Page 1

Glasnik HDK

Godina VI., broj 4-5

Godina VI, broj 4-5, 20. listopada 2008.

SADRŽAJ (1) Predavanja u HDK: 1. Veleposlanik dr. M. Ibler 2. Voditelj Ureda RH J. Pavešić (2) In memoriam: Generalni konzul prof. dr. M. Pribanić (3) Priznanja članovima HDK 1. Akademik Vladimir Ibler 2. Veleposl. prof. Z. Stahuljak 3. Veleposl. dr. Drago Štambuk (4) Vijesti iz diplomatskog zbora u RH Umro njemački veleposlanik Hans Jochen Peters (5) Obavijesti o radu HDK 1. Sa sastanaka HDK 2. Knjižica o obilježavanju Dana hrvatske diplomacije

ISSN 1845-2876

1 1 6 8 9 9 9 9 10 10 10 10

PREDAVANJA U HRVATSKOM DIPLOMATSKOM KLUBU PREDAVANJE VELEPOSLANIKA RH U ŠVEDSKOJ Dr. MLADENA IBLERA Dana 16. rujna 2008. u Hrvatskom diplomatskom klubu, u prostorijama Društva sveučilišnih nastavnika u Zagrebu, održao je predavanje veleposlanik dr. Mladen Ibler na temu svoje diplomatske aktivnosti u Kraljevini Švedskoj, Republici Finskoj i baltičkim republikama

Dr. Mladen Ibler, veleposlanik, liječnik, rođen je u Zagrebu 18. prosinca 1937. godine. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1963. godine, a stekao isto tako diplomu Medicinskog fakulteta u Aarhusu, Danska, 1969. Specijalist je anesteziologije i intenzivne medicine od 1975., docent kliničke anesteziologije na Medicinskom fakultetu u Kopenhagenu te predavač na poslijediplomskim tečajevima anesteziologije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) od 1975. do 1979. Od 1979. šef Odjela za anesteziologiju i intenzivnu medicinu Općinske bolnice u Holbaeku, Danska. Stručno i znanstveno se usavršavao u Houstonu, Minneapolisu i Grazu, te objavio preko pedeset originalnih radova. Od 1972. objavio je veći broj članaka o hrvatskoj povijesti, politici i kulturi u domaćim, iseljeničkim i inozemnim časopisima i novinama. O istim temama je držao predavanja na Sveučilištu u Aarhusu, na televiziji i u danskom Parlamentu. Organizirao je hrvatski seminar na međunarodnim konferencijama Zaklade za mir i sporazumijevanje u Kopenhagenu 1989. i u Beču 1991. godine. U studenom 1989. učlanjuje se u HDZ. God. 1990. organizira Hrvatsku kulturnu zajednicu u Kopenhagenu i njen je predsjednik. U suglasnosti s Predsjednikom Republike, neslužbeni je predstavnik Republike Hrvatske u Kraljevini Danskoj od 1990. do 1993. Imenovan je opunomoćenikom Hrvatskog Crvenog križa u Danskoj 1992. godine, te počasnim konzulom RH u Danskoj od 1994. do 1996. godine. Bio je veleposlanik RH u Švedskoj od 1996. do 1999., akreditiran i u Finskoj od 1997. do 1998., te u Estoniji, Litvi i Latviji od 1997. do 1999. Nakon toga bio je veleposlanik RH u Australiji od 1999. do 2005., akreditiran i u Novom Zelandu od 2000. do 2005. Član je Hrvatskog diplomatskog kluba od 2005. godine.

Predsjednik HDK Sergej Ivan Morsan pozdravlja predavača dr. Mladena Iblera

U Zagrebu, 20. listopada 2008.

Stranica 1


Glasnik HDK

Supruga Tove, rođena Kirkegaard, ortodontska je tehničarka. Imaju troje djece. Nositelj je odličja Reda kneza Branimira s ogrlicom i Spomenice domovinske zahvalnosti. „Glasnik HDK“ objavljuje prikaz predavanja dr. Iblera, s time što se dijelovi objavljuju u obliku izgovorenom na predavanju temeljem teksta, što ga je autor stavio na raspolaganje „Glasniku“. Dr. Mladen Ibler USPOMENE NA DIPLOMATSKU AKTIVNOST U ŠVEDSKOJ 1996-99. Dr. Ibler je uvodno naveo da je 1. ožujka 1996. nastupio dužnost veleposlanika u Ministarstvu vanjskih poslova Republike Hrvatske (MVP), nakon što je prije toga, od 1990. god. bio neslužbeni predstavnik, a od 1994. počasni konzul RH u Kraljevini Danskoj. Dne 16. rujna 1996. imenovan je veleposlanikom u Kraljevini Švedskoj. Detaljno je opisao pripreme za nastup svoje prve veleposlaničke dužnosti, a u pripremama mu je veliku pomoć pružio njegov bratić*, koji mu je pomogao oko nabavke literature, kao što je klasično djelo o diplomaciji od Nicholsona, zatim Politics among Nations od Morgenthaua te Kissingerovu Diplomacy. Uz to je pročitao i dva danska priručnika o protokolu i konzularnoj djelatnosti. Dr. Ibler je nadalje obišao mnoge važne hrvatske institucije, kao što su ministarstva financija, kulture i iseljeništva, MORH i Ustavni sud RH. S obzirom na socijaldemokratsku tradiciju Švedske želio se informirati o radu sindikata i problemima rada i socijalne skrbi, pa se u Radničkom domu u Zagrebu susreo s vodećim ljudima hrvatskih sindikata, a posjetio je i Ministarstvo rada i socijalne skrbi.

*

Akademik dr. Vladimir Ibler, počasni član HDK

U Zagrebu, 20. listopada 2008.

