJELA HRVATSKIH DISKOGRAFSKIH NAGRADA ODRŽALA SE 18. PUT

Porin je po svemu postao punoljetan Porin je ponovno postao spektakularan, pun zvijezda hrvatske glazbene scene, ugodno mjesto za druženje i veoma zanimljiv televizijskim gledateljima, najviše svojom neizvjesnošću i neočekivanim pobjedama u nizu kategorija. Jer je od najboljeg domaćeg materijala...

Piše Jure Ilić no što su već prošle godine primijetili mnogi kritičari i novinari bilo je novo i prilično veliko zanimanje medija za Hrvatsku diskografsku Nagradu Porin. Priređen najprije u Šibeniku za klasičnu i jazz glazbu, a potom u Biogradu za dio scene koji uobičajeno nazivamo pop–glazbom, Porin se nametnuo svježim organizacijskim pristupom, dobrim televizijskim scenarijima i napose željom domaćina i pomoći organizatorima. Najviše se to odnosi na Biograd i gradsko vodstvo koje se pokazalo na visini posla u svakom pogledu.

O

No, meni se čini da su za dobru organizaciju, a potom i dobru recepciju u javnosti, sličnu onoj koja je vladala na prvim izdanjima naše najuglednije glazbene nagrade, najviše bili zaslužni neki novi ljudi u njegovom vodstvu. Prvenstveno se to odnosi na Darka Bakića, glazbenika i mladog direktora koji je mjesto naslijedio od dugogodišnjeg prvog čovjeka Hrvoja Markulja.

Bakić nije radio veliku revoluciju, nego je pomladio ekipu i unio dašak mladosti i svježine koja je Porinu po mnogima već ranije počela nedostajati te ga iz rutine vratio na mjesto koje mu po svemu pripada. Porin je ponovo postao spektakularan, pun zvijezda i prvaka hrvatske glazbene scene, ugodno mjesto za druženje i veoma zanimljiv televizijskim gledateljima, najviše svojom neizvjesnošću i neočekivanim pobjedama u nizu kategorija. Možda je u svemu bilo potrebno i zrno sreće, što je sezona uistinu i bila jer se ponovo pojavio velik broj novih, respektabilnih izdanja koja su konkurirala za pobjedu.

Ovogodišnji 18. Porin postao je punoljetan! Uz Darka Bakića koji je i dalje izvršni direktor, novo lice u organizaciji ugledni je diskograf i kritičar Siniša Bizović, novi direktor Nagrade. Tandem ima briljantne zamisli — primjerice iskoristili su gostovanje Rogera Watersa kojemu je uručen Porin za posebna postignuća u glazbi i tako suptilno podsjetili javnost na vrijednost Porina. Meni se ipak najboljima čine dvije vrlo bitne stvari.

Prva je sjajan slogan 18. Porina — »Od najboljeg domaćeg materijala«. U njemu je suština svega što ta glazbena nagrada znači hrvatskim glazbenim profesionalcima, ali i širokoj hrvatskoj javnosti, jednostavno i bez mudrovanja.

Druga je doslovni Porinov povratak kući.

Naime, sve dosad su skulpture Nagrade rađene od stakla u Sloveniji, a sada, za punoljetni rođendan, napravljene su od hrvatskog kamena i u Hrvatskoj. »Slogan tako ima dvostruko pokriće. Osim što Porin već 18. put predstavlja najbolje od domaćeg glazbenog »materijala«, statue namijenjene pobjednicima izrađene su od slavnog bijelog kamena s Pučišća na Braču«, kako je navedeno na web stranici nagrade.

Veliki povratak kući i proslava punoljetnog rođendana ove je godine obilježena najprije u Zagrebu, dodjelom Porin Classica, a tjedan kasnije i televizijskim spektaklom u Biogradu. Ono što je lani dobro započelo, nastavljeno je i ove godine: televizijsko glasovanje tv–gledatelja za Hit godine.

Tako su u konkurenciju ravnopravno ušle pjesme Ajme meni nije mi dobro Sexymotherfuckersa, Bižuterija Jelene Rozge, Dogodila se ljubav... Lee Dekleve i Mladena & Saše iz TBF–a, Kako ću joj reć da varin Klape Sv. Florijana i Čede Martinića, Za nju Kinokluba i Gibonnijeva Žeđam. Izbor je vrlo širok i doista je bilo teško unaprijed reći tko će pobijediti, no zato se valja sjetiti prošlogodišnjeg pobjednika Tonija Cetinskog koji je, u žestokoj konkurenciji nakon pobjede, izjavio na sceni: »Bez vas bih bio fikus!«, aludirajući na to što nije dobio nijednu statuu u drugim kategorijama, premda je te sezone bio neupitni vladar domaće pop scene.

Razlozi su mnogostruki, a najbolje ih opisuje Zrinko Tutić, skladatelj i osnivač Porina. Odličan razgovor s njim objavljen na Porinovoj web stranici, iz kojega prenosimo najbolji dio: Kako je zapravo počeo Porin?

– »Nalet primitivizma u glazbi je i 1993.,

kad smo osmislili Porin, bio jak. Činilo mi se potrebnim stvarati estetsku liniju obrane. Koliko će ona postati masovna ili ne, nije bilo toliko važno, ali mi se činilo važnim da ta linija obrane postoji. Otišao sam Siniši Škarici koji mi je, prezauzet, rekao: »Eno ti Veljka, vidi s njim!«. Veljko Despot je u tom trenutku bio non–voting član američkog NARAS–a (National Academy of Recording Arts & Sciences), vlasnika Grammya. Nazvao sam i Dražena Vrdoljaka i tako je krenulo — Grammy nam je bio apsolutni uzor za stvaranje Porina.

Paralelno sam raspravljao o ideji s Marijom Nemčić i Đelom Hadžiselimovićem i stvorila se kritična masa da krenemo u nešto što je zapravo struka — struci. To je bilo neobično za ono vrijeme i ovaj prostor. Znali smo, a to se i održalo do danas: postoje rizici. Na primjer, iz Grammya su nam poručili da je njima trebalo 25 godina da ljudi počnu glasovati »za« nekog, a ne »protiv« nekog. Jer to je »vanity fair« — od tri osobe zaokružujem jednu ne zato jer sam za nju, nego zato da ne pobijedi ona koju ne podnosim«, ispričao je o počecima Porina Zrinko Tutić.

Porinovo glasačko tijelo sastavljeno je od profesionalaca koji se bave glazbom ili pišu o njoj, dakle stručnjaka svih profila vezanih uz glazbu, što Nagradi daje posebnu vrijednost i težinu. Oni su ove godine velikim dijelom glasovali preko interneta, a tek se manji dio odlučio za pisane obrasce. Eto što se sve promijenilo u tih osamnaest godina. Zanimljivo je da je godinama i broj kategorija varirao i mijenjao se, prilagođavajući se vremenu i potrebama diskografske industrije. Tako je od početne 32 kategorije u prvoj dodjeli 1994., broj narastao na sadašnjih 51! Valja spomenuti i ovogodišnje dobitnike Porina za životno djelo, glazbenike Josipa Klimu i Dragu Diklića, velikane u svojim glazbenim područjima.

Bilo kako bilo, Porin je ponovo postao IN, on je zanimljiv i neizvjestan, a to mu želimo i ubuduće jer je jednostavno nezaobilazan kao konačni kriterij izbora najboljeg od najboljih na hrvatskoj glazbenoj sceni.

KAMEN I GLAZBA KAO IDEALAN SPOJ

KLESANJE STATUA TRAJE ŠEST MJESECI amen se, po svom nalazištu naziva »Veselje Unito«, što je izvrsna poveznica s nacionalnom svečanošću glazbe. U svaki obrađeni pučiški kamen ugrađeni su ljubav, predanost i talent jednaki onima koji su potrebni za nastanak vrhunske pjesme. Zato su brački kamen i naša najuglednija glazbena nagrada idealan spoj, zaključili su u Uredu Porina pri Institutu hrvatske glazbe koji organizira dodjelu Nagrade. Voditelj projekta »Porin od bračkog kamena« je Siniša Martinić–Cezar, magistar restauriranja i konzerviranja umjetnina, ujedno i klesarski tehničar iz Pučišća. O zahtjevnoj izradi serije kamenih Porina kaže: »Proces izrade više od 90 primjeraka statue traje šest mjeseci, a u njega je uključeno pet iskusnih bračkih klesara i kipara.«

K

Statua Porina u kamenu teži oko 2,90 kg. Svaka je na put prema rukama pobjednika krenula kao grubo isklesani pravokutni kamen, dimenzija 34 x 20 x 8 cm i težine 14 kg. Pučiški kamen jedan je od najznamenitijih kulturnih simbola Hrvatske. Od njega su kroz povijest izrađivani brojni spomenici kulture, umjetnička djela i reprezentativna zdanja, poput Bijele kuće u Washingtonu, Parlamenta i Novog dvora u Beču ili Parlamenta u Budimpešti.

Tradiciju plemenite obrade kamena, pučiška klesarska škola njeguje već stoljećima, navodi se na Porinovoj web stranici.

NAGRADE

NAKON 18. DODJELE PORINA ODRŽANE U BIOGRADU

Podjela kipića po dobrom receptu Piše Jure Ilić akon velikog truda što ga je donijela nova organizatorska ekipa i poslije zapažene televizijske reklame, odgledani prijenos iz Biograda pokazuje da je Porin izrastao u profesionalnu priredbu koja i HTV–u donosi programsko osvježenje.

N

Porin je zapravo vrhunska manifestacija glazbe gdje su u glavnoj ulozi isključivo i jedino hrvatski izvođači i skladatelji koji su ga, uostalom, prihvatili kao svoj najvažniji profesionalni orijentir. Svojom brojnošću u Biogradu su pokazali koliko drže do Nagrada. Na Porinu se, baš kao i na Grammyju, toliko osjeća ona velika draž neizvjesnosti i neočekivanosti, što je i glavna osobina Nagrade čije rezultate do kraja znaju samo njezin direktor i predstavnici jednog odvjetničkog društva. Publika je svoj Porin dodijelila Jeleni Rozgi za Bižuteriju koja je time osvojila prvi kipić za velike hitmakere Tončija i Vjekoslavu Huljić. Rozga se zahvalila »kolegama što su imali dovoljno građanske hrabrosti da me nominiraju”, no upravo šest ponuđenih pje-

sama u toj kategoriji svjedoči da je Porin itekako mjerodavan i da živi u stvarnosti.

Prema glasovima isključivo glazbenih profesionalaca, najveći je ovogodišnji pobjednik ipak Zlatan Stipišić Gibonni, sa čak pet Porina, a slijede ga TBF i Bambi Molesters s tri. Sve u svemu, Porin je potvrdio visoki Gibonnijev status koji je bogato nagrađen za dijamantni album Toleranca, nagrađena je ponovo i različitost koju nude TBF–ovci (ovoga puta s Leom Deklevom) i visoka glazbena uigranost Bambi Molestersa, a želja glasača za promjenom najviše se osjetila u kategoriji ženskog vokala (Ivana Kindl), u pop kategoriji gdje su trijumfirali Jinxi te u izboru novih nada (KinoKlub).

Najemotivniji dio Porina svakako je bila dodjela Nagrade za životno djelo velikom Dragi Dikliću, živom dokazu da hrvatska glazba ima i svoju povijest i vječite zvijezde. Punoljetni Porin jednostavno je bio lakmus papir trenutnog stanja na hrvatskoj estradi, pa ga tako treba i vrednovati.

A u našoj glazbi čini se da ipak nema krize...

Zlatan Stipišić Gibonni

cant 168 07.indd 4

27-May-11 9:47:54 AM

5

3. PORIN CLASSIC PRVI PUT U VELIKOJ DVORANI VATROSLAVA LISINSKOG, 9. SVIBNJA

Nagrade zaslužnima

KONCERTI

NAGRADE

BROJ 168, LIPANJ 2011.

Piše: Jana Haluza

Osmišljavanje konteksta dodjele nagrade za klasiku i jazz, Institut hrvatske glazbene industrije povjerio je jednoj od svojih članica, Hrvatskoj radioteleviziji te je po prirodi stvari zadatak završio na stolu Ivane Kocelj, urednice Redakcije ozbiljne glazbe Hrvatske televizije. Bila je to velika odgovornost, ujedno i test novog prostora i uopće potvrda razloga izdvajanja tih dviju zasebnih kategorija iz ostatka sveobuhvatnog mnoštva raznolikih glazbenih žanrova u domaćoj diskografiji. Ivana Kocelj iskoristila je mogućnost velike scene za angažman Simfonijskog orkestra HRT–a koji je bio nositelj koncertnog dijela svečanosti. Prvi se put na jednoj dodjeli Porina čula i uvertira iz opere Vatroslava Lisinskog po kojoj je nagrada i dobila ime. Simfoničari su u uvodnoj točki, pod vodstvom maestra Mladena Tarbuka, izveli zaboravljenu integralnu verziju djela koje se vrlo rijetko izvodi na koncertnim pozornicama, dok je sama opera već odavna iščezla iz repertoara Hrvatskih narodnih kazališta. Pohvalna je ideja i da u završnici večeri Orkestar, uz sve nominirane umjetnike, praizvede i novu skladbu Miljenka Prohaske nastalu prema motivima iz opere Porin, kao i programska koncepcija satkana od glazbenika koji su izveli glazbu na nominiranim izdanjima. Dvije »umetnute« točke referirale su se na glazbene aktualnosti u našoj zemlji, pa je tako prisutnost u Zagrebu dvojice svjetskih gitarista zbog drugih recentnih koncertnih angažmana, Zorana Dukića i Petrita Çekua, Ivana iskoristila da ih poveže u duu i indirektno održi lekciju hrvatskim diskografima koji im još nisu snimili CD–ove. Premda u protekloj godini nijedna opera nije objavljena na CD–u, operna arija O mio babbino caro iz Puccinijeve jednočinke Gianni Schicchi, u izvedbi sopranistice Adele Golac Rilović, najavila je dugo očekivanu praizvedbu opere Maršal Silvija Foretića u Splitu u kojoj umjetnica tumači glavnu žensku ulogu. Na to su upozorili i članovi autorskog tima opere, redatelj Mario Kovač i dirigent Ivo Lipanović koji su se našli među onima koji su predstavljali nominacije. Nagradu Porin za ži-

votno djelo primio je violinist Josip Klima koji je bio spriječen doći u Lisinski, pa je u njegovo ime kipić od bračkog kamena primio njegov sin Bojan, a publika je o njegovim dosezima saznavala iz dokumentarnog filma projicirana na najvećem platnu u regiji, kakvim se može podičiti dvorana Lisinski. Općenito, dinamično izmjenjivanje predstavljača, glazbenih brojeva i dobitnika, uz blagoglagoljivo vodstvo domaćina Dražena Siriščevića (ravnatelja Dvorane) i sopranistice Marije Kuhar Šoše, u debitantskoj ulozi voditeljice, učinili su da podulja priredba proleti u dahu.

Među nagrađenima apsolutni su pobjednici album Glazba...prijateljstvo (Cantus d.o.o) klarinetistice Marije Pavlović i pijanistice Martine Filjak u kategoriji klasike (3 Porina — album godine, snimka i produkcija albuma) te From Moscow to LA (Croatia Records) legendarnog glazbenog dua Boško Petrović — Neven Frangeš (2 Porina — album godine i izvedba). Za autorska ostvarenja objavljena na diskografskim izdanjima u protekloj godini, nagrađeni su skladatelji Davorin Kempf za skladbu Freska za orgulje i simfonijski orkestar na 4. izdanju antologije Hrvatska orguljska glazba orguljašice Ljerke Očić (Cantus

Muzeju Mimara, 15. svibnja, održan je koncert zborske glazbe koji će prije svega biti zapamćen po sigurnom dirigentskom vodstvu zaljubljenice u vokalnu glazbu, Jasenke Ostojić Radiković. Premda je, naime, najavljen kao koncert Komornog zbora Muzičke akademije (čiji su članovi, očito, većinom studenti pjevačkog odsjeka), na koncertu su sudjelovali i drugi zborovi čija je idejna začetnica i prava, duhovna i fizička voditeljica profesorica Radiković. Radi se o ženskom zboru Capella Zinka i mješovitom zboru Capella Odak koji odnedavno djeluju pri Hrvatskom društvu Collegium pro arte, kao i o Zagrebačkim dječacima čija je povijest djelovanja već poprilično dugačka.

Sve te zborove vodi Jasenka Ostojić Radiković koja je i osmislila programski koncept za Muzej Mima- Maestra Jasenka Ostojić Radiković ra: ideja je bila predstaviti zborsku glazbu hrvatskih skladatelja (mahom profesora na Muzičkoj akademiji) te pokazati što su oni skladali nekada, a što skladaju danas. Kao svojevrsni tour de force, Komorni je zbor Muzičke akademije predstavio djela Mladena Tarbuka (Plavo nebo), Krešimira Seletkovića (Uspavanka), Berislava Šipuša (Jezero na Zelengori), Davorina Kempfa (Cantate Domino), Dalibora Bukvića (Kyrie), Frane Paraća (Dona nobis pacem), Josipa Magdića (Oči joj gorski izvori) i Tomislava Uhlika (Pozdravljeno budi iz Mise pastorale).

U

Vokaliza Ante Knešaureka i Igračka vjetrova Ivana Josipa Skendera prvi put su predstavljene publici, a kao svojevrsnu središnjicu, zborovi — gosti, praćeni gudačkim kvartetom Sebastijan, izveli su kantatu Tuere me et libera Tomislava Uhlika koja je, poput praizvedenih djela, također nastala nedavno. Brojnost poznatih skladateljskih imena, kao i žar kojime su izvođači pristupili u predstavljanju njihovih skladbi, pokazuje koliko je naša zborska literatura bogata i — s obzirom na redovite programe profesionalnih zborova i orkestara — zapravo prilično zapostavljena. A radi se o doista vrijednim djelima u kojima bi publika (također u nas prilično podcijenjena mišlju da voli isključivo slušati strane skladatelje pretprošlog stoljeća) sigurno uživala. U ovome se koncertu uživalo i zbog izvrsne izvedbe Komornog zbora Muzičke akademije i njihovih gostiju za koje sa zadovoljstvom možemo reći da su već sada pravi profesionalci. Zborovi su pokazali i svoje inače skrivene »bisere«: topli sopran Josipe Bainac koji je, uz usrdnu zborsku mikropolifoniju ocrtao Šipuševo Jezero na Zelengori, specifičnu boju sopranistice Alete Arbanas u solo dionici Uhlikove Pozdravljeno budi, kao i u Kempfovom Cantate Domino gdje je nastupila uz altisticu Ružicu Gačić, tenora Vetona Marevci i basa Antonija Babića. Kada se »zbroje« široke interpretacijske mogućnosti mladih vokalnih snaga, entuzijazam njihove dirigentice Jasenke Ostojić Radiković, kao i bogata mašta hrvatskih skladatelja, može se doista reći da »i mi konja za trku imamo« te da bi koncert, onakav kako je zamišljen za dvoranu Muzeja Mimara, trebalo prenijeti u veće dvorane te predstaviti ne samo hrvatskoj, nego i svjetskoj publici.

Klarinetistica Marija Pavlović

d.o.o.) i Borna Šercar za Kolo, prema završnom ulomku opere Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, album Little Book of Notes (Aquarius Records).

Najboljim izvođačem proglašen je udaraljkaš Filip Merčep — Tri mušketira, jedna dama i gospodin (Aquarius Records), uopće debitant na sceni klasične glazbe kojega je plasiralo prošlogodišnje sudjelovanje u finalu Eurovizijskog natjecanja u Beču, a sada je student prve godine Muzičke akademije u Zagrebu. Za uredništvo povijesnog albuma nagrađena je Nikolina Mazalin za dvostruko izdanje izvedbi čelista Valtera Dešpalja — Veliki hrvatski interpreti (Croatia Records). U stranoj produkciji Porinom su ovjenčana izdanja Maxa Emanuela Cenčića — Händel: mezzo– soprano opera arias (Virgin Classics/ Dallas Records) u kategoriji klasike te Cassandra Wilson — Silver Pony (Blue note/ Dallas Records) za jazz. Čestitke nagrađenima i zaslužnima!

Što hrvatski skladatelji skladaju danas, a što su stvarali nekoć Piše: dr. sc. Irena Paulus

Komorni zbor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu

VIJESTI

nstitut Hrvatske glazbene industrije uz 18. godinu Porina, nagrade za diskografska izdanja koju dodjeljuje struka, treći je put organizirao izdvojenu svečanost dodijele za najbolje albume u kategorijama klasike i jazza. Ali možda više nego prethodne dvije godine u šibenskome Kazalištu, priredba pod nazivom Porin Classic odgovara središnjoj palači glazbe, Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, tim više što može obuhvatiti bitno veći broj posjetitelja.

Osim što se prvi put tamo organizirala, uz atraktivno opremljenu scenografiju i rasvjetu prigodnog karaktera koja je pogodovala televizijskom prijenosu, večer je donijela mnoštvo premijera, s nizom inovacija u programskom aspektu dodjele, kao i u smislu novih dobitnika Porina.

I

TOUR DE FORCE KOMORNOG ZBORA MUZIČKE AKADEMIJE U MIMARI

DODIJELJENE NAGRADE LAUREATIMA 44. TRIBINE DARKO LUKIĆ a svečanom koncertu nagrađenih sudionika 44. tribine mladih glazbenih umjetnika Darko Lukić, Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, održanom 18. travnja 2011. godine u Maloj dvorani V. Lisinski, ovogodišnjim su laureatima uručene nagrade. Ocjenjivački sud činili su Prerad Detiček (predsjednik HDGU–a), Višnja Požgaj, Goran Bakrač, Josip Tonžetić, Zlatko Foglar, Marko Ruždjak (predstavnik HDS–a), Ana Boltužić, (predstavnica Dvorane Vatroslava Lisinskog) i Emin Armano (predsjednik žirija). Nagradu Darko Lukić dodijelili su violončelistici Ziti Vargi i pijanistici Nadiji Vargi. Diploma Darko Lukić pripala je pijanistu Ivanu Horvatiću, Nagradu Hrvatskog društva skladatelja za najbolju izvedbu skladbe domaćeg autora dobila je flautistica Andrea Jelavić (Soliloquy za flautu solo, op. 61 Božidara Kunca), a Koncertna dvorana svoju je nagradu dodijelila također Ziti i Nadiji Vargi. (BPK)

N

KONCERT U POVODU 150 GODINA HAZU večanim koncertom Zagrebačke filharmonije, održanim 29. travnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, pod pokroviteljstvom Sabora Republike Hrvatske, obilježeno je 150 godina Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Utemeljena 1861. godine na inicijativu đakovačko–srijemskog biskupa Josipa Jurja Strossmayera, HAZU danas okuplja vodeće znanstvenike i umjetnike, skrbi o hrvatskoj kulturnoj baštini te promiče hrvatsku znanost i umjetnost u zemlji i inozemstvu. Zagrebačka filharmonija koja ove godine slavi 140 godina postojanja i dirigent Zoran Juranić, za tu su prigodu odabrali djela petorice akademika, velikih hrvatskih skladatelja Borisa Papandopula, Jakova Gotovca, Krešimira Baranovića, Natka Devčića i Stjepana Šuleka. Večer je otvorila Uvertira iz Papandopulove opere Amfitrion, nakon koje je uslijedilo Gotovčevo antologijsko Simfonijsko kolo. U izvedbi Baranovićeva vokalnog ciklusa Z mojih bregov, na stihove Frana Galovića, Zagrebačkoj se filharmoniji pridružio mladi hrvatski bariton Siniša Hapač.

Nakon Devčićeve Istarske suite, večer je zaključio Šulekov svečani prolog Scientiae et arti koji je skladatelj posvetio upravo HAZU. (BPK)

S

Davorin Kempf

cant 168 07.indd 5

27-May-11 9:47:56 AM

6

POVIJEST

BROJ 168, LIPANJ 2011.

UZ IZLOŽBU ART DÉCO U HGZ–U, (VELJAČA — LIPANJ 2011.) POSTAVLJENU USPOREDO S IZLOŽBOM ART DÉCO I UMJETNOST U HRVATSKOJ IZMEĐU DVA RATA U MUZEJU ZA UMJETNOST I OBRT U ZAGREBU

Slike s izložbe Priče o propalim izdavačima, uspješnim ruskim emigrantima, prerano umrlim talentima...

Piše: dr. sc. Nada Bezić ko već ne postoji glazba karakteristična za art déco, ima barem notnih izdanja koja sjajno odražavaju svu raznolikost dizajna tog razdoblja.

A tako je i s koncertnim programima, časopisima, pa čak i računima.

A

Kada je u Hrvatski glazbeni zavod (HGZ) iz Muzeja za umjetnost i obrt stigla zamolba za posudbu notnih izdanja za izložbu Art déco i umjetnost u Hrvatskoj između dva rata, bio nam je to poticaj da pronađemo i drugu likovno zanimljivu, ne samo notnu građu iz 1920–ih i 1930–ih godina te je izložimo u vitrinama u predvorju velike dvorane HGZ–a. Ta notna izdanja objavljena su u Hrvatskoj, Italiji, Austriji, Češkoj, Francuskoj i Velikoj Britaniji između 1917. i 1933., a ukupno je predstavljeno 13 autora rođenih između 1873. i 1899. godine. Dio izložbe bio je »ozvučen« koncertom za Dan HGZ–a, 18. travnja 2011., kada su skladbe iz vitrina bile predstavljene publici. Ako se izložba može pretvoriti u koncert, još ju je lakše predstaviti u tekstu. Priče koje plete govore o propalim izdavačima, uspješnim ruskim emigrantima, prerano umrlim talentima...

Ivo Tijardović, neupitno je vodeće ime cijele izložbe (1895.–1976.), skladatelj i dirigent, libretist i slikar, scenograf i kostimograf, uza sve to i zaslužni predsjednik HGZ–a od 1946. do 1952. godine. Uostalom, upravo dvanaest notnih izdanja čije je naslovnice oblikovao čine građu koju je HGZ posudio Muzeju. U HGZ–ovoj zbirci rara čuvaju se četiri razglednice koje je Tijardović dizajnirao oko 1920. za seriju »Internacionalni plesovi« zagrebačkog izdavača Josipa Čaklovića.

