Page 1

Univerzitet u Sarajevu Arhitektonski fakultet Katedra za enterijere i dizajn

Tema magistarskog rada:

Kuća Damić • Istraživački dio •

Mentor: Kandidati:

prof. dr Erdin Salihović Haris Bulić i Dea Dudić


Predgovor Arhitekturu kao poziv sam odabrao jer je nauka koja je spoj između finih i primijenjenih umjetnosti, koja inkorporira veliki broj različitih pristupa stvaranju i širok spektar mogućnosti kreativnog izražavanja. Iz tog razloga sam svojim projektima često pristupao iz što više aspekata i prilikom projektovanja samog objekta, uporedo razvijao i unutrašnjost, razmišljajući o atmosferi prostora, materijalizaciji i teksturi površina ali i dizajnu sitnih detalja i elemenata prostora koji oblikuju doživljaj korisnika. Primijetio sam da dobar dizajn kod čovjeka proizvodi sreću, a kao i arhitektura značajno utiče na raspoloženje i sam kvalitet života. U želji da dodatno istražim principe stvaranja funkcionalnog i estetski ugodnog okruženja, kroz ovaj magistarski rad sam se fokusirao na najintimnije okruženje za čovjeka – stambeni prostor. Kuća Damić je postala predmet mog interesovanja od trenutka kada sam saznao za nekoliko osnovnih značajki ovog objekta. Nije slučajnost da se period izgradnje podudara sa vremenom koji karakteriše razvoj novih shvatanja odnosa arhitekture i čovjeka sa početka XX vijeka, upotreba novih tehnologija i materijala u arhitekturi i revolucionarni dizajn uz nove estetske principe Bauhausa koji objedinjuje sve umjetnosti. Posebno mi je bilo zanimljivo istraživati o uplivu prvih modernističkih ideja i češkog kubizma na ove prostore, jer su prvi profesori sarajevske škole arhitekture praški učenici. S obzirom da je Kuća Damić nacionalni spomenik za koji su predviđene mjere zaštite, a do danas na objektu nisu izvršene adekvatne intervencije, pristupio sam izradi projekta cjelokupnog redizajna objekta koji sam zbog obimnosti radio u saradnji sa kolegicom Deom Dudić. Dea i ja dijelimo interesovanje za ovaj period i sličan senzibilitet za dizajn, pa su rezultat ove saradnje dva kompatibilna magistarska rada koji iznose zajednički prijedlog za intervencije na konstrukciji i dva enterijerska rješenja – za poslovne prostore Kuće Damić i njene stambene jedinice. Ovom prilikom se zahvaljujem našem mentoru, prof. dr Erdinu Salihoviću sa Katedre za enterijere i dizajn te ostalim profesorima sa Arhitektonskog fakulteta Sarajevo koji su vrijednim sugestijama pomogli u izradi ovog projekta. Haris Bulić


Sadržaj 1.

UVOD

7

2.

NAUČNO-ISTRAŽIVAČKE METODE

9

3.

STRUKTURA MAGISTARSKOG RADA

10

4. KUĆA DAMIĆ 12 4.1. Analiza Kuće Damić 14 4.2. Mjere zaštite 21 4.3. Zaključak 22 5.

RAZVOJ ARHITEKTURE 5.1. Razvoj secesije i modernog stila 5.2. Razvoj moderne u Sarajevu 5.3. Zaključak

23 25 27 30

6. RAZVOJ DIZAJNA I ESTETSKI PRINCIPI 31 6.1. Moderna 32 6.2. Art Deco 34 6.3. Estetski principi 36 6.4. Zaključak 44 7.

ISTRAŽIVANJE POSLOVNOG PROSTORA 7.1. Jazz klub 7.2. Enoteka 7.3. Zaključak

45 46 54 58

8.

ISTRAŽIVANJE STAMBENOG PROSTORA 8.1. Razvoj stambene arhitekture u Sarajevu 8.2. Konstrukcija stambenog prostora 8.3. Fizika zgrade 8.4. Oprema enterijera 8.5. Zaključak

59 61 66 67 68 70

9.

ZAKLJUČAK ISTRAŽIVANJA

71

10. 11.

PROJEKTNI PROGRAM POSLOVNOG PROSTORA 75 PROJEKTNI PROGRAM STAMBENOG PROSTORA 79


Sl. 1 Kuća Damić, foto: Anida Krečo


Uvod Stambeno-poslovni objekat Kuća Damić, izgrađen je prema projektu iz 1926. godine, a projektanti su Helen Baldasar i Dušan Smiljanić. Značaj objekta je upravo u periodu njegove izgradnje i stilskim karakteristikama izraženim na fasadi, zbog čega je 2009. godine proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine. Smatra se prvim izrazom moderne u Bosni, a obzirom da je djelo arhitekata praške škole, ne iznenađuju kubistički elementi na fasadi, naglašeni horizontalni otvori i izražen istančan senzibilitet za ambijent i lokalni ukus. Prema utvrđenim mjerama zaštite koje su definisane s cijem trajne zaštite ovog spomenika, dopuštena je adaptacija prostora u cilju prilagođavanja savremenim potrebama, potreban je redizajn poslovnih prostora u unutrašnjem dvorištu te uklanjanje reklamnih panoa na pročelju, a sve u skladu sa stilskim karakteristikama objekta. Vlasništvo i namjena stambenih i poslovnih prostora se od nastanka do danas više puta mijenjala, a od donošenja navedenih mjera zaštite nisu izvršene adekvatne intervencije i objekat je prepušten propadanju. Objekat i njegov značaj nisu poznati široj javnosti, a iznenađujuće veliki broj ljudi ne zna ni gdje se Kuća Damić nalazi, iako je smještena na najprometnijoj lokaciji u Sarajevu.

• Haris Bulić i Dea Dudić •

7


Ovim projektom bi se zaboravljeni spomenik adekvatno obnovio i na neki način bi mu se vratila izvorna namjena. Vraćanjem prvobitne stambene funkcije prvom i drugom spratu i preuređenjem potkrovlja u pomoćni prostor dostupan za oba stana, objekat bi ponovo postao porodična kuća, a adekvatno aktiviranje i uređenje enterijera poslovnih prostora u prizemlju i suterenu bi bila reminiscencija na izvornu namjenu, čime bi se povećala posjećenost i privukla pažnja javnosti na objekat i njegov značaj. Ciljevi: • • • •

napraviti cjelovit projekat redizajna enterijera svih prostora ovog objekta učiniti novu funkciju objekta što sličniju originalnoj privući pažnju javnosti na nacionalni spomenik Kuća Damić promovisati arhitekturu rane bosanske moderne

Hipoteza ovog istraživačkog projekta je utvrditi mogućnost redizajna Kuće Damić u namjenu što bližu izvornoj; prilagođenu današnjim potrebama i estetskim principima; uz korištenje stilskih karakteristika vremena u kojem je objekat nastao. Pošto se istraživački rad sastoji od dva projekta, hipotezu možemo podijeliti na dvije konkretnije: Hipoteza A: Utvrditi mogućnost redizajna objekta i enterijera poslovnih prostora Kuće Damić u namjenu što bližu izvornoj, prilagođenu trenutnim potrebama grada, uz redizajn enterijera koji ostvaruje reminiscenciju na period u kojem je objekat nastao i koristi simboliku specifične namjene. Hipoteza B: Utvrditi mogućnost redizajna objekta i enterijera gornjih etaža na način da se vrati prvobitna stambena funkcija, prilagođena savremenim potrebama jedne porodice, ali uz ostvarenu sintezu savremenih estetskih principa sa stilskim karakteristikama vremena izgradnje objekta.

8

• Haris Bulić i Dea Dudić •


Naučno-istraživačke metode Za izradu projekta bilo je potrebno istražiti i analizirati trenutno stanje u kojem se nalazi objekat Kuća Damić te istražiti historiju objekta. Većina potrebnih informacija o objektu su lako dostupne zbog odluke o proglašenju dobra nacionalnim spomenikom prije manje od 6 godina, a veliki dio dokumentacije i informacija se može pronaći na web stranici Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Istraživanje je započeto historijskom i deskriptivnom metodom. Korištenjem stručne literature i informacija dostupnih internetom, izučavala se stambena arhitektura austrougarskog perioda i perioda između dva rata, socijalne i ekonomske karakteristike vremena, a zatim se pristupilo istraživanju estetskih principa moderne u svijetu i njenog transponovanja u manje bogatu i razvijenu sredinu kao što je Sarajevo. Upotrebom komparativne metode u analizi Kuće Damić i drugih objekata stambeno-poslovne namjene, kao i analizom svjetskih primjera arhitekture tog vremena, uspostavlja se slika o vrsti i količini različitih uticaja na projektovanje ovog objekta, koja će pomoći prilikom definisanja najznačajnijih karakteristika, koje bi se mogle odraziti na novi izgled unutrašnjosti. Istraživanjem in situ i razgovorom sa trenutnim korisnicima i vlasnicima dijelova objekta, korištenjem intervjua i ankete kao istraživačkih metoda, dobila se dublja i realna slika o trenutnom stanju i percepciji ovog objekta kao i smjernice za pristup revitalizaciji i redizajnu. Kroz analizu i komparaciju više primjera uspješnog dizajna iz perioda početka 20. stoljeća, korištenjem historijske i induktivne metode donose se zaključci o osnovnim karakteristikama i principima dizajna vremena, vrste i načina upotrebe materijala i tehnologija, kao i korištenja forme i boje. Nakon toga se uz komparaciju sa modernim mogućnostima, materijalima i potrebama, deduktivnom metodom dolazi do karakteristika i smjernica za izmjene u dispoziciji trenutnog stanja i projektovanje novih enterijerskih elemenata.

• Haris Bulić i Dea Dudić •

9


Struktura magistarskog rada Rad se sastoji iz uvodnog dijela sa korištenim naučno-istraživačkim metodama, generalnog istraživačkog dijela o objektu kao i razvoju arhitekture, dizajna i estetskih principa, istraživanja specifične namjene i zaključka. Ovaj projekat je sinteza rada dva autora i predstavlja dva magistarska rada, te su određeni dijelovi strukture autorski, a uvod, generalno istraživanje i zajednička intervencija koautorski. Uvod rada ukratko govori o Kući Damić, zakonom predloženim mjerama zaštite i planiranim intervencijama na objektu, problemima koji dovode do ciljeva rada i uključuju postavljanje opšte i posebnih hipoteza te prednostima koje donosi ovakav projekat. Pored toga, objašnjavaju se korištene metode istraživanja teme. Generalno istraživanje prije svega sadrži informacije o objektu Kuća Damić. Obuhvata informacije o objektu, projektantima, namjeni, upotrebi i historiji objekta. Sadrži i grafičku prezentaciju izvornog i zatečenog stanja. Pored samog objekta, ovaj dio istraživanja analizira razvoj arhitekture vremena u kojem objekat nastaje kao i razvoj i estetske principe dizajna. Istraživanje specifične namjene objekta i njegovih pojedinih prostora se dijeli na neovisna istraživanja: buduće namjene poslovnih prostora kroz istraživanje potreba grada, osnovnih karakteristika nove namjene i prikaz referentnih primjera; i buduće upotrebe stambenog dijela kroz pregled razvoja stambene arhitekture u Sarajevu, analizu dispozicije stanova u periodu nastanka objekta i danas, te promišljanje o izgledu enterijera u odnosu na buduće korisnike prostora. Zaključak koji nastaje nakon čitavog istraživanja podrazumijeva zaključak o zajedničkim intervencijama u unutrašnjem dvorištu koje predstavljaju koautorski dio projekta, a takođe se vraća na postavljenu hipotezu i preispituje njenu opravdanost. Kao rezultat svih istraživanja i analiza nastaje projektni program koji objašnjava intervencije i novu namjenu dijelova objekta, a obuhvata tekstualni dio i grafičke priloge.

Idejni projekat enterijerskog rješenja govori o novoj namjeni i obuhvata grafičke priloge enterijerskog rješenja i namještaja.

10

• Haris Bulić i Dea Dudić •


• Haris Bulić i Dea Dudić •

11


KUĆA DAMIĆ Kuća Damić je stambeno-poslovni objekat u centru Sarajeva, lociran u Radićevoj ulici, usmjeren prema platou ispred BBI centra. Malih je dimenzija u odnosu na susjedne objekte, ali se ističe doksatom sa horizontalno naglašenim otvorima i kubističnim elementima na fasadi. Iako se nalazi u centru grada, u jednoj od najfrekventnijih ulica, uočeno je da opšta javnost ne zna ništa o objektu i da samo rijetki znaju njegovo ime ili da se radi o nacionalnom spomeniku a iznenađujuće veliki broj ljudi ne zna gdje se objekat nalazi.1 Objekat je izgrađen prema projektu iz 1926. godine, a projektanti su Helen Baldasar i Dušan Smiljanić. S obzirom da je djelo arhitekata praške škole, ne iznenađuju navedene stilske karakteristike, zbog kojih je 2009. godine proglašen nacionalnim spomenikom BiH, jer predstavlja prvi objekat u Sarajevu sa izraženim uticajima modernističkih ideja i elementima art deco stila. Helen Baldasar je rođen u Dubrovniku 1894. godine, a umro je na otoku Braču 1970. godine. Jedan je od graditelja koji su u godinama neposredno po završetku I svjetskog rata donijeli u Sarajevo ideje moderne. Srednju školu završio je u Splitu, a diplomirao je na Visokoj tehničkoj školi u Pragu 1921. godine. U stvaralaštvu ovog arhitekte prisutne su tri faze: Prva faza je obilježena izvjesnim uticajima češkog baroka, izražena visokim krovovima na stambenoj i javnoj arhitekturi (Dom za nezbrinutu djecu „Ljubica Ivezić“ i kuća Damić u Sarajevu); Drugu fazu obilježavaju uticaji češke moderne, odnosno kubizma (kuća Rašidagić i zgrada Crvenog krsta u Sarajevu); Treća faza obuhvata splitski opus gdje se osjećaju jasni uticaji Bauhausa. Dušan Smiljanić je rođen u Trnovu 1895., a umro je u Sarajevu 1973. godine. Maturirao je na „Velikoj realki“ u Sarajevu 1914., a Arhitektonski fakultet u Pragu završava 1923. godine. Od tada do 1926. godine predaje na srednjoj Tehničkoj školi u Sarajevu, baveći se istovremeno projektovanjem, a njegovi učenici su bili kasnije značajni predstavnici moderne, poput braće Kadić, Fincija, Kabilja i drugih. Godine 1926. Smiljanić počinje da radi kao gradski arhitekta u Gradskoj upravi i za taj period su vezana njegova najznačajnija ostvarenja, poput kuće Damić, Škole u Logavinoj ulici, Dječiji dom Egipat na Bjelavama i druga. 1949. godine je izabran za profesora na tek osnovanom Arhitektonskom fakultetu u Sarajevu.

Smiljanić kaže u jednom tekstu: „Mislim da ova arhitektura jasno odražava 'prašku školu', što je razumljivo, jer smo obojica diplomirali u Pragu.“2 Kuća Damić, iako manja od objekata u njenoj okolini, ističe se jednostavnom ali karakterističnom oblikovnosti frontalne fasade. Jednostavnost je izražena naglašavanjem dinamičnih pravih linija i detaljima koji kao neupadljiv dio fasade doprinose osobnosti objekta. Doksat kao osnovna karakteristika ovog objekta u isto vrijeme je funkcionalan element, naglašava najveće prostorije u stanovima i izlaz na mali balkon koji je vješto uklopljen u formu objekta i zadržava jednostavnost cijelokupne forme. Predstavlja i karakterističan dekorativan element, koji naglašava uklapanje objekta u lokalni duh ali i pokazuje uticaje češkog kubizma, dajući objektu poseban karakter. Dinamično aktivranje forme objekta postignuto je kontrastom u odnosu prizemlja, sa diskretnim elementima kubizma izraženim u plastici fasade koji su također u kontrastu sa velikim staklenim površinama, i gornjih stambenih etaža nagašenih doksatom sa izraženim horizontalnim nizovima otvora koji se ritmično ponavljaju. Kuća Damić se može uporediti sa prvim praškim kubističkim objektima, kao što je poznata Kuća Crne Majke Božje arhitekte Jozefa Gočára3, gdje se jasno uočavaju nove skulptorske ideje kubizma i dinamična forma fasade izražena linijom i odnosom punih i praznih površina koja ovim objektima daje osobenost. 1 2 3

12

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Anketa: Od 100 ispitanika (74% su studenti arhitekture) 45% ih ne zna gdje se objekat nalazi, samo 5% zna naziv objekta, a 19% ispitanika zna da je objekat nacionalni spomenik. Živojin Vekić, Graditelji Sarajeva – Dušan Smiljanić, separat iz časopisa broj 60 – godina 1988., str. 465. Josef Gočár (1880.–1945.), bio je češki arhitekt, jedan od osnivača moderne arhitekture u Češkoj. Učitelj mu je bio Jan Kotěra.


„Stambena kuća Damić čiji autor doajen moderne arhitekture Sarajeva Helen Baldasar sa koautorom Dušanom Smiljanićem predstavlja prvi prodor savremene misli na polju arhitekture. Osnovni eksterijerni motiv čini dihotomija fasade koja se bazira na ideji velikog zakošenog kubusa čiji se element proporcionalno usamljen ritmično i diskretno ponavlja. Obrada prizemnog platna nosi u sebi jedva naglašen prizvuk češkog kubizma. Iza ove fasade stoji realno uvažavanje funkcije, stambeni dio objekta, riješen dupleks sistemom, donosi jasnu i pročišćenu kompoziciju sa dobrom mjerom komfora.“4 „Stambena zgrada porodice Damić kompoziciono je koncipirana kao strogo simetrična cjelina. Potpuno je vidljiv napor da se krene sa naglašavanjem horizontalnih kompozicionih elemenata u vidu podcrtanog niza prozora koji se nalaze na duhovito koncipiranom erkeru. Potpuno raščišćena kompozicija od profilacije i ornamenata prvi put erkere klasičnog shvaćanja dovodi u vezu sa tradicionalnim bosanskim doksatom. U prvim periodima svoga djelovanja, arhitekt Smiljanić posvećuje dosta pažnje konstruktivnom, funkcionalnom, a naročito, oblikovanom tretmanu erkera koje veoma vješto uklapa u opšti kompozicioni sklop objekta, a čijim tretmanom očito ne zapostavlja pomalo zaboravljenu orijentalnu tradiciju građenja na ovom području. Konstruktivni koncept objekta je veoma jasan, čist i logičan, što uistinu daje jedan nov i neuobičajen utisak kod kojeg dolazi do punog izražaja korektan proces materijalizacije, novih materijala i novih tehnoloških postupaka.”5 „Danas stambena kuća Damić, ugrađena između dvije višekatnice, arhitektonskim izrazom, kojeg determiniraju promišljena proporcija i primarna plastika, afirmira dinamičan prostorni koncept, pokretnim doksatnim platnom pročelja prvog i drugog kata, koji ističe mirno prizemlje, sa prozorskim otvorima, vertikalnih mjernih odnosa. Kuća je relativno malih gabaritnih dimenzija, u odnosu na susjedne blokove i arhitektonsko okruženje, sa strmim dvovodnim krovom. Arhitektonski motiv zakošenog doksata omogućava bolju insolaciju i vizure iz stana na ambijent, što rezultira sa funkcionalnim i likovnim opravdanjem a oblikovanje stambene zgrade Damić preferira doksatnu arhitekturu, čija se prostorno-plastična kompozicija još više naglašava u odnosu na susjedne zgrade, ravnih vertikalnih izgleda.”6

4 5 6

Citat, Zlatko Ugljen, iz Hamdija Salihović, Arhitekt i umjetnost graditeljstva, Sarajevo: AF, 2012., str. 404. Živojin Vekić, Graditelji Sarajeva – Dušan Smiljanić, separat iz časopisa broj 60 – godina 1988, str. 465. Hamdija Salihović, Arhitekt i umjetnost graditeljstva, Sarajevo: Arhitektonski fakultet, 2012. str. 405.