Godina VI., broj 4-5

Vezano uz svoj posjet Domu novinara i razgovor s tadašnjom predsjednicom Jagodom Vukušić kazao je slijedeće: „Poznato mi je bilo kako se u Skandinaviji kritizira Hrvatska zbog ''neslobode medija'' dočim istodobno, naši tiskovni mediji kritiziraju sve i svakoga u daleko većoj mjeri nego što je to slučaj u Danskoj, gdje sam godinama živio. Kada spominjem novinare, svakako moram istaknuti Carl Gustaffa Ströhma, osobnog prijatelja Lennarta Merija, predsjednika Estonije. U dvosatnom razgovoru s ovim eminentnim novinarom u hotelu Intercontinental gdje smo se sastali, on me je detaljno informirao o Baltičkim zemljama, posebice Estoniji. Dao mi je i dosta tiskovnog materijala. Kasnije sam ustanovio da je taj iskreni prijatelj Hrvatske, o meni razgovarao s estonskim predsjednikom.“ Dr. Ibler je, nadalje, posjetio Hrvatsku maticu iseljenika i razgovarao s ravnateljem prof. Vinkom Nikolićem i Jakšom Kušanom o općim problemima našeg iseljeništva, jer je o iseljenicima u Danskoj i Švedskoj bio upoznat od ranije. Posjetio je Rektorat Sveučilišta, kako bi se informirao o mogućnosti suradnje sa švedskim sveučilištima. Istaknuo je kako mu je posebno bilo drago posjetiti HAZU i njenog predsjednika profesora Ivana Supeka, gdje je u ugodnom razgovoru slušao o njegovom poznanstvu s nobelovcem Niels Bohrom, te o mogućoj suradnji sa institucijama u Švedskoj. U Zagrebu je također posjetio Židovsku općinu i njenog predsjednika dr. Ognjena Krausa, čiju je obitelj i njega osobno poznavao od prije, a s kojim je surađivao za vrijeme Domovinskog rata. Kazao je: „Znao sam da ću promidžbenu djelatnost trebati nastaviti i u Švedskoj i da će mi u tom pogledu možda trebati i njegova podrška.“ Budući da se uz Norvešku i Dansku, Švedska bila angažirala u humanitarnoj podršci Hrvatskoj, kao i na obnovi porušenih domova, dr. Ibler je odlučio obići Pakrac, Gospić, Saborski, Donji Lapac i Boričevac. O tome je kazao: „U Pakracu me je vrlo ljubazno primio gradonačelnik g. Špančić i upoznao me s nekoliko istaknutih branitelja tog grada. Tragovi razaranja srpskih granata u gradu i okolici bili su još svježi. Neugodno me se dojmila izjava gradonačelnika o tome, kako švedski veleposlanik i predstavnici humanitarnih udruga daju prioritet komunikacije sa predstavnicima srpske manjine i ne zanimaju se

Stranica 2


Glasnik HDK

mnogo za porušene kuće hrvatskih prognanika i njihovu sudbinu. Sa gradonačelnikom jedva da su i željeli razgovarati. U Gospiću sam razgovarao sa županom Frkovićem i gradonačelnikom Ivanom Blaževićem o posljedicama ratnih razaranja, miniranja terena i obnovi ličkog područja te potencijalnoj gospodarskoj suradnji sa Švedskom. Bilo mi je drago vidjeti novosagrađene kuće u Saborskom, koje su bile izgrađene isključivo državnim novcem. Kuća, u kojoj je rođen moj pradjed više ne postoji.“ U nezaboravnoj uspomeni ostao je dr. Ibleru susret s kardinalom Kuharićem, kojeg je upoznao 1979. prilikom kardinalova posjeta Kopenhagenu i s kojim se nakon toga nekoliko puta sreo u Zagrebu. Bilo je to pet dana prije odlaska za Stockholm, a sastanak predviđen u trajanju od pola sata trostruko se produžio. Počevši od teme o kardinalovim posjetima našem iseljeništvu, razgovor se završio na duhovnim temama, a kardinal Kuharić je nakon blagoslova poklonio dr. Ibleru za uspomenu svoju fotografiju s posvetom. Završavajući svoja sjećanja na pripreme za svoju diplomatsku službu dr. Ibler je naglasio da je ozračje u MVP-u „u ono vrijeme odisalo entuzijazmom i domoljubljem“. Nastavak predavanja dr. Ibler je posvetio vjerodajnicama. Iscrpno će to biti prikazano u njegovom cjelovitom članku u slijedećoj knjizi „Sjećanja i priloga za povijest diplomacije Republike Hrvatske – Prvo desetljeće“. Ovdje neka bude spomenuto kkao mu je u razgovoru nakon uručenja vjerodajnica 30. rujna 1996. predsjednik RH dr. Franjo Tuđman istaknuo ulogu i značenje Švedske ne samo u Skandinaviji, nego i u europskom političkom životu općenito, te ga pitao za njihovog zajedničkog prijatelja Folmer Wistija, predsjednika Zaklade za međunarodno sporazumijevanje, s kojim ga je dr. Ibler upoznao za vrijeme njegova boravka u Danskoj 1989., kao i za druge znance iz tog vremena. Razgovor sa švedskim kraljem Karlom XVI. Gustavom, nakon predaje vjerodajnica 3. listopada, vođen je djelomično na švedskom, a djelomično na danskom u vrlo opuštenoj atmosferi. Kralj se je sjećao svog posjeta Dubrovniku, još za vrijeme bivše države, a posebice je na njega dojam ostavio Dubrovački arhiv. Zanimalo ga je Iblerovo istraživanje o Ivanu Frankopanu i njegovom

U Zagrebu, 20. listopada 2008.

