Issuu on Google+

Glasnik HDK

Godina VII, broj 6, 20. prosinca 2009.

SADRŽAJ (1) Veleposlanik B. Salaj o politici velikih sila u vrijeme raspada Jugoslavije i priznanja Hrvatske 1 (2) In memoriam veleposlaniku B. Gagri 7 (3) Predstavljanje povijesne studije dr. sc. M. Međimorca 9 (4) Predstavljanje knjige veleposlanika Đ. Vidmarovića o Hrvatima u Mađarskoj 16 (5) Obavijesti o radu HDK 19 (6) Vrijedna postignuća članova HDK 20

VELEPOSLANIK BRANKO SALAJ NA PANELU UDRUGE ZA HRVATSKE STUDIJE U BOSTONU O POLITICI VELIKIH SILA U VRIJEME RASPADA JUGOSLAVIJE I PRIZNANJA HRVATSKE Tijekom posljednjih godina objavljene su neke zanimljive raščlambe bogatih diplomatskih, obavještajnih i memoarskih materijala o nedavnim ratovima na području bivše Jugoslavije. Služeći se u dobroj mjeri tim studijama, a i nekim vlastitim iskustvima, veleposlanik Branko Salaj, član Hrvatskoga diplomatskog kluba, nedavno je govorio o politici velikih sila na našim prostorima od početka Miloševićeva pohoda 1987. do kraja 1991. s posebnim težištem na borbu oko priznanja RH. Na mrežnim stranicama HDK bit će doneseno njegovo izlaganje na panelu Udruge za hrvatske studije (ACS), u okviru Konvencije Američke udruge za unapređenje slavističkih studija (AAASS), u Bostonu 13. studenoga 2009., u izvornom engleskom obliku pod naslovom „An Imbroglio in Shadow of a Ghost - The U.S. and European Diplomacies Facing Yugoslavia’s Demise and Recognition of Croatia, 1987–1992” (Diplomatski grč u sjeni utvare - Uloga SAD i Europe u nestanku Jugoslavije i priznanje Hrvatske, 1987. – 1992.). „Glasnik HDK“ donosi sažetak toga teksta iz pera samog autora.

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

ISSN 1845-2876 DIPLOMATSKI GRČ U SJENI UTVARE – ULOGA SAD I EUROPE U NESTANKU JUGOSLAVIJE I PRIZNANJE HRVATSKE, 1987. – 1992. Branko Salaj, veleposlanik Jugoslavenskim ustavom iz 1974.g. – kao dijelom priprema za vrijeme poslije Tita – i formalno je ozakonjen postupni prijelaz na jednu vrst konfederalnog ustroja zemlje, koji je započeo, po izgledu, konfederalizacijom vladajuće partije još sredinom 60-ih godina. Dok je Tito bio živ, on se nametao kao arbitar između suprotstavljenih velikosrpsko-centralističkih i republičkih, „federirajućih“ snaga. Nakon njegove smrti, tijekom 1980-ih godina, pravila prema izgledu – kao npr. ono o osmeročlanom predsjedništvu države – dobila su na važnosti. S druge strane, u praksi su u Beogradu jačali centralistički zahtjevi, a Memorandum Srpske akademije nauka poslužio je Miloševiću kao platforma za široko okupljanje velikosrpskih snaga u istom smjeru. Svoj dolazak na vlast Milošević je u znatnoj mjeri mogao zahvaliti velikosrpskoj generalskoj frakciji u JNA, koja je, kako priznaje admiral Mamula, u generalštabu ukratko zatim već počela pripremati i državni udar, što na Zapadu nije bilo nepoznato. Emisari Generalštaba dobivaju na Zapadu 1988. i 1989. signale da su vojsci u odnosu na slovenski liberalizam odriješene ruke – Zapad to smatra unutarnjim problemom Jugoslavije. Početkom 1988., kada je trebalo imenovati novog predsjednika savezne vlade, Milošević je povukao svoju kandidaturu u korist Ante Markovića, nakon što je za svog čovjeka osigurao mjesto ministra unutarnjih poslova, odnosno kontrolu nad tajnim službama. I Marković je namjeravao ojačati središnju vlast, ali bez izrazito velikosrpskog predznaka. Za svoje gospodarske mjere trebao je, međutim, veliku financijsku pomoć izvana, i u odnosu na taj stvarni problem velike sile javno iskazuju svoje sklonosti. One se bez iznimke izjašnjavaju za centraliziranje Jugoslavije – dakle

Stranica 1


Glasnik HDK

za labavljenje stožernoga federalnog načela, na kome je druga Jugoslavija uopće mogla nastati i na kome se održavala tijekom više od četiri desetljeća – i pri tome daju verbalnu podršku Markoviću. No iza riječi nije slijedio novac. Sve je ostalo na formalnom (i neuslišanom) prijedlogu Amerikanaca Europljanima da oni preuzmu financiranje Markovićevih reformi. Taj je signal mlakosti nametao zaključak, kako ključni igrači u SAD i u tadašnjoj Europskoj zajednici jedino iz pokreta Slobodana Miloševića razaznaju moć dovoljnu za provedbu svojih ciljeva. Gospodarska kriza samo je mogla olakšati cilj rušenja, odnosno bitnog redefiniranja jugoslavenskog federalnog sustava. U svakom slučaju je sâm Milošević tako protumačio njihov postupak i zaključio da sa Zapada, osim povremenih javnih kritika njegovih metoda jake ruke, ne treba očekivati značajnijih protivljenja. Štoviše, zamjenik američkog ministra vanjskih poslova Lawrence Eagleburger je uporno predstavljao Miloševića kao zagovornika slobodnog tržišta, koji se samo prolazno služi srbijanskim nacionalizmom kako bi osigurao vlast. Zanimljivo je da su istodobno najpovjerljivija izvješća CIA-e američkom državnom vodstvu procjenjivala situaciju uglavnom upravo obrnuto. Nakon urušavanja komunističkog bloka Jugoslavija je izgubila svoju stratešku važnost, no stvarna međunarodna potpora nasilnom Miloševićevu projektu (ili u svakom slučaju njegovo toleriranje) nastavila se u nadi da će ostvariti „državno jedinstvo“. Neke procjene zapadnih analitičara tradicionalno su opravdavale Titovu politiku „čvrste ruke“ upravo tim argumentom, no ta je logika zadržana i u novim prilikama opće demokratizacije istočnog bloka. Potpora Miloševiću nije izostala ni nakon što su njegove prijetnje destabilizacijom Slovenije i Hrvatske dovele do povlačenja partija tih dviju republika iz Saveza komunista Jugoslavije i do njihove odluke da dozvole višestranačke izbore. Uoči tih izbora, u veljači 1990., Eagelburger posjećuje Beograd, privatno priznaje da se „možda zabunio“ što se tiče Miloševića i informira novinare da bi budućnost mogla biti „puno krvavija nego što smo mislili“. Iako opasnost krvoprolića u tom trenutku može doći jedino od Miloševića i njegovih sljedbenika u JNA, State Department nakon Eagelburgerova povratka u

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

Washington tumači svojim veleposlanstvima u Europi da opasnost prijeti od izbora (!) u zapadnim republikama - jer bi mogli dovesti na vlast one koji „zagovaraju konfederaciju ili čak razlaz Jugoslavije“ pa je vjerojatno da će „stradati jedinstvo“! Održani u naletu slobode nakon pada berlinskog zida, izbori su doista doveli na vlast stranke koje su učvrstile suverenost dotičnih republika, ali bile voljne ostati u jugoslavenskoj konfederaciji, ako se ona konstituira po uzoru na Europsku zajednicu. Ne treba zaboraviti ni činjenicu – koja se često zaboravlja - da su prvi slobodni izbori u Hrvatskoj doveli u Sabor znatno više predstavnika Srba nego što ih je bilo u pučanstvu. Predsjednik Tuđman pokušava postići sporazum s predstavnicima Srba, jamči kulturnu autonomiju i više nego proporcionalno sudjelovanje u vlasti, ali Milošević zaustavlja pregovore. JNA pak reagira na izborne rezultate razoružanjem teritorijalne obrane nesrpskih republika, a Miloševićev glavni obavještajac u kolovozu 1990. organizira pobunu u Kninu. Ta tzv. balvanrevolucija zatim se planski širi i tijekom zime svodi na minimum veze između Sjeverne i Južne Hrvatske, pri čemu JNA od prvoga dana igra ključnu ulogu osiguranja pobunjeničkih operacija i zamrzavanja stanja stvorenog nasiljem. Čak i onda, kada generali te jeseni počinju okupljanjem u Pokret za Jugoslaviju i intenzivno traže pomoć od sovjetskih kolega, zapadne sile odgovaraju jedva prikrivenim bojkotom zapadnih republika! Francuski predsjednik Mitterrand u početku ide tako daleko da zabranjuje diplomatske kontakte s njima. Miloševićev cilj centralizacije države, u kojoj bi Srbija dominirala, očito se uklapao u želje Zapada da se Jugoslavija očuva i učini, po njihovu mišljenju, učinkovitijom. Pri tome se potpuno zapostavljala i nije se shvaćala, ili željela shvatiti, besperspektivnost svakog pokušaja zatiranja federalnog ustroja zemlje, posebice u novo doba demokratizacije zemalja Srednje i Istočne Europe. Hrvatska je krajem 1990. donijela demokratski ustav (s mogućnošću ostajanja u istinski konfederalnoj Jugoslaviji), a Slovenija održala referendum, koji je političarima ostavio šest mjeseci da ostvare takvo rješenje ili proglase neovisnost. Miloševićev je odgovor bio dvojak: za financiranje svoga osvajačkog programa potpuno je nelegitimno prisvojio novoemitirane dinare u

Stranica 2


Glasnik HDK

vrijednosti od preko 2,6 milijardi njemačkih maraka (što savezni premijer saznaje tek tjedan dana kasnije!), a sa slovenskim predstavnicima sklapa sporazum kojim im odobrava pravo da napuste federaciju. Oni pak za uzvrat iskazuju razumijevanje za ambicije srpske nacije da živi u jednoj državi. Hrvatska ostaje sama na udaru velikosrpskog pokreta. Preko Generalštaba intenzivirao se vojni pritisak. Prvih mjeseci 1991. generali JNA bili su u dva navrata iznimno blizu da provedu državni udar – prvi put ga je vjerojatno zaustavilo američkobritansko upozorenje da treba izbjeći uporabu vojne sile, a drugi put dosljednost predstavnika BiH (srpske nacionalnosti) u kolektivnom predsjedništvu. Zanimljivo je da tek u toj situaciji dolazi do prvih nedoumica u zapadnoj podršci Miloševićevoj politici i njegovom nasilnom prepravljanju Jugoslavije. Šef za Europu američkog State Departmenta James Dobbins se 27. veljače 1991. u Haagu zalaže za snažniju podršku Europske zajednice očuvanju Jugoslavije, a politički direktor nizozemskog ministarstva vanjskih poslova Van Walsum ga upozorava da se među Europljanima sve više širi uvjerenje da je integritet Jugoslavije „izgubljena stvar . . . EZ se skanjuje zauzeti previše čvrst stav jer se ne želi unaprijed identificirati sa svim onim sredstvima, kojima bi se Beograd mogao poslužiti kako bi osigurao jedinstvo zemlje. Na kraju krajeva, upravo se oni s najlošijim poštivanjem ljudskih prava najviše zalažu za jedinstvo federacije“. Busheva je administracija, međutim, nastavila pritiskati svoje europske saveznike na aktivizam u spomenutom smjeru. Ministar vanjskih poslova Luksemburga Jacques Poos, vođa EZ-trojke, uvjerava u Beogradu 4. travnja Miloševićeva najbližeg suradnika Jovića da EZ ne samo da „ne će podržati raspad Jugoslavije“, nego „ne će, čak da se on i dogodi, prihvatiti odvojene pregovore s njenim pojedinim dijelovima“. Jović bilježi u svoj dnevnik da se idućeg dana sastao s Miloševićem, te vojnim vrhom i da su tada „prešli Rubicon“. Nakon manje od mjesec dana, 2. svibnja 1991. u Borovu Selu brutalno je ubijeno 12 hrvatskih policajaca a 20 ranjeno. Kad su krajem svibnja u posjet Beogradu dohrlili predsjednik EZ Vijeća Jacques Santer i Komisije Jacques Delors s ponudom financijske pomoći od 4-5 milijardi