To je bila samo jedna od njegovih serija razglednica koje su bile jako popularne, a i danas se cijene među skupljačima.

Bersina reakcija na dizajn U svojem izdanju ciklusa Maštanja Dore Pejačević iz 1920., Čaklović najavljuje zbirku Melodije Josipa Canića.

Prema toj reklami, naslovnica Melodija je »remek djelo štamparskog produkta i grafičke umjetnosti, pa je ukras svakog glazbenog doma (...) omot je izradjen u najljepšim bojama i u narodnoj ornamentici«. Autor uistinu posebne naslovnice slikar je i scenograf Marko Rašica (1883.–1963.), brat poznatijeg Božidara Rašice, arhitekta i scenografa. Ambiciozna izdanja nažalost nisu pomogla Čaklovićevom poslovanju i nakon 1924. zatvorio je tvrtku. Da se vratimo Maštanjima: na vinjeti na poleđini korica nalaze se inicijali izdavača, dok su inicijali dizajnera »R.T.« ostali nerazriješeni. Radi li se o Radovanu Tommaseu (1895.–1924.), Tijardovićevom vršnjaku i prijatelju, koji će umrijeti ne navršivši 30 godina života? Vjerojatno ne, jer se Tommaseo uvijek potpisivao punim imenom.

Za izdanja popijevaka svojega prijatelja, Tommaseo je dizajnirao dvije naslovnice (Milovô sam i Bijela serenata), a objavio ih je Edition Slave. Riječ je o bečkoj izdavačkoj kući čiji je vlasnik bio Dubrovčanin Milan Obuljen. U nekoliko godina nakon Prvog svjetskog rata Obuljen je objavio mnogo izdanja hrvatskih, srpskih i slovenskih skladatelja, a više od 30 naslovnica dizajnirao je Ivo Tijardović.

Među drugim dizajnerima, uz Tommasea, nalazio se i Dušan Janković (1894.–1950.), srpski slikar i grafičar. Svoj je nestandardan dizajn naslovnice Manojlovićeve popijevke Molba poslao iz Pariza gdje je upravo

Josip Canić: Melodije, izabrane skladbe 1905–1918., Zagreb: Čaklović, 1919., Dizajn naslovnice: Marko Rašica

cant 168 07.indd 6

te 1921. završio studij na École Nationale Supérieure des Arts Décoratifs. Razdoblju art décoa korištenje ljudskog tijela nije bilo strano, bilo da se radi o stiliziranoj fotografiji akta na spomenutoj naslovnici ili crtežu golišave Sreće, lika iz Bersine opere Postolar od Delfta. Bersa je 26. siječnja 1918. zapisao u dnevnik: Jutros je došla iz štamparije 2. korektura od Postolara. Jutros je poslao slikar Hans Neumann sliku (klišee) za kopertinu (izvana) od Klavierauszuga od Postolara, upravo je divna! izvanredno i originalno izmišljena — postolar Piét (crna boja) sjedi i radi, a povrh njega kao fantomi = Sreća i Smola (Dnevnik i Uspomene, HGZ, 2010., str.

213). Rijedak je to primjer svjedočanstva reakcije nekog skladatelja na prvi susret s dizajnom naslovnice svojeg djela. Bersa je tada radio kod bečke izdavačke kuće Doblinger koja je i

Blagoje Bersa: Postolar od Delfta, klavirski izvadak, Wien: Doblinger, 1918., Dizajn naslovnice: Hans Neumann

Djagiljeva i Stravinskog. K tomu je u međuratnom razdoblju bila najcjenjeniji scenograf u Francuskoj. Stravinski se, kao što je poznato, u Švicarskoj 1919. godine družio s Majom Strozzi i njezinim suprugom Belom Pečićem, a u njihovom je domu upoznao i mladog Jozu Kljakovića (1889.–1969.).

Upravo je Kljakovićev crtež za plakat i program koncerta bračnog para Strozzi Gisela Beck: Minuet za klavir, Wien: Edition Slave, cop. 1919., Dizajn naslovnice: Ivo Tijardović — Pečić u Zürichu 1919., jedan od najpoznatijih objavila klavirski izvadak te opere. A iz razdoblja art décoa, s dva ljudska slikar Hans Neumann (1888.–1960.) lika unutar okvira što ga čine breze i kojega spominje u Dnevniku, bio je iz- lastavice. Drugi je ruski emigrant na među dvaju svjetskih ratova jedan od HGZ–ovoj izložbi Vladimir Ivanovič Žedrinski (1899.–1974.). Od 1939. vodećih grafičkih dizajnera u Beču. do odlaska u Pariz 1950. bio je scenograf i kostimograf u zagrebačkom Iz radionice ruskih HNK–u, a sudjelovao je kao scenograf emigranata i u Miletićevom filmu Lisinski 1944.

Kad smo kod istaknutih likovnih godine. Za naslovnice časopisa Zvuk umjetnika, moramo spomenuti Na1933. izradio je karikature skladatetaliju Sergejevnu Gončarovu (1881.– lja, od kojih je najzanimljiviji portret 1962.), rusku slikaricu i grafičarku. Na Josipa Štolcera Slavenskog, izrađen u naslovnoj stranici klavirske skladbe negativu.

Lorda Bernersa Le poisson d’or (London: Chester, 1919.), neuobičajeno Obje zagrebačke izložbe o art décou velikim slovima je naglašeno da dizajn mogu se odlično kombinirati: uz potpisuje Gončarova. To je bila samo mnogo Tijardovića, na oba su mjesta jedna od njezinih suradnji sa sklada- izložene kreacije Tommasea, Otta teljima; poznata je po inscenacijama Antoninija — u HGZ–u je to naslovi kostimima koje je radila za balete

nica klavirskog izvatka (crvenokose!)

Medvedgradske kraljice, opere Luje Šafraneka — Kavića i Ljube Babića (doduše, moramo priznati da se njegov crtež ubave livade na klavirskom izvatku Lisinskijevog Porina iz 1919. stilski ne uklapa u art déco). Plakat za Studio Gussich–Feller, privatnu glazbenu školu u Basaričekovoj 3, nadopunjuje dopis vlasnika škole, Marijana Fellera HGZ–u 1933. godine — u zaglavlju je isti dizajn: otvoreni klavir i siluete ljudi u publici.

Tomislav Krizman (1882.–1955.) izradio je kostime za praizvedbu opere Vilin veo Petra Konjovića 1917. godine; upravo je nacrt jednog od tih kostima bio izložen u Parizu 1925. na Međunarodnoj izložbi dekorativnih umjetnosti, ključnoj za art déco. Konjović je u godini praizvedbe tiskao klavirski izvadak svoje opere u Zagrebu, u vlastitoj nakladi. Dakle, za vrijeme Prvog svjetskog rata investirao je u izdanje u kojemu je, štoviše, objavio i tri table u boji, s crtežima Krizmanove scenografije za svaki čin opere. Dizajn izdanja i danas privlači pozornost, dok sama opera nakon 1926. nije više nikada izvedena u Zagrebu...

I na kraju, o jednom računu. Godine 1937. u velikoj obnovi zgrade HGZ–a načinjeni su takozvani terazzo podovi po kojima i danas koračaju publika i studenti Muzičke akademije. Velike crvenkaste i bijele kamene ploče postavila je tvrtka Škaberna, sa sjedištem »nasuprot Samoborskog kolodvora«, danas tvrtka Samoborka u Ulici Božidara Adžije, blizu nekadašnjeg kolodvora »Samoborčeka«. Na crtanom logotipu tvrtke ponosno se uzdižu ni više ni manje nego — neboderi, čime je račun star 74 godine uistinu zaslužio svoje mjesto na izložbi.

27-May-11 9:47:59 AM

7

RAZGOVORI

BROJ 168, LIPANJ 2011.

SKLADATELJ JURICA POPOVIĆ U POVODU TRIDESET GODINA POSTOJANJA SKUPINE TROTAKT PROJEKT PRIPREMA MULTIMEDIJALNO DOGAĐANJE

Zvuk koji je bio brži od vremena Glazbena industrija uvijek traži hit i stoga je logično da smo imali problema jer smo težili potpuno drugačijem zvuku od traženoga. Ne mogu nikoga okriviti za neobjavljivanje albuma samo zato što nije razumio naš izričaj jer ga je gledao kroz prizmu pop pjesme.

Razgovarao: Jure Ilić

U povodu tridesete obljetnice Trotakt projekta razgovarali smo s Juricom Popovićem, glavnim »ideologom«, skladateljem i tekstopiscem grupe.

Popović se do danas profesionalno bavi glazbom, a njegova skupina pretvorila se u pop–sastav Gracia, u kojemu pjeva Matija Vuica, poznata i kao uspješna modna dizajnerica, a Popović je standardni član nogometne ekipe »Humane zvijezde«, zajedno s drugim popularnim glazbenicima.

Trideset godina od prvog javnog nastupa skupine Trotakt projekt obilježit ćete nizom akcija i posebnim nosačem zvuka.

Možete li se danas prisjetiti početaka i opće situacije u glazbi koja je tada vladala u nas?

Tadašnja glazbena rock scena korespondirala je s aktualnim vodećim scenama, a to su bile britanska i donekle američka. Naša je bila treća najveća

rečeno, kao neka izmaglica koja se polako transformira pod utjecajem povjetarca. Paralelno s tim razmišljanjima vani se pojavila nova scena koju nisam imao gdje čuti, ali čitajući tadašnje listove kao Polet, Studentski list i Džuboks pokušavao sam zamisliti kako zvuče te grupe. Tako se znalo dogoditi da nas tadašnji kritičari uspoređuju s nekim recentnim izvođačima, a da ih mi, zapravo, nikada nismo čuli. Neki to nazivaju sinkronizacijom. Nitko nam nije bio uzor, to su više bile refleksije.

Kako ste iz malog grada otišli u Zagreb, veliko glazbeno i medijsko središte?

Studirao sam u Splitu, ali sam oduvijek htio živjeti u Zagrebu za kojega mislim da je kulturološki konstantno ravnopravan drugim svjetskim metropolama. Idealan razlog za preseljenje je bila glazba, a i Matija je već studirala u Zagrebu. Ipak, još jednom, ta težnja biti drukčiji, pa i pomalo tvrdoglav, dovela je do toga da smo uporno ponavljali da smo grupa iz Metkovića, iako smo cijelo vrijeme u stvari djelovali iz Zagreba. To je bila otežavajuća okolnost, pogotovo u zemlji od dvadeset milijuna stanovnika, a s obzirom da su se oduvijek sva bitna događanja odvijala u velikim gradovima gledali su nas često s omalovažavanjem. Ta težnja biti iz provincije imala je svoju pozadinu u tome što su mnoge grupe u Velikoj Britaniji bile izvan Londona što nije bio nikakav problem za njihovo uspješno djelovanje. Na žalost, ideja nije kod nas zaživjela. Tada sam isticao da stvaranje glazbe u maloj depresivnoj sredini ima inspirativnu moć, pogotovo za vrijeme »mrtve južine«.

IGOR KELČEC

edna od najvažnijih hrvatskih subkulturnih pojava osamdesetih godina svakako je bila skupina Trotakt projekt koja je svojim multimedijalnim pristupom glazbi i inovativnim zvukom najprije oduševila kritičare tada popularnog lista Polet, a potom i domaću klupsku publiku. Pobjedom na Yurmu (Yu rock moment) što ga je organizirao Polet u vrlo žestokoj konkurenciji, Trotakt projekt ponudio je zvuk sličan onome što je dolazio s britanske scene, a trpki i očigledno proživljeni tekstovi pjesama pridonosili su njihovoj originalnosti. Atmosfera koju su stvarali podsjećala je na filmski megahit »American graffiti«, a korištenje različitih medija u promociji skupine postao je, nakon Trotakt projekta, opći standard. Njihov zvuk je bio toliko jedinstven da su 1983. godine nastupili i u programu Muzičkog biennala Zagreb.

J

Jurica Popović

Kako ste pobijedili na Yurmu?

Jednostavno smo poslali na natječaj demo kazetu snimljenu na Radio Metkoviću, ne očekujući pri tome ništa, niti smo ikoga poznavali u tadašnjem Poletu koji je bio organizator natječaja. Urednici su bili oduševljeni jer su i oni bili na istim valnim dužinama.

Što Vam se danas čini da je bilo presudno u kritičarskom prihvaćanju Vaše glazbe?

Koga ste sve imali u grupi?

Htio sam tada aktivirati sve što vrijedi u Metkoviću u nekom izražajno umjetničkom smislu. Tako da je tu bio jedan akademski kipar, slikar, arhitekt, fotograf, glumac, režiser, vrhunski elektroničar i naravno mladi glazbenici srednjoškolci, uključujući Matiju Vuicu i mene. Mislim da smo uspjeli postići određenu »kemiju« jer su svi dali kreativni obol i umjetnički se izrazili kroz Trotakt projekt.

NIKOLA VUČKOVIĆ

Trotakt projekt teško je dolazio do nosača zvuka. Tko je bio kriv ili još bolje, što je bilo krivo za to?

Trotakt projekt

u svijetu, što se tiče novih trendova u glazbi, a to je danas opće poznato i prihvaćeno. Takva je situacija bila vrlo poticajna i inspirativna, pa sam se i ja htio izraziti jer je taj pogled na glazbu preferirao više ideju nego virtuozno tehniciranje i skupe instrumente, što je mnoge tada ohrabrilo, pa i mene.

Kako ste se odlučili za vlastiti zvuk i tko su Vam bili uzori?

Do toga je došlo, rekao bih, prirodnim putem — dok sam učio svirati gitaru i malo klavir uvijek sam nešto improvizirao, nikada nisam odsvirao nečiju tuđu kompoziciju. Težnja biti drukčiji spontano me je dovela do toga da ne želim imati klasičnu konstrukciju u pjesmi (uvod, A dio, B dio i refren).

Htio sam da ona izgleda, figurativno

cant 168 07.indd 7

Iskrenost, ali i originalnost jer je kod tih pjesama bilo i avangardnih utjecaja. Tada mi se »motala« po glavi slika iz djetinjstva kada sam gledao na televiziji neki prilog, a to je jedino moglo biti s Muzičkog biennala Zagreb gdje umjetnik prosipa rižu po žicama klavira i tako proizvodi zvuk. Na kraju smo i mi svirali na Biennalu.

Glazbena industrija uvijek traži hit i s toga je logično da smo imali problema jer smo težili potpuno drugačijem zvuku od traženoga. Ipak mi je zadovoljstvo što se takav naš pristup glazbi danas etablirao u svijetu, a i kod Tek ste s Gracijom imali nekoliko venas nekako funklikih nacionalnih hitova. Navodno je cionira. To znači i Pero Gotovac bio vrlo zadovoljan da smo bili puno Vašom obradom Ere njegova oca Jaispred vremena. kova. Možete li se malo prisjetiti toga razdoblja u Vašem stvaralaštvu?

Ne mogu nikoga okriviti za neoPovratkom iz rata gdje sam otišao bjavljivanje aldobrovoljno na južni front, trebalo je nekako preživjeti i dragi Bog je poslao buma samo zato inspiraciju za pjesmu Linđo. Dalje ništo nije razumio šta nije bilo isto. Potvrdu tog našeg taj izričaj jer ga je smjera i rada dao je i gospodin Pero gledao kroz prizGotovac kada sam došao kod njega pitati za dozvolu obrade naslovne mu pop pjesme. S teme iz opere Ero s onog svijeta. Tada druge strane i mi smo se sprijateljili i često razgovarali smo čvrsto stajali o glazbi. Nekako u to vrijeme postao na toj poziciji bez sam i redovni član Hrvatskog društva imalo odstupanja. skladatelja. Njegova podrška puno mi je značila i na tome mu se i ovom priliKasnije smo, već

ZA ERU VELIKA PODRŠKA PERE GOTOVCA

kom zahvaljujem, to se ne zaboravlja.

izmoždeni, frustrirani i očajni, ipak napravili dva pop singla za Jugoton (Rolana, Zaplešimo) i sve to kao neko sarkastično dokazivanje sebi i drugima da nije problem uzeti neki vanjski uzor, kopirati ga i kod nas predstaviti. Htjeli smo se narugati svima, a na kraju najviše sebi.

Jeste li imali podršku nekih institucija?

Jeste li zarađivali autorske honorare?

Zapravo, jedina konkretna podrška, svijetla točka i utočište bila je zaštita autorskih prava koja nam je davala dignitet, neku sigurnost i budila unutarnju snagu za daljnje djelovanje. Na sreću, danas Hrvatska, jedina u regiji ima, preko HDS–a i ZAMP–a, po svjetskim standardima uređenu zaštitu autorskih prava što nam uvelike olakšava život i kao što rekoh, daje nam na važnosti. Tako da uvijek mogu reći ja sam skladatelj jer za to imam i pravnu potvrdu.

Kada ste odlučili da je život Trotakt projekta završen?

Kronično iscrpljivanje i natezanje s diskografijom neminovno je dovelo do umora i apatije članova, tako da su pomalo odustajali i napuštali grupu. Kao diskofil i nesuđeni rock kritičar (često pisao pod pseudonimom, op. a.) znao sam vrlo dobro u kakve su zamke upadali drugi kada su pokušavali s novim članovima umjetno održavati »mrtvaca na životu«. To je bio kraj.

Kako je nastala Gracia?

Ostalo nas je troje i htjeli smo od glazbe živjeti. Ipak, da bismo zadržali posebnost, odlučili smo raditi etno– dance, opet malo ispred vremena, ali ipak uspješno. Ta priča još uvijek traje, ali u dvoje.

Koliko je Vašoj glazbi koristilo Matijino uspješno bavljenje modom?

Zapravo je to dvosjekli mač jer je Matija na modnom planu vrlo uspješna i ljudi teško mogu percipirati da netko može raditi dvije stvari u životu s istim žarom, ali s druge strane, moda joj omogućuje veću medijsku prisutnost.

Što biste danas, gledajući unazad, promijenili u vlastitoj karijeri?

Više bih vjerovao u sebe i uzeo bih prodornost Zdravka Mamića. Što ste pripremili za obljetnicu Trotakt projekta?

Polazeći od toga da imam veliku arhivu djelovanja grupe, od snimki, preko fotografija, dijapozitiva, stripova, tekstova, videa, novinskih isječaka, do modnih uzoraka i crteža, što svakako predstavlja raritetni dokument jednoga vremena u hrvatskoj glazbi i kulturi ranih osamdesetih godina, želim to obraditi, digitalizirati i arhivirati u hrvatskim kulturnim institucijama poput Muzeja suvremene umjetnosti, Muzeja za umjetnost i obrt, Nacionalne i sveučilišne knjižnice, Hrvatske filmoteke i Instituta hrvatske glazbe.

Finalni čin će biti snimanje dokumentarnog filma u kojem gostuju mnogi relevantni i priznati suvremenici i sudionici toga vremena i kulturnih zbivanja u nas. S obzirom da realizaciju projekta u najvećem dijelu financiramo sami, namjera nam je još poslati dopise na razna mjesta te zatražiti pomoć.

Prije svega ću reći svim članovima Trotakt projekta da su bili netko i nešto i da su bili važni u hrvatskoj subkulturi onoga vremena, a danas bi to već trebala biti kultura jer su u projekt bili uključeni moda, strip, video, foto, dijaprojekcije i naravno, glazba. Kao kuriozitet bih dodao da smo, razmišljajući kako pobuditi sva čula čovjeka, često znali prostor u kojemu nastupamo oplemeniti nekim mirisom. Ipak smo mi bili konceptualisti.

Dodao bih na kraju pitanje i odgovor koje glasi: Zašto smo skrenuli u popularnu glazbu? Zato što smatram da je ovaj život dualan i satkan od duhovnog i materijalnog svijeta i da mi je dužnost zadovoljiti obje strane.

Bez jedne od navedenih, život bi bio nepotpun. Kako kaže stari mističar Hermes Trismegistos: »Kako gore, tako dolje«.

27-May-11 9:48:05 AM

PRAIZVEDBE

8

BROJ 168, LIPANJ 2011.

UZ PRAIZVEDBE DJELA DAVORINA KEMPFA NA KONCERTU ZBORA HRT–A 22. VELJAČE 2011. TE KREŠIMIRA SELETKOVIĆA I SRĐANA DEDIĆA NA KONCERTIMA ZAGREBAČKIH SOLISTA 22. VELJAČE I 22. OŽUJKA 2011.

Glazba iz glazbe Kempf postojeće harmonijske i motivičke obrasce uklapa u nove formalne i izvodilačke okvire, dok Seletković postojeći formalni i izvodilački okvir puni novim glazbenim sadržajem Piše: Trpimir Matasović atoričkih parlando odsjeka koji kod Kempfa zadobivaju začudno arhaičan prizvuk.

Sjenu na ovaj koncert, obilježen vrsnim interpretacijama Zbora HRT–a i Tončija Bilića, baca ostatak programa posvećen djelima suvremenog američkog skladatelja Erica Whitacrea.

Hipertonalitetni slog, u kojem vrhunac hinjene »suvremenosti« predstavljaju povremeni dijatonski klasteri, ostavlja dojam loše imitacije stila takozvanih svetih minimalista o čijim bi se umjetničkim dosezima također dalo raspravljati. A kad još Renata Penezić, Borivoj Martinić Jerčić, Pavao Mašić, Tomislav Fačini i Zagrebački solisti u HGZ–u pročitamo da je skladatelju pri pisanju jedne od izvedeavorin Kempf, posljednji student Skladateljska sinteza kompozicije u klasi Stjepana Šu- Vrijednu priliku uvjeravanja u sve nih skladbi »primarna glazbena poleka, jedan je od rijetkih skladatelja navedeno pružio je koncert Zbora buda bila šutnja«, ne možemo se ne proizašlih iz te škole koji se nikada HRT–a iz ciklusa Sfumato održan pod zapitati zašto tu svoju pobudu nije donije distancirao od baštine svog uči- dirigentskim vodstvom Tončija Bilića sljednije proveo u djelo. I još važnije, telja. I, koliko god to paradoksalno 22. veljače u Muzeju Mimara. Tom zašto, umjesto Whitacreovih skladbi, zvučalo, možda je upravo zbog toga su prilikom izvedene tri Kempfove nije izvedeno još koje Kempfovo djeuspio pronaći vlastiti glazbeni izraz, skladbe, a ujedno je to bila i prilika za lo — primjerice, Figura circulorum, samosvojniji od onih koje su razvili promociju notnog izdanja skladatelje- (zasad) najkompleksnija, ali vjerojatsvi oni brojni Šulekovi nasljednici koji vih zborskih djela koje je objavio Mu- no i njegova najkompleksnija zborska su deklarativno odbacivali Učiteljeve zički informativni centar Koncertne partitura. estetske zasade, ali su i dalje ostali op- direkcije Zagreb. Širenje zvuka terećenima njegovom sjenom.

Kempfova skladateljska sinteza u sva- Iste je večeri, ali u Hrvatskom glazbeKempf će, pak, i danas eksplicitno na- kome od triju odabranih djela ispoljaglašavati, u osnovi (i), šulekovsku ideju va se na različit način — Agnus Dei za nom zavodu, praizvedeno i jedno djelo nastanka glazbe iz glazbe. Stoga, kao ženski zbor poziva se na baštinu Ars prvog Kempfova studenta kompozicije što je Šulekov opus svojevrstan kom- nove, dok tom prilikom praizvedena — Krešimira Seletkovića — i ako se iz pendij literature devetnaestoga stolje- skladba Cantate Domino predstav- Mimare dovoljno brzo nakon završetća, tako i Kempfova djela neumorno lja hommage Ivanu Lukačiću — bez ka koncerta Zbora HRT–a odjurilo u crpe nadahnuće, pa i glazbenu gra- citata, ali s obilatim korištenjem ri- HGZ, stiglo se prisustvovati i tom pođu, iz nepresušnoga vrela umjetničke tamskih i harmonijskih specifičnosti sljednjem djelu na programu koncerglazbe zapadne tradicije. Kempf je ranobaroknoga sloga. Najobuhvatniju ta Zagrebačkih solista. Seletkovićev pritom, doduše, bitno širih nazora od sintezu predstavljala je skladba Pater Concerto à tre dio je projekta Zagrebačsvog Učitelja — u potrazi za potica- noster u kojoj se susreću naizgled po- kih koncerata — ciklusa šest novih djejima on će posegnuti dalje u prošlost, sve raznorodni elementi — od meliz- la skladanih za Zagrebačke soliste, od a u skladateljsko–tehničkim postup- matike gregorijanske provenijencije, kojih svako treba predstavljati odgovor cima otvoreniji je iznašašćima glazbe s odzvucima ekstatičnih jubilacija na jedan od Bachovih Brandenburških koncerata. U odnosu na prethodna djedruge polovine dvadesetoga stoljeća.

Hildegarde Bingenske, pa sve do ale- la ciklusa — Tarbukov Concentus Za-

FRANO ĐUROVIĆ: KIŠOBRAN ZA DVIJE sklopu programa koji su violončelistica Jelena Očić — Flaksman i orguljašica Ljerka Očić predstavile na 6. kućnom koncertu Iz salona Očić 28. travnja, praizvedena je kraća dvodijelna skladba Kišobran za dvije Frane Đurovića, posvećena sestrama Jeleni i Ljerki.