Godina VI., broj 4-5

boravku u Švedskoj, te mu je on obećao poslati otisak svoje radnje, kad bude prevedena na engleski. S aktualnom situacijom u Hrvatskoj kralj je bio dobro upoznat. Govorilo se o problemu čišćenja minskih polja i sudjelovanju Švedske u obnovi srušenih objekata, a kralj je spomenuo da se kontingent švedskih vojnika priprema uskoro otići u BiH. Svoja iskustva o predaji vjerodajnica u Švedskoj dr. Ibler je opisao ovako: „Cijeli taj ceremonijal predaje vjerodajnica, u duhu švedske dvorske tradicije s kraljevskom gardom, bubnjevima i ostalim dekorom, naveo me na pomisao kako su besmislene one kritike, koje su se tada u našem tisku povremeno upućivale počasnoj straži u tradicionalnim hrvatskim vojnim odorama pred Predsjedničkim dvorima i zgradom Vlade i kako je protokolarni ceremonijal u nas zapravo skroman.“ Nakon uobičajenih nastupnih posjeta doajenu diplomatskog zbora i drugim kolegama veleposlanicima u Švedskoj, dr. Iblera su posjetili predstavnici Saveza hrvatskih društava u Švedskoj i zaželjeli mu dobrodošlicu, a posjetio ga je i Željko Bošnjak, tada počasni generalni konzul, a ubrzo zatim i veleposlanik RH u Finskoj. Opisujući svoje dnevne diplomatske poslove, koji su osim političkih imali i gospodarske i kulturne sadržaje, dr. Ibler razmatra i svoj odnos s djelatnicima švedskog Ministarstva vanjskih poslova. Učinilo mu se da je bio priman s nešto više topline, nego što to odgovara uvriježenoj diplomatskoj formi, što je pripisao svojem poznavanju skandinavskih jezika i kulture. Prikazujući službene stavove tadašnje švedske vlade prema Hrvatskoj dr. Ibler je kazao: „U političkom pogledu, činilo mi se da se socijaldemokratska vlada Görana Perssona teško prilagođavala činjenici da se Jugoslavija raspala. To je bilo vrijeme kada je Švedska bila preplavljena izbjeglicama iz BiH, mnogi od njih došli su s hrvatskim putovnicama i tražili azil. Švedska je zbog toga uvela vizni sustav prema Hrvatskoj i razgovori u švedskom ministarstvu odnosili su se često na to, da bi Hrvatska trebala natrag preuzeti izbjeglice, koji su se nalazili u Švedskoj. Neumorno sam tumačio da je Hrvatska preplavljena s izbjeglicama, da su razaranja našeg stambenog fonda ogromna i da daleko najveći dio troškova izgradnje snosi hrvatska

Stranica 3


Glasnik HDK

država te da pomoć, koju dobivamo za obnovu iz inozemstva, iznosi tek neznatni dio. Uz to, ne treba zaboraviti da su prije operacije Oluja, Šveđani održavali veze s pobunjenicima u Kninu i davno prije toga bili pod utjecajem jakog jugoslavenskog i srpskog lobija. Pri tome treba spomenuti i činjenicu da je u jeku agresije i bombardiranja Hrvatske, tvrtka Boffors jugoarmiji slala stručnjake za osposobljavanje raketnih sustava. Osobno sam imao priliku upoznati jednog bivšeg švedskog generala, koji je, kao ''mirotvorac'' i posrednik u pregovorima sa srpskim pobunjenicima u Hrvatskoj, nakon toga ušao u biznis proizvodnje papirnatih vreća za otpad s jednom tvornicom u Srbiji, kako mi otvoreno reče, uz intervenciju Miloševića! Očito da je Švedska vlada bila pod utjecajem protuhrvatskog lobija. Možda je i to jedan od razloga, da dalje od razine političkog direktora ministarstva nisam mogao doprijeti. U socijal-demokratskim krugovima, početkom mog mandata čak ni SDP Ivice Račana nije bila popularna. Smatrali su je ''nacionalističkom'' strankom, a kao ''pravu'' socijalističku stranku smatrali su Dalmatinsku akciju! Po mom mišljenju, švedski ljevičari nisu Račanu mogli oprostiti, što hrvatska delegacija, nakon odlaska slovenske delegacije, nije dopustila nastavak rada 14. izvanrednog kongresa SKJ u siječnju 1990., a što je predstavljalo početak raspada Jugoslavije. Izgleda da se taj stav promijenio tek nakon posjeta delegacije SDP-a Stockholmu u travnju 1999. Osvrnuo se i na švedske medije: „Da je sloboda tiska u skandinavskim zemljama relativan pojam, znao sam iz vlastitog iskustva već od prije. U švedskim tiskovinama moglo se povremeno naići na neistinite informacije o Hrvatskoj, neke od njih zasnivane i na člancima iz domovine. Na njih smo reagirali dopisima, koji put i u suradnji s pojedincima iz našeg iseljeništva. No redovito, bez rezultata. Ispravci nisu bili objavljivani, katkada uz labava obrazloženja urednika, a katkada i bez njih. U jednom članku je Slavenka Drakulić u švedskim novinama objavila, kako je dr. Franjo Tuđman u svojoj knjizi lažno naveo niski broj likvidiranih Židova za vrijeme holokausta u drugom svjetskom ratu. Kako sam knjigu ''Bespuća'' imao pri sebi, te takvu brojku nisam u knjizi nigdje mogao pronaći, preko glavnog urednika sam joj poslao otvoreno

U Zagrebu, 20. listopada 2008.