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

dolara, ako se ispune određeni uvjeti, gotovo su im svi sugovornici odmahnuli rukom. State Department je pokušavao zaustaviti raspad Jugoslavije djelomice i zbog bojazni da to ne postane primjerom Sovjetskom savezu, gdje su SAD pokušavale pomoći Gorbačovu. U korištenju tog argumenta išlo se tako daleko da se zagovornike priznanja Hrvatske i Slovenije u Kongresu plašilo čak i mogućim nuklearnim opasnostima u slučaju nereda u SSSR-u! Početkom lipnja, u situaciji kada je RH izložena agresiji na širokom frontu i gotovo prepolovljena a Ratko Mladić upravo postao zapovjednik kninskog garnizona, američki veleposlanik Zimmermann upozorava predsjednika Tuđmana da SAD ne će poduprijeti – militarizaciju Hrvatske! Par dana prije proglašenja slovenske i hrvatske neovisnosti, u Beograd dolazi američki ministar vanjskih poslova James Baker i u intenzivnim konzultacijama 21. lipnja pokušava održati jedinstvo Jugoslavije. Kritizira Miloševića, ali najveće zahtjeve postavlja Sloveniji i Hrvatskoj kojima upravo predstoje objave neovisnosti. Odlazi razočaran, dobacujući svojim suradnicima da SAD „nemaju pse u toj utrci“. U završnoj javnoj izjavi rekao je da Amerika podupire „jedinstvo i teritorijalni integritet Jugoslavije“, što je u zemlji općenito shvaćeno kao zeleno svjetlo Armiji i Miloševiću. SAD se privremeno povlače, možda više simbolički nego praktički, s balkanskog diplomatskog poprišta i prepuštaju inicijativu Europskoj zajednici. Bakerovi su razgovori, međutim, vjerojatno ohrabrili saveznog premijera Markovića da tjedan dana kasnije na proglašenje slovenske neovisnosti odgovori vojnom silom i osigura saveznu kontrolu graničnih prijelaza. Loša vojna organizacija i odlučan slovenski otpor, a najviše protivljenje Miloševića, koji je pola godine ranije već postigao dogovor sa slovenskim vodstvom, ubrzo su zaustavili intervenciju JNA. Sukob se okončao sporazumom na Brijunima, koji je poslužio kao izlika za potpuno povlačenje JNA iz Slovenije. Hrvatska i Slovenija prihvaćaju tromjesečni moratorij stupanja na snagu deklaracija o neovisnosti, a EZ šalje na teren svoju promatračku misiju, „sladoledare“. Rat u Sloveniji je bio samo prolazna epizoda na putu u pravu agresiju na Hrvatsku a zatim na Bosnu i Hercegovinu. U europskom kolektivu, suočenom sa zahtjevima za priznanjem novostvorenih država, od samoga

Stranica 3


Glasnik HDK

su početka prisutne značajne razlike između velikih sila. Velika Britanija i Francuska žele sačuvati Jugoslaviju, koja je nakon raspada komunističkog sustava doduše izgubila svoju ulogu međublokovskog umetka, ali bi, vjeruju neki, mogla ponovo poslužiti u prvobitno zamišljenoj ulozi brane protiv njemačkog „nadiranja na Istok“. Najviši francuski dužnosnici (Dumas, Mitterrand) uvjeravaju Britance (Hurd) da je situacija blizu one tijekom dvaju prošlih svjetskih ratova! No postojale su nove razlike. Nastavljajući golističku tradiciju, Francuska je stavljala naglasak na aktiviranje europskih vojnih jedinica u okviru Zapadnoeuropske unije, koje bi na hrvatskom području zapravo održavale novostvoreni status quo, dočim je Velika Britanija, atlantska pobornica NATO-a, procjenjivala da vanjska intervencija te vrsti nije potrebna. Britanci su i inače u znatnoj mjeri bili skloni da prepuste kontrolu regije Srbima, za koje su smatrali da su jedini sposobni da njome upravljaju. Njemačka, koja je poslije 2. svjetskog rata davala veliku podršku Jugoslaviji, ostvarila je do travnja 1991. svoj najveći i svemu nadređeni prioritet vanjske politike - ujedinjenje. Suočeni sa sve intenzivnijim ratom i sve brojnijim žrtvama u Jugoslaviji, Nijemci sredinom 1991. počinju najprije načelno, a onda sve konkretnije naglašavati pravo samoodređenja i važnost demokratskog odlučivanja, dok Britanci i Francuzi stoje na stajalištu nepromjenljivosti granica postojećih država. Na ministarskom sastanku EZ 23. lipnja njihovo stajalište podržavaju Španjolska i Italija te reagiraju na načelno razmišljanje njemačkog ministra Genschera kako treba raspraviti na koji način bi se mogle smanjiti opreke između dva sučeljena načela europske sigurnosti, nepromjenljivosti granica i samoodređenja. Svega par dana kasnije Mitterrand se na Vijeću EZ oštro suprotstavlja Kohlu tvrdeći da bi priznanje Hrvatske i Slovenije u Europi otvorilo barem 17 problema s novim državama odnosno nesređenim granicama. Nizozemska se, kao predsjedavajuća Europskom zajednicom tijekom druge polovice 1991., tako našla između dvije vatre, a položaj joj u ovom slučaju nije olakšao ni tradicionalni naslon njene vanjske politike na američke sugestije. Osim toga postojao je u odnosu na Hrvate i Hrvatsku i

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

problem iz 2. svjetskog rata. U svojoj doktorskoj disertaciji nizozemski diplomat Norbert Both spominje da Hrvati nisu bili dobro viđeni s obzirom na teška ratna iskustva Nizozemske s Nijemcima i njihovim progonima Židova, a Hrvati su bili „čvrst saveznik nacističke Njemačke“, pa je teška ostavština 2. svjetskog rata, uključivši ustaške progone Židova, „utjecala na mišljenja ljudi, što je pravedan pristup srpsko-hrvatskom sukobu“. Jugopropaganda je takve ideje o Hrvatima sustavno širila tijekom cijelog poratnog razdoblja, i to naravno ne samo u Nizozemskoj. Bilo je, međutim, posebno žalosno da se tako iskrivljen pristup povijesti uvriježio u zemlji koja je u presudnom razdoblju za hrvatsku neovisnost imala važnu koordinirajuću ulogu u Europi. Koliko je pak stvarnost u 2. svjetskom ratu bila složena, pokazuje npr. podatak da se preko 9.300 nizozemskih SS-dobrovoljaca potkraj 1943. borilo na području NDH na njemačkoj strani protiv partizana, i to u vrijeme kada je Glavni partizanski štab Hrvatske imao u svojim redovima nekih 120.000 boraca, među kojima je tada bio daleko najveći broj Hrvata. Isto tako zna se, kako su partizanski gubitci u Hrvatskoj dvostruko premašili ukupan broj poginulih članova otpora u Nizozemskoj, Belgiji, Danskoj i Norveškoj zajedno. U svom prvom načelnom prijedlogu EZčlanicama, kako bi se jugoslavenska kriza mogla riješiti, nizozemsko je ministarstvo vanjskih poslova sredinom srpnja 1991. nabacilo ideju promjena granica između republika, dakle, upravo Miloševićevu zamisao. To su ostale članice odbacile, a nizozemska politika je nakon toga doživjela niz metamorfoza i završila u dosta čvrstim stajalištima da se na srbijansku agresiju mora odgovoriti odlučno, pa i europskom vojnom intervencijom. Informiranje o stvarnom stanju u Hrvatskoj utjecalo je na medije i diplomatske krugove do te mjere, da je upravo politički direktor ministarstva i autor spomenute inicijalne preporuke da se granice mijenjaju bio taj koji se, četiri mjeseca kasnije, u dane pada Vukovara, najodlučnije zauzeo da se spram Miloševića nastupi krajnje oštro. Već rano u vrijeme svoga mandata Nizozemska je uspjela proširiti djelovanje europskih promatrača na Hrvatsku, što je formalno uslijedilo tek 1. rujna 1991. Za taj korak, kao i sve ostale koje je

Stranica 4


Glasnik HDK

međunarodna zajednica poduzimala na našim prostorima, smatralo se da je potreban pristanak Slobodana Miloševića, šefa države koja formalno nije sudjelovala u sukobu! A njegov je pristanak uzimao vremena. Otprilike istodobno sazvana je i Konferencija EZ za Jugoslaviju, kao tijela u kome će velike sile moći usklađivati svoje razlike i pregovarati sa „zaraćenim stranama“, a na mjesto predsjedatelja imenovan je lord Peter Carrington. Nakon privremenog povlačenja SAD-a s regionalne pozornice sve se oštrijim ratom u Hrvatskoj pored EZ počelo baviti i Vijeće sigurnosti OUN-a. Ministar vanjskih poslova Baker osudio je na sjednici Vijeća 25. rujna JNA i Srbiju kao glavne krivce za eskalaciju nasilja i za pokušaj stvaranja Velike Srbije, što je bio izraz inače rijetke solidarnosti s mišljenjima sve brojnijih američkih parlamentaraca, koji su zahtijevali odlučnije poteze protiv takve politike. Iza lijepih riječi nisu, međutim, slijedila djela. Na toj istoj sjednici Vijeće sigurnosti uvelo je rezolucijom 713 embargo na uvoz oružja za cijelo područje Jugoslavije, što je izložilo praktički nenaoružane branitelje golemoj oružanoj sili JNA. Hrvatski branitelji blokiraju vojarne, a neke i zauzimaju, pa u njima dolaze do ozbiljnijeg naoružanja. Unatoč embarga nešto oružja uspijeva se tajno nabaviti i u inozemstvu. Moral u JNA opada, a crte bojišnice u Hrvatskoj se stabiliziraju, što jača argumentaciju u korist priznanja hrvatske i slovenske neovisnosti. U toj situaciji Lord Carrington predlaže da se Jugoslavija očuva kao konfederacija. Za konačni neuspjeh toga plana Britanac je običavao okrivljavati njemačku „žurbu“ da priznaju neovisnost novih država, ali je pri tome zaboravljao ključni čimbenik - američku politiku. Vrlo brzo se, naime, pokazalo da i nakon Bakerova nastupa u Vijeću sigurnosti američka administracija nastavlja utrtim putom. Par dana nakon sjednice VS-i glavni tajnik UN-a imenuje bivšeg američkog državnog tajnika i Eagleburgerova ranijeg mentora Cyrusa Vancea svojim Posebnim predstavnikom za Jugoslaviju. Tri tjedana kasnije, 17. listopada, šef za Europu State Departmenta Ralph Johnson uvjerava senatore, po uzoru na Mitterrandovu omiljenu izreku, kako Hrvatsku ne treba priznati, jer „svijet ne može zaustaviti Jugoslavene da se međusobno ubijaju dok su oni odlučni da s time nastave“.