U

Kišobran 1 (Lento e molto espressivo) predstavlja oba instrumenta — orgulje i violončelo — polaganim mračnim uvodom dugih tonova u dubokim registrima iz kojega izranja vrlo lijepa pijevna tema na violončelu, s efektnim pizzicatom na kraju. Kišobran 2 (Allegro) temelji se na više melodijskih i ritmičkih kontrasta. Zanimljiv je i dinamičan, kao i vrsne umjetnice kojima je posvećen i koje su djelo u cjelini uspješno predstavile u Salonu Očić. Iako je kombinacija orgulja i violončela rijetkost u izvođačkoj praksi, vrlo je apartna, ali i poticajna. No, zbog praktičnosti češćih izvedbi toga zanimljivog opusa, bilo bi vrijedno prilagoditi ga i drugim instrumentima odgovarajućeg registra, što je bila uobičajena praksa u povijesti glazbe. To su uostalom darovite umjetnice i pokazale u preostalom dijelu programa sastavljenog od pretežito manje poznatih, ali itekako vrijednih skladbi baroknog razdoblja čiji su autori Johann Ernst Galliard, Jean–Baptiste Barrière, Francois Couperin, Louis de Caix d’Hervelois i Antonio Vivaldi. (Višnja Požgaj)

Frano Đurović

cant 168 07.indd 8

PRAIZVEDBE

PRAIZVEDBE

D

grebiensis i Šipušev Ein neues Agramer KonzePt — Seletković se bitno doslovnije drži Bachova formalnog okvira i uloge pojedinih instrumenata unutar izvodilačkog sastava (predložak je ovdje Treći Brandenburški koncert), ali se zato u izboru glazbene građe više odmiče od lajpciškog majstora. Na neki način to predstavlja suprotan pol ideje stvaranja glazbe iz glazbe od onog Kempfova: Kempf, naime, postojeće harmonijske i motivičke obrasce uklapa u nove formalne i izvodilačke okvire, dok Seletković postojeći formalni i izvodilački okvir puni novim glazbenim sadržajem.

Upravo je zbog toga Seletkoviću bilo moguće stvoriti skladbu koja je i dalje prepoznatljivo njegova. Osobito je to slučaj s prvim stavkom temeljenim na, za Seletkovića tipičnom, konceptu »širenja« zvuka iz nukleusa jednog jedinog tona, postupnom gradnjom sklopova temeljenih na sekundama.

Pritom se i ritamski pokret postupno usitnjava, na način srodan onome iz Bachovih passacaglia. Poveznicu s Trećim brandenburškim koncertom predstavlja, pak, »solističko« isticanje čas jedne, čas druge dionice. Čembalo Seletković uključuje tek u drugom stavku, u kojem kvaziimprovizacijska dionica tog glazbala predstavlja neskriveni hommage Bachovom predlošku.

Još očitije pozivanje na Bacha prisutno je u završnici djela — u vehementnom fugatu, u kojem je, među ostalim, Seletković (za razliku od Tarbuka i Šipuša) dosljedno proveo u djelo ideju čembala kao continuo glazbala.

Iskrivljeno zrcalo i kaleidoskop Mjesec dana kasnije, na sljedećem pretplatničkom koncertu u Hrvatskom glazbenom zavodu, Zagrebački solisti izveli su, među ostalim, i dva

djela Srđana Dedića. Uz praizvedbu Četvrtog zagrebačkog koncerta, na programu je bio i njegov Concerto grosso.

Razlike između tih dvaju djela su velike, no u njima je i dalje prepoznatljiv isti skladateljski rukopis. Ranija skladba (napisana za vrijeme studija kod Stanka Horvata — Šulekova đaka!) u formalnom smislu, ali i na razini instrumentacijskih i motivičkih gesti, prilično jasno slijedi barokne obrasce, s izmjenama ritornella i solističkih odsjeka te kontrastiranjem concertina i concerta grossa.

Nasuprot tome, Četvrti zagrebački koncert, u odnosu na već praizvedena djela Mladena Tarbuka, Berislava Šipuša i Krešimira Seletkovića, donosi najveći odmak od zadanog Bachovog predloška. Na prvi pogled, čini se kao da je Dedić zadržao samo izvodilački sastav i ulogu pojedinih instrumenata unutar tog sastava — čak je i broj stavaka smanjen s tri na dva. No, kao i Concerto grosso, i Četvrti zagrebački koncert, zapravo, barata istim (neo)baroknim »formulama« i »gestama«, ali na drukčiji način. Dok je u ranijem djelu riječ o pogledu na barok iz »iskrivljenog zrcala«, u novoj skladbi građa kao da je razlomljena na fragmente i stavljena u svojevrstan »kaleidoskop«. No, premda slijed tih fragmenata može isprva ostaviti dojam nasumičnosti, skladba se u konačnici sklapa u zaokruženu cjelinu, objedinjenu ne samo na jasno prepoznatljivoj motivičkoj razini, nego i kroz nešto manje transparentnu, ali ipak čvrstu formalnu strukturu. U tom smislu, Dedić, zapravo, kao i Kempf i Seletković, ali i on sâm u Concertu grossu, i ovdje zastupa načelo stvaranja glazbe iz glazbe. Jer, kakve god ona preobrazbe prošla u Četvrtom zagrebačkom koncertu, barokna provenijencija njene motivičke i formalne građe i dalje je jasno prisutna.

SIMFONIJSKI STAVAK SRĐANA DEDIĆA ZA ZAGREBAČKU FILHARMONIJU

Rezime uz misao o profesoru Horvatu

kladatelji su se uvelike raspisali.

Praizvedbe slijede jedna za drugom, djelomično i stoga što je ovo biennalska godina, godina institucije čiji je običaj naručivanje djela, a praizvedbe važan dio programa. Ali u tom vrijednom novom zgusnutom slijedu praizvedbi iskazuje se i ishod ranijih narudžbi drugih ansambala. Jednostavno nazvanu skladbu Simfonijski stavak, Srđanu Dediću (1965.), u ime dobrih običaja brige o hrvatskom stvaralaštvu, Srđan Dedić i Martin Sieghart pred Zagrebačkom filharnaručila je Zagrebačka filharmonija i monijom praizvela 25. veljače. Tako se u Lisinskom novo djelo našlo na redovnom koncertnom programu u ciklusu Crstar nisu svakodnevna pojava, prava je rijetvena oktava. Filharmonija je Dedićev Simfo- kost »doći na red«, pa je zacijelo to veći izazov, nijski stavak praizvela na koncertu u spomen odgovornost i opterećenje za autora. Dedić, Lovri pl. Matačiću u uglednom društvu s skladatelj danas već srednje i etablirane geneBartókovim Prvim koncertom za klavir i or- racije, odlučio je zato na svoj način rezimirati, kestar i Brucknerovom Četvrtom simfonijom podvući crtu i zbrojiti raznolika stvaralačka u Es–duru, sve pod urednim, ali nepoticaj- iskustva suvremenog izraza. I u tome uspio. nim dirigentskim vodstvom austrijskog gosta U zapravo sažetu Simfonijskom stavku koristi Martina Siegharta. »Skladajući, često sam generirane polifone strukture, modalnost, namislio na svog prvog profesora kompozicije znake melodijskih linija, pravilne i nepravilne i na njegove mudre savjete koje mi je davao ritamske i metričke obrasce, donosi sasvim o skladanju za orkestar. Tako da je skladba s vlastit, osebujan osjećaj za orkestralne boje. namjerom naslovljena kao i jedno rano djelo A dramatičnost izraza, napetost tijeka, osvrće dragog učitelja i velikog humanista — Stanka se i priziva primamljivu kasnoromantičarsku Horvata«, zapisuje Srđan Dedić uz svoju novu gestu. (Maja Stanetti) skladbu. Narudžbe djela za simfonijski orke-

S

27-May-11 9:48:07 AM

9

MBZ

BROJ 168, LIPANJ 2011.

CIKLUS OD ŠEST ORKESTRALNIH KONCERATA NA 26. MBZ–U

Zaključak dostojan zvijezde Piše: Ana Vidić

Radovan Vlatković i Krzysztof Penderecki sa Zagrebačkom filharonijom

ijekom jedanaest dana Muzičkog biennala Zagreb, standardne večernje koncertne termine zauzeli su nastupi orkestara na najposjećenijoj koncertnoj lokaciji u Zagrebu — Dvorani Vatroslava Lisinskog. Pet, od ukupno šest orkestralnih koncerata u tom terminu, ostvareno je kao suradnja MBZ–a i redovitih ciklusa četiriju institucija — Zagrebačke filharmonije, Lisinski subotom, Koncertne direkcije Zagreb i Majstorskog ciklusa HRT–a. Od toga je, kako i priliči, odskakao samo prvi koncert 7. travnja: uz zvukove budilica u instalaciji mladog estonskog skladatelja Üla Krigula, svečano je otvoreno 26. izdanje Muzičkog biennala Zagreb, najprije prigodnim govorima, a potom nastupom Zbora i Orkestra Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Pod vodstvom Mladena Tarbuka, mladi su glazbenici energično ostvarili prvi

T

Ivana Bilić, Tonći Bilić i Vroclavska filharmonija

bienalski program pun simbolike: pedeset godina nakon prvog Muzičkog biennala, budući nositelji hrvatskog glazbenog života izvodili su djela doajena novije hrvatske glazbe — Ive Maleca i pokretača Biennala, Milka Kelemena. Znatna je odgovornost bila izvoditi djela nastala u neposrednoj vremenskoj blizini prvoga festivala — Malecovu Sigmu i Pokrete u boji te Kelemenov Koncert za klavir i orkestar u čijem se tradicionalnom ustrojstvu sjajno snašla mlada pijanistica Jelena Pavić. Nije stoga izostao ni dodatak — Ricercare Berislava Šipuša. U skladu s posvetom prvim protagonistima MBZ–a, od 1961. godine nadalje, program je zaključen ostvarenjem velikana čija je osobna prisutnost također obilježila bienalske početke — Simfonijom psalama Igora Stravinskog.

Zagrebačka filharmonija sljedećeg je dana otvorila niz koprodukcijskih koncerata MBZ–a i spomenutih ciklusa, ugostivši Simfonijski orkestar Filharmonije Witolda Lutosławskog iz Wroclawa i Zbor Hrvatske radiotelevizije pod ravnanjem Tončija Bilića.

Prvi dio programa bio je posveta, prije pet godina preminulom Igoru Kuljeriću, pa su gosti iz Wroclawa nastup

cant 168 07.indd 9

započeli Koralnom predigrom, djelom nastalim 1980. na poticaj Lovre Matačića u čast Josipu Štolceru Slavenskom, a revidiranom 1997. godine.

Upravo se ta druga verzija mogla čuti drugog dana MBZ–a, nakon čega je, kao solistica u očevu Koncertu za marimbu, nastupila Ivana Bilić. Virtuozni tretman solističkog instrumenta i raznolika pojavnost orkestra svjedoče o jedinstvenom uratku iz nedavne hrvatske glazbene baštine, ali i o bliskoj suradnji oca i kćeri pri oblikovanju partiture. Ivana Bilić nastupu je dala i autorski doprinos, premijerno izvevši svoju novu skladbu Wild Rose, nastalu za Međunarodno natjecanje iz marimbe 2012. u Salzburgu. Drugi dio programa bio je, pak, posveta Witoldu Lutosławskom. Njegove Tri pjesme Henria Michauxa bile su još jedno prigodno podsjećanje na biennalske početke: naime, djelo je Lutosławski napisao na narudžbu Slavka Zlatića, tadašnjeg rav natelja Zbora Radio Zagreba te je praizvedeno 1963., dakako na MBZ– u. Tada je Zborom ravnao Slavko Zlatić, a orkestrom sam autor, dok su u ovogodišnjoj izvedbi kompleksne uloge pripale Luki Vukšiću, odnosno Tončiju Biliću. Koncert za orkestar u izvedbi orkestra koji nosi autorovo ime, dodatno je potvrdio značaj bogate autorske ostavštine Witolda Lutosławskog.

orkestar i dirigent pružili su u tom smislu dovoljno atraktivan program.

Naglasak na melodiji i ugledanje u noviju ili stariju tradiciju obilježili su prvi dio večeri sa skladbom Requies Luciana Beria, Koncertom za violinu i orkestar Jeliel Carla Galantea, u kojemu se istakao solist Günther Sanin te Koncertom za klavir i orkestar Bruna Maderne, s pijanistom Aldom Orvietom. Drugi dio, osmišljen kao posveta ljudskim tragedijama, donio je Rekvijem za Svjetski trgovački centar nedavno preminulog Gianpaola Corala kojemu je umjetnički ravnatelj MBZ–a Berislav Šipuš posvetio svoj novi Koncert za udaraljke i orkestar punog naziva ...in the Proximity of the Planet Coral.

Bila je to još jedna bienalska praizvedba obilježena prije svega briljiranjem kineskog udaraljkaša Lia Biaoa.

rigent Luca Pfaff, cijenjeni autoritet za izvedbe suvremenih ost va renja.

Bile su to Streams švedske skladateljice Katarine Leyman i, za tu prigodu nastalo djelo, Put belih kostiju mlade srpske autorice Milice Đurđević. Ostatak programa ponovno je podsjetio na antologijska ostvarenja hrvatskih skladatelja: Likovi i plohe Dubravka Detonija (1968.), Fibula za dvije orkestralne grupe Natka Devčića (1968.) i, kao središnja točka, Memorial za klavir i orkestar Stanka Horvata

Radovanom Vlatkovićem, zaključila orkestralnu okosnicu 26. muzičkog biennala Zagreb. Ponešto u sjeni izostavljanja s rasporeda još jednog važnog djela suvremenog hrvatskog stvaralaštva — Turm–Musik Branimira Sakača i to zbog nerazjašnjenog dirigentova negodovanja partiturom — Penderecki je Filharmoničare kroz program vodio svojom glazbom i glazbom, u publici prisutnog, Ive Josipovića. Iako vodeća osobnost glazbene avangarde druge polovice prošloga stoljeća, Penderecki je izabrao djela iz posljednjih dvadesetak godina svojega stvaralaštva koja odražavaju obraćanje nešto starijoj tradiciji: neoklasičnu Sinfoniettu za gudače, dovršenu 1991. i Koncert za rog i orkestar Zimsko putovanje iz 2008., između kojih se našao Epikurov vrt — mladenačko ostvarenje Ive Josipovića. Angažira-

Jelena Pavić i orkestar Muzičke akademije

Sljedeći koncert u orkestralnom nizu ugostio je 12. travnja Plovdivsku filharmoniju uz, kod nas već udomaćenog dirigenta Diana Tchobanova.

Kao spoj MBZ–a i Svjetskih dana nove glazbe Međunarodnog društva za suvremenu glazbu, program je sadržavao djela Roberta Toscana, Tansy Davies, Benta Sørensena i Georgija Andreeva, između kojih je središnje mjesto imao poliritmički Extensio akademika Rubena Radice, koncertantno djelo s udaraljkaškim tretmanom klavira, kao solističkog instrumenta između komornog ansambla, u koji se nevidljivo, ali itekako čujno utopila energična pijanistica Anna Borisovna Sëmkina.

Skladbe u selekciji Svjetskih dana nove glazbe mogle su se čuti i 14. travnja na koncertu koji se poklopio s Majstorskim ciklusom Simfonijskog orkestra HRT–a kojim je ravnao švicarski di-

(1986.). Najnoviju kreaciju solističke dionice toga djela snažnih gesta i kontrasta, posvećenog Ranku Filjku, ostvario je mladi Ruben Radica, Dian Tchobanov, Borisovna Semkina pijanist Filip Fak. Nažalost, iako očekivano, ni ovo bienalsko izda- nost članova Zagrebačke filharmonje Majstorskog ciklusa Simfoničara nije, raskoš orkestralnog tretmana HRT–a nije privuklo veći broj posjeti- ove partiture, kao i prisutnost njezina telja u Koncertnu dvoranu Vatroslava autora te Krzystofa Pendereckog ipak nisu toliko zadivili, koliko majstorstvo Lisinskog.

Radovana Vlatkovića, najprije iskazaNo, to je uspjelo Zagrebačkoj filhar- no u spomenutom Koncertu, a potom, moniji dan poslije koja je, na čelu s još i više, u dodatku — stavku Appel redovitim i uvijek željno iščekiva- interstellaire iz Des canyons aux étoiles nim gostom Biennala, Krzysztofom Oliviera Messiaena kojim je koncertu Pendereckim i solistom, kornistom podario zaključak dostojan zvijezde.

Orkestar veronske Arene Zahvaljujući suradnji MBZ–a i ciklusa Lisinski subotom, publika je trećega dana Festivala mogla prvi put u Hrvatskoj doživjeti nastup Orkestra Zaklade veronske Arene i to pod ravnanjem slovenskog maestra Marka Letonje. Vrhunski orkestralni sastav, specijaliziran prije svega za operne izvedbe, jednako je cijenjen i na suvremenoj glazbenoj sceni, pa tako redovito, među ostalim, nastupa i na Festivalu suvremene glazbe venecijanskog Biennala. Program zagrebačkog nastupa mogao bi se, u većoj mjeri negoli je to bio slučaj s ostalim koprodukcijskim orkestralnim koncertima, nazvati kompromisom između zadovoljavanja ukusa standardne publike ciklusa Lisinski subotom i ispunjavanja težnji za novim uvijek otvorenih posjetitelja Biennala. Opusi talijanskih autora, starih znanaca MBZ–a, jedna praizvedba, čak tri solista te vrhunski

Simfonijski orkestar HRT–a i Luca Pfaff

27-May-11 9:48:08 AM

10

MBZ

BROJ 168, LIPANJ 2011.

MBZ — KOPRODUKCIJE S HRVATSKIM NARODNIM KAZALIŠTIMA U OSIJEKU I RIJECI

Dva nova hrvatska operna naslova Kraljevi i konjušari Sanje Drakulić / Šuma Striborova Ivana Josipa Skendera Piše: dr. sc. Zdenka Weber a svaku je pohvalu decentralizacija koju je proveo ovogodišnji 26. muzički biennale Zagreb, zahvaljujući kojoj su u svečarskoj 50. godini postojanja festivala suvremene glazbe u program uključene, uz HNK u Zagrebu i nacionalne kazališne kuće u Osijeku, Varaždinu, Rijeci i Splitu.

Inicirano je poticanje glazbeno–scenskog stvaralaštva što je rezultiralo sa čak pet novih naslova, dva baleta i tri opere. Budući da je praizvedba opere Maršal Silvija Foretića, pripremana u splitskom HNK–u zbog poznatih razloga odgođena za 25. svibnja, u ovom ćemo prilogu predstaviti dvije operne produkcije ostvarene u HNK u Osijeku i HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, praizvedene u planiranim terminima u tijeku trajanja MBZ–a.

Z

Kraljevi i konjušari Sanje Drakulić na putu u bolji život Praizvedba opere u tri čina Kraljevi i konjušari Sanje Drakulić, održana u Osijeku 10. travnja, i potakla je veliko zanimanje Osječana i Zagrepčana koji su imali priliku pratiti izravni prijenos u Kinu Tuškanac. Dobro najavljena brojnim izjavama skladateljice koja je trajno isticala izuzetno poticajnu suradnju s osječkim HNK–om, praizvedba je dočekana u, do posljednjeg mjesta, popunjenom kazalištu, uz mnoge posjetitelje iz Zagreba za koje je skladateljica uspjela organizirati prijevoz autobusom. Tako je prvi susret s njezinim novim opernim ostvarenjem protekao u naglašeno pozitivnoj atmosferi, a rezultat je, zahvaljujući izuzetnom angažmanu cjelokupnog ansambla doista bio pozitivan, jed-

Poklon protagonista opere Šuma Striborova nakon praizvedbe

političkih intriga i ljubavnih zavrzlama. Tako Marunova supruga Jelena ljubuje s istim dvorskim savjetnikom / intrigantom Grgurom u kojega je zaljubljena i njezina kćer Katarina, ljubiteljica književnosti, što ćemo zaključiti po tome jer nosi knjigu u rukama.

Kraljev sin Trpimir, pak, proživljava strasne susrete s Dorom, savjetnikovom kćerkom. Ti se erotski susreti događaju u okruženju priprema za rat protiv Mađara, a kada nakon slavo-

nerijetko s vokalizama, koje bi nedvojbeno trebale djelovati nadopunjavajuće i ukrasno. To se uvijek ne posrećuje, pa su solističke dionice u svojim skokovitim nastupima vrlo zahtjevne, a manje opravdane. Također su kompleksno strukturirani dueti i terceti, ali oni podršku nalaze u instrumentalnome dijelu, osobito u dionici glasovira, što pruža intonacijsku sigurnost. Vrlo inspirirano djeluju zborni nastupi, naročito inventivni ratnički poklici iz drugoga čina.

Ima u toj glazbi i poticaja folklornoga idioma, kao i elemenata glazbe lakšega žanra, ali Sanji Drakulić svakako valja čestitati na vrlo prozračno osmišljenoj orkestralnoj strukturiranosti, na ostvarenom orkestralnom koloritu u vrlo uspjelim intermezzima i na ostvarenim ugođajima cjeline, što će i kod buduće publike zacijelo nailaziti na

Prizor iz opere Kraljevi I konjušari

nako za autore, kao i za sve uključene u njegovu praizvedbu. Ali, pođimo redom.

Sanja Drakulić za svoj je operni prvijenac odabrala dramu Kraljevi i konjušari Mire Gavrana, jednog od najplodnijih, najčitanijih, najizvođenijih i najviše prevođenih hrvatskih dramatičara koji se prvi put prihvatio pisanja libreta. Rad dvoje generacijski bliskih autora rezultirao je opernom farsom čiji sadržaj, iako se radnja događa u desetom stoljeću na dvoru izmišljenoga hrvatskog kralja Maruna, djeluje aktualno, a tekst nerijetko izaziva smijeh. Vrijeme događanja bremenito je predratnim i ratnim zapletima, glavni se likovi nalaze u kovitlacima

cant 168 07.indd 10

dobitne pobjede kralj saznaje da ga je Grgur želio otrovati ne bi li se domogao prijestolja i kraljice / udovice, na smrt osuđuje izdajnika i daje pogubiti osobu koja mu je pomagala. Za tragični je zaplet od presudne važnosti da je pogubljena osoba bila kraljeva kćerka. Kralj si ne može oprostiti svoj čin, a to uzrokuje i njegov kraj. Njega, naime, bodežom probada uvijek prisutna dvorska luda. Ali, premda je riječ o drami s tužnim završetkom, o državi iz koje svi žele pobjeći, na kraju ipak ostaje nada da dolaze neka nova (bolja?) vremena. Skladateljski pristup Sanje Drakulić ogleda se u želji glazbene ilustracije svakog detalja radnje, likova i situacija, što rezultira nadasve »rječitim« protokom vokalnih dionica,

Jelene, ostvarili su na početku drugoga čina emocionalno pregnantni ljubavni duet. Sigurni tenor Damira Fatovića dao je liku Maruna »kraljevska« obilježja, a Barbara Othman predstavila se kao poetski inspirirana Katarina.

Vrsno su se pjevački i glumački iskazali Danijela Pintarić (Dora) i Robert Adamček (Trpimir) te Vlaho Ljutić u ulozi lude. Potrebnu dozu komičnosti dali su u sporednim ulogama Claudio Contini, Josip Slam, Predrag Stojić, Nenad Tudaković, Majkl Mikolić i Hrvoje Seršić. Za glazbeni uspjeh najzaslužniji je svakako dirigent u stalnom angažmanu u osječkom HNK Filip Pavišić čije je sigurno vođenje osiguralo dobru suradnju pjevača i orkestra. Slobodni let mašte dao si je redatelj Robert Raponja, a scena i kostimi Jasmine Pacek pridali su ekskluzivnost vizualnim dojmovima.

Koreografkinja Maja Đurinović i oblikovatelj svjetla Rade Stamenković dali su bitne doprinose. U HNK–u je bila na djelu angažirana ekipa i uspjeh nije mogao izostati. Skandiranje publike to je na kraju i potvrdilo. Novoj hrvatskoj operi treba poželjeti daljnji uspješni život na pozornici, možda ne samo u Osijeku.

Šuma Striborova Ivana Josipa Skendera kao iskaz sveopće maštovitosti

Barbara Othman i Damir Fatović u Kraljevima i konjušarima Sanje Drakulić.

dobar prijem. Solisti, izvrsni bas Berislav Puškarić kao Grgur te dojmljiva sopranistica Ljiljana Čokljat u ulozi

U koprodukciji s MBZ–om, HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci pripremilo je praizvedbu opere Šuma Striborova, s oznakom »opera za velike i male« Ivana Josipa Skendera (13. travnja) koja je digla na noge riječke ljubitelje opernoga umijeća. A da je doista riječ o znatnom umijeću u pripremi glazbeno–scenskoga djela, u čemu su svi uključeni dali maksimum umjetničke maštovitosti, bilo je moguće zaključiti već od prvih taktova koje se oglašava iz dubokog orkestralnog registra, kao i u prvom pogledu na maštovitu pozornicu, na impresivno predimenzionirani kostim Majke i na čarobni kostim Guje / Snahe. Bajku Šuma Striborova

Ivane Brlić Mažuranić koja je poslužila kao osnova za libreto i scenarij Ozrena Prohića, ujedno i redatelja predstave, zacijelo ne treba posebno predstavljati. Važnije je diviti se poticajima koje su bajkoviti likovi Sina, Djevojčeta, Domaćih na čelu s Malikom Tintilinićem i mudroga Stribora odigrali jednako u odnosu na skladatelja i njegovu ravelovski profinjenu glazbu, na scenografa Dalibora Laginju, na rotirajuću pozornicu s potrebnim, ali jednostavnim scenskim rješenjima te napose na izuzetno maštovitog kostimografa Juraja Žigmana i njegove očaravajuće svjetleće kostime. Slušana u cjelini, Skenderova je glazba možda i previše »štedljiva«, likovi se duljim pjevom oglašavaju tek u presudnim situacijama, poput vokaliza Djevojčeta ili arije Svebora i Majke pred kraj opere. Pa ipak, impresionistički intonirana orkestralna intermezza, kao i vrlo uspjeli zbor Domaćih odaju skladatelja koji je vrsni glazbenik, ali i iskusni »kazališni čovjek.« Maestra Nada Matošević Orešković vrlo je pomno pripremila sve elemente glazbenoga zbivanja, pa je u sedamdesetminutnom tijeku bilo moguće uživati bez ikakvih smetnji. Sopranistica Mirella Toić kao brižna Majka toploga zapjeva, mezzosopranistica Kristina Kolar s glasovnom pouzdanošću u evokaciji zle Snahe, bas Siniša Štork kao sonorni glas u ulozi Stribora, tenor Sergej Kiselev u raspjevanom ugođaju Malika Tintilinića, tenor Voljen Grbac kao ustrašeni, apartno zvučeći Sin, sopranistica Marijana Radić sa zvonkim glasom Djevojčeta, bariton Robert Kolar u Sprechgesangu Pripovjedača te Zbor riječke Opere, razigrani Domaći i dostojanstvene žene, svi su pokazali najbolje strane svojih pjevačkih i glumačkih kapaciteta i djelo oživjeli na nadasve dojmljiv način. Vjerovati je da će Šuma Striborova u Rijeci imati publiku, a svakako je osobito prikladna za organizirane posjete Hrvatske glazbene mladeži. Čestitke svima koji su iznijeli ovu tako maštovitu novu operu!