Godina VI., broj 4-5

pismo sa zamolbom da mi odgovori, gdje i na kojoj stranici to stoji, jer ono što je objavila nije istina. Naravno da od nje, niti od urednika odgovora nisam nikad primio. Međutim, u tom pogledu nisam bio jedini. Doživljavali su to hrvatski iseljenici u Švedskoj, pa čak i profesor Stevan Dedijer iz Lunda. On me je u dva navrata posjetio u veleposlanstvu i žalio mi se, kako mu Dagens Nyheter nije htio objaviti jedan njegov kritički članak o Carlu Bildtu, tada visokom međunarodnom dužnosniku u BiH, za kojeg je tvrdio da je surađivao sa srpskim agresorom. Dao mi je i rukopis svog članka, kojeg sam poslao u Zagreb. Prvi veleposlanik BiH u Stockholmu, ing. Serdarović, nije Carla Bildta naprosto mogao smisliti. Za vrijeme jedne komemoracije žrtvama BiH u Stockholmu na kojoj se pojavio i Bildt, veleposlanik Serdarović mi je otvoreno rekao da je Bildt štitio srpske interese, smatrajući ga suodgovornim za njihove zločine u BiH. Sjećam se da me je ravnatelj Instituta za vanjsku politiku u Stockholmu na jednom prijamu pitao, kako to da se hrvatski predsjednik Tuđman stalno napada u medijima. Kako nije bila prilika za duže objašnjenje, jednostavno sam mu odgovorio da ni ja ne razumijem zašto, te da je to najvjerojatnije zbog toga, jer predstavlja prvog predsjednika samostalne Hrvatske države.“ U svojem djelovanju u području kulture dr. Ibler je naveo niz važnih akcija. Tako je knjižnici Židovske zajednice u Stockholmu poklonio više knjiga o Hrvatskoj, od kojih je neke svojedobno osobno dobio od Ljubice Štefan s kojom se je dopisivao, a uzvratno je Zagreb informirao o nastavnom programu o holokaustu koji se provodi u švedskim školama. Također je organizirao poklon knjiga o hrvatskoj povijesti i politici knjižnici švedskog Instituta za vanjsku politiku i Kraljevskoj Biblioteci. Naglasio je kako se hrvatsko veleposlanstvo uporno borilo da se u Švedskoj promijeni uvriježeni naziv ''srpskohrvatski'' u hrvatski, a na sveučilištu u Uppsali razgovarao je na katedri za slavistiku o uspostavi lektorata hrvatskog jezika, predavši joj desetak knjiga i pomogao uspostavi veza sa Sveučilištem u Zagrebu. Opisao je dobru suradnju Veleposlanstva sa Savezom hrvatskih društava u Švredskoj, Hrvatskim kulturnim društvom ''Matija Gubec'' u Stockholmu, te s drugim društvima

Stranica 4


Glasnik HDK

iseljenika u Švedskoj, navodeći da ih je redovito posjećivao „u prosjeku najmanje jednom mjesečno“. U daljnjem tijeku svojeg predavanja dr. Ibler je govorio o konzularnoj službi koju je ocijenio kao „veoma zahtjevnu“, jer se osim u Stockholmu, radilo i u Malmőu i Gőteborgu. Također je opisao mnoge posjete delegacija i pojedinaca iz Hrvatske (bit će to cjelovito objavljeno u drugoj knjizi „Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije RH – Prvo desetljeće“ u izdanju HDK). Neke od posjeta koji su mu ostali posebno u sjećanju detaljno je opisao, a ovdje neka budu odabrana dva takva odlomka: „Negdje u drugoj polovici 1998. godine, na poziv Instituta za vanjsku politiku Stockholm je posjetio bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith, kako bi održao predavanje o ratu u bivšoj Jugoslaviji. Saznavši za hotel u kojem je odsjeo, nazvao sam ga i predložio mu da službenim autom dođem po njega te da zajednički odemo u Institut. Složio se s time, te smo zajednički sjeli za stol u dvorani dupkom punoj novinara i političara, tako da više nije bilo mjesta za sjedenje. S napetošću sam očekivao njegovo izlaganje, pripravan da ga nadopunim ili ispravim eventualne netočnosti. Međutim, to nije bilo potrebno – njegovo izlaganje je bilo objektivno, ništa nije trebalo dodati ili ispraviti. Urednik Dagens Nyheter-a upitao ga je da li misli da je priznanje Hrvatske bilo preuranjeno, jer da je to, prema njegovom mišljenju, bio uzrok rata u Jugoslaviji ? Na iznenađenje dotičnog – to mu se jasno vidjelo na licu – Galbraith mu je decidirano odgovorio da ne, upravo suprotno! Da je Hrvatska bila priznata ranije, ne bi došlo do rata niti razaranja Vukovara i tolikih gubitaka života. Rekao je da je procjena američke vlade bila kriva i da je Hrvatsku trebalo priznati ranije. Na povratku, kad smo ga vozili u hotel, Galbraith mi se zahvalio i rekao da je bilo iznenađujuće, kako je Hrvatska u tako kratko vrijeme i pod ratnim uvjetima uspjela stvoriti sposobnu vojsku i uspješnu diplomaciju! -.-.-.Sa g. E. Zuroffom, lovcem na nacističke zločince sam se upoznao na prijamu povodom obljetnice Židovske zajednice u Stockholmu. Nakon što sam mu se predstavio, počeo mi je odmah govoriti o ustaškim zločinima u drugom svjetskom ratu. Rekoh mu da ne znam za još živuće takve zločince

U Zagrebu, 20. listopada 2008.

Godina VI., broj 4-5

u Hrvatskoj, ali da ima jedan nekažnjen zločinac, koji još mirno živi u Chicagu. Odmah je izvadio notes i olovku. Rekao sam mu da se zove Momčilo Djuić i da je bio pop i četnički vojvoda, te da je odgovoran za teške zločine nad Hrvatima na području Knina i Poljica. Nakon toga, notes i olovka bili su brzo vraćeni natrag u džep.“ Na kraju je dr. Ibler govorio o svojem nerezidentnom pokrivanju Baltičkih zemalja, a kroz kraće vrijeme i Finske. O tome je kazao: „Za vrijeme službenih posjeta Baltičkim zemljama osjetio sam znatno veće zanimanje i razumijevanje za Hrvatsku nego sa švedske strane, očito zbog toga, jer su i te zemlje u to vrijeme, nakon dužeg vremena ponovno stekle svoju nezavisnost. Njihove su novine i televizija redovito objavljivale intervjue i vijesti o posjetima hrvatskog veleposlanika. Posebnu toplinu sam osjetio u srdačnom razgovoru s predsjednikom Estonije Lennartom Merijem nakon predaje vjerodajnica, kao i jednom drugom prilikom. Neki od njegovih pogleda i misli o budućem razvoju tranzicijskih zemalja bili su vrlo slični stavovima Predsjednika Tuđmana.“ Zalagao se, nakon usmene i pismene želje gradonačelnika Rige, inače najveće luke na Baltiku, da se potpiše ugovor o prijateljstvu između Zagreba i Rige, ali o tome iz Zagreba nikad nije bilo odgovora. Na kraju svojeg izlaganja dr. Ibler je naveo da je svoj veleposlanički mandat u Švedskoj završio Odlukom Predsjednika RH 1. studenog 1999., te završio predavanje ovako: „Jedan ugledni inozemni ministar vanjskih poslova u jednom od naputaka djelatnicima svog ministarstva argumentirano je naglasio, kako suvremene metode komunikacije – internet, telefaks i mediji – predstavljaju samo sredstva suvremene diplomacije, koja ne mogu zamijeniti međusobni, izravni ljudski kontakt. Moj cilj je bio, da cjelokupnu aktivnost Veleposlanstva RH u Stockholmu uz rutinske poslove i timski način rada, uskladim sa zahtjevima suvremene javne i gospodarske diplomacije. Vjerujem da sam u toj namjeri, koliko je to u okviru ondašnjih unutarnjopolitičkih i vanjskopolitičkih odnosa Republike Hrvatske bilo moguće, uspio.“