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

Otprilike istodobno Eagelburger povjerava jugoslavenskom veleposlaniku (koji je lojalan Beogradu) da su mu jasni planovi stvaranja Velike Srbije i da će SAD kazniti srpskog predsjednika samo s gospodarskim sankcijama i to nakon što je plan ostvaren. Cijelo američko državno vodstvo, od predsjednika na dolje jednodušno se, kazao je, protivi političarima u Kongresu i ne će ni na koji način pomoći zapadnim republikama. Za Miloševića je to ključna informacija. Još uvijek se smatra dovoljno jakim da vojnim sredstvima ostvari svoj velikosrpski plan pa odbija Carringtonov prijedlog pretvaranja Jugoslavije u konfederaciju, koji su u međuvremenu prihvatile ostale republike. Američka politika, a naravno i Carrington kao bivši glavni tajnik NATO-a, u tom su trenutku jako iritirani zanimanjem Njemačke za francuske ideje o oživljavanju europske obrambene suradnje. Krajem rujna Nijemci su imali potrebu pokazati kako ni njima ne nedostaje diplomatske snage. U dogovoru s Francuzima odbili su prijedlog ugovora o političkoj uniji Europe, u koji je nizozemsko EZ-predsjedništvo među ostalim unijelo i neke NATO-om inspirirane prijedloge vojne suradnje. Nešto što bi Njemačka vjerojatno podržala u nekim „normalnijim“ vremenima, sada je poslužilo pokazati jaz između britanskih i francuskih polazišta, ojačati vlastitu pregovaračku poziciju i stvoriti podlogu za oštriju konfrontaciju s Miloševićevom politikom. Pritisnuta istekom tromjesečnog zamrzavanja neovisnosti, postignutog na Brijunima, Nizozemska uspijeva dogovoriti produljenje procesa priznanja od dva dodatna mjeseca. Dok je Carrington na konzultacijama u Washingtonu, njegov zamjenik Wijnaendts dodatno naglašava potrebu rješenja u tom roku, pa EZ tom logikom počinje nastupati čvršće spram Miloševića. Na sastanku na vrhu NATO-a u Rimu 7-8. studenog, dolazi, međutim, do snažnog povratnog pritiska SAD-a na europske saveznike. Iritiran, Bush stariji im kaže: „Ako se mislite sami brinuti za svoju sigurnost, morate nam to odmah reći“. Kao što se moglo očekivati, na rubu sastanka ministri EZ se zatim dogovaraju da se u politici spram rata u Jugoslaviji u znatnoj mjeri vrate na ranije pozicije nemiješanja. Formulacija, da nove države mogu biti priznate samo kao dio sveobuhvatnog sporazuma, daje Miloševiću stvarno pravo veta. Kako se takvo usmjerenje ne bi dovodilo u pitanje,

Stranica 5


Glasnik HDK

Carrington predlaže, a Konferencija prihvaća prekid rada do daljnjega, jer napadnuta Hrvatska kasni s prekidom blokade vojarni! Četiri dana kasnije, 12.11., i Vance i Carrington hrle u Beograd da istraže, na koji bi se način mogla iskoristiti načelna prihvaćanja hrvatske i srbijanske strane da se u Hrvatsku pošalju mirovne snage. No dok Hrvati žele te snage na granicama republike, Milošević ih zahtijeva kao štit oko područja, koje su Srbi zauzeli silom. U razgovoru s Vanceom i Gouldingom toga dana u amsterdamskoj zračnoj luci nizozemsko predsjedništvo je „duboko razočarano“ da UNdvojac zastupa srbijansko stajalište, koje vodi u „ciparsku“ podjelu. Carrington, pak, u Beogradu istoga dana raspravlja s Miloševićem u okvirima srbijanskog prijedloga i – sasvim izvan svojih pregovaračkih ovlasti – precizira da bi se stanovništvu „zaštićenih dijelova“ s vremenom pružila prilika da se izjašnjavaju, žele li ostati u Hrvatskoj ili se priključiti Srbiji. U očekivanju nadasve važnog sastanka EZ-vrha u Maastrichtu 9-10. prosinca, za koji su se pripremale ključne odluke za budućnost Zajednice, njemački kancelar Kohl i predsjednik Mitterrand su se 15. studenog dogovorili da pitanje bivše Jugoslavije stave na led do kraja sastanka. Koristeći to razdoblje kolektivne pasivnosti od skoro mjesec dana i ohrabren popustljivim tonom svojih sugovornika, Milošević tada strateški griješi i snažno pojačava ofenzivna i razorna djelovanja JNA i paravojnih bandi. Hrvatske postrojbe uglavnom drže crte bojišnice a prikazi ratnih strahota i užasa Vukovara, Dubrovnika i ostalih žrtava agresije probijaju se u medije i preko njih u zapadno javno mnijenje. U toj se situaciji događa nešto nepredviđeno. Carrington koristi zatišje u burnim odnosima velikih sila i 20. studenog traži od komisije ustavnih stručnjaka pod predsjedavanjem Roberta Badintera procjenu, je li se u slučaju Jugoslavije radi o odcjepljenju (kako tvrde Srbija i Crna Gora) ili o raspadu države (kako tvrde ostali). Komisiji treba samo devet dana da utvrdi da se radi o raspadu, no iznenađeni Carrington ne objavljuje ovaj rezultat tijekom daljnjih devet dana, što ne znači da je u međuvremenu sabirao prašinu u nekoj ladici. Dva dana prije nego što će Carrington objaviti to nadasve važno mišljenje, i četiri dana prije održavanja summita u Maastrichtu počinje široka i

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

intenzivna američka kampanja protiv priznanja Slovenije i Hrvatske. Glasnogovornica State Departmenta Margaret Tutweiler informira medije da se SAD ne slažu s argumentima kojima Njemačka zagovara priznanje. SAD demonstrativno uvode gospodarske sankcije protiv cijele Jugoslavije a američki veleposlanici u svim glavnim gradovima EZ dobivaju upute da se kod svojih domaćina založe protiv priznanja. Na zahtjev SAD, glavni tajnik OUN-a se u istom duhu obraća nizozemskom EZ-predsjedništvu, a taj se zahtjev u tek malo diplomatski prikrivenim formulacijama krije i u prijedlogu rezolucije VS, što su podnijeli američki, britanski i francuski veleposlanici pri OUN-u. Smatrajući da je tijekom zasjedanja u Maastrichtu Njemačka učinila velike ustupke Velikoj Britaniji i Francuskoj i očekujući povratno razumijevanje za svoja stajališta, njemački je ministar Genscher oštro odgovorio na ove izazove, ukazujući i na krajnje negativne posljedice, koje bi nastavak ovakve politike imao za francusko-njemačku suradnju. Tekst prijedloga rezolucije bio je zatim od predlagača razvodnjen pa se prije sastanka ministara vanjskih poslova EZ 16. prosinca očekivalo se da će i taj sastanak, zakazan da bi se donijela odluka o priznanju, proći bez većih problema. Bio je to, međutim, jedan od najsvadljivijih sastanaka toga tijela, koji se zavukao do rano ujutro idućeg dana. Velika Britanija, Portugal, Nizozemska, Španjolska, Irska i Grčka kritizirale su planove za „prerano“ priznanje dočim su ih Njemačka, Danska, Belgija i Italija podržavale. Tek je francuskom intervencijom pronađen izlaz tako, da se priznanje uvjetuje nizom već dogovorenih kriterija, kojih bi se prosudba prepustila Badinterovoj komisiji. U toj situaciji, želeći skratiti agoniju, ali i izbjeći da se do tada savjetodavna komisija ustavotvornih stručnjaka pretvori u arbitražni sud, Njemačka je ubrzo zatim utvrdila da je Hrvatska kriterije ispunila i da će je, koristeći svoje suvereno pravo, 15. siječnja 1992. priznati. Taj korak, kojim je gordijski čvor priznanja konačno presječen, slijedile su i ostale članice. Nakon teških porođajnih muka Hrvatska je tako konačno bila međunarodno priznata, u velikoj mjeri zaslugom Njemačke. Nakon promjene administracije u Washingtonu američki pristup regiji se postupno mijenjao, što je u konačnici

Stranica 6


Glasnik HDK

ključno pridonijelo da hrvatska vlast preuzme kontrolu nad cijelim državnim teritorijem. Spram velikosrpske agresije u Bosni i Hercegovini u velikoj je mjeri nastavljena politika velikih sila, o kojoj je ovdje riječ, s time da je Njemačka „za kaznu“ bila stvarno isključena iz međunarodne pregovaračke operative. Pojavila se kao ozbiljan čimbenik tek u završnoj fazi rata, kad je odigrala važnu diplomatsku ulogu u okončanju bošnjačkohrvatskog sukoba. No i u BiH su odlučujuću ulogu u zaustavljanju rata odigrale SAD, a ispostavilo se, kako europskim velesilama još uvijek predstoji polaganje ispita zrelosti u pronalaženju zajedničke vanjske i sigurnosne politike. Završno se nameće pitanje, Zašto su zapadne sile tako grozničavo željele očuvati Jugoslaviju i nakon što joj je Miloševićeva velikosrpska politika oduzela ostatke legitimiteta i nametnula nesrpskim narodima rat i politiku etničkog čišćenja? Kako je bilo moguće u vlastitim zapadnim javnostima obraniti ponašanje koje se stvarno svodilo na prihvaćanje, pa i olakšavanje provedbe zločina? Jednoznačnog odgovora nema. U pregrštima mogućih tumačenja možda je nedovoljno uočeno, kako se u zapadnoj javnosti i političkim krugovima Zapada, s obzirom na ulogu Jugoslavije tijekom hladnog rata, a uz ideološku pozadinu toga komunističkog prebjega, koja ga je zapravo smještala u drugi tabor, svjesno podržavalo romantiziranje stvarnosti bivše države Ona je prikazivana kao svijetao primjer skladnog života i to u regiji, koju su predrasude inače opisivale kao simbol rascjepkanosti i opakih strasti. Kad se ta tvorevina počela urušavati, bilo bi normalno postaviti pitanje odgovornosti za krivo informiranje u prošlosti i za pogrešnu aktualnu politiku. Pozivanjem na stare predrasude – opisima regije kao bunjišta iracionalnih vjekovnih etničkih mržnji i patogenog društvenog ponašanja – ta je diskusija vješto izbjegnuta. A predrasude su ostale.

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

In memoriam Ovaj je članak u spomen nedavno preminulog člana HDK veleposlanika Božidara Gagre, istaknutog hrvatskog povjesničara umjetnosti, napisao na molbu „Glasnika HDK“ počasni član HDK dr. Žarko Domljan, također istaknuti hrvatski povjesničar umjetnosti, ali i leksikograf te prvi predsjednik Sabora Republike Hrvatske.

IZNENADNI ODLAZAK VELEPOSLANIKA BOŽIDARA GAGRE (25. 12. 1937. – 23. 10. 2009.) Davno je rečeno kako hrvatska smrt ima biran ukus, ali kao da se to ove jeseni obistinilo na poseban način. Nakon duge agonije, ispunjene strepnjom, neizvjesnošću i tek povremenim i varavim bljeskovima nade, potkraj listopada napustio nas je zauvijek naš prijatelj i kolega, veleposlanik Božidar Gagro. Sve se dogodilo iznenada, neočekivano, bez ikakvog vidljivog povoda, u jeku velikih planova koji su ga trebali odvesti preko oceana, na skup frankofonskih zemalja, a zatim na njegovo obavezno ljetno obilaženje Alpa i dinarskih vrhova, bez čega Božo nije mogao zamisliti svoj život. Do posljednjeg trenutka živio je i disao punim plućima, onako kako je on to jedino znao i mogao, a velika ga je Kosilica dohvatila u trenutku kad se tome najmanje nadao. U svojoj bogatoj profesionalnoj karijeri veleposlanik Gagro je mnogo toga prošao i mnogo toga za sobom ostavio, ali ćemo zauvijek biti uskraćeni za ono što nam je ovaj izuzetni i daroviti čovjek još mogao dati. Taj veliki Božin „dug“ će njegovom iznenadnom i preranom smrću trajno ostati nenamiren. Gagro je dijete hercegovačkog krša i njegovi najraniji doživljaji prirode, slike golih kamenih brda i bistre i ledene Bune, uz koju je proveo djetinjstvo, trajno su ostali živjeti u njegovom sjećanju. Zato se prirodi uvijek iznova vraćao, u njoj se sabirao i krijepio, a cjelodnevna tumaranja planinskim prostranstvima i osvajanje planinskih vrhova postala su gotovo njegovom životnom opsesijom. Još kao mostarski gimnazijalac počeo je objavljivati pjesme u omladinskom glasilu „Mlada Hercegovina“, a zatim ga je njegov artistički senzibilitet odveo na studij povijesti umjetnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Bio je jedan od najperspektivnijih mladih asistenata na Fakultetu i zarana se kao kritičar u „Telegramu“ afirmirao pronicljivim i analitičkim