27-May-11 9:48:12 AM

11

MBZ

BROJ 168, LIPANJ 2011.

SVJETSKI DANI NOVE GLAZBE MEĐUNARODNOG DRUŠTVA ZA SUVREMENU GLAZBU (WNMD ISCM) ODRŽANI U OKVIRU 26. MBZ–A

Festival u festivalu Piše: Petra Pavić akon 2005. godine, Zagreb je drugi put bio domaćin Svjetskih dana nove glazbe (World New Music Days — WNMD) što je donijelo trinaest koncerata s djelima više od sedamdeset skladatelja, najvećim dijelom inozemnih. Za uglavnom poslije-

N

Igorom Lešnikom, a na zatvaranju i proglašenju najbolje skladbe mladoga skladatelja nastupili su austrijski Ansambl Zeitfluss i dirigent Edo Mičić, našoj publici poznati iz ranijih nastupa i iz prošle sezone Cantus Ansambla.

koncertu Camerate Garestin praizvedeno je djelo Ante Knešaureka Četiri krokija za barokni ansambl, skladba načinjena od baroknog »materijala« i suvremenoga »kroja«, nastala na narudžbu MBZ–a, ali nije bila uvrštena na popis izvedbi za Svjetske dane

U zaista gustom mnoštvu zvukova i ideja, ali i rasporedu — svako poslijepodne dva koncerta za redom — teško je biti pravedan slušatelj svakoga djela. Na takvim festivalima, publici će pažnju privući uglavnom oni koji uvrste neki oblik ekscesa (umjetnički opravdanog ili ne), a veliki utjecaj

Delegati ISCM–a na Svjetskim danima nove glazbe u Zagrebu

Nagrada ISCM–IAMIC–a odlazi na Tajvan Odabir skladbi za ovogodišnje izdanje WNMD–a koje je načinio međunarodni žiri sastavljen od skladatelja i muzikologa, donio je zaista široku paletu misli, talenata, vještine, mašte i senzibilnosti stvaralačkih osobnosti.

Pritom, posebna je komisija ISCM–a i IAMICA (Međunarodnog udruženja glazbeno–informativnih centara) ocjenjivala djela skladatelja u dobi do 35 godina, budući da se na kraju festivala dodjeljuje Godišnja nagrada za najbolju skladbu te njezinu autoru upućuje narudžba za novo djelo koje će se praizvesti na WNMD iduće godine. Nagradu je dobila tajvanska skladateljica Chiu–Yu Chou za Prvi gudački kvartet koji je 13. travnja izveo Kvartet Song.

Drugi je travanjski tjedan protekao u svojevrsnoj atmosferi sajmišta, ali ne u negativnom smislu. Vreva i »robne razmjene« ovdje su se odnosile na novu glazbu, samo ponegdje upitno suvremenu, za najrazličitije sastave, uglavnom za hrvatske umjetnike koji su time najneposrednije bili potaknuti recentnim informacijama o glazbenim strujanjima u svijetu i to izravno iz partitura koje su im se posljednjih nekoliko tjedana nalazile na pultovima. Samo otvorenje Svjetskih dana nove glazbe u malom Lisinskom proteklo je u znaku udaraljkaša, s ansamblom biNg bang i njihovim dirigentom

cant 168 07.indd 11

Prateći glazbena događanja na WNMD 2011., između ta dva »okvira« može se u zajedničkom nazivniku nazrijeti, s jedne strane, skladateljeva potreba za narativnošću izvanglazbenog i popratnog sadržaja uz djelo i, s druge strane, uvijek prisutno preispitivanje zvukovnih mogućnosti instrumenta ili sastava za koji se piše, ponegdje maštovito i originalno, ali u slučajevima u kojima je to skladatelju bila jedina misao vodilja, naporno i iritantno. Dramaturgija, glazbena struktura i razmišljanja o formi čini se da su nekako (možda trendovski?) u drugome planu, što je ponekad zvuku davalo zanimljive rezultate. Tako se, primjerice, u skladateljskim bilješkama o vlastitim skladbama mogu naći ideje i inspiracije mehanizmom svemirskih letjelica, astrološkim i astrologijskim fenomenima, začaranim otocima Shakespeareove Oluje, trenutkom odapinjanja strijele iz lûka i naravno, umjetničkim slikama, pjesmama, romanima i vremensko–prostornim odnosima. Činjenica da su sve te skladbe pažljivo odabrane između više od četiri stotine prijavljenih, ne jamči da je uspješno izbjegnuto povremeno usredotočeno čitanje zanimljivih pričica iz kataloga MBZ–a u vrijeme dok se na pozornici događala glazba.

Ruždjak kao osvježenje Bez velike popratne priče u katalogu, na Svjetskim danima nove glazbe odabrana je i skladba Fessure Marka Ruždjaka koju su predstavili Zagrebački kvartet saksofona — njima posvećen opus praizveli su 2010., kada je i nastao. Rezerviran u opisima, Ruždjakov prepoznatljiv, muzikalan i maštovit, ali uvijek decentno dozirani stil, zapravo je, među skladbama na koncertu održanome 11. travnja u Muzeju Mimara, u moru želja za zakučastim, a time često i pretencioznim, bio osvježenje. Na većini koncertnih programa u okviru WNMD–a nije bilo hrvatskih skladatelja. Osim Ruždjakove skladbe, na

na recepciju imat će, naravno, i kvaliteta izvedbe. Tako su zagrebački ansambli i solisti imali priliku pokazati vlastitu razinu profesionalnosti ili neprofesionalnosti (a nije se uspjela sakriti tamo gdje je bila najizraženija i standardna), kao i fleksibilnost i interpretacijsku spremnost za drugačije glazbene izražaje od svakodnevnih.

Svjetski dani nove glazbe u Zagrebu, godišnji »sajam« glazbe na kojem se moglo naći sve »od igle do lokomotive«, spontano je pokazao jednu zanimljivu pojavu. Naime, glazbeni proizvodi srednje i starije generacije skladatelja, upakirani u etničke boje kontinenata, država, klima i krajeva iz kojih dolaze (bilo to zvukovno, instrumentacijski ili ritmički), nešto je što se kod mlađe generacije, one do trideset pet godina, koja je, između ostaloga, konkurirala za već spomenutu posebnu nagradu, uglavnom ne čuje i ne vidi. Globalnost i umreženost, izgleda, upravljaju autorskom poetikom mladih svjetskih skladatelja. Hoće li to biti kratkotrajni trend nakon kojega će uslijediti potpuno kontrastna situacija ili će se razvijati u istom smjeru, pokazat će Svjetski dani nove glazbe u Belgiji 2012. godine.

Zdravko Šljivac i Zvjezdice u Muzeju Mimara

NATJEČAJ

podnevne koncerte u Muzeju Mimara i u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, uz delegate Međunarodnoga društva za suvremenu glazbu i skladatelje čija su djela bila na programu, zanimanje je pokazala i mnogobrojna zagrebačka publika, pa tako i ona koja inače ne posjećuje bienalske koncerte.

Neki su razlozi ipak bili nalik na slučaj Djevojačkoga zbora »Zvjezdice« čiji su članovi obitelji i prijatelji napunili dvoranu Muzeja Mimara u prigodi njihova koncerta. No, i to možemo ocijeniti kao korisni »proboj« Biennala u šire krugove.

nove glazbe. Isti primjer su skladbe Mladena Tarbuka RE (Puhački orkestar Hrvatske vojske) i Exaltation Sonores Silvija Glojnarića (Big Band HRT). Obje potonje uvrštene su na programe prema izboru ansambala i umjetničkog ravnatelja MBZ–a.

Koncerti su općenito bili tematski prikazi odabranih skladbi za određeni sastav. Razni sastavi i razne kombinacije — od udaraljkaškog ansambla biNg bang, unutar kojega smo čuli, primjerice, i kvartet činela, preko Gudačkog kvarteta Song, sa solistima na električnim gitarama, vokalnih solista sa i bez elektronike, puhačkih ansambla poput Kvarteta tuba XL, Zagrebačkog kvarteta saksofona i New sax Quarteta, Puhačkog orkestra Hrvatske vojske, baroknog ansambla Camerata Garestin, Zagrebačkih solista do Big banda, Tamburaškog orkestra HRT– a i djevojačkog zbora »Zvjezdice«.

Predsjedništvo Hrvatskog društva skladatelja na sjednici održanoj dana 11. svibnja 2011., temeljem članka 36., stavak 5. Statuta, raspisalo je sljedeći

NATJEČAJ za umjetničkog voditelja Muzičkog biennala Zagreb 2013.

Natječaj se raspisuje za umjetničko vodstvo 27. Muzičkog biennala Zagreb koji će se održati od 7. do 14. travnja 2013. godine.

Na Natječaj se mogu prijaviti redoviti članovi HDS–a.

Uz prijavu, kandidati prilažu prijedlog programa koji mora sadržavati: programsko — tematski okvir, organizacijski plan Festivala, okvirni popis koncerata, predstava i ostalih projekata, s naznačenim izvođačima i programom, opis popratnih zbivanja, materijala i ostaloga Kandidati također prilažu prijedlog financijskog plana programa, utemeljena na financijskim parametrima projekta MBZ 2013. koje mogu dobiti u Tajništvu HDS–a. Financijski plan programa mora sadržavati specifikacije troškova svakog projekta (honorari izvođača, najam prostora i opreme, putni troškovi i smještaj za strane umjetnike, itd.).

Prijavu može podnijeti i stručni tim s naznačenom podjelom zaduženja. S izabranim kandidatom/timom ne zasniva se radni odnos, a međusobni se odnosi rješavaju temeljem Statuta, odlukama nadležnih tijela HDS–a ili ugovorom.

Pisane prijave podnose se osobno ili poštom Tajništvu HDS–a najkasnije do 27. lipnja 2011. godine.

Hrvoje Hegedušić, predsjednik HDS–a, v.r.

27-May-11 9:48:14 AM

12

MBZ

BROJ 168, LIPANJ 2011.

SADAŠNJE I NEKADAŠNJE VODSTVO MUZIČKOG BIENNALA ZAGREB U PROGRAMU JUBILARNOG FESTIVALSKOG IZDANJA

Josipović i Šipuš među stranim skladateljima Piše: dr. sc. Irena Paulus nom za izvedbu skladbe Epikurov vrt Ive Josipovića koja je predstavljena 15. travnja, također u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Bio je to posebno atraktivan koncert jer je Zagrebačkom filharmonijom dirigirao slavni skladatelj poljske škole Krzysztof Penderecki. Koncertom

opadanja. Ideja da se Josipovićevo djelo »smjesti« između dva djela Pendereckoga bilo je opravdano povezanošću dvojice skladatelja: Penderecki je Josipoviću vrlo drag skladatelj, a upravo je Epikurov vrt jedno od djela iz njegovog opusa koje je blisko zvukovnom bogatstvu Koncerta za rog, ali i Sinfoniette za gudače. Čini se da je pro-

Wieslav Tarka, Ivo Josipović, Miljenko Puljić, Antun Tomislav Šaban

oncert koji je Orkestar Zaklade veronske Arene pod ravnanjem dirigenta Marka Letonje (9. travnja) održao u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski bio je već deveti koncert u sklopu Muzičkog biennala. Na koncertu su uglavnom izvedena djela talijanskih autora 20. i 21. stoljeća: Requies za orkestar Luciana Beria, posvećen uspomeni na skladateljevu prvu suprugu, pjevačicu Cathy Berberian čije su nevjerojatne glasovne mogućnosti poticale Beria na nova i nova istraživanja glasa i njegovog zvučanja; Koncert za violinu i orkestar Yeliel mnogo mlađeg Carla Galantea koji je zvučao daleko bliže tradicionalnoj glazbi od one Beriove (violinu je svirao virtuoz Günther Sanin); rano, također tradicionalnije djelo Bruna Maderne, Koncert za klavir i orkestar (glasovirsku dio-

MBZ

K

nicu je, s velikim osjećajem za ravnotežu zvuka, izveo Aldo Orvieto) te Rekvijem za World Trade Center Giampaola Corala, posvećen žrtvama terorističkog napada na New York u rujnu 2001. godine.

Udaraljke na prvom mjestu Iz programske koncepcije koja je obuhvaćala talijanske skladatelje starije i novije generacije »iskakao« je Koncert za udaraljke i orkestar naslovljen ... in the Proximity of the Planet Coral Berislava Šipuša.

Djelo je posvećeno nedavno preminulom skladatelju Giampaolu Coralu, pa su se u njemu očekivale i čule mnoge poveznice među skladateljima: bogatstvo zvuka, popuštanje tonalitetu, usmjerenost limenim puhačima... No, za razliku od Coralovog, Šipušev je zvuk nešto grublji

i oporiji. I naravno, na prvom su mu mjestu udaraljke koje su i Coralu zanimljive, Li Biao, Berislav Šipuš, Marko Letonja, Orkestar veronske arene no on ih je tretirao kao dio orkestralnog zvuka su dominirala Pendereckije- gram, zbog međusobne po(izvrsnog Orkestra Zaklade). va novija djela — Sinfonietta vezanosti dvojice skladatelja, Šipuš je, međutim, udaraljke za gudače, zamišljena poput namjerno zamišljen u ABA izvukao ispred orkestra — i svojevrsnog concerta grossa formi (Penderecki–Josipoto ne samo one koje je svirao (solisti iz orkestra, naroči- vić–Penderecki). Bila je to, kineski virtuoz Li Biao (Kon- to violistica, bili su odlični) dakle, prilika da se svijetu cert je, kao treći od četiri pla- i Koncert za rog i orkestar predstavi glazba predsjedniniranih koncerata u ciklusu Zimsko putovanje koji je ma- ka–skladatelja, ali i prilika da skladbi za udaraljke, skladan estralno izveo kornist Ra- se rame uz rame stave djela upravo za njega), nego i one dovan Vlatković (za njega je velikog poljskog i djelo velikog hrvatskog skladatelja. A orkestralne, koje su s velikim djelo i napisano). angažmanom svirala četiri Između ta dva djela, kao svo- kada se to desi na Muzičkom biennaleu koji slavi pedesetu udaraljkaša iz Orkestra. jevrsna protuteža koja odrobljetnicu postojanja, tada je žava ravnotežu, izveden je to i s namjerom da se, uz najAtraktivan koncert Epikurov vrt Ive Josipovića, bolju glazbu, Festivalu poželi Udaraljke imaju važnu ulogu skladba organizirana kroz sretan rođendan. i u velebnom sastavu potreb- načelo višestrukog rasta i

Avangardnu plesno-elektroničku glazbenu scenu bienalska je publika pratila u Zagrebačkom plesnom centru na projektima u koprodukciji Multimedijalnog instituta MAMA.

Autorica izlozbe “Image Library - 50 godina MBZ-a” Seadeta Midžić u Muzeju suvremene umjetnosti u jednom prilogu za CMC prisjetila se i svojih televizijskih dana

HNK VARAŽDIN — PREMIJERA BALETA ZOVEM SE NITKO, FRANE ĐUROVIĆA, 11. TRAVNJA 2011.

Elektronički zvučni plašt Piše: Sanja Raca

Plesači: Dina Ekštajn, Ida Jolić, Zvonimir Kvesić, Irena Mikec, Petra Valentić Dramaturgija: Irena Čurik Dizajn svijetla: Slaven Bot Kostimi: Karmen Štrlek, Ivana Debeljak Dekor: Biserka Sekelj, Mladen Jerneić

araždinsko Hrvatsko narodno kazalište, iako statusom to nije (uz dramu, nedostaje mu drugi ansambl), bio je središte svijeta za premijeru baleta Zovem se nitko Frane Đurovića. Muzički biennale Zagreb, u koprodukciji s Varaždincima, promovirao je novu scenu za plesne izvedbe koja svojom građom otvara mogućnost i složenijim glazbeno–scenskim izvedbama. Đurovićev balet s pet plesača vođenih Massimilianom Volpinijem, mlađim talijanskim koreografom, doživio je uspjeh i odobravanje publike na otvorenoj pozornici kojoj je ovo bio prvi susret biennalske vrste. Nazivom

V

cant 168 07.indd 12

Zovem se nitko balet se otkrio (preciznije, produkcija suvremenog plesnog izraza) kao otvorena struktura u kojoj geste mogu i ne moraju imati značenja. Skladateljevi plesači u rukama su koreografa, a glazba je njihovo efikasno sredstvo pokrenuto elektroničkim zvučnim plaštom. Povezanost zvuka i pokreta, često vrlo efektno vizualizirana (osobito bitno i za zagrebačku publiku u Kinu Tuškanac, odakle se na velikom platnu pratio izravni prijenos), zrcalila se u čistoj geometriji tijelima ispunjene gole scene. Oveća drvena kocka, kao usamljeni scenografski objekt pokretan rukama plesača (ujedno ekran za vizualne projekcije čiji je autor Frano Đurović), vezao se uz tekstualno naznačeni kontekst nasilja.Frano Đurović maštovit je i dobrim nemirima ispunjen kreator.

Njegova je glazba ritmična, sočna i grafijska — plohe su joj jasne, a različite, vezane zajedničkim lukom. Odvojene su međuprostorima smještenim između kristala zvonolikih zvukova i

klimaksa ritmičnih udara bubnjeva koje Volpini iskorištava za niz identičnih pokreta plesne skupine. Istovrsno oblikovane geste koreograf kombinira u plesnim parovima (tri plus dva plesača ili svih pet plesača zajedno), što u kombinaciji s dizajnom svijetla djeluje moćno. Koreografija također prati dramaturgiju zvuka kroz smišljeno ponavljanje motiva, primjerice obrednog umivanja s početka i pred sam kraj predstave. Dojam kontrapunkta koju potiče razlikovnost ili jednoobraznost preciznih pokreta, plesnom kvintetu daje čistoću zbivanja na sceni, a protok gibanja funkcionalno slijedi klasične elemente sola, pas de deuxa i ansambl situacija, sve skupa podijeljenih u šest povezanih cjelina. Ono što je skladatelj postigao u ovoj elektroničkoj partituri jest njezina izrazita simfoniziranost čiji zvuk stoji uspravno i ne gubi glavu oko tipičnih alata sintetske retorike čemu neki autori često podlegnu i zbog čega se elektronička glazba zna doživjeti kao kalup iz čije retorte

izlaze mlake digitalne dosjetke. Glazba za plesnu produkciju Zovem se nitko samosvojna je i može živjeti samostalno, što je kompliment talijanskom

gostu koji je prihvatio njezinu autonomiju i komplementarno je povezao uz suvremeni plesni izraz.

Prizor iz baleta Zovem se nitko

27-May-11 9:48:16 AM

13

ODRŽANA 21. PROLJETNA REVIJA JAZZA U ORGANIZACIJI JAZZ KLUBA ZAGREB HDS–A I KONCERTNE DVORANE VATROSLAVA LISINSKOG

VIJESTI

FESTIVALI

BROJ 168, LIPANJ 2011.

Festival koji je obilježilo hrvatsko jazz stvaralaštvo

elik broj izdavačkih projekata i kazališnih predstava u Zagrebu često u sjeni ostavi angažman manjih sredina koje obavljaju hvalevrijedan posao kazališne i kulturne perjanice unutar vlastitog okruženja. Takav je slučaj s Gradskim kazalištem Jastrebarsko koje djeluje već 42 godine između dva središta, Zagreba i Karlovca. U tom kontekstu treba naglasiti i promociju dvije knjige Klementine Škrabe — Kazališni vremeplov i Kazališni spomenar, što čine sveobuhvatni prikaz života i rada Gradskog kazališta Jastrebarsko, održane 2. predstavljanja Kazališnog ožujka 2011. u velikoj dvora- Sudionici spomenara ni Škole. Jaskanski kazališni amateri i Klementina Škrabe nisu se odlučili na konvencionalnu promociju s govornicima i čitanjem nekog ulomka, nego su načinili kazališni happening u dvorani ispunjenoj do zadnjeg mjesta.

V

Piše: Davor Hrvoj

DAVOR HRVOJ

Kazališni spomenar na originalan način progovara o četrdesetdvogodišnjem razdoblju jaskanske kulturne i društvene povijesti. Možda je najdojmljiviji zapis Klementine Škrabe Od kotača do zvijezde koji na suptilan način govori o trajnoj povezanosti s kazalištem, od djetinjstva do danas, baš kao i kazališnim obiteljima koje djeluju u njima. Brojni članovi obitelji Škrabe bili su tako genetski vezani za kazalište, a Jastrebarsko je imalo sreću da je imalo sugrađana, Nina Škrabea, zaljubljenika, redatelja, dramaturga i dramskog pisca. To posebno dolazi do izražaja u Kazališnom vremeplovu koji detaljno, po godištima i naslovima prati život Kazališta u kojem je središnja osobnost baš Nino Škrabe. Više od 2000 sudionika, više od 1000 predstava, više od 60 premijera, više od 50 tekstova, adaptacija... sve to govori o njemu kao nepokolebljivom kazališnom zaljubljeniku.

Zagreb Jazz Portrait i Hrvoje Galler

MEĐUNARODNI USPJESI

popularnu i jazz glazbu pri zagrebačkoj Rock akademiji te Oridano Gypsy Swing Quartet, kao i pjevačice Anja Franjić, Ana Ljutić i Petra Antolić. Na istoj ovoj manifestaciji, prije deset godina karijeru je započela pjevačica Lela Kaplowitz, sada afirmirana glazbenica, a nastupila je na ovogodišnjoj Reviji sa svojim LeKap Quartetom i gostom, trubačem Davorom Križićem. Pjevala je vlastite skladbe i standarde — za neke od njih sama je pisala tekstove.

U potpunosti autorskim programom predstavio se Zagreb Jazz Portrait, uz gosta, pijanista Hrvoja Gallera koji je tim nastupom obilježio dvadesetu godišnjicu djelovanja i promovirao svoj novi CD Hrvatska jazz trilogija.

Obljetnički koncert održao je i gita-

rist Milan Lulić, uz međunarodni kvartet te proslavio sedamdeset i peti rođendan i šezdeset godina glazbenog djelovanja.

Splitsko–zadarski sastav Black Coffee predstavio je program s albuma S druge strane Jadrana, ostvaren u suradnji s talijanskim klaviristom i bandoneonistom Danieleom Di Bonaventurom, obogaćujući svoj jazz izraz s glazbenom tradicijom talijanske i dalmatinske glazbe. Dojmljiv je bio nastup pijanista Matije Dedića, u triju s uglednim američkim kontrabasistom Vicenteom Archerom i bubnjarom Kendrickom Scottom (s kojima je snimio CD MD in NYC), uz izvedbe standarda, ali i njegovih autorskih skladbi.

DEVET KONCERATA U ŠEST DANSKIH GRADOVA ORGANIZIRALO MINISTARSTVO VANJSKIH POSLOVA REPUBLIKE HRVATSKE

Hrvatska glazba u Danskoj Piše: dr. sc. Zdenka Weber ahvaljujući maru i uloženom trudu Veleposlanstva Republike Hrvatske u Kraljevini Danskoj, osobito umješnosti ministra savjetnika Krešimira Kedmenca, a uz financijsku potporu Odjela za kulturu Samostalne službe za Hrvate u inozemstvu i kulturu Ministarstva vanjskih poslova, od 28. veljače do 13. ožujka održani su u nizu gradova Dani hrvatske glazbe u Danskoj.

Primjer je to dobre organizacije, ali i zainteresiranosti danskog suorganizatora, Schubertova društva iz Kopenhagena, da slušateljstvu u dalekoj prijateljskoj državi predstave vrsne mlade hrvatske glazbenike, kao i uspjela djela hrvatske glazbe prošlosti i sadašnjosti.

Z

Na devet koncerata koji su bili održani u Kopenhagenu te u gradovima Jyllingeu, Aarhusu, Roskildeu, Klampenborgu i Søllerødu, nastupili su pijanistica Tamara Jurkić Sviben, orguljaš Mario Perestegi i Zagrebački gitaristički kvartet u sastavu Tomislav Vasilj, Krunoslav Pehar, Melita Ivković i Frane Verbanac. Uz majstorska ostvarenja Johanna Sebastiana Bacha, Dietericha Buxtehudea, Franza Schuberta, Joaquina Turine i Oscara Petersona, glazbenici su imali na repertoaru i ostvarenja hrvatskih skladatelja. Osobito se uključivanjem djela naših autora istakla Tamara Jurkić Sviben koja je danskoj publici

cant 168 07.indd 13

predstavila skladbe Žige Hirschlera, Dore Pejačević, Brune Bjelinskog, Ivane Lang i Božidara Kunca, a uključila je i ostvarenje danskog skladatelja Carla Nielsena, što je, prema odjecima iz Danske, bilo primljeno s velikim oduševljenjem i zahvalnošću. Mario Perestegi pripremio je za gostovanje vrhunske orguljske skladbe Albe Vidakovića, Anđelka Klobučara, Josipa Magdića, Borisa Papandopula i jedno djelo anonimnog autora, a nastupom na misi na hrvatskom jeziku u Kopenhagenu, svojim je muziciranjem oduševio i Hrvate koji žive u danskoj metropoli.