Stranica 5


Glasnik HDK

Godina VI., broj 4-5

Josip Pavešić, opunomoćeni predstavnik RH, diplomirani inženjer arhitekture, rođen je u Zagrebu 16. ožujka 1938. Od 1961. do 1964. radio je u arhitektonskom projektnom birou "Ilica 21" u Zagrebu, u početku kao student, a kasnije kao mladi diplomirani inženjer. Od 1965. radi u SR Njemačkoj, prvo u odjelu visokogradnje FordWerke AG u Kölnu, zatim kao voditelj tima arhitekata u arhitektonskom birou "Planteam West", Köln. Godine 1971. postaje tehnički direktor poduzeća Industrogradnja GmbH Frankfurt Main. Od 1974. je voditelj odjela za razvoj u njemačkom poduzeću Bilfinger und Berger AG, Köln. Godine 1980. vraća se u domovinu i postaje direktor Sektora uvoz-izvoz u poduzeću Industrogradnja u Zagrebu. Osnivač je i prvi predsjednik HDZ-a Medveščak u Zagrebu, a nakon prvih demokratskih izbora u Republici Hrvatskoj, 29. svibnja 1990., postaje predsjednik Općine Medveščak. Slušatelji za vrijeme predavanja dr. Mladena Iblera

PREDAVANJE VODITELJA INOZEMNOG UREDA RH U MÜNCHENU JOSIPA PAVEŠIĆA Dana 16. listopada 2008. u Hrvatskom diplomatskom klubu, u prostorijama Društva sveučilišnih nastavnika u Zagrebu, održao je predavanje opunomoćeni predstavnik Republike Hrvatske i voditelj inozemnog Ureda Republike Hrvatske u Münchenu Josip Pavešić.

Od početka 1991. radi u Ministarstvu inozemnih poslova RH, pripremajući se za odlazak u Njemačku sa zadatkom osnivanja Inozemnog ureda u Münchenu (Bavarska). Dana 16. ožujka 1991. ukazom Predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, postaje opunomoćenim predstavnikom RH i voditeljem tog ureda na četiri godine, koji će Ured nakon međunarodnog priznanja Republike Hrvatske postati Generalni konzulat RH. Prije pretvorbe Ureda u Generalni konzulat u rujnu 1992. sporazumno prekida radni odnos s Ministarstvom inozemnih poslova RH i zapošljava se u poduzeću RMN GmbH, München, radeći kao zamjenik direktora na koordiniranju i organiziranju poslova s RH. Krajem 1993. vraća se u Hrvatsku, gdje u svibnju 1994: postaje pomoćnik tajnika Sabora RH. Uskoro se vraća na diplomatske dužnosti u Njemačku, gdje završava karijeru kao ministar-savjetnik u Veleposlanstvu RH u Bonnu. Sada, u mirovini, predsjednik je Temeljnog ogranka HDZ-a Gupčeva Zvijezda. Član je Hrvatskog diplomatskog kluba. Supruga Katarina Pavešić, rođ. Šimunović, diplomirana je inženjerka arhitekture. Imaju dvoje djece.

Predsjednik HDK Sergej Ivan predstavlja predavača Josipa Pavešića

U Zagrebu, 20. listopada 2008.

Morsan

Stranica 6


Glasnik HDK

„Glasnik HDK“ objavljuje sažetak dijela predavanja Josipa Pavešića u obliku dobivenom od predavača. Josip Pavešić, dip. ing. arh. POČECI NOVE HRVATSKE DIPLOMACIJE U SR NJEMAČKOJ* Početkom 1991. godine (1. 1. 1991.) bio sam pozvan u Ministarstvo inozemnih poslova Republike Hrvatske (tako se je to ministarstvo tada zvalo) na pripreme za odlazak u SR Njemačku. To ministarstvo bilo je locirano u vili Pongratz u Visokoj ulici 22 u Zagrebu. Tamo sam našao dvadesetak ljudi, koji također nisu puno znali o diplomaciji, moram otvoreno priznati, kao niti ja sam. Čak su tamo bili i ljudi koji su bili neki niži službenici u veleposlanstvima bivše komunističke Jugoslavije. Hrvatska je imala za vrijeme komunističke Jugoslavije Republički komitet za odnose sa inozemstvom. To je moralo biti kao nekakvo hrvatsko ministarstvo vanjskih poslova, koje je trebalo voditi nebitne vanjske poslove. Oni su se bavili potpuno perifernim poslovima kao što su na primjer prijami i protokolarne djelatnosti oko gradonačelnika nekih prijateljskih gradova Zagreba, nekog drugorazrednog ili trećerazrednog stranog gosta, i sl. Na prijedlog ministra inozemnih poslova Republike Hrvatske dr. Frane Vinka Golema, a što je predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odobrio, bio sam određen za organizaciju i realizaciju Inozemnog Ureda Republike Hrvatske u Münchenu. Prije odlaska u München bio sam primljen kod predsjednika RH dr. Franje Tuđmana, kod predsjednika Sabora RH dr. Žarka Domljana i kod hrvatskog člana Predsjedništva SFRJ Stipe Mesića Ovaj tekst je dio predavanja održanog 25. siječnja 2005. godine u Kölnu u organizaciji Colonia Croatica, Kroatische Kulturgemeinschaft e. V.