Sl. 2 Doksat Kuće Damić, foto: Anida Krečo

• Haris Bulić i Dea Dudić •

13


Analiza Kuće Damić Stambeno-poslovni objekat Kuća Damić čine suteren, prizemlje, dvije etaže i potkrovlje, te pristupni pasaž i unutrašnje dvorište sa pratećim objektima. Ulaz u poslovno prizemlje omogućen je direktno sa ulice, a etažama, suterenu i unutrašnjem dvorištu pristupa se kroz pasaž. Objekat je izgrađen kao stambeno-poslovna zgrada porodice Damić, sa poslovnim prostorima u prizemlju i unutrašnjem dvorištu a stanovanje je riješeno kao dupleks1 sa potkrovljem za poslugu i vešeraj. Prvi i drugi sprat izvorno su predstavljali stambeni prostor povezan unutrašnjim stepenicama, a poslije su adaptirani u dva odvojena stana. Prizemlje je korišteno kao prodavnica pisaćih mašina, a ostali poslovni prostori su služili za skladištenje i prodaju alkohola. Dva mala prizemna objekta u unutrašnjem dvorištu su se koristili kao prodavnica pića i praonica boca, a suteren je bio magacin pića i imao je direktnu vezu sa unutrašnjim dvorištem, čime je omogućen jednostavan utovar i istovar pića. Vlasništvo nad objektom se nekoliko puta mijenjalo, a time i način korištenja pojedinih prostora. Poslovni prostori u prizemlju i dvorištu su korišteni za više različitih namjena, a suteren je nakon adaptacije kojom je zatvorena veza sa dvorištem, korišten kao ugostiteljski objekat. Stambeni prostor na prvom spratu adaptiran je u advokatski ured, kako se koristi i danas, a jedan od vlasnika je izvršio adaptaciju potkrovlja u stambeni prostor. Poslovni prostori u unutrašnjem dvorištu i podrumu su trenutno izvan upotebe i u lošem stanju, a prizemlje, čija dispozicija se razlikuje od izvornog stanja, koristi se kao prodavnica obuće. Opis objekta Parcela nepravilnog oblika i ukupne površine 288m2 ograničena je objektom Kuća Damić na zapadu, a dva manja poslovna prostora u unutrašnjem dvorištu čine istočnu granicu parcele. Objekat ima približno pravougaonu osnovu, ukupnih dimenzija 10,50 m x 15,44 m. Visina objekta do sljemena je 16,50 m a visina zapadne fasade do krovne strehe je manja od susjednih objekata između kojih je interpolirana i iznosi 13,00 m. Unutrašnjem dvorištu, dimenzija 15,50 m x 10,00 m, se iz Radićeve ulice prisupa preko pasaža širine 2,30 m i visine 3,70 m. Na zapadnoj strani, prema Radićevoj ulici, pasaž je zatvoren originalnim dvokrilnim drvenim portalom sa nadsvjetlom, ukupnih dimenzija 3,40 m x 2,00 m, a prema dvorištu se nalazi metalni portal dimenzija 1,90m x 2,10 m predviđen originalnim projektom, ali postavljen krajem 20. vijeka. Iz pasaža se ulazi u stambeni dio objekta i poslovni prostor u suterenu. Na ulazu u stambeni dio nalaze se originalna dvokrilna drvena vrata, dimenzija 1,25 m x 2,50 m, a vrata na ulazu u suteren su se mijenjala sa namjenom prostora. 1

14

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Predrag B. Milošević, Arhitektura u Kraljevini Jugoslaviji (Sarajevo, 1918-41), Foča: Srpsko prosvjetno kulturno društvo „Prosvjeta“, 1997., str. 136.


Prizemlje Poslovni prostor u prizemlju, kojem se pristupa iz Radićeve ulice, čine dvije cjeline – prodajni prostor i magacin, odvojene nosivim zidom debljine 60 cm. Prema izvornom stanju, na ulazu u objekat je bio mali vjetrobran trougaonog oblika, kroz koji se pristupalo u dvije manje prostorije. Danas je prodajni prostor jedna cjelina, ulaz u objekat je u ravni sa unutrašnjom površinom zida, a u ravni sa fasadom se nalazi metalna ograda koja se zatvara kada je prostor zatvoren. Od izgradnje objekta, kada je prostor korišten kao prodavnica pisaćih mašina, mijenjalo se više različitih prodajnih i zanatskih namjena, a danas se tu nalazi prodavnica obuće.

Unutrašnje dvorište

Radićeva ulica

Salon obuće

Pomoćni objekat

Soba Natkriveni otvor za suteren WC

Unutrašnje dvorište

Haustor

Pasaž

Ćevabdžinica

Ulaz u unutrašnje dvorište

Sl. 3 Shema prizemlja i unutrašnjeg dvorišta, autorski prilog Sl. 4 Originalni nacrt prizemlja

Unutrašnje dvorište Sl. 5 Objekti u unutrašnjem dvorištu

U unutrašnjem dvorištu nalaze se dva poslovna prostora, čija se namjena od početka do danas više puta mijenjala, a volumenski oblik je od izvornog stanja ostao skoro nepromijenjen. Ovi prostori nepravilne osnove, spratnosti P+Potkrovlje imaju ukupne dimenzije 7,50 m x 8,00 m i 5,00 m x 3,00 m. Godinama su korišteni kao točionica alkohola i prostorija za pranje boca, a osamdedestih godina 20. stoljeća prostor prodavnice pića mijenja namjenu u ćevabdžinicu, i kao takav postoji i danas ali nije u funkciji. Napuštena prostorija za pranje boca je 1996. godine adaptirana u kopirnicu, a ni ovaj prostor se danas ne koristi. Objekti su u lošem stanju i prema mjerama zaštite koje je 2009. godine donijela Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, potrebno ih je redizajnirati. Unutrašnjem dvorištu se pristupa kroz pasaž ali su metalna vrata za pristup iz pasaža inače zaključana.

• Haris Bulić i Dea Dudić •

15


Pasaž Pasaž kojim se pristupa stambenom dijelu zgrade i unutrašnjem dvorištu za sam objekat ima poseban značaj, jer predstavlja prvu sekvencu enterijera objekta i čini vezu između svih odvojenih cjelina – osim ulaza u stambeni dio, dvorište i suteren, iz njega je omogućen pristup podzemnom skladištu poslovnog prostora u prizemlju. U odnosu na stanje iz 2009. godine, kada je pasaž izgledao veoma neugledno, neodržavano i oštećeno, danas je okrečen i obojen ali je idalje u zapuštenom stanju kao i sam ulaz u pasaž. Ulazna vrata u pasaž su originalna ali na nadsvjetlu i oko samog ulaza je postavljen nedopustivo veliki broj neuglednih reklama za poslovne prostore koji i ne postoje ili ne rade, a koje degradiraju čitav objekat.

Sl. 6 Stanje pasaža u 2009.

16

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Sl. 7 Stanje pasaža iz 2014.

Sl. 8 Ulaz u pasaž


Suteren Gabarit suterena je jednak prizemlju, uključujući i prostor ispod pasaža, s tim da je izvorno stanje bilo drugačije: suteren je do sedamdesetih godina 20. vijeka bio povezan sa dvorištem preko otvora dimenzija 1,90 m x 2,00 m iz kojeg su se vadile bačve sa pićem. Otvor se nalazio ispod balkona prvog sprata, a do danas su sačuvane originalne čelične kuke na donjoj strani balkona. Suteren i dvorište trenutno nisu direktno povezani, a na mjestu otvora se danas nalazi prizemna konstrukcija izgrađena 1984. godine. Suteren čine dvije centralne prostorije jednake prostorima u prizemlju, i povezane jednim otvorom u nosivom zidu, a ispod pasaža se nalaze dva prostora povezana sa navedenim prostorijama ali manje visine u odnosu na ostatak suterena. Dugo je korišten za skladištenje pića za potrebe prodavnice u dvorištu, a kasnije kao skladište obližnje samoposluge, nakon čega je adaptiran u ugostiteljski objekat – noćni klub. Tom adaptacijom su vršene izmjene u obradi zidnih površina ali je dispozicija prostora sačuvana. Pristup prostoru omogućen je preko prilično uskog i visokog stepeništa kojem se prilazi iz pasaža. Suteren je u privatnom vlasništvu i već nekoliko godina nije u funkciji te mu nije omogućen pristup.

Sl. 9 Originalni nacrt suterena

Sl. 10 Intervencije u unutrašnjem dvorištu

Sl. 11 Ulazna vrata za suteren u pasažu

• Haris Bulić i Dea Dudić •

17


Stambeni prostori Osnovna konstruktivna dispozicija prizemlja nastavlja se na prvom i drugom spratu, gdje podužni nosivi zid razdvaja zapadni reprezentativni blok prostorija sa pogledom prema otvorenom javnom prostoru od sporednih prostorija usmjerenih prema unutrašnjem dvorištu. Dispozicija prvog i drugog sprata je jednaka, sa malim holom na samom ulazu iz kojeg se pristupa u hodnik između reprezentativnih i sporednih prostorija. Prema izvornom projektu, na zapadu su dvije prostorije dimenzija 3,50 m x 7,20 m, koje imaju izlaz na mali trokutasti balkon širine 80,00 cm koji se nalazi između njih. Velike staklene površine osvjetljavaju ove prostore čineći naglašen horizontalni niz otvora na frontalnoj fasadi. Na istočnoj strani su kuhinja i trpezarija sa izlazom na balkon te spavaća soba i veoma mali toalet i kupatilo. Potkrovlje je izvorno korišteno kao ostava i prostor za poslugu – nosivi zid je dijelio stambeni prostor od tavanskog prostora za ostavu, a raspored prostorija na istoku je bio skoro isti kao u stanovima na prvom i drugom spratu.

Sl. 12 Originalni nacrt potkrovlja

18

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Sl. 13 Ulaz u potkrovlje 2009. godine

Sl. 14 Ulaz u potkrovlje 2014. godine


Intervencije i originalni elementi Dispozicija ovih stanova je do danas ostala skoro neizmijenjena, osim intervencije koja je izvršena krajem prve polovine 20. vijeka, prije nego što su objekat počele koristiti dvije odvojene porodice. Koncept dupleksa je pretvoren u dvije nezavisne stambene jedinice, uklanjanjem unutrašnjeg stepeništa na jugozapadnom dijelu objekta. Na prvom spratu je u drugoj polovini 20. vijeka dograđena lođa. Nakon 1995. godine vršeno je nekoliko intervencija na objektu: stambenom prostoru na prvom spratu je promijenjena namjena u poslovnu i danas se koristi kao advokatski ured. Enterijer oba stana je do danas zadržao pojedine originalne elemente: osim rasporeda zidova, sačuvan je parket, unutrašnja stolarija (sa izmijenjenim rukohvatima i ključaonicama) i pojedini elementi originalnog namještaja. Potkrovlje je adaptirano u stambeni prostor, a u periodu nakon proglašenja objekta nacionalnim spomenikom, zatvoren je dio stepenišnog prostora kako bi se dobila veća površina stana – pa se ulaz u stan nalazi uz samu ivicu posljednjeg stepenika prema potkrovlju. Osim navedenih intervencija u enterijeru, izvršene su i intervencije koje se odražavaju na izgledu objekta, pa se iznad krovne površine na istočnoj strani uočava terasa na koju se izlazi iz ovog stana. Sl. 15 Intervencije na balkonu

Sl. 16 Originalni ulazni portal u stan

Sl. 17 Intervencije na krovu

• Haris Bulić i Dea Dudić •

19


Konstrukcija „Standardna upotreba armiranog betona je omogućavala premošćavanje velikih otvora i odbacivanje krutog sistema nosivih zidova koji je karakterisao prethodni period. I dalje su korišteni opeka i drvo kao tradicionalni materijali, ali je novi sistem građenja omogućio da se povećaju oblikovne mogućnosti, a svijetle visine stanova su smanjene na 2,80 m – 3,20 m. Krovna konstrukcija je idalje bila drvena, ako se radilo o kosom krovu, krovovi su pokrivani crijepom ili salonitom, a nagibi krovova su smanjeni.“1 Stubovi, grede i ploča između podruma i prizemlja Kuće Damić rađeni su od armiranog betona, a pregradni zidovi i ispuna vanjskih zidova u opeci. Međuspratnu konstrukciju i konstrukciju krova čine drvene grede, a pokrov zapadne krovne površine je crijep, dok je istočna strana prekivena limom. Stepenište je rađeno u kamenu, oslonjeno na čelične traverze. Debljina vanjskih fasadnih zidova i centralnog nosivog zida je 60 cm, a nosivi zid između pasaža i objekta iznosi 30 cm. Unutrašnji pregradni zidovi su debljine 15 cm, 20 cm i 25 cm. Svijetla visina podruma je 2,40 m, prizemlja 3,40 m, a spratova 3,30 m. Svijetla visina potkrovlja na zapadu je 100 cm, dok je visina ispod sljemena 2,80 m. Svi parapeti su visine 100 cm.

1

20

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Predrag B. Milošević, Arhitektura u Kraljevini Jugoslaviji (Sarajevo, 1918-41), Foča: Srpsko prosvjetno kulturno društvo „Prosvjeta“, 1997., str. 134.-135.


Mjere zaštite Iako do njegovog proglašenja nacionalnim spomenikom nije dovoljno održavan, a od donesenih mjera zaštite 2009. godine nisu vršene adekvatne intervencije, objekat se nalazi u dobrom konstruktivnom stanju. Međutim, unutrašnje dvorište je vrlo neugledno i zapušteno, kao i istočna fasada objekta. Na zgradi se nalaze originalni malter i boja te je fasada pročelja još uvijek u relativno dobrom stanju, osim velikog broja reklamnih panoa za aktivne i nekadašnje poslovne prostore u objektu, koji znatno degradiraju estetsko-kompozicionu vrijednost objekta. Mjere zaštite su utvrđene 2009. godine, u cilju trajne zaštite nacionalnog spomenika: • • • • •

dopušteni su isključivo istraživački i konzervatorsko-restauratorski radovi, radovi na sanaciji i prezentaciji spomenika; prilikom radova na restauraciji objekta neophodno je sačuvati njegov izvorni izgled; potrebno je redizajnirati ili ukloniti reklamne panoe na zapadnom pročelju, u skladu sa stilskim karakteristikama historijske građevine; potrebno je redizajnirati poslovne prostore u unutrašnjem dvorištu, u skladu sa stilskim karakteristikama historijske građevine; dopuštena je adaptacija prostora u cilju prilagođavanja prostora savremenim potrebama (instalacije grijanja i drugi radovi vezani za enterijer), pod uslovom da se sačuvaju stilske karakteristike objekta, uz odobrenje nadležnog ministarstva i stručni nadzor nadležne službe zaštite.

• Haris Bulić i Dea Dudić •

21


KUĆA DAMIĆ

Zaključak Nakon analize Kuće Damić, kroz prikaz izvornog stanja i izmjena koje je objekat prošao tokom vremena, a koje se odnose na namjenu ili izgled pojedinih dijelova objekta, uočava se da je zadržano više originalnih elemenata, ali se može reći da su pojedine intervencije i neadekvatna briga znatno uticali na kulturno-historijsku i estetsku vrijednost objekta. Od proglašenja objekta nacionalnim spomenikom, prošlo je šest godina a navedene mjere zaštite se nisu počele sprovoditi. Najveću vrijednost objekta predstavlja činjenica da je to prvi objekat moderne u Sarajevu i to što je od 1927. do danas fasada sa karakterističnim elementima ostala neizmijenjena i u prilično dobrom stanju. Na autentičnost objekta utiče izmjena namjene prostora na prvom spratu, što mijenja izvorni koncept stanovanja na gornjim etažama koji se na neki način odražava na fasadi, kao i intervencije i nekorištenje poslovnih prostora u dvorištu i suterenu kojima je nakon dugog niza godina osim izgleda također znatno izmijenjena i funkcija u odnosu na izvornu. Nipošto se ne smiju zanemariti intervencije na potkrovlju – proširenje stambenog prostora do samog stepeništa i dograđena terasa. Još jedan degradirajući faktor su reklame na objektu kojih, osim što su neprikladne, ima mnogo više nego aktivnih poslovnih prostora u objektu.

22

• Haris Bulić i Dea Dudić •


RAZVOJ ARHITEKTURE

• Haris Bulić i Dea Dudić •

23


RAZVOJ ARHITEKTURE Za ispravno tumačenje i valorizaciju Kuće Damić kao i razumijevanje estetskih principa u vremenu nastanka ovog objekta, potrebno je napraviti dublji pregled razvoja arhitekture sa početka 20. vijeka, koji izgradnjom Kuće Damić rezultuje prvom pojavom bosanske rane moderne. „Činjenica da u granicama istorijskog područja grada Sarajeva, danas postoji najmanje 1000 objekata sa prepoznatljivim odlikama graditeljstva iz austrougarskog perioda dokaz je da se radi o dovoljno reprezentativnom uzorku za donošenje tačnih i objektivnih zaključaka. Od tog broja najmanje 272 objekta posjeduju više ili manje očuvane odlike secesionističke arhitekture, a 24 objekta odlike tzv. bosanskog sloga. Praktično, oko 30% svih objekata do danas sačuvanih, a građenih u austrougarskom periodu ima odlike secesionističke arhitekture što znači da je period graditeljstva 1900-1918 kada su ovi građeni bio u potpunosti obilježen duhom nove umjetnosti. Zato je potrebno doći do takvih saznanja koja će omogućiti da se ova aktivnost objektivno valorizira i smjesti u kvalitativne okvire vremena svog nastanka, odnosno utvrde stvarni dometi razvoja arhitektonske misli s početka stoljeća u Sarajevu, toj južnoj granici razvoja secesionističke arhitekture iz koje je na specifičan način začeta Moderna kao dio srednjoevropske kulturne baštine. A u tom procesu je začetak samostalnog razvoja bosanskohercegovačke arhitekture koja postepeno prestaje biti samo provincijalni odraz razvijenih kultura.“ 1 Poznato je da je pripajanje Bosne i Hercegovine Austrougarskoj monarhiji 1878. godine, osim nove tradicije i običaja, donijelo dramatične promjene bosanskog graditeljstva, ali i potpunu transformaciju kulturnog i umjetničkog izraza na ovom prostoru. Postojale su težnje da se jasno oblikovan evropski umjetnički i arhitektonski izraz prenese i izjednači sa ostatkom monarhije, pa dolazi do miješanja novih uticaja sa starom tradicijom i naslijeđem. Kao rezultat uvođenja kapitalističkih odnosa u tipičnu feudalnu sredinu javljaju se oblici, volumeni i objekti novih namjena potpuno nepoznatih arhitekturi Sarajeva. Zbog nedostatka autentičnog klasičnog stila u Bosni, uočavaju se nedostaci akademizma pa se bosanska secesija u arhitekturi relativno lako razvija. Stoga, originalnost bosanskog arhitektonskog izraza svoje početke vuče iz doba akademizma krajem 19. vijeka, doživljava razvoj za vrijeme secesije, a do kraja austrougarske uprave razvija se vlastiti autentični izraz moderne. „Začetke bosanskohercegovačke moderne treba otkrivati u specifičnim izrazima secesije sa početka stoljeća, koji su upravo razultat tog dijaloga između srednjoevropske secesije i zatečene kulture i tradicije.“2

1 2

24

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Nedžad Kurto; Arhitektura secesije u Sarajevu, disertacija; Sveučilište u Zagrebu, 1988, str. 8-9. Nedžad Kurto; Arhitektura secesije u Sarajevu, disertacija; Sveučilište u Zagrebu, 1988, str. 1-10.