Zagrebački gitaristički kvartet u program je uključio Sambu per chitarre Ive Josipovića, što je nedvojbeno bila dodatna zanimljivost jer današnja je dobro primana posebnost Republike Hrvatske i činjenica da joj je na čelu upravo skladatelj uspjela i vrijedna autorskoga opusa.

Budući da su uspostavljeni kontakti s danskim predstavnicima glazbeno–obrazovnih institucija, kao i sa stručnjacima s područja klasične glazbe, saznajemo da je moguće očekivati i nova glazbena gostovanja u Kraljevini Danskoj te održavanje predavanja na temu hrvatske glazbe.

Hrvatski glazbeni umjetnici, napose živa hrvatska glazba, u Danskoj nisu dovoljno poznati, pa će svaka daljnja suradnja za obje strane nedvojbeno

Tamara Jurkić Sviben

biti važna i korisna. Ovim prvim hrvatskim glazbenim predstavljanjima i umjetnicima koji su ih na uspješan način ostvarili pripada pionirska uloga u državi u kojoj su informacije o našoj glazbi rijetke, pa je svaka inicijativa itekako poticajna. Nadati se da je to bio tek početak koji će se u budućnosti obogaćivati afirmiranjem hrvatske glazbe na danskim koncertnim podijima i u crkvama. Dakako, ne samo u Danskoj, za što još valja animirati organizatore glazbenog života u brojnim drugim državama. S veseljem iščekujemo i Dane hrvatske glazbe koje će se ove jeseni održati u Rusiji.

Dokumenti, popisi redatelja, dramaturga, kostimografa, scenografa, fotografije iz predstava te životopisi glumaca, glazbenika, redatelja i skladatelja jasno govore o velikom broju ljudi koji su svoje kreativne prinose dali Gradskom kazalištu Jastrebarsko, a fotografije predstava i obljetnica potvrđuju uključenost u društveni život grada.

Vedar duh knjige, kao i programska odrednica Kazališta potvrđuju stalnu autorsku prisutnost Škrabea, njegov optimizam i poruku mladima da i oni, kao prethodne generacije, ostanu ustrajni na toj sunčanoj strani ulice. (Dr. sc. Dalibor Paulik)

MEĐUNARODNI USPJESI

Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog od 16. do 19. ožujka 2011. održana je tradicionalna Proljetna revija jazza koju organiziraju Jazz klub Zagreb Hrvatskog društva skladatelja i Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog. Festival su obilježili nastupi hrvatskih sastava ili onih u kojima hrvatski glazbenici sviraju u suradnji s inozemnima.

Jedini, u potpunosti strani sastav bio je Wired Paradise nizozemskog tenor saksofonista Yuria Honinga koji je, na zatvaranju festivala, oduševio ljubitelje električnog zvuka i spajanja jazza s pop, rock klupskom glazbom.

U sklopu festivala održana je i tradicionalna priredba Nove nade jazza »Marjan Marjanović« na kojoj su se predstavili polaznici Učilišta za

U

Kazališni vremeplov i kazališni spomenar Klementine Škrabe

SOLISTIČKI RECITAL NJEMAČKE PIJANISTICE HRVATSKIH KORIJENA DIANE BREKALO

Kelemenova skladba izvedena u Londonu pus velikog hrvatskog suvremenog skladatelja Milka Kelemena ne prestaje intrigirati nove generacije reproduktivaca diljem svijeta. Tako je mlada njemačka pijanistica hrvatskih korijena Diana Brekalo na solističkom recitalu održanom 2. ožujka u prekrasnoj novootvorenoj koncertnoj dvorani smještenoj u kulturnom centru The Forge Arts Venues, koji se nalazi u londonskom Camdenu između ostalih skladbi izvela i jednu od ranih djela Milka Kelemena, Sonatu iz 1954. godine. Diana Brekalo je rođena i odrasla u Stuttgartu u obitelji hrvatskih korijena, a nakon studija u rodnom gradu i mnogobrojnih nagrada na međunarodnim natjecanjima započela je zavidnu solističku Milko Kelemen karijeru kao solistička glazbenica ili solistica, redovito nastupajući uz Stuttgartsku filharmoniju i Stuttgartski komorni orkestar. Zahvaljujući stipendijama odlazi u London gdje upisuje polijediplomski studij na čuvenoj Guildhall School of Music and Drama. Stječe dvije važne diplome, odlazi u Ameriku na turneje, nastupa u Kini i u Japanu, te u Hrvatskoj gdje je na festivalu koji se svake godine održava u čast velikom hrvatskom umjetniku u Slatini praizvela njegovu skladbu Fantastične životinje. Trenutno je rezidentna umjetnica na Sveučilištu Middlesex u Londonu gdje studentima kompozicije predaje klavir. Upravo je sa šefom tog odsjeka, suvremenim engleskim skladateljem Peterom Fribbinsom početkom travnja praizvela Koncert za klavir i orkestar uz Kraljevesku filharmoniju u elitnom koncertnom prostoru Cadogan Hallu.

O

Diana Brekalo je u dvorani The Forgue Arts Centre nastupila u okviru cilklusa koji priprema njezino matično sveučilište i za program je izabrala izvanredno težak i zahtjevan repertoar. Uz Brahmsa i Liszta smjestila je ranu Sonatu Milka Kelemena, s čijim se opusom mogla bliže upoznati jer on živi i predavao je u istom gradu i na istoj visokoj školi koju je i ona završila. U razgovoru nam je otkrila da sprema još neke Kelemenove skladbe i da uopće rado izvodi djela hrvatskih autora. Za nadati se da će ovakvih susreta s hrvatskom suvremenom glazbom na londonskim (i engleskim!) pozornicama biti više, jer na samom nastupu nismo niti jednog trenutka imali osjećaj da je Kelemenovo djelo imalo manje umjetnički koherentno, nego skladbe ostala dva velika europska skladatelja svjetskog ugleda na programu. (Ognjen Tvrtković)

27-May-11 9:48:19 AM

14

Skladatelj neiscrpna nadahnuća Piše: Ramiro Palmić

Svečanim koncertom sakralne glazbe održanim početkom ožujka u Župnoj crkvi svete Ane u Voloskom, nedaleko od Opatije, svečano je obilježen veliki jubilej, 65. obljetnica glazbenog stvaralaštva velikana suvremene hrvatske glazbe Ljuboslava Ljube Kuntarića.

Ljubo Kuntarić

a autorskoj večeri, s izborom skladbi iz duhovnog, vokalno–instrumentalnog opusa, u ispunjenoj vološćanskoj crkvi predstavili su se solisti i ansambli Istarske i Primorsko–goranske Županije.

Između ostalih, nastupili su Riječki oratorijski zbor Ivan Matetić Ronjgov, svestrani istarski umjetnik Danijel Načinović, flautist Metod Sironić, sopranistica Mirella Toić, primadona riječke Opere, violinisti Maja Veljak i Claudio Frank i drugi.

N

Svečanom koncertu prethodila je koncelebrirana misa koju je predvodio riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić. Čestitajući Ljubi Kuntariću veliku i značajnu obljetnicu umjetničkog rada, nadbiskup je naglasio da Kuntarić svojom sakralnom glazbom oplemenjuje naš duhovni život.

Prvi šlageri Po završetku fakulteta 1951., kao već poznati skladatelj dolazi u Volosko, nedaleko od Opatije gdje i danas živi. Prve skladateljske uspjehe postiže šlagerima u tijeku Drugog svjetskog rata. Godine 1945. njegovu skladbu Ti ni ne slutiš izvodi Andrija Konc, tada najpopularniji hrvatski pjevač koju kasnije, uz druge pjesme, snima Ivo Robić na tvrdoj crnoj polivinilnoj gramofonskoj ploči na 78 okretaja.

Suradnja Robića i Kuntarića bila je dugotrajna i prisna. Podsjetimo da je Ivo Robić uspješnu pjevačku karijeru počeo upravo Kuntarićevim pjesmama.

Pored mnogobrojnih uspješnica na području lakoglazbenog stvaralaštva (Ta tvoja ruka mala, Zamagljen prozor, Autobus Calypso, U nedilji Ane, Nina, Sretan put i mnoge druge), Kuntarić je napisao dvadesetak glazbeno–scenskih djela zabavnijeg karaktera, opereta, musicala, rock–opera, lutkarskih igrokaza te filmske glazbe. U njima je iskazao darovitost, ukus, estetiku, mjeru i

modernost u skladanju glazbeno– scenskih djela za kazalište i film.

Njegovo nedvojbeno najpopularnije i najizvođenije glazbeno scensko djelo je rock–opera comica Karolina riječka za koju je, prema Dragi Gervaisu, libreto napisao Vlado Vukmirović, orkestraciju Silvije Glojnarić, a redatelj je bio Vlado Štefančić. Praizvedba se zbila 7. veljače 1981. u dvorani Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku jer se riječka matična kazališna kuća u to vrijeme obnavljala.

Univerzalni folklor Mnoga djela Ljube Kuntarića nadahnuta su narodnim glazbenim govorom pojedinih regija, slavonskim folklorom, dalmatinskom klapskom pjesmom, osebujnom istarskom glazbenom baštinom te međimurskom narodnom pjesmom. U tim skladbama ne služi se citatima, već stvaralaštvo prožima njihovim glazbenim duhom.

Za uspješan i plodan glazbeni opus odlikovan je mnogim nagradama i priznanjima: Premio special delle edizioni musicali F A R I L Bologna (Italija), al compositore dai maggiori premi otenutti nei 10 ani del ‘Festival Zagreb’ 1954–1964.

(Specijalna nagrada glazbene izdavačke djelatnosti F A R I L Bologna skladatelju za najviše osvojenih nagrada kroz 10 godina Festivala Zagreb), Druga nagrada publike za pjesmu Autobus Calypso na Festivalu Opatija ‘59., Plaketa Status 2007. povodom 60. obljetnice umjetničkoga rada, Odlikovanje Pape Ivana Pavla II Pro Ecclesia Et Pontifice za doprinos u skladanje sakralne glazbe, Zahvalnica i Zlatna plaketa s kadenom Mare Nostrum Croaticum 2006., diskografska Nagrada Porin za životno djelo 2009. i drugo.

Posljednja dva desetljeća u Kuntarićevu se stvaralaštvu dogodio zaokret: odustaje od skladateljskih nedoumica i šaranja stilovima i žanrovima te sklada poglavito duhovnu glazbu, nastalu kao osobna potreba skladateljskog očitovanja na okolinu u kojoj živi i stvara.

Tako nastaje više od 700 jednostavnih napjeva i složenih cikličnih djela za najrazličitije sastave. Izdvojimo osebujnu Munsku mašu za ženski zbor, inspiriranu glazbenim

Dubravko Majnarić koncertom obilježio 900. emisiju Zvjezdana prašina P ovodom proslave 900. zabavno glazbeno– dokumentarne emisije Zvjezdana prašina

koja se emitira svakog petka od 19,30 do 24 sata na II. programu Hrvatskoga radija, u Studiju Bajsić HRT–a održan je svečani koncert. Program su vodili Vojo Šiljak i Dubravko Majnarić, autor i voditelj emisije, a nastupio je Big band HRT–a pod ravnanjem Saše Nestorovića. Program koncerta bio je prilagođen karakteru emisije koja popularizira jazz, mjuzikl, filmsku glazbu te instrumentalnu i vokalnu zabavnu glazbu proisteklu iz jazza i swinga. Publika je s oduševljenjem pozdravila izvedbe u izvornim aranžmanima ili u obradama Silvija Glojnarića, Zlatka Dvoržaka, DAVOR HRVOJ

OBLJETNICE

O životu i radu Ljuboslava Kuntarića, živućoj legendi hrvatske zabavno–glazbene scene i glazbeniku neiscrpna skladateljskog nadahnuća, ispisane su mnoge stranice.

Govoriti i pisati o njemu uistinu je poseban izazov te velika obaveza i čast. Građevinski inženjer hidrogradnje i skladatelj Ljuboslav Ljubo Kuntarić rođen je 20. lipnja 1925. godine u Čakovcu. Potječe iz ugledne hrvatske intelektualne i katoličke obitelji. Odrastajući u sredini s jasnom katoličkom i nacionalnom opredijeljenošću, nadahnuće za mnoga glazbena djela crpi iz bogate riznice tradicionalnih i

vjerskih zasada, upijajući glazbu rodnoga Međimurja i slavonskih ravnica gdje je stjecao prva životna i školska iskustva. Glasovir i glazbenu teoriju počinje učiti u sedmoj godini u Čakovcu kod gospođe Schmit kod koje je stekao solidne glazbeno–teorijske temelje. Realnu gimnaziju pohađa u Varaždinu gdje se upisao i u glazbenu školu, a preseljenjem obitelji u Požegu, Kuntarić tamo maturira 1944. godine. Glazbu nastavlja privatno učiti kod dobrog znalca prof. Vojteha Štetke. Godine 1945. upisuje studij građevine na Tehničkom fakultetu u Zagrebu. Iste godine, zajedno s Miljenkom Prohaskom, primljen je u Hrvatsko autorsko društvo te možemo ustvrditi da je jedan od utemeljitelja Udruženja skladatelja zabavne glazbe. Usporedo sa studijem, usavršavao je i brusio glazbeni talent kod Rudolfa Matza, a potom kod Albe Vidakovića, nedvojbeno jednoga od najistaknutijih hrvatskih muzikologa i istaknutog skladatelja crkvene glazbe kod kojega je stekao odlične glazbene vještine i savladao skladateljski zanat.

Dubravko Majnarić

cant 168 07.indd 14

folklorom istočne Istre –Ćićarije i bugarenjem, pridošlim na ove prostore kroz prastare tijesne intervale.

U tu se skupinu ubraja i Staroslavenska misa za mješoviti zbor i puhački septet. Posebno upečatljiva, pobožna i mnogo izvođena autorova pjesma svakako je O daj mi snage Bože moj (na vlastiti tekst) te oratoriji Sinajski memento i Hrvatskim mučenicima. Baščanska ploča za zbor inspirirana je istoimenim najstarijim spomenikom hrvatskog jezika i glagoljaškog pisma iz 1100. u mjestu Jurandvor na otoku Krku.

Treba izdvojiti i skladbu Na našim poljima za zbor, uz pratnju orgulja i sopela, izvedenu na svečanom ceremonijalu Papinske mise 2003. godine na Delti u Rijeci.

MEĐUNARODNI USPJESI

OBLJETNICE

LJUBO KUNTARIĆ PROSLAVIO 65. OBLJETNICU GLAZBENOG STVARALAŠTVA

13. FESTIVAL SV. MARKA

OBLJETNICE

BROJ 168, LIPANJ 2011.

U POVODU 110. OBLJETNICE SKLADATELJEVA ROĐENJA

Kulinarski maštoviti majstor Ljuboslav Ljubo Kuntarić nije samo vrhunski glazbeni umjetnik, već je velik, jednostavan i drag čovjek i odan prijatelj, duhovno i mentalno vitalan i uvijek spreman na šalu. Osim glazbenih ima i drugih životnih interesa, primjerice, pasionirani je numizmatičar, a premda je i dalje tražen kao vrhunski stručnjak u građevinarstvu i hidrosanitarnoj struci, ne želi prihvatiti nikakve obaveze jer se u potpunosti želi posvetiti glazbenim čarolijama.

Mnogo vremena posvećuje pisanju opsežnih, detaljno razrađenih i zanimljivih dnevnika svojih bogatih i zgusnutih dnevnih događanja i susreta, s namjerom i vjerom da će oni ostati svjedočanstvo sadašnjim i budućim naraštajima o protoku jednog vremena, a dodajmo i bogata duhovnog života, umjetničkog rada i stvaralačke energije vološćanske glazbene legende. Poput slavnog talijanskog opernog skladatelja Gioacchina Rossinija koji je bio majstor u pripremanju jela, i Kuntarić je kreativan i maštovit u kulinarskim vještinama, u što se uvjerio i autor ovoga teksta.

Genijalnom i neponovljivom maestru Ljubi Kuntariću, izražavamo duboko poštovanje i zahvalnost što je golemim i raznolikim opusom zadužio hrvatsku glazbenu baštinu te mu želimo još mnogo zdravlja, aktivnosti, lijepe glazbe, pa i kulinarskih delicija.

Miljenka Prohaske i Ladislava Fidrija. U instrumentalnim izvedbama Big band je podsjetio na popularne teme koje su najavnice pojedinih rubrika emisije, ali i na skladbu Mistic Soul Silvija Glojnarića te Majnarićev Zimski vjetar. U izvedbama skladbi Oblivion i Twilightime, Orkestru se pridružio slavljenik, Dubravko Majnarić, svirajući harmoniku. Evergreene iz doba swinga, glazbenog stila koji je obilježio emisiju, otpjevali su Jelena Balent, Valerija Nikolovska, Lela Kaplowitz i Marko Tolja, dok je Drago Diklić otpjevao vlastite hitove, evergreene hrvatske zabavne glazbe, Još samo večeras i Opet si plakala. Kao poseban gost nastupio je pijanist David Gazarov s kraćim solo recitalom. Izašavši dva puta na pozornicu, izveo je jazz standarde, ali i vlastite skladbe. Doprinos sjajnim izvedbama dali su i solisti, članovi Big banda HRT–a koji su, poput cijelog Orkestra, svirali s ushitom i žarom, uveličavši tako ovaj svečani glazbeni događaj. (Davor Hrvoj)

Hrvatska misa Borisa Papandopula edno od najljepših sakralnih djela hrvatske glazbene literature, Hrvatska misa u d–molu, op. 86 za mješoviti zbor, sopran, alt, tenor i bariton solo Borisa Papandopula, doživjelo je znakovitu međunarodnu afirmaciju.

Pod ravnanjem maestra Vladimira Kranjčevića koji je svojevremeno uspješno izveo i snimio djelo s Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić te solistima Nadom Ruždjak, Marijom Klasić, Zrinkom Sočom i Vladimirom Ruždjakom, ove je godine ostvarena izvrsna suradnja s Mješovitim zborom Filharmonije Karol Szymanowski iz Krakova koji vodi dirigentica Teresa Majka–Pacanek. Produkcija je, također pod ravnanjem maestra Kranjčevića, prvo predstavljena 16. siječnja u Krakovu, a potom 7. svibnja u zagrebačkoj crkvi sv.

Katarine u sklopu Festivala sv. Marka. Odličnom Zboru, u pomno dotjeranoj izvedbi, pridružili su se vrsni pjevači: sopranistica Beata Karezmiarz — Kulka, altistica Ewa Marciniec, tenor Józef Dwojak i bariton Leszek Skrla. To velebno vokalno djelo, s tekstom misnoga ordinarija, oblikovano je u šest stavaka na hrvatskome jeziku: Gospode pomiluj (Kyrie), Slava (Gloria) Vjerovanje (Credo), Svet (Sanctus), Blagosloven (Benedictus) i Jaganjče Božji (Agnus Dei). Valja pohvaliti impresivnu izvedbu u cjelini, za koju je zaslužan i iskusni dirigent V. Kranjčević. Zanimljivo je da će Hrvatska misa Borisa Papandopula u idućoj sezoni doživjeti još jednu stranu izvedbu. Bit će to u okviru popularnog ciklusa Lisinski subotom 21. travnja 2012., na koncertu Ruske kapele i dirigenta Valerija Poljanskog, a uz Papandopulovo djelo, gosti će predstaviti i rusku duhovnu glazbu. Tako će uz poljske, i ruski pjevači pridonijeti međunarodnoj afirmaciji jednog od najuglednijih i najplodnijih hrvatskih skladatelja 20. stoljeća. (Višnja Požgaj)

J

Vokalna lirika Juraja Stahuljaka Hrvatsko društvo skladatelja organiziralo je 17. svibnja u dvorani HDS–a koncert sjećanja na uglednog člana Juraja Stahuljaka (1901.–1975.) u povodu 110. obljetnice njegova rođenja. Pripadnik najbrojnije hrvatske obitelji glazbenika, skladatelj, orguljaš i zborovođa te profesor povijesti i zemljopisa, stvorio je opus koji sadrži oko stotinu i četrdesetak skladbi namijenjenih orkestru, glasoviru, komornim sastavima, zborovima, solističkom pjevanju, glazbenoj sceni i obredima katoličkog bogoslužja, a za ovu prigodu odabrano je nekoliko solo popijevki. Cynthija Hansell –Bakić, profesorica na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, uvježbala ih je s dvoje polaznika poslijediplomskog studija solo pjevanja u njezinoj klasi, uz glasovirsku pratnju pijanista Marija Čopora.

Bili su to bariton Matija Podnar i sopranistica Nela Šarić koja je iz zdravstvenih razloga iznenada otkazala nastup, tako da je u posljednji čas u program uskočila iskusna sopranistica Ivanka Stahuljak, uz neke nužne izmjene u odnosu na planirani repertoar.

Izvrsni Matija Podnar lijepim je glasom i jasnom dikcijom otpjevao impresivni ciklus za bariton i glasovir Dani srca i kajanja op.

28 na stihove Nikole Šopa, s naslovima Gozba I, II i III, Ponoćna večera, Kajanje, Mrtvi mlinovi I i II te Pastorala. Ivanka Stahuljak spasila je koncert dostojnim izvedbama tri dojmljive pjesme za sopran i glasovir iz op. 4 (Da mogu na stihove Dragutina Domjanića, Sve utaman i Sanje na stihove Vladimira Nazora). Iako kraćeg trajanja, intimni koncert podsjetio je na zanemarenu vrijednost vokalne lirike (Lieda) Juraja Stahuljaka koju bi valjalo češće čuti na koncertnim podijima. (Višnja Požgaj)

27-May-11 9:48:20 AM

15

Diskografsko izdanje trajne vrijednosti Piše: Zvonko Šeb ublika, u prepunoj dvorani Hrvatskoga društva skladatelja u Zagrebu, s velikim je oduševljenjem 27. travnja pozdravila skladatelja Krešimira Hercega i njegov novi dvostruki album Ples leptira koji je te večeri predstavljen prigodnim koncertom. Bila je to zanimljiva večer, duboko prožeta uspomenama. Herceg je, naime, na predstavljanje pozvao i neke od veterana hrvatske glazbene scene s kojima je nekad nastupao, a danas se, kako je u svojoj pozdravnoj riječi razdragano rekao, tek ponekad sretne.

P

ZAMP

Osim Hercega, o albumu su govorili urednik izdanja i autor popratnog teksta Dubravko Majnarić, glazbeni producent Boris Ciglenečki, Ivana Futivić, voditeljica promocije Aquarius Recordsa i Filip Šijanec, predstavnik HGM jazz orkestra Zagreb. U glazbenom dijelu programa izvedene su neke od skladbi s njegova novog albuma. Uz Gudački kvartet Rucner, u dvije je skladbe solističke dionice na bandoneonu i harmonici (koje na albumu izvodi Antonio Peter Soave) vrlo nadahnuto predstavio je Marjan Krajna. Ugodno iznenađenje bila je slovenska pjevačica Kristina Oberžan. Osebujnim glasom, školovanim na Kunstuniversität Graz — jazz (gdje upravo završava i magistarski rad iz jazz pjevanja) te uvjerljivim nastupom uz matricu, zaslužila je velik pljesak i brojne povike. Pokazala se kao sjajna partnerica Bertlu Mayeru i njegovoj usnoj harmonici.

Vrhunac emocija postignut je skladbom koju je Krešimir Herceg napisao u spomen na Damira Dičića i nazvao je Close To D. D. Ditch. Na albumu je snimljena u izvedbi HGM jazz orkestra Zagreb, a na koncertu Sudionici projekta Ples leptira se, u aranžmanu za usnu harmoniku i gitaru, uz Bertla Mayera publici predstavio i Filip Šijanec, mladi slovenski gitarist i član Orkestra.

Albumom Ples leptira, u izdanju Aquarius Recordsa, zaokružen je Hercegov opus od tri diskografska izdanja trajne vrijednosti. Album je snimljen u Studiju Bajsić Hrvatskoga radija uz sudjelovanje HGM jazz orkestra Zagreb i Gudačkog kvarteta Rucner, a izvedbama je dirigirao stalni dirigent Orkestra Sigi Feigl. Sastoji se od dvije kompaktne ploče. Na prvoj je osam instrumentalnih skladbi, a kao dodatak dva tanga za gudački kvartet i bandoneon — Soa-

ve Tango i Van Damme tango. Solisti su Antonio Peter Soave na bandoneonu i harmonici, Bertl Mayer na usnoj harmonici, a u nekim skladbama sudjeluje i vodeća hrvatska udaraljkašica Ivana Bilić te harfistica Marija Mlinar.

Na drugoj ploči je deset vokalnih verzija Hercegovih skladbi koje, uz HGM jazz orkestar Zagreb, izvodi Sally Night, kantautorica iz Velike Britanije. Autor orkestralnih aranžmana poznati je austrijski trombonist i aranžer Reinhard Summerer, a aranžmane za skladbe izvedene s Gudačkim kvartetom Rucner napisao je istaknuti hrvatski skladatelj i aranžer Stjepan Mihaljinec.

U DANIMA PORINA ODRŽANI SU ZANIMLJIVI RAZGOVORI S AUTORIMA U ORGANIZACIJI HDS ZAMP–A , UZ SUDJELOVANJE REDOVNIH I PRIDRUŽENIH ČLANOVA

HDS ZAMP su autori služba ZAMP.

Razgovori s autorima

ani Porina ove su godine u Biogradu na Moru javnosti ponudili mnoštvo zanimljivih koncerata i događanja. Tako je u organizaciji HDS ZAMP–a, 14. svibnja, u opuštenoj atmosferi jednog caffe bara na biogradskoj Rivi održan poslijepodnevni cocktail party »Razgovori s autorima«, na kojemu je s uglednim hrvatskim autorima razgovarao Milan Majerović Stilinović, glasnogovornik Instituta hrvatske glazbe.

