Page 1

Glasnik HDK

Godina V., broj 4-5

Godina V., broj 4-5, 20. listopada 2007.

SADRŽAJ (1) Uvodnik (2) Postignuća hrvatske diplomacije (3) Iz naše bliže prošlosti (4) In memoriam (5) Obavijesti o radu HDK

1 2 4 7 7

NAŠ KLUB PRI KRAJU 2007. GODINE Prema najavi premijera RH dr. Ive Sanadera 25.studenoga 2007. održat će se opći izbori. Dolazi dakle vrijeme kada ćemo na demokratski način izabrati nove saborske zastupnike, a s tim i novu Vladu RH, koja će voditi državu u dolazećem četvorogodišnjem terminu. Hrvatski diplomatski klub, kao nestranačka udruga, nema ni izdaleka namjere usmjeriti svoje članove za koga će glasovati. Glasujmo prema svojoj savjesti i za dobrobit naše domovine, no smatramo kako je naša građanska dužnost obvezno glasovati. Međutim, tko god pobijedi na izborima, promjene i u Vladi i u Ministarstvu vanjskih poslova RH su vjerojatne, što znači da će iduće novo Upravno vijeće (ova je izborna godina i za nas) u stanovitom smislu morati početi opet ispočetka tumačiti mjerodavnima što kanimo i što želimo postići. I iz praktičkih, a i iz ljudskih razloga, bit će nam istinski žao, ako u možebitnim predstojećim promjenama ne budemo više mogli surađivati s nekim od sadašnjih, pa i onih najviših dužnosnika u našem ministarstvu. Možda je zato sada pravo vrijeme podsjetiti se naših ciljeva pri osnutku Kluba i što je postignuto do sada. Hrvatski diplomatski klub osnovan je primarno da štiti dostojanstvo veleposlanika i generalnih konzula, a s tim neizravno i dignitet ostalih djelatnika u našoj diplomaciji. Prisjetimo se 2000. godine te one nesretne i nepotrebne sječe veleposlanika i generalnih konzula praćene s histerijom tzv. detuđmanizacije, u kojoj su sudjelovali i neki od sadašnjih veleposlanika, koji su onda bili na drugačijim i nešto odgovornijim U Zagrebu, 20. listopada 2007.

ISSN 1845-2876 dužnostima i položajima. Bilo kako bilo Hrvatski diplomatski klub osnovan je u to doba kako bi pokušao spasiti što se spasiti može. Uzevši u obzir tadašnji stav dužnosnika u Ministarstvu i u Vladi RH to nije bio jednostavan posao. Rekosmo tada da ćemo nastojati izboriti kako naslovi veleposlanika ne bi bili samo uobičajeni već i zakonski doživotni, možda s dodatkom n.d. (ne djelatni), jer su na sličan način naslovi veleposlanika obilježeni i u Njemačkoj. Planirali smo izboriti i izdavanje diplomatskih putovnica bivšim veleposlanicima, premda smo bili svjesni, kako bi to bio više simboličan čin nego neka velika korist. Svima nam je jasno da diplomatski imunitet vrijedi samo u zemlji akreditacije i za vrijeme njenog trajanja, no diplomatske putovnice, smatrali smo i smatramo, pomogle bi pokazati našim kolegama kako Vlada RH nije zaboravila na njih niti njihov rad dok su bili aktivni dužnosnici, predstavnici svoje zemlje. Niz stranih zemalja odaje priznanje svojim veleposlanicima i generalnim konzulima na ovaj način, pa ne vidimo razloga zašto to ne bi učinila i Republika Hrvatska, pogotovo iz razloga, što su diplomatske putovnice u nekim slučajevima završavale u rukama osoba koje nisu imale veze s diplomacijom. Pokušali smo i ostvarili, da naše matično Ministarstvo „sazna za nas“, da nam da „krov nad glavom“ u obliku nekog ureda i da se uključimo u one aktivnosti Ministarstva gdje smo bili u mogućnosti pomoći. Prije nešto više od godinu dana dobili smo mali ured u zgradi Diplomatske akademije i u njemu potrebnu osnovnu uredsku opremu. Pojedini su kolege održali predavanja u Diplomatskoj akademiji i u jednom smo slučaju sudjelovali u pripremi djelatnice, koja je odlazila na dužnost u inozemstvu. Spremni smo nastaviti s ovom suradnjom, kada god se to od nas zatraži. Ove godine uz veliku pomoć našeg matičnog ministarstva izdali smo, po svemu izgleda popularnu, knjižicu „Prvoimenovani hrvatski poklisari i veleposlanici od 1990. do danas“ i po prvi puta imali mogućnost sudjelovanja u organizaciji Dana hrvatske diplomacije u lipnju Stranica 1