Razvoj secesije i modernog stila „Na prekretnici 19. i 20. vijeka arhitektura će se nalaziti u životnoj opasnosti da podlegne neizbježnom eklekticizmu. Paradoksalna je situacija, da će epoha koja ima na raspolaganju toliko novih materijala i konstruktivnih mogućnosti ostati neživotna. Mnoštvo mogućnosti, koje će joj biti pružene, ona neće znati da iskoristi i pored novih potreba. Ona neće uspjeti da da logičan izraz ni novim materijalima ni novim potrebama, pa neće stvoriti ni novi stil ni novu estetiku. Kao dobronamjerna reakcija na eklekticizam, javlja se secesija i moderni stil. Heterogeni dekorativni metodi, zamijenit će se originalnim jedinstvom ornametnalnih oblika. Unaprijedit će se i osnova i presjek i fasada i bit će dovedeni na viši stepen tehničkog izražavanja. Osnova će postati elastičnija, unutarnje pregrade postavljat će se po volji.“3 19. vijek postavlja osnovu razvoja arhitekture 20. vijeka jer otkrivanje novih građevinskih materijala dovodi do novih konstruktivnih mogućnosti. Uprkos tehničkom progresu, nije dolazilo do shvaćanja novih graditeljskim mogućnosti. „Radilo se o regresu graditeljske umjetnosti, gdje nije bilo evolucije arhitekture, jer umjetnička komponenta nije savladala funkciju, konstrukciju, oblikovanje, a to su stupovi arhitektonske kompozicije, kao umjetničke kreacije.“4 Dakle, razvoj nauke i tehnologije nije uticao na arhitekturu, te nije dolazilo do sinteze ovih znanja i napretka u struci. Početkom 20. vijeka dolazi do pojave novih stilova u umjetnosti Njemačke i Austrije, koji pokreću promjenu prvo u slikarstvu i skulpturi a nakon toga i u arhitekturi, čime konzervativni eklekticizam gubi pristalice. U to vrijeme Adolf Loos piše knjigu „Ornament i zločin“ te dolazi do izbjegavanja dekorativnih elemenata i korištenja kubističkih oblika kao osnovnih principa moderne arhitekture. Pojavom čelika, armiranog betona i tehnologije proizvodnje velikih staklenih površina koje utiču na razvoj novih konstrukcija, formi i kompozicija, uočava se napredak u arhitekturi. „(...) kao reakcija na eklekticizam javlja se secesija i moderna kao spiritus movens. Dolazi do kvalitetnijeg doprinosa u tlocrtnoj prostornoj organizaciji i oblikovanju, utemeljenom na funkcionalnom arhitektonskom volumenu. Moderna arhitektura ugrađuje u prostorni koncept skeletnu konstrukciju, davši joj tokom 20. stoljeća, veliki doprinos u prostornoj organizaciji, koji je u početku opterećen formalnim dijelovima dekorativne prostorne plastike.“5

3 4 5

Citat, Zlatko Ugljen, iz Hamdija Salihović, Arhitekt i umjetnost graditeljstva, Sarajevo: AF, 2012., str. 386. Hamdija Salihović, Arhitekt i umjetnost graditeljstva, Sarajevo: Arhitektonski fakultet, 2012., str. 385. Hamdija Salihović, Arhitektura: stvaralačka sinteza tradicionalno – savremeno, Sarajevo, AF 2010., str. 161. • Haris Bulić i Dea Dudić •

25


Pod uticajem bečke secesije razvija se češka arhitektura, u kojoj je izraženo da arhitekti uzimaju u obzir ambijent te shvataju i čuvaju identitet i genius loci. Nastavljaju graditi u kontekstu kontinuiteta Praga, dajući objektima poseban karakter u skladu sa lokalnim ukusom. „Arhitektura Praga je kozmopolitska, a da nikad nije izgubila svoj lokalni ukus. Romaneskne, gotske, renesansne, barokne, jugend i 'kubističke' zgrade žive skupa kao da su varijacije na istu temu. Srednjovjekovne i klasične forme su transformisane da učine lokalni karakter očiglednim; motivi sa slovenskog istoka, germanskog sjevera, galskog zapada i latinskog juga susreću se u Pragu i spajaju u jedinstvenu sintezu.“1 U to vrijeme Mies van der Rohe u Stuttgartu primjenjuje novi pristup oblikovanju stambenih zgrada i modernu avangardnu arhitekturu izražava kroz funkcionalizam. Krajem dvadesetih godina, Češka je jedna od više evropskih zemalja u kojima se prihvata savremena prostorna organizacija i oblikovanje arhitekture moderne. Osnovna karakteristika je jednostavnost forme, koriste se kubični volumeni, jednostavne pravougaone površine, skladni proporcijski odnosi, a fasade postaju oslobođene dekorativnih elemenata. Kao i prethodni pristupi graditeljstvu u Pragu, i češki kubizam pokazuje kulturan odnos prema postojećem ambijentu te se ovi objekti uklapaju u postojeću urbani kontekst ali sa svojim novim posebnim izrazom. Grupa naših arhitekata se školovala u Pragu upravo u vrijeme formiranja tog novog pristupa savremenoj arhitekturi. Skladan ambijent Praga i pristup arhitekturi koji poštuje genius loci uticali su na ove mlade arhitekte, koji su pri povratku u Sarajevo pokušavali ideje moderne prilagoditi ambijentu, što je rezultovalo specifičnim lokalnim izrazom. „Braća Kadić su imali sreću da su studirali u Pragu baš u vrijeme žestokih prepirki o tome kakva treba biti savremena arhitektura i u vrijeme kad je „praška škola“ izrasla u jedan od vodećih centara evropske moderne arhitekture. Nesumnjivo je da je takvo okruženje uvelike pogodovalo njihovu naprednom razmišljanju o arhitekturi i formiralo njihov pristup arhitekturi.“2 „Za svaki novi koncept, za svaku novu ideju trebalo se snažno boriti i uporno osvajati svaki korak raspoloživog prostora. Upravo zbog toga će generacija mladih arhitekata ‘praških đaka’ u istoriji arhitekture naših naroda ostati zabilježena kao grupa veoma talentovanih nadahnutih arhitekata. Već prvi radovi arhitekte Dušana Smiljanića upozoravaju na prisustvo nečeg novog, nečeg svježeg i progresivnog, nečega u arhitektonskoj misli, ideji i realizaciji, što će se tek kasnije izrastanjem kompletnih generacija ovih arhitekata jasno i precizno moći shvatiti.“ 3 1 2 3

26

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Christian Norberg-Schulz Emir Kadić, Arhitekt Reuf Kadić i počeci moderne arhitekture u BiH, Sarajevo: Emir Kadić, 2010, str. 14. Živojin Vekić, Graditelji Sarajeva – Dušan Smiljanić, separat iz časopisa broj 60 – godina 1988, str. 463-478.


Razvoj moderne u Sarajevu Orijentalni i pseudomaurski stil u Sarajevu utiču na prvi pokušaj formiranja specifičnog lokalnog izražaja, a zastupljenost objekata sa izraženim uticajima ove arhitekture ukazuje da su tadašnji graditelji smatrali da je to pravi način stvaranja autentične moderne zgrade. “Pod obimnim uticajem tadašnjih arhitektonskih evropskih stremljenja, potpuno se raskida sa pseudo-stilovima i dekoracijama, dotadašnjom formalističkom praksom u kojoj su fasadna platna igrala ‘glavnu ulogu’.”4 Ideja regionalnog stila kontinuirano se razvija kroz arhitekturu secesije iz koje nastaje bosanski slog a kasnije i poseban izraz moderne. Secesija se javlja od 1901. godine, Palatom Ješue D. Saloma, prema projektu Josipa Vancaša5. Unutrašnja dispozicija objekta odražava se na fasadi, nagašavanjem reprezentativnog prostora centralnim doksatom. Prvih osamnaest godina 20. vijeka, u Sarajevu dolazi do redukcije ornamenata u oblikovanju arhitekture i nastaju rješenja koja nagovještavaju Art Deco ili se smatraju ranom modernom. U isto vrijeme se razvija arhitektura koja posebno uvažava tradiciju i gradi regionalni stil, za koji se također može reći da ima elemente rane moderne. Objekti nastali u ovom periodu se na historiju oslanjaju samo kroz tradicionalne karakteristike, s ciljem uspostavljanja stila kojim se stvara dijalog sa zatečenim stanjem i poštuje genius loci, čime predstavljaju regionalnu modernu arhitekturu, pod nazivom „bosanski stil“ ili „bosanski slog“. Osim prisutnih lokalnih uticaja, u Evropi se javlja ideja o zaštiti narodne baštine, što također znatno utiče na domaću arhitekturu pa se takvi objekti mogu smatrati vrijednim autentičnim izrazom.

„Poznata je činjenica da je za urbanističko-arhitektonsku kreaciju najznačajniji lokalitet i ambijent, namjena zgrade ili ansambla, struktura i materijalizacija, oblikovanje i kompozicija, u interakciji, skladnom odnosu ili kontrastu sa postojećim okruženjem, u okviru društvenih, kulturnih i političkih okolnosti. U tom smislu, neophodno je kritičko mišljenje i istraživačka analiza, rasuđivanje o ambijentalnim karakteristikama, da bismo trasirali put za stvaralačku graditeljsku sintezu u konkrentnom prostoru i vremenu. U takvim okolnostima, u interpolaciji arhitektonskih volumena moderne nužna je povijesna, kontekstualna, kritička analiza i valorizacija, utemeljena na znanstveno-istraživačkoj obradi postojećeg ambijenta. Sastavni dio rješenja i artikulacije konkretnog graditeljskog problema je i uključivanje moralne i edukativne dimenzije savremenog društva o spoznaji i zaštiti naše kulturno-historijske i prirodne baštine. Na taj način se afirmira kulturni, duhovni, nacionalni i graditeljski identitet naroda Bosne i Hercegovine, u stvaralačkoj sintezi sa senzibilitetom i respektabilnim odnosom prema graditeljskoj tradiciji, a sa druge strane, obogaćujemo riznicu svjetske kulturno-umjetničke, historijske i graditeljske baštine.“

Sl. 18 Palata Ješue D. Saloma 4 5

Sl. 19 Detalj Palata Ješue D. Saloma

Hamdija Salihović, Arhitektura: stvaralačka sinteza tradicionalno – savremeno, Sarajevo, Arhitektonski Fakultet 2010.

Erdin Salihović, Dizajn namještaja – u potrazi za identitetom, Sarajevo, Arhitektonski fakultet, 2012., str. 49. Josip Vancaš (Sopron, 1859. – Zagreb, 1932.) studirao je na Visokoj tehničkoj školi u Beču 1876-81, nakon čega se posvetio studiju gotike. U Sarajevu je od 1883. bio vodeći arhitekta, proučavao je bosansko narodno graditeljstvo i nastojao primjenom njegovih karakterističnih elemenata ostvariti “bosanski stil”. • Haris Bulić i Dea Dudić •

27


Asocijacija na lokalnu arhitekturu, odnosno bosanski stil se najviše uočava u objektima Josipa Vancaša, koji od 1909. radi više objekata, oslanjajući se na koncept bosanske tradicionalne kuće. Na objektima kolektivnog stanovanja se uočava odnos između oblika objekta i unutrašnjeg prostora, te u takvim primjerima tradiciju ne predstavljaju vizualne karakteristike objekta nego odnos između funkcije, materijala i konstrukcije. Jedan od primjera arhitekture secesije koja teži uspostavljanju dijaloga sa duhom mjesta je „Salomova palata“ iz 1912., djelo arhitekte Rudolfa Tönniesa1. Na objektu se uočava kontrast između naglašenih reljefa na kamenom prizemju i prvom spratu i omalterisanih gornjih etaža oslobođenih dekorativne plastike. Dva doksata, česti elementi u tradicionalnoj arhitekturi područja, imaju otvore na sve tri strane, omogućavajući bolju insolaciju i vizure iz objekta prema okolini. Pored navedenih karakteristika objekta, najočitija asocijacija na tradiciju je dekoracija u vidu osam figura u prirodnoj veličini koje predstavljaju likove ljudi u narodnim nošnjama gradskog i seoskog stanovništva.

Sl. 20 Detalj - skulptura seljaka u narodnoj nošnji foto: Anida Krečo

Sl. 21 Objekat “Salomova palata”

1

28

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Slovenac Rudolf Tönnies (1869 - 1929) daje svoj veliki stvaralački doprinos sarajevskoj arhitektonskoj sceni. Svoju stvaralačku aktivnost počinje u eklektičkom duhu, a kasnije prihvata secesijske ideje.


Josip Pospišil2 u svom pristupu ahitekturi se površno oslanja na secesiju a osnovne kompozicione elemente uzima iz autohtone arhitekture i kao primarne postavlja karakteristike bosanske tradicionalne kuće, pa su doksati, naglašena streha, krov sa badžama i verande javljaju u njegovim djelima, kao na Palači Musafija (ul. Titova 24), stambeno-poslovnom objektu realizovanom 1913. godine prema projektu iz 1911. “Kontakt za lokalnom arhitekturom projektant ostvaruje preko doksata - erkera, naglašenog volumena krova sa karakterističnim badžama i dubokom strehom krovne ravni, što na diskretan način određuje njen lokalni identitet.”3 Objekat „Slavija“ iz 1911., kojeg je realizovao Jan Kotera4, ima karakteristike moderne. Kotera odbija historicizam i koristi čistu geometriju prikazanu jednostavnim detaljima sa izraženom simetrijom na fasadi koja je skoro potpuno oslobođenja dekoracije. Uvod u kubizam se vidi na detaljima - karakterističnim skulptorskim konzolama pravih linija koje predstavljaju stilizovan lik bosanskog seljaka. Sl. 22 Objekat “Slavija”

2 3 4

Sl. 23 Kubistička stilizacija lika bosanskog seljaka, foto: Anida Krečo

Josip Pospišil (1868 - 1918) je rođen u Čehoslovačkoj. Njegova arhitektura je karakteristična po izraženom osjećaju za ambijent, a jedan je od predstavnika bosanskog sloga, sa korištenim elementima tradicije Bosne u svojim objektima. Mehmed Hrasnica, Arhitekt Josip Pospišil - život i djelo, Sarajevo,AFS, 2003., str. 160. Jan Kotěra (1871 – 1923) bio je češki arhitekt, umjetnik i dizajner enterijera, učenik Otta Wagnera, nakon čega se vratio u Češku i učio mnoge arhitekte među kojima je i češki kubista Josef Gočár. • Haris Bulić i Dea Dudić •

29


RAZVOJ ARHITEKTURE

Zaključak Arhitektura bosanske moderne nastaje kroz pokušaje prilagođavanja secesije lokalnom stilu i razvoj bosanskog sloga, izgradnjom objekata na kojima se teže naglasiti arhitektonski elementi koji proizilaze iz tradicije, bilo da su doslovno ili na stilizovan način preuzeti iz tradicionalne arhitekture ili nastaju kroz promišljanje o tradicionalnom načinu života i građenja. Teži se uspostaviti dijalog sa ambijentom u kojem se gradi, objekti se oslobađaju dekoracija a plastika na fasadi nema samo estetske nego i funkcionalne osobine. Objekte moderne karakteriše funkcionalnost i jednostavnst prostorne organizacije i forme, a obično je oblikovnost objekta odraz unutrašnje dispozicije. Najčešći element je doksat, čija interpretacija se oslanja na primjere zatečenog graditeljskog naslijeđa. Doksat uvijek obilježava najznačajniju prostoriju u objektu i ima obično naglašene horizontalne otvore koji omogućavaju dobru insolaciju i dijalog iz enterijera sa ambijentom. Često se primjenjuje kontrast u funkcionalnom smislu i u odnosu pojedinih površina i volumena. „Opažaju se tendecije ka reduciranju oblika i traženju proporcija jdnostavnih kubusa, čiju čistu formu prati horizontalizam prozorskih otvora. Geometrijske ortogonalne forme i smjenjivanje otvorenih i zatvorenih ploha odaju sliku praćenja unutrašnje dispozicije stana i njenog odgovora na fasadi zgrade. Oblikovno rješenje je proizašlo iz odraza funkcije stana.“1 Prema navedenim karakteristikama, Kuća Damić je primjer arhitekture sarajevske rane moderne, sa elementima bosanskog stila i izraženim uticajima češkog kubizma. Ivan Štraus je u knjizi “99 arhitekata sarajevskog kruga 1930-1990.“ napisao: „Prva arhitektonska realizacija sarajevske moderne je stambena zgrada porodice Damić u Radićevoj ulici, izvedena 1927. godine po projektu Dušana Smiljanića i Helena Baldasara, sa idejom koja jasno izražava ciljeve tadašnjih suvremenih stremljenja u arhitekturi Evrope. Od tada pa nadalje rezultati beskompromisnog i angažiranog stava sarajevskih arhitekata tog perioda zračili su estetskim funkcionalizmom i kreativnim konstruktivizmom. Bila su to ostvarenja u sretnom polju sposobnosti autora i kao organizatora izvedbe, poznavalaca novih građevinskih materijala, konstruktivnih rješenja i izvođačkih detalja. Rezultati takvih kompletnih ličnosti bili su odlučujući poeni u borbi sa eklekticističkim recidivima, pojavom folklornih reminiscencija i favoriziranog akademizma u arhitekturi na prostorima Kraljevine Jugoslavije. Brojni objekti koji su projektirani i izgrađeni u Sarajevu, ponešto i u unutrašnjosti Bosne i Hercegovine, u periodu između dva rata i danas nose pečat suvremenog oblikovnog izraza i funkcionalnih rješenja. Njihova racionalna funkcija, konstruktivna logika, oblikovni odnosi i površinska obrada fasada odoljeli su svim iskušenjima vremena i daljnjem razvoju arhitektonske misli.“ 1

30

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Erdin Salihović, Dizajn namještaja – u potrazi za identitetom, Sarajevo, Arhitektonski fakultet, 2012., str. 50.


RAZVOJ DIZAJNA I ESTETSKI PRINCIPI

• Haris Bulić i Dea Dudić •

31


Sl. 24 LCW stolica

RAZVOJ DIZAJNA

Moderna Moderna je progresivni kulturni pokret, a javila se kao bunt umjetnika i dizajnera protiv akademske tradicije kasnog 19. vijeka, prihvatajući nove tehnološke, ekonomske, političke i socijalne aspekte dolazećeg modernog doba. LCW ili “Lounge Chair Wood” (1946.) su dizajnirali arhitekti Charles i Ray Eames. Radi se o hrabro orginalnoj stolici od oblikovane šperploče. Estetski integritet, trajni šarm i udobnost stolice dobio je priznanje magazina Time kao najbolji dizajn 20. stoljeća.