Stranica 7


Glasnik HDK

Veleposlanik Gagro pred zidinama Dubrovnika – grada s kojim je bio posebno povezan i u kojem je našao svoje posljednje počivalište

tekstovima pišući pretežno o modernoj hrvatskoj umjetnosti. Pokrenuo je i bio glavni urednik časopisa „Život umjetnosti“, organizirao je nekoliko velikih tematskih izložaba, kao na primjer izložbu o međuratnoj avangardnoj grupi „Zemlja“, o Secesiji, o slikarima Münchenskog kruga, pisao je o Meštroviću, Murtiću, Džamonji. Njegovi se tekstovi iz toga razdoblja i danas citiraju i bez njih se ne bi mogla napisati cjelovita povijest hrvatske suvremene umjetnosti. Kao stipendist francuske vlade boravio je 1963.-64. godine u Parizu; preveo je više teoretskih djela s francuskog (4 knjige) i talijanskog jezika. Međutim, njegov socijalni eros vodio ga je dalje od struke, prema područjima gdje se dodiruju kultura i politika ili točnije gdje se bavljenje fenomenom kulture preobražava u trasiranje kulturne politike. Kao direktor Zavoda za kulturu, kojega je 1975. sam osnovao, razvio je nove metodologije u praćenju kulturnih događaja i ostvario plodnu suradnju sa srodnim institucijama u svijetu, napose sa zemljama u razvoju, koje su upravo u kulturi tražile potvrdu svoga identiteta. Bio je član državne Komisije za suradnju s UNESCO-om i ekspert UNESCO-a za pitanja kulturnog razvoja, u kojem je svojstvu delegiran u dvije konzultativne misije, u Kongu (1977) i Mozambiku (1978). Ali tek kao republički ministar za prosvjetu i kulturu (1982-87.) mogao je do kraja razviti svoje nemale organizacijske sposobnosti, što je rezultiralo nizom velikih izložbi u tijeku njegova mandata (Kineska umjetnost, Riznica zagrebačke katedrale, Pisana riječ). Organizirao je retrospektivnu izložbu o Ivanu Meštroviću, o kojem je napisao i opširni esej za katalog i produbio veze s UNESCO-om,

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

što je imalo pozitivan učinak na ukupnu politiku zaštite kulturnih dobara u nas. No možda je najvažnije bilo donošenje Zakona o obnovi Dubrovnika, kojim je omogućeno prikupljanje znatnih financijskih sredstava i početak sistematske obnove potresom oštećenih spomenika u staroj jezgri Dubrovnika. Grada s kojim je cijeloga života na poseban način bio povezan i u kojemu je našao svoje posljednje počivalište. Gotovo s nekom organskom zakonitošću, kojoj je imanentan rast i širenje, Gagro je potkraj osamdesetih godina krenuo u diplomaciju i bio je nakon dugoga razdoblja prvi Hrvat na položaju jugoslavenskog ambasadora u Francuskoj. Dogodilo se to upravo u vrijeme kad su se na oronuloj fasadi jugodržave počele javljati prve ozbiljne pukotine i kada su velikosrpski ideolozi u pokušaju da sačuvaju pozicije i spase što se još spasiti dade, započeli sistematsku harangu na hrvatske kadrove u diplomaciji. Na meti njihovih napada i najraznovrsnijih objeda i provokacija našao se i ambasador Božidar Gagro koji je zbog toga iskusio mnogo gorkih trenutaka. Kada je predsjednik Tuđman ujesen 1991. pozvao hrvatske diplomate da se stave na raspolaganje novoj hrvatskoj vlasti, Gagro se nije ni jednoga trenutka dvoumio. Pod dramatičnim okolnostima, gotovo kao u nekom kriminalističkom filmu, uspio se u posljednji čas s obitelji izvući iz Pariza i vratiti u Zagreb, gdje je kao zamjenik ministra vanjskih poslova znatno pomogao u uspostavljanju mreže hrvatskih diplomatskih predstavništava u svijetu. Nedugo zatim imenovan je voditeljem hrvatske diplomatske misije pri Vijeću Europe u Strasbourgu i kroz nekoliko je godina svojim iskustvom i diplomatskom vještinom bio od velike pomoći našoj parlamentarnoj delegaciji na teškom putu da Hrvatska stekne demokratsku legitimaciju i bude primljena u stalno članstvo ove važne političke institucije. Članovi delegacije pamte Božidara Gagru iz toga doba ne samo kao srdačnog domaćina nego i kao sigurnog voditelja kroz zakučaste proceduralne labirinte i institucionalne odnose ove složene organizacije. Njegova sljedeća misija bila je uspostava hrvatskog diplomatskog predstavništva u dalekom Maroku (1996-2000), gdje je organizirao uzorno veleposlanstvo i razvio prijateljske odnose sa zemljama bliskim Maroku (1996-2000), gdje je organizirao uzorno veleposlanstvo i razvio prijateljske odnose sa zemljama u kojima je bio

Stranica 8


Glasnik HDK

akreditiran kao nerezidentni veleposlanik (Tunis, Senegal, Burkina Faso), a kao priznanje za svoj rad primio je od marokanskog kralja najviše državno odlikovanje. Zaključak njegove diplomatske karijere bila je ponovna dužnost veleposlanika u Parizu, ovoga puta hrvatskog, i tu je dužnost uspješno obnašao kroz dva mandata (2001-07). U tom su razdoblju, zahvaljujući Gagrinim poznanstvima u francuskim političkim krugovima, prevladani neki raniji nesporazumi s Francuskom i znatno su unaprijeđeni odnosi između dviju zemalja na svim područjima. Posebno je bila važna njegova uloga u razrješenju dvojbi oko događaja u Villefranche de Rouergue na jugu Francuske, mjestu u kojem su hrvatske postrojbe u sastavu njemačke vojske, u kojima je bilo i Muslimana, organizirale 1943. prvu oružanu pobunu u tadašnjoj okupiranoj Europi. Za francuski pokret otpora (Resistance) ovaj događaj ima važno simboličko značenje i svake se godine obilježava postrojavanjem jedinica i mimohodom kroz Aleju Hrvata (Avenue des Croates) do mjesta izvan grada gdje su strijeljani vinovnici pobune. Veleposlanik Gagro je strpljivim pregovorima uspio pomiriti hrvatsko-bošnjačke nesuglasice i postići da se zapušteni kompleks stratišta ponovno obnovi i uredi prema projektu našeg istaknutog arhitekta s briselskom adresom, Ivice Prtenjaka. Nakon umirovljenja, koje je uslijedilo unatrag nekoliko godina, Gagro nije mogao ostati skrštenih ruku, nije to bilo u njegovoj naravi. Prihvatio je poziv predsjednika države da bude njegov savjetnik za područje frankofonije, to jest grupe od preko 60 zemalja koje su, poput engleskog Commowealtha, tradicionalno ostale vezane uz Francusku. Na toj je dužnosti veleposlanik Gagro našao novo i zanimljivo područje rada koje je odgovaralo njegovim najdubljim predilekcijama i njegovoj cijeloživotnoj vezanosti uz francuski jezik i francusku kulturu. Smrt ga je zatekla kada se upravo spremao na Madagaskar, na sastanak stalnog Vijeća frankofonskih zemalja, u koje je nedavno bio izabran i na što je, kao predstavnik zemlje koja ne pripada užoj frankofonskoj zajednici, s pravom bio ponosan. Njegovim iznenadnim odlaskom ostala je golema praznina koju će teško biti ispuniti, ne samo zato što je svojim znanjem i međunarodnim iskustvom mogao pomoći u obrazovanju mlađih diplomatskih naraštaja, nego i zato što je s njim otišlo u nepovrat sjećanje na jedan važan odsječak

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

povijesti naše diplomacije. Nekoliko tekstova koje je Gagro ostavio za sobom, od kojih će neki uskoro biti objavljeni, samo su mali dio svjedočanstva o njegovom velikom i raznovrsnom životnom i diplomatskom iskustvu. Dragi Božo, nama, tvojim prijateljima i kolegama, kojima si prenio djelić svoje vjere u život, svoga optimizma, svoje odanosti poslu i dužnosti, širokom krugu ljudi koji su te poznavali, cijenili i voljeli, svima ćeš nam trajno nedostajati. Neka ti je laka hrvatska gruda kojoj si svojim najdubljim bićem uvijek ostao beskrajno odan!

Žarko Domljan

IZ HRVATSKE POVIJESTI PREDSTAVLJANJE POVIJESNE STUDIJE Dr. Sc. MIROSLAVA MEĐIMORCA O STRADANJU HRVATSKIH VOJNIKA NAKON SVRŠETKA 2. SVJETSKOGA RATA Dana 3. prosinca 2009. na javnom sastanku Hrvatskog diplomatskog kluba u Društvu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu predstavljena je povijesna studija veleposlanika dr. sc. Miroslava Međimorca „Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata“, objavljena u časopisu „National Security and the Future“ (Vol. 9, No. 4, 2009, 199 stranica). Nakon uvodnih pozdravnih riječi predsjednika HDK Sergeja Ivana Morsana o studiji su govorili mr. sc. Martina GrahekRavančić (Hrvatski institut za povijest), veleposlanik Tvrtko Andrija Mursalo (HDK) i

Stranica 9


Glasnik HDK

autor dr. Međimorec (HDK). „Glasnik HDK“ donosi sažetke izlaganja koje su napisali mr. sc. Grahek-Ravančić i veleposlanik Mursalo, te uvodni dio studije veleposlanika dr. sc. Međimoreca (objavljene u navedenom časopisu, str. 11-19).

Martina Grahek Ravančić Ja bih se ukratko osvrnula općenito na pitanje izručenja iz savezničkih logora u Austriji, u svibnju 1945., s obzirom da je to pitanje o kojem se u historiografiji nije mnogo pisalo, a u javnosti se još manje zna. Radi se o izbjeglicama koje su u svibnju 1945., povlačeći se prema Zapadu, uspjele izbjeći okruženje jedinica Jugoslavenske armije i predati se Zapadnim saveznicima. Iako je prvotno usuglašen stav da se te snage preuzmu, kompliciranjem samog stanja “na terenu”, donesena je odluka o njihovu izručenju. To se u prvom redu odnosi na prisutnost snaga JA u Koruškoj, koje ozbiljno “narušavaju” savezničke odnose. Sve izglednije sukobe tadašnjih saveznika Britanci su željeli izbjeći, s obzirom da njihovi vojnici nisu bili oduševljeni s nastavkom vojnih operacija, a nije ih podržavao niti američki predsjednik. Povrh toga 14. svibnja na područje Bleiburškog polja pristiglo je mnoštvo izbjeglica koje su dodatno komplicirale stanje. Stoga je 17. svibnja izdana tajna naredba, prema kojoj: “Svi Jugoslaveni u području korpusa bit će izručeni Titovim snagama što je prije moguće (...) te će snage biti odmah razoružane, ali im se ne smije reći odredište.” Smjerovi kojima su transportirane izbjeglice kretali su se preko Rosenbacha, Jesenica, Št. Vida do Kočevja te drugi preko Bleiburga u Teharje. Prva faza repatrijacije trajala je od 19. do 24.

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

svibnja i odnosila se na transporte Hrvata. Čini se, da su ovi transporti kretali bez ikakvog otpora od strane izbjeglica, što i ne čudi previše, jer je bilo rečeno kako kolone putuju u Italiju.