Glasnik HDK

2007. godine. Nadamo se uskoro izdati i prvi svezak „Priloga za povijest hrvatske diplomacije od 1990. do 2000.“. Ovdje se radi o objavljivanju tekstova bivših veleposlanika, koji predstavljaju njihova iskustva, uspomene i doživljaje tijekom stvaranja diplomacije RH. Treba navesti i predavanja koje su u Klubu održali ugledni gosti jer se od nas kao diplomata očekuje spremnost čuti sve one, koji mogu nešto konstruktivno reći na temu odnosa RH s drugim državama. Nažalost, ozakonjenje doživotnog naslova veleposlanika treba biti riješeno Zakonom o vanjskim poslovima, koji se ne pomiče s mrtve točke. Do sada su dva prijedloga tog Zakona završila u doradama, a sada kada smo pred općim izborima šanse da taj Zakon ode u saborsku proceduru su minimalne. Glavni problem koji muči većinu naših članova su mirovine. Nije samo riječ o visini mirovina već i o slučajevima, gdje bar jedan veleposlanik nakon časno i dobro odrađenih dva termina u inozemstvu ne može dobiti nikakvu mirovinu. Kažu mu da nema dovoljno staža za mirovinu!!? Uzevši u obzir da broj oštećenih veleposlanika, generalnih konzula i njihovih supruga nije velik, patetično je da nijedna Vlada do sada nije pokazala niti minimum razumijevanja za naš slučaj. U međuvremenu su sadašnji saborski zastupnici, od kojih se stanoviti broj njih ne može mjeriti s bivšim veleposlanicima niti što se tiče, čini nam se i usuđujemo se reći, doprinosa ovoj državi, a ni sposobnosti, osigurani nakon minimalnih dvije godine saborovanja s mirovinama o kojima veleposlanici i generalni konzuli mogu samo sanjati. Čujemo, kako su čak i veleposlanici iz bivše države u boljoj situaciji ?! Jesmo li smo pokušali kontaktirati odgovorne i pisali im o tome ? Svakako da smo pisali. Slali smo i peticije, no sve je prošlo bez odgovora. Pokušali smo dokazati da smo svojedobno smatrani za državne dužnosnike, čak su od nas devedesetih godina tražili da kao dužnosnici ispunimo imovinske kartice, pa bi već i zbog toga trebali biti saslušani, no ni to nije pomoglo. Postavlja se pitanje o čemu to pisac ovih redaka zbori kada Hrvatski diplomatski klub nije sindikat, i zašto bi se onda trebao boriti za materijalne boljitke svojih članova? Naime, materijalni boljitci članova nisu jedan od ciljeva posebno spomenutih u našem Statutu. U Zagrebu, 20. listopada 2007.

Godina V., broj 4-5

Problem je, da nebriga hrvatske države za ljude koji su je zastupali pokazuje koliko joj danas i inače vrijede njezini predstavnici, koji su sudjelovali u stvaranju njene diplomacije i ostvarenju njenog međunarodnog priznanja. To vrijeđa dostojanstvo tih ljudi jer i mi bivši, a i ovi sadašnji, ipak želimo vjerovati kako su naši napori koristili i koriste hrvatskoj državi i njezinom narodu. Ako to nije slučaj, zašto gubiti vrijeme s diplomacijom, uštedimo novac i predstavljajmo državu putem elektroničke pošte, odnosno emaila, i kako vidimo u zadnje vrijeme, s prilično čestim inozemnim putovanjima naših najviših državnih dužnosnika. Oštećeni diplomati će u međuvremenu živjeti u nadi, da će ih neka hrvatska vlada jednoga dana saslušati i dati im zadovoljštinu kakvu zaslužuju. Tvrtko A. Mursalo, veleposlanik predsjednik HDK

POSTIGNUĆA HRVATSKE DIPLOMACIJE HRVATSKA U VIJEĆU SIGURNOSTI – DOMETI JEDNOG DIPLOMATSKOG USPJEHA Hrvatska je nedavno izabrana za nestalnu članicu Vijeća sigurnosti UN-a, a naši su mediji potrošili mnogo prostora osvrćući se na taj nesumnjiv uspjeh hrvatske diplomacije i – kao što priliči predizbornom dobu – u cijelosti ili barem u glavnini pripisujući zasluge za nj raznim političkim akterima. Kako se u hvalospjeve često ugrađuje i određeno preuveličavanje značenja predmeta hvale, tako se i u ovom slučaju članstvu u najodgovornijem tijelu Ujedinjenih naroda još i medijski pridala znatno veća politička važnost i utjecaj od onih, koje članstvo doista ima. U oba ova pogleda – promatranju vanjskopolitičke problematike kroz unutarnjepolitičku dioptriju i uz labave kriterije, kako pri tome ocijeniti naša dostignuća – praksa u Hrvatskoj znatno odudara od načina, na koji se o stvarnosti diplomatskih postignuća raspravlja u zemljama s duljim državnim iskustvom. To je razlog više da se na taj veliki uspjeh na razini diplomatskog zanata osvrnemo kao primjer, od koga se već u samom početku može dosta toga naučiti. Stranica 2