32

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Namještaj pod utjecajem moderne, koji se proizvodi od kraja 19. stoljeća do danas, činio je ogromno odstupanje od dizajna namještaja prije njega. Tamno ili pozlaćeno rezbareno drvo i tkanine sa uzorkom ustupaju mjesto geometriji i jednostavnosti poliranog metala. Oblici namještaja su se razvili od vizualno teških do vizualno laganih. Primjenjuju se novi materijali, kao što su čelik u svojim brojnim oblicima te savijena šperploča.


B3 (Wassily) chair, Marcel Breuer, 1925. Marcel Breuer (1902.-1981.), opsjednut izazovom da napravi stolicu industrijske proizvodnje, bio je fokusiran na dva cilja, od kojih je jedan bio da napravi namještaj od cjevastog čelika, a drugi da napravi konzolnu stolicu. Njegovi eksperimenti su proizveli B3 stolicu, koju je nazvao Wassily, po svom mentoru Wassily Kandinskom.   S 33, Mart Stam, 1927.-1928.

Sl. 25

Međutim, Breuera je pretekao holandski arhitekt Mart Stam (1899.-1986.), koji je napravio prvu konzolnu stolicu od cijevi za grijanje, 1926. godine, nazvanu Model No S33. Iako je Marcel Breuer izgubio utrku za konzolnom stolicom, njegova B33 stolica je bila superiorna u proporciji, detalju, strukturi, udobnosti i otpornosti u odnosu na Stamovu. Kao i ostali arhitekti, progresivni dizajner Mies van der Rohe (1886.-1969.) je težio dizajnirati konzolnu stolicu od cjevastog metala. Do 1927. je razvio stolice MR10 i MR20, koje su izložene u Stuttgartu.

Sl. 26

B32, Marcel Breuer, 1928 Najotmjenija pionirska konzolna stolica je B32, Marcela Breuera, koja je robusnim drvenim okvirom uklonila potrebu za dodatnom potporom i sakrivenim cijevima, ostavljajući laganu elegantnu strukturu. Njena lakoća i modernost su pojačane kontrastom teksture i boje, uglačanih cjevastih profila i toplog drvenog okvira te prozirnim sjedištem i naslonom. Podjednako radikalna B64 ima rukohvate koji graciozno lebde iznad sjedišta. Barcelona, Mies van der Rohe, 1929.

Sl. 27

Među najelegantnijim stolicama je Barcelona stolica, koju je dizajnirao Mies van der Rohe u saradnji sa dizajnerom enterijera Lilly Reich (1885.-1947.). Dizajnirana 1929. godine, jedna je od najprepoznatljivijih stolica 20. stoljeća, a još uvijek je vrlo popularna. Proizvedena je za njemački paviljon za Internacionalnu izložbu u Barceloni, 1929. godine.

Sl. 28

• Haris Bulić i Dea Dudić •

33


Sl. 29 Stolić Emile-Jacques Ruhlmann (1879.-1933.)

RAZVOJ DIZAJNA

Art Deco Art Deco je elegantni dekorativni stil koji se javio kao modernistička reakcija na Art Nouveau i raširio se u 20-im i 30-im godinama 20. vijeka u industriji i zanatstvu. Nosi karakteristike mnogih pravaca, u prvom redu kubizma, futurizma i secesije. U svoje vrijeme, ovaj stil je bio elegantan, glamurozan, funkcionalan i moderan. Osnovne karakteristike namještaja su simetrija i prave linije. Emile-Jacques Ruhlmann (1879.-1933.) je poznati francuski dizajner namještaja i enterijera koji je označio francuski Art Deco 1920-tih. Radio je elegantan dizajn od skupocijenog drveta i slonovače koji je bezvremen i vrlo skup. Nije se slagao sa Arts&Crafts pokretom i smatrao je da je stil samo trenutna moda koju stvaraju bogati jer je originalni i novi dizajn mnogo košta. Koloman Moser (1868.-1918.) je uticajan austrijski umjetnik, predvodnik bečke secesije i jedan od osnivača Wiener Werkstätte

34

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Art Deco namještaj uvodi elegantne zaobljene uglove, moderni dizajn i futuristički stil. Sjedala su često zakrivljena malo prema unutra, što sugerira intimu i senzualnost. Metali, krom, plastika i staklo su često u kombinaciji sa drvetom za dodavanje teksture i reflektirajućih ukrasa. Završna obrada je često sjajna. Izbor tkanine pojačava osjećaj luksuza i raskoši u Art Deco namještaju. Geometrijski, životinjski ili pretjerano cvjetni dezeni na mekanim, raskošnim materijalima su korišteni za kontrast i naglašavanje elegantnog stila. Detalji kao što su resice i ivice često su zajednički završni elementi za jastuke. Modularni namještaj se prvi put pojavljuje u Art Deco dizajnu. Pojedinačni komadi s zakrivljenim rubovima koji se zajedno uklapaju postaju popularni. Stil je bio hrabar i inovativan, ali udoban, što je razlog zašto su modularni namještaj i ostali Art Deco utjecaji ostali popularni i danas.


Sl. 30 Komoda (1925.) Emile-Jacques Ruhlmann (1879.-1933.)

Krajem 19. stoljeća, odbacivanjem historijskih stilova i nepotrebnih ornamenata, dizajneri su se fokusirali na sintezu forme i dekoracije. Prelaskom u 20. stoljeće, uspostavljen je novi stilski rječnik, sa naglaskom na regionalne karakteristike. Bez obzira da li je riječ o realističnom ili apstraktnom, raskalašenom ili suzdržanom, zaobljenom ili geometrijskom dizajnu, postojala je dosljednost u svrsishodnom odbijanju zastarjelih ukusa i istraživanju novih uticaja. Stil Art Nouveau je cvjetao u Francuskoj i Belgiji na prelazu stoljeća. Organske forme inspirisane prirodom često su naglašavale asimetrične krivine. Proizvodi su pomalo podsjećali na francuski rokoko stil iz sredine 18. stoljeća. Uprkos potražnji, nemogućnost masovne proizvodnje je ubrzala propast ovog stila nakon 1900. Dizajneri austrijskog i njemačkog Jugendstila su zamijenili razigranost i naturalizam francuskih i belgijskih dizajnera sa suzdržanom i apstraktnom estetikom. Forme i dekorativni motivi su bili integrisani na linearan ili geometrijski način. Britanski Arts & Crafts pokret je imao veliki uticaj na dizajn 20. stoljeća. Britanski dizajner William Morris je zagovarao povratak ručnog rada jer je smatrao da se kvalitet života može znatno unaprijediti uzdizanjem primijenjenih umjetnosti na veći nivo. Ipak, pokazalo se da je za ručni rad potrebno mnogo vremena te da je preskup za širu publiku, pa su dizajneri oko 1900. počeli ponovo razmišljati o važnosti masovne produkcije, u pokušaju da spoje umjetnost i industriju. Na prelazu stoljeća su bečki dizajneri iznenada napravili prelaz sa gracioznih organskih linija Jugendstila i Art Nouvea na striktnu i energičnu geometriju. Pod vodstvom Josefa Hoffmanna, grupa dizajnera koja zasniva rad na principima Arts&Craftsa je pokrenula „Bečke radionce“. Težilo se proizvesti širok spektar dobro dizajniranih, često ručno rađenih proizvoda, za sofisticiranu publiku. Nakon propasti Art Noveaua, takmičeći se sa naprecima u dizajnu i proizvodnji u Austriji i Njemačkoj, početnih godina 20. stoljeća francuski dizajneri su osjetili potrebu da se ponovo postave u vodeću poziciju dizajna. Societe des Artistes Decorateurs, osnovano 1900. godine, ohrabrivalo je nove standarde francuskog dizajna kroz godišnje izložbe, iz kojih je nakon 1925. nastao već zreo stil Art Deco.

Sl. 31 Zebra Cabinet (Wiener Werkstatte ) (1904.) Koloman Moser (1868.-1918.)

Sl. 32 Klavir (1925.) Emile-Jacques Ruhlmann (1879.-1933.)

• Haris Bulić i Dea Dudić •

35


Sl. 33 Sofa (ebanovina, bronza) Emile-Jacques Ruhlmann (1879.-1933.)

ESTETSKI PRINCIPI

Art Deco Namještaj ovog dekorativnog stila ne izlazi iz mode i danas se uklapa u savremeni enterijer. Karakteriše ga jednostavnost i simetrija a glamurozan i luksuzan izgled se postizao jednostavnom formom i elegantnom linijom, funkcionalnom dekoracijom, skupim materijalima, zagasitim bojama i visokim sjajem. Često se koriste skupocjene vrste drveta različitih boja, kombinovane na način da se stvara dekorativna geometrija, ali se koriste i geometrijski i životinjski printovi i šare na tkanini. Osim drveta se koriste i drugi materijali kao što su staklo, plastika i mermer a detalji se često rade od sjajnih kromiranih ili bakarnih metala. Dizajn se često svodi na kombinovanje i uklapanje suprotnosti, pa se metodom kontrasta, zaobljenim formama ističu oštre ivice i obrnuto. Sličan je recept i sa upotrebom boje, gdje se koristi neutralna paleta zagasitih tonova karakterističnih za upotrijebljene materijale, sa akcentiranim detaljima crvenom, žutom ili zelenom bojom.

36

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Sl. 34 Desk and armchair (Wiener Werkstätte) (1903/04.) Koloman Moser (1868.-1918.)

Sl. 35 Sto (lakirano drvo, bronza) Emile-Jacques Ruhlmann (1879.-1933.)


Sl. 36 Radni sto (ružino drvo, bronza, koža) Emile-Jacques Ruhlmann (1879.-1933.)

Sl. 37 Spindle Cube Chair (1902.-1906.) Frank Lloyd Wright (1867 .-1959.)

Sl. 38 Cubist Chair Josef Gočár (1880.-1945.)

Frank Lloyd Wright (1867 .-1959.) je američki arhitekt, dizajner, pisac i profesor poznat kao “najbolji američki arhitekta svih vremena” Josef Gočár (1880.-1945.) je češki arhitekt, jedan od osnivača moderne čehoslovačke arhitekture. Nakon studija se pridružio grupi vizuelnih kubističkih umjetnika i okrenuo se “nacionalnom” češkom rondokubizmu ranih 1920-tih. Kasnije je usvojio funkcionalistički pristup a najpoznatije djelo mu je paviljon Čehoslovačke na Internacionalnoj izložbi modernih industrijskih i dekorativnih umjetnosti 1925. godine U Pragu (1910.-1925.) češki kubisti stvaraju bogatstvo inovativnih oblika, naizgled sastavljenih od geometrijskih i kristalnih formi, oštrih ivica i izlomljenih ravnina.

• Haris Bulić i Dea Dudić •

37


Sl. 39 Picard radni sto Ruđer Novak-Mikulić & Marija Ružić

ESTETSKI PRINCIPI

Artisan Artisan je bosanska kompanija za proizvodnju namještaja od punog drveta koja je specijalizovala ručnu proizvodnju od visokokvalitetnog drveta. Ostvarili su saradnju sa velikim brojem poznatih domaćih i stranih dizajnera koja je rezultovala nizom kolekcija najrazličitijih komada, a ipak, svaki komad odaje zajedničkog proizvođača.

Namještaj karakteriše simetrija i jednostavnost forme a potpuno je lišen ornamenta. Iako završna obrada drveta nije visoki sjaj, luksuz se potpuno osjeća kroz finu obradu koja djeluje ugodno na dodir, a sama masivnost punog drveta,obrađenog na način da se istaknu različiti tonovi prirodne boje drveta, ima dekorativnu funkciju. Uočava se i korištenje kontrasta kroz minimalno akcentiranje bojom, metalnim detaljima ili drugačijom teksturom pojedinih dijelova. Inspiracija za ovaj namještaj je očito pronađena u historijskim vrijednostima funkcionalne i jednostavne estetike, pa komadi imaju retro formu, ali se savremenost ogleda kroz zaobljene ivice ili pak previše pojednostavljenu formu. Dakle, vrijednost ovih komada se ispoljava upravo kroz čisti dizajn, visokokvalitetan materijal i majstorsku izvedbu, pa uprkos izuzetnoj jednostavnosti, svaki komad izgleda kao pravo bogatstvo. 38

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Sl. 40 Lasta komoda Avdo Avdagić

Sl. 41 Log kolekcija Michael Schneider


Sl. 42 Latus radni sto Salih Teskeredžić

Ruđer Novak-Mikulić & Marija Ružić su članovi tima mladih hrvatskih dizajnera koji su započeli suradnju još za vrijeme studiranja na Studiju dizajna u Zagrebu. Radovi su im izloženi na brojnim izložbama, te su nagrađeni prestižnim međunarodnim nagradama. Salih Teskeredžić međunarodno je priznati bosanski dizajner. Njegove su zamisli uspješno realizirane u brojnim europskim zemljama. Izlagao je na svim važnim europskim sajmovima, a samostalne izložbe priređivao je u Beču i Sarajevu. Za svoj rad osvajao je domaće i međunarodne nagrade. Sl. 43 Naru komoda Says Who

Says Who su Nikolaj i Kasper. Says Who dizajnira i razvija namještaj za međunarodne brendove i proizvođače a glavna strast im je skandinavski dizajn. Sjedište tima Says Who je u Danskoj. Michael Schneider osnovao je 1993. designschneider u Kelnu, te preselio 2009. u Berlin. Designschneider bavi se produkt dizajnom, dizajnom izložbenih prostora te istraživanjima. Surađuje sa brojnim međunarodnim klijentima, te je osvojio brojne prestižne nagrade. Avdo Avdagić je rođen 1970. u Tuzli i osnivač je studija ‘Avado’ bavi se dizajniranjem namještaja i interijera, s posebnim interesom za stvaranje organskih oblika. Svojim radovima promišlja odnose između čovjeka, prirode i forme u prostoru, te kreira funkcionalna, ergonomska i estetski ubjedljiva rješenja. Izlagao i na međunarodnim sajmovima.

Sl. 44 Jantar Avdo Avdagić

• Haris Bulić i Dea Dudić •

39


ESTETSKI PRINCIPI

Prostoria Prostoria/Kvadra je hrvatska kompanija za proizvodnju tapaciranog namještaja. Ostvarili su saradnju sa velikim brojem poznatih dizajnera, ali rade i sa mladim talentima. Proizvode vrlo karakterističan namještaj za savremene prostore.

Namještaj karakteriše jednostavna i simetrična forma bez ornamenata. Iako se najčešće radi o kubističkim formama izraženih ivica, oblikovanjem spužve i tapaciranjem se stvara osjećaj mekoće i udobnosti. Čistina grubih tekstura je akcentirana jakim bojama kojima se naglašava karakteristična forma. Primjetna je kreativna upotreba metalnih postolja i nogu koje su na nekim komadima izvedene suptilno, a na drugim naglašene oblikom ili bojom, ovisno o karakteristikama tapaciranog dijela. Iako ovi komadi izgledaju kruto, masivno ili imaju pomalo industrijski izgled, vizuelno utiču pozitivno zbog boje i daju osjećaj topline i veselosti, a odignuti na tankim nožicama stvaraju osjećaj lakoće. Smjelim dizajnom forme i hrabrim linijama daju osjećaj vrijednosti i ukusa, a ispravno korišteni u prostoru mogu postati vizuelni i funkcionalni fokus.

Sl. 45 i 46 Segment fotelja i dvosjed Numen/For Use

Sl. 47 Revolve Numen/For Use i Ivana Borovnjak i Roberta Bratović

Sl. 48 i 49 Polygon sto i stolica Numen/For Use

40

• Haris Bulić i Dea Dudić •


Numen/ForUse je hrvatskoaustrijski dizajnerski kolektiv koji radi na području scenografije, industrijskog dizajna, dizajna interijera i konceptualne umjetnosti. Osim za Kvadru, dizajnirali su namještaj za Cappellini, ClassiCon, Desalto, Interlubke, Magis, MDF Italia, Moroso i Zanottu.

Sl. 50 i 51 3angle dvosjed i fotelja Grupa

Ivana je magistrirala konceptualni dizajn na Dizajn Akademiji u Eindhovenu, a Roberta dizajn za performans pri fakultetu Central Saint Martins u Londonu. Po povratku u Hrvatsku započele su suradnju na samoiniciranim projektima u području produkt dizajna i vizualnih komunikacija. Grupa je dizajnerski trojac (Filip Despot, Ivana Pavić, Tihana Taraba) i relativno je mlad tim produkt dizajnera koji je svoju karijeru započeo dizajnom linije namještaja od masivnog drveta Basic za bosanski Artisan, za kojeg su nagrađeni Edidom 2009. godine.

Sl. 52 Contour Böttcher Henssler Kayser

Böttcher Henssler Kayser (Moritz Böttcher, Sören Henssler i Nikolaus Kayser) djeluju u području produkt dizajna, dizajna namještaja i rasvjete. U njihove klijente ubrajaju se njemačke i međunarodne tvrtke kao što su ANTA, Böwer, Mater, Normann Copenhagen, Scantex, Schönbuch, Vertigo Bird i Zero. Dizajneri su počašćeni velikim brojem nagrada muđu kojima i Red Dot nagrade za dizajn, prestižnu red dot nagradu “ best of the best” te Interior Innovation Award 2015 – pobjednik, za kauč Contour produkciji Prostorie. Simon Morasi Piperčić djeluje u širokom spektru projekata – od industrijskog dizajna preko oblikovanja prostora, scenografije i instalacija pa sve do umjetničke direkcije i strateškog/ kreativnog konzaltinga.

Sl. 53 i 54 Strain stolica i stolići Simon Morasi Piperčić

• Haris Bulić i Dea Dudić •

41


ESTETSKI PRINCIPI

Karim Rashid Karim Rashid je jedan od najpoznatijih produkt dizajnera našeg vremena koji je proizveo preko 3000 proizvoda, dobio preko 300 nagrada i koji radi u 40 zemalja širom svijeta. “Dugo je dizajn postojao samo za elitu i za male izolovane kulture. Radio sam teško posljednjih 20 godina pokušavavajući dizajn učiniti temom od javnog interesa.” - Karim Rashid

Njegovi su stavovi da je ovo doba najbolje vrijeme ikada, jer danas imamo materijale i mogućnosti oblikovanja i proizvodnje kao nikad do sad. To se odražava i na sam dizajn, pa njegovi predmeti i namještaj izgledaju kao da su bliže budućnosti nego prošlosti ili čak sadašnjosti.

Sl. 55 Koochy sofa (2007.)

Sl. 57 Kouch (2009.)

Sl. 56 Baby bite stool (2009.)

Sl. 58 Pyramid chair(2009.)

Korištenjem oblika, boje ili materijala, na različit način za svaki proizvod, postiže isti rezultat i prepoznatljiv dizajn iako ne postoje zajedničke karakteristike svih komada. Neki komadi namještaja su tapacirani grubim tkaninama jakih i upadljivih osnovnih boja, dok druge karakteriše kompleksna geometrijska šara neobičnih tonova na finom materijalu. Sa druge strane, pojedini komadi imaju asimetričnu i aerodinamičnu formu, dok su drugi jednostavna simetrična geometrijska tijela - svaki komad ima skulpturalnu i neobičnu formu, uvijek upadljivog izgleda pa može da bude dovoljan sam sebi i da funkcioniše i kao skulptura. 42

• Haris Bulić i Dea Dudić •

Sl. 59 Uno desk (2009.)

Sl. 61 Bloob collection (2002.)