Zrinko Tutić, Hrvoje Hegedušić, Lea Dekleva, Andrej Babić, Massimo i Antonija Šola približili su svoj kreativni rad prisutnim kolegama i novinarima, opisali na koji način stvaraju pjesme, što im glazba znači te što za njih znači autorsko pravo, Hrvatsko društvo skladatelja i njegova

D

Predsjednik HDS–a Hrvoje Hegedušić, detaljnije je pojasnio funkciju i aktivnosti Društva koje je, kao neprofitna udruga, osnovana od strane autora, a u svrhu zaštite svakog pojedinog člana i njegova autorskog rada. Posebno je naglasio kako je stručna služba ZAMP–a vrlo profesionalno organizirana te je naveo aktivnosti i manifestacije u organizaciji Društva (Muzički biennale, Zagrebfest, Glazbena tribina Opatija, Chansonfest, Jazz projekti, Cantus ansambl).

Zrinko Tutić je napomenuo kako su autorska društva — društva samih autora i njima, u njihovu korist, upravljaju autori. Posebno je istaknuo važnost informiranja javnosti putem ovakvih panel diskusija te važnost uključivanja svakog autora u promociju autorskih prava i službe ZAMP–s. »Divno je da imamo organizaciju kao što je ZAMP. To nisu ljudi u sivom koji otimaju novac — to su naši predstavnici, predstavnici nas autora koji ovdje sjedimo.

Da, mi smo Hrvatsko društvo skladatelja! Kroz to često ide ogromna količina neznanja i u ovom slučaju je neznanje moć koje iz njih radi jednu parafiskalnu priču...«, poručio je Zrinko Tutić.

Na druženju su se mogli pogledati prigodni fil-

NAGRADA LOVRO PL. MATAČIĆ DODIJELJENA SKLADATELJU ANĐELKU KLOBUČARU agrada Lovro pl. Matačić koju Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika tradicionalno uručuje na koncertu Zagrebačke filharmonije In memoriam Lovro pl. Matačić, ove je godine dodijeljena akademiku Anđelku Klobučaru (25. veljače, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog).

Nagrada za životno djelo koja nosi ime našeg najvećeg dirigenta, utemeljena je 1990., dodjeljuje se bienalno, a u proteklih dvadeset godina uručena je hrvatskim glazbenim umjetnicima međunarodnoga ugleda: Borisu Papandopulu, Ivi Mačeku, Milanu Horvatu, Jurici Muraju, Tomislavu Neraliću, Ruži Pospiš Baldani, Srebrenki Jurinac, Berislavu Klobučaru, Mladenu Bašiću i Stjepanu Radiću.

Nagrada se sastoji od medalje s likom maestra Matačića (autor akademski kipar Damir Mataušić), diplome (dizajn Goran Golik) i novčanog iznosa.

O ovogodišnjem dobitniku odlučio je ocjenjivački sud u sastavu Vladimir Krpan, predsjednik, Zlatko Stahuljak, Ruža Pospiš Baldani, Anđelko Ramušćak, Mladen Janjanin i Prerad Detiček. (BPK)

N

Piše: Aleksandra Marković

ZAMP

VIJESTI

KREŠIMIR HERCEG PROMOVIRAO CD PLES LEPTIRA

DAVOR HRVOJ

PROMOCIJE

BROJ 168, LIPANJ 2011.

movi o autorskom pravu, napravljeni u suradnji više autorskih društava i njihove svjetske krovne organizacije. Osvrnuvši se na njih, autori su iznosili zanimljivosti o vlastitom autorskom radu.

Tako je Antonija Šola izjavila kako ne misli da je biti autor težak posao, smatra da je to nešto što se radi s ljubavlju — ili to imaš u sebi ili nemaš, u svakom slučaju to je sustavan i disciplinirani rad, dok je Lea Dekleva, osvrnuvši se na pjesmu Dogodila se ljubav koja je ujedno kasnije taj vikend proglašena pjesmom godine, izjavila da joj je autorstvo potreba i da se konkretna pjesma jednostavno »dogodila«. »Uvijek postoje neke priče iz života koje preslikavaš i što više iskrenosti daješ, to ljudi bolje prepoznaju«, izjavila je Lea. Za Andreja Babića najljepša stvar na svijetu je bavljenje glazbom, a usrećiti nekoga svojom pjesmom zapravo je najprestižnija nagrada. Massimo je nekoliko puta naglasio kako ga raduje veliko zanimanje za ovu temu, a kada je riječ o edukaciji o autorskom pravu, treba početi od najmlađih.

Cilj ovog druženja bio je u medijima osvijestiti činjenicu da iza svake pjesme postoje autori koji su glavna stvaralačka i pokretačka snaga bez koje glazbe ne bi ni bilo. Vrlo često se zna dogoditi da novinari pjesme »dodjeljuju« izvođačima. Obzirom na pozitivne reakcije glazbenika i novinara, HDS ZAMP će i dalje organizirati ovakva i slična događanja.

SKLADBE IVE JOSIPOVIĆA I MASSIMA BRAJKOVIĆA IZVEDENE U BRUXELLESU a svečanom koncertu Grand gala 2011. u Theatre Saint Michel u Bruxellesu, održanom 26. siječnja u povodu 15 godina postojanja Tijela za integraciju europske kulture, predstavljene su i dvije skladbe hrvatskih skladatelja: Samba da camera Ive Josipovića u izvedbi Briselske filharmonije pod ravnanjem Rogera Bausiera i Mosaico istriano Massima Brajkovića, s autorom na čembalu solo. Svečanom koncertu prisustvovali su brojni pripadnici svjetske glazbene elite, diplomati, gospodarstvenici i ostali uglednici. (BPK)

N

BRUNO VLAHEK DOBITNIK YAMAHINE STIPENDIJE ZA 2011.

GODINU ladi hrvatski pijanist i skladatelj Bruno Vlahek jednoglasnom je odlukom ocjenjivačkog suda proglašen pobjednikom natjecanja Yamahine glazbene fondacije u Europi za 2011. godinu koje je održano 29. ožujka u Madridu. Pet odabranih finalista nastupilo je u završnici Natjecanja za najboljeg glazbenika kojemu pripada glasovita Yamahina stipendija za daljnje glazbeno usavršavanje. Yamahina glazbena fondacija prisutna je u Europi od 1989., a utemeljena je 23 godine ranije u Tokiju, s ciljem pružanja potpore mladim glazbenicima. Natjecanje se svake godine održava u nekoliko europskih gradova, u različitim instrumentalnim i pjevačkim kategorijama, a ove je godine bilo rezervirano za pijaniste. (BPK)

M

GLAZBENICI U AKCIJI

»Stop krivotvorinama i piratstvu« Piše: Marina Ferić Jančić kcijom »Stop krivotvorinama i piratstvu« i cjelodnevnim događanjem 21. travnja 2011. na Cvjetnom trgu u Zagrebu, obilježen je Svjetski dan intelektualnog vlasništva (26. travnja). Organizatori su bili Državni zavod za intelektualno vlasništvo, Carinska uprava, Ministarstvo unutarnjih poslova, Državni inspektorat, Ministarstvo pravosuđa, HDS ZAMP, Hrvatska udruga potrošača, Američka gospodarska komora u Hrvatskoj, Brand owners i Agencija za lijekove i medicinske proizvode), dok su glazbeni program, zajedno s HDS ZAMP–om, pripremili Hrvatska diskografska udruga (HDU), Udruga za zaštitu, prikupljanje i raspodjelu naknada fonogramskih prava (ZAPRAF), Institut hrvatske glazbe (IHG), Hrvatska udruga za zaštitu izvođačkih prava (HUZIP), Hrvatska glazbena unija (HGU) i Društvo hrvatskih filmskih

A

cant 168 07.indd 15

redatelja (DHFR).

Građani su na info štandu, kroz razgovore s predstavnicima institucija i promotivne materijale, mogli naučiti kako prepoznati krivotvorene i piratske proizvode, informirati se o negativnim gospodarskim posljedicama piratstva i krivotvorina, ali i o potencijalnim rizicima i učincima krivotvorenih proizvoda na zdravlje. Kroz nekoliko krugova testova znanja s područja autorskog prava i prepoznavanja krivotvorina, građanima su se dijelili vrijedni darovi, a za odgovore na najzahtjevnija pitanja podijeljene su 3x2 ulaznice za svečanu dodjelu diskografskih Nagrada Porin i noćenje u Biogradu! Ovom prilikom, s građanima i predstavnicima Carine, MUP–a i Inspektorata na štandu na Cvjetnjaku družili su se i poznati hrvatski glazbenici, a u koncertnim

blokovima nastupali su Antonija Šola i Feminnem, Vanna i Jacques te Buđenje, Leteći odred i Colonia.

Medijski pokrovitelji manifestacije bili su Narodni radio i CMC televizija, dok je cijeli program vodila Anja Alavanja.

Manifestacija »Stop krivotvorinama i piratstvu« osmišljena je i pokrenuta Sudionici akcije Stop krivotvorinama i piratstvu unutar Radne skupine koja je na nacionalnoj razini zadužena za organizaciju i oformila koordinacija državnih tijela zaduženih provođenje promotivnih i edukacijskih aktivno- za provedbu ovoga prava. Na taj način pridonosti s ciljem podizanja razine svijesti građana i in- simo osvještavanju javnosti o važnosti poštivanja stitucija o važnosti poštivanja autorskog i ostalih autorskog i srodnih prava u glazbi, ali i instituciprava intelektualnog vlasništva. U rad Skupine jama nadležnim za provedbu tih prava, pružajući redovito je uključen i HDS ZAMP koji je tako- u redovitom kontaktu informacije o problemima đer aktivan u njezinu radu i to za suradnju s no- s kojima se susrećemo ostvarujući prava autora siteljima prava intelektualnog vlasništva koju je glazbe.

27-May-11 9:48:21 AM

RAZGOVORI

16

BROJ 168, LIPANJ 2011.

RAZGOVOR S PIJANISTOM I SKLADATELJEM MATEJOM MEŠTROVIĆEM POVODOM OBJAVLJIVANJA ALBUMA SVETE PLANINE

Bezvremensko stanje stvaranja Razgovorao: Davor Hrvoj

Vizualizacije Ovaj drugi CD — Svete planine — puno je ritmičniji. Glazba je nastala prije one za raniji CD. Skladao sam ju 2005. godine. Bilo je više scena putovanja, pokreta u slici, dramatičnijih velikih prostora. Za prvi materijal nisam vidio scene, dok sam za ovaj gotovo sve radio prema njima.

Dio materijala napravio sam prije nego sam vidio sliku jer volim razmišljati vizualno, volim u mašti stvoriti vizualizaciju slika, boja i atmosfere.

Međutim, za razliku od Pustinja svijeta, Planine sam radio studiozno i jako dugo, upravo zato jer sam dobio kompletan serijal. Dobio sam svih deset epizoda koje sam sinkronizirao — radio sam kompletnu glazbu pod svaku od tih epizoda prema slikovnom zapisu.

Na koji način Vaše vizije određuju glazbu?

Maštu je teško pretvoriti u riječi, a jako ju je lako, barem meni, pretvoriti u glazbu. Kad govorimo o Svetim planinama, sam naslov je nadahnjujući — razmišljati o Himalaji, o snijegu, ledu, visini, grandioznosti, svetim hramovima, raznim mjestima, tko zna kakvim običajima, folklorima, raznoraznim rasama, svim tim prostorima koji su na ovaj ili onaj način sveti... Glazbu maštam, čujem ju u glavi, »unutrašnjim sluhom« i potom je na osnovi znanja i iskustva te dugotrajnim radom na računalu, vrlo lako pretvorim u konkretnu glazbu.

Kako razmišljanje o duhovnosti, o poimanju života, utječe na skladbe koje pišete?

Za to je važna mašta, a u ovom slučaju i filmski materijal koji je bio postavljen pred mene.

Radi se o zaista fascinantnim prostorima i slikama koje na svakoga od nas ostavljaju nekakav, možda drukčiji dojam, a ponekad izazivaju i strahopoštovanje. Kad vidiš neki hram na četiri ili pet tisuća metara nadmorske visine, naravno da to mora ostaviti trag na tebe da te ponuka na zamišljanje o tome kako je građen, kojemu se božanstvu ljudi na toj visokoj planini klanjaju, što su pritom doživljavali, što i danas doživljavaju hodočasnici iz cijeloga svijeta. To me navelo da se smirim, skrušim, zatvorim u svoja četiri zida.

Imao sam sreću jer sam u to doba, 2005., živio u Hvaru gdje sam, u siječnju kada je otok potpuno pust, pripremao glazbu za serijal. Nigdje nikoga, ugodna klima... Ambijent za stvaranje nije mogao biti bolji. To je na mene djelovalo prekrasno.

Glazba uvijek ima boje Razmišljate li o glazbi i kroz boje?

Apsolutno. U mašti nikad ne vidim crno–bijelo. Nebitno je pišem li na vlastitu temu koja nije usko vezana za film ili za neki dokumentarac, glazba uvijek, ali uvijek ima boje. Kao četverogodišnjak krenuo sam u Funkcionalnu muzičku školu, današnje Učilište Elly Bašić. Tamo danas i moj sin koji ima šest godina, prolazi isto što sam prolazio i ja prije trideset i pet godina. Naime, u samim počecima muzičkog predškolskog odgoja, djeci se preko CD–ova — tada je to bilo putem kazetofona — »pušta« određena, naravno klasična glazba i daju im se vodene boje za slikanje. Dakle, naravno da je glazba itekako vezana za boje.

Kad govorimo o glazbi nadahnutoj planinama, religijama i duhovnošću, nekima je važniji put, a nekima postizanje cilja. Što je Vama važnije — put, dakle kreiranje glazbenog djela ili cilj, skladba kao gotovo djelo?

O tome jako puno razmišljam i nisam dokučio odgovor. Naime, teško se odlučiti što mi je draže iz razloga što su trenuci kad je čovjek kreativno

DAVOR HRVOJ

planinarskom domu Puntijarka na Sljemenu, 30. je travnja 2011. održana promocija albuma Svete planine poznatog pijanista i skladatelja Mateja Meštrovića. Radi se o izboru glazbe što ju je skladao i pripremio za istoimeni serijal dokumentarnih filmova Stipe Božića koji je bio prikazan na Hrvatskoj televiziji. To je drugi Meštrovićev CD. Prethodio mu je prošlogodišnji Pustinje svijeta, objavljen također za diskografskog nakladnika Aquarius Records, s izborom skladbi za istoimenu Božićevu seriju.

U

Matej Meštrović

nadahnut, u kojima stvara određenu glazbu, zaista nezamjenjivi s ijednim drugim ovozemaljskim užitkom. To su trenuci u kojima vrijeme stane. Vrijeme je tada zaista potpuno relativno, uopće više ne postoji. Tada sam jednostavno cijeli u glazbi, u tom jednom bezvremenskom stanju stvaranja. S druge strane, kad čovjek završi određeno djelo, dolazi do ispunjenja, ushićenja, ogromnog zadovoljstva, sreće, posebnog stanja.

To je spoj zemaljskoga mene i glazbe koja me is-

punjava srećom i zadovoljstvom. Zaustavio sam trenutak u vremenu i materijalizirao ga. Kad slušam glazbu koju sam napisao, pogotovo kad se radi o ovom albumu, sjećam se trenutaka kad sam ju prije šest godina radio. Sjećam se Hvara, sunca, sobe u kojoj sam radio. Ti trenuci, prostor i okolnosti u kojima je glazba skladana ostanu zabilježeni u mojem sjećanju

PRAIZVEDBE

PRAIZVEDBA BALETA BREZA SKLADATELJA VESELJKA BAREŠIĆA I KOREOGRAFA DINKA BOGDANIĆA

Tragična priča u kolopletu raznolikosti Piše: Maja Stanetti dramske inačice na tekst Borivoja Radakovića i u režiji Želimira Mesarića, nastaloj po Kolarovim motivima.

Balet kao scenska kantata Baletni ansambl Komedije izgrađen je kao važna komponenta unutar opsega predstava u repertoaru opereta i mjuzikala gdje je posljednjih desetak godina nekoliko naslova, poput Kose, Briljantina ili Chicaga, postavljalo velike zahtjeve i čija je uspješnost bila ohrabrenje za postavljanje prve samostalne predstave. Suradnja s iskusnim plesačem i koreografom Dinkom Bogdanićem iznjedrila je prije dvije godine cjelovečernju predstavu Brel. Uz još jednu koprodukciju, Breza je još jedan novi pothvat članova Komedijina baletnog ansambla, uz gostujuće soliste iz zagrebačkog HNK u glavnim ulogama — Dariju Brdovnik Bukvić (Janica) i Azamata Nabiullina (Marko).

Prizor iz baleta Breza na sceni Gradskog kazalita Komedija

udeći prema dugotrajnom i srdačnom pljesku, pa i ovacijama na kraju premijere, Gradsko kazalište Komedija dobilo je još jednu uspješnicu koja će u Kazalište na Kaptolu privlačiti vjernu publiku. Riječ je bila o praizvedbi baleta Breza (5. svibnja) skladatelja i dirigenta

S

cant 168 07.indd 16

Veseljka Barešića te koreografa i redatelja Dinka Bogdanića. Plesna verzija antologijske novele Slavka Kolara koja sadašnje i buduće gledatelje prati još iz obvezne lektire za osnovnu školu, hrabar je korak nakon nenadmašna filma Ante Babaje iz 1967. godine i svježije varaždinske

Tragična priča o Janici, poput breze krhkoj djevojci, njezinoj senzibilnosti koja se ne uklapa u sirovu grubost i običaje primitivne seoske patrijarhalne sredine, doista se čini idealnim predloškom za »prijevod« na plesni jezik. Samo nešto više od jednoga sata bilo je dovoljno za intenzivni tijek plesne priče koja je, osim plesača i naravno orkestra, ovaj put uključivala i pjevanje, odnosno zbor i dvoje solista. Tako se Breza, iako nazvana baletom, približila nekoj vrsti scenske kantate. Pionirska zamisao i pothvat skladatelja Veseljka Barešića funkcionalna je u nastupima zbora, osobito u Dies irae ili Lacrimose povezanih s Janičinom smrću, premda bi se dalo raspravljati o nadobudnosti ili banalnosti izbora upravo tih tekstova. Dvojbena je i namjena songova inače muzikalne Renate Sabljak kao Breze, Janičine pjevajuće dvojnice, a k tomu i uvođenje tumača radnje, pjevača Darija Štulića, što sve zajedno zamućuje pravu narav plesne predstave.

U crescendu prema kraju Priča o Brezi Janici ne namjerava biti linearna, no mnoštvo slika praćenih glazbom iz nebrojenih izvora — od kasnoromatičnih uzora, stravinskijevskih i orffovskih poteza, folklornih obrazaca ili izravnih citata, začinom od tanga i mjuzikla u kaleidoskopski raznolikoj orkestraciji — kao da se u nedostatku jasnog koncepta i natrpanosti svim zamislivim idejama, u rastrzanosti, ne može odlučiti što bi zapravo željela biti. Nizanje svekolikih čuda uključuje i uvođenje zbora suđenica–coprnica, kurtizana... Mnogo je čistije namjene plesni pokret u vještoj kombinaciji jezika klasičnog baleta i stiliziranog narodnog plesa, premda se tako razgranatoj glazbi, čini se, moralo odgovoriti viškom kretanja na maloj pozornici koje, paradoksalno, umanjuje efekt snažne i potisnute emocije koju nose motivi Kolarove priče. Iskustvo koreografa Bogdanića sigurno je bilo dragocjeno u procjeni plesnih mogućnosti ansambla s manjim zadacima i vrlo dobrih solista gdje briljira okretni Azamat Nabiullin kao prevrtljiv i nasilan Marko, dobri sućutni prijatelj Joža Bojana Valentića i poetična Janica Darije Brdovnik Bukvić čiji se lik gubio u prebujnom okruženju, dok je lik Kurtizane, čini se, smišljen zbog vrlo dobre Tamare Masnjak. Dobrom vizualnom dojmu predstave pridonosi jednostavna scenografija Dinke Jeričević koja protagonistima ostavlja dovoljno prostora, a ugođaj kreira projekcijama poput brezove šume, uz svjetlo Zorana Mihanovića te primjerene i elegantne kostime Elvire Ulip. Da ipak bude jasno da publiku ne treba previše uznemiravati, najnovija šarolika baletna inačica tragične priče ima svoj uzvišeni crescendo na kraju sa sudjelovanjem svih protagonista.

27-May-11 9:48:23 AM

17

CD IZLOG

BROJ 168, LIPANJ 2011.

CD izlog dr. sc. Irene Paulus

ANĐELKO RAMUŠĆAK

KLARINET LIVE (Aulos) me, ali i interpretacije vrsnog klarinetista Anđelka Ramušćaka glavna su poveznica skladbi različitih hrvatskih autora za klarinet objavljenih na CD–u. Izdavač je na jednoj kompaktnoj ploči »okupio« djela različitih hrvatskih, ali i stranih autora koji su djelovali u Hrvatskoj, a koja je, u različitim razdobljima karijere, izveo Anđelko Ramušćak. Album je, naime, objavljen u čast ovom izvanrednom klarinetistu koji je prošle godine proslavio 70. godina života.

I

Kompaktni disk oblikovan je logikom od manjeg sastava prema većem, pri čemu se kombiniraju opusi različitih generacija hrvatskih skladatelja 19. i 20. stoljeća. Dvije skladbe za klarinet solo otvaraju album. To su: Monolog Anđelka Klobučara (autor se na tipičan, oporo–ugodan način poigrava sa specifičnim zvučanjem instrumenta) i Yours Sincerely Marka Ruždjaka (koji se iznimno zanimljivo i privlačno potpuno prepušta meditiranju uz široki zvuk klarineta). A zatim slijedi jedno ime iz povijesti: češki koralist koji je djelovao u Zagrebu, Juraj Karlo Wisner von Morgenstern i njegov Quartetto za klarinet solo i gudački trio. To je skladba koja gotovo u potpunosti evocira mozartovski zvuk, pa joj Ramušćak tako i prilazi: jednostavno, s lakoćom, otmjeno i, što je najvažnije, bez ikakvih predrasuda. Nakon čuvenog Kvinteta za klarinet i gudački kvartet Borisa Papandopula (gudački kvartet i gudački trio iz prethodne skladbe sviraju članovi Zagrebačkog kvarteta), slijedi još jedno Morgensternovo djelo: Variationes brillantes et favorites za klarinet i orkestar.

U nizanju djela hrvatskih autora i onih koji se smatraju hrvatskim zbog duljeg djelovanja u našoj zemlji, možda je najzanimljivije posljednje djelo, Variationen für Clarinette moravskog skladatelja Otona Hauske koji je djelovao u Karlovcu i koji je, poput Morgensterna prigrlio formu variranja (varira se tema davorije Nek’ se hrusti šaka mala). Djelo je Ramušćak pronašao u Hauskinoj ostavštini u arhivu Hrvatskog glazbenog zavoda u Zagrebu te ga je ponovno oživio izvedbom (u izvedbi Hauskinih i Morgensternovih varijacija sudjeluje Simfonijski orkestar HRT–a pod ravnanjem Uroša Lajovica).

CD izlog dr. sc. Dalibora Paulika

glazbenih brojeva čija se pasionirana predanost ne očituje samo u sadržaju, već i u ljubavi prema (i skladateljskom i izvođačkom) stvaranju glazbe doista specifičnog i prepoznatljivog stila.

Još je jedna posebnost ovog albuma, a ona se može čitati i kao prednost i kao mana. Naime, skladatelj je ujedno i jedini izvođač: on svira (klavir), pjeva, pa čak i tehnikom nadosnimavanja sam izvodi višeglasne glazbene brojeve. Zbog toga je ovo u pravom smislu riječi autorski CD u kojemu je autorska misao prenesena izravno, bez posredovanja drugih.

No rezultat je monokrotmaski, unificirani zvuk u kojemu se bogati koloristički potencijal ne čuje, ali se naslućuje. Eventualna »prava« izvedba s velikim ansamblom (solistima, zborom i orkestrom) rezultirala bi kolorizmom, ali i novim životom ovog djela koje, za sada, živi samo svoj potencijalni, latentni život na ovom zanimljivom i stilski jedinstvenom CD–u.

MATEJ MEŠTROVIĆ

SVETE PLANINE (Aquarius Records) remda objavljen tek nedavno u izdanju Aquarius Recordsa, glazbeni materijal albuma Svete planine Mateja Meštrovića zapravo je prilično star. Glazba je nastala prije pet–šest godina za dokumentarnu televizijsku seriju Stipe Božića Svete planine svijeta.

P

(Hrvatsko društvo glazbenih teoretičara)

Kao i inače kada sklada glazbu za dokumentarni film ili seriju, Matej Meštrović slušatelja obasipa specifičnim ambijentalnim mozaikom koji je jednako rječit koliko je statičan. Možda su, u usporedbi s glazbom za dokumentarnu seriju Pustinje svijeta, Svete planine nešto pokretljivije, ali u osnovi se u njima lako prepoznaje skladateljev stil. Zadivljen ljepotama prirode koje sa svojih putovanja donosi Stipe Božić, Matej Meštrović ih nastoji ocrtati, ali i podcrtati glazbom. Album je oblikovan kroz četrnaest glazbenih brojeva u kojima se u glazbu nastoje pretočiti ljepote pojedinih svjetskih vrhunaca: Kailasha, Himalaje, Aratata, Fujija i drugih. No opet, to je tipična Matejeva statika iznutra pokrenuta različitim ritmovima ili/i posebnim instrumentalnim bojama. Neki su visovi koje glazba opisuje čisto hipotetski (poput Biblijskih Visova, Olimpa, Uspavanog Hrama), pa su i ti glazbeni brojevi »zamrznuti« i svedeni na čistu statiku.

eđu novim izdanjima albuma hrvatske glazbe nalazi se i jedan u izdanju Hrvatskog društva glazbenih teoretičara, neočekivana i u Hrvatskoj prilično zapostavljena žanra. Riječ je, naime, o mjuziklu koji je, pod naslovom We napisao skladatelj i pijanist Vladimir Bodegrajac. Iz jednostavnog naslova može se očitati mnogo: sadržaj govori o ljubavnom paru (čiji je jedan sudionik, s obzirom na naslov u prvom licu množine, vjerojatno i sam skladatelj). S druge strane, album nije slučajno naslovljen na engleskom jeziku. Naime, Bodegrajčeva je glazbena misao međunarodna; on se nudi cijelome svijetu. Uz jasno izražene tipičnosti brodvejskog mjuzikla, podtekst donosi zanimljivu klasičnu pozadinu: background je ispunjen elementima suvremene klasične glazbe. Izniman spoj doslovno udara slušatelja kišom nježnih i strastvenih

Koliko je god statična, to je ujedno glazba koja iznutra kruži ili se kovitla poput oblaka ili gotovo poziva na ples sa čovjekom ili Bogovima. Ponekad se radi o iznutra pokrenutim harmonijama, ali ponekad o varijacijama jednog te istog glazbenog materijala (kao u Svetim Ledenim Vrhovima gdje sintetska imitacija ksilofona i drugih sličnih udaraljki u glavi oblikuje sliku zaleđenih kapljica vode). Izdvajanje (sintetskih) solo instrumenata unutar nepreglednih bespuća harmonijske statike, također je jedan od Meštrovićevih standarda. Premda su ti postupci naizgled vrlo jednostavni, oni s druge strane djeluju hipnotički, tako da slušatelja navode da im se bespogovorno prepusti, a od gledatelja traže da se potpuno prepusti ljepotama prirode koje u svojim dokumentarnim filmovima tako dobro opisuje i s ljubavlju prenosi Stipe Božić.

