Issuu on Google+

Glasnik HDK

Godina XI., broj 4-5

Godina XI., broj 4-5, 20. listopada 2013. SADRŽAJ (1) Republika Hrvatska u Europskoj uniji i 100. rođendan akademika Vladimira Iblera 1 (2) Željko Horvatić: Pravo i (ne)pravda Haaškog ad hoc tribunala 3 (3) Slaven Letica: Naših prvih 100 dana u Europskoj uniji/Iblerovo stoljeće 11 (4) Aktivnosti članova HDK 20 - Vera Tadić 21 - Mladen Juričić 21 - Ivan Šimek 22 - Nikola Debelić 22 - Davorin Rudolf 22 - Zvonimir Šeparović 22 - Zlatko Stahuljak 23 (5) Obavijesti o radu HDK 22 Prilog: Davorin Rudolf: Je li komunizam jednako zlo kao i fašizam 25

REPUBLIKA HRVATSKA U EUROPSKOJ UNIJI I 100. ROĐENDAN POČASNOGA ČLANA AKADEMIKA VLADIMIRA IBLERA Hrvatski diplomatski klub (HDK) priredio je svečanost u povodu pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji i 100. rođendana akademika Vladimira Iblera, počasnoga člana HDK. Priredba je održana u Zlatnoj dvorani Hrvatskoga povijesnog instituta u Zagrebu 27. lipnja 2013. u nazočnosti od oko 140 uzvanika. Program je otpočeo tako što je veleposlanik Sergej Morsan, predsjednik HDK prvo pozdravio nazočne, pa je mješoviti pjevački zbor Lira iz Zagreba otpjevao himnu Republike Hrvatske, Lijepa naša Domovino i himnu Europske unije1 (na hrvatskom jeziku). U 1

Dok je tekst himne RH propisan zakonom, himna EU nema propisanog teksta i zapravo se službeno izvodi samo u instrumentalnoj verziji. Ipak se u pojedinim zemljama EU, kada ju izvode pjevački zborovi, mora pjevati riječima, a one su naravno na jeziku zemlje u kojoj se himna pjeva. U njemačkim se zemljama razumljivo obično pjeva tekst prvih kitica Schillerove Ode radosti kako ih je Beethoven uglazbio, a drugdje su to izvorni tekstovi (a ne prepjevi). Na ovoj proslavi pjevalo se na lijepe stihove suvremenoga hrvatskog pjesnika Daniela Načinovića. Ni to nije

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

ISSN 1845-2876 svojem pozdravnom nagovoru, predsjednik Morsan posebno je prvo pozdravio pokrovitelja proslave, predsjednika Republike Hrvatske, g. Ivu Josipovića (koji još nije bio došao zbog obveza), a

Predsjednik Morsan pozdravlja uzvanike

zatim izaslanika ministrice vanjskih poslova Vesne Pusić, g. Hrvoja Marušića, pa nazočne veleposlanike i veleposlanice, te počasne konzule prijateljskih zemalja, pa vojnog ordinarija, mons. Jurja Jezerinca, nazočne članove Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, rektora Zagrebačkoga

Prepuna dvorana uzvanika

sveučilišta, prof. dr. sc. Aleksu Bjeliša, rektora Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta, prof. dr. sc. Željka Tanjića i ostale članove akademske zajednice, zatim dekana Zagrebačke škole ekonomije i prepjev Schillerova teksta, ali sadrži neke od njegovih pjesničkih misli, te im zgodno dodaje "sjaj dvanaest zvijezda" iz zastave EU.

Stranica 1


Glasnik HDK

managementa, počasnoga člana HDK, dr. sc. Đuru Njavru. Potom je pozdravio ministre vanjskih poslova u bivšim vladama RH, pa predsjednike i članstvo udruga, komora, društava i medija. Posebno je pozdravio utemeljitelja i prvoga predsjednika HDK, veleposlanika Tvrtka Andriju Mursala, te redovite i počasne članove HDK od kojih su neki došli i iz dalekih zemalja, pa i prekomorskih. Osobito je istaknuo kako je svečanost priređena u dvama podjednako važnim povodima: u povodu skorog ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju i u povodu 100. rođendana počasnoga člana HDK, akademika Vladimira Iblera. [Na to se je u dvorani prolomio dugotrajan pljesak, pa je uslijedio nastup pjevačkoga zbora Lira.]

Godina XI., broj 4-5

1. Akademik Ivan Supičić, redoviti član HAZU i Académie des sciences, des arts et des lettres, Pariz: Hrvatska kulturna baština i identitet u EU 2. Dr. sc. Neven Šimac, stručnjak za pitanja EU: Hrvatski državni interesi i vrijednosti Europske unije 3. Dr. sc. Vlado Šakić, ravnatelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar: Perspektive hrvatskoga društva u EU 4. Dr. sc. Dubravka Jurlina–Alibegović, ravnateljica Ekonomskog instituta, Zagreb: EU kao nova prilika za razvoj hrvatskoga gospodarstva 5. Mr. sc. Andrej Plenković, izabrani član Europskog parlamenta: Hrvatska vanjska politika u kontekstu članstva u EU. Sva se ova izlaganja objavljuju u cijelosti u spomenutoj knjižici.

Predsjednik Morsan čestita slavljeniku Predavači za radnim stolom, slijeva: akademik Ivan Supičić, dr. sc. Dubravka Jurlina–Alibegović, dr. sc. Vlado Šakić, mr. sc. Andrej Plenković i dr. sc. Neven Šimac

Domaćin proslave potom je izgovorio svoju pozdravnu riječ, koju donosimo u cijelosti u posebnoj knjižici i to i na hrvatskom i na engleskom jeziku. Zatim je najavio nastupe pozvanih predavača, kako slijedi:

Profesor Horvatić izriče laude akademiku Ibleru

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Upravo po završetku posljednjeg izlaganja javljeno je da je predsjednik Republike pred zgradom Instituta. Predsjednik Morsan otišao je pozdraviti ga i dopratiti. Zatim je u kraćem nagovoru izrazio zadovoljstvo što je predsjednik Republike našao vremena (s obzirom na vrlo zgusnut protokolarni raspored u svezi sa skorim ulaskom Republike Hrvatske u Europsku uniju) za, makar i kraće, sudjelovanje u ovoj svečanosti. Zahvalio mu je što se je prihvatio pokroviteljstva nad ovim skupom i što se pridružuje čestitarima na proslavi 100. rođendana akademika Vladimira Iblera. Rekao je kako je predviđeno da će profesor emeritus Željko Horvatić, počasni član HDK, izreći prigodne laude uime Kluba, a pozvao je i predsjednika Republike, da i on, ako želi, kaže nekoliko riječi. Najavio je kako će nakon ovoga govornog dijela uslijediti "hedonistički" dio: torta uz pjenušac. Dodao je kako je pri izboru torte nastala mala dvojba. Naime, nastojali smo ponuditi goste samo hrvatskim jestvinama ("hrvatski zalogajčići") i pićima, ali u slučaju torte morali smo odustati od toga i

Stranica 2


Glasnik HDK

odabrali sacher-tortu: povezali smo ju sa slavljenikovim godinama i našom prošlošću (AustroUgarska, Beč − mala Europska unija u kojoj smo živjeli do prije stotinjak godina).

Godina XI., broj 4-5

izrazio je u pozdravnom nagovoru zadovoljstvo što je odabrana tema pobudila veliko zanimanje. Odabrana je u prvom redu zato što je u Hrvatskoj, u hrvatskim medijima, prešućivana, kao da je nema, ali i zato što se ona tiče svih triju vidova djelovanja HDK, istaknutih u preambuli Statuta: profesionalnost, etičnost i obrana nacionalnih interesa. Zahvalio je predavaču, "kao najkompetentnijemu stručnjaku u Hrvatskoj" što se je odazvao na poziv vodstva HDK.

Dr. sc. Željko Horvatić, profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu, predsjednik Akademije pravnih znanosti Hrvatske PRAVO I (NE)PRAVDA HAAŠKOG AD HOC TRIBUNALA U povodu prvostupanjske presude od 29. svibnja 2013. bosansko-hercegovačkim Hrvatima za zajednički zločinački pothvat. Slavljenikova torta

Uslijedio je prigodni govor profesora emeritusa Željka Horvatića. Nakon govora zbor Lira izveo je pjesmu Dragi Zagreb2, a zatim je uzeo riječ predsjednik Republike. Oba se ova govora u cijelosti objavljuju u spomenutoj knjižici. Nakon govora predsjednika Republike zbor Lira otpjevao je prigodnu pjesmu Svanuo je divan dan, a zatim je slavljenik simbolično prerezao tortu. U tom su se trenutku, kao u kakvoj savršeno režiranoj predstavi, čula zvona crkve sv. Marka i tako dala proslavi rođendana općegradsko značenje. Na kraju je zbor otpjevao pjesmu Sretan rođendan Ti, a predsjednik Morsan pozvao je nazočne u susjednu dvoranu na druženje uz hrvatske zalogajčiće i vina.

PRVA SRIJEDA U RUJNU Prva srijeda (zapravo druga, 11. rujna) obilježena je predavanjem dr. sc. Željka Horvatića, profesora emeritusa Sveučilišta u Zagrebu, predsjednika Akademije pravnih znanosti Hrvatske i počasnoga člana HDK, pod naslovom: Pravo i (ne)pravda haaškog ad hoc tribunala/U povodu prvostupanjske presude od 29. svibnja 2013. bosansko-hercegovačkim Hrvatima za zajednički zločinački pothvat. Predsjednik Morsan 2

Tekst ove pjesme, kao i svih pjesama što ih je otpjevao zbor Lira na ovoj svečanosti, dan je u spomenutoj knjižici.

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Predsjednik je u pozdravnom nagovoru rekao kako sam ja najkompetentnija osoba. Međutim, da je tako, do ovoga procesa u Haagu nikada ne bi došlo. Na žalost, nisam najkompetentnija osoba ni bio, a takav sam i ostao. Možda sam najkompetentniji da prodrem u bît problema za razliku od nekih koji se nazivaju znalcima − dapače, znanstvenicima − iz međunarodnoga kaznenoga prava, a govore nesuvislosti i besmislice. Kolega Munivrana zamolio me je da vam ne držim predavanje kao studentima, kao da ništa ne znate. Znam da znate, pa ću u izlaganju nastojati iznositi samo ono što vam je manje poznato. Uz put, želim odati poštovanje obitelji Praljak koja je ovdje. Zapravo je naslov predavanja trebao glasiti: Još jednom (ili ponovno) o pravu i (ne)pravdi Haaškoga tribunala. Povod je prvostupanjska presuda šesterici Hrvata za Zajednički zločinački pothvat (ZZP). U naslovu stoji: pravo i (ne)pravda. O pravu i nepravdi ne želim govoriti, nego bih htio razbiti jednu zabludu koja se ponavlja u medijima: treba poštivati i primjenjivati zakone, treba poštivati pravnu državu... Obrnuo bih staru latinsku Fiat iustitia, pereat mundus (neka bude pravda3, pa makar propao svijet) u: neka se ne primjenjuje pravda ako zbog nje propada svijet! A kamo li pravo. Pozivanje na pravo, pa makar propao svijet, potpuno je krivo. Dostatan je dokaz za to: ako se 3

Dakle ne pravo, jer bi u tom slučaju stajalo: ius.

Stranica 3


Glasnik HDK

bilo koja presuda temelji na pravu, a ona nanosi nepravdu bilo komu, ona je u suprotnosti s pravdom, pa makar bila zakonita i legalna.

Profesor emeritus Željko Horvatić za govornicom

Kada govorimo o pravu i nepravdi (ili o pravu i pravdi), moramo govoriti i o pravu i politici, ne samo kada se radi o Haaškom sudu, nego i kada se radi o domaćim sudovima i kada se radi o izručivanju i o uhidbenim nalozima. Kada se radi o Europskoj uniji djelomice je okrnjena suverenost zemalja članica jer su dragovoljno pristale na to u pogledu kaznenih postupaka. Iz toga je očito da su pravo i politika isprepleteni. A tako je bilo još u doba Antike. Zašto? Jer prije svega politika donosi pravo i pravo je volja politike. Ali kada se to pravo provodi, ti isti političari kada dođu u oporbu (pa i dok su još na vlasti) kritiziraju to pravo, jer nije po nekakvu njihovu viđenju prava. A dosta je promijeniti i jedan zarez, pa da to pravo postane nepravo. Govoreći o pravu i pravdi valja govoriti i o vladavini prava u pravnoj državi, što su dva različita pojma. Pravna je država (Rechtsstaat) pojam iz XIX. stoljeća, a u svezi je s ograničavanjem prava države u odnosu na građane. A ono što stoji u našem Ustavu i što se proklamira u Ujedinjenim narodima i u Vijeću Europe, te u EU, kao vladavina prava, to je nešto drugo − to nije Rechtsstaat, nego je to vladavina prava koja može kolidirati ili se suprotstaviti pravdi u onom smislu

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Godina XI., broj 4-5

o kojem sam govorio. I na kraju, o pravu i nepravdi govorio sam u ovoj istoj dvorani, pa si dopuštam podsjetiti one koji su bili tu, a upozoriti one koji nisu, da sam nakon prvostupanjske presude generalima Gotovini i Markaču (a Čermak je bio oslobođen) rekao: ne slažem se s kolegom Damaškom koji kaže da Haaški sud ne će odustati od ZZP-a u ovome predmetu, ali će onda, ako odustane u ovome predmetu, u onome drugom, bosansko-hercegovačkom, optuživati i dalje hrvatsku državu da je imala zločinačku vlast na čelu s Tuđmanom i da je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Imao sam tada pravo govoreći kako će drugostupanjska presuda biti oslobađajuća, ali ne zato što sam vidovit, nego zato što sam, znajući ono što sam radio zajedno s nekim autorima o ZZP-u i na kritikama ZZP-a, među kojima je ovdje kolega Derenčinović, tajnik Akademije pravnih znanosti Hrvatske (APZH), koje smo onda poslali Robinsonu i rekli: teško je obrazložiti ZZP na osnovi ovih činjenica i na osnovi onih pravnih supstrata što stoje u optužnici protiv Gotovine, Čermaka i Markača. To ne znači da ZZP ne može postojati u nekome drugom slučaju, ali ne u onom smislu u kojem je primijenjen u Oriejevoj prvostupanjskoj presudi prema trojici generala. I na kraju, u jednoj raspravi što smo ju vodili na APZH prije dvije godine, kolega Derenčinović je rekao (a ja se s tim slažem) da je do ZZP-a došlo zbog toga što su tužitelji pred Haaškim tribunalom bili uglavnom Amerikanci (anglosaske pravne naobrazbe), pa su jednostavno onaj ZZP iz Al Caponeova slučaja i zločinačku organizaciju (Cosa nostra, Andraghetta ili kako se već zovu) prebacili na međunarodni plan i rekli: sada ćemo mjesto Al Caponea osuditi državu za ZZP, a pojedinci su pritom nevažni. Oni su optužili pojedince kao jedan, dva, tri itd. do šest, a državu će osuditi za organiziranje ZZP-a. Onda smo prije prvostupanjske presude Gotovini i Markaču poslali jednu studiju, ali ona nije imala velika učinka. Ja sam na kraju toga savjetovanja rekao da je sve tamo navedeno i da se može naći na portalu Akademije. Valja reći da je taj elaborat upućen pravodobno i da ga je Robinson dobio u veljači prošle godine, a presuda je donesena 15. travnja. Dakle mogao je otići u susjednu sobu i reći predsjedniku Vijeća: "Čuj, Orie, ovi tamo sumanuti profesori, koje je Carla del Ponte proglasila nerazumnima, pišu nekakve bedastoće, ali ipak pišu, pa vidi o čemu se radi." A znate što bi on odgovorio? "Sve ja to znam, ali

Stranica 4


Glasnik HDK

Godina XI., broj 4-5

presuda je već odavno donesena, dragi moj RobinU Zagrebu, 20. listopada 2013.