Tek 21. svibnja javljaju se pitanja o tretmanu različitih izbjegličkih nacionalnosti, nakon čega slijedi čitav niz naredbi koje su prosljeđivane s različitih razina i zapravo nas dovode do pitanja kakva je bila komunikacija u britanskim redovima. Dana 23. svibnja izdana je naredba prema kojoj “nijedan Jugoslaven u rukama savezničkih jedinica neće se izravno vratiti u Jugoslaviju“. No, ipak je nastavljeno s evakuacijom 24. svibnja o čemu svjedoči i slučaj Bernarda O'Sullivana zaduženog za transport 900 hrvatskih vojnika, koji su se nalazili blizu Radstadta. “Bili su posljednja skupina koja je morala otići, jer su ih pronašli duboko u Austriji i bili su najdalje od granice.” Zanimljivo je da se i u Cowgillovu izvještaju (rezultat istraživanja koje je pokrenulo britansko ministarstvo obrane) navodi kako je u slučaju predaje jugoslavenskih državljana, nakon 23. svibnja, došlo do “raskoraka između onog što je Peti korpus smatrao da treba učiniti i onog čega su više komande bile potpuno svjesne, odnosno spremne, na tom stupnju odobriti”. Bilo je slučajeva da su britanski časnici ponekada “progledali kroz prste”, jer su to bili problemi s kojim se vojnici nisu trebali baviti. Prilično je jasno da britanskim vojnicima nije bio poznat ovaj prostor, i “tko koga voli ili mrzi u ovom kutku Europe”, no trebalo je izvršiti naređenja, što potvrđuje i slučaj Bernarda O'Sullivana. Kako su se izručenja Hrvata bližila kraju, tako se otvorio prostor za transporte Srba i Slovenaca. Ona su započela 24. svibnja. S vremenom zarobljenici sve češće bježe s transporta pa se vraćaju u logor s vijestima kamo vlakovi zapravo idu. Takav scenarij nastavlja se do 31. svibnja kada Slovenci protestiraju pri britanskom

Stranica 10


Glasnik HDK

zapovjedništvu, pa je prema tome donesena odluka da se otkaže transport predviđen za 1. lipnja. Dva dana kasnije vraćeno je posljednjih 200 izbjeglica koje su se dragovoljno prijavile za povratak u Jugoslaviju. Dana 4. lipnja izdana je posljednja naredba prema kojoj se Jugoslavene više ne smije vraćati u Jugoslaviju niti predavati jugoslavenskim trupama protiv njihove volje. I time, kako Britanci navode, završava “slučaj Bleiburg”. U britanskoj arhivi postoje tragovi koji opisuju: “Predaja Slovenaca i ostalih grupa od strane Osme armije u Austriji Titovim snagama bila je jedna užasna greška (“a ghastly mistake”). Dalja predaja bila je odmah obustavljena, čim je za nju doznao saveznički Vrhovni štab. Ali u toku jedne nedelje, krajem maja, ovi nesrećni ljudi bili su poslati preko (austrijske) granice od strane britanskih vojnika da budu poklani od Titove armije. (…) Nema sumnje da onde nije došlo do kasapnice velikih razmera i nikakva razlika nije pravljena.” Ako govorimo o brojčanim pokazateljima stradanja u ovom slučaju važno je spomenuti brojke Petog korpusa, prema kojem je do 30. svibnja izručeno 26.339 Jugoslavena (12.196 Hrvata, 8.263 Slovenaca, 5.480 Srba i 400 Crnogoraca). Završetkom vojnih operacija Drugoga svjetskoga rata, ostalo je otvoreno pitanje geopolitičkih odnosa i dominacije na ovim prostorima, posebice onima koji su pripadali poraženoj strani. Pravedan odnos prema pripadnicima poraženih snaga, bila je velika obaveza pobjednika. Pismeni dogovori, prema kojima se trebalo regulirati postojeće stanje, potpisani su na konferencijama i prije završetka rata. Prekidom sukoba, zapisana riječ trebala je “zaživjeti”. Činjenica da je Jugoslavija otvoreno postavljala zahtjeve na prostor Koruške, uzrokovala je otpor Britanije koja predstavlja “nositeljicu savezničke politike prema tom dijelu Europe.” Osim toga, prisutnost jedinica JA, predstavljala je potencijalnu mogućnost širenja ruskog (komunističkog) utjecaja, što je bilo neprihvatljivo za Britance. U takvom kontekstu dolazak velikog broja izbjeglica (onih koji su se predali Britancima prije okruženja JA, kao i onih koji su pristigli na područje Bleiburga), stvarao je dodatan problem za Britansku vojsku. Njihov smještaj, prehrana i medicinska pomoć bili su gotovo neizvedivi. Pitanje “operativne okolnosti” bilo je presudno. U

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

prilog tome odnosio se i prilično jasan stav savezničkih vlada po pitanju kažnjavanja ratnih zločinaca, kojih je nesumnjivo bilo među izbjeglim mnoštvom. Ostatak je, kako to odredbe Ženevskih konvencija nalažu, i kako su vjerojatno Britanci pretpostavljali, štitilo međunarodno ratno humanitarno pravo. Međunarodne konvencije spominju prisilne repatrijacije, no postoji pravilo da se ljude ne smije izručivati u zemlju u kojoj postoji opasnost za njihov život. Osim toga postoji i zakon čovječnosti koji se poštivao u svakoj fazi rata. Britanci su znali što će se dogoditi sa zarobljenicima i izbjeglicama nakon što pređu jugoslavensku granicu, no bila je to “implementacija neugodne, ali opravdane politike”. Odgovor na ova, još uvijek otvorena pitanja krije se negdje između političkih dogovora potpisanih i prije završetka ratnih operacija, operativnog stanja na području Koruške i ne manje važnih odredbi međunarodnog ratnog humanitarnog prava.

Tvrtko Andrija Mursalo O Bleiburgu i izručivanjima hrvatskih vojnika, ali i vojnika drugih nacija, nije se puno pisalo u inozemstvu. No, ipak nešto je ugledalo ”svijetlo dana”. Tako je već 1946. fra Theodore Benković, američki franjevac, napisao knjižicu na engleskom jeziku pod naslovom ”Tragedy of a Nation”, u kojoj piše o hrvatskoj tragediji 1945. Fra Theodore, ili kako su ga američki zrakoplovci zarobljeni u NDH zvali, otac (father) Ted, rođen je u SAD-u od hrvatskih roditelja. U Franjevački red stupa 1935. nakon čega ga nadređeni šalju 1938. u Mostar na studij teologije i da nauči hrvatski jezik. Rat ga je 1941. zatekao u Mostaru, odakle je 1944. došao u Zagreb. U Zagrebu je, pod kraj rata, bio neslužbeni dušobrižnik zarobljenim Amerikancima, da bi se potkraj 1945. vratio u SAD. Od sloma NDH do svog povratka kući u SAD, čuo je i iskusio što se sve događalo u Hrvatskoj neposredno iza ”oslobođenja”. Dakle, fra Theodore je bio prvi (znani) pisac koji je pisao o strahotama, odnostvo o ubistvima, nakon izručenja. Na žalost njegovu knjižicu teško je danas naći, pa je čak i jedini primjerak u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici - nestao! Zanimljivo je da se i u Engleskoj pisalo o izručenjima. Tako je lord Nicholas Bethell, (junior member) član konzervativne britanske vlade, u

Stranica 11


Glasnik HDK

svojoj knjizi „The Last Secret” (Posljedna tajna), tiskanoj 1974., pisao o izručenjima Kozaka, a uz njih spomenuo i izručenja Hrvata 1945. Na strani 84. kaže da je general Scott 14. Svibnja 1945. primio obavijest da se dvije grupe hrvatskih vojnih formacija od ukupno 200,000 vojnika i 500,000 civila dolaze predati Britanskoj vojsci. On se dalje pita : „Što je obični britanski časnik znao o razlikama između ”titovaca” i ustaša? Odgovor je: vrlo malo ili ništa.

Na kraju dolazimo do kapitalnog djela o žrtvama izručenja koje je napisao grof Nikolai Tolstoy 1986. godine. U svojoj knjizi ”Ministar i masakri” Tolstoy je posvetio daleko više prostora izručenjima Hrvata 1945. nego što je to učinio lord Bethell. On, među ostalim, citira ratni dnevnik pukovnika Robin Rose Pricea koji u tom dnevniku bilježi: ” Krasan dan, počinje evakuacija hrvatskih vojnika (19. 5. 1945.). Zaprimljena je opaka i dvolična zapovijed po kojoj treba poslati Hrvate njihovim neprijateljima ”Tits” (Titovcima) u Jugoslaviju premda im je rečeno da idu u Italiju. Tog dana 2,500 Hrvata je evakuirano iz Maria Elend.” Odmah nakon moga imenovanja 17. srpnja 1990., za predstavnika Hrvatske u Južnoafričkoj Republici, nazvao me čovjek koji se predstavio kao južnoafrički odvjetnik iz Cape Towna Bernard O'Sullivan. U tom telefonskom razgovoru gosp. O'Sullivan je pojasnio da je on bio, kao poručnik južnoafričke vojske, premješten u britanske formacije i da je bio 1945. u Austriji. Kao časnik savezničkih snaga dobio je zapovijed otpratiti 900 zarobljenih hrvatskih vojnika u Rosenbach i da ih tamo preda jednicama welške garde. Nije smatrao potrebnim da ih razoružava, no nakon dolaska u Rosenbach razoružavanje su izvršili pripadnici velške garde. Zapovijed izručenja morao je izvršiti pod prijetnjom vojnog ratnog suda, premda ga je

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

smetala činjenica da je hrvatskim vojnicima rečeno da idu u Italiju, a ispalo je da će biti izručeni komunističkim postrojbama u Jugoslaviji. Nekoliko godina poslije toga iz jednog američkog časopisa saznao je što se dogodilo tim vojnicima nakon izručenja Jugoslavenima. Svjestan da je bio sudionik u nečemu što je bilo loše i vrlo nečasno, premda on osobno za to nije bio odgovoran, odlučio je opisati čitav slučaj, upotpuniti sve to s dostupnim dokumentima i predati sve nekome tko će to u Hrvatskoj objaviti i nešto poduzeti da se istina objelodani. Nakon niza telefonskih razgovora i razmjene pisama između nas dvojice, O'Sullivan je sve svoje zapise i dokumente povjerio meni, a ja sam ih proslijedio odgovarajućem odjelu MVP RH, odnosno kolegi Međimorcu. Nakon što su južnoafričke novine pisale o tom slučaju, „Večernji list“ u Zagrebu me je kontaktirao da zamolim gosp. O'Sullivana da dođe u Zagreb i da u jednom ili više intervjua opiše taj svoj slučaj. Po nesreći, O'Sullivan je bio krhog zdravlja i njegov put u Zagreb je zahtjevao kartu I. razreda zrakoplovom što „Večernjem listu“, u to doba, nije bilo prihvatljivo. Iza toga „Večernji list“ je poslao svog poznatog novinara i povjesničara Željka Krušelja u Cape Town gdje smo se sreli i gdje sam mu dao upute gdje i kako doći do gosp. O'Sullivana. Željko Krušelj je, nakon susreta s O'Sullivanom 1998., objavio dva članka u „Večernjem listu“, no ništa značajno nije se dogodilo sve dok slučaj nije sada objavio kolega veleposlanik dr. Miroslav Međimorec. Smatram da je ”slučaj” O'Sullivan zbilja vrijedan doprinos historiografiji proučavanja tragičnih događaja u 1945., naročito jer potječe od jednog savezničkog časnika. Naravno, objavljivanje detalja ovog tragičnog slučaja u broju 4. iz 2008. časopisa ”National Security and the Future” treba zahvaliti naporima dr. Miroslava Međimorca.

Miroslav Međimorec IZVRŠIO SAM ZAPOVIJED: ODVEO SAM U SMRT 900 HRVATA Studija nastala na osnovi dviju izjava pod prisegom poručnika britanskog topništva Bernarda O'Sullivana o svom sudjelovanju u izručenju 900 Hrvata koji su se u svibnju 1945. predali britanskoj vojsci, a ona ih je izručila vojnicima jugoslavenske armije.