Glasnik HDK

Vrijedno je, dakle, ponoviti da izbor u Vijeće sigurnosti u jednom važnom segmentu jest uspjeh ustrajnog rada i dugoročnog usmjeravanja diplomatskih aktivnosti u najširem smislu te riječi, od teških početaka pod vrlo ozbiljnim uvjetima predstavljanja još djelomice okupirane zemlje, preko postupne izgradnje široke mreže diplomatskih i političkih doticaja i državničkih posjeta, pa sve do predstavljanja hrvatske gastronomije New Yorku u društvu gđe Jolie. Ugled, ili barem dobrohotan odnos drugih, uglavnom se ne stiče preko noći. Naravno, političko pozicioniranje zemlje pod različitim vladama bila je važna polazna točka diplomatskog djelovanja. Pri tome ne ulazimo u kontroverze, u kojoj je mjeri i kada bio dobro odmjeren svaki od onih ustupaka, kojima se, često brzopotezno, plaćala blagonaklonost velikih igrača na međunarodnom tržištu nacionalnih probitaka. No i prostor, koji se time eventualno stvarao, ostao bi neiskorišten da ga se nije obradilo u vremenski i prostorno složenoj diplomatskoj kupoprodaji i dogovaranju: Mi vama ovo, vi nama ono, a ako onaj treći.., onda … Budući da u tom sustavu sve ima svoju cijenu, valja realno sagledati i kriterije izbora u članstvo u VS i domete toga članstva. Nestalne članice biraju se prvenstveno po načelu geografske zastupljenosti - taj najvažniji kriterij je unaprijed zadan. U bližem izboru između kandidata iz istog dijela svijeta prisutne su zatim najrazličitije igre između šarenih interesnih skupina pri čemu velesile imaju velik, ali ne i posvemašnji utjecaj. Tu se, dakle, otvara prostor na kome vlastita diplomacija može nešto napraviti i izborom ostvariti određeni mali pomak na ljestvici međunarodnog uvažavanja. Što smo dobili? Članstvo je prije svega dobra diplomatska škola koja otvara mogućnost studija međunarodnih kriznih žarišta i odnosa velikih sila, koliko god one uglavnom detaljno dogovorile odluke prije nego što dođu na stol VS. Svakako je vrijedno spomenuti da su uz nas u istu školu i istom prilikom izabrane i države poput Vijetnama i Libije, što je iz nekog razloga izmaklo pozornosti hrvatskih medija. No, postaje li Hrvatska uz izbor u školsku klupu i nekakav globalni igrač? Naravno ne. Prije svega, organizacija UN-a se već dugi niz godina nalazi u teškoj krizi, dodatno uvelike zaoštrenoj nestankom U Zagrebu, 20. listopada 2007.

Godina V., broj 4-5

bipolarnog modela svijeta. I sami smo tijekom 1990-ih iskusili posljedice te političke paralize UN-a, koja je zapravo odraz podijeljenosti i nemoći upravo Vijeća sigurnosti kao njenog najvažnijeg tijela. A i Hrvatska je nemoćna suočena s tom nemoći. Kao mala zemlja, Hrvatska ni ne može imati nekih većih globalnih ambicija. Nije pri tome njena ograničena veličina jedini ili čak najvažniji čimbenik. Nizom odredbi Sporazuma o stabilizaciji i priključivanju Hrvatska se višemanje i formalno odrekla dijelova samostalne vanjske politike i preuzela obvezu slijediti stajališta Europske unije a to je stajalište primjenjivala spram trećih zemalja i onda kad je na to nije obvezivao SSP. Ulazak u Vijeće sigurnosti znači, dakle, više jačanje glasa EU nego neko zasebno predstavljanje hrvatske politike. Isto vrijedi i za Hrvatsku kao predstavnika (srednje- odnosno istočnoeuropske i balkanske) regije koju u načelu zastupa. Sigurno je, da će hrvatski nastupi u određenoj mjeri naglašavati hrvatske preokupacije, ali će se od nje, kao male zemlje, očekivati da ih u velikoj mjeri podredi svojoj ulozi kolektivnog predstavnika. Usudio bih se, međutim, prognozirati da će skromnu specifičnu težinu Hrvatske u raspravama u VS, i još važnijim pripremama za njih, ipak ponajviše uvjetovati velika ranjivost hrvatskog gospodarstva, a time i podložnost "dobrim savjetima" svakoga, tko tu ranjivost može iskoristiti. Upravo dok završavam ovaj osvrt, mediji prepričavaju pozitivne međunarodne ocjene gospodarskog (čitaj potrošačkog) rasta Hrvatske. Iz iste vijesti se dade iščitati i podatak da vanjski dug zemlje raste tempom od 2 milijarde eura na godinu. To je nekih 5,5 posto bruto društvenog proizvoda, odnosno otprilike isti postotak kojim je BDP, sa svojom velikom komponentom potrošnje, porastao tijekom godine. Za svu vrijednost onoga što smo proizveli, točnije u znatnoj mjeri konzumirali – zadužili smo se! U inozemstvu. Zemlju u takvom položaju teško pogađa na pr. već i sitno pogoršanje kreditnog rejtinga, da i ne spominjemo druge moguće i znatno brutalnije poteze. Drugim riječima, dok zauzimamo privremenu stolicu u Vijeću (političke) sigurnosti, sve postojanije i sve dublje tonemo prema (ekonomskoj) nesigurnosti... Hoće li zato, kao što Stranica 3