Stranica 5


Glasnik HDK

presuda je već odavno donesena, dragi moj Robinsone. Prema tome meni ne trebaju nikakvi elaborati o ZZP-u." Zato odgovorno tvrdim da je i ova presuda donesena mnogo prije i to sa 2:1. Haaški tribunal ima svoju povijest koja je sada 20godišnja. Prema tome on nije više ad hoc sud. Stalni međunarodni kazneni sud traje daleko kraće nego ovaj ad hoc sud. Ad hoc sud je nešto što traje ad hoc - za jedan slučaj. Trebao je trajati dvije, tri godine i svršiti predmete za one zločine što su se dogodili do 1993-'94. godine i nakon toga − kraj. Međutim, ne; on traje 20 godina i slave tu 20. obljetnicu sa 7.000 ljudi u administraciji i ja to više ne zovem Haaškim sudom, nego već odavna Haaškim pravosuđem, jer je tu i Tužiteljstvo i zatvorski sustav i brojna administracija. Ali poistovjećivanje Tužiteljstva (ne samo Carle del Ponte, nego i njezina nasljednika Brammertza) sa Sudom zapravo je negiranje prava, jer Tužiteljstvo je samo stranka u postupku. Moja kritika suradnje s Haaškim tribunalom već je odavna poznata slušateljstvu, pa ne ću na to trošiti vrijeme. A nastojeći reći nešto novo ili isto na drugi način, dopuštam si reći ono što sam rekao na jednom skupu što je bio priređen na istu temu na poticaj kolege Međimorca u Hrvatskome slovu uživo. Tada sam rekao da se na svim jezicima koji su mi poznati (osim na engleskom) međunarodno kazneno pravo naziva jednako: codice penale internazionale /tal./, droit pénal international /fr./, derecho penal internacional /šp./... Ali jedino na engleskom kaže se: međunarodno kriminalno pravo (international criminal law). A onda sam ja to iskoristio, pa sam rekao: ono je doista kriminalno! To je međunarodno kazneno pravo kako ga primjenjuje Haaški sud. Dakle kada analiziramo presude toga suda dolazimo do toga da su pravo i pravda u veliku raskoraku u najvećemu broju tumačenja prava, međunarodnoga prava, od strane sudaca toga suda, bilo prvostupanjskih, bilo drugostupanjskih. I nemojmo se, drage prijateljice i prijatelji i poštovana obitelji Praljak, zavaravati činjenicom da govorimo o prvostupanjskoj presudi, a ne o drugostupanjskoj, te da je drugostupanjska presuda generalima pokazala da nije bilo ZZP-a u Oluji, jer stvari se odvijaju mimo pravde i mimo prava. Stvari se odvijaju, gotovo bih rekao, na uočljiv, ali nedokazljiv način. Još nešto treba reći: golema je razlika između prvostupanjske oslobađajuće i prvostupanjske osuđujuće presude. Za prvostupanjsku

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Godina XI., broj 4-5

osuđujuću presudu kažemo da nije konačna − čekamo drugostupanjsku, a i za prvostupanjsku oslobađajuću presudu kažemo da nije konačna − čekamo žalbu tužitelja, kao npr. za slučaj SS. Dan nakon izricanja presude šesterici Hrvata iz BiH izrečena je presuda onoj dvojici kojoj ne ću ni spomenuti imena, nego ih zovem po početnome slovu prezimena (oba počimlju sa S), taj Orie donosi oslobađajuću presudu − neka se uspostavi ravnoteža. Obje su presude bile napisane davno prije objavljivanja i znali su to sudci obaju vijeća. A o čemu su se mogli razgovarati uz kavu? O onome o čemu ćemo i mi uz čašu vina? "Ma daj, pusti, ti ćeš osloboditi, ja ću osuditi, a poslije ćemo se sastati pa ćemo to riješiti." Ali stvari nisu tako jednostavne.

Slušateljstvo prati izlaganje

Haaški sam sud uvijek kritizirao, bez obzira na oslobađajuću presudu Gotovini i Markaču. Kritizirao sam ga zbog primjene prava i neprava i pravnih običaja. "Nedosljednost haaškoga suda, piše u izjavi od 10. lipnja o.g. Komisije Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et pax čiji je predsjednik biskup mons. dr. Vlado Košić, očituje se u pokušaju da se od toga suda napravi pravni eksperiment, a ne instrument pravde." Slično je rekao u Zagrebu 2005. i profesor Damaška s kojim se ja u mnogo čemu ne slažem: "Hrvati su eksperimentalni kunić u laboratoriju međunarodnoga kaznenoga pravosuđa. To pravosuđe još uvijek traže svoj put, a legitimitet mu je još uvijek krhak." To su velike riječi: legitimitet je krhak i Hrvati su eksperimentalni kunić. Da ti mozak stane! O čemu se ovdje radi? Tko ovdje šuti, tko se ovdje brani protiv toga da budemo eksperimentalni kunić? Pa, koliko su stoljeća Hrvati eksperimentalni kunić! Ovo nije nikakav predizborni skup, pa jačina mojega glasa dolazi od toga

Stranica 6


Glasnik HDK

što kada netko kaže da su Hrvati eksperimentalni kunić, ja se ne naježim, nego nakostriješim! "Nepravomoćno oslobađanje Stanišića i Simatovića (sada moram reći njihova imena, jer tako piše u izjavi komisije Iustitia et pax) za njihove neodređene zločine u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te istodobno (dva dana ranije) osuđivanje Hrvata i tadanjeg vodstva hrvatske za planiranje ZZP-a u BiH, ostavlja nas iznenađenima. Sud u Haagu time govori da je u politici optuživanja, te djelomice u politici osuđivanja, dominantno vođen kriterijima politike, a ne prava. Sud time nije ispunio svoju funkciju, jer kod napadnutih žrtava izaziva frustracije, a onima koji su izvršili agresiju ne daje priliku za suočavanje s istinom i za vlastitu katarzu." Ali da je politika nedvojbeno ne samo upletena, nego i dominantna, ima o tome još izvještaja, osim Hartmanničina. I najnovija izjava odvjetnika Pawana Akawana (koji je svojedobno bio vrlo blizak Tužiteljstvu), bivšega savjetnika Haaškoga suda, a kasnije člana braniteljskoga tima hrvatskih generala, u interviewu Večernjem listu, na tom je tragu. Zanimljiva je to situacija: Orie je bio branitelj i veliki protivnik ZZP-a, ali je postao sudac i znate kako sudi. Vjerujem da je ove sada oslobodio rekavši: aha, one sam osudio za ZZP, a sada ću ove osloboditi, pa da vidim što ćete vi iz susjedne sobe reći (jer oni su svi u susjednim sobama, podijeljeni po vijećima). Ali P. Akawan, kao bivši savjetnik Haaškoga suda, a kasnije član braniteljskog tima, izjavljuje 17. kolovoza (dakle prije nepun mjesec dana) u hrvatskim novinama (u Večernjem listu) da je postojala svijest o potrebi otklanjanja dojma da je Tribunal protusrpski i da treba biti i optužnicā protiv drugih etničkih skupina iako za to nije bilo valjanih dokaza. No za to je vrijeme Carla (ne ću joj spominjati prezimena) došla na ideju da treba optuživati visokopozicionirane osobe sa svih strana kako bi se izjednačila krivnja za raspad Jugoslavije. To izjavljuje Pawan, a mi smo to znali i prije. Mi smo tražili njezino nečasno otpuštanje kao javne tužiteljice imenovane od Vijeća sigurnosti, ali ne mi kao Hrvatska, nego smo mi pravnici to predlagali hrvatskim veleposlanstvima i hrvatskome predsjedniku Vlade, ali se oni to nisu usudili reći, jer su ih ucjenjivali s EU itd. To se sve zna. No prijeđimo sada na ovu nesretnu prvostupanjsku presudu. Točka 15 Optužnice. Ja ju čitam i čitam i svaki put mi je sve teže i teže, ali pročitat ću ju i sada, kao i točku 16. Kako biste znali što su oni

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Godina XI., broj 4-5

krivi i za što su osuđeni. "...da su prije ili od 18. studenoga 1991. do oko travnja 1994. i poslije razne osobe (various persons) ustanovile (established) i sudjelovale u ZZP-u (Joint Criminal Enterprise), da se političkim i vojnim sredstvima trajno uklone i etnički očiste bosanski muslimani i ostali nehrvati koji su živjeli na području koje je proglašeno Hrvatskom zajednicom." Točka 16 Optužnice (i ujedno Presude): "Brojne osobe sudjelovale su u ZZP-u. Svaki je sudionik svojim sudjelovanjem, propustom ili putom drugih osoba bitno pridonosio provođenju Pothvata i postizanju njegova cilja. Sljedeće osobe (između ostalih) sudjelovale su u provođenju ZZP-a: Franjo Tuđman, predsjednik RH; Gojko Šušak, ministar obrane RH; Janko Bobetko, načelnik Glavnoga stožera oružanih snaga RH; Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosne; zatim svih šest optuženika i razni ostali dužnosnici, članovi herceg-bosanske Vlade i političkih struktura na svim razinama, razni vođe i članovi HDZ-a u RH i BiH; razni članovi HVO-a, a i svi poznati i nepoznati pripadnici oružanih snaga, policije i sigurnosti." Ne BiH, nego RH! Dakle taj model ZZP-a u najširem smislu uzet je iz optužnice Gotovini i Markaču, ali još gore, jer se sada radi o teritoriju druge države u kojoj su odgovorni za ZZP, etničko čišćenje svih nehrvata "i svi poznati i nepoznati pripadnici oružanih snaga, policije i sigurnosti" RH na čelu s Franjom Tuđmanom. Naši su vitezovi i junaci osuđeni po toj presudi: Prlić, Stojić, Petković, Pušić, Ćorić i Praljak; redom na 25, 20, 20, 10, 16 i 20 godina. Tužitelj je tražio dvostruko više, pa sada neki misle: dobro je što nije po njegovu zahtjevu. Međutim, tužitelj je izjavio žalbu, jer su, tobože, preblago osuđeni. Mate Kovačević u napisu naslovljenu Haaški konglomerat loših politika argumentirano dokazuje neutemeljenost presude i analizira protuhrvatsku politiku, koja se prepoznaje i u toj presudi i njezinim posljedicama. Miroslav Tuđman piše u Hrvatskom tjedniku od 6. lipnja da je presuda pravno, povijesno i politički neodrživa. Spomenuo bih i tribinu Hrvatskoga slova uživo od 13. lipnja na temu: Što poslije presuda bosansko-hercegovačkim Hrvatima? na kojoj sam imao zadovoljstvo sudjelovati. Uvjeren sam da će poticaj člana HDK Miroslava Međimorca koji je briljantno opisao sudbinu osuđenih na Haaškom tribunalu varijacijama na temu Shakespeareova Hamleta imati odjeka u

Stranica 7


Glasnik HDK

javnosti (vidjeti tekst u Hrvatskom slovu od 28. lipnja). Žalbeni postupak za trojicu generala čija je prvostupanjska presuda bila 2011. trajao je 19 mjeseci. Kada bi se to vrijeme za drugostupanjski postupak preslikalo na šestericu, onda bi drugostupanjska presuda bila 29. prosinca 2014. Ne svaki dan, nego svaki sat i svaka minuta što se provede u zatvoru u Sheveningenu, pa čak i na privremenoj slobodi s koje se onda besramnim postupcima poziva pojedinac da bude častan, pa da se vrati u zatvor, tegobni su, jer neizvjesnost u iščekivanju drugostupanjske presude ne da se ničim platiti, pa ni ublažiti ovakvom retoričkom sućuti. Sada se zna da su sudci u drugostupanjskom postupku šesterici: Meron (predsjednik), Agius, Robinson, Pocard i Dagou. Podsjećam da su Meron, Agius, Robinson i Pocard sudili u drugom stupnju Gotovini i Markaču. Moglo bi se reći: u redu, pa imamo Merona. Ali u svezi s tim valja upozoriti na hajku protiv njega o kojoj Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnoga društva, piše u Hrvatskome tjedniku od 8. kolovoza pod naslovom: Protivnici slobodne Hrvatske napadaju Merona i traže reviziju presude. Šeparović izvješćuje hrvatsku javnost, koja inače da ne čita Hrvatsko slovo i Hrvatski tjednik ne bi znala ništa o tome, jer mediji to prešućuju, kao da ne postoji presuda, kao da ne postoji pismo sudca ad litem4, Danca Frederika Harhoffa. Taj je Harhoff poslao pismo na 56 adresa optužujući sudca Merona da je presuda Gotovini i Markaču donesena pod političkim pritiskom vojnog establishmenta SAD i Izraela. Tome su se pridružili vlastitim akcijama Soros i Karl Bildt (poznat iz dana našega Domovinskog rata). Oni sada traže odgovornost Merona i kada bi se slučajno dogodilo da pitanje te odgovornosti bude makar i na trenutak postavljeno pred Vijećem sigurnosti, onda on ne bi mogao predsjedavati drugostupanjskim vijećem za našu šestericu. To je onda vrlo opasno stanje, jer ako se on ne bi ponašao kao u drugostupanjskom vijeću koje ga nije uspjelo nadglasovati (tamo je omjer glasova bio 3:2) bilo bi vrlo teško predvidjeti ishod suđenja. Brammertz kaže da bi drugostupanjsko vijeće trebalo ispraviti pogrješke prvostupanjskoga vijeća i dodatno osuditi optužene za zločine što su izostavljeni i znatno povećati njihove kazne. 4

Sudci ad litem služe kao zamjena ako bi se slučajno koji od sudaca razbolio.