Stranica 12


Glasnik HDK

Predaja tih 900 hrvatskih ratnih zarobljenika 24. svibnja 1945. bila je jedna od najvećih tragedija Drugog svjetskog rata i nikada se nije smjela dogoditi. Bernard O'Sullivan u Izjavi danoj pod prisegom pred službenim bilježnikom Južne Afrike 1989. Mortui vivendos obligant - Die Toten verpflichten die Lebenden - Mrtvi obvezuju žive

1. Razlozi obajavljivanja studije vezane uz dvije izjave pod prisegom poručnika britanskog topništva Bernarda O'Sullivana Dugo sam razmišljao hoću li se prihvatiti istraživanja dokumenata koje je bivši britanski časnik Bernard O'Sullivan 1992. dao prvom veleposlaniku novouspostavljene hrvatske države u Južnoj Africi gospodinu Tvrtku Andriji Mursalo. Osjećao sam da bi objavljivanje integralnog (engleskog) teksta dviju Izjava danih pod prisegom (Affidavit) i njihovoga hrvatskog prijevoda te prijevod i komentar ostalih priloženih dokumenata, zajedno s rezultatima istraživanja povijesnih izvora u svezi s tim dokumentima, mogli baciti novo svjetlo na sudbinu pripadnika Hrvatskih oružanih snaga koje je u svibnju 1945. disciplinirani britanski poručnik O'Sullivan protivno svojoj savjesti, ali po višoj zapovijedi, čak pod prijetnjom ratnog suda, izručio snagama Jugoslavenske armije. Od te me namjere najprije udaljavala dvojba je li cijeli napor, osvjetljavanje jednog izdvojenog povijesnog slučaja, malog u odnosu na događaje oko Bleiburga i desetke tisuća žrtava koje su nestale na kraju rata i početkom mira, vrijedno truda. Ipak, ono što me stalno vraćalo toj zbirci dokumenata bila je svijest o grižnji savjesti koja je tog čovjeka, engleskog časnika i odvjetnika

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

godinama progonila da objavi istinu o nečasnom postupku kojim je velika skupina hrvatskih vojnika, protivno savezničkim (britanskim i američkim ) političkim i vojnim odlukama i ratnim pravilima, bila izručena Titovim partizanima i zasigurno nestala u Kočevskom Rogu ili na nekoj od etapa „križnog puta“ od Jesenica preko Kranja do Teharja, Tezna, Zasavskih rudnika, Krakovskog gozda ili šuma oko Brežica pa dalje na istok i jug Jugoslavije. Upornost čovjeka, koji je na kraju jednog strašnog rata morao izvršiti zapovijed koja se kosila s njegovim moralnim nazorima, na posljetku me navela da se poduhvatim tog istraživanja. U izvršenju vojničke zapovjedi pokolebale su ga i uznemirile riječi zarobljenih hrvatskih časnika-generala koji su slutili da ih vodi u sigurnu smrt. Dolazak u Korušku i kapitulaciju Njemačke Bernard O'Sullivan mogao je zapamtiti kao pobjedonosni završetak opasnog ratnog puta koji je za njega započeo dragovoljnim ulaskom u Južnoafričku vojsku 1940., vodio ga kroz poraz i povlačenje iz Dunkirka, kroz rat u afričkoj pustinji i dugu talijansku vojnu kampanju. Umjesto pobjedničke samosvijesti i ponosa pobjednika O'Sullivana je dugi niz godina mučila savjest i potreba da svijet upozna s istinom o nesretnoj sudbini skupine hrvatskih vojnika kojoj je sam neželjeno kumovao. Iskrena grižnja savjesti britanskog časnika, zbog sprovođenja 900 hrvatskih vojnika i tri generala do mjesta izručenja jugoslavenskim snagama, učinila mi se dovoljno poticajna da se posvetim obradi njegovih Izjava, svojevrsnog testamenta, primjera čovječnosti čovjeka koji je želio da se kad tad dozna povijesna istina. Duge četrdeset i dvije godine proganjalo ga je nečasno djelo na koje je bio prisiljen i na posljetku je prisegom pred državnim bilježnikom za povijest opisao događaj koji ga je opterećivao. Postupio je kao čovjek koga su dirnula strahovanja hrvatskih časnika i vojnika, njihov užas pred predajom u ruke nemilosrdnog neprijatelja, oslobodilačke Jugoslavenske armije. Povjerovao je u njihov strah da će ih ta Britancima saveznička vojska likvidirati čim ih izruče. Taj strah je bio opravdan jer su se pred tom vojskom širile panične vijesti o masovnim strijeljanjima u Konavlima i Dubrovniku (egzekucije na otoku Daksa) i svim daljnjim mjestima kroz koja je pobjedonosno prolazila na svom putu kroz Hrvatsku. Te zlokobne vijesti poticale su Oružane snage i civilno pučanstvo NDH da se u strahu povlače prema Austriji s nadom da će se predati

Stranica 13


Glasnik HDK

zapadnim saveznicima za koje su smatrali da će se ponašati civilizirano i prema pravilima i običajima ratovanja. Uz divljenje običnoj ljudskoj ustrajnosti kojom je Bernard O'Sullivan želio reći istinu o događaju u kojem je sudjelovao, tom slučaju me privuklo još nekoliko razloga: način na koji sam došao do dokumenata ( na jednom od putovanja predao mi ih je hrvatski veleposlanik u Južnoj Africi); činjenica da je o tragediji hrvatskih ratnih zarobljenika koji su se predali Britancima i onda bili izručeni Titovim partizanima pisao časnik Kraljevskog topništva Britanske vojske, koju mnogi, ne samo Hrvati, optužuju za svjesno pomaganje pri fizičkoj likvidaciji između stotinu i dvije stotine tisuća pripadnika Oružanih snaga i civila NDH, dakle čovjek, koji bi je trebao braniti, otkriva neugodnu istinu za vojsku i zemlju za koju se u Drugom svjetskom ratu borio; značajan broj (900) hrvatskih vojnika koji su danima mirno konačili na polju blizu Radstadta, uvjereni da su se spasili partizanske osvete, i njihov zasigurno tragičan kraj nakon britanske prevare; personalizacija sudbine nekolicine aktera iz te skupine (tri generala, prevoditelj, svećenik) koje je O'Sullivan nehotice izdvojio iz cjeline od 900 vojnika; želja da doznam više o sudbini pojedinaca i skupine nakon izručenja pripadnicima Četvrte jugoslavenske armije kod Rosenbacha u Koruškoj; dugogodišnje stajanje tog dokumenta u arhivu Hrvatske izvještajne službe (HIS-a), kasnije Sigurnosno obavještajne agencije (SOA-e), i potpuna nezainteresiranost da se dokument objelodani i postane dostupan povjesničarima i hrvatskoj javnosti, te time postane još jedan značajan povijesni prilog tragičnoj istini o tim događajima koji s vremenom i otkrićem novih dokumenata i svjedočenja izranjaju u svoj svojoj strahoti. Ipak najvažniji razlog ovog istraživanja moje je duboko uvjerenje da bez povijesne istine nema sretne hrvatske budućnosti. U tom smislu Mrtvi obvezuju žive da ih ne zaborave, odaju im dostojnu pažnju, polože ih u dostojne grobove obilježene na primjeren način i kažu punu istinu o strahotama koje se više nikada ne bi smjele ponoviti, jer zaborav znači bolno ponavljanje povijesti. Upravo je dugogodišnja šutnja o svim zločinima u komunističkoj Jugoslaviji i dovela do ponavljanja zločina u Domovinskom ratu.

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

2. Kako sam došao u posjed izjava danih pod prisegom (affidavit) poručnika kraljevskog topništva Bernarda O'Sullivana ? Krajem osamdesetih i u početku devedesetih, u vrijeme sticanja neovisnosti, slobode i demokracije u Hrvatskoj se pojačalo zanimanje za zbivanja tijekom i krajem Drugog svjetskog rata. Sloboda i demokracija donijele su slobodu govora, javni tisak je počeo objavljivati prve šokantne činjenice o Bleiburgu, „križnom putu“, egzekucijama kraj Maribora, u Teznu, Teharju, Kočevskom rogu, Maclju, Jazovki, sve ono o čemu se decenijama sa strahom šaputalo počelo je navirati pred oči i savjest hrvatske javnosti. Nekako istovremeno u Londonu počeo je proces za klevetu koji je protiv autora knjige Ministar i pokolji lorda Nikolaja Tolstoja pokrenuo lord Aldington (Toby Low). Njega je uz bivšeg ministra Macmillana lord Tolstoj optužio za zavjeru čiji rezultat je bilo izručenje iz Koruške nakon kraja Drugog svjetskog rata, dakle u miru, velikog broja Hrvata, Srba, Slovenaca, Crnogoraca Titu te Kozaka Staljinu. Najveći dio tih ljudi stradao je u masovnim likvidacijama, na maršu stotinama kilometara na tzv. „križnim putovima“ ili završio u sibirskim gulazima, rudnicima i grobovima. Tolstojeva knjiga u kojoj je autor temeljito raščlanio dokumente svih sukobljenih strana i iskaze svjedoka ubrzo je prevedena i objavljena (1991.) u Zagrebu. I prije objave integralne verzije Tolstojeve knjige časopis Start objavio je 1990. nakon serije feljtona prvo i drugo (prošireno) izdanje knjige skupine autora Otvoreni dossier Bleiburg u kojem su oko pitanja koje simbolizira Bleiburg istraženi izvori poput Tolstojeve knjige, Cowgillovo izvješće i svjedočenja mnogobrojnih svjedoka svih sukobljenih strana. Za istraživanje tog pitanja posebice su važna dva toma knjige u kojoj su pod zajedničkim naslovom Repatrijacija iz Austrije 1945. u prvoj objavljena Izvješća o istrazi dok druga, Cowgillova istraga, sadrži sve ključne dokumente na osnovi kojih je istraga vođena. Skupina tzv. neovisnih povjesničara koju su činili brigadir Anthony Cowgill, Teddy-Tryon-Wilson, Lord Brimelow i Christopher Booker Esq htjela je neovisno od suda doći do pune istine o dramatičnim događajima u proljeće 1945. u koje su bili upleteni vrhovi britanske politike i vojske. U tu svrhu su dobili slobodan pristup i uvid u arhive svih zaraćenih strana i na osnovi njih i

Stranica 14


Glasnik HDK

razgovora s mnogim svjedocima napisali su Izvješće o istrazi i objavili preslike svih dokumenata koji su se odnosili na te događaje. Postoji teza da je Cowgillova komisija zapravo poslužila zaštiti britanskog establishmenta od Tolstojevih optužbi, jer su one bile vrlo blizu istini. Darko Bekić taj pokušaj dolaženja do pune istine naziva ambivalentnim, jer je riječ o privatnom istraživanju ( .. ) provedenom u odsutnosti službene istrage,1 ali s punom potporom Kraljevskog svearmijskog instituta za obrambene studije (Royal United Service Institut for Defence studies). Po Bekićevom mišljenju to istraživanje bilo je naizgled neovisno traganje i donošenje zaključka o tim događajima dok je u stvarnosti bilo obrana ugleda britanske armije i elite koja je sudjelovala u njima, od Winstona Churchilla, feldmaršala Alexandera, ministrarezidenta pri Vrhovnom zapovjedništvu savezničkih snaga za Sredozemlje Macmillana do generala McCreeryja i Keightlyja. Već i površni uvid u (nazovimo ga) Cowgillov izvještaj navodi na zaključak da je posrijedi eufemistička formulacija kojom se nastoji uspostaviti formalna distanca između autora istraživanja i Britanske armije, eda bi se zatim - s distance - mogao braniti njezin ugled.2 Cowgillov tim je s dopuštenjem državne administracije Velike Britanije objavio i neke dokumente koji su se nalazili pod embargom što nije omogućeno Tolstoju ni drugim povjesničarima. Uz preciznu rekonstrukciju događaja objavljivanje tih dokumenata Darko Bekić drži najvećom vrijednošću Cowgillovog izvješća dok nedostatkom drži slabo prikriveno nastojanje da se opravda postupak Britanske armije prema zarobljenim jugoslavenskim kvislinzima. Iskorišteni su, naime svi raspoloživi argumenti koji idu u prilog tezi o nužnosti politike kakva je vođena u vezi s njihovim izručenjem, a za tragične posljedice te politike odgovornost se pokušavala spustiti na što niži ešalon vojno-diplomatske hijerarhije.3 Dramatičnost ratnih zbivanja u Hrvatskoj, strahote i nove ratne žrtve i ratni zločini gurnuli su uskoro