*

U Zagrebu, 20. listopada 2008.

Godina VI., broj 4-5

(u tom času potpredsjednika tog tijela). Bio sam poslan u München sa 3.000 DM u džepu s namjerom da sve uredim i sredim, i da 16. 3. 1991. godine bude otvoren Inozemni Ured Republike Hrvatske. Nakon par dana vratio sam se u Zagreb i rekao da imam apsolutno premalo novaca. Dobio sam daljnjih 5.000 DM i opet put pod noge i u München. Ponovno sam došao u München, ali u predviđenom terminu organizirati i otvoriti Inozemni Ured Republike Hrvatske činilo mi se potpuno nemogućim. Najprije sam posjetio nekoliko predstavništava zagrebačkih poduzeća i zamolio ih za pomoć. Svi su mi pomogli i na tome im puno hvala. Moram ovdje ipak posebno naglasiti poduzeće Zagrebački transporti, koji su mi dali na raspolaganje posebnu sobu, telefon i ostalu uredsku infrastrukturu, tako da sam mogao početi funkcionirati. Zahvaljujući Hrvatskim katoličkim misijama, tada je njih 86 djelovalo u SR Njemačkoj, a posebno onoj u Münchenu, uspio sam od hrvatskih privatnih poduzetnika posuditi 60.000 DM koje su mi bile potrebne za otvaranje Inozemnog Ureda Republike Hrvatske. Hrvatske katoličke misije imale su u vrijeme komunističke Jugoslavije vrlo veliku društvenu, kulturnu i političku ulogu u vrijeme dolaska naših radnika na rad u SR Njemačku, tamo od 60-tih godina pa do stvaranja slobodne hrvatske države. Hrvati nisu imali podrške u diplomatskim institucijama komunističke Jugoslavije, a nisu niti imali želju tamo ići, pa su Hrvatske katoličke misije bile ta mjesta, gdje su naši ljudi mogli slobodno razgovarati i iznositi svoja mišljenja, koja nisu bila jednoumna kao u komunističkoj Jugoslaviji. Hrvatske katoličke misije diljem svijeta pomagale su u velikoj mjeri stvaranje nove hrvatske diplomacije. Posebnu ulogu u tome procesu imao je monsinjor Vladimir Stanković, koji je bio odgovoran za Hrvatske katoličke misije u svijetu, a kojega sam ja zvao kaptolski ministar vanjskih poslova. On mi je puno pomogao na početku mojeg diplomatskog rada i na tome mu puno hvala. Nakon otvaranja hrvatskih diplomatskokonzularnih predstavništava, Hrvatske katoličke misije polako su napuštale svoju društvenopolitičku ulogu, te su se počele vraćati na svoju osnovnu vjersku djelatnost. Status Inozemnog Ureda Republike Hrvatske u Bavarskoj, s obzirom da Republika Hrvatska još

Stranica 7


Glasnik HDK

nije bila međunarodno priznata, okarakterizirao bih ovako: Bavarska nas je gledala i pratila, ali nas nije htjela vidjeti! Ministar vanjskih poslova komunističke Jugoslavije gospodin Budimir Lončar na zasjedanju KESS-a 19.6.1991. godine (od 1. 1. 1995. godine OESS) u Berlinu govori o situaciji u Jugoslaviji i na neki način traži pomoć za njezino očuvanje. Istoga dana u Donjem domu njemačkog parlamenta (Deutscher Bundestag) sve političke stranke, CDU/CSU, SPD, FDP i Bündniss 90/Die Grünen postavljaju zahtjev u svezi krize u Jugoslaviji i traže da se „…kriza riješi na miran način…“, dalje se govori da je „…zajednički život naroda u Jugoslaviji upitan…“, a vrlo je važna konstatacija u III. članku, u kojem se kaže „…nastojanje pojedinih naroda Jugoslavije da izađu iz zajedničke države…“, a to im je zagarantirano jugoslavenskim ustavom koji govori o „pravu na samoodređenje uključujući i pravo na odcjepljenje“. (Napomena Uredništva: ovo je sažetak dijela predavanja; ostali dio odnosio se na predavačeva sjećanja i rad do kraja njegova diplomatskog djelovanja u SR Njemačkoj. Cjelovit autorov tekst bit će objavljen u drugoj knjizi „Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije RH – Prvo desetljeće“ u izdanju HDK).

IN MEMORIAM GENERALNI KONZUL Prof. Dr. MARIJAN PRIBANIĆ Nakon duge i teške bolesti, 17. rujna 2008. godine, zauvijek nas je napustio naš redoviti član i jedan od osnivača HDK, redoviti profesor Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u m., generalni konzul RH od 1991.- 1992. u San Francisku, dr.sc. Marijan Pribanić. Upoznali smo se prije više od 50 godina u Stenjevcu gdje je Marijan živio u roditeljskoj kući s bratom Vladimirom, koji je kasnije postao svećenikom Družbe Isusove. U to vrijeme bio sam tajnik planinarskog društva „Runolist“ koji sam osnovao u Stenjevcu i u kojem je nedugo iza toga Marijan postao članom, pa smo prijateljstvo produbili kroz niz izleta u slovenske Alpe i hrvatske planine. Uvijek vedar i spreman na šalu dobro se uklopio u „vladajuću“ četvorku u Runolistu u kojoj su bili i Stanko Lončar, kasnije ugledan liječnik specijalist za bolesti srca te Zvonko Rezniček, sada poduzetnik.

U Zagrebu, 20. listopada 2008.