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Godina XI., broj 4-5

Imajući u vidu predočene ulomke iz opsežnoga gradiva o stvarnoj vrijednosti međunarodnog supranacionalnoga kaznenoga pravosuđa za mene se, kada se radi o Republici Hrvatskoj i hrvatskom narodu, i nakon oslobađajuće presude trojici generala, nastavlja znanstveno utemeljeno nepovjerenje u djelovanje međunarodnoga kaznenoga pravosuđa u optužbama i odlukama Haaškoga tribunala. To bi se nepovjerenje moglo u određenoj mjeri umanjiti ako bi u ovome predmetu bosanskohercegovačkim Hrvatima drugostupanjska presuda bila brza i oslobađajuća, a istodobno kada bi u povodu žalbe Tužiteljstva protiv SS-a bila osuđujuća i to brzo i snažno osuđujuća. Onda bi moje nepovjerenje bilo malo manje nego što je sada. Da bi u tome trebalo sada, dok se čeka drugostupanjska presuda, postupiti kao što je apelirala Iustitia et pax, koja poziva sve političke strukture da podrže uključivanje hrvatske države u ovaj postupak u dijelu opovrgavanja ZZP-a i međunarodnoga sukoba i to sa svim legalnim sredstvima, te da se obranama olakša pristup arhivima radi novih dokaza ako to bude potrebno. Poziva se na solidarnost hrvatskog naroda i političkog vodstva RH kako ono ne bi svojim ishitrenim, paušalnim i subjektivnim izjavama stvorilo krivu sliku o ulozi hrvatskoga političkog vodstva za vrijeme rata u BiH. Slažem se s pozivom komisije Iustitia et pax, ali komu je to upućeno? Onima koji su jučer na TV rekli nešto sasvim drugo i samim time utjecali na konačnu presudu u dijelu što se odnosi na ZZP? Ne, nego da se u pojedinačnim kaznenim djelima koja se Hrvatima iz BiH stavljaju na teret omogući Sudu, bez neizravnog utjecaja, da donese pravednu presudu. Na pitanje što treba učiniti s naše strane, ja kao kompetentan ili nekompetentan, mogu samo citirati kolegu Međimorca koji kaže (u spomenutom obraćanju, gdje daje više mogućnosti, ali na kraju inzistira): Ne možemo šutjeti! Citirajući Horacija na kraju završava: Po istini ću pričati. Ja na kraju kažem: Ne smijemo šutjeti! Tomu je služila i ova tribina zahvaljujući HDK-u. Hvala lijepa! * * * * * Uslijedila je rasprava, ali ne samo u obliku pitanja i odgovora5, nego i kao niz kraćih (pa i ne baš kratkih) pojedinačnih istupa što su se mogli shvatiti kao dopuna predavačevu izlaganju. U njoj su sudjelovali: veleposlanici Franjo Zenko i Đorđe Pribićević, Hrvoje Kačić, bivši predsjednik Vanj5

Predavačevi odgovori predočeni su kurzivom.

Stranica 8


Glasnik HDK

skopolitičkog odbora Hrvatskoga sabora, i Davor Derenčinović, tajnik APZH. 1. Kao pravnik kritizirali ste jedno pravo. Što Vi kao profesor prava tumačite studentima o pravu kada kažete da u krajnjoj liniji politika određuje pravo?

Godina XI., broj 4-5

mogli su se pojedini postupci tumačiti ovako i onako, ali službena politika nije išla, bez obzira na to što se je događalo, na pripajanje tuđih teritorija u svoju državu.

Nastavak rasprave Rasprava nakon predavanja

Pravo je odraz politike, jer pravo u suvremenim državama (kao i ranije, u Antici) donose vlastodršci, bilo na demokratski ili na diktatorski način. Oni donose kaznene zakone po kojima se sudi. Kada kažem da međunarodno pravo što se primjenjuje na Haaškom tribunalu nije pravo nego konglomerat nastao zbunjenošću u primjeni međunarodnih konvencija i običajnog međunarodnoga prava po njihovu tumačenju anglosaskoga prava, po kojem je svako tumačenje ujedno i novi zakon, onda tvrdim da je to pravo u nesuglasju s pravdom i pravom što ga je prihvatila međunarodna zajednica putom konvencija. Ni to pravo ne mora baš uvijek biti pravedno, ali ako je RH (bilo kao sljednica, bilo kao samostalna država) potpisala određenu konvenciju u kojoj se dotiče određeno kazneno djelo protiv mira, čovječnosti ili međunarodnoga prava, a u tumačenju pravnih običaja međunarodnoga kaznenoga prava ad hoc Tribunala je to u suprotnosti s tom konvencijom, onda je to nepravo. Ja to pravo ne priznajem i to studentima kažem. 2. Malo se čuje i zna o ovoj presudi. Drugo, kada sam studirao pravo vladalo je uvjerenje da međunarodno kazneno pravo uopće ne može funkcionirati, jer se radi o suverenim državama, pa bi to značilo upletanje u njihovo unutarnje uređenje. Treće, na Nürnberškom sudu jedan od zločina bio je spremanje i vođenje agresivnog rata, dakle napad na teritorije i prisvajanje. U ovome slučaju ne vidim da je bilo toga. U pojedinim područjima

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

O presudi Hrvatima iz BiH malo se čuje i zna zato što je to sramota hrvatske države koja se nije dostatno angažirala u tijeku samoga postupka iako je bilo izjednačivanja krivnje − to govorim pod punom odgovornosti jer sam bio predsjednik Savjeta za pomoć prijateljima Suda. Tada smo materijale što smo ih izrađivali i dobivali prateći suđenja na Haaškom tribunalu dostavljali obranama i trojice i šesterice. Osobno sam kontaktirao s obranama nekih od šesterice. Međutim, očito je da je hrvatska država (tu mislim na Ministarstvo pravosuđa, Ured za suradnju s Haaškim sudom, na predsjednika i potpredsjednika Vlade itd.) daleko veću pozornost davala Oluji nego ovome iako smo stalno tumačili i tvrdili: jednako je Hrvatska optužena u objema optužnicama. Samo je jedanput optužena za etničko čišćenje Srba nakon Oluje, a drugi put za etničko čišćenje nehrvata u BiH i za agresiju na BiH (za ovo su se zauzimali pojedini zastupnici u Hrvatskom saboru, koji su danas na visokim položajima u hrvatskoj Vladi). Zato se šuti. Savjet je raspušten kada je ministrom postao čovjek iz diplomacije, naravno, u dogovoru s tadanjim premijerom i njegovom zamjenicom koja je bila zadužena za to. Nakon toga nismo više mogli pružati pomoć osim privatno. Dakle Šimonović je raspustio Savjet bez ikakva obrazloženja. A međunarodno kazneno pravo starije je i od Nürnberškog suda i od Lige naroda i od pokušaja uspostave Međunarodnoga kaznenog suda. Dio je suvereniteta države da određuje po kojim će se kaznenim zakonima suditi njezinim državljanima za djela

Stranica 9


Glasnik HDK

počinjena na njezinu teritoriju, ali postoji i načelo univerzalnosti i ustupanje. Ovo je dobro smišljeno − to nije ekstradicija nego ustupanje ad hoc Tribunalu i to je bila volja suverene države Hrvatske (kao i nekih drugih država) da preda dio svoga suvereniteta međunarodnome kaznenom sudu koji će suditi za zločine po međunarodnome pravu koje nedvojbeno postoji kroz konvencije. A za pitanje agresije ad hoc tribunal u Haagu nije nadležan. Štoviše, ni Međunarodni kazneni sud nije nadležan za agresiju zbog toga što SAD nisu potpisale Rimski ugovor. Prema tome, Međunarodni kazneni sud ne može nikoga suditi za agresiju ovoga trena. A na Hrvatsku je nedvojbeno izvršena agresija, ali nitko nije optužen za to i ne može biti optužen po sadanjem statutu Haaškoga tribunala. 3. Valja razmisliti što bi se u konkretnom slučaju moglo učiniti kako bi sadržaj večerašnje tribine dopro ne samo do hrvatske javnosti, nego i do Haaga. Bitno je da je u statutu Haaškoga suda određeno da je temeljni cilj utvrđivanje pravde. To on nije ostvario. A za ovu bi šestericu bilo vrijedno istaknuti primjer Bihaća koji je bio zona sigurnosti pod zaštitom UN. Primjer Srebrenice pokazuje što bi se dogodilo. A u Bihaću je spašeno cjelokupno stanovništvo. To bi trebalo istaknuti, jer kada se govori o zapovjednoj odgovornosti onda valja reći da su ta šesterica bili aktivni sudionici u sprječavanju gubitka tako golema broja ljudskih života. A Sud je propustio u prvom redu optužiti Adžića, a u slučaju Jokića učinio je kardinalne pogrješke. To je zapravo prijevara. Sudac Orie bio je izvršitelj zamisli Carle del Ponte o ZZP-u. On je bio svjestan učinjenih pogrješaka, što je sve zapisano, ali je popraćeno šutnjom u hrvatskoj javnosti. Zato pozivam na djelovanje - šutnja mora prestati i mora se ljudima pomoći. O Orieju se sve zna, sve je rečeno i ne treba ponavljati. Onaj tko treba nešto reći jest država. Kao članica UN trebala bi u jednom trenutku zapitati: Što taj Haaški sud radi? To se dâ urediti diplomatskim putom i to tako da ne istupi sama Hrvatska (jer bi se onda reklo da se bori protiv Haaškog suda koji je sama suosnovala), nego da se okupi nekoliko država koje bi postavile to pitanje. Međutim, bojim se da bi se, tjerajući zeca, istjeralo vuka. Dok ovi

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Godina XI., broj 4-5

napadaju Merona da je pod utjecajem SAD oslobodio Gotovinu, nisu ni u Hrvatskoj rijetki oni kojima ta presuda smeta. Kada utjecajem na Haaški sud dođemo do oslobađajuće presude, moramo biti vrlo oprezni kako ne bismo pridonijeli oslobađanju onih koje ne bi trebalo. Za to je već nužna suptilna diplomacija. A što se tiče Bihaća, kada sam zadnji put susreo Praljka (bio je na privremenom izbivanju iz zatvora), rekao sam mu da mu pravne pomoći ne treba, jer sve što je učinio, napisao i izgovorio pred Haaškim sudom je − briljantno. Dakle o Bihaću se sve zna i sve je u sudskome spisu. I Antoinetti to zna i zato je bio protiv osuđujuće presude, ali su ga druga dvojica nadglasovala. Sada treba čekati i vidjeti što će se dogoditi s ovom šestericom. U velikoj sam bojazni i bespomoćnosti s obzirom na napadaje na Merona koji nisu bezazleni, jer dolaze iz moćnih krugova.

Dr. Derenčinović sudjeluje u raspravi

4. Osvrnuo bih se na pojedine iznesene teze. Prvo, je li Haaški sud ispunio svrhu osnivanja. Dotaknuto je pitanje prava i pravednosti, ali dometnuo bih kako je Sud osnovan i radi uspostave mira na području bivše Jugoslavije. Koliko je u oboma bio uspješan pokazuje činjenica da je najstrašniji zločin na području bivše države (Srebrenica) počinjen nakon osnivanja Suda. Važno je pitanje koncipiranja optužnice i

Stranica 10


Glasnik HDK

u postupku protiv trojice i protiv šesterice, te spominjanje znanih i neznanih osoba. Spomenuto je da su većina i tužitelja i sudaca (osobito prvih) Amerikanci. Oni su ZZP izveli kao figuru iz nečega što je u američkom pravu poznato kao conspiracy (urota). Oni odaberu nekoliko osoba koje će kazneno progoniti, a sve ostale navedu u optužnici kao suradnike, koje kasnije u postupku dobiju kao svjedoke ili pokajnike. Primijenimo li taj model na koncipiranje optužnice u kojoj se spominju Tuđman, Šušak, Bobetko itd. vidimo da im oni ne mogu koristiti kao svjedoci u postupku osim neizravno. Spomenuto je da nema agresije u jurisdikciji međunarodnoga kaznenoga prava i doista je nema. Međutim, spominjanje tih osoba u optužnici na neizravan im način de facto stavlja na teret odgovornost za agresiju. Dakle ako ta optužnica bude konačno potvrđena drugostupanjskom presudom, de facto ostaje agresija države na drugu državu. Dalje, hrvatski se inetresi brane ne samo u postupku − premda je donesena pravomoćna presuda, još uvijek je moguća revizija postupka. Imam dojam da smo se svi opustili kao da je sve gotovo, ali nije. U slučaju šesterice hrvatski se interesi brane i u onim postupcima gdje su presude oslobađajuće (predmet SS), ali ima i predmet (možda još teži) protiv Perišića, načelnika generalštaba Vojske Jugoslavije. To su jedina dva kapitalna predmeta u kojima je postojala sumnja na upletenost vrha Jugoslavije (odnosno Srbije) na događaje u Hrvatskoj i BiH, a ona je pala u prvom stupnju. Dakle to su sve predmeti koje bi trebalo uzeti kao cjelinu. Na žalost, Hrvatska već dulji niz godina, od ukidanja Savjeta, postupa slijepo, nema nikakve strategije. Zdvojni pokušaji braniteljskih timova i dijela hrvatske znanosti da se angažira oko toga, da postupi u interesu pravde i hrvatskih nacionalnih interesa, samo su, na žalost, zdvojni pokušaji. Ne vjerujem da možemo očekivati strateški obrat sa strane države u svezi sa spomenutim postupcima. Zato ovisimo o stihiji Haaškoga suda i o tome kako će se u određenom trenutku složiti silnice međunarodne politike. Stalno mi se čini da ovoga trenutka stojimo u odnosu na presudu Prliću i dr. bolje nego smo stajali nakon prvostupanjske presude Gotovini i Markaču. Pravno. Pravno stojimo bolje jer imamo jednu judikaturu koja je jača u odnosu

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Godina XI., broj 4-5

na ZZP. "Kada je tamo prošla lišo, e sada ćemo Hrvatsku ovdje!" A to je onda politika, a ne pravo. Uzme li se u ruke spis i usporedi s drugim pravnim stajalištima toga suda o ZZPu, vidi se da je najviše što se ovdje može dokazati − zapovjedna odgovornost, ali budući da nije izravno obuhvaćena optužnicom, pada sve. Međutim, moj pravnički optimizam mora se uzeti s oprezom, jer postoji i politička strana medalje, a tu sam skeptičan.

Predsjednik Morsan zahvaljuje predavaču

* * * * * Predsjednik Morsan još je jednom zahvalio predavaču, nazvavši ga jednim od stupova hrvatske tihe diplomacije, koja je također dala znatan obol stvaranju diplomacije Republike Hrvatske. Najavio je kako će ono što je izrečeno biti zabilježeno u Glasniku i na mrežnim stranicama HDK i izrazio nadu da će iz toga proisteći određene aktivnosti prema Vladi s pozivom da se stvari ne prešućuju i ne zaboravljaju.

PRVA SRIJEDA U LISTOPADU Prva srijeda obilježena je 2. listopada predavanjem dr. sc. Slavena Letice, sveučilišnoga profesora i javnoga djelatnika, pod naslovom: Naših prvih 100 dana u Europskoj uniji. Iblerovo stoljeće. Predsjednik Morsan izrazio je u pozdravnom nagovoru zadovoljstvo što se je predavač, za kojega je rekao da ga resi intelektualni integritet i građanska hrabrost, ljudske osobine koje su gotovo potpuno iščezle u doba socijalizma, zbog čega trpi i napredak demokracije u Hrvatskoj, odazvao pozivu. Također je pozdravio počasne članove, akademika Vladimira Iblera i profesora Zdravka Tomca.

Stranica 11


Glasnik HDK

Godina XI., broj 4-5

Prenosimo aotorizirani tekst predavanja sa slikama što ih je dostavio autor.