Godina VII., broj 6

u sjenu istraživanja kraja drugog svjetskog rata i istinu o žrtvama i počiniteljima. Dugogodišnji totalitarni politički sustav nije dozvolio punu povijesnu istinu i povijest se u novom, Domovinskom ratu, stala ponavljati u svom najstrašnijem obliku. U početku devedesetih odlukom Hrvatskog sabora formirana je Komisija za utvrđivanje ratnih zločina i poratnih žrtava II. svjetskog rata koja je istražila i otkrila mnoge nove činjenice, mjesta egzekucije, grobišta, dokumente i izjave svjedoka. Na žalost rad Komisije je prekinut godine 2000. a formalnom odlukom Sabora 2002. dokinut i tako je trud političara i povjesničara ponovno zaustavljen u hodu prema sustavnom istraživanju tih događaja. Upornost slovenske strane, nekoliko povjesničara i Društva za ureditev zamolčanih grobov na čelu kojeg se nalazi agilni dr. Franc Perme i njihova otkrića od oko 520 grobišta4 u kojima su pokopane žrtve rata i poraća dali su novi poticaj tom istraživanju. U mnogima od tih jama leže posmrtni ostaci Hrvata, prema procjeni dr. Franca Permea broj likvidiranih Hrvata mogao bi iznositi i do 200 000. Otkrićem tolikog broja grobišta, od protutenkovskog jarka u Teznom, Teharja, Laškog, Crnograba, Šentvida do Kočevskog Roga i mnogih drugih jama, Slovenija je postala najveće hrvatsko groblje u Europi. Slovenski primjer istraživanja ratnih i poratnih žrtava trebala bi slijediti Hrvatska, novcem i novom Komisijom koja bi bila odgovorna da se taj zahtjevan i potreban posao dovede do svog logičnog kraja. Tako bi se na posljetku doznala prava povijesna istina i žrtve bi mogle biti dostojno pokopane. Za sada u Hrvatskoj nema snažnih znakova političke volje da se to učini, ponovno se to pitanje odlaže za neka buduća vremena, buduće političare i vlast. Tako će se nastavljati mistifikacije, nijekanja ili preuveličavanja tog tragičnog događaja koji, htjeli mi to ili ne, određuje našu budućnost. Nakon što je 1998. redakcija Večernjeg lista iz južnoafričkog tiska ili preko nekog od tamošnjih hrvatski doseljenika doznala za O'Sullivanovu Izjavu pozvala ga je u Zagreb, ali po riječima veleposlanika Mursala nije bila spremna platiti zrakoplovnu kartu 1. razreda koju je zbog

1

Darko BEKIĆ, „Slučaj Bleiburg: nova istraživanja, nova iskušenja“, Časopis za suvremenu povijest, 21/1989., br. I-III, , -198. 2 ISTI, n. dj. , 198. 3 ISTI, n. dj. 199.

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

4

Mitja FERENC, Želimir KUŽATKO, „Prikrivena grobišta Hrvata u Republici Sloveniji“, Zagreb 2007.,33. ...do kraja 2006. godine popisano 512 lokacija skrivenih grobišta...

Stranica 15


Glasnik HDK

narušenog zdravstvenog stanja tražio Bernard O'Sullivan. Moje osobno mišljenje je da je to svojim zalaganjem da se dozna istina o nestalim Hrvatima zaslužio. Umjesto njegovog dolaska u Hrvatsku redakcija je u Cape Town poslala novinara i povjesničara Željka Krušelja. On se po dolasku u Južnu Afriku sastao s veleposlanikom Mursalom i nakon toga obavio opširan razgovar s odvjetnikom Bernardom O'Sullivanom. Plod tog razgovora bila su dva oveća članka u Večernjem listu 25. i 27. veljače 1998. 5 Kako me priroda mog posla u Ministarstvu vanjskih poslova RH vodila na razne strane svijeta, na jednom od putovanja 1994. posjetio sam i veleposlanstvo RH u Pretoriji i njenog veleposlanika gospodina Tvrtka Andriju Mursala. Među temama o kojima smo poslije večere u njegovom domu razgovarali iskrsnuo je Bleiburg i „križni put.“ Veleposlanik je kao dječak pratio oca na povlačenju prema austrijskoj granici, bio je svjedok nezamislivog kaosa, patnje i umiranja, zarobljen je i na sreću se živ vratio kući. Sjećanja na taj traumatski doživljaj objavio je u tjedniku Hrvatsko slovo. Na pitanje jesam li zainteresiran za dokument koji je dobio od uglednog odvjetnika, bivšeg britanskog časnika, koji je gonjen grižnjom savjesti dao državnom bilježniku Južne Afrike dvije Izjave pod prisegom o svom sudjelovanju u izručenju skupine od 900 hrvatskih vojnika i dva generala Titovim snagama, odgovorio sam da jesam i nakon toga od njega dobio oveću omotnicu s dokumentima. Po proglašenju hrvatske neovisnosti (1992.) dao mu ih je bivši poručnik, sada odvjetnik Bernard O'Sullivan, s riječima To što se to (izdavanje Tolstojeve knjige) podudarilo s proglašenjem hrvatske neovisnosti čini neodložnim i pitanjem krajnje važnosti da se krivnja sada i ovdje pripiše onome kome stvarno pripada. Sigurno ne pripada gospodinu Churchillu ili Feldmaršalu Alexanderu. Pokojni gospodin Bernard O'Sullivan imao je pravo, nakon proglašenja hrvatske neovisnosti postalo je krajnje važno da se objelodani i ova njegova istina. Zahvaljujemo mu na tome. U hotelskoj sobi sam s velikim zanimanjem pročitao sadržaj omotnice, uz dvije Izjave dane pod prisegom tu se nalazilo i opširno popratno pismo veleposlaniku Mursalu i prilozi: Cowgillov izvještaj, Sporazum iz Jalte o izručenju

Godina VII., broj 6

zarobljenika stranama protiv koje su se borili, vojna karta Koruške u kojoj je bila stacionirana O'Sullivanova ratna postrojba, ratna fotografija poručnika Bernarda O'Sullivana, dokumenti koji potvrđuju njegovo sudjelovanje u talijanskoj kampanji i okupaciji Koruške (britanska okupaciona zona u Austriji), pismo Ministarstva rata prigodom demobilizacije, preslik članka iz The Observera (u kojem se analiziralo Cowgillovo izvješće i skidala odgovornost sa zapovjednika Osme armije general-bojnika McCreeryja za izručenje Hrvata, Slovenaca, Srba, Crnogoraca i drugih Titu te Kozaka Staljinu u svibnju 1945. ) te emigrantskih novina Nezavisna država Hrvatska iz Toronta u kojem su bili prevedeni i komentirani dijelovi njegove prve Izjave. Omotnicu sam donio u Zagreb i predao je u arhiv Hrvatske izvještajne službe /HIS gdje su dokumente pregledali, klasificirali i odložili. Kako nisu imali operativnu vrijednost ostali su više od deset godina nezamijećeni. Kad sam se na posljetku odlučio na istraživanje tih dokumenata zatražio sam od ravnatelja SOA-e dozvolu za njihovo korištenje s obrazloženjem da bih ih želio prevesti, obraditi i objaviti. Nisam bio siguran hoće li mi SOA dozvoliti uvid u dokumente iz njihovog arhiva i korištenje u svrhu povijesnog istraživanja. Na moje ugodno iznenađenje ravnatelj mi je ljubazno odgovorio i omogućio dobivanje preslika dokumenata. Na osnovi njih nastala je ova studija.

PREDSTAVLJANJE KNJIGE VELEPOSLANIKA ĐURE VIDMAROVIĆA O HRVATIMA U MAĐARSKOJ Dana 22. listopada 2009. u Hrvatskom diplomatskom klubu predstavljena je knjiga člana HDK veleposlanika Đure Vidmarovića, opsežno i vrijedno djelo koje sadrži zbirku autorovih članaka koje je on objavljivao tijekom tri decenija i afirmirao se kao naš vodeći stručnjak za pitanja Hrvata u Mađarskoj. Nakon uvodnih riječi predsjednika HDK Sergeja Ivana Morsana o knjizi su govorili tajnik HDK dr. sc. Zvonimir Marić, nekadašnji hrvatski generalni konzul u Mađarskoj, te sam autor. „Glasnik HDK“ donosi autorizirani tekst izlaganja dr. Marića.

5

Vidi u prilogu preslike dvaju članaka u Večernjem listu od 25. i 27. veljače 1998.

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Stranica 16


Glasnik HDK

Godina VII., broj 6

1 Stasanje i djelatnost etničke elite Hrvata u Mađarskoj Trima opsežnijim prilozima o kulturnoj baštini Hrvata u Mađarskoj i u Austriji obraća se autor u prvom redu čitateljima u Istri. Druga su dva, također opsežnija, teksta pisana kao prilozi za tematski zbornik o Hrvatima u Mađarskoj, što ga je tiskao Zavod za migracije i narodnosti u Zagrebu. Kao takvi imaju odlike znanstvenoga rada, ali je odmah vidljivo kako ih je pisao čovjek vješt pri peru, a uz to pjesnik. Kako ovi prilozi zahvaćaju dugo razdoblje, mogu računati na to da će biti zanimljivi široku krugu čitatelja, ne samo mlađih. Mlađi će, zacijelo, s nevjericom čitati o razdoblju potpune podčinjenosti Hrvata u tzv. Demokratskom savezu južnih Slavena iako su činili oko 90 % njih.

ĐURO VIDMAROVIĆ: TEME O HRVATIMA U MAĐARSKOJ, Naklada Bošković, Split, studeni 2008. opseg: 492 stranice formata B5, meki uvez. Knjiga započinje autorovim Uvodnim slovom na šest stranica, a završava pogovorom pok. Zvonimira Bartolića jednaka opsega, bilješkom o piscu na trima stranicama, te kazalom osoba i sadržajem. Ukupno 53 priloga sežu od crtica opsega do tri stranice do studija na više od 24 stranice. Objavljivani su diljem Hrvatske (najviše u Zagrebu), ali i u Ljubljani, te u Budimpešti i Pečuhu u vremenskom rasponu od 30 godina (od 1976. do 2006.). S velikim sam se zadovoljstvom prihvatio predstavljanja ove knjige kao bivši generalni konzul u Pečuhu i razmjerno dobar poznavatelj prilika o kojima je u knjizi riječ. Evo sažeta prikaza tematskih cjelina.

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

2 Književno stvaralaštvo Hrvata u Mađarskoj Ovo je područje u kojem je autor očito „doma“, ali obilje uglavnom kraćih tekstova svjedoči o njegovoj želji da čitateljima ne samo posreduje znanje, nego i da pobudi u njima simpatiju prema književnim poslenicima Hrvatima u Mađarskoj. U svojim se osvrtima neumorno obraća sastavljačima antologija u Hrvatskoj, moleći ih da već jednom prestanu previđati istinski vrijedne književnike, čija ostvarenja mogu izdržati i najstrožija mjerila. Najistaknutiji je među njima prerano preminuli Josip Gujaš Đuretin. U sklopu ove cjeline nalaze se i nešto opsežniji prikazi ostvarenja ponajboljih tamošnjih pjesnika: Marka Dekića, Stjepana Blažetina, Pavla Horvata, Ivana Horvata, Timee Horvat i Joška Vlašića. Dva su prikaza posvećena skupnim ostvarenjima: Podravina u pjesničkom stvaralaštvu Hrvata u NR Mađarskoj i Književnost Hrvata u Mađarskoj na esperantu. Na kraju je poveći članak posvećen prezaslužnom akademiku Vinku Žgancu. 3 Povijesne teme Opet jedno područje gdje je autor doma. Uvodna crtica, koja je pisana kao uvodnik za već spomenuti tematski zbornik o Hrvatima u Mađarskoj, svojevrsni je uvodnik u ovu tematsku cjelinu s još osam priloga. Slijedi prilog o osnivanju Demokratskog saveza Južnih Slavena (DSJS), pisan za isti zbornik, koji ima sve odlike znalački napisana znanstvenoga teksta. Tu su i tri kraća osvrta, među kojima se ističe crtica o