Godina VI., broj 4-5

Tijekom 1952. palo mi je na pamet da organiziram planinarsko-penjačku ekspediciju od Foče u Bosni, preko Maglića, Pivske planine, Durmitora i Sinjajevine u Crnoj Gori, pa sve do Prokletija i na kraju Peći na Kosovu. Grupa se trebala sastojati od Marijana, Zvonka, Stanka i moje malenkosti kao vođe puta. Pothvat nije bio jednostavan i trebali smo podršku vlasti jer je u to doba još bilo četnika u tom dijelu Bosne. Vlastima smo rekli da idemo tragom V. ofenzive nakon čega smo naravno dobili potporu ne samo civilnih već i vojnih vlasti. Ne sjećam se tko je predložio da u ekspediciju primimo i Željka Poljaka, danas uglednog liječnika, publicista i sveučilišnog profesora u m., tada studenta medicine, premda nije bio član Runolista. Odlučio sam pristati da Željko ide s nama, jer je već tada bio iskusan planinar i apsolvent medicine i mogao nam je biti od pomoći na tom zahtjevnom i svakako opasnom putu. I tako krenusmo u avanturu koja nas je zbližila i koje ćemo se sjećati čitavog života. Uglavnom bez većih neprilika, svi smo se sretno vratili u Zagreb, iako za jednog člana nismo imali novaca za željezničku kartu, pa smo ga od Beograda prokrijumčarili u prtljažniku iznad naših sjedišta dobro pokrivenog dekama i našim vjetrovkama. Nisam više siguran ali mislim da je to bio Marijan jer je bio najmanji od nas. Godine su prošle i nakon preko 30 godina moga izbivanja iz Zagreba susreli smo se opet. Ovaj puta nije se radilo o planinarstvu već o osnivanju Hrvatskog diplomatskog kluba. Marijan se spremno odazvao ideji osnutka Diplomatskog kluba i bio jedan od njegovih osnivača. Zaslužan je da je poslije osnutka Klub dobio „krov nad glavom“ za svoje sastanke i predavanja u Društvu sveučilišnih nastavnika u Zagrebu u vrijeme kad naše matično ministarstvo nije baš blagonaklono gledalo na osnivanje Kluba. Tijekom moga boravka u inozemstvu Marijan je izgradio zavidnu karijeru. Diplomirao je 1959. na Tehnološkom fakultetu, magistrirao 1964., a doktorat znanosti ostvario 1966. na Sveučilištu u Zagrebu, nakon čega slijedi post-doktorska specijalizacija u SAD u Chicagu 1967. – 1970. Na Farmaceutsko-biokem. fakultetu bio je profesor, predstojnik Odjela za kemiju i 1993. dekan. Marijan je bio dijete kršne Like, rođen u Josipdolu 15. veljače 1935. Valjda je zato volio planine. Bio

Stranica 8


Glasnik HDK

je dobar prijatelj, uzoran Hrvat, cijenjen otac i rado viđen član našeg Kluba. Neka mu dragi Bog da pokoj vječni! Tvrtko Andrija Mursalo, veleposlanik u m.

PRIZNANJA ČLANOVIMA HDK VISOKO ODLIKOVANJE POČASNOM ČLANU HDK AKADEMIKU VLADIMIRU IBLERU

Godina VI., broj 4-5

međunarodnoga prava, s diplomatskim pravom kao posebnom i srodnom granom. HDK je istovremeno želio akademiku Ibleru odati priznanje za niz monografija, znanstvenih rasprava i udžbenika o međunarodnom diplomatskom i konzularnom pravu, publikacija koje su generacijama studenata služile kao značajna podloga za stjecanja znanja, ali i kao važna pomoć članovima HDK u njihovom diplomatskom radu.

Dana 9. listopada 2008. predsjednik RH Stjepan Mesić uručio je akademiku Vladimiru Ibleru odlikovanje Red kneza Branimira s ogrlicom. Svoju odluku Predsjednik je obrazložio, kako odlikovanje dodjeljuje „za osobit doprinos razvoju pravne misli u Republici Hrvatskoj, te za aktivnu ulogu u formiranju međunarodno-pravnih stavova Republike Hrvatske“.

SPOMEN-MEDALJA KARLA KRAMÁŘA VELEPOSLANIKU Prof. ZLATKU STAHULJAKU

Akademik Vladimir Ibler rođen je 25. lipnja 1913. Ove je godine navršio 95 godina života. Cijelu svoju sveučilišnu karijeru, započetu 1947. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, posvetio je području međunarodnog prava. Uz profesore Jurja Andrassyja i Natka Katičića jedan je od utemeljitelja 1952. osnovanog Instituta za međunarodno pravo i međunarodne odnose Pravnog fakulteta u Zagrebu. Kao dugogodišnji redoviti profesor međunarodnog javnog prava, te autor značajnih radova i monografija iz tog područja, akademik Ibler uživa veliki ugled u domaćoj i međunarodnoj pravnoj, znanstvenoj i stručnoj javnosti. Član je HAZU, od 1986. kao izvanredni, a od 1991. kao redoviti član. Član je Hrvatskoga društva za međunarodno pravo od njegova osnivanja te njegov svojedobni predsjednik, a član je i udruženja International Law Association i Savjeta za granice Vlade RH.

U posebnoj svečanoj ispravi koju je ispostavilo Veleposlanstvo Češke Republike u Zagrebu, a koju je potpisao veleposlanik Češke Republike u Republici Hrvatskoj Karel Kühnl, navedeno je slijedeće:

Akademik Ibler, doajen hrvatskoga međunarodnog prava, iskazao se kao prijatelj Hrvatskog diplomatskog kluba dolazeći godinama na njegove najznačajnije priredbe, a i sam sudjelujući kao poseban gost na svečanom obilježavanju Dana hrvatske diplomacije 7. lipnja 2006. Tom prilikom govorio je o svojim sjećanjima na razvoj tog područja pravnih znanosti u nas. Na svojoj Izvanrednoj skupštini, 27. lipnja iste godine, Hrvatski diplomatski klub izabrao je akademika Iblera za svojeg počasnog člana, iskazujući mu time poštovanje za njegove zasluge u području

U Zagrebu, 20. listopada 2008.