Dr. sc. Slaven Letica, sveučilišni profesor NAŠIH PRVIH 100 DANA U EUROPSKOJ UNIJI Iblerovo stoljeće Članovima Hrvatskog diplomatskog kluba (HDK) i njihovim prijateljima održao sam u Društvu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu 2. listopada 2013. predavanje pod naslovom Naših prvih 100 dana u Europskoj uniji. Do tog dana bili smo u

u danima koji su uslijedili nakon atentata Puniše Račića na prvake HSS-a u Beogradu, a nakon predavanja mi je kazao da upravo istražuje i piše znanstvenu raspravu o razlozima zbog kojih Hrvatska ne smije povući tužbu protiv Srbije za počinjenje genocida) rođen 2013., godinu i tri dana prije Sarajevskog atentata i simboličnog početka Velikog rata, učinilo mi se važnim kazati kako sadašnje hrvatsko državno vodstvo naprosto nema povijesno i državničko znanje i svijest. Da ima to znanje i svijest zasigurno bi akademika Iblera 1. srpnja 2013. – šest dana nakon njegova 100. rođendana – iskoristilo, u noći kad je slavljen „povratak Hrvata u Europu“, kao savršeno utjelovljenje, opću metaforu i simbol svih naših povijesnih odnosa – nesporazuma, sporazuma, nagodbi i ugovora – sa Starom Damom. Jer naprosto ne postoji osoba koja bolje utjelovljuje Hrvata koji je premostio XX. i XXI. stoljeće: nizak je rastom (takva je i Lijepa naša u Europskoj uniji), uspravan, ustrajan, postojan, domoljuban, čvrst i nepokolebljiv u svom znanju i uvjerenjima, otvoren za svaku raspravu, a znanstveno i umno živ i kreativan i nakon navršenih 100 godina.

Prof. dr.sc. Slaven Letica

Europskoj uniji zapravo 95 dana. Kako je broj 100 bio simbolično polazište mog predavanja, a slučaj je htio da se te večeri među članovima HDK-a nalazio i najstariji profesor međunarodnog prava i vjerojatno jedan od nekolicine najstarijih akademika u svijetu prof. dr. sc. Vladimir Ibler __ 25. lipnja ove godine navršio je 100 godina __ učinilo mi se prikladnim da predavanje posvetim upravo njemu i njegovu životu, te europskoj povijesti njegova doba. Prije svega zbog toga što mislim da su iz hrvatske opće kulture iščeznule tradicionalne vrjednote povijesnog pamćenja i ljudske zahvalnosti. Akademik Ibler zapravo je savršena metafora složenih, zapetljanih, zanosnih, ali i frustrirajućih i tragičnih - stoljetnih i tisućljetnih - odnosa Hrvata i Europe ili Europa: Srednje Europe, balkanske Europe i „Europe“, Sredozemne Europe ili Sredozemlja, pa i Zapadne i Istočne Europe. Kako je akademik Vladimir Ibler (prije predavanja ispričao mi je kako je političku inicijaciju doživio

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti organizirala je proslavu 100. rođendana svog najstarijeg člana, akademika Vladimira Iblera (rođen je u Zagrebu, u Austrougarskoj carevini, 25. lipnja 1913.), a duhoviti predsjednik HAZU-a akademik Zvonimir Kusić za rođendan mu je poklonio knjigu britanskog biznismena i dijetetičara dr. Normana Wardhaugha Walkera (iako su promotori njegovih knjiga tvrdili da je živio 116 ili 119, zapravo je umro s navršenih 99 godina) I vi možete postati puno mlađi (naslov izvornika: Postanite mlađi).

Podsjetio sam, prije svega, na fascinantnu povezanost „Iblerova stoljeća“ i europske povijesti. Iako je rođen u Zagrebu, u kojem je proveo najveći dio svog života, akademik Ibler: prvo: živio je i preživio je šest država: AustroUgarska, Kraljevina SHS, Kraljevina Jugosla-

Stranica 12


Glasnik HDK

Godina XI., broj 4-5

Civilizacija pljeska i sajam taština: među političkim birokratima na Trgu bana Jelačića 1. srpnja 2013. nije bilo mjesta za jedinoga malog-velikoga Svjedoka Stoljeća, akademika Vladimira Iblera.

vija, NDH, Titove Jugoslavije, Republika Hrvatska;

četvrto: doživio je slom triju velikih ideologija: kolonijalizam, nacizam/fašizam i komunizam;

drugo: preživio je tri ili čak sedam ratova: dva balkanska, dva svjetska i tri ili četiri velikosrbijanska: 1991.-1999. (slovenski, hrvatski, bosansko-hercegovački, kosovski);

peto: preživio je stoljeće svjetskih i nebrojenog mnoštva drugih ratova, pogroma, ratnih zločina i genocida: u XX. stoljeću svakog je dana ubijeno oko 3000 civila; šesto: doživio je – nakon 100 godina i tri dana – još jedan „povratak Hrvata u Europu“. Životna mudrost pojedinca (akademika Vladimira Iblera) i naroda (hrvatskoga) koje prožive i prežive takvo stoljeće čini ih mudrima, ali i zdravo skeptičnima, na način kojim je Albert Camus prilikom dodjele Nobelove nagrade za književnost, 10. prosinca 1957. godine opisao životna iskustva i životnu filozofiju vlastitoga naraštaja:

Razdragane „Europljanke“ slave povratak Hrvata u Europu. Zamislite akademika Iblera među njima: neprocjenjivo!

treće: živio je i nadživio tri totalitarna poretka: diktatura kralja Aleksandra, NDH i Titov jednopartijski režim;

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

"Svaki naraštaj, nedvojbeno, misli da je pozvan preurediti svijet. Moj naraštaj, međutim, zna da ga ne će prekrojiti. No, njegov je cilj možda veći. Sastoji se u tome da spriječi njegovo uništenje. Nasljednik pokvarene povijesti, u kojoj se isprepleću neuspjele revolucije, lude tehnike, mrtvi bogovi, iscrpljene ideologije, gdje osrednje vlasti mogu danas sve uništiti, ali ne znaju više uvjeriti, u kojoj se inteligencija spustila do te mjere da postaje služavka mržnje i ugnjetavanja, taj je

Stranica 13


Glasnik HDK

Godina XI., broj 4-5

naraštaj morao sebe, i oko sebe, obnavljati počevši od samih svojih negacija, nešto malo od onoga što čini dostojanstvo života i smrti. Pred svijetom koji je u opasnosti od rasula, u kojem postoji mogućnost da naši veliki inkvizitori zauvijek uspostave kraljevstva smrti, on zna da bi trebao, u svojevrsnoj ludoj utrci s vremenom, ponovno uspostaviti mir među narodima, mir koji ne će biti i robovanje, ponovo izmiriti rad i kulturu i sa svim ljudima opet načiniti kovčeg zavjetni". Kratko sam se osvrnuo i na 1913. godinu u kojoj je Ibler rođen. Naime, po inerciji, razdoblja i godine koje prethode krvavim ratovima, a takav je bio Veliki rat (tako se na Zapadu često naziva Prvi svjetski rat), promatramo kroz prizmu ratnih razaranja, strahota, zločina i patnjā.

ondašnjima, pa i današnjima – sasvim dobra godina: industrijska revolucija je cvjetala, stope rasta BDP-a bile su visoke i stabilne, prvi val globalizacije i liberalni granični i vizni režimi omogućivali su masovna putovanja brodovima, vlakovima i cepelinima, a europske okrunjene glave koje će godinu kasnije voditi krvavi rat – ruski car Nikola II., kralj Ujedinjenog kraljevstva George V. i njemački car Wilhelm II. - bezbrižno su veselili na velebnom berlinskom vjenčanju kajzerove jedinice kneginje Victorije Louise koje je bilo mjesec dana prije rođenja akademika Iblera (24. svibnja 2013.).

Kako sam se u vrijeme proslave hrvatskog ulaska u EU nalazio u Washingtonu (bio sam na prilično tužnom obredu podizanja barjaka EU-a pred zgradom hrvatskog veleposlanstva u tom gradu), među nizom knjiga koje sam kupio i pročitao bila je i knjiga mladoga australskog povjesnika suvremene povijesti (rođen je 1976.) školovanog na Oxfordu Charlesa Emmersona: „1913.: U potrazi za svijetom prije Velikog rata“. Knjiga ima 20 poglavlja u kojima povijesni istraživač-pisac opisuje život u 20 gradova 1913.: Alžir, Berlin, Buenos Aires, Detroit, Jeruzalem, London, Mumbai, Pariz, Teheran itd. K K

Gracilna princeza Victoria Louise i njen izabranik princ Ernst August od Hanovera.

Da je malošto 1913. upućivalo na ratni kaos 2014. Emmerson ilustrira citiranjem jednog Kanađanina koji je u privatnom pismu napisao: „Zasada, hvala Bogu, sadašnje je doba najveće i najbolje od onog što je svijet do sada vidio.“ Ipak, jedan je neočekivani, strašni događaj – Sarajevski atentat terorista Gavrila Principa, kojeg su obje Jugoslavije slavile kao junaka – promijenio tijek povijesti. Može li se nešto sličnoga dogoditi stotinu godina kasnije: 2014.? Iako su „balkanski“ ratovi s kraja XX. stoljeća iza nas, Sredozemlje i Bliski Istok more teški ratovi, a ekonomska situacija na Sredozemlju i u većem dijelu Europske unije i Europe izuzetno je teška? Naslovnica knjige „1913.“

Ključna je teza te zanimljivo i izvrsno napisane knjige kako je 1913. bila – po svim mjerilima,

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Ta situacija u bitnome određuje i naš „boravak“ u Europskoj uniji. Naime, zlatno razdoblje EU ostalo je u posljednjem desetljeću XX. i na samom

Stranica 14


Glasnik HDK

Godina XI., broj 4-5

početku XXI. stoljeća: optimizam Europskog sna, brz i postojan gospodarski rast, iznimno jeftin i obilan kreditni novac, obilni EU fondovi – kohezijski i strukturni. Hrvatska je predugo čekala na ulazak u EU, a može se kazati da je odnos EU birokrata i političara prema nama bio maćehinski: stalne ucjene, prijetnje, lažna obećanja. U taj kontekst treba smjestiti i naših prvih stotinu dana u EU. Tih je stotinu dana vlast, na žalost, zlorabila za nadmudrivanje i nadjačavanje s jačim i mudrijima, čime je dovela u pitanje tezu o Hrvatima kao „starom europskom narodu“ kojem je „mjesto u Europi, a ne na Balkanu“. Već i sama činjenica, koju, što je najtragičnije, vladajući nisu imali na umu, da je Kukuriku vlast takozvani Lex Perković izmijenila na Vidovdan (28. lipnja 2013.) koji Europa i Svijet pamte po zlu, svjedoči o nezrelosti, neznanju i neodgovornosti današnjih hrvatskih vlastodržaca, a ne vladara i državnika.

Ilustracija Sarajevskog atentata

Na Vidovdan 1389. stvoren je Vidovdanski mit; na Vidovdan 1914. terorist Gavrilo Princip ubio je austrougarskog prjestolonasljednika nadvojvodu Franju Ferdinanda i njegovu suprugu Sofiju; na Vidovdan 1921. usvojen je zlokobni velikosrpski Vidovdanski ustav; masovni zločinac Puniša Račić u slavu je Vidovdana 20. lipnja 1928. u beogradskoj skupštini ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, te smrtno ranio Stjepana Radića; na Vidov-

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

dan 1989. Slobodan Milošević je na Gazimestanu najavio ratni pohod za „spas“ Jugoslavije; u slavu Vidovdana JNA je 26. lipnja 1991. napala Sloveniju u nakani da isprovocira u to doba razoružanu Hrvatsku, kako bi nas napala na sam Vidovdan itd. Nitko pametan, dakle, ne bi baš na Vidovdan usvojio Vidovdanski zakon! Tragikomično je što nas je upravo taj Vidovdanski zakon - osmišljen kao prevarantski plan za zaštitu komunističkih ubojica i njihovih gospodara zavadio s Angelom Merkel i Njemačkom, s Viviane Reding i Europskom komisijom. Još je tragičnije što nas je taj Vidovdanski zakon pred europskom javnošću prikazao kao Balkance koji ne poštuju ugovore i kojima se ne može vjerovati na riječ: zakonsku, nekmoli usmenu. Iako se Zoran Milanović svim silama trudio javnosti objasniti kako je s Europskom unijom verbalno i pravno zaratio zbog nacionalnog i državnog samopoštovanja (tvrdio je: „Apelirao bih na barem malo samopoštovanja; mi smo demokracija i država članica, nismo ptičji rezervat.“ i „Ovo su situacije u kojima treba pokazati karakter.“) i iako je građane pozvao da vjeruju njemu, a ne Viviane Reding i Europskoj komisiji (vapio je: „Ovo je u konačnici pitanje povjerenja. Kome ćete vjerovati? Demokratskoj vladi u Hrvatskoj ili osobama u Komisiji koje idu po sedmi mandat i koje nisu demokratski izabrane.“), ljudi mu naprosto nisu povjerovali. Štoviše, javio se spontani ženski pokret otpora protiv Zorana Milanovića i njegova zakona. Naime, najzanimljivije kritike njegova zakona i hladnog rata koji je zadjenuo s EU objavile su – žene: Angela Merkel, Viviane Reding i njezina glasnogovornica Mina Andreeva, Slavenka Drakulić, Aleksandra Kolarić, Jelena Lovrić, Mirela Holy, Đurđica Klancir, Ivana Petrović, Ines Sabalić, Vesna Pusić, Mirjana Krizmanić, Vedrana Rudan, Tanja Torbarina. Ženske kritike imaju znatno veću težinu od muških, jer se radi o ženama raznih svjetonazora koje naprosto osjećaju da se ne smije muljati oko potpisanih ugovora. Uostalom, naša je pramajka Eva jabuku spoznaje zagrizla barem pet minuta prije našega praoca Adama. Prvih 100 hrvatskih dana u EU donijelo je i niz otrježnjenja glede dobitaka i gubitaka koje nam članstvo u toj nadnacionalnoj konfederalnoj (danas) ili federalnoj državnoj zajednici donosi. Zbog politički razumljivog, pa i opravdanoga, razloga,

Stranica 15


Glasnik HDK

predodžbe Hrvata o članstvu u Europskoj uniji stvarane su na temelju organizirane promidžbe Vlade RH i Europske komisije kojoj je temeljna svrha bio uspjeh referenduma o pristupanju. Sukladno tome, u javnost su lakše i češće stizale vijesti i podatci o koristima od članstva, od onih o cijeni i rizicima. Tek nedavno građani su doznali ono što je nama dobrim poznavateljima EU proračuna i financijskih programa oduvijek bilo jasno: da članstvo u EU ima svoju cijenu i da ta cijena nipošto nije mala. U ovoj godini u proračun EU uplatit ćemo 211 milijuna eura, a u 2014. oko 600 milijuna. Dakle, u pet godina oko tri milijarde eura! Radi usporedbe: to je maksimalni iznos novca koji sadašnja vlast planira dobiti od davanja preko 1.000 kilometara izgrađenih (!) autocesta na 35godišnju koncesiju. I dok je „povlačenje EU fondova“, kako bi narod kazao, na vrbi svirala, uplate u proračun EU-a moraju se izvršiti svakoga mjeseca, tako da postoji velika vjerojatnost da naša zemlja u sljedeće dvije godine bude jedan od rijetkih EU „neto gubitnika“. Već je sama ta činjenica izvor novih političkih i ekonomskih frustracija, jer je gospodarsko stanje naše zemlje doista teško: neki kažu „alarmantno“, drugi „bezizlazno“. Javni je dug nedavno dosegao 200 milijarda kuna, oko 27 milijarda eura. To je iznos bez jamstava i HBOR-a koja iznose oko 35 milijarda kuna. Od 2008. do 2013. javni dug je povećan za 100 %, pa ćemo samo za kamate u ovoj godini morati platiti oko 10 milijarda kuna, 1.3 milijarde eura ili 3 % bruto domaćega proizvoda. Bili bi to sitni novci da zemlja postiže rast BDP-a od 5 ili 6%, a zastrašujuće veliki u situaciji kad godinama ostvarujemo ekonomski nazadak ili, ako Bog da, jedva mjerljivi rast. Kao školovani ekonomist, moram kazati da zaduživanje, odnosno uzimanje kredita, nije, kao što tvrdi ministar Slavko Linić, zločin. Štoviše, uzimanje kredita, bez obzira na to tko ga uzima – pojedinac, tvrtka, grad, županija ili država – u načelu može biti ne samo nužno, već i ekonomski i razvojno opravdano. Na tu je činjenicu vrlo davno ukazao poznati američki politički ekonomist Lester Carl Thurow (rođen 1938.). Davne 1978. kazao je o američkom vanjskom dugu, a to vrijedi za svaku zemlju, pa i Hrvatsku i naš javni i vanjski dug: “Da se novac koji smo posudili u inozemstvu uložio u tvornice i robote, ne bismo