Glasnik HDK

to i inače biva, velik dio hrvatskih nastupa u Vijeću biti zahvalna tema – za domaću publiku? Branko Salaj, veleposlanik

IZ NAŠE BLIŽE PROŠLOSTI PODSJEĆANJE

NA SLAVNE DANE DOMOVINSKOG RATA U HRVATSKOJ 1991. Glasnik HDK u svojem drugom ovogodišnjem broju (Godina V., broj 2, 20. travnja 2007.) donio je uvodno izlaganje akademika Vladimira Iblera održano 18. prosinca 2002. na predstavljanju knjige prof. dr. Hrvoja Kačića „SERVING MY COUNTRY - CROATIA REDIVIVA“ (U službi domovine – Oživjela Hrvatska), izdane na engleskom jeziku 2002. u nakladi Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu. Knjiga je izazvala veliko zanimanje kako domaće, tako i međunarodne javnosti. Prvo hrvatsko izdanje izašlo je u nakladi Matice hrvatske 2003., a 2005. već je rasprodano. U međuvremenu su izašla još dva engleska izdanja, drugo hrvatsko (2006.), pa izdanja na njemačkom i španjolskom jeziku, a sada i na ukrajinskom. Takva popularnost djela prof. Kačića, koji je ne samo naš međunarodno priznati stručnjak za pomorsko pravo, nego je bio i istaknuti zastupnik u Hrvatskom saboru (od mnogobrojnih njegovih funkcija spomenimo samo da je bio predsjednik Odbora za vanjsku politiku) te predsjednik Državne komisije za granice Vlade RH, zaslužuje da knjizi ponovno posvetimo našu pažnju. Uloga dr. Kačića u dramatičnoj obrani Dubrovnika kao i njegovo značajno neposredno svjedočenje o Domovinskom ratu dobro je poznato našoj javnosti, a posebno je važno za svjetsku javnost, o čemu svjedoče i prije spomenuta izdanja njegove knjige na četiri svjetska jezika. U dane kad se približavaju šesnaeste obljetnice herojske obrane i stradanja Vukovara, te razaranje i obrana Dubrovnika, Glasnik HKD obilježava te značajne datume u hrvatskoj povijesti uvrštavanjem teksta svojedobno neobjavljene recenzije prvog hrvatskog izdanja Kačićeve knjige iz pera Michaela Foota, koje je taj istaknuti engleski publicist i političar (član Parlamenta u dva mandata s ukupno 33 godine trajanja, i na kraju U Zagrebu, 20. listopada 2007.

Godina V., broj 4-5

parlamentarne karijere bio vođa laburista) objavio u svojoj knjizi The Uncollected Michael Foot: Essays old & new: 1953-2003 (Politico´s Publishing, London 2003, str. 357-361). Naime, Foot u svojem tekstu dovodi stradanje Dubrovnika u vezu sa strašnom opsadom Vukovara, smatrajući da je bilo užasno kako je JNA napadajući Dubrovnik htjela primjerom Vukovara zaplašiti branitelje Dubrovnika. Foot u svojoj recenziji spominje nekoliko važnih imena koja su zaslužna za informiranje svjetske javnosti o prirodi napada na Dubrovnik. Među njima se osobito ističu prof. Kathleen Vaughan Wilkes (koja nije htjela napustiti Dubrovnik kad je započela njegova opsada), Footova supruga Jill Craigie (koja je bila emocionalno vezana za Dubrovnik i uz pomoć supruga snimila dokumentarni film „Dva sata od Londona“), te dr. Kačić, kojemu Foot pripisuje izuzetno bogato znanje o starom Dubrovniku i novoj Hrvatskoj s modernim vizijama, a za kojeg smatra da je, u skladu s naslovom, odano služio svojoj zemlji. Treba još dodati kako je dr. Wilkes nakon oslobođenja Dubrovnika za svoje zasluge proglašena počasnom građankom Dubrovnika (1993.), kasnije počasnom doktoricom Sveučilišta u Zagrebu, odlikovana visokim hrvatskim odlikovanjem, a nakon njene smrti 2003. prah njenih posmrtnih ostataka položen je u more u blizini tvrđave Lovrijenac. Footova recenzija objavljuje se u Glasniku HDK dozvolom autora, u hrvatskom prijevodu objavljenom u drugom hrvatskom izdanju njegove knjige „U službi domovine – Croatia rediviva“ (Matica hrvatska, Zagreb 2006., str. 437-440). Michael Foot, DUBROVNIK: HRVOJE KAČIĆ - U SLUŽBI DOMOVINE Dva ženska glasa postala su za mene - a siguran sam, još više i za Jill - koja je posjedovala ono specifično uho jednog vrhunskog filmskog režisera u svim takvim slučajevima - simbolom dubrovačkog otpora tiraniji; Grada s imenom koje je samo po sebi zvučno, ali i imena koje se u modernim vremenima može svrstati uz bok odzvanjanjima opsade Troje. Kao što ćemo vidjeti, skandalozno i ustrajno pokušavalo se Dubrovnik lišiti njegove istinske slave. Kathy Wilkes uvijek je govorila autoritativnim glasom i s blijedim škotskim akcentom koji je potjecao od junaka Stranica 4