Takvim »programom« kompaktnog diska baršunasti ton klarineta stavljen je u različite kontekste koji, budući su kontrastni ili se nadovezuju jedan na drugi, stvaraju za slušatelja iznimno zanimljivo zvukovno iskustvo. A ujedno je to rođendanski poklon dan od srca koji, kako dr. sc. Zdenka Weber piše, predstavlja i važan kulturološki doprinos čuvanju hrvatske glazbene baštine.

VLADIMIR BODEGRAJAC

MJUZIKL WE

M

cant 168 07.indd 17

GLAZBENA RADIONICA NIKOLE GARAŠIĆA (Humanitarna udruga Izvor ljubavi) Botincu je 9. ožujka 2011. predstavljen CD Glazbena radionica Nikole Garašića. Udruga postoji dvije godine, a njezini članovi pomažu bolesnim i siromašnim stanovnicima toga naselja. Nikola Garašić, samozatajni je stvaralac rođen u mjestu Štivica pored Nove Gradiške, od sedamdesetih godina prisutan je na glazbenoj sceni kao skladatelj šansona, pop i rock skladbi, šlagera i duhovne glazbe. Uglazbljivao je stihove hrvatskih pjesnika, a kod publike su dobar odjek imali autorski CD Gibanje, s duhovnim i Didovo ognjište, s domoljubnim skladbama. Osim što je skladao svih dvadeset skladbi, napisao je jedanaest tekstova, dvanaest aranžmana, a ujedno je i producent izdanja. Ostale aranžmane potpisuju skladatelj i pijanist Petko Kantardžijev Mlinac, a jedan je iz pera Zvonka Špišića, doajena hrvatske šansone. Na CD–u se nalaze i šansone na stihove znanih pjesnika Huge Badalića (Majka) u izvedbi Zvonka Zidarića, Tina Ujevića (Ove su riječi crne od dubine — tenor Mladen Katanić), A. G. Matoša (Samotna ljubav — Duo Magneti), Ivice Kasumovića (Imam opet vremena za pjesmu — Bojan Kodrič), Augusta Šenoe (Zagrebu — Agrameri), Đure Sudete (Utrni majko svjetila) i Vite Strunje (Pjevaj prijatelju) u izvedbi Dua Magneti. Ostale vokalne skladbe pjevaju Tomislav Borić, Zdenko Cigoj, Nano Prša, Jurijaši, Blatars band, Pavle Idžan i Dubravko Šimek. Skladbe su većinom šansone, ali i duhovne, instrumentalne (Posveta S. Stjepanu p.m. u aranžmanu Petka Kantardžijeva Mlinca, Hodočašće u Svetu zemlju u izvedbi Ansambla Max Witmana i Na rijeci Jordan u izvedbi Tamburaškog orkestra HRT–a). Raznorodan opus ove glazbene razglednice dopunjava i nekoliko koncertnih snimaka iz sedamdesetih koje potvrđuju četrdeset godina skladanja Garašića. Glazbena razglednica GLazbena radionica Nikole Garašića otkriva melodioznog autora, a odabir, osim raznovrsnosti, naglašava skladateljevo zanimanje za uglazbljenje stihova pjesničke vrijednosti.

U

PJEVAČKI ZBOR MLADIH JOSIP KAPLAN I GOSTI

KAD LJUBAV DAŠ (Aquarius Records) va CD pjesmarica sadrži četrnaest pjesama Pjevačkog zbora mladih Josip Kaplan i njegovih gostiju, u glazbenoj produkciji Tonija Eterovića i Ivana Kuliša. Tematskog je karaktera, slično kao što su bila i izdanja u kojima je Kuliš, kao izvršni producent, godinama surađivao sa zagrebačkim dječjim zborom Klinci s Ribnjaka. Kuliš je i jedan od osnivača Hrvatskog dječjeg festivala, a kao tekstopisac surađuje s nekoliko vodećih dječjih zborova.

U tom kontekstu je i suradnja s Pjevačkim zborom mladih Josip Kaplan, njegovom dirigenticom i voditeljicom Doris Kovačić, njenom suradnicom Arianom Bossi i aranžerom Mariom Kamenarom

O

(11 pjesama). Uz Kamenara, dirigenta i orguljaša, aranžeri i autori vlastitih skladbi su Pero Gotovac, Matko Basara i Toni Eterović.

Osim obrade i prepjeva znane Lennnonove Merry XMAS u izvedbi Davora Gobca, Zbor, uz goste, izvodi sve ostale skladbe hrvatskih skladatelja. I. Kuliš, autor stihova, zajedno sa Zborom odabrao je skladatelje za suradnju. Pjesmarica započinje himničkom skladbom Kad ljubav daš Eterovića i Kuliša u izvedbi Renate Sabljak i Maxa Hodžića.

Suptilnu skladbu Boja duge (Duška Rapoteca–Ute i Kuliša), uz zborski ansambl pjeva Ivana Kindl, a solisti Zbora izvode Božić je Zdravka Šljivca i Kuliša, ujedno autora Silvestarske noći koju uz Zbor pjeva Šajeta. Dalibor Paulik daje dvije skladbe: zborsku Božićne pahulje i Zima je svima pa čak i zimi u interpretaciji Željke Marinović, već potvrđene pjevačice duhovne zabavne glazbe. Mario Kamenar i njegova kći Veronika autori su dvije skladbe, a Matko Basara osebujne pop balade Da li ćeš biti tu. Dvije pjesme: Sretan vam Božić i godina nova (izvedba Zbora) i Božićna (uz gosta Ricarda Luquea) skladateljski su prilog Alana Bjelinskog, a Đelo Jusić, u svom prepoznatljivom stilu, uglazbljuje Kuliševu Sretno vam sve koju izvodi Zbor. Autorski vrhunac je suptilna skladba Bijele noći Pere Gotovca u kojoj maestro pokazuje svježe ideje, kako u skladateljskom, tako i u klasičnom aranžerskom pristupu zborskom slogu, a doprinos Zboru daje i solistica Maja Vučić.

Tematski album raznorodnih autorskih pristupa poruka je mira, ljubavi i duhovne snage te je hvalevrijedan projekt Kuliša, riječkih mladih glazbenika i njihovih voditelja.

CD izlog Maje Sabolić MIRO UNGAR & BIG BAND HRT–A

SAD ILI NIKAD (Aquarius Records) edavno pokrenuta posebna edicija klasičnih izvođača Glazbeni spomenar u ambicioznoj diskografskoj kući Aquarius Records otvorena je albumom Sad ili nikad kojim je jedan od rijetkih, još uvijek aktivnih predstavnika »zlatne generacije« hrvatske zabavne scene s kraja pedesetih i početka šezdesetih ostvario davno željenu suradnju s Big bandom HRT–a — nezamjenjivu za realizaciju bogatog zvuka tog vremena, tako karakteristična za svjetske standarde razdoblja u kojemu je Miro Ungar formirao svoj umjetnički profil.

N

Na disku je 12 skladbi, od kojih nešto manje od pola iz američke evergreen pjesmarice. Sa čak tri odabira iz repertoara Bobbyja Darina (Dreamlover, Mack the Knife i Beyond the Sea), Miro je otkrio vlastitu, manje poznatu poveznicu s generacijski bliskim Italoamerikancem koji je, baš kao i Ungar, bio skladatelj, pisac tekstova, pjevač, glumac i glazbeni poduzetnik. Slavnoj temi iz Pink Panthera — It Had Better Be Tonight povjereno je i otvaranje ove glazbene zbirke, a ona nam još otkriva pjevačevu fascinaciju Frankom Sinatrom (That’s Life) i nostalgični francuski trenutak karijere kada je, kao Tim Twinkelberry, upoznao djelo velikog kantautora Charlesa Treneta (La mer).

Drugi dio albuma ispunile su skladbe Marka Tomasovića (Blistaš iznutra, U srcu Zagreba, Moja muzika) i Tonija Eterovića (Te je noći zvijezda pala, Da tebe nema, Novi dan, Zagrebački krovi stari) koje, u big band aranžmanima, dobivaju nove dimenzije.

Svoje, više od pedeset godina bogato estradno iskustvo, Miro Ungar u potpunosti je unio u album koji je danas gotovo nemoguće ostvariti. U vrijeme kada mnogi skladatelji svoje uratke oblikuju kompjuterskim raspisom, napisati, pa poslije i snimiti u vrhunskim producentskim uvjetima tonskog studija Mozart HRT–a, uz poletno muziciranje tridesetak profesora glazbe, više je jedinstvena nego rijetka pojava u nas. Zato čestitke i hvala Miri Ungaru što i danas svojom upornošću i zaraznim entuzijazmom uspijeva pobjeći kompromisima.

27-May-11 9:48:24 AM

CD IZLOG

18

BROJ 168, LIPANJ 2011.

CD izlog Đurđe Otržan

ono je idejno povezano sa svim prije čujnim u ugođaju, a to je Kolo bola Stanka Horvata na stihove Maka Dizdara. Najduža od svih skladbi, kušnja je za svaki zbor da se pronađe unutarnja ravnoteža dramatične ekspresije i opasnosti od prelijevanja u pretjeran iskaz. Ovo je moguće i najbolja moguća izvedba Kola bola jer je najviše na tragu da istakne poetsko i umjetničko Snimke su ostvarene, prošle, 2010. godine, ponovo u Filharmonijskoj dvorani u Ljubljani i, nakon četiri dobra nosača zvuka, moramo reći da je ovaj ne još bolji, jer je teško uspoređivati Skjavetića, Lisinskog i Horvata, već je razina izvedbe i njegovani standard Zbora ono što peti CD Antologije čini vrijednim postignućem.

SLOVENSKI KOMORNI ZBOR / VLADIMIR KRANJČEVIĆ

ANTOLOGIJSKA DJELA HRVATSKE ZBORSKE GLAZBE 20. STOLJEĆA (5) (Cantus d.o.o.) eć je u trećem nastavku Antologije hrvatske zborske glazbe, Slovenski komorni zbor i dirigent na ovim izdanjima te pouzdano i izbornik repertoara, Vladimir Kranjčević, duboko zahvatio u dvadeseto stoljeće. Ustvari, treći i četvrti nosač zvuka antologijskog odabira, u potpunosti je posvećen 20. stoljeću i zborskoj literaturi nastaloj u njegovim desetljećima. Vremensku je crtu, na trećem nosaču zvuka, prešao samo Ivan Zajc, pa se tako čini da sa četvrtim, ovaj novi, peti nastavak, čini tek drugi nosač zvuka skladbi prošloga stoljeća, dok je realno treći. Šest skladbi markira najznačajnije autore i njihove, mahom, poznate skladbe. Na prvom mjestu upravo kao da mora biti veliki pregalac zborske tradicije, Emil Cossetto, sa skladbom Et in terra pax. Ovaj je odabir koliko logičan, toliko i ilustrativan jer pogađa atraktivan stil Emila Cossetta kao skladatelja koji je znao pisati kako za obične pjevače i publiku, tako i za specifične glasove i prigode. Kranjčević je tim odabirom pokazao poznavanje opusa Emila Cossetta, vjerojatno najbolje od svih mogućih poklonika zborskog pjevanja jer Et in terra pax, sakralno i profano otvara ovu petu zbirku zborskih skladbi, veselo i svečano. Odmah se primjećuje razlika u dojmu na koji smo navikli slušajući izvedbe samog Emila Cossetta i ove Kranjčevićeve. Jaka zvučnost i privlačna pokretljivost Cossettova sloga ovdje je dobila na toplini u izražajnosti i dorađenosti u dinamici, što doprinosi dostojanstvu skladbe.

V

Momentalni je zanos očito bio iskreno nadahnuće za tužaljku Tren za poginulim prijateljima Adalberta Markovića. Gusto tkivo prožeto naguravanjem tonskih fragmenata jednog na drugog, grozničavo pomicanje u malom tonskom prostoru, sve je to Zbor donio kao dramatičan doživljajni iskaz boli za gubitkom koji se na da zatomiti. Intimni madrigali Željka Brkanovića koji slijede s tri popijevke, Samoća, Nemoj plakati i Šala, traže drugačiji pristup i načelo kontrasta, što je na ovoj ploči doprinijelo kvaliteti i sveobuhvatnosti učinka.

Prozno, gotovo rapsodično pripovijedanje zbora, slobodnim, modernim stilom, nijansira racionalne i psihološke trenutke bez patetike, humano i blago.

Razgovijetnost Slovenskog komornog zbora ovdje je došla do punog izražaja.

Druga polovica skladbi na nosaču zvuka broj 5, kao da ponavlja početnu intonaciju jakom skladbom i skladateljem, pa je tako točka šest Collegium vocale Frane Paraća. Često izvođena skladba, uspoređivana s Vokalizama S. Rahmanjinova, no, s potpuno drugačijom strukturom. Formalno jasna i možda kruta, oslobađa fluidni tijek pijeva, ne dopuštajući mu da postane nepovezan. Mislim da je autor imao na umu boje ženskih glasova više zagasitije od ovih koji su na snimci, ali to je možda samo moja sugestija proizišla iz slušanja nekih drugih zborova.

Napadno originalan u raznolikom opusu sa stavom, Marko Ruždjak posvetio je skladbu Barabas XX mješovitom zboru uz pratnju orgulja koje na ovoj snimci svira Gregor Klančić. Kao slika razbojnika oslobođena umjesto Isusa u Jeruzalemu na početku nove ere, modernističkim jezikom ocrtava se prisutnost takvog fenomena takoreći još i jučer.

Dan posvećen Barabasu je Velika srijeda tijekom Velikog tjedna, pa se osim kontrasta u stilu, ova ploča odlikuje i pažljivom izmjenom duhovnih i svjetovnih skladbi.

Stoga, nakon Barabe, očekujemo svjetovno djelo i

cant 168 07.indd 18

MJEŠOVITI PJEVAČKI ZBOR ŽUPNE CRKVE NA PUNTU

STAROHRVATSKA MISA IZ PUNTA NA OTOKU KRKU (Cantus/HRT Radio Pula) druga Histriart izvršni je nositelj projekta praćenja, snimanja i izdavačke obrade običaja iz grada Punta na otoku Krku, uz pomoć radijskog centra Pula HRT–e, točnije urednika Brune Krajcara. Ponudivši projekt na objavu nakladniku Cantusu, u ovom nosaču zvuka dobili smo još jedan u nizu malobrojnih, vrlo vrijednih tonskih zapisa paraliturgijske prakse na tlu Hrvatske. I to s velikim naglaskom na zadnju činjenicu — hrvatskoga tla. Krk je naime kolijevka naše glagoljaške, a to će reći autentično hrvatske tradicije, i to tradicije koju u arheološkom smislu možemo najtemeljitije pratiti unatrag, koliko je to samo moguće. U blizini Punta je i prizorište vjerske i političke prakse koju čuvamo u spomeniku Baščanske ploče. Stoga je sve što dolazi s tog terena od prvorazrednog značaja za priloge u autohtonosti umjetničke, sakralne i sekularne povijesti starohrvatskoga naroda.

U

U pozadini toga i nekih drugih etnomuzikoloških poduhvata odzvanja ime Don Bernardina Sokola koji je, između dva svjetska rata, upalio prva putokazna svjetla na putu istraživačima hrvatske glazbene vjerske baštine. Uz Albe Vidakovića koji je, obradivši dokumentacijsku baštinu Riječanina Vinka Jelića, duboko zaronio u hrvatsku glagoljašku povijest, Don Bernardin Sokol je, zapisujući napjeve u obrednoj praksi diljem hrvatske obale, pomogao i nadahnuo mnoge muzikologe, pa svojedobno i mene osobno, u istraživanju pučke religiozne prakse na otoku Hvaru. Ništa manje nije na pravi put naveo, puno prije mene, fra Ivu Perana, benediktinca izuzetnog životnog puta o kojemu možemo slušati na kraju nosača zvuka tijekom snimke radijske emisije u razgovoru s Brunom Krajcarom.

Ponukan Sokolovim znanjem i uputama, fra Ivo Peran je, voleći glazbu, Boga i svoj narod, postao vjerni čuvar hrvatske obredne glazbene prakse, vodeći zborove cijeloga života. Prije desetak godina se glas o tome da se u Puntu koji pripada najstarijim glagoljaškim župama na Jadranu, njeguje izvođenje »Maše po domaću«, Bruno Krajcar je, prepoznavši važan trag tradicije, organizirao sve potrebno da se običajno pjevanje snimi. Uz snimku, nosaču zvuka glagoljaškog dizajna, priloženi su i vedri zapisi Duška Prašelja, Josipa Bratulića i naravno, Brune Krajcara.

Iz njih doznajemo o okolnostima nastanka snimke, uvjetima pod kojima se ovakva praksa razvijala i koje su zasluge fra Ive Perana u njegovanju vlastite baštine te osjećamo zahvalnost prema svima, počevši od don Bernardina Sokola, fra Ive Pervana i svih duhovnika koji su brižno, s iskrenom unutarnjom ljubavi za vlastiti narod, svoju pastvu očuvali autentične izričaje svoga puka. Uz to, priložen je i zapis izvedbe pjesme Oj Punte moj klape Rašketa.

U devet kratkih oporih stavaka, zabilježen je tijek staroslavenske mise ili Maše po domaću, kako ga

izvodi puk iz Punta. Ulazni korak prate sopile kao i pretposljednji stavak, što asocira na starogrčku tradiciju antikne drame, bolje reći hramskog bogoslužja pri kojem su se izvodile himne Demetri, Apolu i ostalim božanstvima, instrumentima i prikladnim zazivima. Time ne mislim da je tradicija antikne drame nekim čudom »doputovala« do glagoljaša, već da je iskon takvoj praksi mediteranski jedinstven i autentičan, kako za jonska plemena u 6. stoljeću prije Krista, tako i za ilirska i hrvatska plemena iz nešto kasnijeg, ali ne puno kasnijeg vremena. Aulos, sopile, frula, flauta od trske... sve su to varijacije istog audiološkog poriva: da se ostvari pozornost, da se struja zraka usmjeri na temu, da se zrak zgusne u riječ koja zatim slijedi.

Takva kakva sada jest, sudeći prema snimci, misa ima strukturni oslonac na rimokatoličkom, gregorijanskom redoslijedu — ordinariumu mise, uz prigodne pučke pjesme tijekom euharistije. No, sada bi tek trebalo, s osnove vokalnog zapisa, bez Prašeljevih orguljskih dodataka koji su bili opravdani u smislu učvršćivanja intonacije civilnim pjevačima, istražiti moguća preklapanja sa zapisima gregorijanike iz Libera usualisa, datirati moguća odstupanja u odnosu na pretpostavljeno vrijeme preuzimanja matrice mise, pa čak i istražiti u pučkim pjesmama jesu li stvorene na okosnici neke od tema iz službene liturgije. To je, naime, bio slučaj u Postirama na otoku Braču: puk je vjerovao u cjelovitu autentičnost svoje Mise Dalmatorum dok istraživanje nije pokazalo da se radi o dijalektalnim odstupanjima na očuvanu temu Druge koralne mise iz Liber usualisa. Tom je prigodom presudnu ulogu odigrala požrtvovnost mjesnog župnika, baš kao što je košljunski benediktinac fra Ivo Peran uložio svu svoju radnu i emotivnu snagu da očuva blago crkve u Puntu.

Nakon ovog predstavljanja cjelovite i čini se, vjerne izvedbe, snimku bi tek trebalo stručno muzikološki i paleografski obraditi, kako bismo shvatili što doista imamo u praksi otoka Krka, u mjestu Punat.

Zrinjski, opere su iz kojih slušamo lijepe izvedbe Blaženke Milić. Puno pjevača može uz bok tome staviti Andre Cheniera, Nabucca, Figara, La Boheme i drugo, ali vrlo, vrlo malo njih može pružiti, takoreći najbolje od hrvatske opere, izraženo vlastitim glasom i godinama stvaralačkog života na opernoj sceni. Zato je njen nadimak Bajka, ovdje doista nešto idealno: pjevala je gotovo sve što vrijedi čuti sa stranica ispisanih rukom hrvatskih skladatelja i to nam je ovim izdanjem pruženo na uvid. Pjevala je i s dobro nam znanim dirigentima zagrebačke opere: Davorinom Hauptfeldom, Vladimirom Kranjčevićem, Karlom Krausom, Mirom Belamarićem, Jovanom Šajnovićem, Mladenom Bašićem, Nikolajem Žličarem i Zoranom Juranićem. To je ujedno i dokument djelovanja i repertoara opernih sezona zagrebačke Opere, ali i trajni spomenik zaslugama prvakinje te iste Opere koja je započela karijeru upravo nastupom u Đerdanu Jakova Gotovca. Za tri desetljeća usrdnog i čistog pijeva, snažne interpretacije i napornog rada, dva nosača zvuka su možda malo, ali ta dva mala nosača zvuka dvostruko su vrjednija kada se odvagne koliki je njihov značaj za hrvatsku glazbu i kulturu.

HRVATSKI SUVREMENI SKLADATELJI

PETAR BERGAMO (Cantus)

uvremeni hrvatski skladatelj Petar Bergamo (1930.), dobio je za svoj osamdeseti rođendan monografsko izdanje dvaju nosača zvuka, dostojno i prikladno opremljeno napisima dr. sc. Eve Sedak, Erike Krpan, dr. sc. Marije Bergamo, uz misaono iscrpne i pozornosti vrijedne citate i odabrane napise, kolege skladatelja, Dubravka Detonija. Poseban uvid u skladateljeva teoretska razmišljanja i zaključke daju odabrani iskazi o skladanju i umjetnosti samog autora. Tehnologija mu je podarila mogućnost da u jednoj elegantnoj kutiji predstavi javnosti ponajbolje iz svoga opusa, sažme vrijeme i stilove, komprimira izvedbene ostvaraje, u dva i pol sata koliko traje desetak najpopularnijih i najznačajnijih skladbi u vremenskom rasponu od sredine prošloga stoljeća do danas.

S

BLAŽENKA MILIĆ BAJKA, SOPRAN

GLAZBA JE MOJ ŽIVOT (Orfej Hrt) etrospektiva opernih nastupa i uloga ostvarenih na audio zapisima HRT–a, zauzela je u izdanju Orfeja dva nosača zvuka i kao toliko puta kad su u pitanju naši operni umjetnici, zadali mnogo muka priređivačima da odaberu ono što stane na dvije ploče, a da udovolji kriteriju uspješne izvedbe, raspona repertoara, vremenski tijek karijere i slično. No, i ovako, na samo dva nosača zvuka otkriva se naša hrvatska »Bajka« u čistom sopranu slavujskoga zapjeva čiji plemeniti sjaj topline izvire kako iz Mozartovih arija, tako i onih Lisinskog, Puccinija, uz to Wagnera, dakako Gotovca, Hatzea, Verdija, zaboravljenog našeg Srećka Albinija i naravno Zajca. Uz bogati niz arija iz opera koje su se tijekom brojnog slijeda opernih sezona odigravale na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, naša hrvatska sopranska Bajka, pjevala je i dobro nam znan Cum invocarem Vatroslava Lisinskoga, a za pohvalu je svakako odabir više arija iz opusa Blagoja Berse jer je Blaženka Milić izuzetno osjećajno donijela fluidnu paletu Bersina sloga. Postolar iz Delfta i Figarov pir, dvije su opere koje su mi, primjerice, ostale u ugodnom sjećanju i radi njezinih interpretacija, a sigurna sam da svaki posjetitelj zagrebačke opere može izdvojiti barem dvije, ako ne i više, omiljenih uloga Blaženke Milić.

R

Izdanje je rađeno s puno ljubavi za pjevanje, osjeća se da je u svaku ulogu, a i u svaki odabir na ploči zadiralo srce koje je kucalo za glazbu i pjevanje. Naslov dvostrukog albuma govori stoga sve: glazba je bila i ostala život Blaženke Milić, a to je, ako ćemo pravo, unutarnja istina svakog pravog pjevača.

Oganj, Morana, Porin, Maričon, Ero s onoga svijeta, Adel i Mara, Postolar iz Delfta, Nikola Šubić

Sada će, dakako, biti moguće povezati udaljene i bliske etape njegove poetske biografije, koja je rano, »starinski« temeljito počela, i razvijala se atipično, posve u skladu sa individualnom poetskom fiziognomijom našeg izuzetnog stvaratelja i umjetnika.