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Godina XI., broj 4-5

imali razloga za brigu, jer bi dug sam sebe vraćao. No taj je dug sada ozbiljan problem jer u cijelosti odlazi na potrošnju.” Dakle, ministra Linića ipak treba načelno ispraviti: nije zaduživanje u zemlji i inozemstvu zločin po sebi, već je zločin ekonomski neodgovorno, koruptivno i samouništavajuće zaduživanje kojem je temeljna svrha uvijek bila: osvajanje ili ostanak na vlasti. Pitanja koja traže odgovore su ova: tko se je, kada, kako, gdje, pod kojim uvjetima i zašto zaduživao u ime hrvatske države i naroda? Tražio bi i odgovore na pitanje: gdje je i kako potrošeno ili uloženo 27 milijarda javnoga duga (s dugom HBOR-a i jamstvima oko 32 milijarde) i 45 milijarda vanjskoga (inozemnoga) duga? Na kraju bih pokušao doći i do odgovora na najvažnije pitanje: kako se izvući iz dužničkog ropstva i kako spriječiti ekonomsku propast? Postoji nekoliko pretpostavkā za racionalan, poticajan i konstruktivan razgovor u politici i znanosti. Kada je politika u pitanju, trebalo bi napustiti praksu stalnog vikanja: „Vi ste krivi!“, „Vi ste lopovi!“, „Vi ste izdajice“, „Vi ste neznalice“. Pitanje je tko kod nas ima vjerodostojnost, odlučnost i mudrost da prestane s praksom delegiranja krivice na drugoga. Po logici stvari, prvi korak mogli bi napraviti ljudi koji su trenutno na vlasti, a to znači predsjednici SDP-a, HNS-a i predsjednik Republike. Društveni, a to znači ekonomski, ljudski, politički i moralni problemi s kojima se svakodnevno susrećemo imaju dugu povijest i neka su vrsta metaforičke kronične, degenerativne, ali i zarazne bolesti. Uzroci i korijeni tih problema znatno su vremešniji od hrvatske države, ali su i u posljednjoj velikosrpskoj agresiji, modelu privatizacije, pomami neodgovornog zaduživanja i zarobljavanju države od strane svih političkih i poslovnih „elita“. Ako se u analizi ograničimo na tri ključna pokazatelja hrvatske ekonomsko-razvojne paralize, a to su vanjski dug (oko 45.5 milijarda eura), javni dug (oko 27 milijarda eura, a s jamstvima i HBOR-om 32 milijarde eura) i nezaposlenost (oko 360.000), prilično je jednostavno „podijeliti“ odgovornost, političku, ali i građansku. Jer ni građani nisu bez grijeha, jer su svojim ekonomskim ponašanjem barem malčice pridonijeli sadašnjem dužničkom ropstvu i beznađu. U prvih 13 godina XXI. stoljeća vanjski je dug Hrvata i Hrvatske (koji će naša djeca i unuci

Stranica 16


Glasnik HDK

plaćati stotinjak godina!) povećan od 10 na 46 milijarda eura: u doba vladavine Ivice Račana je udvostručen, od 10 na 20 milijarda eura, a nakon toga, kad su vladali Ivo Sanader i Jadranka Kosor od 20 na 46 milijarda. Kad je na vlast došao Zoran Milanović on nas više nije mogao zaduživati, jer su kamate rasle, a kreditni rejting padao prema – smeću. Vizualno, političku distribuciju odgovornosti za „dužničko ropstvo“ objavio sam 2007. u mojoj knjizi „Let iznad kukavičjeg gnijezda“:

Godina XI., broj 4-5

Sada kad smo u Europskoj uniji, u prilici smo da o raspoloženju građana govorimo na temelju rezultata ozbiljnih istraživanja, ankete Eurobarometar, a ne na temelju vlastitih spekulacija. Anketa iz srpnja ove godine pokazala je kako samo 3 % Hrvata misli da je stanje u našem gospodarstvu „sasvim dobro“, dok čak 97 % misli da je „sasvim loše“. Prosjek za svih 28 članica EU je 26 % „sasvim dobro“, 72 % misli da je „sasvim loše“, a 2 % „ne zna“. Dakle, opći val ekonomskog pesimizma kruži cijelom Europskom unijom, a depresija je dobila zastrašujuće razmjere u zemljama Sredozemne Europe. Beznađe je najgore u Španjolskoj gdje samo 1 % ljudi misli da je stanje „sasvim dobro“, a 99 % njih da je „sasvim loše“. Kad je naša zemlja u pitanju, nezaposlenost i opasnost od gubitka posla osnovni su izvori beznađa (pesimizma), a nakon toga opća ekonomska situacija. Kako je ekonomija majka svih raspoloženja i klima, danas je cijela Sredozemna Europa u teškoj ekonomskoj recesiji i velikoj masovno-psihološkoj depresiji. Najveće žrtve europske recesije i depresije su „gnjezdari“: mladi ljudi rođeni nakon 1980ih. Sada već pomalo bivša Globalna financijska kriza, Velika recesija i Europska dužnička kriza prerastaju u Veliku europsku ekonomsku i političku paralizu.

Istodobno sa zaduživanjem u inozemstvu i zemlji (kod stranih banaka), u bescijenje je prodano manje-više sve što je vrijedilo i imalo monopolski ili oligopolski tržišni položaj: banke, vrijedna hotelska industrija (s pratećim prostorom), Pliva, Ina, HT itd. Velike štete i male koristi koje su hrvatskom narodu donijele vlade Ivice Račana i Ive Sanadera (ali i guverneri Marko Škreb i Željko Rohatinski!) danas se mogu lako pretvoriti u brojke, a štete koje nam je donijela ljudska lijenost, neodgovornost i odsustvo svijesti o državništvu i državničkoj odgovornosti Stipe Mesića tek će se vidjeti i moći izračunati u mjesecima i godinama pred nama. Kao posljedica duboke i dugotrajne ekonomske recesije i depresije javlja se i ljudska i masovnopsihološka depresija, pa i nacionalno malodušje.

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Izborni uspjeh komedijaša ili, starijim riječima kazano, profesionalnog harlekina Beppa Grilla (mi bismo kazali: Jože Zrikavca) na talijanskim izborima trebao bi biti posljednji znak uzbune za EU, jer nas europska povijest uči da protestno glasovanje na kojem trijumfira učena komedija, Comedia del Arte, ne sluti na dobro. Naime, znano je da su Mussolini i Hitler u javnosti dočekani kao svojevrsni stand-up komičari. Izborni uspjeh Jože – Bepa Zrikavca simptom je dubljih europskih vrijednosnih i kulturnih podjela. Naime, u današnjoj Europskoj uniji već se danas može nazrjeti podjela na njezin protestantski dio koji se nešto lakše nosi s politikom drakonske štednje, odricanja i teškog rada, i neprotestanskog (katoličkog i pravoslavnog) sredozemnog dijela koji se teško na to privikava. Upravo zbog toga, ono što nazivam „ekonomskom paralizom“ krije u sebi zametke novog potencijalnog radikalizma: lijevog i desnog. On ne mora nužno biti na tragu starih radikalizama i totalitarizama dvadesetoga stoljeća: komunističkog, fašističkog i nacističkog. To može biti grillizam ili zrikavaštvo.

Stranica 17


Glasnik HDK

Na kraju, postavlja se pitanje: postoji li i gdje je izlaz iz takva depresivnog stanja – ekonomskog i masovno psihološkoga? Možda bi odgovor na to pitanje trebao početi tajnim suglasjem i javnim priznanjem hrvatskih političara i znanstvenika koje bi izražavalo slavnu Sokratovu konstataciju: „Znam(o) da ništa ne znam(o)!“ Za razliku od vođa političkih stranaka, Hrvatske udruge poslodavaca, pa i brojnih mojih kolega ekonomista, koji se u javnosti prave važnima i tvrde kako jedino oni znaju što nam je činiti i da jedino oni imaju „plan za izlaz iz krize“, ja javno priznajem da to ne znam. To kažem mirne savjesti, jer sam nekoliko mjeseci u Washingtonu proučavao i istraživao uzroke Velike recesije koja se, poput kuge u Sokratovoj Ateni, iz Amerike 2008. doselila u Europsku uniju. Tu joj se toliko svidjelo da se, čini se, kod nas trajno nastanila, donoseći nam masovnu besposlicu, gospodarski nazadak i ljudsku tjeskobu, pa i očaj. Ova moja proučavanja i istraživanja dovela su me, evo, do zaključka, kojim je Sokrat do ludila dovodio svoje subesjednike: Ja doista ne znam tko bi, što, kada i kako mogao učiniti da se hrvatski građani, gospodarstvo, društvo i država izbave od puta koji nas – kako stvari sada stoje – vode u propast. Kada bi tu nepobitnu istinu priznali i drugi hrvatski ekonomisti i političari, otvorio bi se prostor za zajedničko traganje za istinom i idejama za osmišljavanje strategija i javnih politika za rješavanje teških gospodarskih, ljudskih i inih problema današnje „europske“ Hrvatske. Općenito mislim da se krivo vjeruje da nas političari mogu „izvući iz krize“. Uloga je državne i svake druge vlasti da ne bude prepreka slobodnom poduzetništvu, investiranju, poslovanju, dolasku stranog kapitala, a ne da se bavi investiranjem. * * * * * Predsjednik Morsan zahvalio je predavaču na otvorenosti, pogotovo zbog toga što se u Hrvatskoj inače osjeća pomanjkanje građanske hrabrosti. Izrazio je žaljenje što predavač nije mogao pribivati na HDK-ovoj proslavi ulaska Hrvatske u EU povezanoj s proslavom 100. rođendana akademika Iblera (predavač je tada bio u SAD). Uslijedio je razgovor, i to i u obliku pitanja i odgovora,6 i kao niz kraćih, pa i poduljih pojedinačnih istupa, što su predavača potaknuli na podulje odgovore. U njemu su sudjelovali Stjepan 6

Predavačevi istupi označeni su kurzivom.

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Godina XI., broj 4-5

Šulek, ugledni novinar i publicist (dva puta), Hrvoje Kačić, bivši predsjednik Vanjskopolitičkog odbora Hrvatskoga sabora, i Marko Tadić, bivši rektor Mostarskoga sveučilišta.

Slušateljstvo prati izlaganje

1. Imam dojam da se u Hrvatskoj Europa previše idealizira; Europa nije tako idealna kako se ovdje drži i to bi ljudi trebali znati. Ima previše problema u Europi i o tome bi trebalo malo više pisati. Naši mediji, a i intelektualci, to zanemaruju. Drugo, spomenuli ste da kancelarica A. Merkel nije bila u Zagrebu. Mislim da je dobro što nije bila, jer su ovdje bili predstavnici Srbije, pa bi se ona morala izljubiti s njima što bi vidjela cijela Europa. Ona će doći jednoga dana kada se srede odnosi između Njemačke i Hrvatske. Treće, ovdje se previše spominje činjenica da je Hrvatska mala zemlja. Međutim, dosta je doći na more i vidjeti da nije tako. Zašto mi to stalno ponavljamo? U Europi ima još malih zemalja, ali to nikada nitko ne spominje. A što se tiče intelektualaca __ neka idu gore na trg da Hrvatska čuje njihov glas! Jučer sam slušao razgovor s Vama na radiju. Vaše je izlaganje bilo savršeno __ jedno od rijetkih što ulaze u problematiku hrvatske države i hrvatskog naroda. Trebalo bi biti više takvih emisija i na radiju i na televiziji u kojima bi nastupali ugledni intelektualci, osobito diplomati. Potpuno ste u pravu što se tiče drame Europe. Europa prolazi danas kroz razdoblje što ga nazivam razdobljem zakašnjele ekonomske reformacije. Vladajuća gospodarska ideologija (teški rad, odricanje, proračunski rezovi) uglavnom je prihvatljiva protestantskim zemljama (Njemačka, Švicarska, dio Belgije, Nizozemska, Nordijske zemlje). Neprihvatljiva je za

Stranica 18


Glasnik HDK

periferiju Europe. To je jedna velika drama. Što se tiče javnih rasprava, hrvatski su mediji zatvoreni __ u prvom redu zbog obzira prema oglašivačima. Inače se može napisati što god se hoće (primjerice, da je Karamarko shizofrenik) __ to će objaviti 50 % medija, ali da nešto kritički napišete o velikim oglašivačima, to je nemoguće. Drugo, hrvatska je javna televizija po dolasku nove uprave uvela svojevrsne crne liste. Tako se ljudi mojega profila mogu tamo pojaviti samo kada se govori o marginalnim stvarima (izbori u SAD itd.). Da bi se stvorila interakcija, nuždan je dijalog, a osnovni je problem u Hrvatskoj izostanak dijaloga7. Svi političari, pa i znanstvenici, kažu: mi znamo, ali nas nitko ne sluša. Nitko danas u Hrvatskoj ne zna što treba učiniti. Bio sam 3,5 mjeseca u SAD i svaki sam dan provodio po 12 sati istražujući na najboljim tamošnjim sveučilištima, u Svjetskoj banci, u Međunarodnome monetarnom fondu, kako bih shvatio razlike između SAD i Europe u pristupu rješavanju problema velike recesije. Jedva sam malo shvatio. A u nas svaka šuša kaže da ima rješenje. Treba poći od toga da nitko ništa ne zna i da treba obnoviti javni dijalog. Međutim, Hrvatska nema kapaciteta: na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 30 % ljudi ne govori nijedan strani jezik, a 70 % ljudi nikada nije bilo na burzi; 90 % njih nikada nije bilo pozvano održati predavanje na uglednom ekonomskom fakultetu u svijetu. A to je vodeća znanstvena ustanova u nas. Taj se problem ne može riješiti od danas do sutra. Ti profesori-mediokriteti (u smislu prosječnosti) odgajaju studente, a svaki student misli da su profesori najpametniji. Tako studenti jedino odlazeći na svjetska sveučilišta mogu shvatiti da su njihovi učitelji zapravo neobrazovani. 2. Norveška je bogata i nezavisna zato što ima bogato podmorje (nafta i plin). Međutim, veliki su izgledi da je i jadransko podmorje bogato tim energentima (doduše, ne kao norveško). Zato upozoravam na štetnost ZERP-a i na nužnost njegova dokidanja. Treba proglasiti isključivi gospodarski pojas. Zbog ZERP-a imamo problema i na jugu, gdje Crnogorci čine sve da izgubimo dio našega mora. To bi bila 7

Napisao sam o tome esej pod naslovom Sokrat u Zagrebu. Što bi se dogodilo da Sokrat dođe u Zagreb i kaže: znam da ništa ne znam, kada svatko u Hrvatskoj javno tvrdi da ima rješenje za sve probleme. A nitko ih nema.