Stranica 17


Glasnik HDK

znamenitomu mađarskom jezikoslovcu hrvatskih korijena Lászlu Hadrovicsu, pisana izvanredno toplo. U ovoj su cjelini dva prikaza knjiga mađarskih autora od kojih jedna opisuje šopronsku granu hrvatskoga velikaškog roda Pejačevića, a druga povijest davno asimiliranih hrvatskih subetničkih skupina, Dalmatina i Bunjevaca u Segedinu. Zatim je tu opsežna studija – prikaz knjižice O prošlosti i sadašnjosti Hrvata u Mađarskoj, izdane u povodu Tjedna Hrvata u Mađarskoj, što ga je Hrvatska matica iseljenika priredila u Zagrebu 1997. U njemu je naš autor osobito oštar prema jednomu gradišćanskomu Hrvatu iz Austrije, koji dokazuje da gradišćanski Hrvati nemaju ništa zajedničkoga s „Hrvaćanima“, tj. Hrvatima iz matične zemlje i, još gore, da im Hrvatska nije matična zemlja! Dosta prostora autor posvećuje pitanju hrvatskih subetničkih skupina u Mađarskoj, osvrćući se na radove četvero tamošnjih Hrvata: Dinka Šokčevića, Ernesta Barića, Ruže Begovac i Mije Karagića. Primjeren prostor dobile su u ovoj studiji i književne teme u osvrtu na rad Stjepana Blažetina. Zadnji je prilog u ovoj skupini pravi povijesni članak posvećen preseljenju podložnika hrvatskoga bana Tome Nádazsdyja iz zapadne Slavonije u zapadnu Ugarsku. To je žestoka kritika tadanjim austrijskim moćnicima, pa i pojedinim hrvatskim i mađarskim velikašima, kojima su bili važniji vlastiti sebični interesi od obrane zemlje. Radi se o preseljenju ljudi iz autorova šireg zavičaja, pa se osjeti osobita toplina u prikazu njihove sudbine. 4 Etnička i subetnička identifikacija Pet priloga iz ove skupine svjedoče o autorovu temeljitu poznavanju ove teme i nastojanju da se o njoj govori i piše jasno i znanstveno utemeljeno. U prvom upoznaje čitatelja zagrebačkog Vjesnika i brojne druge čitatelje sa složenim subetničkim stanjem Hrvata u Mađarskoj. Sljedeća su tri opširniji osvrti na napise pok. Jurja Lončarevića o ovoj temi. Vrlo obzirno, ali i odlučno, upozorava ga na nedosljednosti i propuste, a s druge strane ne propušta prigodu da mu oda priznanje za vrijedan trud i zauzetost za opstanak ovoga dijela hrvatskog naroda. Na kraju se osvrće na rad dvojice mladih povjesničara iz Zagreba, Tomislava Jelića i Željka Holjevca, hvaleći njihov prinos upoznavanju

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

hrvatske javnosti s mađarskim i slovačkim ogrankom gradišćanskih Hrvata. 5 Problemi školstva Hrvata u Mađarskoj Ovoj je temi posvećena jedna ali opsežna studija. Osim prikaza stanja kakvo je bilo u prošlosti sve do malo prije demokratskih promjena, autor višekratno naglašava nužnost postojanja školstva na materinskom jeziku i to na svim stupnjevima, počev od vrtića do odsjeka za hrvatski jezik na sveučilištu. Simetričnu dvojezičnost ističe kao mjerilo punine jednakopravnosti u društvu i kao jedinu pouzdanu branu protiv asimilacije. Zapravo su ove dvije misli poput crvene niti u cijeloj knjizi. 6 Ubaštinjavanje Hrvati izvan matične domovine neupitno se osjećaju pripadnicima hrvatskog naroda, ali ih gdjekada činovnici (a na žalost i dužnosnici) iz državnih ustanova što skrbe o njima ne doživljavaju takvima. Što je još bolnije, plodovi njihova srca i uma (kako bi rekao Mate Ujević) kao da ne zanimaju nikoga u Hrvatskojoj. Naravno da to njih boli, ali se tako i nanosi velika šteta cjelini kulturne baštine hrvatskoga naroda. Odatle naslov Ubaštinjavanje dodijeljen cjelini od šest priloga nevelika opsega, ali zato snažne temeljne poruke. Među ovim se prilozima nalazi prikaz djela Jurja Lončarevića posvećena Hrvatima u Mađarskoj, još jedan izraz poštovanja prema ovom zauzetom djelatniku. Zadnji prilog znakovita naslova Tako to rade Mađari pohvala je debrecinskom Ljetnomu sveučilištu, u kojoj se osjeća i žal što mi u Hrvatskoj kao da ne umijemo pokrenuti nešto slično. 7 Pravno-politički položaj Valja znati da je autor jedno vrijeme radio u Odjelu za hrvatske manjine u susjednim zemljama u Ministarstvu vanjskih poslova, što ga je potaknulo da se temeljitije upozna s pravnom pozadinom njihova položaja. O tomu je napisao tri kraća priloga u ovoj cjelini, te priopćenje pročitano na Susretu književnika pripadnika hrvatskih etničkih manjina u susjednim zemljama s književnicima pripadnicima etničkih manjina u Republici Hrvatskoj. Glavnina je sadržaja toga priloga cjelovit Sporazum o zaštiti mađarske manjine u Republici Hrvatskoj i hrvatske manjine u Republici Mađarskoj uz opsežan osvrt na nj (s

Stranica 18


Glasnik HDK

utemeljenim prigovorima) napisan dvanaest godina nakon potpisivanja. Pogovor Zvonimira Bartolića, koji je i sam bio vrstan poznavatelj prilika u kojima su živjeli Hrvati u Mađarskoj, pohvala je autorovu trodesetljetnomu trudu. Međutim, u njemu valja uočiti Bartolićevo prepoznavanje zatiranja narječjâ (što ga je provodio DSJS) kao jedan od čimbenika što su znatno pridonijeli ubrzanu odnarođivanju tamošnjih Hrvata. * * * * * Knjiga oslikava trodesetljetnu autorovu skrb za sudbinu sunarodnjaka izvan matične domovine i zauzeto traženje načina da im se pomogne. Na više mjesta on poziva i proziva mjerodavne u državnim ustanovama zaduženima za skrb o ovom dijelu hrvatskoga naroda kako bi se trgnuli iz ravnodušnosti, pa gdjekada i iz mraka neznanja. Međutim, on se ne libi ni prigovoriti pojedinim vodećim ljudima iz ove zajednice kada je to opravdano, ali ne štedi ni s pohvalama brojnim samozatajnim pojedincima s čijim je zaslugama upravo naš autor upoznao hrvatsko čitateljstvo. Dok sam čitao ovu knjigu više sam puta požalio što meni nije bilo dostupno slično vrelo obavijesti o tamošnjim Hrvatima prije nego što sam stupio na dužnost generalnoga konzula Republike Hrvatske u Pečuhu. Tako bih prištedio svoje dragocjeno vrijeme, a i nemali trud u sastavljanju mozaika tamošnjih prilika. Ova bi knjiga morala naći svoje mjesto u knjižnicama svih tamošnjih hrvatskih ustanova, pa i u osobnim knjižnicama ne tako malobrojnih tamošnjih intelektualaca. U Hrvatskoj pak u najmanju ruku ne bi smjela izostati iz knjižnica Matice iseljenika, Matice hrvatske, Filozofskog fakulteta, Instituta Ivo Pilar, Hrvatskoga povijesnog instituta, Hrvatskih studija i Društva hrvatskih književnika. Svi čitatelji ove knjige mnogo će naučiti o tamošnjim Hrvatima, a nemali će broj njih ostati ozračen ljubavlju prema njima.

Z. Marić

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

OBAVIJESTI O RADU HDK U razdoblju od prošloga broja Glasnika HDK održana su tri sastanka Upravnog vijeća HDK: 5. i 12. studenoga, te 10. prosinca 2009., kao i jedan zajednički sastanak UV i Nadzornog odbora u novim prostorijama: 26. studenoga 2009. Uz uobičajene glavne teme sastanaka: mirovinska problematika, stanje riznice, dotjerivanje mrežnih stranica, uređivanje Glasnika i prikupljanje gradiva za II. svezak Sjećanja i priloga za povijest diplomacije Republike Hrvatske, na ovim je sastancima rješavano i tiskanje brošure Dan hrvatske diplomacije. Što se mirovina tiče, izgleda da će svaki zakinuti član rješavati to potanje pojedinačno. Iako je plaćanje članarine uglavnom zadovoljavajuće, ima stanovit broj članova koji se uporno oglušuju na to, pa im je upućen obziran dopis sa zamolbom da ispune tu obvezu. Dogovoreno je da će se Dan međunarodnoga priznanja Republike Hrvatske obilježiti 14. siječnja, te da će se (izborna) godišnja skupština održati 4. veljače 2009. Uputit će se poziv svim članovima da izvijeste UV o svojim karijernim uspjesima i osobnim promaknućima a obavijesti o tomu tiskat će se u Glasniku. Održan je sastanak Izdavačkog odbora (u sklopu sastanka UV od 10. prosinca), ali su njegovi članovi bili u stalnom doticaju i izvan formalnih sastanaka. Zahvaljujući tomu vjerojatno će do početka veljače biti prikupljeno gradivo za II. svezak Sjećanja i priloga, pa će se pristupiti uređivanju tekstova. U posljednjem mjesecu ove godine bilo je nekoliko događaja. Dana 3. prosinca u Klubu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu upriličen je Opći sastanak HDK, a nakon toga priređeno je javno predstavljanje knjige M. Međimorca Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata. Dana 14. prosinca, na poziv Hrvatske radiotelevizije, predsjednik HDK S. I. Morsan, dopredsjednik M. Šunjić, te članovi V. GirardiJurkić, Đ. Pribičević, Đ. Deželić i F. A. Blažević sudjelovali su u televizijskoj emisiji „Treća dob“, govoreći o djelatnosti kluba i svojem veleposlaničkom djelovanju u diplomatskim misijama koje su vodili. I na kraju, 17. prosinca u Klubu sveučilišnih nastavnika održan je Božićni susret članova HDK i njihovih uzvanika. Na početku tog sastanka izabrana su četiri nova člana

Stranica 19


Glasnik HDK

HDK: veleposlanici dipl. oec. Niko Bezmalinović, prof. Tomislav Bošnjak, prof. dr. sc. Vinko Kandžija i mr. sc. Frane Krnić. Z. Marić, tajnik HDK

VRIJEDNA POSTIGNUĆA ČLANOVA HDK U zadnje su vrijeme učestale vijesti o vrijednim postignućima članova HDK. Radi se o karijernim uspjesima, dobivanju javnih priznanja, javnim istupima, objavljivanju knjiga i drugih publikacija, osobnim promaknućima itd. Zbog toga je Upravno vijeće HDK odlučilo o tim osobnim uspjesima svojih članova izvješćivati cjelokupno članstvo i prijatelje HDK objavljivanjem vijesti o tomu u Glasniku. Bjelodano je kako osobni uspjesi članova pridonose porastu ugleda HDK. Međutim, za to je nužna suradnja samih članova o kojima je riječ – oni trebaju izvješćivati UV o svojim uspjesima, a ono će, pošto razmotri prijave i prosudi ih po jedinstvenim mjerilima, ostavljati trag o njima u našemu glasilu. Evo nekoliko primjera takvih uspjeha: - Gjuro Deželić održao je uvodno pozvano predavanje (keynote lecture) na 22. Kongresu Europske federacije za medicinsku informatiku „Medical Informatics Europe MIE 2009“ u Sarajevu (30. kolovoza – 2. rujna 2009.); - Vesna Girardi-Jurkić obilježila je 15. prosinca 2009. u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu 40 godina znanstvenog i javnog rada; - Miro Međimorec objavio je opsežnu studiju „Izvršio sam zapovijed: odveo sam u smrt 900 Hrvata“ u časopisu National Security and the Future, Vol. 9, No. 4, 2008.; - Miroslav Škoro priredio je veliki koncert u Zagrebačkoj Areni 20. studenoga 2009.; - Drago Štambuk objavio je zbirku pjesama „Pierre Nocturne“ u Parizu (naklada Caractères, 2009.); - Đuro Vidmarović objavio je dvije knjige: „Teme o Hrvatima u Mađarskoj i Hrvatsko rasuće“ (obje naklada Bošković, Split, 2009.); - Damir Zorić postao je predsjednikom uprave Euroherza. UV srdačno čestita spomenutima i očekuje vijesti o osobnim uspjesima drugih članova HDK. Z. Marić, tajnik HDK

U Zagrebu, 20. prosinca 2009.

Godina VII., broj 6

Čestit Božić te mnogo sreće i zadovoljstva u Novoj godini 2010. žele svim čitateljima Upravno vijeće i Nadzorni odbor Hrvatskog diplomatskog kluba, te Uredništvo „Glasnika Hrvatskog diplomatskog kluba“.

Nikola Božidarević: Bogorodica s djetetom (1514.)

Stranica 20


Glasnik 6 2009