Glasnik HDK

Godina V., broj 4-5

kojeg je istinski obožavala - Davida Humea. Vesna Gamulin mogla se poslužiti bilo kojim jezikom koji bi izabrala da bi uspješno izrazila sve pakosti učinjene njezinom rodnom gradu, a njegova ljepota najrječitije se odražavala u svim raspoloženjima; trzaj glavom mogao je najbolje označiti sudbinu srpskih ratnih zločinaca. Činilo se da moja draga Jill mrzi sve svoje fotografije: jedina koju je nekako podnosila bila je ona posljednja na kojoj je slikana na brdu iznad grada kojeg je istinski zavoljela.

odano služio, utemeljeno na vrlo dubokim korijenima, ali s prilično modernim vizijama. Smatralo se da Hrvatska uopće ne treba postojati jer je, prema bijednim srpskim podvalama, hrvatska država bila tek njemačkim izumom. Zašto onda u europskim vladinim ustanovama gdje je takva glupost bila prihvaćena, ne bi i stari Dubrovnik mogao biti izbrisan sa zemljopisne karte? Srećom, muškarci, žene i djeca Dubrovnika imali su drukčiju zamisao. Kačić je imao cjelovit uvid u tu priču i posebnu obvezu da nam je ispriča.

Glas Kathy Wilkes čuo sam prvi put telefonski u nezaboravnim okolnostima u mojoj sobi Parlamenta jednog ranog listopadskog jutra 1991. Nismo se nikad prije toga sreli, ali sam mjesto s kojeg se javljala dobro poznavao. Bio je to atelje dubrovačkog slikara Đura Pulitike, mjesto na kojem smo i Jill i ja imali puno sretnih susreta, ali koje je od opsade Dubrovnika, što je započela nekoliko tjedana prije toga, bio pretvoren u krizni ured za javnost. Naravno da Kathy nije govorila samo u svoje ime; uz nju su bili i dužnosnici Grada, odlučni u tome da nikada ne prihvate zahtjeve napadača. Ali, koliko dugo i s kakvim se uspjehom mogao pružati otpor? Kathy Wilkes je željela dignuti svijet na noge, ali činilo se da je službeni London bio gluh na sve takve apele. Dubrovnik je mogao biti ostavljen da se »kuha u vlastitom sosu« - kao neka udaljena zemlja o kojoj prijeratna Engleska nije ništa znala.

Mala Slovenija uzvratila je udarac izazivačkom Beogradu na ratnom polju, što je trebalo poslužiti kao lekcija vojnom vrhu u Beogradu. Umjesto toga, oni su reagirali potpuno suprotno. Djelovali su još žešće, još pakosnije. Tko je izdavao vojne naredbe u Beogradu? Nije bilo jednostavno odgovoriti na to pitanje. Slobodan Milošević bio je tek nedavno izabran za predsjednika i on je ponekad izdavao naredbe. Međutim, ponekad je izgledalo da se vojska ponaša bez kontrole. Možda je politički i vojni vrh tražio priliku da ispravi sramotu poraza u Sloveniji.

Samo nekoliko mjeseci ranije, sredinom rujna 1991, Jill i ja smo upravo završavali nas godišnji odmor u Dubrovniku. Beogradom su već kružile glasine o ratu: čak su i neki profesori na njihovim fakultetima propovijedali doktrinu koja je zvučala više kao Hitlerov fašizam negoli kao nešto što je stvaran proizvod Jugoslavije. Srbija mora imati pravo vladanja ondje gdje žive Srbi: tada sam prvi put čuo za »etničko čišćenje«. Ali čak ni u rujnu te zlokobne godine stvarno stanje nije bilo jasno. Kući smo se morali vratiti preko Crne Gore i Beograda umjesto da otputujemo izravnim avionskim letom. Nova knjiga s tom tematikom u koju nas uvodi Kathy Wilkes ima svoju autentičnost. Niti jedan pisac koji se do sada bavio tom problematikom nije imao toliko bogato iskustvo kao što ga je imao Hrvoje Kačić. Njegovo je znanje o starom Dubrovniku i novoj Hrvatskoj, zemlji kojoj je, u skladu sa naslovom knjige (Serving my Country), U Zagrebu, 20. listopada 2007.

