25 PRILOG: Akademik Davorin Rudolf: JE LI KOMUNIZAM JEDNAKO ZLO KAO I FAŠIZAM? Prije desetak godina pisao sam u časopisima i novinama o velikim totalitarizmima dvadesetoga stoljeća. O dvojbama u nas jesu li komunizam, fašizam i nacizam – kao društvena praksa i dio naše sudbine – bili duboko tragični za svijet i Hrvatsku, ili među njima ima krupnih razlika? Prošlo je, evo, desetljeće, a u nas je još uvijek jednako aktualna ta važna politička, etička i moralna dvojba i tema. O njoj se piše i raspravlja različito. Odlučio sam, stoga, na stranicama Vijenca ponoviti svoja davna stajališta koja su, usprkos vremenu, analizama i brojnim istraživanjima u novije vrijeme, ostala neizmijenjena.
Naše dvojbe U nas je još uvijek dvojbeno veličanje pojedinih totalitarizama i njihovih simbola. Gotovo svi se slažemo s političkim i moralnim (po nekima i zakonskim) sankcioniranjem apologije i javnoga propagiranja nacizma i fašizma. Drugačija su, međutim, stajališta kada je u pitanju komunizam. Pojedini političari i intelektualci, posebice naši postkomunisti, smatraju da nema valjanih osnova za poistovjećivanje doktrine, vlasti, režima i simbola komunizma s nacističkim i fašističkim. Njihovi argumenti se mogu sažeti u dvije tvrdnje. Prvo, doktrine nacizma i fašizma su počivale na državnoj ekspanziji i rasizmu, militantnom antisemitizmu, pogromu Roma, a konačni cilj komunističke političke filozofije jest humanizam, društvo pravde i jednakosti. Drugo, bivši Sovjetski Savez je zajedno s komunističkim pokretima u nekim europskim zemljama – uključujući partizanski pokret u Jugoslaviji – sudjelovao u Drugome svjetskom ratu na strani antifašističke koalicije, pa se ne može trpati u isti koš s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom.
Razlika između doktrine i prakse Faktografija kazuje da su veliki totalitarizmi koji su obilježili dvadeseto stoljeće, fašizam, komunizam i nacizam, uzrokovali smrt i patnje milijuna ljudi, unakazili ljudske odnose i srozali civilizaciju. Nacisti i fašisti su, među ostalim, započeli Drugi svjetski rat u kojemu je poginulo 55 do 60 milijuna civila i vojnika. Računa se da je samo nacizam uzrokovao smrt oko 25 milijuna civila, dobrim dijelom u okupiranim zemljama. U državama, pak, u kojima su komunisti bili (ili su još) na vlasti (pa su se te države nazivale komunističkima) stradalo je u nemilosrdnoj "klasnoj borbi", egzekucijama "narodnih neprijatelja", "čistkama", logorima i sl. oko 90 do 100 milijuna ljudi. Analitičari tvrde da su to minimalne aproksimacije, jer se istraživanja nastavljaju. Činjenice, dakle, kazuju da su sva tri totalitarizma uzrokovala tragedije golemih razmjera za čovječanstvo. A doktrine na kojima su totalitarizmi 20. stoljeća izrasli, jesu li one bile nedužne? Barem neke od njih? One su se, dakako, međusobno razlikovale. Ne mogu se staviti na istu ravan, primjerice, Hitlerov "Mein Kampf" i Marksov "Kapital", fašistički korporativizam i radničko samoupravljanje. Razlikovale su se i koncepcije kasnoga jugoslavenskog "titoizma", "eurokomunizma" i istočnoeuropskog "realnog socijalizma" (komunizma u Aziji i afrokomunizma pogotovo). Bilo je razlika i između fašizma i nacizma, primjerice u tretmanu Židova. Međutim, nijedna od tih doktrina, ideologija i koncepcija nije bila nedužina, jer su sva tri totalitarizma koja su na njima izrasla, bila surova i tragična praksa, ostvareni totalitarni državni poredci, konkretni sustavi vlasti, režimi (osobito u ranim razdobljima nakon stjecanja vlasti, u bivšem Sovjetskom Savezu sve do zadnjih faza u postojanju te države). Uz razlike "i po podrijetlu i po sudbini", imali su neka ista ili slična obilježja koja su doktrinarno bila jasno projektirana, obrazložena i pravdana: fetišiziranje države, veličanje vođe, diktaturu, masovne progone i egzekucije, policijski i partijski teror. Prohujali su i ovim našim prostorima poput pošasti pa
U Zagrebu, 20. listopada 2013.
Stranica 25