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Godina XI., broj 4-5

nagrada agresorima, a Hrvatska šuti. Zato bi se netko od ugleda morao zauzeti za to da se dokine ZERP i proglasi gospodarski pojas na cijelom našem dijelu Jadrana. Jedan ispravak: Hrvatska nije sudjelovala u balkanskim ratovima, a pejorativan prizvuk Balkana potječe upravo iz doba tih ratova (etničko čišćenje itd.) __ zato se treba boriti protiv svih pokušaja da nas se trpa u istu košaru sa Srbima. Govorio sam o iskustvu ratova. I zadnji rat mi računamo samo kao Domovinski, a tu je bilo više ratova. Generički pojam za protekle ratove bio je da su velikosrpski osvajački ratovi. I o balkanskim ratovima, u koje nismo bili uključeni, govorio sam u kontekstu 100 godina profesora Iblera. A što se tiče pitanja što bi trebalo učiniti, mislim da bi 1. točka preokreta trebala biti izmjena Izbornog zakona __ prelazak s većinskog sustava koji daje apsolutnu moć stranačkim prvacima. Morao bi se uvesti svojevrsni mješoviti sustav (koji smo imali 90ih godina) ili njemački preferencijalni sustav (koji smo imali nedavno kod europskih izbora): ljudi istodobno glasuju i za stranačku listu i za pojedince. Taj sustav prisiljava stranačke prvake da na 2. i 3. mjesto ne stavlja dodvoricu, ulizicu. Drugo, treba dokinuti ZERP i proglasiti gospodarski pojas __ tu nema spora. Ali stvar koja se ne smije napraviti to je davanje autoceste u 50-godišnju ili 30-godišnju koncesiju. Učinimo li to, zapravo dajemo ključeve vlastitog turizma koncesionaru u ruke. Budu li ti koncesionari Talijani, naši konkurenti na turističkome tržištu, oni će upravljati cijenama naše turističke ponude. Kada je riječ o bogatstvu hrvatskog podmorja (na žalost, nisam geolog), volio bih da si u pravu, ali duboko sumnjam. Ali mi imamo zemlju kao potencijal i imamo vodu. Po studiji što ju je izradila Svjetska banka, deficiti vode bit će između 30 % i 70 %, kako kada. Prema tome, damo li Hrvatske vode s vodnim potencijalima u koncesiju na 20 do 30 godina, gubimo znatno više od onoga što ćemo možda dobiti u Jadranu. Danas se o razvoju može razmišljati vizionarski, kreativno, ali zatim moraju doći tehničari koji će te zamisli pretvoriti u ostvarive projekte. A u nas nema suradnje između ljudi koji imaju kreativne ideje. Spomenut ću prijatelja psihijatra koji živi u Splitu, a koji ima najneobičnijeg pacijenta: uspješnoga tamošnjeg poduzetnika, koji ima više stotina zaposlenih.

Stranica 19


Glasnik HDK

Zahvaljujući njegovim otkačenim idejama (pati od psihoze) tvrtka je napredovala. Ali pojavile su se i poteškoće zbog kojih je bio jako potišten, pa nije mogao donijeti nijednu odluku. Obratio se je psihijatru. On pak ima veliku etičku dvojbu: ako pacijenta normalizira, on više ne će moći funkcionirati, a od njega zavisi 300-400 ljudi. U Hrvatskoj bi trebalo poraditi na tome da ljudi koji su prestari za mijenjanje svojih uvjerenja počnu učiti. To je velik problem za našu tzv. političku elitu. Čovjek ima 40-50 godina i misli da je genijalan, a svi (osim njega) vide da nije.

Predsjednik Morsan zahvaljuje predavaču; lijevo: akademik Ibler, počasni član HDK

3. U Njemačkoj publicisti ulaze u ovakve teme, ali u Hrvatskoj ne. Hrvatska je uvela sustav inkriminacije tzv. govora mržnje. Bankrotirao sam na tome. Sud će vas, ako napišete i notornu istinu, s čvrstim činjenicama, osuditi, zato što je to uvrjedljivo i kazniti vas s 20-40 tisuća kuna. Imam nekoliko tako izgubljenih sporova. 4. Slavena sam upoznao davno, prigodom velike rasprave u Saboru o dugoročnoj strategiji razvoja SR Hrvatske. Predhodni govornik bio je Mates, a zadnji Slaven, koji je rekao da brzo mora kući, jer da će uskoro crtići koje njegova djeca gledaju. Po tome sam ga zapamtio, a poslije smo se susretali više puta. Imam dva ispravka. U svezi s fiskalizacijom na tržnicama mislim da to nije osobit problem. Ne idem na Dolac, ali idem na tržnicu u Samoboru __ tamo su sve kumice koje su i prije bile. Isto tako i tri prekupca __ kako su radili prije, tako rade i sada. Drugo, naši političari ne idu na Wall street, u City, u Kinu i Japan. Međutim, naši su političari hodočastili u Kinu, ne pojedinačno, nego u timovima. Nema ministra znanosti niti

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Godina XI., broj 4-5

premijera koji nije bio u Izraelu, koji nije posjetio Australiju. Rezultat je tih njihovih prvih posjeta (kako je to neki dan premijer rekao): nula. Što se tiče naše ekonomske znanosti (i uopće naše znanosti), ona slabo komunicira s medijima, kao i ova današnja vlada. Međutim, u nas se pojavljuju estradni znanstvenici, koji nastupaju svake večeri. Ima ih pet: jedan je za ekonomiju (zna sve), drugi je opći znanstvenik koji komentira sve __ ekonomiju, politiku, sociologiju (inače je sociolog) i tako redom. Ali ključne se institucije ne javljaju. Naobrazba naših današnjih ekonomista takva je da se ne bi smjeli zvati ekonomistima, nego inženjerima knjigovodstva, računovodstva, paramarketinga. U svemu se slažemo. Govoreći o putovanju, nisam mislio na takvu vrst putovanja. Neki dan ste vidjeli onoga iz Malezije, koji je došao kupovati zračne luke, kokošinjce, bordele, hotele... Svako toliko pojave se takvi. Dok je Mesić bio na položaju stalno je dovodio goste iz Libije, Emirata itd. a jedini je biznis koji je ostvario bio: kada su oboljele one antilope (mislim da ih je bilo osam) doveo ih je za 20.000 $ na Brijune, pa se je pok. zločinac Broz okretao u grobu, jer su u njegovoj rezidenciji liječili te antilope. Prije ili kasnije izaći će na vidjelo goleme ekonomske, političke i druge štete što ih je napravio S. Mesić za svojeg mandata. Na žalost, neke stvari znam, ali u našoj je javnosti takvo stanje da vas mediji mogu pojesti. Vidjeli ste što se je dogodilo sa spinom __ nesporazumom ove vlade s Europskom komisijom: vodeći su mediji, kada se je vidjelo da je vlada napravila nepodopštinu, rekli da je osnovni problem za Viviane Reding __ ćirilica u Vukovaru! To je pet dana bilo na naslovnicama naših novina i to je problem, a nema veze sa stvarnim problemom.

AKTIVNOSTI ČLANOVA HDK U Glasniku HDK redovito izlaze vijesti o vrijednim postignućima članova HDK. Međutim, time se zacijelo ne izvješćuje o svemu što naši agilni članovi čine u javnosti – do sada se uglavnom izvješćivalo o onome za što je urednik ili koji drugi član UV saznao. Pojedinim je članovima, izgleda, neugodno davati vijesti o svojim javnim nastupima ili objavljivanju knjige „na velika zvona“, ali za tu samozatajnost nema pravog razloga.

Stranica 20


Glasnik HDK

Godina XI., broj 4-5

Zato UV moli čitatelje da dostavljaju vijesti o osobnim uspjesima, a i onima drugih članova, a one će biti objavljivane u Glasniku. U zadnjem su četveromjesečju naši članovi bili, usprkos ljetnom odmoru, prilično aktivni, što se vidi iz sljedećih priloga.

je taj put bio dug, najdulji za jednu novu članicu Europske unije, ali je nakon 10 godina uspješno okončan. Budući da je bila generalna konzulica od 2001. do 2008. osobno je sudjelovala u brojnim aktivnostima koje su se odvijale u pokrajini Baden-Württemberg u spomenutom razdoblju.

HRVATSKI PUT U EUROPSKU UNIJU

Predavanje je podijelila u šest dijelova: 1. Osnovni podatci o Republici Hrvatskoj, 2. Sažet prikaz povijesti Hrvatske od 879. do 1990. godine, 3. Najvažniji datumi u povijesti Hrvatske od 1990. do 2013. godine, 4. Proces pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji, 5. Što Republika Hrvatska očekuje od Europske unije, 6. Što Europska unija dobiva pristupanjem Republike Hrvatske u njezino članstvo. Predavanje je počela prikazivanjem filma-spota Oda radosti, a nastavila prikazivanjem proziraka (power point). Sadanji generalni konzul Ante Cicvarić održao je predavanje O perspektivama članstva u EU. Izložio je brojna očekivanja Republike Hrvatske nakon postizanja punopravnog članstva u EU kao i što sve EU dobiva s novom zemljom članicom. Nakon održanih predavanja uslijedila su brojna pitanja sudionika svečanosti, poglavito stručnih suradnika Predsjedništva grada Freiburga.

Predavanje Vere Tadić u Freiburgu U Freiburgu, Savezna pokrajina Baden-Württemberg, SR Njemačka, održana je 3. srpnja 2013. svečanost u povodu ulaska Republike Hrvatske u punopravno članstvo u Europskoj uniji. Svečanost su organizirali Predsjedništvo grada Freiburga, Njemačko-hrvatsko društvo Freiburg i grad Kenzingen. Proslava je održana u Poglavarstvu grada Freiburga. Sudionike svečanosti uvodno je pozdravio g. Klemens Ficht, zamjenik predsjednika Predsjedništva grada Freiburga, čestitajući Republici Hrvatskoj na članstvu u Europskoj uniji. Skup su pozdravili Božo Čičak, predsjednik Njemačkohrvatskoga društva Freiburg, Božo Galić, župan Vukovarsko-srijemski, Matthias Guderian, gradonačelnik Kenzingena i Mladen Karlić, gradonačelnik Vinkovaca. Gradovi Kenzingen i Vinkovci potpisali su povelju o partnerstvu 2007. godine nakon višegodišnje suradnje koja je započela za Domovinskog rata u Hrvatskoj. Nakon uvodnih i pozdravnih riječi, predavanja su održali bivši i sadašnji generalni konzuli Republike Hrvatske u Baden-Württembergu Vera Tadić i Ante Cicvarić.

VOLI MORE, DRŽ' SE KRAJA Izložba fotografija Mladena Juričića

Veleposlanica Vera Tadić za govornicom

Veleposlanica Vera Tadić, tajnica HDK, održala je predavanje pod naslovom Hrvatski put u Europsku uniju do zaključno 1. srpnja 2013. Naglasila je da

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Veleposlanik Mladen Juričić priredio je izložbu fotografija pod naslovom Voli more, drž' se kraja u Narodnoj knjižnici i čitaonici u Novom Vino-

Stranica 21


Glasnik HDK

Godina XI., broj 4-5

dolskom. Izložba je bila otvorena od 18. do 31. srpnja 20138. Organizirala ju je Barbara Kalanj Butković, a postav je djelo autora i Vesne Špoljar, koja je sastavila tekst za katalog i govorila o izlošcima na otvorenju. Katalog su izradili i pripremili za tisak Ivana Pećarina i autor.

i 1946. godine. Obilježavanje su priredili Hrvatsko žrtvoslovno društvo (HŽD) i Hrvatski domobran pod pokroviteljstvom Dubrovačko-neretvanske županije. Veleposlanik Nikola Debelić zastupao je HŽD kao zamjenik predsjednika i govorio uoči otkrivanja spomen-križa. Cjelovit prikaz događaja dan je u Hrvatskom slovu od 30. kolovoza, str. 9.

LJETO NJEMAČKE POLITIKE PREMA HRVATSKOJ

* * * * * Veleposlanik Debelić sudjelovao je 21. kolovoza kao predstavljač knjige dr. sc. Ivana Jurića, uglednoga genetičara, Podrijetlo Hrvata – genetički dokazi autohtonosti u dvorani Osnovne škole u Trpnju na Pelješcu. Osim toga govorio je 22. kolovoza u Dvorani kulture u Metkoviću na predstavljanju knjige dr. sc. Ivana Jurića, ali povjesničara i publicista (autora brojnih knjiga), Partizanska i komunistička represija i zločini prema Hrvatima u Donjem Poneretavlju 1941-1990.

Članak Ivana Šimeka u Jutarnjem listu Generalni konzul Ivan Šimek objavio je u Nedjeljnom jutarnjem listu od 4. kolovoza poveći članak pod naslovom: Ljeto njemačke politike prema Hrvatskoj. U njemu se (uz snimku rukovanja predsjednika Ive Josipovića s kancelaricom Angelom Merkel) prvo podsjeća na ključnu ulogu Njemačke u priznavanju Republike Hrvatske od strane tadanje Europske zajednice, te na podjednako važnu ulogu u sprječavanju sankcija protiv Hrvatske nakon što su uvedene Srbiji. Slijedi pregled (uglavnom neuspjelih, ponajprije hrvatskom krivnjom) pokušaja jačanja gospodarske suradnje. Zatim se prikazuje učinak svjetske financijske i gospodarske krize i traženje načina da se Hrvatska izvuče iz nje poput većine bivših socijalističkih zemalja, članica EU. Na kraju se zagovara postizanje konsenzusa vodećih političkih stranaka oko rješavanja gospodarskih problema i navode upute bivšeg njemačkoga kancelara W. Brandta: oslanjanje na vlastite snage i nužnost postojanja vodećega čovjeka koji bi bio na visini te zadaće. JEDANAEST ŽRTAVA IZ DVANAEST OBITELJI ISTOG RODA Nikola Debelić na otkrivanju spomenika poratnim žrtvama U prigodi obilježavanja Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih sustava, 23. kolovoza, otkriven je u Novim Selima (zaselak Šiljezi), općina Kula Norinska kod Metkovića, spomen-križ jedanaesterici žrtava komunističkoga zločina – nestalima i ubijenima na Križnom putu, od Glibuše kraj Metkovića, preko Orahovca, Petrove gore, Karlovca, Dravograda do Bleiburga. Tih jedanaest stradalnika ubijeno je u dobi od 22 do 25 godina 1945. 8

U trenutku izradbe kataloga nije se znalo do kada će izložba trajati, pa je otisnut nadnevak 25. srpnja.