Za Kathy Wilkes najveća je nesreća što je zadesila Hrvatsku strašna opsada Vukovara i njegov konačni pad. Ova nova knjiga to naziva raspećem Vukovara. Vukovar je hrvatski grad, približno iste veličine kao i Dubrovnik, smješten na sjeveru, i to na krajnje istočnoj granici nove Hrvatske prema Srbiji, kao što je i Duhrovnik na najudaljenijoj točki prema istoku, ali južne Hrvatske. Stanovništvo Dubrovnika osjećalo je udar na Vukovar na svojim vlastitim leđima. Uostalom, njihovi napadači s utvrda na obližnjim brdima prijetili su im istom sudbinom. Masakr nad hrvatskim muškarcima, ženama i djecom u Vukovaru moguće je ipak utjecao na ishod rata. Bio je to povratak na poseban oblik barbarstva što ga je Jugoslavija doživjela kada su Hitlerove snage napale zemlju 1940. i kada su se tri različita naroda - Srbi, Hrvati i Slovenci - udružila kako bi porazili fašističkoga neprijatelja. Bila je to užasna uvreda za Duhrovnik kada su napadači tražili da se hranitelji proglase fašistima ili ustašama, prijateljima fašista. Bilo je još strašnije kada su primjerom Vukovara htjeli zaplašiti hranitelje Dubrovnika. A još užasnije je to da su iste metode počeli primjenjivati u selima oko Dubrovnika i kada su udruženim snagama iz Crne Gore okupirali susjedni grad Cavtat. Sve ove Stranica 5


Glasnik HDK

prijetnje i napadi mogli su rezultirati predajom koja se u Beogradu zasigurno i očekivala. Ali u starome Dubrovniku nije bilo oklijevanja, i s tim je Kathy Wilkes tako gorljivo željela upoznati svijet. Postojala je i izravna vojna obrana. Visoko na jednom brdu, a ispod onih što ih je okupirala JNA, šačica hranitelja osiguravala je da, ukoliko pobjednici iz Vukovara požele ponoviti svoju finalnu taktiku i u Duhrovniku, za to plate i visoku cijenu. Mjesecima su hranitelji Dubrovnika muškarci, žene i djeca - kao što naglašava Kačić branili svoje položaje. Svi ovi dokazi bili su nam dostupni kada smo se Jill i ja vratili u Duhrovnik, upravo u vrijeme Božića da bismo napravili film o opsadi grada. Hrvatska je u to vrijeme bila uvučena i u rat svojih susjeda, do kojeg je došlo kada su vojne vlasti u Beogradu odlučile da i Bosni treba uskratiti pravo opredjeljenja na neovisnost, kao što se to dogodilo i u Hrvatskoj dvije godine ranije. Kako se uopće mogao dopustiti nastavak takvih monstruoznih zahtjeva i progona u našoj civiliziranoj Europi bez ikakvog stvarnog protesta? Zar su se uopće mogli oglušiti na apele Kathy Wilkes i Vesne Gamulin iz Duhrovnika? Njihov glas bio je istinski glas civilizirane Europe. Što se uistinu događalo u tom dijelu svijeta vjerno je izvještavala nekolicina velikih novinarskih imena toga doba: Maggie O'Kane iz »The Guardiana«, Ed Vulliamy iz »The Observera«, Emma Daly iz »The Independenta«, Mark Thompson iz »The Tribunea«. Kathy Wilkes naglašava da je Kačić dodao optužbi i čitav niz individualnih diplomatskih inicijativa što ih je poduzimao u ime novonastale hrvatske države kao i maglovite odgovore raznih autoriteta koji su trebali bolje poznavati stvari, napose Lord Carrington, koji je u tom razdoblju bio generalni tajnik NATO saveza. U to vrijeme, a to sa žaljenjem spominjem, on je govorio i u ime britanske vlade. Da su kojim slučajem njihove politike prevladale, branitelji Dubrovnika bili bi posustali, a monstruozni beogradski režim bi trijumfirao. Hrvoje Kačić govori o svom voljenom Dubrovniku na posve moderan način. Neki su za vrijeme užasa Miloševičeve diktature u Beogradu, tražili utočište u Dubrovniku da bi izrazili svoje političko stajalište usvojeno još u majčinom okrilju, a koje više nisu mogli slobodno izražavati U Zagrebu, 20. listopada 2007.

Godina V., broj 4-5

u svojoj rodnoj Srbiji. Jedan je od njih i Stevan Dedijer. Njegov brat, Vladimir Dedijer, riskirao je svoj život kako bi obranio slučaj Milovana Đilasa u vrijeme kada je Jugoslavija, pod vodstvom maršala Tita, počela provoditi staljinističke metode nad njima. Svaki od njih imao je svoj osobni način izražavanja i namjeru da ga izrazi bez obzira na različite cenzure koje to nisu mogle spriječiti. Prikaz Milovana Đilasa o operacijama novog staleža u Sovjetskom Savezu i u Titovoj Jugoslaviji najbolji je tekst u cjelokupnoj komunističkoj literaturi. Vlado Dedijer, iako nikada nije popustio pred takvom vrstom pritiska, u svom djelu Put u Sarajevo opisao je zločine prije 1914. godine i u njemu je bosanskom narodu i ostatku balkanskih područja dopušteno da govore i u svoje ime. Stevan Dedijer nema tako veliki opus da bi mogao upozoriti svijet na zlo koje mu prijeti, ali se istodobno koristio svojim znanjem obavještajca da bi svijet razumio ono što se događa u Dubrovniku. Stoljećima su iz dubrovačke luke - grad se tada zvao Ragusa - pomorci isplovljavali sigurno kao što Vesnin muž isplovljava danas. Nekada hrabra Ragusa znala je biti ismijavana i kao mletačka vragolanka. Ragusa se nije bojala usporedbe s mjestima gdje muškarci, a često i žene, počinju isticati svoja obilježja i zahtijevati svoja prava. Ragusa je istodobno bila i moderan grad koji je neprestance učio od suvremenoga svijeta. Tako je uskoro i na svoju zastavu ispisala riječ »Libertas«. U svim ratovima koji su slijedili, i ne samo u onim najužasnijim našeg stoljeća, Dubrovnik je držao svoju glavu visoko, i bez obzira na opake napade koji su prijetili s raznih strana.