Sl. 60 Halo desk (2010.)


U svakom slučaju, dokoracija se pojavljuje samo kao šara na tkanini ili zidnoj površini čime se svaki proizvod svodi na upadljivu jednostavnost. Čak i u odsustvu jakih boja, zaobljena i elegantna futuristička linija povezuje njegov namještaj u istu pripadnost.

Sl. 62 Wowow sofa (2004.)

Sl. 63 Blend cabinet (2008.)

Sl. 64 Tide cabinet (2008.)

Često izbjegavanje korištenja prirodnih boja, karakterističnih za materijal, na neki način sugeriše odvajanje čovjeka od prirode, odvajanje u prostor čistoće i higijene kakvu samo čovjek može stvoriti. Na taj način se čovjek budućnosti uzdiže od prirode i sam stvara svoje materijale i okolinu te postaje apsolutni vladar svog prostora i tehnologije.

Sl. 65 Ottawa collection (2012.) Ispiracija za Karimov savremeni dizajn se može pronaći u mnogim primjerima vrhunskog dizajna 20. stoljeća ali njegovo rješenje u najčešće bude izmjenjeno i unaprijeđeno do mjere gdje se uticaji teško raspoznaju. Ipak, Ottawa stolica ima očit uzor u Drop chair koji je dizajnirao Arne Jakobsen 1958. godine

Sl. 66

• Haris Bulić i Dea Dudić •

43


RAZVOJ DIZAJNA I ESTETSKI PRINCIPI

Zaključak Bez obzira na razlike između stilova, od kojih su neki nastajali kao reakcija na prethodne, drugi kao rezultat zagovaranja određene ideje, kao što je masovna produkcija ili ručno pravljeni radovi, namještaj na prelazu stoljeća karakteriše, prije svega, odbacivanje historijskih elemenata i dekoracije. Koriste se novi materijali te kombinacije različitih materijala i oblika. Iako je filozofija odbacivanja ornamenta bila dio zeitgeista, ornament nije nestao nego je dobio novi oblik i upotrebu, postaje dio forme. Dok je sam početak stoljeća obilježen borbom stilova i ideologija, dvadesete godine karakteriše utrka za konzolnom stolicom, simbolom napretka u dizajnu te upotrebom cjevastih profila kao simbola napretka u korištenju materijala. Postoje neke zajedničke značajke ovih stilova, kao što je originalnost forme, inspiracija u prirodi ili industriji, stilizovanost oblika, geometrija i naglašena linija i boja. Današnji dizajneri ne prate određeni stil dizajna, pa se ponekad uočavaju potpuno različiti pristupi dizajnu namještaja, ali većina poštuje svoje zadane principe kojima uspostavljaju brand ili lični potpis. U nekim slučajevima je očita inspiracija u ikonama dizajna prošlog stoljeća interpretirana kroz savremeni način i mogućnosti obrade materijala, protkana tradicionalnim materijalima ili motivima; drugi inspiraciju traže u geometriji i jednostavnosti kubičnih oblika, transformabilnosti forme i međusobnom uklapanju jednostavnih elemenata; a neki teže potpunom odvajanju od prošlosti, stvarajući futurističke, aerodinamične i skulpturalne enterijerske elemente. Rezultat je širok izbor savremenog namještaja kojem je zajednička karakteristika očita pripadnost današnjem vremenu, bez obzira na različitosti u pristupu dizajnu ili materijalizaciji. Dizajn novog namještaja za Kuću Damić bi trebao biti uvjerljivo savremen uz dozu retro osjećaja, koji bi trebao da reminiscira na važnu historiju objekta. Kao i na samoj fasadi objekta, treba da se osjeća kubistički uticaj na pojedinim detaljima, također u službi jedinstva arhitektonike objekta i enterijerskih elemenata.

44

• Haris Bulić i Dea Dudić •


ISTRAŽIVANJE POSLOVNOG PROSTORA

• Dea Dudić •

45


POSLOVNI PROSTOR Porodica Damić je poslovne prostore u unutrašnjem dvorištu koristila kao prodavnicu pića i prostor za pranje boca, a suteren je bio magacin, odnosno podrum pića. Da bi poslovni prostori dobili namjenu adekvatnu objektu, lokaciji i potrebama grada, kroz analizu prethodnih funkcija ovih prostora i informacije o poslovnim prostorima u okolini, dolazi se do zaključka da bi se projektovanjem enoteke mogla vratiti prvobitna namjena prodavnice pića, a prostor u suterenu daje mogućnost redizajna u jazz klub, mjesto okupljanja kojim bi se mogla skrenuti pažnja na sam objekat, a također ima vezu sa izvornom namjenom i periodom izgradnje objekta. Da bi se pristupilo dizajnu enterijera nekog poslovnog prostora, neophodno je detaljno analizirati buduću namjenu i potrebe korisnika, kako bi se napravio enterijer koji funkcionalno i estetski odgovara namjeni.

Jazz klub Za jazz klub je potrebno poznavanje i razumijevanje jazz kulture u Sarajevu i uopšte, a približavamo joj se kroz pregled razvoja i osnovnih karakteristika muzike. U Sarajevu se svake godine organizuje Jazz Fest Sarajevo, tradicionalni međunarodni muzički festival, s ciljem da popularizuje i promoviše jazz i improvizovanu muziku. U Sarajevu postoji par noćnih klubova u kojima se povremeno održavaju jazz svirke, ali nijedan od njih nije namijenjen i adekvatno uređen za izvođenje jazz muzike, a zvuci jazz-a se mogu čuti samo određenim danima kada se organizuju svirke uživo. Sarajevo, kao grad koji ima jedan od najvećih jazz festivala u regionu, bi trebalo imati barem jedan jazz klub, u kojem bi se održavale manje svirke za vrijeme Festivala, a u koji bi ljubitelji rado odlazili tokom čitave godine. Sl. 67 Cave of the Golden Calf, London 1912.

Noćni klubovi Noćni klub je objekat koji je otvoren do kasno navečer, a koji nudi hranu, piće i zabavu kroz glasnu muziku, performanse, ples. Osnovna karakteristika je muzika, koja može biti svirka uživo, jukebox ili DJ, a neki imaju plesni podij, dok drugi ne. Razlikuje se nekoliko tipova noćnih klubova: Plesni klubovi: Najpopularniji tip noćnog kluba, mjesto gdje ljudi idu da se druže i zabavljaju, piju i plešu uz različite vrste muzike. Klubovi sa muzikom uživo: Osnovna karakteristika mnogih klubova je muzika uživo. Imaju šank, plesni podij i pozornicu sa muzičkom opremom. Sportski noćni klubovi: Neki klubovi osim pića i muzike nude i druge aktivnosti, kao što su kuglanje, bilijar ili video igre. Klubovi za komediju: Postoje i klubovi za stand-up komediju i za skečeve grupa. 46

• Dea Dudić •


Sl. 68 Juke joint

Razvoj Noćni klubovi su se najprije počeli pojavljivati u ranim godinama dvadesetog vijeka u Evropi i SAD-u. U ovim lokalima se prodavao alkohol (ponekad ilegalno) i pružali su zabavu u vidu svirki uživo, neki uz burleskne plesačice i različite manje izvedbe na sceni, uključujući mađioničare i komičare. Od oko 1900. – 1920. godine, radnička klasa Amerikanaca se okuplja u juke joint1 ili honky tonk2 za ples uz muziku na klaviru ili jukebox. Za vrijeme prohibicije u SAD (1920.—1933.), noćni klubovi su bili u podrumima kao ilegalni barovi. U ovom periodu se jazz razvio kao popularan muzički oblik. Ukidanjem zabrane 1933. godine, u New York-u postaju aktivni noćni klubovi sa svirkama uživo. U okupiranoj Francuskoj, jazz i bebop muzika, i jitterbug ples su bili zabranjeni, kao američki uticaji, pa su se ljudi sastajali u skrivenim podrumima gdje su plesali uz jazz i swing muziku, koja se puštala na gramofonu. Prije 1953. godine, i nekoliko godina nakon toga, većina barova i noćnih klubova koristili su jukebox ili nastupe bendova uživo.

Sl. 69 Honky tonk

Jazz muzika Jazz je muzički stil koji ima korijene u afričkoj tradicionalnoj muzici, a počeo se razvijati u Sjedinjenim Američkim Državama početkom dvadesetog vijeka. Počeo se svirati u barovima i bordelima New Orleansa i dugo je bio samo muzika za ples, a od četrdesetih godina se razvijaju i drugačiji stilovi, namijenjeni slušanju. Jazz se danas sluša u koncertnim dvoranama, klubovima, na jazz festivalima i uči na akademijama, ali nije masovno popularan kao što je nekad bio i danas se smatra profinjenim ukusom. Jazz uživo obično nije za veliku publiku nego uglavnom za manje grupe slušatelja. Osnovni muzički instrument jazz sastava je bubanj sa pomoćnim udaraljkama, uz klavir, gitaru i kontrabas, a naročito se koriste duvački instrumenti (saksofon, klarinet, truba i trombon, mada se ponekad koriste i flauta, oboa, rog i vibraton).

Sl. 70 Connie’s Inn, Harlem, jedan od najvećih barova 1920. i 1930.

Jazz sastavi mogu biti različitih veličina: od tri muzičara do punog simfonijskog orkestra. Osnovna karakteristika jazz muzike je improvizacija, a najčešće je čini jedna tema sa varijacijama od kojih se neke znatno udaljavaju od glavne teme. Iako su se kroz historiju mijenjali različiti stilovi jazz-a, od muzike za ples do klasične koncertne muzike, do danas je zadržana improvizacija i interakcija između muzičara i publike kao osnovna karakteristika žanra. 1 2

Juke joint je naziv za lokale koji su nudili muziku, ples, hranu i piće, a koje su prvenstveno vodili Afroamerikanci na jugoistoku SAD. Obično su se nalazili na periferijama grada, i koristili su ih radnici kojima je trebao odmor i druženje nakon naporne sedmice. Bili su smješteni u trošnim zgradama ili privatnim kućama. Honky tonk je bila prva urbana manifestacija juke jointa, bili su to barovi u kojima se slušao jazz i blues. U njima se puštala muzika na jukebox-u, ili se svirao klavir, a često su muzičari svirali nenajavljeni i bez mikrofona. • Dea Dudić •

47


Jazz klubovi Jazz klub je mjesto u kojem je primarna zabava izvođenje jazz muzike uživo. Kroz razvoj muzike, u odnosu na broj izvođača i vrstu jazz-a, mijenjala se i veličina prostora, pa od četrdesetih godina manji klubovi u kojima sviraju kvartet i trio postaju popularni. Danas se takvi prostori obično nalaze u podrumu stambenih zgrada, i mogu biti znatno manji u odnosu na druge muzičke prostore, odražavajući time intimnu atmosferu jazz svirki, ali i izražen pad interesa za jazz muziku. Osnovne karakteristike enterijera jazz kluba Jazz klubovi se mogu razlikovati po veličini i stilu u kojem su uređeni te imati ciljanu publiku, ali bez obzira na te razlike koje se jasno uočavaju, svaki od njih ima osnovne zajedničke karakteristike kako bi zadovoljio potrebe muzičara i publike. Jazz klub može osim pića imati i hranu u svojoj ponudi. Razlika između manjih i većih jazz klubova je uglavnom u tome što su ovi drugi većinom mnogo luksuzniji, sa večerom kao jednom od usluga koje pružaju, dok manji ili nemaju kuhinju, ili nude samo manju zakusku. Kako je primarna zabava u ovakvim klubovima izvođenje i slušanje jazz muzike, osnovni mobilijar uglavnom čini veliki broj manjih stolova i stolica koji pružaju udobnost i omogućavaju adekvatne hodne linije i vizure prema izvođačima, a barske stolice su također neizostavan dio jazz kluba. Često je prostor fleksibilan, tako da pruža mogućnost jednostavnog pomijeranja stolova i stolica po potrebi, tako da se, u slučaju izvođenja stilova uz koje bi posjetioci plesali, može stvoriti dovoljno prostora za ples ispred izvođača, a prostor za sjedenje se može pomjeriti dalje od pozornice. Najbolje je kada prostor za izvođače nije mnogo visočiji u odnosu na ostatak kluba, kako bi se samo vizuelno napravila razlika između ta dva dijela prostora, uz zadržavanje intimne atmosfere klubske svirke i interakcije između izvođača i publike, što doprinosi boljem ugođaju. Obavezna stage oprema jazz kluba su: bubnjevi, klavir i kontrabas te razglas i pojačala. Karakteristično je prigušeno svjetlo, male svjetiljke iznad stolova, a nešto jača rasvjeta je usmjerena prema pozornici. Karakteristike enterijera klubova su se mijenjale kroz razvoj različitih stilova jazza, ali i zavisno od lokaliteta na kojem se nalaze. Tako se razlikuju manji klubovi koji osim prostora za muzičare imaju šank i prostor za ples, klubovi namijenjeni samo za slušanje muzike sa većim brojem mjesta za sjedenje, oni koji imaju i večeru u ponudi te barovi manjeg kapaciteta i luksuza.

48

• Dea Dudić •


Primjeri Jazz Club Monument Monument je jazz klub smješten u podrumu stambeno-poslovnog objekta u centru Sarajeva. Ovo je jedini klub u Sarajevu za koji se, prema osnovnim karakteristikama jazz klubova, može reći da izgled enterijera odgovara namjeni, i u kojem se može čuti samo jazz muzika, i to svirke uživo svake sedmice, pa se smatra trenutno najboljim prostorom za jazz svirke u Sarajevu. Sama dispozicija prostora te korišteni materijali i boje na neki način doprinose atmosferi, pa iako nije idealan, ovaj klub je trenutno najbolje mjesto za ljubitelje jazz muzike, jer izbor noćnog kluba ne određuje samo muzika koja se u njemu može slušati, nego čitav ugođaj koji prostor pruža. Prema samom izgledu ovog kluba, i prije nego što se čuju zvuci muzike, može se pretpostaviti za koje događaje je namijenjen. Osnovni materijali u enterijeru su drvo, cigla i tkanina, a pozornica nije otignuta od ostatka sale, što doprinosi intimnijoj atmosferi i interakciji publike i muzičara. Nedostatak ovog prostora je to što je, zbog broja, oblika i rasporeda mobilijara, kretanje prostorom otežano, a onemogućeno je svim posjetiocima nesmetano posmatranje nastupa. Sl. 71 Jazz Club Monument

• Dea Dudić •

49


Jazz & Blues Club “Pink Houdini - Nevijas Sarajevo Klub smješten u podrumu stambenog objekta u centru Sarajeva, jedan je od noćnih klubova u kojima se sedmično održavaju svirke jazz muzike. Osnovne karakteristike enterijera su različitost materijala i oblika te svjetla u bojama, što čini osnovne razlike u odnosu na ostale sarajevske noćne klubove, ali i u odnosu na karakteristične svjetske jazz klubove. Zidovima je podijeljen na više veoma malih prostora, pa nije moguća interakcija između muzičara i publike jer kada se održavaju jazz svirke, sjedeći u nekim dijelovima, posjetioci mogu samo slušati muzičare, ali ne i gledati njihov performans. Različite vrste materijala stvaraju zanimljivu, ali ne toplu i intimnu atmosferu karakterističnu za jazz klubove. Materijalizaciju zidova i stropova čine beton, staklo i metal, a za mobilijar su korišteni drvo i koža.

Sl. 72 Jazz Club Pink Houdini - Nevijas

50

• Dea Dudić •


Jazz klub Čekaonica Beograd U ovom klubu se skoro svaki dan održavaju jazz svirke, poznatijih muzičara i mlađih, neafirmisanih, koji žele da podijele svoje performanse sa drugima. Specifičan je po jednostavnom uređenju enterijera, koji se znatno razlikuje od uobičajenih jazz klubova, ali zadovoljava sve potrebne funkcije. Izbor mobilijara doprinosi tome da prostor izgleda prostrano i pruža jednostavne hodne linije, ali i omogućava dovoljan broj mjesta za sjedenje, sa dobrim vizurama prema muzičarima. Barske stolice koje zauzimaju minimalan prostor omogućavaju dobre vizure prema sceni, a enterijer posebno zanimljivim čine stolice različitih materijala i boja i ugaona sofa u jednom dijelu prostora. Stolice koje se međusobno razlikuju jedna od druge i po potrebi se pomijeraju su česta pojava u svjetskim jazz klubovima, i asociraju na improvizaciju kao jednu od osnovnih karakteristika jazz muzike. Stolovi kvadratnog oblika, za razliku od kružnih u nekim drugim lokalima, doprinose uštedi prostora, a svojim oblikom i veličinom potpuno zadovoljavaju svoju funkciju. Uočavaju se dvije različite lampe jednostavnog dizajna kao posebni akcenti u prostoru, postavljene iznad stolova namijenjenih za veći broj posjetioca. Pozornica je odignuta od ostatka prostora, ali ne previše, pa je omogućena intimna atmosfera klubske jazz svirke i interakcije između muzičara i publike. U klubu se nalaze potrebni muzički instrumenti, klavir, bubnjevi i kontrabas, kao stalna postavka u enterijeru. Sl. 73 Jazz Club Čekaonica

• Dea Dudić •

51


Bacchus jazz bar Zagreb Bacchus, jedan od najpoznatijih zagrebačkih jazz barova, manji je noćni klub smješten u podrumu, karakterističan po materijalizaciji i detaljima korištenim u enterijeru. Posjetioci nekoliko puta sedmično mogu uživati slušajući jazz svirke u ugodnoj, opuštenoj atmosferi. Izborom materijalizacije i mobilijara se postigao topao izgled kluba i domaća atmosfera koja omogućava posjetiocima ugodan boravak, nesmetano praćenje performansa, i interakciju između muzičara i publike. Materijalizaciju stropa čini cigla, zidovi su ožbukani, sa grubom završnom obradom, a na nekim dijelovima zidnih površina je kamen, izbačen u odnosu na ostatak površine. Na zidovima su detalji poput uokvirenih ogledala i fotografija različitih oblika i veličina te fotografije i posteri. Drveni stolovi su četvrtasti i mali, čime doprinose uštedi prostora i mogućnosti korištenja za veći broj posjetioca. Neke stolice su tapacirane dok su druge drvene, sve različitih boja i oblika, sa mogućnosti premiještanja po potrebi, što može biti prednost ali i mana prostora, jer u nekim slučajevima dolazi do komplikovanih ili prekinutih hodnih linija. Stage sa klavirom je u istom nivou kao i ostatak prostora, označen jačim osvjetljenjem u odnosu na gledalište.

Sl. 74 i 75 Bacchus jazz bar

52

• Dea Dudić •


Jazz club Village Vanguard New York Jazz klub Village Vanguard, jedan je od najstarijih klubova u New Yorku, nastao 1935., kao klub u kojem se slušali različiti stilovi muzike i organizovana čitanja poezije i performansi stand–up komičara. U četrdesetim godinama su se redovno počele organizovati jazz svirke povećanjem interesovanja studenata i umjetnika za jazz muziku. Village Vanguard je 1957. godine izmijenjen u isključivo jazz klub, od kada kao takav egzistira do danas. Smješten je u podrumu zgrade, sa puno mjesta za sjedenje, jednostavnim stolovima koji zauzimaju malo prostora, i drvenim stolicama postavljenim tako da su svima omogućene vizure prema muzičarima koji nastupaju na pozornici ispred draperije, karakteristične pozadine za jazz performanse. Prostor ima potrebnu muzičku opremu: – klavir, bubnjeve, kontrabas i razglas, kao i adekvatno osvjetljenje – jače je usmjereno prema muzičarima, a ostatak prostora je slabije osvijetljen.