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

JE LI KOMUNIZAM JEDNAKO ZLO KAO I FAŠIZAM? Članak akademika Davorina Rudolfa u Vijencu Veleposlanik Davorin Rudolf objavio je velik članak (preko cijelih stranica 8. i 9. uz fotografije rukovanja Staljina i Ribbentropa, zatim Molotova kako potpisuje sporazum i Hude jame u Sloveniji) u Vijencu, časopisu Matice hrvatske, od 5. rujna 2013. pod naslovom: Je li komunizam jednako zlo kao i fašizam? Ovdje prenosimo uredničke naglaske, a cjelovit tekst donosimo u prilogu ovome broju. Aktualna hrvatska vlast na Dan sjećanja evocira žrtve svih totalitarizama, ali nije kadra poimence navesti koji su to totalitarizmi bili. Komunizma nema. Čelnici svih država stvorenih na području bivše Jugoslavije, osim u Bosni i Hercegovini, bili su djeca komunizma. Sada su u stupovima aktualne vlasti, slikovito kazano, njihova djeca. Njima je nepodnošljivo osuđivati sustav uz koji su – makar i samo hereditarno – gustim nitima toliko vezani. SRUŠITE 'BERLINSKI ZID' U HRVATSKOJ Pismo Zvonimira Šeparovića Vivianei Reding Veleposlanik Zvonimir Šeparović, predsjednik Hrvatskoga žrtvoslovnog društva, uputio je 23.

Stranica 22


Glasnik HDK

rujna, na Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih sustava, pismo dr. Vivianei Reding, dopredsjednici Europske komisije, pod naslovom: Srušite 'Berlinski zid' u Hrvatskoj! U pismu se sažeto prikazuje mukotrpno rađanje samostalne države Hrvatske u Domovinskom ratu pod vodstvom prvoga hrvatskog predsjednika, dr. Franje Tuđmana, te svojevrsna restauracija komunizma nakon njegove smrti. Osobito se ističe činjenica veličanja bivšega jugoslavenskog diktatora Tita pod čijim su se vodstvom počinili strahoviti zločini za vrijeme, a osobito nakon II. svjetskog rata – sve uime tzv. antifašizma. Također se upozorava na to da partizanski zločinci i pripadnici komunističkih tajnih služba, posebno zloglasne Udbe, nikada nisu izvedeni pred sud pravde. Izražava se nada da će ulazak Hrvatske u EU, zajednicu država u kojoj su pravda, zakon i poštivanje ljudskih prava od najveće važnosti, pomoći našoj Domovini da se u njoj konačno sruši 'Berlinski zid'.

PRIZNANJE ZLATKU STAHULJAKU Veleposlanik Zlatko Stahuljak primio je odlukom predsjednika Republike Ive Josipovića, iz njegovih ruku, Povelju Republike Hrvatske, dodijeljenu Međunarodnom violinističkom natjecanju ''Vaclav Huml''. Z. Stahuljak bio je inicijator i utemeljitelj tada jedinog međunarodnoga glazbenog natjecanja u Hrvatskoj. Dodjela Povelje bila je upriličena u

Veleposlanik Zlatko Stahuljak prima priznanje iz ruku predsjednika Republike Ive Josipovića

Uredu predsjednika Republike Hrvatske na Pantovčaku u srijedu, 9. listopada 2013. na svečanosti uručivanja odlikovanja u prigodi Dana neovisnosti.

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Godina XI., broj 4-5

OBAVIJESTI O RADU HDK Od izlaska prošloga broja Glasnika do zaključenja ovoga održano je osam sastanaka Upravnog vijeća HDK: 26. lipnja, pa 2. srpnja, zatim 5., 12. i 26. rujna, te 3., 10. i 17. listopada 2013. Valja reći da je na svim sastancima UV sudjelovao najmanje po jedan član Nadzornog odbora HDK. Na ovim je sastancima, uz pitanja sadržaja sljedećega broja Glasnika i mrežnih stranica, prevladavalo ovih devet tema: - utvrđivanje kalendara aktivnosti, - koordinacija izdavačke djelatnosti, - prijedlog da se M. Munivrana imenuje u dva saborska odbora, - poticanje mogućih autora na pisanje tekstova za IV. knjigu Sjećanja i priloga, - priređivanje svečanosti uoči ulaska Hrvatske u EU, - postavljanje naljepnice HDK na ulaz u zgradu MVEP i u Diplomatsku akademiju, - pristup autorima tekstova za Sjećanja i priloge u Arhiv MVEP, - primanje novih članova, - novčana pitanja. Prve srijede u rujnu predavanje je održao profesor emeritus Željko Horvatić, počasni član HDK, a prve srijede u listopadu – profesor Slaven Letica. Za predavanje u studenom odazvala se novinarka Višnja Starešina. U prosincu će biti predbožićno druženje, dok će predavanje u siječnju, u povodu 22. godišnjice međunarodnoga priznanja RH, održati veleposlanik Branko Baričević, voditelj Predstavništva Europske komisije u RH. Predavanja održana prvih srijeda u rujnu i listopadu s naglascima iz rasprave što je uslijedila prikazana su u ovom broju, kao i sažeta vijest o svečanosti priređenoj uoči ulaska Hrvatske u EU i u povodu 100. rođendana akademika Vladimira Iblera, počasnoga člana HDK (u Zlatnoj dvorani Hrvatskog instituta za povijest, 27. lipnja). Ova će se zajednička svečanost iscrpno prikazati u posebnoj knjižici s tekstovima na hrvatskom i engleskom jeziku. Izdavačka djelatnost HDK odvija se u trima granama: Glasnik HDK (s posebnim izdanjima u povodu Dana hrvatske diplomacije i sl.), objavljivanje Sjećanja i priloga i mrežne stranice HDK. U pogledu mrežnih stranica doći će do promjena, a za uređivanje mrežnih stranica HDK traži se rješenje.

Stranica 23


Glasnik HDK

Jednoglasnom odlukom svih članova UV i NO predložen je Mišo Munivrana, dopredsjednik HDK, za imenovanje u dvama odborima Hrvatskoga sabora: - Odbor za europske poslove i - Odbor za vanjske poslove. Službeni dopis HDK odaslan je mjerodavnoj službi Hrvatskoga sabora. Kako se primicao rok za pristizanje tekstova (kraj rujna) osnaženo je poticanje na pisanje mogućih autora tekstova za IV. knjigu Sjećanja i priloga tako da se može očekivati osam ili devet priloga, a dvije su trećine tekstova dostavljene uredništvu. Nastaviti će se telefonski pozivi autorima koji još nisu dostavili tekstove, a čvrsto su to obećali, dok se ne dobiju tekstovi. Svečanost u povodu ulaska RH u EU i obilježavanje 100. rođendana akademika Vladimira Iblera, počasnoga člana HDK, bila je, po općoj ocjeni, događaj koji služi na čast HDK-u. Dolazak predsjednika Republike, Ive Josipovića, na svečanost svjedoči o postupnom rastu ugleda Kluba. Šteta je što tom prigodom nije bilo dužnosnikā MVEP, a od članova Udruge hrvatskih diplomata bio je nazočan samo novi predsjednik, veleposlanik D. Žirovčić, koji je i član HDK. Akademiku Ibleru tom je prigodom dodijeljena plaketa HDK, a prigodno slovo izrekao je profesor emeritus Željko Horvatić, počasni član HDK. Kako je već rečeno, cijela će svečanost biti potanko opisana u posebnoj knjižici. Odlučeno je da će se, na temelju dogovora i suglasnosti tajnice MVEP, postaviti naljepnica s grbom HDK na ulaz u zgradu MVEP na Petretićevu trgu gdje je sjedište Kluba. Likovno rješenje, te oblik i tvarnu izvedbu osmislit će predsjednik Morsan.

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Godina XI., broj 4-5

Tajnica MVEP dr. Vesna Cvjetković službeno je primila predsjednika HDK Sergeja Morsana i tajnicu Veru Tadić i opetovano obećala da ne će biti zaprjeka dostupu Arhivu Ministarstva članovima HDK koji žele pisati tekstove za knjige Sjećanja i priloga. Očekuje se da će korištenje arhivskih dokumenata biti olakšano piscima spomenutih tekstova. Očekuje se izbor novih članova HDK, pri čemu će osim novih redovitih članova po prvi put biti birani i pridruženi članovi. Zahvaljujući rizničarovu predanu radu Klub i dalje nema poteškoća u podmirivanju novčanih obveza.

Glasnik Hrvatskog diplomatskoga kluba Izdaje Upravno vijeće HDK Izlazi dvomjesečno Adresa nakladnika: Petretićev trg 2, 10000 Zagreb Tel. (01) 4599 401, fax: (01) 4599 455 E-mail: hdk@mvpei.hr Internet: http://www.hdk-cdc.hr Za nakladnika: Sergej Ivan Morsan, predsjednik HDK Uredništvo: Zvonimir Marić, član UV HDK, urednik Đuro Deželić, član NO HDK, član uredništva Tvrtko A. Mursalo, član uredništva Žiro račun za uplatu članarine kod Privredne banke Zagreb: IBAN: HR03 2340 0091 1100 9271 6

Stranica 24


25 PRILOG: Akademik Davorin Rudolf: JE LI KOMUNIZAM JEDNAKO ZLO KAO I FAŠIZAM? Prije desetak godina pisao sam u časopisima i novinama o velikim totalitarizmima dvadesetoga stoljeća. O dvojbama u nas jesu li komunizam, fašizam i nacizam – kao društvena praksa i dio naše sudbine – bili duboko tragični za svijet i Hrvatsku, ili među njima ima krupnih razlika? Prošlo je, evo, desetljeće, a u nas je još uvijek jednako aktualna ta važna politička, etička i moralna dvojba i tema. O njoj se piše i raspravlja različito. Odlučio sam, stoga, na stranicama Vijenca ponoviti svoja davna stajališta koja su, usprkos vremenu, analizama i brojnim istraživanjima u novije vrijeme, ostala neizmijenjena.

Naše dvojbe U nas je još uvijek dvojbeno veličanje pojedinih totalitarizama i njihovih simbola. Gotovo svi se slažemo s političkim i moralnim (po nekima i zakonskim) sankcioniranjem apologije i javnoga propagiranja nacizma i fašizma. Drugačija su, međutim, stajališta kada je u pitanju komunizam. Pojedini političari i intelektualci, posebice naši postkomunisti, smatraju da nema valjanih osnova za poistovjećivanje doktrine, vlasti, režima i simbola komunizma s nacističkim i fašističkim. Njihovi argumenti se mogu sažeti u dvije tvrdnje. Prvo, doktrine nacizma i fašizma su počivale na državnoj ekspanziji i rasizmu, militantnom antisemitizmu, pogromu Roma, a konačni cilj komunističke političke filozofije jest humanizam, društvo pravde i jednakosti. Drugo, bivši Sovjetski Savez je zajedno s komunističkim pokretima u nekim europskim zemljama – uključujući partizanski pokret u Jugoslaviji – sudjelovao u Drugome svjetskom ratu na strani antifašističke koalicije, pa se ne može trpati u isti koš s nacističkom Njemačkom i fašističkom Italijom.

Razlika između doktrine i prakse Faktografija kazuje da su veliki totalitarizmi koji su obilježili dvadeseto stoljeće, fašizam, komunizam i nacizam, uzrokovali smrt i patnje milijuna ljudi, unakazili ljudske odnose i srozali civilizaciju. Nacisti i fašisti su, među ostalim, započeli Drugi svjetski rat u kojemu je poginulo 55 do 60 milijuna civila i vojnika. Računa se da je samo nacizam uzrokovao smrt oko 25 milijuna civila, dobrim dijelom u okupiranim zemljama. U državama, pak, u kojima su komunisti bili (ili su još) na vlasti (pa su se te države nazivale komunističkima) stradalo je u nemilosrdnoj "klasnoj borbi", egzekucijama "narodnih neprijatelja", "čistkama", logorima i sl. oko 90 do 100 milijuna ljudi. Analitičari tvrde da su to minimalne aproksimacije, jer se istraživanja nastavljaju. Činjenice, dakle, kazuju da su sva tri totalitarizma uzrokovala tragedije golemih razmjera za čovječanstvo. A doktrine na kojima su totalitarizmi 20. stoljeća izrasli, jesu li one bile nedužne? Barem neke od njih? One su se, dakako, međusobno razlikovale. Ne mogu se staviti na istu ravan, primjerice, Hitlerov "Mein Kampf" i Marksov "Kapital", fašistički korporativizam i radničko samoupravljanje. Razlikovale su se i koncepcije kasnoga jugoslavenskog "titoizma", "eurokomunizma" i istočnoeuropskog "realnog socijalizma" (komunizma u Aziji i afrokomunizma pogotovo). Bilo je razlika i između fašizma i nacizma, primjerice u tretmanu Židova. Međutim, nijedna od tih doktrina, ideologija i koncepcija nije bila nedužina, jer su sva tri totalitarizma koja su na njima izrasla, bila surova i tragična praksa, ostvareni totalitarni državni poredci, konkretni sustavi vlasti, režimi (osobito u ranim razdobljima nakon stjecanja vlasti, u bivšem Sovjetskom Savezu sve do zadnjih faza u postojanju te države). Uz razlike "i po podrijetlu i po sudbini", imali su neka ista ili slična obilježja koja su doktrinarno bila jasno projektirana, obrazložena i pravdana: fetišiziranje države, veličanje vođe, diktaturu, masovne progone i egzekucije, policijski i partijski teror. Prohujali su i ovim našim prostorima poput pošasti pa

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Stranica 25


26 nema obitelji u Hrvatskoj u kojoj netko nije stradao pregažen jednim od njih. Ovim ili onim. Zbog takva njihova ostvarenog učinka, zbog "sjećanja na teror" u svijesti građana, svako javno veličanje bilo kojega totalitarizma, propagiranje doktrina na čijim su temeljima izrasli, zagovaranje režima koje su ti totalitarizmi kreirali ili inspirirali valja tretirati na isti način, jednako ih politički i moralno proskribirati.

Jasna stajališta demokratske Europe Demokratska Europa je odavna rekla što misli o velikim totalitarizmima prošloga stoljeća. U rezoluciji Europskoga parlamenta Europske unije „Europska savjest i totalitarizmi“, koja je donesena 2. travnja 2009., izričito su osuđeni fašizam, nacizam i komunizam. Jer su bili simboli smrti, diktatura i masovnoga nasilja. U rezoluciji je istaknuto da je europska integracija država odgovor na patnje koje su prouzročili Drugi svjetski rat i nacistička tiranija „koji su utrli put širenju totalitarizama i nedemokratskih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi“. „Europa se ne će moći ujediniti ako ne bude sposobna postignuti zajednički pogled na svoju povijest, priznavajući nacizam, staljinizam, fašizam i komunističke režime zajedničkim naslijeđem i ako ne obavi poštenu i sveobuhvatnu raspravu o zločinima u prošlome stoljeću“.