Izdanje Matice hrvatske, 2006.

Stranica 6


Glasnik HDK

In memoriam Veleposlanik dr. Željko Matić Sa žalošću bilježimo da nas je napustio još jedan od istaknutih kolega veleposlanika. Dr. Željko Matić, umirovljeni redoviti profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta iznenada je preminuo 9. kolovoza 2007. Rođen je u Podravskoj Slatini 1939. Pravni fakultet u Zagrebu završio je 1954., a doktorirao 1963. Usavršavao se u međunarodnom pravu na Haaškoj akademiji za međunarodno pravo i na Sveučilištu Yale. Akademsku karijeru nastavnika međunarodnog privatnog prava započeo je 1959. na Pravnom fakultetu u Zagrebu, a od 1979. do 1981. bio je dekan tog fakulteta. Bio je član Hrvatskog društva za međunarodno pravo, a od 1982. do 1986. i njegov predsjednik. Nadalje, bio je član International Law Association, a od 1983. do 1986. i član njegova Izvršnog odbora, zatim supredsjednik Haaško-zagrebačko-gentskog kolokvija, arbitar pri Chambre Internationale de Commerce u Parizu, te potpredsjednik Asser College Europe u Haagu. Od 1992. bio je savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske za međunarodne odnose. Odlukom predsjednika RH dr. Franje Tuđmana razriješen je dužnosti savjetnika Predsjednika Republike Hrvatske 31. kolovoza 1997., a iste godine od 1. rujna postavljen je za izvanrednog i opunomoćenog veleposlanika RH u Kraljevini Belgiji, sa sjedištem u Bruxellesu. Obitelji prof. dr. Željka Matića brzojav sućuti uputio je predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić. Poznavali smo veleposlanika Matića kao izvrsnog stručnjaka u pitanjima međunarodnog prava te kolegijalnog i tihog suradnika u našim dnevnim diplomatskim poslovima, i kao intelektualca koji je značajno pridonio razvoju mlade hrvatske diplomacije nakon utemeljenja suverene i samostalne Republike Hrvatske

Dr. Frane Vinko Golem U prvoj polovici kolovoza, 12. kolovoza 2007., stigla nam je još jedna tužna vijest – umro je dr. Frane Vinko Golem, nekadašnji ministar vanjskih poslova RH i prvi opunomoćeni predstavnik i voditelj Ureda RH u SAD. Dr. Golem rodio se 1938. u Bisku kod Trilja. Nakon specijalizacije opće kirurgije 1973. i U Zagrebu, 20. listopada 2007.

Godina V., broj 4-5

završetka poslijediplomskog studija u istom području 1980. bavio se endokrinološkom kirurgijom, 1992. osnovao je Zavod za endokrinološku kirurgiju u Klinici za kirurgiju Kliničkog bolničkog centra Rebro u Zagrebu (kasnije spojenog sa Zavodom za abdominalnu kirurgiju), stekao naslov primariusa te u času smrti bio pročelnik Zavoda za abdominalnu i endokrinološku kirurgiju. Godine 1990. postao je sekretar za zdravstvo grada Zagreba i zastupnik Hrvatske demokratske zajednice u prvom sazivu Hrvatskoga Sabora, a iste godine, 8. studenog imenovan je ministrom vanjskih poslova, na kojoj dužnosti ostaje do 3. svibnja 1991. kad je, ostavši članom Vlade RH, imenovan za opunomoćenog predstavnika RH u SAD. Tu je dužnost nastupio već 8. srpnja iste godine nakon registracije i otvorenja Ureda RH u Washingtonu, SAD, kojeg je bio voditelj do otvorenja Veleposlanstva RH u SAD u jesen 1992. Dr. Golem bio je počasni građanin Los Angelesa. Obitelji dr. Frane Vinka Golema brzojave sućuti uputili su predsjednik RH Stjepan Mesić, predsjednik Vlade RH dr. Ivo Sanader i potpredsjednica Vlade RH Jadranka Kosor. U brzojavima je istaknut požrtvovni liječnički rad dr. Golema i njegov doprinos stvaranju slobodne i samostalne Republike Hrvatske te njenoj obrani u vrijeme kada je obnašao dužnost ministra vanjskih poslova.