Sl. 76 i 77 Jazz club Village Vanguard

• Dea Dudić •

53


Enoteka Riječ enoteka u doslovnom prevodu znači „spremište vina“ a odnosi se na posebne vrste prodavnica u kojima je izložen širok izbor sorti i koje posjetiocima pružaju mogućnost degustacije vina prije kupovine. Za razliku od vinskih podruma u kojima se čuvaju veće količine, primarna namjena enoteke je pružanje informacija o vinima koja su u ponudi. Nude edukacije o vinskoj kulturi, kroz organizovane degustacije, razgovore i treninge o vinu, serviranju, kreiranju vinskih karti, kombinaciji vina i hrane i drugim enološkim znanjima, a u nekima se organizuju degustacije koje vode vinari te dolazi do okupljanja proizvođača i potrošača na obostrano zadovoljstvo. Obično osim vina, u ponudi imaju i vinsku opremu a u nekim slučajevima, enoteke prodaju sireve, čokolade i druge delicije te nude male zalogaje uz vino. Enoteke su obično organizovane tako da omogućavaju izlaganje i jednostavan pregled vina koja su u ponudi, te imaju prostor za degustaciju, kupovinu i informisanje o vinima. Ovisno o broju vina koja su u ponudi, kao i veličini i uređenju prostora, u enoteci mogu biti izložena sva vina, po jedna boca od svakog koje se može kupiti, ili samo pojedine sorte, a u vinskim podrumima se čuvaju veće količine. Enoteka može imati i skladište sa vinima, što omogućava kupovinu veće količine, ili je organzovana tako da samo pruža informacije o vinu, a kupci se upućuju na vinarije za čija vina su zainteresovani. Neke veće enoteke, osim izloženih vina koja se prodaju, imaju prostor za sjedenje i hranu u svojoj ponudi. Potrebno je naglasiti razliku između wine shopa (enoteka, prodavnica vina) i wine bara (ugostiteljski objekat koji u svojoj ponudi osim vina nudi i druga pića gostima, ali i mogućnost kupovine vina). Primjeri u Sarajevu U Sarajevu postoji veći broj poslovnih prostora koji se nazivaju vinotekama, međutim, za samo par njih se može reći da su prave enoteke. Većina ih u svojoj ponudi, osim vina imaju i druga pića te se od ostalih lokala razlikuju samo po tome što nude nešto veći izbor i kupovinu vina koja su izložena u jednom dijelu prostora. Manji je broj enoteka, mjesta za informisanje i edukaciju o vinskoj kulturi, degustaciju i kupovinu vina, sa velikim izborom različitih sorti.

54

• Dea Dudić •


Vinoteka Dekanter Najbolji opis enterijera vinoteke Dekanter dao je sam arhitekta1: „Rastuća kultura vina, potrebe grada i godine u koje ulaze prve generacije kafića uslovile su odnos do ovog prostora. Svaki prostor nosi svoj 'spirit'. Dužnost arhitekte je da mu ostvari tu duhovnost. Po reakciji i odnosu onih koji ga konzumiraju to je novo kultno mjesto u Sarajevu. Mjesto koje Sarajevo povezuje sa svijetom. Prostor je artistički tretiran da stvori uslov hedonističkog odnosa do uživanja u vinu. Materijali – naši glumci upravo nose dramatiku ovog scenarija. Zahrđalo željezo, blisko vinu, drveni podovi, zidovi obuhvaćeni željeznim žicama poput odrine na stropu, diskretno svjetlo su teatar u kojem se odvija jedan novi svijet Sarajeva.“ Kako je arhitekta opisao, prostor jeste uređen da pruža ugodan osjećaj za uživanje u vinu, ali prema svojoj namjeni nije enoteka. 1

Amir Vuk Zec – projektant vinoteke Dekanter

Sl. 78 Vinoteka Dekanter, foto: Anida Krečo

• Dea Dudić •

55


Enoteka Di Vina Ovo je jedna od malog broja enoteka u Sarajevu, sa velikim brojem sorti. Nudi oko 250 različitih vina, a enterijer je uređen na način da su sva vina koja su u ponudi izložena na policama čija postavka u prostoru omogućava jednostavnu hodnu liniju i preglednost. Enterijer je urađen u drvetu, sa bačvama i detaljima bliskim vinu, te čitav prostor nudi ugodan osjećaj boravka u prostoru posvećenom ovom piću. Nema stolove i stolice namijenjene za duže zadržavanje u prostoru neovisno o vinima, kao što je slučaj sa većinom sarajevskih vinoteka. Sl. 79 i 80 Vinoteka Di Vina

56

• Dea Dudić •


• Dea Dudić •

57


ISTRAŽIVANJE POSLOVNOG PROSTORA

Zaključak Kroz istraživanje potreba grada, karakteristika koje se vežu za određenu funkciju te potreba korisnika, dolazi se do parametara za projektovanje enterijera specifične namjene u prizemlju, unutrašnjem dvorištu i suterenu objekta. Jazz ima više svojih osnovnih karakteristika, izraženih kroz muziku, instrumente ili odnos izvođača i slušaoca. Neke od njih je moguće na simboličan način interpretirati u enterijeru, predstavljajući razvoj i elemente muzike u prostoru kroz pristup dizajnu, način korištenja prostora ili kroz izbor i odnos materijala i oblika. Osim ritma i improvizacije kao elemenata muzike, i osobine muzičkih instrumenata kao što su materijalizacija i boja mogu biti inspiracija ili dati pečat prostoru. Više različitih jazz stilova dovodi do razlika u mogućnosti uživanja u ovoj muzici (ples, praćenje performansa, slušanje muzike), pa i strukturu ljubitelja čine osobe različitih doba, osobina i navika, tako da i sam enterijer može da bude namijenjen korištenju na određeni način, ciljanoj skupini, ili takav da odgovara svim korisnicima prostora. S obzirom na nedostatak jazz klubova u gradu koji ima Sarajevo jazz fest, adekvatan klub na ovoj lokaciji bi mogao znatno doprinijeti popularizaciji Festivala i jazz kulture. Enoteka, kao prostor za degustaciju i kupovinu vina, treba da posjetiocima pruži jednostavan pregled vina koja su u ponudi i mogućnost degustacije i informisanja o vinima. Enterijerskim rješenjem je moguće napraviti prostor blizak vinu, sa asocijacijama izraženim kroz materijalizaciju ili boje, koje će da doprinesu stvaranju odgovarajućeg ambijenta. Projektovanjem enoteke u poslovnom prostoru Kuće Damić se vraća izvorna namjena prodavnice pića, a grad dobija prodavnicu za kojom je izražena potreba.1 Dizajnu se može pristupiti i kroz principe i karakteristike stilova iz vremena u kojem je objekat nastao, prilagođavanjem savremenom dizajnu i namjeni prostora.

1 U toku izrade ovog rada, u Sarajevu je otvoreno nekoliko wine barova, a spomenuta enoteka je povećala svoj prostor i broj vina u ponudi.

58

• Dea Dudić •


ISTRAŽIVANJE STAMBENOG PROSTORA

• Haris Bulić •

59


STAMBENI PROSTOR Da bi se pristupilo uređenju enterijera stambenih prostora Kuće Damić, neophodno je istražiti historijski razvoj i osnovne karakteristike stanova i namještaja na ovom području. “Historijski pregled koncepata stanovanja, unutrašnjeg uređenja i oblikovanja namještaja ukazuje na različite aspekte kulturnog i socijalnog identiteta Bosne i Hercegovine, koji je višeslojan i podložan različitim uticajima i promjenama”1 Bosansko graditeljstvo, a samim tim i način stanovanja i oblikovanja najintimnijeg prostora bosanskog čovjeka, je u ogromnoj mjeri uslovljeno političkim, kulturnim i sociološkim previranjima koja su odlika ovog prostora posljednjih nekoliko stotina godina. Upliv istočnih uticaja i religije u životnu filozofiju koji je donijela Otomanska imperija tokom višestoljetne uprave je formirao specifičan kulturni i estetski izražaj arhitekture i stambenog prostora. “Tradicionalna bosanskohercegovačka kuća je prožeta istočnjačkim principima stanovanja i spontanim odnosom ka prirodnom okruženju. Ona nalikuje vrtnom paviljonu, građenom od jasnih geometrijskih tijela, u kojima su pojedini graditelji moderne, nekoliko stoljeća kasnije, prepoznali preteče kubizma u arhitekturi.”2 Promjenom na geopolitičkom planu regiona i naglim prelaskom sa istočne na zapadnu uticajnu sferu, dolazi do značajnih promjena u svakom segmentu života, pa tako i u prostoru za življenje. Umjesto organske kuće, povezane sa prirodom, grade se bogato dekorisane stambene zgrade koje orijentacijom prema ulici zanemaruju dvorište. Funkcionalno riješene dispozicije polivalentnog stambenog prostora mijenjaju rigidne sekvence visokih prostorija koje su uslovljene reprezentativnim eksterijerom. Niske horizontalne ugradbene sećije su sada visoke i bogate slobodnostojeće salonske garniture. Pokušaji pomirivanja zapadne arhitekture i načina života sa duboko ukorijenjenim istočnim tradicionalnim vrijednostima eventualno sazrijevaju u poseban izražaj bosanske arhitekture koja u sebi nosi sve najbolje vrijednosti i principe koje je oblikovao i istok i zapad.

1 2

60

• Haris Bulić •

Erdin Salihović, Dizajn namještaja – u potrazi za identitetom, Sarajevo, Arhitektonski fakultet, 2012. str. 15 Erdin Salihović, Dizajn namještaja – u potrazi za identitetom, Sarajevo, Arhitektonski fakultet, 2012. str. 15


Razvoj stambene arhitekture u Sarajevu U Sarajevu, kao i u drugim gradovima pod turskom upravom, se primjenjivao princip organizacije grada po kojem su stambene i poslovne zone strogo razdvojene. Stambene četvrti su organizovane na široj teritoriji koja se vremenom organski popunjava, za razliku od evropskog koncepta koncentričnog grada. Po perifernim dijelovima grada, često na strmom terenu, prirodno se formiraju urbanističke kompozicione cjeline stambenih jedinica arhitektonskog izražaja pod jakim uticajem istočne tradicije. Te stambene jedinice predstavljaju autohtonu interpretaciju osmanske kuće nastale na temeljima srednjovijekovne bosanske graditeljske tradicije. Srednjovijekovni uticaji se ogledaju na asimetričnosti porodičnog stambenog kompleksa, opasavanju parcele zidinama i funkcionalnoj podjeli po spratovima koja se razlikuje od tipičnih simetričnih osmanskih objekata od kojih su, zbog kulturnih i religijskih principa, između ostalog preuzeti i koncepti podjele dvorišta na muški/javni i ženski/privatni dio.

Sl. 81 Motiv iz Sarajeva, skica: Josip Pospišil, 1909.

Bosanska kuća, ne robuje formi i prema potrebi i proporciji čovjeka slobodno se formira po nepravilnoj parceli i nagibu terena, a poštuje nepisana graditeljska pravila3 te gradi dobrosusjedske odnose i blizak kontakt sa prirodom. Visinski istaknuti volumeni stambenog dijela ostvaruju fine vizure prema gradu ili ulici, ali su pozicionirane na način da ne opstruiraju tuđe i ne zaklanjaju ih od sunca4. Čitav stambeni kompleks je otvoren prema privatnom dvorištu koje je zaklonjeno od pogleda a predstavlja centar porodičnih zbivanja na otvorenom. “Ovakvo rješenje ima svoje duboke korijene u arapskoj, rimskoj, sasanidskoj ali i vavilonskoj kući, gdje se sve orijentiše prema dvorištu, centralnom prostoru kompleksa.”5

Sl. 82 Nadmlini ulica, skica: Josip Pospišil

Upravo ova introvertna dispozicija stambenog kompleksa sa prostorijama okrenutim prema unutrašnjem dvorištu, bosansku orijentalnu kuću s vana čini skromnom i prirodnom dok doksatni volumen koji se naginje nad ulicom, nudi privatni kontakt sa javnim prostorom. „U Sarajevu je sve do okupacije postojao jedan tip stambene kuće – porodični stambeni ansambl. Razlike među njima se postojale, u veličini, bogatstvu ansambla, izvedbi, ali njihova koncepcija nije bila usmjerene isticanju vanjske reprezentativnosti. Arhitektonsko bogatstvo ostvarivano je isključivo unutar ansambla ili enterijera, a pojam stambene vile koja bogatstvo ostvaruje rješenjima prema vani, kao izloženom statusnom simbolu vlasnika, odnosno koncepta po kome dominira arhitektura eksterijera, javlja se tek u austrougarskom periodu.“6 Sl. 83 Širokac ulica, skica: Josip Pospišil 3 4 5 6

Dušan Grabrijan, Bosanska orijentalna arhitektura u Sarajevu, Ljubljana, DDU Univerzum, 1984., str. 136 Skice preuzete iz knjige: Mehmed Hrasnica, Arhitekt Josip Pospišil - život i djelo, Sarajevo, Arhitektonski fakultet Sarajevo, 2003., str. 90-100. Monografija Svrzina kuća, Sarajevo, Muzej Sarajeva, 2001., str. 49-50. Nedžad Kurto; Arhitektura secesije u Sarajevu, disertacija; Sveučilište u Zagrebu, 1988., str. 67. • Haris Bulić •

61


Pripajanjem Bosne Austrougarskoj monarhiji 1878. godine, u Sarajevu se dešavaju značajne društveno-ekonomske i kulturne promjene, pa tako i dolazi i do promjene u funkcionalnoj podjeli grada i samoj stukturi, što je primarno posljedica novih kapitalističkih odnosa u, do tada osmansko-turskom, feudalno uređenom gradu. Podjela grada na osnovne urbane elemente, stambene zone (mahale) koje su povezane sa poslovnim i administrativnim dijelovima (čaršijom), se mijenja u austrougarskom periodu i osnovna urbana jednicina postaje ulica – svaka dobija svoje ime koje u kombinaciji sa brojem objekta predstavlja adresu. Industrijski razvoj je praćen povećanjem broja stanovnika, a koncentracijom stanovanja je uzrokovan i porast vrijednosti gradskog zemljišta, što je stvorilo potrebu maksimalnog iskorištavanja građevinskog zemljišta, gradnjom višespratnih objekata. Osim pojave arhitektonskih volumena nepoznatih arhitekturi Sarajeva, javljaju se i nove namjene objekata karakterističnih za zapadno društvo. Najznačajnije promjene su u oblasti stambene arhitekture i prvi put se pojavljuju najamne zgrade i stambene vile. Do tada je svako imao svoju stambenu kuću, pa čak i najsiromašniji a pojam najamnog smještaja je bio nepoznat. Nove reprezentativne stambene blok-palače su simetrične i lijepih proporcija, u cilju postizanja dostojanstvene i kompaktne cjeline u centru grada koji se nastavlja na čaršiju. Stambena vila u Sarajevu se razvija od evropskih stambenih kuća, ali se brzo uočava veliki kontrast i jaz između zatečenog i novoizgrađenog, što se pokušava pomiriti stvaranjem regionalnog izraza. Na arhitekturi stambene zgrade počinju se uočavati uticaji orijentalnog stila izraženi na fasadnoj dekoraciji, ali i u dispoziciji prostora unutar objekta. Slobodnijim pristupom unutrašnjoj organizaciji omogućava se bolja komunikacija sa vanjskim prostorom, a unutrašnji prostori se odražavaju na volumenu i materijalizaciji objekta. „Ovaj princip jedinstva enterijera i opće arhitektonike je suština osmansko-turskog tipa stambene zgrade, te je sasvim logično da arhitekti postepeno napuštaju čisto dekorativne motive i daju sve veću prednost prostornom učinku u odnosu na dekorativno-plastični.“1 Objekti se projektuju na način da se dobiju reprezentativna unutrašnja dvorišta. Umjesto ekonomskih dvorišta i unutrašnje fasade bez posebne obrade, zbog težnje za ostvarivanjem veze između objekta i eksterijera, nastaju unutrašnji javni prostori u kojima se i fasadama posvećuje veća pažnja, a obično ih karakterišu ozelenjene površine i fontane, što predstavlja uticaj tradicionalne arhitekture. Ideja o bosanskom slogu, koja se razvija početkom 20. stoljeća, utiče na pristup projektovanju u kojem je funkcija primarna u odnosu na potrebu za izražavanjem statusa porodice, pa se dvorišta rade s ciljem uspostavljanja funkcionalne veze sa objektom. 1

62

• Haris Bulić •

Nedžad Kurto; Arhitektura secesije u Sarajevu, disertacija; Sveučilište u Zagrebu, 1988, str. 68.


„Već dobro poznavanje regionalnih karakteristika islamske umjetnosti i uočavanje posebnosti tradicionalne arhitekture Bosne, kod arhitekata u prvoj deceniji ovog stoljeća počinje da se razvija ideja o tzv. bosanskom slogu, a što se, na najočigledniji način upravo odrazilo na arhitekturi stambene vile.Paralelno sa ovim trendom razvoja bosanskog sloga u arhitekturi Bosne, koji je bez sumnje uticao da se napravi pomak od reprezentativnog ka funkcionalnom, poimanje vile kao statusnog simbola i arhitekture bogatog eksterijera prerasta u novi kvalitet; njena udobnost postaje suština.“2 Osim prisutnih lokalnih uticaja, u to vrijeme u Evropi se pojavljuje ideja o zaštiti narodne baštine sa sve jačim uticajem. Dolazi do pojave rješenja suštinski modernog arhitektonskog izraza, koja nose formalne odlike secesije uz snažnu interpretaciju forme tradicionalne arhitekture. Ovakve objekte možemo smatrati autentičnim arhitektonskim izrazom ovog podneblja i vrednovati ih izuzetno visoko. Kada se govori o bosanskom slogu, treba napomenuti i zanimljivu činjenicu da je ova ideja opstala i poslije Drugog svjetskog rata a potragu za savremenom bosanskom arhitekturom nastavljaju Dušan Grabrijan, Juraj Neidhardt i Čičin-Šain. U novije doba, najbolju interpretaciju tradicionalnih vrijednosti kroz modernu arhitekturu ostvaruje Zlatko Ugljen. Austrougarski stanovi su bili višesobni ali najčešće su bili trosobni. Kod prvih zgrada se nije vodilo mnogo računa o orijentaciji i insolaciji prostorija, vidiku i pogledu prema vani ili povezivanju sa okolinom, a ni ambijentu nije pridavan poseban značaj. Veza sa okolinom je vjerovatno davno atrofirala u zapadnim srednjoevropskim gradovima.