Umjesto tek čitanja partitura, muzikolog može zvukovno ilustrirati napisano i smjestiti je u barem jedno vrijeme, vrijeme jedne izvedbe. A tu nastaje poteškoća za recenzenta. Svaki tonski zapis traži barem jedan članak da ga se predstavi, što bi značilo barem desetak njih, a ni to ne bi bilo pošteno, jer bi i priča o svakom djelu vukla dalje i tako bi se u tren oka usložio pozamašan svezak. Svaki je naslov pred–udar za imaginaciju: Spiriti eccelent, blistav kanconijer kojeg su smjesta svi zavoljeli i neprestani se izvodi; Concerto abbreviat koji si je izborio prvo mjesto u solističkoj modernističkoj literaturi i namjerava tamo i ostati; Gudački kvartet koji nas vraća u riskantna vremena kada su skladatelji tražili vlastiti glas u žamoru poslijeratnih zbivanja; dvije simfonije, svaka za sebe nude materijal za dvije studije, a tek briljantno orkestrirana veličanstvena simfonijska freska Navigare necesse est ... ona tek potiče da se uputimo na plovidbu još jednom.

Premalo je napisano o djelovanju Petra Bergama, premalo tragova o dojmovima koje su njegove skladbe proizvele. Evo sada prilike da se potraži crvena nit umjetničkog vitaliteta koja se provlači iz desetljeća u desetljeće i, poput Flaubertovog konca za ogrlicu, povezuje jedan izbrušeni dragulj zvuka do drugog. I naravno, da se skladbe predstavljene ovim dvostrukim nosačem zvuka što češće izvode.

Biografija je uvijek ista (rodio se tu i tu, tad i tad...), ali poetska biografija nastaje neprestano kao riječne obale i mijenja zvukolik percepcije nečijeg opusa.

Snimkama su markirani meandri. Dorađivanje topografije može trajati koliko i duhovna investicija u stvaranje: unedogled.

27-May-11 9:48:25 AM

19

CD IZLOG

BROJ 168, LIPANJ 2011.

CD izlog Bojana Mušćeta

LUKA BELANI

CHANGIN CHAPTERS (Aquarius Records) akon My Buddy Moosea koji nakon dva albuma imaju nepodijeljenu naklonost hrvatske kritike i fanova izvan Lijepe naše, isti se uspjeh smiješi Luki Belaniju. Pjeva na engleskom jeziku, izvrsno svira, glazbeni obzori kreću se između indie–pristupa, klasičnoga rocka i bluesa te americane i upravo je objavio drugi album koji predstavlja korak naprijed u odnosu na prvijenac. Zajedno s ritam sekcijom, Belani na izravan način uspijeva glasom i gitarom isporučiti emotivne i snažne skladbe koje bez problema mogu konkurirati izvođačima kojima je engleski domicilni jezik. Kao i u slučaju My Buddy Moosea, pa čak i Bambi Molestersa, to znači da bi Luka Belani mogao imati naglašeniju percepciju u inozemstvu, nego na ovdašnjem tržištu. Štoviše, kad bi Aquarius Records uspio Belanija priključiti na neki veliki diskografski koncern (Universal Music?), ne bi me iznenadilo da u jednom trenutku zapazimo kako se pjesma Drifter penje svjetskim top–ljestvicama, a Luka Belani odjedanput stječe popularnost i na matičnom tržištu. No, to su tek projekcije onoga što Luka Belani definitivno zaslužuje kao vlasnik jednoga od ponajboljih albuma u nas objavljenih u posljednjih nekoliko godina.

N

DISKURZ

NOVA STVARNOST (Dallas) rugi album riječkoga punk–terceta Diskurz ima jasnu intenciju da se udalji od neskrivenih utjecaja Parafa i Sex Pistolsa s albuma prvijenca i to na način da se zvuk »podeblja« i da se pokaže kako se mogu odsvirati i nešto kompleksnije forme od troakordnog prangijanja. Pritom i dalje imaju jasan punkerski stilski obrazac, a nove elemente nastojali su i produkcijski naglasiti, no to je i najslabija komponenta albuma.

Naime, vokal je namjerno sniman nešto slabije, ali umjesto artikulirane kakofonije, rezultat više sliči demo–snimci. Snažan potencijal Diskurza i na drugom je albumu neupitan, ali taj njihov pokušaj prelaska iz punka u post–punk više sliči nastojanju Pekinške patke da od cartoon–punkera, s albuma prvijenca na albumu Strah od monotonije, postanu Joy Division. Diskurz je, doduše, uglavnom ostvario svoj cilj jer je posrijedi autorski potentan uradak koji pokazuje želju mladog banda za razvojem u točno određenom smjeru.

Da nisu realizirali poletni album U protivnom, ovaj album sasvim bi sigurno otkrio njihov veliki potencijal. Ipak, na sljedećem albumu trebali bi angažirati nekoga prekaljenog producenta poput Denykena koji bi njihove zamisli mogao konkretnije uobličiti.

D

cant 168 07.indd 19

HLADNO PIVO

SINGRLICE

VRIJEME I ZEMLJA

SVIJET GLAMURA

MADE IN TRADICIJA

VRIJEME I ZEMLJA I.

(Menart)

(Aquarius Records)

(Scardona)

H

ladno pivo doseglo je status na sceni kad nije više nužno da kvalitativno iznenađuje. Jednostavno, cilj je da svaki novi album bude zanimljiv, da se proširi repertoar i nabace hitovi.

Otkad su imali »kvantni skok« kad su nakon albuma Pobjeda iz 1999., četiri godine kasnije postali doajeni rock–scene albumom Šamar, Hladno pivo jednostavno nadograđuje izraz proširenjem aranžmanskih zamisli, ali i proširivanjem stilskog izražaja, od punka nadalje. Pritom, ono što ostaje britki su tekstovi Mile Kekina, na koje se nadovezuje sve sigurnija svirka ostalih članovih banda. Stoga su prethodni album Knjiga žalbe i ovaj album svojevrsne potvrde statusa banda. Sadržajno, band se bavi svakidašnjicom i činjenicom kako konzumerizam stubokom mijenja naše živote na različite načine. Zapravo, kao i ranije, oni ocrtavaju naše društvo kroz prizmu objektivnog promatrača koji će reći ono što drugi samo misle, ali ne znaju kako izraziti.

U tom smislu, Svijet glamura nije ni bolji ni lošiji od prethodnika. Posrijedi je još jedna poslastica za fanove, snažan doprinos aktualnoj rock–produkciji na ovim prostorima i dobrodošao diskografski nastavak u karijeri banda. S druge strane, Hladno pivo na ovom albumu nije pokazalo ništa esencijalno drukčije od onoga na što smo navikli, što znači da je posrijedi samo pravocrtni uzlazni niz kojim se Hladno pivo i dalje uhljebljeno drži na rock–vrhuncima aktualne scene.

Reklo bi se, posrijedi je igra na neriješen rezultat.

Pobjeda je već ostvarena prije tri albuma.

D

rugi album Singrlica predstavlja zaokruženije djelo od prvijenca, na način kao što je to klasična praksa i u rock–glazbi. Dok je album prvijenac posljedica višegodišnjeg htijenja da na njega stane sve što band smatra da je dobro, kod drugog albuma cijelom se projektu pristupa studioznije. Stoga ne čudi sva sila gostiju: Matija Dedić (dobro, Matija je valjda gost na svakom drugom dobrom albumu koji se kod nas snimi), Tomislav Goluban, Jacques Houdek, Goran Navojec i — Ivica Kostelić. Zanimljivo je kako se na albumu nalaze i dvije tradicionalne pjesme koje je Azra uvrstila u svoj repertoar — Mamica su štrukle pekli i Klinček stoji pod oblokom (gdje je Jacques ostavio jednu od svojih najdojmljivijih interpretacija). Ono što karakterizira ovaj raspjevani ženski zbor, jesu vokalni i instrumentalni aranžmani koji poznatim tradicijskim pjesmama daju sasvim drukčiju aromu, stapajući ih u postojeće glazbeno tkivo s ovih područja. Pritom je postupak inverzan od onoga koji znamo iz repertoara Azre, Haustora i drugih izvođača koji su tradicijske pjesme stavili u okvire vlastitog izričaja: ovdje se stilski idiomi suvremene popularne glazbe stavljaju u kontekst tradicijske interpretacije, što daje vrlo zanimljive rezultate koji prilično odudaraju jedni od drugih, a to, dakako, ovisi o području odakle dolazi originalna melodija i od pop–stila kojim je umjetnički voditelj Tomislav Jozić odlučio obogatiti pojedinu pjesmu.

P

OVERFLOW

PARNI VALJAK

ZVIJEZDE

HIT ME!

GLAVNOM ULICOM

MJESTO POD SUNCEM

(PaF!)

(Suzy/Hit Records)

(Suzy/Hit Records)

unk–doajeni iz devedesetih, koprivnički Overflow, realizirali su još jedan diskografski povratak, nakon poluuspješnog comebacka iz 2006. s albumom Live... at the Parties. Album Hit Me realiziran je za njihovu diskografsku etiketu PaF! (zapravo, digitalno je distribuiran po raznim servisima, dok je CD zapravo, tek relikvija za fanove), a izvrsni ovitak potpisuje Nikola Tamindžić. Produkcija Zlaye Hadžića nastavlja se na taj pažljivo pripreman kvalitativni niz, a to vrijedi i za snimku napravljenu u Studiju 150 u Amsterdamu. Overflow na novom albumu nastavljaju s onim što su već davno započeli, tako da nekih većih iznenađenja nema — i dalje je to furiozni melodični punk, otpjevan na engleskom jeziku, s vrsno ubačenim višeglasjem i povremenim himničnim, zaraznim refrenima.

Tako je Overflow kreirao album koji tehnički odgovara njihovim kreativnim potencijalima, pa sve zajedno, zapravo, sjajno funkcionira kao osobna iskaznica banda u predstavljanjima na inozemnom tržištu gdje sve češće nastupaju kao iznimno relevantan izvođač. Stoga, album predstavlja odličan način za upoznavanje s bandom, dok će oni stariji cinično, možda, zamjeriti odsustvo nabrijanoga glazbenog kaosa kao na prvim albumima, ali očita je namjera banda da bude sve bolji, a ne sve isti.

serijalu obnovljenih izdanja Parnog valjka koje se povremeno pojavljuju na policama u CD shopovima, ovisno o inspiraciji urednika Suzyja ili Croatia Recordsa, red je došao i na osmi album banda Glavnom ulicom. Ovaj album uslijedio je nakon što je sastav zacementirao svoj snažan potencijal raznovrsnim izričajem na albumima Gradske priče, Vruće igre i Vrijeme je na našoj strani. Poklonici su očekivali prpošnost s posljednja dva albuma i hitove poput Nede i Kao ti, no album Glavnom ulicom imao je otklon od takvog pristupa. Posrijedi je izdanje kojim je Parni valjak nakon koketiranja s pop–formama ponovno složio čvrst okvir za rock–izričaj.

Najveći hitovi s albuma imali su riječ »hajde« u naslovu — Hajde kaži pošteno i Ma hajde (gledaj stvari mojim očima), dok su s pjesmom Trebaš mi pokušali neuspješno repetirati uspjeh megahita Kao ti, a Nataša je trebala biti nova Neda.

No, premda nasljednici velikih hitova koji nisu imali uspjeha, ove pjesme, uz Ne zovi i A ja bih s vragom koju je otpjevao Hus, predstavljaju Parni valjak u nimalo lošijem izdanju od prijašnjih albuma. Stoga, Glavnom ulicom, s odmakom od nekoliko desetljeća, ima svakako mnogo snažniji utisak nego u doba kad je originalno ostvaren, 1983. godine.

CD

P

U

remda se reizdanje jedinog albuma skupine Vrijeme i zemlja već neko vrijeme nalazi u prodaji, medijski odjek objavljivanja prvog riječkog albuma na CD–u ipak je ostao u sjeni projekta Riječki novi val i pripadajućih izdanja.

Album originalno objavljen 1979. za ZKP RTV Ljubljana, nema samo dokumentarističku vrijednost, nego i zanimljivu kadrovsku situaciju; članovi banda su Nenad Bačić koji je kasnije postao Nenad Bach i zasvirao s članovima U2 i mnogim drugim američkim izvođačima, Davor Tolja oformio je Denis’n’Denis, dok su Marinko Radetić i Joško Serdarević bili ritam sekcija Xenije. Repertoar njihova inicijalnog banda sasvim je drukčiji od onoga što su kasnije radili: posrijedi su šansone nadograđene rock–instrumentarijem gdje su, više od autorstva, izražena sviračka umješnost i prilično visoki produkcijski standardi za razdoblje kad je album inicijalno objavljen.

Najveći prijepori u doba izdavanja vodili su se oko toga je li najpoznatija skladba s albuma (i A–strana prvog im singla) Tvoja majka dobro kuha zapravo ukradena pjesma Ralpha McTella Streets of London. Danas s novim albumom nema prijepora, posrijedi je dobar podsjetnik na smiraj šansonijerstva kao jednoga od najpopularnijih i najcjenjenijih glazbenih smjerova na ovdašnjim prostorima krajem sedamdesetih. Inače, na CD–u se neoznačene nalaze još tri pjesme — Kako da ti priđem (Vesna) i Ne budi luda, s njihova drugog singla te skladba Između dva leta.

reizdanje drugog albuma Zvijezda pokazuje kako je band stekao svoje mjesto pod suncem na ondašnjoj rock–sceni. Naime, Zvijezde su se nametnule prvijencem Imitacija života i pjesmama Zaboravi, Grad i njegovi anđeli, Koji film sada vrtiš u glavi i Stari mačak iz provincije, no album je bio tako katastrofalno snimljen i produciran da je samo kvaliteta skladbi bandu osigurala proboj. Drugi album bio je trenutak trijumfa za Zvijezde. Nikol je postala njihov najveći hit, a Narodna, Mjesto pod sucem ili Nikad nisi rekla ne nastavili su zvjezdani niz.

Renato Metessi postao je prava zvijezda. S novovalnim backgroundom ostvario je klasičan rock– album čija se prva vrijednost, zapravo, otkrivala desetljećima kasnije. Zvijezde su u inicijalnom razdoblju djelovanja kasnije objavile dva ne tako uspješna albuma, ali kasnije povremeno pojavljivanje raznih inkarnacija banda svakako je bilo ugodno iznenađenje, pa i u diskografskom smislu. To osobito vrijedi za live–album Strast i znoj u Tvornici iz 2004. godine. A temelj tog albuma upravo su pjesme sa čvrsto odsviranog i vrlo dobro produciranog albuma Mjesto pod suncem.

27-May-11 9:48:25 AM

20

BROJ 168, LIPANJ 2011.

OBLJETNICE

SVEČANI KONCERT FOREVER CANTUS ODRŽAN U VELIKOJ DVORANI LISINSKI 15. SVIBNJA

Cantusovci, sretan vam 10. rođendan!

Piše: Marija Saraga

MIRO MARTINIĆ

Kako to već biva u povijesti glazbe, a posebno one suvremene, neke skladbe dožive samo praizvedbu, a nikada ne zažive kao dio koncertnog repertoara. To zasigurno neće biti slučaj s trodijelnim ciklusom Memorie za glas i ansambl Frane Paraća.

Martina Gojčeta Silić, Frano Parać, Cantus Ansambl i Berislav Šipuš na slavljeničkom koncertu u Lisinskom

Kada se 2001. prvi put pojavio na hrvatskoj glazbenoj sceni, bila je to prvenstveno posljedica višegodišnje potrebe Muzičkog biennala Zagreb za stalnim sastavom specijaliziranim za izvedbe suvremene glazbe, odnosno festivalskog repertoara. Ali ono što je bilo presudno da se Cantus Ansambl »osamostali« od Biennala, razvije u mnogo više od festivalskog ansambla te uspješno održi cijelo desetljeće, bila je velika želja i volja pojedinaca, osobito umjetničkog voditelja ansambla, Berislava Šipuša, da se hrvatskim ansamblima pridruži i jedan koji će kontinuirano raditi na predstavljanju velikih partitura 20., a sada i 21. stoljeća, kao i na stalnoj promociji suvremenog stvaralaštva hrvatskih i inozemnih autora te promicanju hrvatske glazbe u inozemstvu.

Kako je u godini osnivanja istaknuo Berislav Šipuš, Cantus Ansambl vodi »želja da suvremenoj glazbi pristupimo s visokim izvodilačkim i profesionalnim kriterijima, to je želja za otkrivanjem Novog i Nepoznatog...« I doista, u ansamblu su od početka do danas svirali mnogi vrhunski glazbenici, a unazad nekoliko godina njegova postava se »stabilizirala«, što također doprinosi kvalitetnijem radu. Svi sadašnji članovi stalni su zaposlenici nekih drugih orkestara i institucija, a u Cantus ih prije svega dovodi veliki entuzijazam i uvjerenje u nepobitnu vrijednost i potrebu onoga što stvaraju, bez čega svi uspjesi, kao uostalom i ova obljetnica, ne bi bili mogući. A uspjeha i priznanja je zaista mnogo. Već i same brojke iz prvog desetljeća djelovanja mnogo govore: oko osamdeset ostvarenih praizvedbi, od čega četrdesetak hrvatskih autora, dvjestotinjak izvedenih

opusa te preko trideset inozemnih gostovanja, što svjedoči o afirmaciji ansambla, uspostavljenoj mreži suradnje s inozemnim institucijama, ali i s hrvatskim i inozemnim skladateljima koji Cantusu redovito posvećuju svoje skladbe.

Praizvedbe uokvirene klasicima Koncepcija obljetničkog koncerta vjerojatno je kreirana kako bi prikazala presjek cjelokupnog rada i interesnih sfera ansambla. Tako su se na programu našle praizvedbe hrvatskog skladatelja Frane Paraća i španjolskog autora Beneta Casablancasa, uokvirene dvama, ako ih tako, pomalo paradoksalno, možemo nazvati, »klasicima« 20. stoljeća — skladbama Paula Hindemitha i Arnolda Schönberga. Hindemithova Prva komorna glazba za dvanaest instrumenata bila je odličan odabir za upečatljivo otvaranje koncerta. Ansambl je pod vodstvom Berislava Šipuša nastupio sigurno i snažno, svirao vrlo angažirano te s mnogo osjećaja za karakter pojedinih stavaka ovog živopisnog kolaža. Posebno treba istaknuti odličnu puhačku sekciju koja je dala veliki doprinos uspješnoj izvedbi, ponajviše sjajnog flautista Danija Bošnjaka te trubača Vedrana Kocelja.

Kako to već biva u povijesti glazbe, a posebno one suvremene, neke skladbe dožive samo praizvedbu, a nikada ne zažive kao dio koncertnog repertoara. To zasigurno neće biti slučaj s djelom Memorie za glas i ansambl Frane Paraća. Ustvari, samo je novo ruho ovog djela, nova instrumentacija za ansambl, izrađena upravo povodom obljetnice Cantusa, doživjela praizvedbu jer je izvorno, u inačici za glas i glasovir, praizvedeno na prošlogodišnjim Osorskim glazbenim večerima. Paraćeva skladba na neki je način hommage njegovom ocu, Ivi Paraću, od kojeg su potekli i tekstovi triju pjesama na talijanskom jeziku

PROMOCIJA

PROMOCIJA NOVOG CD-a TAMARE OBROVAC

Jazz, etno, klasika, objedinjeni u posebnu glazbenu priču oncertna promocija albuma Madirosa Tamare Obrovac, u izdanju Aquarius Recordsa i Cantusa, održat će se 20. lipnja 2011., s početkom u 21 sat, u magičnom ambijentu Dvorca Lužnica u Zaprešiću.

K

Ne propustite jednistveni glazbeni doživljaj u izvedbi briljantne i svestrane pjevačice, flautistice, skladateljice i aranžerke, Tamare Obrovac i njezinog Transhistria Ensemblea u suradnji s češkim gudačkim kvartetom Epoque.

cant 168 07.indd 20

NATJEČAJ

večanim koncertom u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog u nedjelju, 15. svibnja 2011., u ciklusu Lisinski subotom, Cantus Ansambl proslavio je desetu godišnjicu kontinuiranog rada.

S

(Paeselli al mare — Mjestašca uz more, Vigneto — Vinograd i Il canto dell’usignolo — Slavujev pjev) koje je autor koristio u skladbi. Glazbena materija kao da se razvija u dva pravca koji se međusobno križaju na različite načine — glas i glasovir čine jednu jedinicu izraženu uglavnom u kasnoromantičkom idiomu, aludirajući tako na Paraćeva oca i na tradiciju Lieda, dok ansambl u svojim nastupima stvara atmosferne slike koje skladatelj, među ostalim, opisuje kao »buku malih mjesta« ili »nepomičnost zraka i tišinu užarenog ljetnog dana« i koji katkada prekida romantičke zapjeve glasa, a u drugim trenucima pojačava njegovu ekspresiju. Kao solistica je nastupila mezzosopranistica Martina Gojčeta Silić, već niz godina suradnica Cantusa. Gojčeta se još jednom pokazala kao izvrsna interpretkinja, sjajno prenoseći te intenzivirajući ekspresivnost i duh Paraćevih pjesama. Ansambl je uvjerljivo i zaokruženo postigao sonornost te bogat i raznolik kolorit partiture, a publika je oduševljenje djelom i njegovom izvedbom pokazala dugim pljeskom skladatelju i umjetnicima.

Drugi dio koncerta započeo je praizvedbom Drugog komornog koncerta za rog i ansambl ...der graue Wald sich unter ihm schüttelte (...siva šuma pod njim drhtaše) Španjolca Beneta Casablancasa koja podnaslov preuzima iz novele Lenz njemačkog pisca Georga Büchnera. Ansambl je već i prije ove narudžbe u dva navrata surađivao s Casablancasom, stoga ne čudi kako su, poznajući njegov rukopis, odlučili skladbu uvrstiti na program svečanog koncerta. »Igrali su na sigurno« i pri odabiru solista, jednog od najistaknutijih svjetskih kornista današnjice — Radovana Vlatkovića. Casablancasovo djelo solistu dodjeljuje uglavnom ekspresivne i duge zapjeve, melodije, ako ih tako možemo nazvati, dok ansambl u pozadini razrađuje dramatiku djela. Vlatković je još

Udruga Hrvatski dječji festival raspisuje

NATJEČAJ za pjesme koje će biti izvedene na XVIII. hrvatskom dječjem festivalu Zagreb 2011. u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog u nedjelju 20. studenoga 2011., pod motom Djeca nose svjetove na dlanu Želja je organizatora stvoriti priredbu vrhunske kakvoće u glazbenom i scenskom izrazu, a Stručno povjerenstvo posebnu pozornost poklonit će kvaliteti, raznolikosti te odgojnoj vrijednosti stihova i

jednom pokazao istančano umijeće oblikovanja tona, stvarajući vrlo delikatne glazbene izraze koji su se stapali sa zvukom ansambla.

Jedan od brendova hrvatske glazbe Kao posljednje djelo na koncertu izvedena je Prva komorna simfonija za petnaest instrumenata Arnolda Schönberga, jedan od posljednjih opusa koji pripada razdoblju prije konačnog zaokreta prema atonalitetnoj glazbi. Ova vrlo kompleksna skladba zvučala je transparentno i jasno te umjetnički vrlo zaokruženo i smisleno pod ravnanjem maestra Šipuša, uz poneku manju nesigurnost u ansamblu koja je zaista zanemariva u izvedbi tako tehnički zahtjevnog djela koje pretpostavlja virtuoznost svakog glazbenika. Zasluženo veliki pljesak publike Cantus Ansambl nagradio je dodatkom, efektnim finalom skladbe dolce furioso Dubravka Detonija, s komičnim efektom mimike i detonijevske gestike.

U razgovoru s umjetnicima nakon koncerta, Berislav Šipuš istaknuo je kako je možda napokon došlo vrijeme da Ansambl, još uvijek službeno »projektna« cjelina Hrvatskog društva skladatelja, zakorači na drugu razinu organizacije, na put prema institucionalizaciji. S obzirom da je u posljednjih deset godina doista izborio mjesto na hrvatskoj glazbenoj sceni, pronašao vlastitu publiku, pokazao značaj i važnost za nacionalnu glazbenu kulturu te se prometnuo u jedan od brendova hrvatske glazbe kojim se redovitim gostovanjima uspješno predstavlja svijetu, možda je zaista pogodno vrijeme da mu se i na ovoj organizacijskoj razini oda dodatno priznanje.

I što drugo možemo poželjeti za budućnost nego ostvarenje želje izrečena u naslovu obljetničkog koncerta: »Forever Cantus!«. Sretan vam rođendan, Cantusovci!

glazbe.

– Pjesme se natječu u kategoriji pjesme za djecu (do 13 godina starosti) za zbor (obavezan solist uz pratnju zbora).

– Djela se šalju kao melodijska linija s upisanim harmonijama i tekstom (dva primjerka) te tri primjerka teksta.

– Autor treba poslati i kvalitetno izrađenu snimku pjesme na CD–u, po mogućnosti onakvu kakvom je zamišlja za festivalsko izvođenje. Autorima se preporuča bliska suradnja s izvođačima — dječjim zborovima.

– Pjesme poslane na Natječaj ne smiju biti javno izvedene prije Festivala, ni snimljene na nosače zvuka.

– Autori pjesama odabranih za festivalsku izvedbu prenose na Festival prava izvedbi skladbi, tiska i prijenosa putem medija i televizije te snimanja na nosače zvuka, odnosno da svaka ili neka od tih prava prenesu na treću

osobu. Sva ostala prava pripadaju autorima.

– Izvođači pjesama koji su sudionici Festivala, pri objavljivanju nosača zvuka, obvezuju se otkupiti 20 primjeraka CD–a, u dogovoru s nakladnikom Cantus d.o.o.

Zbog sigurnosnih razloga u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, bit će smanjen broj sudionika — zborova, a svaki zbor može sudjelovati sa najviše dvadeset i petero djece.

Rok predaje radova je 20. lipnja 2011. na adresu: Hrvatsko društvo skladatelja, Zagreb, Berislavićeva 9, s naznakom »Za Hrvatski dječji festival Zagreb 2011.« Sve dodatne informacije mogu se dobiti na tel. 098/650 991 i 01/4856787 (dr. sc. Dalibor Paulik) i na www.hdf. hr

27-May-11 9:48:27 AM