Obavijesti o radu HDK SASTANAK S DRŽAVNIM TAJNIKOM U MVPEI Predsjednik HKD Tvrtko Andrija Mursalo sastao se 17. kolovoza 2007. s državnim tajnikom u MVPEI mr. sc. Željkom Kuprešakom. Razgovor je obuhvatio slijedeće: - pitanje mirovina i statusa veleposlanika, te jesu li bivši veleposlanici državni dužnosnici kao i imaju li pravo na doživotni naslov veleposlanika, što treba riješiti novim Zakonom o vanjskim poslovima; razgovor je vođen u ozračju razumijevanja za te probleme, ali treba očekivati da će donošenje navedenog zakona čekati novu vladu poslije izbora;

Stranica 7


Glasnik HDK

- Razgovaralo se i o mogućim televizijskim razgovorima s članovima HDK, koji bi tom prilikom govorili o svojim uspomenama i iskustvima pri stvaranju hrvatske države i diplomacije; nedavna izložba publikacija i fotografija za Dan hrvatske diplomacije u MVPEI pokazala je da ministarstvo ima malo materijala za ovakove priredbe, a HDK bi tu mogao pomoći zajedno s Arhivom MVPEI koji se treba angažirati na sakupljanju materijala od važnosti za ministarstvo i njegovu prošlost; - iskazana je puna potporu izdavanju „Priloga za povijest hrvatske diplomacije“; – očekuje se da će u obnovljenoj zgradi MVPEI u Đorđićevoj ulici postojati mogućnost boljeg rješenja za prostorije HDK, a bit će postavljena spomen-ploča o bivšim zatvorima u zgradi i njenim podrumima, gdje je i poneki kasniji veleposlanik RH, bio zatvoren i pod istragom na trgu Nikole Šubića Zrinskog; - razgovaralo se o ideji da se strani diplomati mogu učlanjivati u HDK dok su na dužnosti u Zagrebu; ideja nije u načelu nezanimljiva, ali zahtijeva potpuno drugačije, odnosno veće prostorije Kluba i odgovarajuća materijalna sredstva; - knjižica „Prvoimenovani hrvatski poklisari i veleposlanici“ pokazala se popularnom, tako da je u skladištu MVPEI ostalo svega pedesetak primjeraka on 700 koliko ih je tiskano. Nakon završetka razgovora predsjednik HDK Mursalo upisao se u ime HDK u knjigu žalosti otvorenu u MVPEI za pokojnog ministra vanjskih poslova RH dr. Franu Vinka Golema.

SA SASTANAKA HDK U razdoblju od prošlog broja «Glasnika HDK» održani su: (1) Opći sastanak HDK 18. rujna 2007. i (2) sjednica Upravnog vijeća HDK 17. listopada 2007. U daljnjem tekstu sažeto će biti prikazane najvažnije teme o kojima se raspravljalo na sjednici Upravnog vijeća s donesenim zaključcima.

Godina V., broj 4-5

poštom su poslani glasački listići s molbom da glasuju i svoje listiće pošalju poštom. Od preko 20 poslanih listića, prije ovog sastanka zaprimljeno je samo 6 koji su svi bili za primanje u članstvo kolege Bošnjaka. Ukupno je dakle, glasovalo 20 članova. Kako taj broj predstavlja nešto više od potrebnog kvoruma, članovi Upravnog vijeća su prihvatili molbu kolege Bošnjaka za upis u listu redovitih članova HDK. Predsjednik Mursalo napomenuo je da postoji mogućnost da gg. Cviić i Šarinić održe predavanja članovima HDK. Nakon informacije da će gosp. Cviić biti u Zagrebu 25. 10. 2007., predsjednik je pitao prisutne je li se slažu da se gosp. Cviić pozove održati predavanje. Nakon kraće rasprave Upravno vijeće je zaključilo da, usprkos nekim rezervama, treba pozvati gosp. Cviića, osobito kad je riječ o odnosima Ujedinjenog kraljevstva i RH, jer je on međunarodno priznat stručnjak za ta pitanja. Kolega Branko Salaj predložio je da se organizira okrugli stol na temu „Diplomacija malih zemalja“. Upravno vijeće je prihvatilo prijedlog, pa je zaključeno da treba započeti s organizacijom okruglog stola čim kolega Salaj, sukladno svojem obećanju, dostavi detalje svog viđenja tko bi sve trebao sudjelovati. Urednički odbor HDK je pred završetkom priprema za tiskanje priloga koji će biti uvršteni u prvi svezak „Priloga za povijest hrvatske diplomacije od 1990. – 2000.“. Nekoliko slijedećih sastanka Uredničkog odbora bit će dovoljna da se radovi završe. Namjera je predati radove MVPEI prije konca studenog o. g. Predloženo je i jednoglasno prihvaćeno da se Godišnja skupština HKD za 2007. održi početkom siječnja 2008.

Podnijeto je izvješće da je općem sastanku u rujnu nazočilo svega 14 članova, što je nedovoljan broj za primanje novih članova. Molbu za primitak u članstvo podnio je kolega veleposlanik Željko Bošnjak, u tajnom glasovanju svi su glasovali. Nakon toga članovima koji nisu nazočili sastanku U Zagrebu, 20. listopada 2007.

Stranica 8


Glasnik 4 5 2007  
Advertisement
Read more
Read more
Similar to
Popular now
Just for you