Sl. 84 Shema karakteristične dispozicije stana iz austrougarskog perioda

2 3

Nedžad Kurto; Arhitektura secesije u Sarajevu, disertacija; Sveučilište u Zagrebu, 1988, str. 68. Sheme preuzete iz: Erdin Salihović, Dizajn namještaja – u potrazi za identitetom, Sarajevo, Arhitektonski fakultet, 2012. str. 38-61 • Haris Bulić •

63


„Stanovi su rješavani po principu ‘dvoprega’ (zweispanner). Sobe su redovno bile okrenute prema ulici. Erkeri, lođe i balkoni nisu rezultat unutrašnje dispozicije, već traženja arhitektonskih motiva. Ulazne partije u zgradu rješavane su rešetkom i staklom na vratima ili nadsvjetlom (osvjetljavanjem iznad vrata). Stepenište je redovito smješteno na dvorišnoj strani što je omogućavalo njegovo direktno osvjetljenje i dobijanje sobe prema ulici u dispoziciji stana. Kanalizacione i vodovodne vertikale redovno su uz stepenišni zid. Prva vrata po ulasku u hodnik stana bila su od WC-a koji se ventilirao preko nešto niže ostave u koju se ulazilo iz kuhinje. Najneosvjetljeniji prostor je hodnik, iz kojeg se ide u većinu prostorija. To je jedna od karakteristika dispozicije stana tog perioda. Sobe su međusobno redovito povezivane širokim dvokrilnim vratima što je omogućavalo povezivanje prostora prilikom raznih proslava i manifestacija društveno-zabavnog karaktera. Ovakva dispozicija omogućavala je kružno kretanje kroz stan. Prisutna je još jedna karakteristika ondašnje dispozicije. To je postojanje jedne sobe koja je imala reprezentativnu ulogu i služila je za prijem gostiju. To je bio čest slučaj i kod siromašnijih porodica, da imaju ‘vizitnu’ sobu, odnosno ‘salon’. Kuhinje su redovno bile stambene. U njima se kuhalo, sjedilo, u njima se često odvijao čitav porodični život. Zimi pogotovo, kad se iz razloga štednje ložilo na samo jednom, eventualno na dva mjesta u stanu. U djevojačke sobe i kupatila često se ulazilo iz kuhinje.“ 1 Iz navedenih karakteristika stambenih palata u Sarajevu u austrougarskom periodu i iz prikazanih shema dispozicije stanova, uočava se da su tadašnji osnovni principi gradnje stambenih objekata zadržani i kroz razvoj arhitekture, uz izmjene u dispoziciji u periodu između dva rata, koje se uglavnom odnose na raspored prostorija u odnosu na centralni hodnik te nesklad površina pojedinih prostora u stanovima rađenim u periodu neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Sl. 85 Shema karakteristične dispozicije stana u periodu između dva svjetska rata 1

64

• Haris Bulić •

Sl. 86 Shema karakteristične dispozicije stana neposredno nakon Drugog svjetskog rata

Borislav Spasojević, Arhitektura stambenih palata iz austrougarskog perioda u Sarajevu, Sarajevo, 1999., str. 53


Soba Dnevna Kuhinja

Hodnik

Radićeva ulica

Unutrašnje dvorište

WC Salon ulaz

Stepenište

Sl. 87 Dispozicija stambene etaže objekta Kuća Damić, autorski prilog

Na shemi dispozicije stambenih etaža Kuće Damić uočava se sinteza boljih karakteristika stanova prethodnih perioda, čime se dobio stan sa centralnim neosvijetljenim hodnikom iz kojeg se pristupa u ostale prostorije a koji dijeli javni od privatnog dijela, što predstavlja poboljšanje u odnosu na dispoziciju austrougarskih stanova u kojima je intimnost zapostavljena projektovanjem prohodnih soba. Za razliku od dispozicije stanova u austrougarskom periodu i neposredno nakon Drugog svjetskog rata, gdje je zapostavljena uloga balkona i čovjekova veza sa prirodom, u ovom objektu je obezbijeđen izlaz na balkon iz javnog i iz privatnog dijela, od kojih je jedan orjentisan na ulicu, sa erkerom koji omogućava bolju insolaciju i vezu sa okolinom, a drugi prema mirnijem unutrašnjem dvorištu. Još jedna karakteristika austrougarskih palata koja se uočava na Kući Damić je položaj stepeništa u objektu, koje je orjentisano prema unutrašnjem dvorištu sa direktnim osvjetljenjem.

• Haris Bulić •

65


Konstrukcija stambenog prostora „Osnovna karakteristika konstruktivnih sistema je u primjeni srednjeg podužnog konstruktivnog zida koji se prema visini objekta proširivao za širinu opeke prema donjim spratovima. Stropne konstrukcije od prizemlja nagore su bile drvene, sa rasponima (svijetlim) od 4-5,5 metara. Debljine stropova kretale su se od 45-55 cm. Krovna konstrukcija je redovno bila drvena sa krovnim vezačima (stolice ili vješaljke) sa strmim nagibom iznad 35 stepeni. Tavan je bio prohodan, sa mogućnošću izlaska na krov putem krovne ‘badže’. Služio je za sušenje rublja. Pod tavana je od tubli na debelom naboju 30 cm ilovače, radi zaštite od požara sa krova. Stepeništa su pravljena od kamena i pred kraj okupacije od armiranog betona. Visina prostorija nije bila iznad 3,5 m, što je rezultat vanjske arhitekture ali i potrebe za kubaturom zraka prostorije.“1 Kako u dispoziciji stanova, tako se i u konstrukciji stambenog prostora palata u Sarajevu iz austrougarskog perioda i Kuće Damić uočavaju neke sličnosti. Bez obzira na razvoj tehnologije i upotrebu novih materijala, zadržan je isti konstruktivni sistem, sa podužnim konstruktivnim zidom čija je debljina veća na donjim etažama. Drvena međuspratna i krovna konstrukcija i svijetla visina stanova su također zajedničke karakteristike austrougarske stambene arhitekture i ovog objekta.

Sl. 88 Shema presjeka objekta Kuća Damić, autorski prilog 1

66

• Haris Bulić •

Borislav Spasojević, Arhitektura stambenih palata iz austrougarskog perioda u Sarajevu, Sarajevo, 1999., str. 53


Fizika zgrade “Temelji i temeljni zidovi gotovo redovno su rađeni od kamena u suhozidu da bi se izbjeglo izvođenje skupe hidroizolacije i postiglo razbijanje kapilarnog prodiranja vlage. Iz istih razloga rađen je i kameni nabačaj ispod masivnih podova u podrumu i prizemlju. Za zaštitu objekata od atmosferilija (kiša, snijeg) redovno su rađeni krovovi strmijih nagiba, iznad 35 stepeni, sa pokrovom biber crijepom (biber-njemački dabar (prema njem. Biberschwanz - dabrov rep) crijep podsjeća na dabrov rep, inače to mu je komercijalno-tehnički naziv), falcovanim crijepom (rađen je i poseban tip, tzv. sarajevski crijep koji je odgovarao sarajevskoj mikroklimi), eternitom i dr. Sve ove vrste pokrova su dugotrajne i praktične, a pri oštećenju vrlo ih je jednostavno mijenjati - opšavi su limeni od raznih vrsta limova (cink lim, pocinčani, bakarni itd.) kao i ležeći i viseći oluci. Poseban kvalitet pri izgradnji stambenih zgrada bila je primjena industrijski proizvedene opeke od pečene gline. Prema dugogodišnjem ponašanju u objektima u korištenju, pokazala se kao daleko najbolji materijal za građenje stambenih zgrada, bez obzira na sve kvalitete betona i ostalih, u međuvremenu korištenih, građevinskih materijala. Opeka je izvanredan statički element za građenje a posebno materijal pogodan za rješavanje niza problema (toplota, hladnoća, paropropusnost i slično) iz građevinske fizike, koji se javljaju posebno u obodnim vanjskim zidovima stambenih objekata. Vanjski prozori redovno su izvođeni kao dvostruki, sa nadsvjetlom za otvaranje na škare za ventilaciju. Masivni okovi, koji često funkcionišu i danas, zatvarali su prozorska krila na dvije tačke, gore i dolje. Kod starijih rješenja postoji detalj zatvaranja na tri tačke, tzv. gašpar sistem.”2 Iako je tadašnjim izvođačima bio poznat armirani beton, koristili su se drveni stropovi (stropne grede), jer je takva konstrukcija omogućavala praktičnu montažu i ugodan boravak u prostoru. Prednost je bila što je pružala akustičnu zaštitu, regulisanje vlažnosti i temperature zraka u objektu, jednostavno održavanje a često su rađeni otvori na čelima stropnih greda na fasadi što je omogućavalo ventilaciju stambenog prostora i konstrukcije, čime se obezbjeđuje maksimalna zaštita.

2

Borislav Spasojević, Arhitektura stambenih palata iz austrougarskog perioda u Sarajevu, Sarajevo, 1999., str. 54 • Haris Bulić •

67


Oprema enterijera Zamjena tradicionalnih ugaonih sećija i ugradbenih elemenata za odlaganje novim slobodnostojećim namještajem koji je imao reprezentativnu funkciju, doprinosi potpuno drugačijem ambijentu u enterijeru, prilagođenom novim dispozicijama stanova u austrougarskom periodu. Prostorije za prijem gostiju sa visokim stropovima i velikim vratima, koje u nekim stanovima pružaju mogućnost povezivanja soba, imaju obično centralni sto i garnituru za sjedenje. Reprezentativni ambijent se stvarao salonskim garniturama te obojenim zidnim površinama i pojedinim elementima u svjetlijim bojama. Koriste se tapacirane sofe za popodnevni odmor, a dušeci u spavaćim sobama ustupaju mjesto različitim vrstama kreveta. Modernom stilu prethode masivni komadi namještaja čistih linija i glatkih površina bez previše dekoracija. Razvoj tehnologije utiče na dizajn namještaja i mašinsku proizvodnju, a stvaraju se radionice za umjetnost i zanate i tkaonica ćilima, u čijim proizvodima se uočavaju tradicionalni motivi. U periodu između dva rata se u dizajnu namještaja i uređenju enterijera uočavaju uticaji moderne, ali se kroz korištenje različitih elemenata primjećuju i karakteristike prethodnog perioda. U radionicama je rađen rezbareni namještaj ali su karakteristične i jednostavne i pravilne forme te lamelirani detalji. Iako su pojedini elementi mobilijara imali karakteristike tradicionalnog dizajna, moderna je na neki način postala prepreka za razvoj regionalnog stila. “Arhitektura i oblikovna filozofija moderne predstavljaju ogledalo vremena svoga nastanka, pa unatoč tome što ne pretendiraju biti originalnim i prepoznatljivim, dio su ondašnjih umjetničkih strujanja, pri čemu ih je i neophodno tretirati kao istinsko arhitektonsko nasljeđe. Sa druge strane, modernistički pokret je postao određenom barijerom razvoja regionalnog izraza, tako da se svijest o univerzalnoj vrijednosti tradicije javila tek u tridesetim godinama 20-tog stoljeća i to prvenstveno kroz pisanu riječ arhitekte Dušana Grabrijana.”1 Sl. 89 Bosanski ćilim - detalj

1

68

• Haris Bulić •

Erdin Salihović, Dizajn namještaja – u potrazi za identitetom, Sarajevo, Arhitektonski fakultet, 2012. str. 55


Sl. 90 Bosanski ćilim

• Haris Bulić •

69


ISTRAŽIVANJE STAMBENOG PROSTORA

Zaključak Nakon analize stambenog prostora objekta Kuća Damić i pregleda razvoja stambene arhitekture i dizajna enterijera u Sarajevu, dolazi se do zaključaka o značajnim karakteristikama objekta i perioda u kojem je izgrađen koje će uticati na buduće intervencije. Uočava se značaj unutrašnjeg dvorišta i balkona u tradicionalnoj bosanskoj arhitekturi i njihova različita upotreba kroz razvoj stambene zgrade, od objekata sa intimnim dvorištima do javnih reprezentativnih i stanova sa ili bez balkona i lođa. Stanovi Kuće Damić imaju zapuštene balkone prema unutrašnjem poslovnom dvorištu, čiji potencijal treba iskoristiti, s obzirom da se objekat nalazi u bučnom dijelu grada, pa orijentisanost prostorija prema dvorištu može omogućiti potreban mir i intimu. Podjela stana na javni i intimni dio je omogućena centralnim hodnikom iz kojeg se direktno pristupa u sve prostorije. Dispozicija stanova odgovara i današnjem načinu života, sa mogućim manjim izmjenama namjene prostora u cilju zadovoljavanja svih potreba i poboljšanja kvaliteta života stanara. Dizajn enterijera i namještaja zavisi od potreba korisnika ali bi svakako trebao i mogao imati karakteristike iz perioda u kojem je objekat rađen, kao i prethodnih stilova koji su u manjoj ili većoj mjeri uticali na razvoj dizajna. Moguće je koristiti estetske principe i karakteristične motive iz tradicionalne arhitekture, kubističku geometriju i sjajne metalne elemente dizajna art decoa i moderne, prilagođene savremenim estetskim principima, karakteristikama objekta i potrebama korisnika.

70

• Haris Bulić •


ZAKLJUČAK ISTRAŽIVANJA

• Haris Bulić i Dea Dudić •

71


ZAKLJUČAK ISTRAŽIVANJA Kroz istraživanje objekta Kuća Damić sa posebnim osvrtom na izvornu namjenu, značaj objekta i predviđene mjere zaštite, te kroz pregled razvoja arhitekture i estetskih principa vremena u cilju ispitivanja hipoteze i ciljeva istraživanja, dolazi se do zaključaka na osnovu kojih se definiše projektni program i pristupa adekvatnim intervencijama na objektu. Ranije navedeni zaključci pojedinačnih dijelova istraživanja potvrđuju da je postavljene ciljeve projekta moguće ostvariti: 1. Napraviti cjelovit projekat redizajna enterijera svih prostora ovog objekta Podjelom projekta enterijera Kuće Damić na projekat poslovnog i stambenog dijela dva autora, dobit će se detaljni projekti enterijera svih prostora, a zbog međusobne saradnje autora i pristupa, ne samo uređenju enterijera stanova i poslovnih prostora, nego redizajnu cijelog objekta, dobiva se cjelovit projekat redizajna ovog nacionalnog spomenika, sa uzimanjem u obzir predviđenih mjera zaštite koje nikada nisu sprovedene. Istraživanje je dovelo do zaključaka nakon kojih nastaju prijedlozi za intervencije na samom objektu, koje predstavljaju zajednički projekat oba autora, a odnose se na rušenje pojedinih dotrajalih i neuglednih dijelova i dogradnju novog prostora, čime se znatno doprinosi kvalitetu korištenja svih dijelova objekta. Rušenjem objekata u unutrašnjem dvorištu i natkrivanjem tog prostora moguće je dobiti veću korisnu površinu za poslovne sadržaje i privatnu terasu za stambeni dio objekta. Projektom se predlaže uklanjanje svih dograđenih dijelova objektu koji narušavaju njegov izgled, uključujući dogradnje lođe na prvoj etaži i terase na krovu te nepotrebne i degradirajuće reklamne panoe na frontalnoj fasadi, a reklame za nove poslovne prostore trebaju da budu diskretne i prilagođene objektu i namjeni. 2. Učiniti novu funkciju objekta što sličniju originalnoj Vraćanjem originalne stambene namjene prostoru na prvoj etaži i uklanjanjem dograđenih elemenata u potkrovlju, dobiva se mogućnost izvornog korištenja objekta kao stambene zgrade za jednu porodicu, sa tri stana i zajedničkim servisnim prostorom u potkrovlju.

72

• Haris Bulić i Dea Dudić •


Redizajnom jednog od poslovnih prostora u enoteku se vraća izvorna namjena prodavnice alkoholnih pića, a jazz klub se smatra adekvatnom namjenom za ovaj prostor jer mu je kao noćnom klubu jedna od osnovnih karakteristika također točenje pića a osim toga, jazz kultura se razvija u periodu izgradnje objekta. 3. Privući pažnju javnosti na nacionalni spomenik Kuća Damić Aktiviranje poslovnih prostora adekvatnom namjenom i uređenjem enterijera bi se doprinijelo skretanju pažnje javnosti na ovaj nacionalni spomenik. Projektovanjem jazz kluba u poslovnim prostorima Kuće Damić bi se stvorio prostor u kojem bi ljubitelji jazz muzike mogli svakodnevno uživati u odgovarajućem ambijentu, a koji bi, pored redovnih jazz svirki, nudio izbor knjiga o jazz muzici i slušanje muzike sa gramofonskih ploča. Redizajnom poslovnog prizemlja u enoteku, grad bi dobio prodavnicu kakva mu nedostaje, a za kojom se pokazuje interes. Adekvatnim uređenjem pasaža objekta, kojim se pristupa poslovnim i stambenim prostorima, moguće je privuću pažnju korisnika i ukazati na karakteristike i značaj objekta. 4. Promovisati arhitekturu rane bosanske moderne Pošto je istraživanje pokazalo da javnost nije upućena u značaj objekta, uviđa se potreba za promovisanjem vrijednosti kroz stalnu izložbu o objektu koja bi bila postavljena u pasažu i obuhvatala više informacija o Kući Damić i karakteristikama sarajevske arhitekture u periodu izgradnje objekta. Dakle, sve postavljene ciljeve je moguće ostvariti, a ako se vratimo na generalnu hipotezu ovog istraživanja koja glasi: “Utvrditi mogućnost redizajna Kuće Damić u namjenu što bližu izvornoj; prilagođenu današnjim potrebama i estetskim principima; uz korištenje stilskih karakteristika vremena u kojem je objekat nastao”, na osnovu navedenog obrazloženja postizanja ciljeva i pregleda estetskih principa i stilskih karakteristika namještaja danas i u periodu izgradnje objekta, zaključujemo da hipotezu možemo potvrditi, što će se praktično dokazati kroz slijedeći projektni program i projekat idejnog rješenja adaptacije Kuće Damić i enterijera poslovnih i stambenih prostora. Pojedinačne hipoteze koje će se praktično pokazati u dva odvojena projekta, također možemo potvrditi.

• Haris Bulić i Dea Dudić •

73


Hipoteza A: Utvrditi mogućnost redizajna objekta i enterijera poslovnih prostora Kuće Damić u namjenu što bližu izvornoj, prilagođenu trenutnim potrebama grada, uz redizajn enterijera koji ostvaruje reminiscenciju na period u kojem je objekat nastao i koristi simboliku specifične namjene. Kako je već kroz istraživanje navedeno, redizajnom poslovnih prostora u enoteku i jazz klub, namjena se vraća u izvornu, prilagođenu današnjem vremenu i potrebama grada. Istraživanje je pokazalo da postoji potreba i potražnja za ovakvim sadržajima u Sarajevu, a kroz pregled karakteristika specifične namjene i estetskih karakteristika perioda u kojem je objekat nastao, zaključilo se da postoji mogućnost uređenja enterijera u prostor koji će pomoću korištenih materijala i oblika pričati priču funkcije za koju je namijenjen i simbolično predstavljati stilske karakteristike objekta.

Hipoteza B: Utvrditi mogućnost redizajna objekta i enterijera gornjih etaža na način da se vrati prvobitna stambena funkcija, prilagođena savremenim potrebama jedne porodice, ali uz ostvarenu sintezu savremenih estetskih principa sa stilskim karakteristikama vremena izgradnje objekta. Vraćanjem stambene funkcije poslovnom prostoru na prvom spratu, dobit će se stambena zgrada za jednu porodicu, sa dvije dispoziciono jednake jedinice i različitim uređenjem enterijera te zajedničkim servisnim prostorom u potkrovlju. Intervencija u unutrašnjem dvorištu kojom se dobija terasa kao privatno dvorište stambenih prostora, doprinosi kvalitetu života porodice stvarajući otvoreni zajednički prostor za oba stana i privatni mirni prostor odvojen od gradske buke. Kroz pristup uređenju dvije zasebne stambene jedinice moguće je koristiti različite stilske karakteristike kako bi se stvorio prostor koji odgovara korisnicima, a motivi karakteristični za razvoj dizajna mogu se koristiti u kombinaciji sa savremenim dizajnom.