Poziv komunističkim i postkominističkim strankama U rezoluciji se, dalje, kaže da je Europski parlament uvjeren da je „krajnji cilj ostvarivanja i procjenjivanja zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi pomirba, a ona se može postići prihvaćanjem odgovornosti, traženjem oprosta i jačanjem moralne obnove“. Europski parlament EU je 23. rujna 2008. posebnom deklaracijom proglasio 23. kolovoza „Europskim danom sjećanja na žrtve staljinizma i fašizma“ koji valja komemorirati s dignitetom i nepristrano. Taj dan je izabran jer je 23. kolovoza 1939. u Moskvi ministar vanjskih poslova Sovjetskoga Saveza Vjačeslav Molotov potpisao s njemačkim ministrom vanjskih poslova Joachimom von Ribbentropom ugovor o međusobnom nenapadanju. Tajnim protokolima uz taj ugovor Hitler i Staljin su podijelili interesne sfere u Europi i područja pogodna za osvajanje. Europski dan sjećanja na žrtve totalitarizama (u Kanadi se rabi naziv „Dan obilježen crnom vrpcom“) podržala je i Parlamentarna skupština Organizacije za sigurnost i suradnju u Europi (OESS) na sastanku u Vilniusu 3. srpnja 2009. (okuplja danas 57 država iz Europe, Sjeverne Amerike i Azije). Parlamentarna skupština Vijeća Europe (neovisne međunarodne organizacije osnovane 1949., koja danas obuhvaća 47 država Europe i Azije) u rezoluciji od 25. siječnja 2006. istaknula je nužnost „međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima“ i pozvala sve komunističke i postkomunističke stranke da u svojim zemljama (ako to nisu učinile) ponovno procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, te se distanciraju od počinjenih zločina totalitarnih komunističkih režima i osude ih bez ikakvih nejasnoća. Vijeće Europe je i u nizu drugih dokumenata osudilo sve totalitarizme prošloga stoljeća. Primjerice, u rezolucijama br. 1096 (iz 1996.), 1495 (2006.), 1652 (2009.) i dr. U rezoluciji donesenoj 2009. godine istaknuto je da „Europa mora na jedinstven način suzbiti i bezrezervno osuditi sve oblike diktatorskih režima, poput onih nacionalsocijalističkih, fašističkih i totalitarnoga komunizma“. Veliki totalitarizmi dvadesetoga stoljeća osuđeni su i na drugim važnim međunarodnim skupovima. U Pragu je 3. lipnja 2008. donesena „Deklaracija o zločinima komunizma“ koju su potpisali eminentni europski političari i povjesničari, primjerice češki političar i pisac, predsjednik Češke od 1993. do 2003. Václav Havel i njemački predsjednik od 2012. Joachim Gauck, te oko pedeset članova Europskog parlamenta EU-a. U Varšavi je 23. kolovoza 2011. donesena deklaracija o sjećanju na žrtve totalitarnih režima, a takvi su dokumenti usvojeni i u Višegradskoj skupini, Vijeću EU za pravna i interna pitanja, brojnim vladinim i nevladinim institucijama i dr.

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Stranica 26


27

Deklaracija Hrvatskoga sabora Europski parlament EU i Vijeće Europe dostavili su sve spomenute akte hrvatskome državnome vrhu, koji ih je prihvatio (Hrvatska je članica Vijeća Europe od 1996., a u vrijeme donošenja rezolucije „Europska savjest i totalitarizmi“ bila je država kandidatica za punopravno članstvo u EU). Na poticaj Vijeća Europe Hrvatski sabor je 30. lipnja 2006. donio „Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990.“ Zanimljiva su tri ulomka u uvodnome dijelu Deklaracije u kojima se kaže: – Podsjećajući hrvatsku javnost – s osjećajem iskrenoga žaljenja, pijeteta i sućuti prema svakoj i svim nevinim i nemoćnim žrtvama jugoslavenskoga i hrvatskoga komunizma – na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata, počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske, – Zabrinuti zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnoga komunizma u Hrvatskoj; – Odlučni u nakani da učinimo sve kako se tragična prošlost zločina i teških povrjeda ljudskih prava u vrijeme totalitarnih poredaka ne bi nikada više ponovila... Deklaracijom Hrvatski sabor se pridružio „snažnoj osudi masovnoga kršenja ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima“ i izrazio je „sućut, razumijevanje i priznanje žrtavama tih zločina u Republici Hrvatskoj, Europi i svijetu“. Nakon donošenja toga dokumenta prestala su u nas službena izjašnjavanja o lijevome totalitarizmu. Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarizama i autoritarnih režima unesen je u popis naših spomendana, koji obilježavamo stidljivo, gotovo nezapaženo, osuđujući uglavnom zločine fašizma i nacizma.

Antifašizam i komunizam U obranu komunističke vladavine u Europi, posebice u Hrvatskoj, osobito se aktivira antifašizam. Postkomunisti tvrde da su antifašizam i komunizam zapravo istoznačni društveni fenomeni pa se komunizam (a samim tim bivši Sovjetski Savez kao država), pokreti koji su bili oružano konfrontirani s nacifašizmom (a potakli su ih ili vodili komunisti, jugoslavenski, francuski i grčki primjerice) ne može svrstavati zajedno s fašizmom i nacizmom, niti se smiju zakonom zabranjivati komunistička obilježja. Ako se u nas treba nešto osuditi i politički sotonizirati onda su to samo oni režimi koji su bili u ratu na strani Njemačke i Italije, primjerice ustaški. I njihovi simboli, naravno. Uvjeravaju nas također da antifašizam nije završena i ostvarena povijesna pojava vezana uz razdoblje od 1919. (stvaranje borbenih fašističkih postrojba) ili 1922. (postavljanje Mussolinija na čelo talijanske vlade), ili 1933. (dolazak Hitlera na vlast) do okončanja Drugoga svjetskog rata, već aktualna politička i ideološka vrijednost u Europi danas. Komunizam, budući da je jedna od sastavnica antifašizma, uživa trajno poštivanje i tretman na isti način kao i antifašizam. Tako sročene teze nukaju na raspravu o antifašizmu: što je zapravo i kamo ga u povijesti smjestiti? Antifašizam je prije svega bio antipod i negacija fašizma i nacizma. Pod tim terminom razumijeva se savez država i pokreta koji su u Drugome svjetskom ratu stvorili najveću vojnu alijansu u povijesti svijeta i suprotstavili se Njemačkoj, Italiji i Japanu. Antifašizam je u raznim zemljama (Italiji, Austriji, Francuskoj, Španjolskoj i dr.) imao različite organizacijske oblike, a izvan Italije, otpor fašizmu u svijetu najprije se pojavio u "domu roda hrvatskoga", pitomoj i slobodarskoj Istri (seljaci u Proštini pobunili su se protiv fašizma u veljači 1921., a u travnju 1921. ustali su rudari Labinštine). Bitne odlike su mu bile antibarbarstvo, poraz i kažnjavanje agresora.

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Stranica 27


28 Valja, dalje, imati na umu da su se u antifašističkoj vojnoj alijansi stvorenoj tijekom Drugoga svjetskog rata – koja je nesumnjivo najvažniji povijesni reprezentant antifašizma – zajedno našli britanski premijer, zakleti antikomunist Winston Churchill i službeno najveći prokomunist, sovjetski vođa Josif Visarionovič Staljin. Antifašistička koalicija je, prema tome, bila ideološki i politički, gospodarski i vojno, heterogena, samo je cilj bio isti – rušenje nacifašizma (na Dalekome istoku japanskoga imperijalizma). Velika Britanija, primjerice, nikada nije bila komunistička, ali jest antifašistička. Pretvaranje u sektu, svojatanje i rezerviranje antifašizma samo za komuniste, postkomuniste i ljevičare lukava je smicala ljevičarske ortodoksije i potkupljivih intelektualaca. Antifašizam nije i ne smije biti alibi za zločine komunističkih režima.

Partizanski rat i Domovinski rat I jugoslavenski antifašistički partizanski pokret, koji su 1941. potaknuli i vodili komunisti, nije bio isključivo komunistički. Mnogi sudionici toga pokreta nisu ni znali što zapravo znači komunizam. Na otpor su ih potakli okupacija, njemački, talijanski, ustaški i četnički teror. U Dalmaciji, u kojoj je partizanski pokret bio najmasovniji, velik broj građana otišao je u partizane izazvan talijanskom okupacijom (u Splitu su u sred grada bacane bombe na talijansku vojnu glazbu). Ponukan nacionalnim osjećajima, rodoljubljem i domoljubljem. Komunizam, kao ideologija i praksa, nije bio isključivi, a ni dominantni motiv masovnoga hrvatskog nacionalnog otpora zavojevačima tijekom Drugoga svjetskog rata. To je jedna od specifičnosti partizanskog pokreta u Hrvatskoj. Ako se ta obilježja imaju na umu onda su i partizanski rat 1941.-'45. i Domovinski rat 1991.-'96. bili slavni oružani otpori uljezima, zavojevačima i njihovim protežeima i sljedbenicima. Naravno, svaki od njih u specifičnim društvenim i političkim prilikama i u različitim povijesnim razdobljima i na različitim ideologijsko-političkim podlogama. Ali, da nije bilo jednoga i drugoga danas ne bismo imali samostalnu državu Hrvatsku. Valja odgovoriti i na pitanje: je li antifašizam još uvijek aktualna društvena pojava i jedna od vladajućih političkih ili ideoloških vrijednosti u Europi? Da bi postojao antifašizam – "anti" je latinska riječ a znači "protu" – istodobno mora postojati fašizam ili nacizam (riječ "fašizam" udomaćila se kao sinonim za fašizam i nacizam). Danas u Europi fašizma u njegovu izvornome obliku nema. Nestao je u travnju 1945. propašću Talijanske Socijalne Republike Salò (koju je Mussolini osnovao u sjevernome dijelu Italije nakon talijanske kapitulacije sredinom 1943.). I njemački nacizam srušen je vojnim porazom Njemačke 8. svibnja 1945. Postfašisti i neofašisti u Italiji, primjerice, imaju drugačiji program od onoga koji sadrži Dottrina del fascismo iz 1932., a periferne skupine neonacista su u Njemačkoj iz Hitlerova programa baštinili, čini se, jedino simbole i surovo fizičko nasilje kao način borbe.

Uloga i status bivšega Sovjetskog Saveza Ne smije se zaboraviti ni to da je jedan od stupova ratnog antifašizma (1941.-45.) bio bivši Sovjetski Savez (SSSR), koji je u vrijeme nacističkog poleta očijukao s Njemačkom. Rekli smo da je s fašističkom Njemačkom zaključio 23. kolovoza 1939. sporazum o nenapadanju, ali i tajni protokol o podjeli Poljske. Kad je Njemačka 1. rujna 1939. nasrnula na Poljsku, Sovjetski Savez je 17. rujna zaposjeo istočna poljska područja, Zapadnu Ukrajinu i Zapadnu Bjelorusiju i pripojio ih. S tih su prostora Rusi prognali, zatvorili ili uključili u poluprisilni rad oko milijun ljudi, 30 tisuća ih je smaknuto (Staljin je naredio da se pobiju gotovo svi poljski časnici zarobljeni 1939.), a u logorima ih je umrlo oko 90 do 100 tisuća. Rusi su započeli 30. studenoga 1939. rat protiv Finske i pripojili dio finskoga teritorija (zbog te agresije SSSR je izbačen iz Lige naroda), a 17. lipnja 1940. okupirali su baltičke republike Latviju, Estoniju i Litvu. Uime antifašizma te se činjenice ne mogu prešutjeti. Stoga Staljinovo paktiranje s Njemačkom do napadaja Njemačke na Sovjetski Savez 22. lipnja 1941. i ruski model komunizma valja lučiti od antifašističkog vojnog savezništva skovanog radi potiranja

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Stranica 28


29 nacifašizma. Staljinizam je bio model doktrinarnog i praktičnog ruskog komunizma, politika i oblik državne vlasti u Sovjetskom Savezu, a antifašizam velika svjetska vojna koalicija. Kad bi antifašizam i danas bio važeća ideologija, politička filozofija ili aktualna europska vrijednost, kamo bismo strpali staljinizam? Pod tepih? Kako? Antifašizam je, prema tome, povijesni fenomen na čijim je osnovnim vrijednostima, ciljevima i postignućima – rušenju mračnih totalitarnih zavojevačkih režima – građen novi međunarodni poredak nakon Drugoga svjetskog rata i utemeljena, uz oslonac na ostale povijesne stečevine, neovisna i samostalna država Hrvatska. Komunizam (lenjinizam, boljševizam, staljinizam), koji se u Europi urušio 21. prosinca 1991. raspadom SSSR-a jedan je od tri velika povijesna totalitarizma koji su obilježili prošlo stoljeće. Motiv borbe protiv veličanja triju velikih totalitarizama 20. stoljeća nije u strahu od njihove restauracije, jer su povijesno neuspjeli i potrošeni modeli, već u sprječavanju i suzbijanju uporabe autoritarnih, diktatorskih i totalitarnih metoda vladanja bilo koje sadašnje ili buduće vlasti ili organiziranih političkih (stranačkih, partijskih) snaga.

Zašto dio hrvatske ljevice prešućuje zločine komunizma? Na kraju, valja mi odgovoriti na pitanje zašto u nas dobar dio ljevice još uvijek prešućuje zločine i brani povijesno profanirani i osuđeni model totalitarnoga komunizma 20. stoljeća, usprkos apelima demokratske Europe i Deklaraciji Hrvatskoga sabora iz 2006.? Odgovora ima više. Najprije, jedan sloj naših građana uživao je dobrobiti komunističkoga sustava u Jugoslaviji pa je prirodan njihov žal za prošlim vremenima. Dalje, čelnici svih država stvorenih na području bivše Jugoslavije, osim u Bosni i Hercegovini, bili su djeca komunizma. Sada su u stupovima aktualne vlasti, slikovito kazano, njihova djeca. Njima je nepodnošljivo osuđivati sustav uz koji su – makar i samo hereditarno – gustim nitima toliko vezani. Valja na umu imati i prilike u međunarodnoj zajednici. U Europi, u svakome širemu društvenom pokretu komunističko društvo se poima kao idealna zajednica u kojoj vladaju jednakost i pravda. Marksova idila jednakosti ljudi, nešto je u što valja vjerovati i za što se čovjek mora boriti. Arhivi i svjedočanstva nedvojbeno kazuju koliko su goleme bile žrtve "crvenoga totalitarizma", ali nepokolebljivi privrženici ideje komunizma u to ne vjeruju. Relativiziraju podatke ili ponavljaju stare Lenjinove i Maove fraze opravdanja. Da je još uvijek živa apologija komunizma, kazuju rezultati glasovanja prilikom usvajanja dokumenata o osudi zločina komunizma: u Europskome parlamentu Deklarcija o europskoj savjesti i totalitarizmu donesena je s 533 glasa za, 44 protiv i uz 33 suzdržana glasa, u OESS-u se prilikom izglasavanja osude komunističkog totalitarizma usprotivilo izaslanstvo Rusije, u Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe 25. siječnja 2006. preporuka vladama o načinu na koji će osuditi zločine totalitarnih komunističkih režima nije dobila potrebnu većinu (jedan od službenih predstavnika Hrvatske bio je predložio amandman da se u preporuci jasno razluči komunizam od fašizma) itd.

Odgovornost intelektualne elite Budući da je utroba iz koje su rođeni mračni režimi još uvijek plodna, a novija povijest Sirije, Egipta, Ruande, Libije i nekih drugih država kazuje da je praksa masovnog umiranja još uvijek živa, za suzbijanje svih totalitarizama – posebice fašizma, komunizma i nacizma – i odavanja počasti njihovim žrtvama u svakome je društvu prvenstveno odgovorna demokratska javnost, intelektualna elita, znanstvene, kulturne, sveučilišne i religijske institucije. Aktualna hrvatska vlast na Dan sjećanja evocira žrtve svih totalitarizama, ali nije u stanju poimence navesti koji su to totalitarizmi bili. Komunizma nema. Hrvatska socijaldemokracija još uvijek čeka svoga Willyja Brandta.

U Zagrebu, 20. listopada 2013.

Stranica 29


Glasnik 4 5 2013