Veleposlaniku Zlatku Stahuljaku, članu HDK, 8. rujna 2008. dodijelio je predsjednik Vlade Češke Republike Mirek Topolánek Spomen-medalju Karla Kramářa „za doprinos razvoja odnosa između Češke Republike i Republike Hrvatske“.

„Prof. Zlatko Stahuljak je kao prvi veleposlanik Republike Hrvatske u Češkoj republici zaslužan za razvoj i napredak izvrsnih odnosa između obiju zemalja. Njegova visoka izobraženost, diplomatske sposobnosti i njegov posao glazbenika, glazbenog pedagoga i publicista pridonijeli su širenju uzajamnog poznavanja obiju zemalja i uzajamnog poštovanja njihove povijesti i kulture. Prof. Stahuljaku pripada hvala i priznanje izraženo dodjelom Spomen medalje Karla Kramářa, imenovane po prvom predsjedniku vlade Čehoslovačke Republike iz godine 1918.“ NAGRADA DRAGUTIN TADIJANOVIĆ VELEPOSLANIKU Dr. DRAGI ŠTAMBUKU Temeljem prijedloga Odbora za dodjelu Nagrade Dragutina Tadijanovića, Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti uručila je po prvi puta 9. srpnja 2008. tu pjesničku nagradu dr. Dragi Štambuku, pjesniku i liječniku, sadašnjem veleposlaniku RH u Japanu, članu HDK. U obrazloženju nagrade je rečeno kako "ne postoje dobre i loše pjesme, nego samo one koje volimo i koje nas ispunjaju i vesele čak i onda kad su teške, opore i pjevaju tugu", kao i: "Upravo je

Stranica 9


Glasnik HDK

Štambukova poezija takva - nerijetko mrka i tvrda poput bračkoga kamena s kojeg dolazi." Zahvalivši se na nagradi dr. Štambuk je pročitao nekoliko pjesama iz više svojih zbirki, među kojima i iz knjige "Croatiam aeternam". Svečanosti u zgradi HAZU, nazočili su veleposlanici Japana i Koreje, kao i mnogobrojni uglednici iz hrvatskoga javnoga života.

VIJESTI IZ DIPLOMATSKOG ZBORA U REPUBLICI HRVATSKOJ UMRO NJEMAČKI VELEPOSLANIK HANS JOCHEN PETERS Hrvatski diplomatski klub s tugom je primio vijest da je veleposlanik Savezne Republike Njemačke u Republici Hrvatskoj Hans Jochen Peters iznenada preminuo 9. listopada 2008. nakon duge bolesti u svojoj 64. godini života. Veleposlanik Peters, po izobrazbi slavist, povjesničar i politolog, cijeli je svoj radni vijek proveo u njemačkoj diplomaciji i državnim tijelima vezanim za vanjsku politiku. Nakon veleposlaničkih mandata u Bosni i Hercegovini i u Sloveniji, od rujna 2006. bio je akreditiran u Hrvatskoj. U dvije godine njegova uspješnog ali prekratkog mandata u Hrvatskoj više članova HDK uspostavili su s tim uglednim njemačkim diplomatom i profinjenim intelektualcem prijateljske odnose i zadržat će ga u najljepšoj uspomeni.

OBAVIJESTI O RADU HDK SA SASTANAKA HDK

Godina VI., broj 4-5

18. prosinca – veleposlanik Božidar Gagro (dogovoreno). Razmotren je popis mogućih budućih predavača i autora priloga za drugu knjigu „Sjećanja i priloga za povijest diplomacije RH“. IZVANREDNO IZDANJE „GLASNIKA HDK“ POVODOM OBILJEŽAVANJA DANA HRVATSKE DIPLOMACIJE U srpnju 2008. HDK je objavio knjižicu naslovljenu „The Day of Croatian Diplomacy 7 June – Dan hrvatske diplomacije 7. lipnja“ kao izvanredno izdanje „Glasnika HDK“. Knjižica sadrži tekstove na engleskom jeziku i posvećena je obilježavanju Dana hrvatske diplomacije, povodom kojega je HDK održao 9. lipnja 2008. svečani prijam u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Na 16 stranica formata A5, otisnutih uz dragocjenu pomoć člana HDK veleposlanika dr. Damira Zorića, te uz veći broj fotografija u boji, objavljeni su prigodni govori predsjednika HDK veleposlnika Sergeja Ivana Morsana i vice-doajena Diplomatskog zbora veleposlanika Nikole baruna Adamovich Čepinskoga. Nadalje, knjižica sadrži tekst o značenju obilježavanja Dana hrvatske diplomacije 7. lipnja iz prigodnog govora dopredsjednika HDK veleposlanika dr. Marijana Šunjića održanog 2003., program glazbenog dijela programa u izvedbi Kvarteta viola Aleksandar, te informativne tekstove o povijesti HDK i o njegovim izdanjima. Upravno vijeće HDK zaključilo je, da se knjižica pošalje diplomatskim misijama u RH kao prilog čestitkama za Božić i Novu Godinu. Članovi HDK mogu svoj primjerak preuzeti u kancelariji HDK u Zagrebu u Medulićevoj ulici 36.

U razdoblju od prošlog broja «Glasnika HDK» održane su dvije sjednice Upravnog vijeća HDK, 30. rujna i 16. listopada 2008. Teme sastanaka bile su: uvodne napomene predsjednika HDK, utvrđivanje kalendara aktivnosti HDK, javno predstavljanje knjige „Sjećanja i prilozi za povijest diplomacije Republike Hrvatske – Prvo desetljeće“, o sadržaju slijedećeg broja „Glasnika HDK“, o mogućnosti ostvarenja internetskog portala HDK te financijska izvješća. Utvrđeno je održavanje predavanja u slijedećim terminima: 16. listopada – voditelj inozemnog ureda RH J. Pavešić (održano), 20. studenoga – veleposlanik Janko Dobrinović-Vranyczany (još se dogovara),

U Zagrebu, 20. listopada 2008.

Stranica 10

Glasnik 4 5 2008  
Glasnik 4 5 2008  
Advertisement