74

• Haris Bulić i Dea Dudić •


PROJEKTNI PROGRAM POSLOVNOG PROSTORA

• Dea Dudić •

75


PROJEKTNI PROGRAM S obzirom da trenutno stanje poslovnih prostora Kuće Damić narušava vrijednost objekta, jer imaju neadekvatnu namjenu, nisu u funkciji ili su neodržavani i neugledni, potrebne intervencije uključuju aktiviranje, izmjenu funkcije i redizajn ovih prostora. Kroz istraživanje je definisana buduća namjena poslovnih prostora: jazz klub i enoteka, kojima bi se mogao na adekvatan način aktivirati objekat i odgovoriti potrebama grada. Predlaže se rušenje pomoćnih objekata u unutrašnjem dvorištu, koji su u vrlo lošem stanju i nisu u funkciji. Zbog buke i vizuelnog odvajanja stambenog i poslovnog sadržaja, predviđa se natkrivanje unutrašnjeg dvorišta, čime se dobiju bolje mogućnosti korištenja prostora i omogućava veća površina za jazz klub, a stambeni prostori dobiju veću površinu unutrašnjeg dvorišta koje postaje privatno. Na taj način se postiže odvajanje javnog sadržaja od privatnog, odnosno odvajanje poslovnog dijela objekta od stambenog. Čitavo poslovno prizemlje se može podijeliti na tri dijela, i to: poslovni prostor kojem se pristupa direktno sa ulice, podrum ispod njega i poslovni prostor u natkrivenom unutrašnjem dvorištu. Poslovni prostor u unutrašnjem dvorištu se predviđa za jazz klub, koji bi mogao biti povezan sa jazz barom u suterenu, a enoteka je sadržaj odvojen od jazz-a i nalazi se u prostoru kojem se pristupa direktno sa ulice. Pregled površina:

Vino

prizemlje 74,00 m2

Enterijersko rješenje enoteke treba da odgovara namjeni prostora a kao uzore može imati čak floralne i organske elemente dizajna, odgovarajuće namjeni a karakteristične za period Art Nouveau, koji bi bio u kontrastu sa češkom školom kubizma čiji se uticaj vidi na zapadnoj fasadi objekta. Korištena forma i materijalizacija trebaju prije svega da odgovaraju namjeni, a moguće je koristiti stilske elemente karakteristične za sam objekat ili period njegovog nastanka. Dizajn enoteke treba da zadovolji sve potrebe ove namjene te je neophodno da ima prostor za izlaganje i jednostavno sagledavanje vina koja su u ponudi, prostor za degustaciju i kupovinu te ostavu većeg broja vina i manju kuhinju sa prostorom za čaše za degustaciju i hranu koja se nudi uz vino.

pasaž 33,50 m2 dvorište 123,30 m2 suteren 108,50 m2 ukupno: 339,30 m2

76

• Dea Dudić •

Pregled potrebnih prostora: - prostor za izlaganje, kupovinu i degustaciju - kuhinja - skladište


Pristupni pasaž je javni dio i samim tim zajednički za dvije različite namjene objekta, pa je moguć redizajn kojim dobija dodatnu funkciju i postaje svojevrsni muzej Kuće Damić, predstavljajući njen značaj kao nacionalnog spomenika i promjene koje su se dešavale kroz vrijeme. Potrebno je posvetiti pažnju akustičnoj izolaciji, s obzirom da pasaž predstavlja pristup i mirnom stambenom dijelu i bučnom noćnom klubu sa svirkama uživo. Jazz Jazz klub treba da dispozicijom, mobilijarom i korištenim materijalima i formama zadovolji potrebe muzičara i posjetioca. Neophodno je obezbijediti prostor za muzičku opremu i izvođenje performansa, prostor za publiku u kojem su omogućene jednostavne i adekvatne hodne linije i vizure, garderobu za goste i muzičare i pomoćni prostor za odlaganje opreme i skladištenje pića. Prostor ispod prizemlja se može koristiti kao dodatak jazz klubu i treba imati različite funkcije, kao što je garderoba za muzičare, wc za posjetioce i manji jazz bar odvojen od kluba u prizemlju namijenjen manjem broju korisnika, koji može funcionisati i kao zaseban podrumski pub sa jukeboxom. Pregled potrebnih prostora: - klub: sala za svirke sa pozornicom i šankom - bar: manji prostor intimnijeg karaktera - garderoba - wc - pomoćni prostor Pregled površina: prizemlje: 230,80 m2 pasaž – 33,50 m2 enoteka – 41,30 m2 kuhinja i wc – 32,70 m2 jazz klub – 123,30 m2 suteren: 108,5 m2 komunikacije i wc – 40, 70 m2 garderoba – 16,10 m2 jazz bar – 51,70 m2 ukupno: 339,30 m2

• Dea Dudić •

77


78

• Haris Bulić •


PROJEKTNI PROGRAM STAMBENOG PROSTORA

• Haris Bulić •

79


PROJEKTNI PROGRAM Sprovođenje analiza i istraživanja doveli su do odluke za povratak originalnoj namjeni prostora svih etaža i ideje za način pristupa redizajnu enterijera. Predviđa se vraćanje prvobitne stambene funkcije prvog i drugog sprata te zajedničkih servisnih prostora u potkrovlju koji pripadaju stanovima. S obzirom na to da su u čitavom objektu samo dvije stambene jedinice, predviđeno je da oba stana posjeduje jedna vellika porodica podijeljena na dva domaćinstva. Prostor prvog sprata, koji se trenutno koristi kao advokatski ured, vratiće se u stambenu funkciju povratkom originalne dispozicije stana, na osnovu koje će se vršiti adaptacija prema modernim zahtjevima stanovanja. Prostor bez pregrada se sastoji od tri prostora: stepeništa i ulaznog dijela, zapadnog i istočnog prostora. Planira se potpuno odvajanje poslovnog i stambenog dijela objekta, gdje su između ta dva dijela omogućeni različiti vlasnički odnosi. Iz tog razloga, unutrašnje dvorište kao kvalitet koji najviše odgovara stambenom dijelu, podiže se na prvu etažu, čime se znatno dobija na površini zelenog unutrašnjeg dvorišta, a pristup se ograničava samo za korisnike stambenog dijela objekta i potpuno se odvaja od poslovnih sadržaja u prizemlju te se izoluje od buke ugostiteljske namjene koja karakteriše prostor ispod. Nova površina unutrašnjeg dvorišta je 128 m2. Unutrašnje dvorište će se dizajnom vanjskog mobilijara i korištenjem adekvatne hortikulture, koja bi doprinijela ugođaju i čuvanju privatnosti korisnika, tretirati kao otvoreni privatni prostor koji pripada stambenim jedinicama. Pregled površina: prvi sprat 114 m2 drugi sprat 114 m2 potkrovlje 106,5 m2 dvorište 128 m2 ukupno:462,5 m2

80

• Haris Bulić •

Stan na prvoj etaži je nosivim zidom podijeljen na istočni i zapadni dio, koji trebaju imati funkcije međusobno podijeljene pregradnim zidovima ili drugim načinima odvajanja, a koje su uslovljene orijentacijom, osunčanjem i potrebama stanara. Stan na drugoj etaži je po dispoziciji gotovo identična, ali odvojena stambena jedinica. Pretpostavljeni korisnici su mlađi bračni par koji ima drugačije zahtjeve od prostora u odnosu na starije stanare ispod njih. Uprkos identičnoj funkcionalnoj podjeli prostora, zbog različitog načina života, zanimanja ili hobija korisnika te različitog korištenja prostora, ove dvije stambene jedinice, zahtijevaju potpuno različite pristupe oblikovanju enterijera. Predviđa se i redizajn stubišta, u vidu zamjene svih dotrajalih elemenata, korištenje nove materijalizacije u čitavom stubišnom prostoru, izmjena osvjetljenja i redizajn otvora prema unutrašnjem dvorištu, posebno ako se uzmu obzir radovi u unutrašnjem dvorištu predviđeni u projektnom programu komplementarnog istraživanja.


Istočni dio potkrovnog prostora od 42 m2 treba preoblikovati u stambeni prostor za treću generaciju porodice, funkcionalno povezan sa stanom na drugom spratu, a zapadni dio potkrovlja, koji je znatno ograničen visinom, imat će originalnu funkciju zajedničke ostave, vešeraja i prostora za druge aktivnosti. Prilikom redizajna enterijera stambenih jedinica, treba se obratiti pažnja na stilske karakteristike postojećih sačuvanih elemenata te inspiraciju crpiti iz primjera dizajna tog perioda. Konačni rezultat bi trebale da budu dvije različite stambene jedinice sa savremenim materijalima, obradom površina i namještajem, koji se, uz korištenje tehnologija koje zahtijeva današnji način života, uklapaju sa dizajnom koji reminiscira na period revolucionarnog dizajna s početka stoljeća. Struktura porodice prvi sprat: Djed - 70 godina, penzioner, zanimacija: pisanje, čitanje, muzika Baka - 65 godina, penzioner, zanimacija: biljke, kuhanje, čitanje drugi sprat: Otac - 47 godina, profesor, zanimacija: filmovi, muzika, čitanje Majka - 45 godina, ljekar, zanimacija: yoga, kuhanje, čitanje potkrovlje: Sin - 16 godina, učenik, zanimacija: gitara, filmovi, karate Potrebne prostorije: prvi i drugi sprat - ulazni hol - kuhinja i trpezarija - dnevna soba - spavaća soba sa kupatilom - garderoba - wc potkrovlje - spavaća soba sa kupatilom - vešeraj - ostava - hobi soba - wc • Haris Bulić •

81


Literatura • • • • • • • • • • • •

Grabrijan Dušan, Bosanska orijentalna arhitektura u Sarajevu, Ljubljana, DDU Univerzum, 1984. Hrasnica Mehmed, Arhitekt Josip Pospišil - život i djelo, Sarajevo, Arhitektonski fakultet Sarajevo, 2003. Kadić Emir, Arhitekt Reuf Kadić i počeci moderne arhitekture u BiH, Sarajevo: Emir Kadić, 2010. Kurto Nedžad, Arhitektura secesije u Sarajevu, disertacija, Zagreb, Sveučilište u Zagrebu, 1988 Monografija “Svrzina kuća”, Sarajevo, Muzej Sarajeva, 2001. Milošević Predrag, Arhitektura u Kraljevini Jugoslaviji (Sarajevo, 1918-41), Foča: Srpsko prosvjetno kulturno društvo „Prosvjeta“, 1997. Salihović Erdin, Dizajn namještaja – u potrazi za identitetom, Sarajevo, Arhitektonski fakultet, 2012. Salihović Hamdija, Arhitekt i umjetnost graditeljstva, Sarajevo: Arhitektonski fakultet, 2012. Salihović Hamdija, Arhitektura: stvaralačka sinteza tradicionalno – savremeno, Sarajevo, Arhitektonski fakultet 2010. Spasojević Borislav, Arhitektura stambenih palata iz austrougarskog perioda u Sarajevu, Sarajevo, 1999. Štraus Ivan, 99 arhitekata sarajevskog kruga 1930.-1990., Sarajevo; Zagreb: Šahinpašić, Akademija nauka i umjetnosti BiH, 2010. Vekić Živojin, Graditelji Sarajeva – Dušan Smiljanić, separat iz časopisa broj 60 – godina 1988.

Web • • • • • • • •

Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika, http://kons.gov.ba/main.php?id_ struct=6&lang=1&action=view&id=3225, 6.6.2015. Grad Sarajevo: Austrougarski period, http://www.sarajevo.ba/ba/stream. php?kat=130, 5.6.2015. Prostoria, http://www.prostoria.hr/, 6.6.2015. Karim Rashid, http://www.karimrashid.com/, 6.6.2015. Artisan – Solid wood furniture, http://www.artisan.ba/, 6.6.2015. The History of Jazz, https://www.nytimes.com/books/first/g/gioia-jazz.html, 6.6.2015. DiVina – Distribucija vina u BiH, http://www.divina.ba/, 14.6.2015. The History of Nightclubs, http://www.ehow.com/about_5371408_history-nightclubs.html, 14.6.2015.

Rezultati online ankete: https://www.surveymonkey.com/results/SM-2LDS7ZPD/

82

• Haris Bulić i Dea Dudić •


Spisak grafičkih priloga: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. 9. 10. 11. 12. 13. 14. 15. 16. 17. 18. 19. 20. 21. 22. 23. 24. 25. 26. 27. 28. 29. 30. 31. 32. 33. 34. 35. 36. 37. 38. 39. - 44. 45. - 54. 55. - 65. 66. 67. 68. 69. 70. 71. 72. 73. 74. i 75. 76. i 77. 78. 79. i 80. 81. - 83. 84. - 86. 87. 88. 89. 90.

Fotografija Kuća Damić; autor: Anida Krečo Doksat Kuća Damić; autor: Anida Krečo Shema prizemlja; autor: Dea Dudić, 2015 Originalni nacrt prizemlja; izvor: Zavod za zaštitu kulturno historijskog naslijeđa, 2014 Fotografija objekata u unutrašnjem dvorištu; autor: Haris Bulić, 2014 Fotografija pasaža iz 2009. godine; izvor: Zavod za zaštitu kulturno historijskog naslijeđa, 2014 Fotografija okrečenog pasaža; autor: Haris Bulić, 2014 Fotografija ulaznih vrata u pasaž; autor: Haris Bulić, 2014 Originalni nacrti suterena; izvor: Zavod za zaštitu kulturno historijskog naslijeđa, 2014 Fotografija intervencija u unutrašnjem dvorištu; autor: Haris Bulić, 2014 Fotografija ulaznih vrata u suteren u pasažu; izvor: Zavod za zaštitu kulturno historijskog naslijeđa, 2014 Originalni nacrti potkrovlja; izvor: Zavod za zaštitu kulturno historijskog naslijeđa, 2014 Fotografija ulaza u potkrovlje iz 2009. godine; izvor: Zavod za zaštitu kulturno historijskog naslijeđa, 2014 Fotografija intervencija na ulazu u potkrovlje; autor: Haris Bulić, 2014 Fotografija intervencija u unutrašnjem dvorištu; autor: Haris Bulić, 2014 Fotografija ulaznih vrata u stan na prvom spratu; autor: Haris Bulić, 2014 Fotografija intervencija na krovu zgrade iz 2009. godine; izvor: Zavod za zaštitu kulturno historijskog naslijeđa, 2014 Fotografija objekta Palata Ješue D. Saloma; autor: Haris Bulić, 2015 Fotografija detalja Palata Ješue D. Saloma; autor: Haris Bulić, 2015 Fotografija detalja – skulptura seljaka u narodnoj nošnji; autor: Anida Krečo Fotografija objekta Salomova palata; autor: Dea Dudić, 2015 Fotografija objekta Slavija; autor: Haris Bulić, 2015 Fotografija detaja – kubistička stilizacija lika bosanskog seljaka; autor: Anida Krečo Fotografija LCW stolice; izvor: http://www.vastudc.com/images/MoldedPlywoodLounge_Red.jpg Fotografija B3 stolice; izvor: http://www.eurofurniture.com/wassily-chair-products-284.php?page_id=67 Fotografija S33 stolice; izvor: http://en.shop.thonet.de/classics/tubular-steel-classics/range-s-33 Fotografija B33 stolice; izvor: http://www.steelform.com/de/chmap/Cesca-Stuhl-B32.html Fotografija Barcelona stolice; izvor: http://brcdesigns.com/blog/the-other-barcelona-chair/ Fotografija Art Deco stolića; izvor: http://media.vam.ac.uk/media/thira/collection_images/2006AL/2006AL1526.jpg Fotografija Art Deco komode; izvor: http://blog.chasenantiques.com/tag/ruhlmann/ Fotografija Zebra kabineta; izvor: https://www.pinterest.com/pin/134474738847761739/ Fotografija Art Deco klavira; izvor: http://www.extravaganzi.com/wp-content/uploads/2013/02/Emile-Jacques-Ruhhlmann-Piano-4.jpg Fotografija sofe; izvor: http://www.ruhlmann.info/big_images.php/a,SC112/i,15/d,17 Fotografija stola i stolice; izvor: http://www.pinterest.com/pin/134474738847408235 Fotografija lakiranog stolića; izvor: http://www.ruhlmann.info/big_images.php/a,TB121/i,24/d,16 Fotografija radnog stola; izvor: http://www.ruhlmann.info/big_images.php/a,DK103/i,03/d,18 Fotografija drvene fotelje; izvor: http://www.artic.edu/aic/collections/artwork/190558 Fotografija kubističke stolice; izvor: http://hdemiadifaust.blogspot.com/2012/04/unfortunately-few-people-know.html Fotografije Artisan namještaja; izvor: http://www.artisan.ba/ Fotografije Prostoria namještaja; izvor: http://www.prostoria.hr/ Fotografije Karim Rashid namještaja; izvor: http://www.karimrashid.com/ Fotografija Drop stolice; izvor: https://www.thelongeststay.com/media/drop-chair-fritz-hansen-leather.jpg Fotografija noćnog kluba Cave of the Golden Calf, London, 1012; izvor: http://www.tate.org.uk/art/images/research/791_10.jpg Fotografija Juke joint; izvor: http://www.pomeroyblues.org/blog/wp-content/uploads/2013/03/willie-king-at-bettys-place-photo-by-bill-steber-300x300.jpg Fotografija Honky tonk; izvor: http://mashkulture.net/2011/09/08/henry-horenstein-honky-tonk/ Fotografija Connie’s Inn, Harlem; izvor: http://www.nycago.org/Organs/NYC/img/ConniesInnInt.jpg Fotografija Jazz club Monument; izvor: https://scontent-ams2-1.xx.fbcdn.net/hphotos-xap1/t31.0-8/904370_399826396810786_2103305361_o.jpg Fotografija Jazz club Pink Houdini-Nevijas; izvor: http://sarajevo.travel/assets/photos/places/big/pink-houdini-1406297099.jpg Fotografija Jazz club Čekaonica; autor: Jasna Bulić Fotografije Bacchus jazz bar; izvor: http://media.timeout.com/images/102319997/617/347/image.jpg Fotografija Jazz club Village Vanguard; izvor: http://www.jazzcode.org/2008/03/the-inside-tip.html Fotografija vinoteka Dekanter; autor: Anida Krečo Fotogradija vinoteka DiVina; autor: Haris Bulić Skice preuzete iz knjige Mehmed Hrasnica, Arhitekt Pospišil – život i djelo, Sarajevo, Arhitektonski fakultet Sarajevo 2003, str. 90.-100. Sheme preuzete iz Erdin Salihović, Dizajn namještaja – u potrazi za identitetom, Sarajevo, Arhitektonski fakultet, 2012., str. 38.-61. Shema dispozicija stambene etaže objekta Kuća Damić, autor: Dea Dudić Shema presjek objekta Kuća Damić, autor: Haris Bulić Fotografija detalj sa bosanskog ćilima; izvor: http://divithana.com/wp-content/uploads/2015/02/10603574_1539323183014662_809554861912013645_n.jpg Fotografija bosanski ćilim; izvor: http://divithana.com/wp-content/uploads/2015/02/10689790_1539317973015183_5831476754173618299_n.jpg

• Haris Bulić i Dea Dudić •

83


Profile for Haris Bulić

Kuća Damić - istraživanje  

Magistarski rad

Kuća Damić - istraživanje  

Magistarski rad

Advertisement